Predmeti T‑35/10 i T‑7/11
Bank Melli Iran
protiv
Vijeća Europske unije
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprječavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Obveza obrazlaganja – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Legitimna očekivanja – Preispitivanje donesenih mjera ograničavanja – Pogreška u ocjeni – Jednako postupanje – Pravni temelj – Bitne postupovne pretpostavke – Proporcionalnost“
Sažetak – Presuda Općeg suda (četvrto vijeće) od 6. rujna 2013.
1. Sudski postupak – Akti kojima se tijekom postupka stavljaju izvan snage i zamjenjuju pobijani akti – Zahtjev za prilagodbu tužbenog zahtjeva za poništenje podnesen tijekom postupka – Rok za podnošenje takvog zahtjeva – Dan od kojega rok počinje teći – Datum priopćenja novog akta zainteresiranim osobama
(čl. 263. st. 6. UFEU‑a; Odluka Vijeća 2011/783/ZVSP; Uredbe Vijeća br. 1245/2011 i br. 267/12)
2. Sudski postupak – Odluka koja u postupku nadomješta u međuvremenu povučenu pobijanu odluku – Dopuštenost novog tužbenog zahtjeva – Granice – Još nedoneseni hipotetski akti
3. Pravo Europske unije – Temeljna prava – Područje primjene ratione personae – Pravne osobe koje su produžene ruke trećih država – Uključenost – Odgovornost treće države za poštovanje temeljnih prava na njezinom državnom području – Nepostojanje utjecaja
(Povelja o temeljnim pravima Europske unije)
4. Akti institucija – Obrazloženje – Doseg – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Obveza priopćavanja obrazloženja osobi o kojoj je riječ istodobno s donošenjem akta koji za nju ima negativne posljedice ili neposredno nakon toga – Granice – Sigurnost Unije i njezinih država članica i vođenje njihovih međunarodnih odnosa – Pravo pristupa dokumentima za koje je potrebno Vijeću podnijeti zahtjev u tom smislu
(čl. 296. st. 2. UFEU‑a; Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP, čl. 24. st. 3.; Uredbe Vijeća br. 423/2007, čl. 15. st. 3., br. 961/2010, čl. 36. st. 3. i br. 267/2012, čl. 46. st. 3.)
5. Europska unija – Sudski nadzor zakonitosti akata institucija – Mjere ograničavanja protiv Irana donesene u okviru borbe protiv širenja nuklearnog oružja– Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Obveza priopćavanja inkriminirajućih dokaza istodobno s donošenjem akta koji za dotičnu osobu ima negativne posljedice ili neposredno nakon toga
6. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih odnose izravno i pojedinačno – Mjere ograničavanja protiv Irana donesene u okviru borbe protiv širenja nuklearnog oružja – Akt kojim se donose ili zadržavaju takve mjere – Nepriopćavanje tužitelju – Nepostojanje utjecaja osim ako se dokaže povreda prava tužitelja
(čl. 263. st. 4. UFEU‑a)
7. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana donesene u okviru borbe protiv širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Sudski nadzor zakonitosti – Doseg – Podjela tereta dokazivanja – Odluka utemeljena na podacima koje su pružile države članice, a koje nije moguće priopćiti sudu Unije – Nedopuštenost
(Odluke Vijeća 2010/644/ZVSP i 2011/783/ZVSP; Uredbe Vijeća br. 1100/2009, br. 961/2010, br. 1245/2011 i br. 267/2012)
8. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana donesene u okviru borbe protiv širenja nuklearnog oružja – Doseg – Sredstva i izvori ustanove sa sjedištem u trećoj državi – Isključenje – Granice – Sredstva povezana s poslovnim aktivnostima ostvarenima u cijelosti ili djelomično u Uniji
(Uredbe Vijeća br. 423/2007, br. 961/2010 i br. 267/2012)
9. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana donesene u okviru borbe protiv širenja nuklearnog oružja – Izbor pravne osnove – Osnova iz članka 215. UFEU‑a, a ne članka 75. UFEU‑a
(čl. 75. i 215. UFEU‑a; Odluka Vijeća 2010/644/ZVSP; Uredba Vijeća br. 961/2010)
10. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana donesene u okviru borbe protiv širenja nuklearnog oružja – Izbor pravne osnove – Mjere koje nadilaze one koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda – Nepostojanje utjecaja – Nepostojanje povrede načela proporcionalnosti
(čl. 29. UEU‑a; čl. 215. UFEU‑a; Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP)
11. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Odluka donesena u okviru Ugovora o EU‑u – Obveza Vijeća da donese provedbene mjere ograničavanja – Nepostojanje
(čl. 29. UEU‑a; Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP; Uredba Vijeća br. 961/2010)
1. Vidjeti tekst odluke.
(t. 57.)
2. Vidjeti tekst odluke.
(t. 62.)
3. Ni Poveljom Europske unije o temeljnim pravima ni primarnim pravom Unije ne predviđaju se odredbe na temelju kojih pravne osobe koje su produžena ruka države nemaju pravo na zaštitu temeljnih prava. U vezi s time, članak 34. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jest postupovna odredba koja se ne može primijeniti na postupke pred sudom Unije, dok je cilj te odredbe izbjeći da država potpisnica te konvencije istodobno bude tužitelj i tuženik pred navedenim Sudom. Usto, okolnost prema kojoj država osigurava poštovanje temeljnih prava na vlastitom državnom području nije relevantna u pogledu dosega prava koja mogu ostvariti pravne osobe koje su emanacije te iste države na državnom području trećih država. Naposljetku, službe koje se bave poslovnim djelatnostima u konkurentnom sektoru na koje se primjenjuje opće pravo kao i poslovne transakcije izvršene sa subjektima koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ne mogu dokazati da je poduzetnik o kojem je riječ sudjelovao u izvršavanju javne vlasti te ne opravdavaju da ga se kvalificira produženom rukom države.
(t. 65., 67., 69., 72., 73.)
4. Osim ako se zbog važnih razloga koji se odnose na sigurnost Unije i njezinih država članica ili na vođenje njihovih međunarodnih odnosa, određeni elementi ne mogu priopćiti, Vijeće je dužno obavijestiti subjekt na koji se odnose mjere ograničavanja o specifičnim i konkretnim razlozima zbog kojih smatra da su se one trebale donijeti. Što se tiče akta kojim se zamrzavaju financijska sredstva subjekta elementi koji se stavljaju na teret trebaju se priopćiti ili istodobno s donošenjem predmetnog akta ili što je prije moguće nakon navedenog donošenja. Kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju zainteresiranom subjektu da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje mu na teret stavlja Vijeće, načelo poštovanja prava obrane ne podrazumijeva obvezu te institucije da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na predmetnu mjeru samo na zahtjev zainteresirane strane.
U tim okolnostima, s jedne strane, razlozi na temelju kojih se mogu utvrditi subjekti kojima je tužitelj pružao financijske usluge i na koje se odnose mjere ograničavanja koje je donijela Unija ili Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, isto kao i razdoblje tijekom kojeg su se pružale predmetne usluge i, u određenim slučajevima, konkretne transakcije s kojima su bili povezani, dovoljno su precizni kako bi se ispunila obveza obrazlaganja koju ima Vijeće.
S druge strane, izostanak priopćenja dokumenta na kojem je Vijeće temeljilo donošenje ili zadržavanje mjera ograničavanja koje se odnose na određeni subjekt ne čini povredu prava obrane kojom bi se opravdalo poništenje predmetnih akata osim ako se utvrdi da predmetne mjere ograničavanja ne bi mogle biti valjano donesene ili zadržane da je dokument koji nije priopćen trebalo isključiti kao element koji se stavlja na teret.
(t. 79., 83., 84., 89., 100.)
5. Vidjeti tekst odluke.
(t. 85.)
6. Iako je točno da akt kojim se donose ili zadržavaju mjere ograničavanja u pogledu osobe ili subjekta treba biti priopćen toj osobi ili subjektu te da nakon tog priopćenja počinje teći rok dotičnoj osobi ili subjektu da podnese tužbu za poništenje protiv predmetnog akta na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, ta okolnost ne znači da izostanak takvog priopćenja opravdava, sam po sebi, poništenje predmetnog akta. Zainteresirana osoba ili subjekt mora dokazati da je posljedica tog nepriopćavanja bila povreda njegovih prava.
(t. 112., 113.)
7. Sudski nadzor zakonitosti akata kojima su usvojene mjere ograničavanja u odnosu na neki subjekt uključuje procjenu činjenica i okolnosti koje se navode kao obrazloženje, kao i provjeru dokaza i podataka na kojima se temelji ta procjena. U slučaju osporavanja zadaća je Vijeća iznijeti ove elemente kako bi ih provjerili sudovi Unije.
Okolnost da su mjere ograničavanja u pogledu tužitelja donesene na temelju elemenata koje je prikupila država članica ne umanjuje činjenicu da je pobijane akte donijelo Vijeće koje stoga mora provjeriti je li njihovo donošenje opravdano, ako je potrebno tražeći od dotične države članice da mu podnese dokaze i informacije potrebne u tu svrhu. Isto tako, Vijeće se ne može pozivati na to da predmetni dokazi potječu iz povjerljivih izvora i da zbog toga ne mogu biti objavljeni. Naime, ako bi te okolnosti eventualno i mogle opravdati ograničenja u pogledu priopćenja tih elemenata tužitelju ili njegovim odvjetnicima, činjenica je da, s obzirom na primarnu ulogu sudskog nadzora u okviru donošenja mjera ograničavanja, sud Unije mora imati mogućnost nadzora zakonitosti i osnovanosti takvih mjera, bez ograničenja koje mu postavljaju tajnost ili povjerljivost dokaza i podataka koje je upotrijebilo Vijeće. Nadalje, Vijeće nije ovlašteno utemeljiti akt kojim su donesene mjere ograničavanja na podacima ili elementima iz spisa koje mu je priopćila jedna država članica ako ta država članica nije spremna odobriti priopćenje tih dokumenata sudu Unije zaduženom za nadzor zakonitosti te odluke.
(t. 122., 125., 126.)
8. Iako financijska ustanova sa sjedištem u trećoj zemlji te osnovana u skladu s pravom te države nije dužna, na temelju Uredbe br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana, Uredbe br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 423/2007 te Uredbe br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 o zamrzavanju financijskih sredstava subjekata uključenih u širenje nuklearnog oružja, ipak je i dalje činjenica da se na njezina financijska sredstva i gospodarske izvore koji se nalaze na području Unije i koji su uključeni u poslovnu transakciju koja je u potpunosti ili djelomično izvršena u Uniji ili koje posjeduju državljani države članice ili pravne osobe, subjekti ili tijela koji su registrirani ili osnovani u skladu s pravom države članice, mogu odnositi mjere ograničavanja donesene na temelju spomenutih uredbi, ako ta ustanova sudjeluje u širenju nuklearnog oružja, izravno je povezana s tim širenjem ili mu daje potporu. Slijedom toga, ako inozemna financijska ustanova zna ili može razumno pretpostaviti da je jedan od njezinih klijenata uključen u širenje nuklearnog oružja, trebala bi mu bez odgađanja prestati pružati financijske usluge, uzimajući u obzir primjenjive zakonske obveze, te mu ne bi trebala pružati nikakve nove usluge.
(t. 132.‑134.)
9. Vidjeti tekst odluke.
(t. 163., 164., 167.‑175.)
10. Činjenica da mjere ograničavanja donesene u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike premašuju one koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne utječe na primjerenost i dostatnost članka 215. UFEU‑a kao pravnog temelja tih mjera. Isti zaključak treba po analogiji primijeniti na mjere ograničavanja donesene na temelju članka 29. UEU‑a, poput onih predviđenih Odlukom 2010/413o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP i odlukama koje su donesene radi njezina provođenja. Naime, ni člankom 29. UEU‑a ne ograničavaju se ovlasti dodijeljene Vijeću na provođenje mjera koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Slijedom toga, sama činjenica da mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja premašuju one koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne znači da je Vijeće povrijedilo načelo proporcionalnosti.
Nadalje, Vijeće nije bilo dužno tužitelju predočiti objektivno opravdanje s obzirom na činjenicu da je donijelo samostalne mjere ograničavanja u njegovu pogledu, nego samo konkretne i specifične razloge zbog kojih je smatralo da se kriteriji za donošenje samostalnih mjera ograničavanja primjenjuju na njega.
(t. 170., 182.‑184.)
11. Iako je prethodno donošenje odluke u skladu s glavom V. poglavljem 2. UEU‑a nužan uvjet da bi Vijeće moglo donijeti mjere ograničavanja na temelju ovlasti koje mu se dodjeljuju člankom 215. UFEU‑a, samim postojanjem takve odluke nije moguće obvezati Vijeće na donošenje takvih mjera. Naime, Vijeće i dalje slobodno može, u okviru izvršavanja ovlasti koje mu se dodjeljuju UFEU‑om, ocijeniti načine na koje će se provoditi odluke donesene u skladu s glavom V. poglavljem 2. UEU‑a, uključujući eventualno donošenje mjera ograničavanja na temelju članka 215. UFEU‑a.
U tom pogledu, valja istaknuti da se ničim u članku 29. UEU‑a ne isključuje da se definicija zemljopisnog ili tematskog pristupa Unije odnosi i na konkretne mjere koje trebaju provesti sve države članice nakon nekog događaja ili pojave.
(t. 193., 194., 197.)