Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NICHOLASA EMILIOUA
od 7. ožujka 2024.(1)
Predmet C-774/22
JX
protiv
FTI Touristik GmbH
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Amtsgericht Nürnberg (Općinski sud u Nürnbergu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima – Nadležnost – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Područje primjene – Postupak koji sadržava međunarodni element – Pojam – Nadležnost za potrošačke ugovore – Poglavlje II. odjeljak 4. – Ugovor o putovanju u paket aranžmanu sklopljen između putnika i organizatora putovanja – Ugovorne stranke koje imaju domicil u istoj državi članici – Ugovor sklopljen radi putovanja u stranu zemlju”
I. Uvod
1. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Amtsgericht Nürnberg (Općinski sud u Nürnbergu, Njemačka), odnosi se na tumačenje Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(2) (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles Ia).
2. Taj je zahtjev podnesen u okviru tužbe koju je potrošač s domicilom u Njemačkoj podnio protiv organizatora putovanja s poslovnim nastanom u istoj državi u vezi s ugovorom o paketu usluga putovanja koje je taj potrošač rezervirao za putovanje u inozemstvo. Potrošač je u tom pogledu naišao na probleme, navodno zato što organizator putovanja nije ispunio svoje pravne obveze. Sud koji je uputio zahtjev pita se je li Uredba Bruxelles Ia primjenjiva na takav spor tako da se potrošač može pozivati na zaštitna pravila o nadležnosti koja su u njoj sadržana.
3. Predmetni zahtjev je važan iz dvaju razloga. Kao prvo, dat će Sudu priliku da pruži vrijedna pojašnjenja u pogledu područja primjene Uredbe Bruxelles Ia i djelovanja navedenih pravila. Kao drugo, odgovor Suda bit će značajan za potrošače i poduzeća u sektoru turizma, u kojem se sporovi poput predmetnog često javljaju.
II. Pravni okvir
A. Uredba Bruxelles Ia
4. Prema članku 18. stavku 1. Uredbe Bruxelles Ia, „[p]otrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil”.
B. Njemačko pravo
5. Članak 12. Zivilprozessordnunga (njemački Zakonik o građanskom postupku) (u daljnjem tekstu: ZPO), naslovljen „Opća sudska nadležnost; Pojam”, predviđa da je „[s]ud koji ima opću nadležnost u pogledu osobe nadležan […] za sve tužbe koje se protiv nje podnesu osim ako za neku tužbu nije utvrđena isključiva sudska nadležnost”.
6. Članak 17. ZPO-a, naslovljen „Opća sudska nadležnost za pravne osobe”, u stavku 1. predviđa da se „[o]pća sudska nadležnost za […] društva […] određuje […] na temelju njihova sjedišta. Ako nije drukčije određeno, sjedištem se smatra mjesto u kojem se nalazi uprava”.
III. Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodno pitanje
7. JX je fizička osoba s domicilom u Nürnbergu (Njemačka). On je 15. prosinca 2021. s društvom FTI Touristik GmbH (u daljnjem tekstu: FTI), organizatorom putovanja s poslovnim nastanom u Münchenu (Njemačka), preko putničke agencije s poslovnim nastanom u Nürnbergu sklopio ugovor o putovanju u paket aranžmanu u inozemstvu.
8. JX je kasnije protiv društva FTI pokrenuo postupak pred Amtsgerichtom Nürnberg (Općinski sud u Nürnbergu). Navodi da nije propisno obaviješten o zahtjevima u pogledu ulaska i viza koji su postojali u zemlji odredišta te zahtijeva naknadu štete u iznosu od 1499,86 eura.
9. JX tvrdi da je sud pred kojim je pokrenuo postupak, s obzirom na to da se nalazi u mjestu njegova domicila, na temelju članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia i međunarodno i mjesno nadležan za njegovu tužbu. Društvo FTI kao odgovor na to navodi da taj sud nije mjesno nadležan te da na temelju toga treba odbiti tužbu. Pravila navedene uredbe ne primjenjuju se na isključivo unutarnje situacije. Spor o kojem je riječ odnosi se na takvu situaciju, s obzirom na to da obje stranke imaju domicil u istoj državi članici. Prema njegovu mišljenju, umjesto toga se primjenjuju pravila ZPO-a, na temelju kojih se nadležnost dodjeljuje drugim sudovima.
10. U tim okolnostima, Amtsgericht Nürnberg (Općinski sud u Nürnbergu) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„Treba li članak 18. stavak 1. [Uredbe Bruxelles Ia] tumačiti na način da se ta odredba uz pravilo o međunarodnoj nadležnosti odnosi i na pravilo o mjesnoj nadležnosti nacionalnih sudova u stvarima koje se odnose na ugovor o putovanju koje treba poštovati sud koji odlučuje o predmetu ako i potrošač kao putnik i druga ugovorna stranka, koja je organizator putovanja, imaju svoj domicil ili sjedište u istoj državi članici, dok se odredište putovanja ne nalazi u toj državi članici nego u inozemstvu (slučajevi koji se zapravo nisu dogodili u tuzemstvu), što dovodi do toga da dopunjavanjem nacionalnih odredbi o nadležnosti potrošač može ostvariti ugovorna potraživanja od organizatora putovanja pred sudom njegova domicila?”
11. Pisana očitovanja podnijeli su društvo FTI, češka vlada i Europska komisija. Rasprava u ovom predmetu nije održana.
IV. Analiza
12. Kontekst predmetnog slučaja su problemi na koje je potrošač naišao u vezi s putovanjem u „paket aranžmanu”(3) koje mu je prodao organizator putovanja. Nažalost, takve su situacije poprilično česte. Turizam je u posljednjih 30-ak godina postao masovna industrija te ti „paket aranžmani” čine značajan udio tržišta putovanja. Dok mnoge potrošače privuče praktičnost takvih „paket aranžmana”, u pogledu planiranja putovanja, obećanja koja se u njima daju ne budu uvijek ispunjena. Prečesto putnici nailaze na probleme (kao što ih je, prema svemu sudeći, JX imao(4)) prilikom putovanja na odredište ili, kada tamo stignu, otkriju da hotel u kojem trebaju biti smješteni nije adekvatan ili, još gore, pretrpe štetu zbog nemara ili loše odabranih lokalnih pružatelja usluga(5).
13. Kako bi putnike zaštitio od takvih neugodnosti, zakonodavac Unije donio je Direktivu o putovanjima u paket aranžmanima. Taj akt predviđa važna potrošačka prava i odgovarajuće obveze organizatora putovanja u vezi s tim paket aranžmanima. Njime se, među ostalim, potonjima nalaže da putnicima prije sklapanja bilo kakvog ugovora pruže informacije o, među ostalim, zahtjevima koji u planiranoj odredišnoj zemlji postoje u pogledu putovnica i viza(6). JX u glavnom postupku smatra da društvo FTI na njegovu štetu nije ispunilo tu obvezu informiranja te traži pravni lijek. On je s tim ciljem pokrenuo postupak pred sudom koji je uputio zahtjev, koji je sud mjesta njegova domicila u Nürnbergu.
14. U trenutnom, preliminarnom stadiju glavnog postupka, taj sud treba utvrditi je li uopće nadležan za predmetni spor. Pita se o relevantnosti članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia u tom pogledu. Ta odredba, koja je dio odjeljka te uredbe posvećenog postupcima koji se odnose na određene potrošačke ugovore, to jest odjeljka 4. Poglavlja II. (u daljnjem tekstu: odjeljak 4.), sadržava dva pravila o nadležnosti koja idu u prilog potrošaču kada nastupa kao tužitelj. Konkretno, potrošač na temelju članka 18. stavka 1. može pokrenuti postupak protiv „druge ugovorne stranke” (to jest, trgovca) bilo (i.) „pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil” (forum rei) ili (ii.) „pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil” (forum actoris).
15. Pitanje suda koji je uputio zahtjev usredotočeno je na pravilo forum actoris sadržano u članku 18. stavku 1. Uredbe Bruxelles Ia i otvara dva pitanja u tom pogledu. Kao prvo, taj sud želi doznati je li to pravilo primjenjivo na postupak kao što je onaj koji je JX pokrenuo protiv društva FTI. Kao drugo, pod pretpostavkom da jest, taj sud pita daje li to pravilo samo (međunarodnu) nadležnost sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil, dok postupovna pravila te države određuju koji je sud na njezinu državnom području (mjesno) nadležan za takav postupak, ili ono sudu mjesta potrošačeva domicila izravno dodjeljuje (i međunarodnu i mjesnu) nadležnost.
16. Ta pitanja imaju pragmatične razloge. S jedne strane, ako je sporno pravilo primjenjivo na postupak koji je JX pokrenuo protiv društva FTI te ako ono dodjeljuje i međunarodnu i mjesnu nadležnost, sud koji je uputio zahtjev može, na temelju tog pravila, odlučivati u predmetu (jer je on, podsjećam na to, sud mjesta u kojem JX ima domicil). S druge strane, ako to pravilo nije primjenjivo na taj postupak ili ono samo dodjeljuje međunarodnu nadležnost njemačkim sudovima, sud koji je uputio zahtjev nije nadležan. U svakom bi slučaju mjesno nadležan bio, na temelju njemačkih postupovnih pravila, sud tuženikova domicila u Münchenu(7).
17. Kako ću objasniti u sljedećim točkama, jasno je da pravilo forum actoris za potrošače predviđeno u članku 18. stavku 1. Uredbe Bruxelles Ia izravno dodjeljuje i međunarodnu i mjesnu nadležnost sudu potrošačeva domicila (odjeljak A). Međutim, to se pravilo primjenjuje samo na slučajeve koji imaju međunarodni element (odjeljak B). Upravo je to bit predmetnog slučaja. Uistinu nije jasno je li taj zahtjev ispunjen kada obje stranke postupka (potrošač i trgovac) imaju domicil u istoj državi članici, a jedini međunarodni element je odredište putovanja radi kojeg je sklopljen sporni ugovor o putovanju u paket aranžmanu (odjeljak C).
A. Pravilo forum actoris za potrošače određuje i međunarodnu i mjesnu nadležnost
18. Dvojbe suda koji je uputio zahtjev u pogledu svrhe pravila forum actoris za potrošače zahtijevaju brz odgovor. On proizlazi iz samog teksta članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia. U tom pogledu može pomoći usporedba dvaju pravila sadržanih u toj odredbi. Pravilo forum rei upućuje na „sudove države članice” u kojoj trgovac ima domicil. Nasuprot tomu, pravilo forum actoris upućuje na „sudove mjesta” gdje potrošač ima domicil. Ta terminološka razlika nije nevažna. Njome se ciljano daje do znanja da prvo pravilo samo dodjeljuje međunarodnu nadležnost sudskom sustavu dane države članice kao cjelini, dok drugo pravilo daje i međunarodnu i mjesnu nadležnost sudu mjesta u kojem potrošač ima domicil, neovisno o načinu na koji se postupovnim pravilima te države dodjeljuje mjesna nadležnost(8).
19. Protivno tvrdnjama društva FTI, to tumačenje precizno odražava namjeru zakonodavca Unije. Potonji je spornim pravilom htio potrošačima omogućiti da postupak pokrenu „što bliže svojem domu” [neslužbeni prijevod](9). Taj se ishod ne bi uvijek mogao ostvariti ako bi postupovna pravila države članice u kojoj potrošač ima domicil određivala koji je sud unutar te države nadležan za potrošačevu tužbu, upravo zato što bi ta pravila, u državama članicama kao što je Njemačka, nadležnim predviđala sud mjesta u kojem trgovac ima sjedište, a koje može biti daleko od potrošačeva doma (čemu ću se kasnije vratiti)(10).
B. Pravilo forum actoris za potrošače primjenjuje se samo na slučajeve koji imaju međunarodni element
20. Da bi se pravilo forum actoris iz članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia primjenjivalo i određivalo nadležnost za dani postupak, dva kumulativna uvjeta moraju biti ispunjena. Kao prvo, taj postupak, logično, mora biti obuhvaćen materijalnim područjem primjene režima nadležnosti (u daljnjem tekstu: Briselski režim) kojeg je to pravilo dio. Kao drugo, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti svojstveni tom pravilu.
21. Drugi zahtjev nije sporan u predmetnom slučaju. Odnosni uvjeti, koji proizlaze iz članka 17. stavka 1. u vezi s člankom 18. stavkom 1. Uredbe Bruxelles Ia, očito su ispunjeni: tužitelj je „potrošač”, jer se njegova tužba „odnosi na ugovor”(11) koji je sklopio s trgovcem „u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti”; taj ugovor spada među kategorije navedene u članku 17. stavku 1. (što je aspekt koji ću podrobnije razmatrati u nastavku)(12); a tuženik protiv kojeg je zahtjev podnesen jest „druga ugovorna stranka”.
22. Međutim, iz prvog zahtjeva proizlazi dodatan uvjet za primjenu članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia. Konkretno, iako članak 1. stavak 1. te uredbe, u kojem je određeno područje primjene Briselskog režima, ništa ne govori u tom pogledu(13), Sud je više puta utvrdio, počevši s presudom Owusu(14), da se taj režim primjenjuje samo na pravne odnose „međunarodne naravi”, to jest na one koji su povezani s više od jednom zemljom(15).
23. Taj uvjet „međunarodnosti” proizlazi iz pravne osnove Uredbe Bruxelles Ia, to jest iz članka 81. stavka 2. UFEU-a (te je neizbježan s obzirom na nju). Ta odredba omogućuje Europskoj uniji usvajanje mjera čiji je cilj osigurati ostvarenje ciljeva predviđenih u njegovu članku 81. stavku 1., koji se odnosi na pravosudnu suradnju u „građanskim stvarima s prekograničnim implikacijama”. Nasuprot tomu, Europska unija nije nadležna uređivati nadležnost za građanske stvari koje nemaju takve „implikacije”. Stoga, Uredbu Bruxelles Ia treba tumačiti uzimajući to u obzir.
24. Taj je uvjet usto u skladu sa samom svrhom Uredbe Bruxelles Ia. Ona je, kao instrument međunarodnog privatnog prava (Unije), osmišljena za slučajeve u kojima nacionalni sud odlučuje u predmetu povezanom sa stranom zemljom (odnosno zemljama). Naime, te veze povećavaju mogućnost da sudovi te druge zemlje (odnosno tih drugih zemalja) saslušaju i odluče o slučaju, zbog čega se samim time postavlja pitanje je li prikladno da o njemu odlučuje sud pred kojim je pokrenut. Glavna svrha Briselskog režima je rješavanje takvih međunarodnih sukoba nadležnosti. Dok neka od njegovih pravila, uključujući pravilo forum actoris za potrošače, određuju i međunarodnu i mjesnu nadležnost (vidjeti točku 18. ovog mišljenja), ona drugo pitanje sporedno uređuju, samo u odnosu na slučajeve u kojima se može javiti prvo pitanje. Ona ne služe rješavanju nacionalnih sukoba nadležnosti u isključivo unutarnjim situacijama(16).
25. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se pravilo forum actoris za potrošače, kao i sva druga pravila o nadležnosti predviđena u Uredbi Bruxelles Ia, primjenjuje samo ako se od sudova države članice traži rješavanje predmeta koji sadržava „međunarodni element” (to jest relevantnu poveznicu s drugom zemljom). To pravilo u pogledu takvog predmeta određuje i međunarodnu i mjesnu nadležnost. Nasuprot tomu, ono ne dovodi u pitanje raspodjelu mjesne nadležnosti u isključivo unutarnjim situacijama.
C. Postoji li u predmetnom slučaju dovoljan međunarodni element?
26. Nakon što smo to pojasnili, valja reći da se u Njemačkoj vodi živahna rasprava(17) o tome je li „međunarodni element” koji je potreban za primjenu članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia prisutan kada je pred sudom države članice pokrenut spor između potrošača s domicilom u toj državi članici i lokalnog organizatora putovanja u pogledu izvršenja ugovora o putovanju u paket aranžmanu sklopljenog za putovanje u inozemstvo (što je, prema svemu sudeći, poprilično čest scenarij)(18). Iza tehničkih aspekata tog pitanja krije se važnije pitanje može li potrošač na temelju pravila forum actoris iz te odredbe i u toj situaciji pokrenuti postupak pred sudom svojeg domicila.
27. Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da u njemačkoj sudskoj praksi i literaturi postoje raznolika stajališta o takvim „slučajevima koji se zapravo nisu dogodili u tuzemstvu” (unechte Inlandsfälle, prema riječima tog suda). Prevladava stajalište, koje pred Sudom podupiru društvo FTI i češka vlada, da članak 18. stavak 1. Uredbe Bruxelles Ia nije primjenjiv na te slučajeve. Ugovorni odnos nema potrebnu „međunarodnost” ako stranke (potrošač i organizator putovanja) imaju domicil u istoj državi članici. U tom pogledu nije relevantna činjenica da se odrediše putovanja za koje je ugovor sklopljen nalazi u stranoj zemlji. Prema manjinskom stajalištu, koje u predmetnom postupku podupire Komisija, to je pravilo primjenjivo i ako stranke postupka imaju domicil u istoj državi. Strano odredište putovanja daje njihovu odnosu međunarodno obilježje.
28. Prema mojemu mišljenju, pravilno je zapravo manjinsko stajalište. Naime, za potrebe Uredbe Bruxelles Ia valja usvojiti široko poimanje međunarodnosti (1.). Strano odredište putovanja je relevantan „međunarodni element” u tom pogledu za slučajeve koji se tiču izvršenja ugovora o putovanju u paket aranžmanu (2.). Naposljetku, ni sadržaj ni cilj odjeljka 4. ne podupiru drukčije tumačenje (3.).
1. Široko poimanje „međunarodnog elementa”
29. Za početak, jasno je da pojam „međunarodni element” koji je potreban za primjenu pravila Uredbe Bruxelles Ia, iako nije definiran u toj uredbi, treba autonomno tumačiti, polazeći od sustava i ciljeva navedene uredbe, kako bi se osigurala njezina jedinstvena primjena u svim državama članicama(19).
30. Sud u svojoj sudskoj praksi od presude Owusu obično koristi pragmatičan pristup. Prema njegovu mišljenju, a u skladu s objašnjenjem danim u točki 24. ovog mišljenja, predmet pokrenut pred sudom države članice sadržava relevantan „međunarodni element” gdje je prisutnost potonjeg „takva da otvara pitanja u pogledu određivanja međunarodne nadležnosti tog suda”(20). Drugim riječima, Briselski režim se aktivira ako predmet ima poveznicu sa stranom zemljom (bilo drugom državom članicom ili trećom zemljom) dovoljnu da se podstakne mogućnost da sudovi te zemlje saslušaju i odluče o tom slučaju(21), i pri čemu se samim time postavlja pitanje je li prikladno (ili nije) da to učini sud države članice pred kojim je pokrenut postupak. Doista, u takvom scenariju, dotični režim nužan je alat za taj sud da se bavi takvim pitanjem.
31. Smatram da taj kriterij treba široko primjenjivati. Da bi Uredba Bruxelles Ia ispunila svoju svrhu, ona se treba primjenjivati svaki put(22) kada se pojave pitanja međunarodne nadležnosti kako bi se, među ostalim, izbjeglo pretvaranje mogućih sukoba nadležnosti u stvarne sukobe. Nadalje, s obzirom na to da pravna sigurnost i predvidljivost kao ciljevi tog instrumenta(23) pretpostavljaju mogućnost stranaka postupka da lako predvide koji će se režim nadležnosti primjenjivati na njihov spor i da sud države članice može jednostavno utvrditi svoju nadležnost(24), stvari ne treba previše komplicirati. Nije potrebno provjeravati imaju li strani sudovi stvarno nadležnost odlučivati o predmetu koji je u pitanju(25). Dovoljno je da čimbenik koji povezuje predmet s dotičnom stranom državom predstavlja vjerojatnu osnovu da njeni sudovi saslušaju i odluče o tom slučaju.
32. Međunarodnost slučaja često proizlazi iz činjenice da tužitelj i tuženik imaju domicil u različitim državama. Naime, činjenica da jedna od stranaka postupka ima domicil na državnom području jedne od država opravdava sudove da saslušaju slučaj i o njemu odluče (kako razne odredbe Uredbe Bruxelles Ia, uključujući članak 18. stavak 1., pokazuju). Međutim, to nije jedini mogući scenarij. Kako Komisija tvrdi, ako stranke postupka imaju domicil u istoj državi, međunarodnost slučaja može počivati u raznim čimbenicima povezanima s, među ostalim, predmetom postupka(26).
33. Iako primjenu gore navedenog na predmetni slučaj želim ostaviti za naredni odjeljak, ovdje ću pružiti neke ilustracije. Primjerice, ako je pred sudom države članice pokrenut predmet koji, s jedne strane, uključuje dvije stranke s domicilom u toj državi, ali se, s druge strane, odnosi na delikt koji se dogodio u inozemstvu ili na posjed nad nekretninom koja se nalazi u drugoj zemlji, primjenjuje se Uredba Bruxelles Ia(27). U obama primjerima, poveznica sa stranom zemljom „otvara pitanja u pogledu određivanja međunarodne nadležnosti tog suda”. Naime, činjenica da se delikt dogodio na državnom području strane države, odnosno da se dotična nekretnina tamo nalazi, opravdava da njezini sudovi saslušaju slučaj i o njemu odluče(28). Uredba Bruxelles Ia to potvrđuje, jer su ti čimbenici izričito predviđeni kao osnove nadležnosti u njezinu članku 7. točki 2. odnosno članku 24. točki 1.(29). Slično tomu, Sud je u presudi IRnova(30) spor između dviju stranaka s domicilom u istoj državi članici koji se odnosio na prava na patente registrirane u trećim zemljama pravilno smatrao „međunarodnim”. Ako je država priznala patent, njezini sudovi opravdano mogu željeti odlučivati u sporovima koji se odnose na taj patent(31).
34. Istina, Sud je u presudama Parking i Interplastics(32), Generalno konsulstvo na Republika Bulgaria(33) i Inkreal(34) usvojio nešto drukčiji pristup „međunarodnom elementu” koji mora postojati za potrebe Uredbe Bruxelles Ia.
35. U jednom od spojenih predmeta u kojem je donesena prva presuda tužitelj s domicilom u jednoj državi članici pokrenuo je pred sudovima druge države članice postupak protiv tuženika s domicilom u potonjoj državi. Komisija je izrazila dvojbe u pogledu postojanja „međunarodnog elementa” potrebnog za primjenu Briselskog režima. Iako je postojanje tog elementa bilo očito s obzirom na presudu Owusu te je Sud i na nju uputio, on je iznio i dopunski argument. U bitnome se pozvao na još jedan instrument prava Unije, Uredbu (EZ) br. 1896/2006 o uvođenju postupka za europski platni nalog(35), koja se primjenjuje samo na „prekogranične slučajeve” te taj pojam definira kao „[slučaj] u kojem barem jedna strana ima domicil u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak”. Prema mišljenju Suda, ta definicija može „načelno” služiti utvrđivanju međunarodnosti spora za potrebe Uredbe Bruxelles Ia, iz razloga što treba osigurati dosljednost između istoznačnih pojmova odnosnih dvaju instrumenata. Prikladno je bilo da je Sud nekoliko mjeseci prije utvrdio da situacija u kojoj tužitelj ima domicil u državi članici različitoj od države članice suda pred kojim je postupak pokrenut spada pod tu definiciju(36).
36. U drugoj presudi Sud je doslovno slijedio prethodnu presudu te je, uopće se ne osvrćući na svoju glavnu sudsku praksu, primijenio definiciju „prekograničnog spora” iz Uredbe 1896/2006 kako bi postupak – koji je osoba s domicilom u jednoj državi članici pokrenula protiv konzulata te države u drugoj državi članici, a koji se odnosio na usluge koje je ona pružila tom konzulatu u potonjoj državi – proglasio (očito) „međunarodnim” za potrebe Uredbe Bruxelles Ia. Naposljetku, Sud je u trećoj presudi uputio, kao prvo, na tu definiciju i, kao drugo, na kriterij izložen u točki 30. ovog mišljenja kako bi presudio da sporazum kojim su stranke postupka s domicilom u jednoj državi članici kao nadležne izabrale sudove druge države članice čini „međunarodnim elementom” dovoljan da izazove primjenu te uredbe(37).
37. Slažem se s kritikama koje su neki komentatori izrazili u pogledu tog novog pristupa „međunarodnosti”(38). Zasigurno je želja da se osigura dosljednost prava Unije pohvalna. U tom pogledu, definicije i tumačenja koja se odnose na jedan instrument prava Unije ponekad je moguće primijeniti u odnosu na neki drugi instrument tog prava. Međutim, to nije uvijek slučaj. U tom je pogledu potreban oprez jer slični pojmovi mogu, u različitim kontekstima, imati (vrlo) različita značenja. Navedeno je moguće samo ako između sustava i ciljeva odnosnih instrumenata postoji dovoljno uska veza. Ona u predmetnom slučaju ne postoji. Iako i Uredba Bruxelles Ia i Uredba br. 1896/2006 pripadaju, kako je to Sud istaknuo, području pravosudne suradnje u građanskim stvarima koje imaju prekogranične implikacije, veza između tih instrumenata tu prestaje.
38. S jedne strane, Uredba br. 1896/2006 donesena je kako bi se riješili problemi s kojima se vjerovnici suočavaju kada od dužnika u drugim državama članicama nastoje naplatiti nesporna potraživanja. Cilj joj je pojednostavljenje i ubrzanje naplate takvih potraživanja uvođenjem jedinstvenog postupka putem kojeg vjerovnik može od suda države članice ishoditi sudsku odluku o takvom potraživanju koja se može lako izvršiti u državi članici u kojoj se nalazi dužnikova imovina, uz jamčenje jednakih uvjeta u čitavoj Europskoj uniji kada je riječ o pravima obrane(39). Definicija „prekograničnog slučaja” sadržana u toj uredbi, koja je utemeljena na domicilima stranaka postupka i sjedištu suda pred kojim je postupak pokrenut, ima određenu logiku u tom kontekstu. Ako stranke imaju domicil u istoj državi, pravni lijekovi koje sudovi te države pružaju na temelju njezina postupovnog prava obično su dovoljni da se vjerovnicima omogući brza naplata njihovih potraživanja. Stoga, postupak predviđen u toj uredbi nije potreban.
39. S druge strane, Uredbom Bruxelles Ia nastoje se ujednačiti pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima. Ta definicija je preuska te stoga neprimjerena za tu svrhu. Kako je objašnjeno u točkama 32. i 33. ovog mišljenja, pitanja međunarodne nadležnosti mogu se pojaviti čak i kada stranke postupka imaju domicil u istoj državi članici te je postupak pokrenut pred sudovima te države(40). Taj instrument usto sadržava određena pravila o priznavanju i izvršavanju presuda sudova država članica. Ta se pravila, kako bi ispunila svoju svrhu, moraju primjenjivati svaki put kada tijela države članice moraju priznati ili izvršiti odluku suda druge države članice, čak i kada se ona odnosi na tuzemni spor između dviju osoba s domicilom u potonjoj državi(41). Ta definicija nije prikladna ni za tu situaciju.
40. Ipak, presude Parking i Interplastics(42), Generalno konsulstvo na Republika Bulgaria(43) i Inkreal(44) moguće je pomiriti s glavnom sudskom praksom ako ih se tumači na sljedeći način. Budući da je pojam „prekogranični slučaj”, kako je definiran u Uredbi br. 1896/2006, uži od pojma „međunarodni element” u smislu Uredbe Bruxelles Ia, slučaj je „međunarodan” u smislu druge uredbe samim time što je „prekograničan” u smislu prve uredbe. Međutim, spor može biti „međunarodan”, a da ne zadovoljava definiciju „prekograničnog slučaja”.
41. Unatoč tomu, kako bi se izbjegle daljnje nedoumice u pogledu „međunarodnog” područja primjene Briselskog režima, pozivam Sud da se u budućnosti suzdrži od upućivanja na Uredbu br. 1896/2006 u tom pogledu. Ako bi se Sud htio nadahnuti, te osigurati dosljednost s, drugim instrumentima u vezi s tim pitanjem, za to su prikladnije, kako će se vidjeti u nastavku, Uredba (EZ) br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I)(45) i Uredba (EZ) br. 864/2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II)(46) (u daljnjem tekstu: Uredba Rim II). Ti instrumenti su pandani Uredbi Bruxelles Ia u području sukoba zakona te je sam zakonodavac Unije htio da se područja primjene tih triju uredbi dosljedno tumače(47).
2. Odredište putovanja je relevantan „međunarodni element”
42. S obzirom na objašnjenje dano u prethodnom odjeljku, smatram nedvojbenim da, kako Komisija ističe, odredište putovanja čini relevantan „međunarodni element”, koji izaziva primjenu pravila o nadležnosti predviđenih u Uredbi Bruxelles Ia, kada je pred sudom države članice pokrenut postupak koji, s jedne strane, uključuje stranke s domicilom u toj državi, ali se, s druge strane, odnosi na izvršenje ugovora o putovanju u stranu zemlju u paket aranžmanu(48).
43. Odredište putovanja ujedno je i mjesto u kojem je, u skladu s ugovorom o putovanju u paket aranžmanu, (većina) usluga pružena ili je trebala biti pružena putniku (zrakoplov je sletio u blizini odredišta, hotel se tamo nalazi i tako dalje). Drugim riječima, taj je ugovor u bitnome tamo izvršen ili trebao biti izvršen. Prema mojemu mišljenju, ako je pred sudom države članice pokrenut spor koji se odnosi na izvršenje ugovora, a mjesto izvršenja je u stranoj zemlji, taj čimbenik je takav da „otvara pitanja u pogledu određivanja međunarodne nadležnosti tog suda”(49). Takva poveznica otvara mogućnost da sudovi te zemlje saslušaju slučaj i o njemu odluče. U tom me pogledu zbunjuje prigovor društva FTI da je ta poveznica „samo činjenična”, a ne i „normativna” (što god taj potonji izraz točno značio)(50). Naime, ta „činjenična” veza upravo je razlog zbog kojeg se može zamisliti da sudovi potonje zemlje odlučuju o sporu (s obzirom na to da se njihova geografska blizina mjestu izvršenja može pokazati praktičnom za odlučivanje o takvom slučaju, pogotovo u smislu prikupljanja relevantnih dokaza). To potvrđuje i činjenica da je mjesto izvršenja upravo iz tog razloga u Europskoj Uniji, u skladu s člankom 7. točkom 1. Uredbe Bruxelles Ia(51), te u mnogim zemljama(52), fakultativna osnova nadležnosti u ugovornim sporovima.
44. To tumačenje izravno podupire presuda Owusu. Podsjećam na to da je, u slučaju na koji se ta presuda odnosila, A. Owusu, koji je imao domicil u Ujedinjenoj Kraljevini (tada državi članici), sklopio ugovor o najmu vile u Jamajci s N. B. Jacksonom, koji je također imao domicil u Ujedinjenoj Kraljevini. A. Owusuu se tamo dogodila tragična nesreća, navodno zato što je to područje bilo opasno, te je tužio N. B. Jacksona zbog povrede ugovora. Sud je jasno zauzeo stajalište da je slučaj sadržavao „međunarodni element” za potrebe Briselskog režima(53). U tom je pogledu bila dovoljna činjenica da se odnosio na (manjkavo) izvršenje ugovora u Jamajci, jer je taj čimbenik očito otvorio sudovima te zemlje mogućnost da saslušaju taj slučaj i o njemu odluče. Situacija u ovom slučaju je slična.
45. Smatram da je moguća usporedba i s Uredbom Rim I i relevantnom sudskom praksom Suda. Taj instrument, slično Uredbi Bruxelles Ia kada je u pitanju nadležnost, određuje pravo primjenjivo na ugovor u situaciji u kojoj „postoji sukob zakona”(54). U tom smislu, iz sudske prakse Suda proizlazi da su pravila Uredbe Rim I primjenjiva na svaki ugovorni odnos sa „stranim elementom”. Doista, samo ako je takav ugovor povezan sa zemljom (ili državama) koja nije ona u kojoj je sud pred kojim se vodi postupak, taj bi ugovor potencijalno mogao biti reguliran različitim, proturječnim nacionalnim zakonima, a taj bi se sud mogao zapitati koji zakon primijeniti kako bi se riješio spor. U skladu s istom sudskom praksom, taj koncept „stranog elementa” nije ograničen na odgovarajuće prebivalište ugovornih strana. Činjenica da se ugovor ima izvršiti u drugoj zemlji čini takav „element”(55). Pri takvoj poveznici očito „postoji sukob zakona”. Sud pred kojim je postupak pokrenut može pomisliti da bi umjesto prava njegove zemlje primjenjivo moglo biti pravo zemlje izvršenja(56). Za rješavanje tog sukoba stoga su potrebna pravila te uredbe(57).
46. Protivno navodu društva FTI, to tumačenje, prema mojemu mišljenju, ne dovodi u pitanje presuda Suda u predmetu Maletic(58), mada priznajem da je ona u tom pogledu stvorila određene nedoumice.
47. U tom predmetu, dvoje potrošača s domicilom u Austriji rezerviralo je preko organizatora putovanja s poslovnim nastanom u istoj državi putovanje u Egipat u paket aranžmanu preko internetske stranice putničke agencije s poslovnim nastanom u Njemačkoj. Nakon problema u vezi s egipatskim hotelom, putnici su, u skladu s pravilom forum actoris (tada) predviđenim u članku 16. stavku 1. Uredbe Bruxelles I, pred sudovima svojeg domicila podnijeli tužbu protiv putničke agencije i organizatora putovanja zbog povrede ugovora. Sud koji je uputio zahtjev pitao je primjenjuje li se to pravilo u odnosu na organizatora putovanja, s obzirom na to da je on imao poslovni nastan u istoj državi kao potrošači.
48. Sud je odgovorio da je sporno pravilo primjenjivo u odnosu na oba tuženika, ali je upotrijebio pomalo složen pristup u tom pogledu. Utvrdio je da „čak i ako bi se jednokratna radnja poput rezervacije kojom su [potrošači] rezervirali i platili putovanje u paket‑aranžmanu na internetskoj stranici [putničke agencije] mogla razdvojiti na dva različita ugovorna odnosa, s jedne strane s […] online putničkom agencijom i s druge strane s […] organizatorom putovanja, ovaj drugi ugovorni odnos ne može se ocijeniti kao ‚isključivo domaći’ jer je zbog činjenice da je ostvaren posredstvom putničke agencije iz druge države članice neodvojivo povezan s prvim ugovornim odnosom”(59).
49. Mnogi su komentatori istaknuli zamršenost tog pristupa te im je bilo neobično da Sud nije spomenuo činjenicu da je odredište bilo u stranoj zemlji, jer je ona očito upućivala na „međunarodnost” slučaja(60). Unatoč tomu, nespominjanje te činjenice od strane Suda ne treba tumačiti na način da je on nije smatrao relevantnim „međunarodnim elementom”. Jednostavno je objasniti zašto se Sud umjesto toga usredotočio na „nerazdvojivost” veza između potrošačâ, putničke agencije i organizatora putovanja. Naime, prema mom mišljenju u tom su predmetu postojala dva međusobno odvojena pitanja u pogledu primjene pravila forum actoris za potrošače, to jest (i.) jesu li tužbe protiv obaju tuženika bile „međunarodne”; te (ii.) je li obojicu bilo moguće smatrati „drugom ugovornom strankom” u smislu tog pravila(61). Sud je svojim obrazloženjem opsežno odgovorio na oba pitanja: postojao je samo jedan međunarodni ugovorni odnos te je na temelju tog pravila protiv putničke agencije i organizatora putovanja, kao „drugih stranaka” tog odnosa, bilo moguće zajedno pokrenuti postupak pred sudovima mjesta u kojem su potrošači imali domicil. Nasuprot tomu, uzimanje u obzir odredišta putovanja riješilo bi prvo pitanje, ali bi drugo ostavilo otvorenim. To je razlog zbog kojeg Sud u svojoj presudi nije „mobilizirao” taj čimbenik.
50. Nije mi uvjerljiv ni argument češke vlade da bi tumačenje koje se predlaže u ovom mišljenju dovelo do toga da se protiv organizatorâ putovanja neočekivano pokreću postupci pred sudovima mjesta u kojima njihovi klijenti imaju domicil, što bi se protivilo predvidljivosti kao cilju koji se nastoji postići Uredbom Bruxelles Ia. Očito, poduzeće koje posluje u međunarodnom sektoru kao što je turizam može „razumno predvidjeti” da bi se na njega mogao primjenjivati režim nadležnosti osmišljen za međunarodne sporove ako organizira i prodaje putovanje u strane zemlje(62).
51. Zaključno želim istaknuti da, prema mojemu mišljenju, nije relevantno odnosi li se putnikova tužba na, konkretno, nesreću koja se putniku dogodila na odredištu putovanja (kao što je bio slučaj u predmetu Owusu), neadekvatne sobe u tamošnjem hotelu ili, kao što je slučaj u glavnom postupku, na činjenicu da putnik nije ni otišao na putovanje zbog neimanja vize o potrebi čijeg posjedovanja nije obaviješten ili činjenice da uopće nije dobio zrakoplovne karte (i tako dalje). Veza između tužbe i strane zemlje može u nekim slučajevima biti jača, a u nekima slabija, ali podsjećam na to da ne treba previše komplicirati ocjenu sadržava li spor element međunarodnosti (vidjeti točku 31. ovog mišljenja). Sud države članice pred kojim je postupak pokrenut ne treba opširno analizirati meritum tužbe kako bi riješio tako jednostavno pitanje. Svaki slučaj koji se odnosi na putnikovu tužbu protiv organizatora putovanja u pogledu problema, kakvi god oni konkretno bili, koje je prvonavedeni imao u vezi s putovanjem u inozemstvo koje je potonji organizirao i prodao kao „paket aranžman” treba, zbog prethodno izloženih razloga, smatrati međunarodnim za potrebe Uredbe Bruxelles Ia. Odredište putovanja je čimbenik koji je lako provjeriti te omogućuje strankama da predvide primjenjivi režim nadležnosti, kako je to objašnjeno u prethodnoj točki.
3. Ni sadržaj ni cilj odjeljka 4. ne podupiru drukčije tumačenje
52. Protivno tvrdnjama društva FTI, tumačenje koje se predlaže u ovom mišljenju ne dovodi u pitanje činjenica da pravilo forum actoris iz članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia treba, kao iznimku, usko tumačiti(63).
53. Za početak bih podsjetio na to da (prešutni) zahtjev „međunarodnog elementa”, koji je u središtu predmetnog slučaja, određuje područje primjene čitave Uredbe Bruxelles Ia. Kao takav taj se zahtjev, strogo govoreći, tiče članka 1. stavka 1. (vidjeti točku 22. ovog mišljenja), a ne njezina članka 18. stavka 1. Logično, treba ga ocjenjivati prema istom mjerilu za sva pravila o nadležnosti sadržana u toj uredbi, neovisno o naravi konkretne odredbe(64).
54. Bez obzira na tu uvodnu napomenu, smatram očitim da se tumačenje tog zahtjeva na način da se pravilo forum actoris iz članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia primjenjuje na slučajeve koji uključuju potrošača i trgovca koji imaju domicil u istoj državi u vezi s ugovorom koji je izvršen, ili je trebao biti izvršen, u drugoj državi ne protivi sadržaju odjeljka 4.
55. Počevši s člankom 17. stavkom 1. Uredbe Bruxelles Ia, podsjećam na to da ta odredba zahtijeva, kao uvjet za primjenu odjeljka 4., da je riječ o ugovoru između potrošača i trgovca obuhvaćenom jednom od kategorija iz točaka (a) do (c) te odredbe. Točke (a) i (b) odnose se na vrste ugovora (ugovori o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene odnosno ugovori o zajmu), pri čemu ne spominju domicile ugovornih stranaka. Točka (c) zahtijeva, za sve druge ugovore (uključujući, dakle, ugovore o putovanju u paket aranžmanu), da trgovac „obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, [a] ugovor spada u okvir te djelatnosti”. Ništa u tekstu te odredbe ne upućuje niti implicira, izravno ili neizravno, da potrošač i trgovac moraju imati domicil u različitim državama(65). Jasno je navedeno da trgovac može „obavlja[ti] trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil” dok tamo ima sjedište.
56. Kao drugo, tekst članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia ne ograničava pravilo forum actoris na slučajeve u kojima potrošač i trgovac imaju domicil u različitim državama. Naprotiv, ta odredba predviđa da se to pravilo primjenjuje „neovisno o domicilu druge stranke”. Potpuno sam svjestan toga da se, kako društvo FTI naglašava, dodavanjem tog teksta htjelo potrošačima omogućiti da se na to pravilo pozivaju protiv trgovaca s domicilom u trećim zemljama(66). Ostaje činjenica da je taj izraz, kako to Komisija ističe, dovoljno širok da obuhvati i situaciju u kojoj trgovac ima domicil u istoj državi članici kao potrošač.
57. Naposljetku, članak 19. Uredbe Bruxelles Ia, koji ograničava mogućnost korištenja sporazuma o izboru nadležnog suda u potrošačkim stvarima, izričito dopušta, takve sporazume između potrošača i trgovca „od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici” pod određenim uvjetima (vidjeti t. 3. tog članka). Zakonodavac Unije očito je htio da se pravila odjeljka 4., uključujući članak 18. stavak 1., mogu primjenjivati čak i u tom scenariju (pod uvjetom da slučaj sadržava neki relevantan međunarodni element).
58. Primjena pravila forum actoris iz članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia na slučajeve u kojima potrošač i trgovac imaju domicil u istoj državi, ali je odnosni ugovor izvršen, ili trebao biti izvršen, u drugoj zemlji ne prekoračuje ni ono što zahtijeva konkretan cilj odjeljka 4.
59. Podsjećam na to da pravila odjeljka 4. služe zaštiti potrošača kao stranke koju se smatra gospodarski slabijom i manje pravno iskusnom od trgovca(67). Osobito, pravilo forum actoris o kojem je riječ to čini (znatno) olakšavajući potrošaču pristup pravosuđu kako ga se ne bi odvratilo od ostvarivanja njegovih prava(68).
60. Društvo FTI u tom pogledu ističe, u skladu s gore izloženim prevladavajućim stajalištem, da je zakonodavac Unije tim pravilom htio spriječiti samo scenarij u kojem potrošač tužbu mora podnijeti sudovima druge države članice. Zakonodavac je htio zaštiti potrošača od nužnosti podvrgavanja stranom pravnom sustavu, u kojem se koristi jezik s kojim on možda nije upoznat, i prelaženja „otegotne udaljenosti” koja ga možda dijeli od tih sudova. Ta posebna zaštita nije opravdana ako potrošač i trgovac imaju domicil u istoj državi. U tom slučaju su nužno nadležni sudovi te države.
61. Prema mojemu mišljenju, iako je odvraćanje potrošača od ostvarivanja njegovih prava kao posljedica poteškoća svojstvenih pokretanju postupka protiv trgovca u stranoj zemlji očito glavni scenarij koji je zakonodavac imao na umu(69), on nije jedini. Zakonodavac bi u suprotnom potrošaču samo omogućio da pokrene postupak pred sudovima države članice u kojoj ima domicil. Činjenica da članak 18. stavak 1. Uredbe Bruxelles Ia ide korak dalje te dopušta potrošaču da postupak pokrene pred sudom mjesta u kojem ima domicil pokazuje da su autori uredbe bili zabrinuti da bi potrošač mogao biti odvraćen od podnošenja tužbe i ako nadležni sud, iako se nalazi unutar države članice u kojoj potrošač živi, ne bi bio sud mjesta u kojem potrošač ima domicil. Kako je to Sud već naveo u drukčijem kontekstu(70), udaljenosti koje potrošača dijele od nadležnog suda mogu biti „otegotne” i unutar države članice – primjerice, ako bi nadležan bio sud zabačenog mjesta u kojem trgovac ima domicil – ponekad i više nego kada se nadležni sud nalazi u drugoj državi članici(71), te mu otežavati pokretanje postupka(72). Zakonodavac je očito htio izbjeći i tu situaciju.
62. Nije uvjerljiv prigovor društva FTI da postupovna pravila država članica ne zahtijevaju uvijek da potrošač osobno sudjeluje u raspravi odnosno ponekad omogućuju vođenje rasprave na daljinu, što znači da takvih poteškoća ne mora biti u praksi. Može se prigovoriti i da je nadležni sud ponekad, na temelju tih postupovnih pravila, relativno blizu potrošačevu domicilu(73). Međutim, u drugim slučajevima će se potrošač možda morati osobno pojaviti te nadležni sud može biti veoma udaljen od mjesta potrošačeva domicila. Isto tako, kada bi potrošač morao pokrenuti postupak u drugoj državi članici, moguće je da bi ponekad znao jezik te države i način djelovanja njezinih sudova, koji mu usto mogu biti blizu. Nasuprot tomu, u nekim drugim situacijama njihov bi način djelovanja mogao biti sasvim stran potrošaču. Sve u svemu, kako Komisija ističe, primjena pravila forum actoris iz članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles Ia ne može ovisiti o tako pojedinačnoj ocjeni praktičnih poteškoća kojima bi potrošač bio stvarno izložen u danom slučaju. Inače bi opseg tog pravila bio nepredvidiv. Postojanje tih poteškoća pretpostavlja se u većini slučajeva te je režim nadležnosti shodno tomu i oblikovan.
V. Zaključak
63. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanje koje je uputio Amtsgericht Nürnberg (Općinski sud u Nürnbergu) odgovori na sljedeći način:
Članak 1. stavak 1. u vezi s člankom 18. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
treba tumačiti na način da je
pravilo o nadležnosti u korist sudova u mjestu u kojem potrošač ima prebivalište navedeno u drugoj odredbi primjenjivo na postupak koji potrošač s domicilom u državi članici pokrene protiv organizatora putovanja s domicilom u istoj državi članici u pogledu ugovora o putovanju u paket aranžmanu u stranu zemlju. To pravilo daje tim sudovima i međunarodnu i mjesnu nadležnost, neovisno o pravilima o raspodjeli mjesne nadležnosti koja su na snazi u toj državi članici.