PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
13. prosinca 2018.(*)
„Državne potpore – Kemijska industrija – Odluka o nastavku poslovanja poduzeća tijekom stečaja – Odluka o nepostojanju državne potpore – Tužba za poništenje – Osobni utjecaj – Dopuštenost – Pojam državne potpore – Prednost – Kriterij privatnog vjerovnika – Pripisivanje odgovornosti državi – Obveza obrazlaganja”
U predmetu T‑284/15,
AlzChem AG, sa sjedištem u Trotsbergu (Njemačka), koje su zastupali P. Alexiadis, solicitor, A. Borsos i I. Georgiopoulos, odvjetnice, a zatim P. Alexiadis, A. Borsos, E. Kazili, P. Oravec i K. Csach, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju G. Conte i L. Armati, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupiru
Slovačka Republika, koju zastupa B. Ricziová, u svojstvu agenta,
i
Fortischem a.s., sa sjedištem u Novákyju (Slovačka), koji zastupaju C. Arhold, P. Hodál i M. Staroň, odvjetnice,
intervenijenti,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje članka 2. Odluke Komisije (EU) 2015/1826 od 15. listopada 2014. o državnoj potpori SA.33797 (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2011/CP) koju je provela Slovačka za društvo NCHZ (SL 2015., L 269, str. 71.),
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: G. Berardis, predsjednica, S. Papasavvas i O. Spineanu‑Matei (izvjestiteljica), suci,
tajnik: P. Cullen, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. travnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
I. Okolnosti spora
1 Tužitelj, AlzChem AG, društvo je sa sjedištem u Njemačkoj koje djeluje na više tržišta finih kemikalija u određenom broju država članica Europske unije, među kojima je i Slovačka Republika.
2 Društvo Novácké chemické závody, a.s. v konkurze (u daljnjem tekstu: NCHZ) bilo je proizvođač kemikalija u privatnom vlasništvu koji je imao tri odjela. To je društvo upravljalo kemijskim postrojenjem koje se nalazi u pokrajini Trenčín (Slovačka). Njegova glavna djelatnost bila je proizvodnja kalcijeva karbida i tehničkih plinova, polivinil‑klorida i njegovih nusproizvoda te, u rastućem opsegu, teških i finih kemikalija koje se proizvode u malim količinama.
3 Nad društvom NCHZ je, nakon što je proglasilo nesposobnost da održi svoje poslovanje i pokrenulo stečajni postupak, 8. listopada 2009. otvoren stečajni postupak.
4 Slovačka Republika donijela je 5. studenoga 2009. zákon č. 493/2009 Z.z. o niektorých opatreniach týkajúcich sa strategických spoločností a o zmene a doplnení niektorých zákonov (Zakon br. 493/2009 o određenim mjerama u pogledu trgovačkih društava od strateškog značenja i o izmjeni određenih zakona, u daljnjem tekstu: Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja). Tim je zakonom, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., državi dodijeljeno pravo prvokupa koje je ovlašćuje da kupi trgovačka društva od strateškog značenja nad kojima je otvoren stečajni postupak te se njime zahtijeva prisutnost stečajnog upravitelja (u daljnjem tekstu: upravitelj) kako bi se osigurao nastavak poslovanja trgovačkog društva od strateškog značenja tijekom tog postupka. Na temelju navedenog zakona slovačka nadležna tijela su 2. prosinca 2009. društvo NCHZ kvalificirala kao trgovačko društvo od strateškog značenja te je društvo NCHZ taj status uživalo do prestanka važenja tog zakona 31. prosinca 2010. NCHZ je bilo jedino trgovačko društvo na koje je navedeni zakon bio primijenjen (u daljnjem tekstu: prvo stečajno razdoblje).
5 Nakon 31. prosinca 2010. na društvo NCHZ se primjenjivao zákon č. 7/2005 Z.z. o konkurze a reštrukturalizácii a o zmene a doplnení niektorých zákonov (Zakon br. 7/2005 o stečaju i restrukturiranju te o izmjenama određenih zakona, u daljnjem tekstu: Stečajni zakon) (u daljnjem tekstu: drugo stečajno razdoblje). Na zajedničkom sastanku 26. siječnja 2011. između neosiguranih vjerovnika, okupljenih u odboru vjerovnika (u daljnjem tekstu: odbor vjerovnika), i dotičnih osiguranih vjerovnika (u daljnjem tekstu: sastanak od 26. siječnja 2011.), tadašnji upravitelj je iste obavijestio o tome da su operativni troškovi društva NCHZ veći od prihoda od poslovanja. Usto je vjerovnicima iznio svoju ekonomsku analizu od 23. prosinca 2010. (u daljnjem tekstu: ekonomska analiza), koja je dopunjena prezentacijom uprave. Navedeni vjerovnici su odlučili nastaviti s poslovanjem društva NCHZ (u daljnjem tekstu: odluka od 26. siječnja 2011.). Budući da je súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín, Slovačka) tu odluku odobrio svojom odlukom od 17. veljače 2011. (u daljnjem tekstu: odluka súda v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) ili odluka od 17. veljače 2011.), upravitelj je nastavio s tim poslovanjem. U ovom su predmetu, u skladu sa Stečajnim zakonom, nadležni odbor činili odbor vjerovnika, osigurani vjerovnici i sud v Trenčine (u daljnjem tekstu: nadležni odbor).
[omissis]
10 Komisija je dopisom od 2. srpnja 2013. obavijestila nadležna slovačka tijela da je odlučila pokrenuti službeni istražni postupak na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a (SL 2013., C 297, str. 85.) u pogledu, s jedne strane, odobrenja države na temelju Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja za nastavak poslovanja društva NCHZ od prosinca 2009. do prosinca 2010. i, s druge strane, odluke vjerovnika iz siječnja 2011. o nastavku poslovanja društva NCHZ nakon prestanka važenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja. Usto, Komisija je izrazila dvojbe u pogledu toga je li natječaj na temelju kojeg je društvo NCHZ prodano bio bezuvjetan te je smatrala da su postojale jasne naznake da ekonomski kontinuitet između društva NCHZ i novog subjekta nije bio prekinut.
[omissis]
II. Pobijana odluka
13 Komisija je 15. listopada 2014. donijela Odluku (EU) 2015/1826 o državnoj potpori SA.33797 – (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2011/CP) koju je provela Slovačka za društvo NCHZ (SL 2015., L 269, str. 71.) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
14 Komisija je smatrala da je proglašenje društva NCHZ trgovačkim društvom od strateškog značenja (u daljnjem tekstu: prva mjera) predstavljalo selektivnu prednost u korist tog društva, da je pripisivo državi, da je obuhvaćalo upotrebu državnih sredstava i da je narušilo tržišno natjecanje na tržištu otvorenom za trgovinu među državama članicama. Komisija je zaključila da ta mjera predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, da je ta potpora nezakonita i da nije spojiva s unutarnjim tržištem (uvodne izjave 110. i 114. do 124. pobijane odluke). Nakon što je ocijenila da državna potpora iznosi 4 783 424,10 eura, smatrala je da društvo NCHZ mora vratiti tu potporu, a da bi nalog za povrat trebalo proširiti i na društvo Fortischem, koje je ekonomskim kontinuitetom povezano s društvom NCHZ (uvodne izjave 101. i 174. pobijane odluke).
15 Nasuprot tomu, Komisija je smatrala da nastavak poslovanja društva NCHZ na temelju odluke od 26. siječnja 2011. (u daljnjem tekstu: druga mjera) ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na to da nisu bila ispunjena najmanje dva kumulativna uvjeta za utvrđivanje državne potpore, odnosno pripisivost predmetne mjere državi i postojanje ekonomske prednosti (uvodna izjava 113. pobijane odluke).
16 Izreka pobijane odluke glasi kako slijedi:
„Članak 2.
Odluka o dopuštanju nastavka poslovanja NCHZ‑a nakon prestanka važenja Zakona na temelju odluke odbora vjerovnika nije predstavljala državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
[…]
Članak 6.
Ova je Odluka upućena [Slovačkoj Republici].”
[omissis]
V. Pravo
[omissis]
B. Meritum
[omissis]
2. Pripisivost državi nastavka poslovanja društva NCHZ tijekom drugog stečajnog razdoblja (drugi tužbeni razlog)
[omissis]
b) Povreda obveze obrazlaganja u pogledu pripisivosti druge mjere državi zbog odobrenja odluke od 26. siječnja 2011. koje je dao súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) (prvi dio drugog tužbenog razloga)
97 Tužitelj ističe da je, kao što je to Komisija navela u uvodnoj izjavi 46. pobijane odluke, u svojstvu podnositelja pritužbe tvrdio da se odluka kojom se dopušta održavanje poslovanja društva NCHZ može pripisati državi, posebno s obzirom na to da je odluku potvrdio i učinio je obvezujućom súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín).
98 Međutim, iako Komisija u uvodnim izjavama 14., 33., 35., 36. i 102. pobijane odluke priznaje da je súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) bio uključen u postupak donošenja odluka, ona u uvodnim izjavama 103. i 104. pobijane odluke, u kojima iznosi svoju analizu o pripisivosti druge mjere državi, ništa ne govori o ulozi navedenog suda. Tužitelj iz toga zaključuje da, iako se odluke nacionalnih sudova obično smatraju pripisivima državi, Komisija nije dala nikakve naznake kojima bi se moglo objasniti zašto odluka súda v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) nije bila relevantna ili, u slučaju da je bila relevantna, zašto nije bila dostatna za dokazivanje pripisivosti druge mjere državi.
99 Komisija smatra da je pobijana odluka dovoljno obrazložena. Smatra da je jasno i nedvosmisleno iznijela svoj tijek rasuđivanja, čime je tužitelju omogućila da ga razumije, a Općem sudu da izvrši svoj sudski nadzor. Ona tvrdi da je već pojasnila da, u situaciji u kojoj svi vjerovnici, od kojih većinu čine privatni vjerovnici, izričito odluče da je u njihovu gospodarskom interesu dopustiti održavanje poslovanja poduzetnika u stečaju, njihova odluka nije pripisiva državi zbog jednostavnog razloga što je sud potom potvrđuje i čini obvezujućom. Prema Komisijinu mišljenju, premda se tužitelj može ne slagati s osnovanosti tog pristupa, on ne može tvrditi da nije razumio logiku na kojoj se temelji Komisijin zaključak jer, unatoč kratkoći pobijane odluke u pogledu tog pitanja, to rasuđivanje jasno proizlazi iz navedene odluke, osobito iz njezinih uvodnih izjava 102. do 104.
100 Uvodno, valja razumjeti da tužitelj svojom argumentacijom u biti ističe povredu obveze obrazlaganja u pogledu uloge súda v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) u postupku donošenja odluka.
101 Treba istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 102. pobijane odluke navela da su „svi […] vjerovnici u odboru vjerovnika i osigurani vjerovnici u siječnju 2011. odlučili da bi NCHZ trebao nastaviti poslovati” i da je „[t]u […] odluku naknadno potvrdio [súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín)] u skladu s […] Stečajnim zakonom, zbog čega je ona postala obvezujuća za upravitelja”.
102 U uvodnoj izjavi 103. pobijane odluke Komisija je razmatrala pitanje mogućeg postojanja prava veta odbora vjerovnika i osiguranih vjerovnika te je u tom pogledu zaključila da „[s]toga nijedno državno tijelo nije moglo provesti svoje interese u pogledu zaustavljanja daljnjeg gomilanja dugova”.
103 U uvodnoj izjavi 104. pobijane odluke Komisija je navela da se „[s]toga [moglo] zaključiti da je nastavak poslovanja NCHZ‑a temeljen na odluci privatnih vjerovnika jer javni vjerovnici nisu imali pravo veta na nastavak poslovanja NCHZ‑a” i da se „[z]bog toga […] odluka o nastavku poslovanja NCHZ‑a nakon prestanka važenja Zakona ne može smatrati pripisivom državi”.
104 Nesporno je da je, s obzirom na okolnosti slučaja i u skladu s odredbama Stečajnog zakona, súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) bio dio nadležnog odbora pozvanog da odluči o nastavku poslovanja društva NCHZ i da je, u skladu s člankom 83. stavkom 4. Stečajnog zakona, upravitelj bio vezan odlukom od 17. veljače 2011.
105 Međutim, valja utvrditi da Komisija u pobijanoj odluci nije jasno navela kako poima ulogu súda v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) u postupku donošenja odluka. Naime, ona je u uvodnim izjavama 14., 26. i 32., kao i u članku 2. navedene odluke, samo spomenula odluku od 26. siječnja 2011., a propustila je navesti intervenciju navedenog suda (vidjeti točku 78. ove presude), dok je u uvodnim izjavama 33., 35., 36. i 102. pobijane odluke spomenula odluku navedenog suda, a da nije objasnila njegovu konkretnu ulogu u predmetnom slučaju s obzirom na tekst članka 83. stavka 4. Stečajnog zakona, čime ostavlja dojam da je sud intervenirao samo da bi odobrio odluku od 26. siječnja 2011. i učinio je obvezujućom (vidjeti osobito uvodnu izjavu 33. pobijane odluke).
106 Nadalje, valja utvrditi da Komisija, iako je u okviru svoje ocjene odluke o nastavku poslovanja društva NCHZ tijekom drugog stečajnog razdoblja u uvodnoj izjavi 102. pobijane odluke spomenula postojanje odluke od 17. veljače 2011., navedenu odluku ne spominje ni u jednoj od uvodnih izjava 103. do 112. pobijane odluke, a osobito ne u uvodnim izjavama 103. i 104. Komisija je tako spomenula samo odluku od 26. siječnja 2011.
107 Osim toga, kao što je to Komisija istaknula na raspravi, ne može se isključiti da se neka mjera može smatrati odlukom pripisivom državi u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a slijedom odluke nacionalnog suda (vidjeti u tom smislu presude od 26. listopada 2016., DEI i Komisija/Alouminion tis Ellados, C‑590/14 P, EU:C:2016:797, t. 59., 77. i 81. i od 3. ožujka 2016., Simet/Komisija, T‑15/14, EU:T:2016:124, t. 38., 44. i 45.).
108 U tom kontekstu valja smatrati da je Komisija u pobijanoj odluci morala iznijeti razloge na temelju kojih je donijela zaključak da odluka o nastavku poslovanja društva NCHZ nije pripisiva súdu v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín).
109 U tom pogledu, kad je riječ o Komisijinu argumentu da je ona jasno i nedvosmisleno iznijela svoj tijek rasuđivanja, valja utvrditi da njezina objašnjenja, koja su spomenuta u točki 99. ove presude, nikako ne proizlaze iz pobijane odluke, nego iz njezinih podnesaka dostavljenih Općem sudu i da, protivno njezinim tvrdnjama, ona tako popunjava obrazloženje pobijane odluke. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 74. ove presude, obrazloženje se mora nalaziti u samoj pobijanoj odluci i ne može se po prvi put izraziti a posteriori pred sudom Unije.
110 Prema tomu, kao što to ističe tužitelj, Komisija je u pobijanoj odluci propustila iznijeti razloge zbog kojih odluka súda v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) nije imala nikakav utjecaj na njezinu analizu pripisivosti ispitane mjere.
111 Usto je Opći sud na raspravi ispitao Komisiju kako bi, s obzirom na odredbe Stečajnog zakona, mogao razumjeti mora li sud koji intervenira u skladu s člankom 83. stavkom 4. navedenog zakona, kao u ovom slučaju súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín), ispitati samo poštovanje formalnih aspekata odluke vjerovnika ili, usto, mora provjeriti i osnovanost te odluke te može li, prema potrebi, donijeti drukčiju odluku. Međutim, valja utvrditi da Komisija nije bila u mogućnosti dati odgovor u tom pogledu. Ona se ograničila na tvrdnju da súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) u ovom slučaju nije imao drugog izbora nego potvrditi odluku od 26. siječnja 2011. a da pritom nije tvrdila da je nadzor navedenog suda bio pravno ograničen.
112 Iz toga proizlazi da je, s obzirom na poseban kontekst u kojem je súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) intervenirao u ovom slučaju jer je bio član nadležnog odbora, pobijana odluka zahvaćena nedostatkom u obrazloženju u pogledu pripisivosti državi odluke o nastavku poslovanja društva NCHZ tijekom drugog stečajnog razdoblja.
[omissis]
3. Postojanje ekonomske prednosti zbog odluke o nastavku poslovanja društva NCHZ u drugom stečajnom razdoblju (prvi dio prvog tužbenog razloga)
[omissis]
c) Pogrešna primjena kriterija privatnog vjerovnika (prvi element)
[omissis]
3) Usporedivost položaja javnih i privatnih vjerovnika
[omissis]
i) Uzimanje u obzir države kao jedinog vjerovnika
[omissis]
184 Valja utvrditi da, kao što to tvrdi Komisija, koju podupiru Slovačka Republika i društvo Fortischem, tužiteljeva argumentacija u tom pogledu počiva na pretpostavci da Komisija nije smjela uzeti u obzir svakog javnog vjerovnika zasebno, nego Slovačku Republiku kao jedinog javnog vjerovnika koji predstavlja sve dotične javne vjerovnike.
185 Međutim, i Komisija i intervenijenti ističu da je ta pretpostavka pogrešna jer iz kriterija privatnog vjerovnika proizlazi da svaki javni vjerovnik mora donijeti odluku s obzirom na karakteristike potraživanja koja ima prema dotičnom dužniku i da odluku svakog javnog vjerovnika treba usporediti s onom koju bi u istoj situaciji donio privatni vjerovnik.
186 Uvodno treba utvrditi da tužitelj ne navodi nikakvu sudsku praksu u potporu svojoj argumentaciji te se ograničava na osporavanje one na koju se poziva Komisija kako bi poduprla svoju tvrdnju. On smatra da o tom pitanju nije odlučeno, dok Komisija tvrdi da o njemu nije ni trebalo odlučiti jer ono čini samu bit primjene kriterija privatnog vjerovnika.
187 Kao prvo, u presudi od 11. srpnja 2002., HAMSA/Komisija (T‑152/99, EU:T:2002:188), na koju se pozvala Komisija, sud Unije smatrao je da je Komisija bila dužna utvrditi, za svako od javnih tijela u pitanju, je li otpis duga koji je to javno tijelo učinilo bio očito veći od onog koji bi učinio hipotetski privatni vjerovnik koji se u odnosu na tužitelja nalazi u situaciji usporedivoj s onom dotičnog javnog tijela te koji želi namiriti svoja potraživanja. Tako, prema mišljenju suda Unije, svaki vjerovnik mora izabrati između iznosa koji mu je ponuđen u okviru predloženog sporazuma, s jedne strane, i iznosa koji predviđa da će moći naplatiti nakon eventualno provedenog postupka likvidacije nad poduzetnikom, s druge strane, pri čemu na njegov izbor utječe niz čimbenika, poput njegova svojstva osiguranog ili neosiguranog vjerovnika, prirode i opsega mogućih osiguranja kojima raspolaže, njegove procjene vjerojatnosti oporavka poduzetnika kao i koristi koju bi imao u slučaju provođenja postupka likvidacije (vidjeti, u tom smislu, presudu od 11. srpnja 2002., HAMSA/Komisija, T‑152/99, EU:T:2002:188, t. 168. i 170.).
188 Slijedom toga, iz presude od 11. srpnja 2002., HAMSA/Komisija (T‑152/99, EU:T:2002:188), a osobito iz njezinih točaka 166. do 172., proizlazi da se sud Unije zauzima za ispitivanje pojedinačnih situacija javnih vjerovnika, osobito s obzirom na njihovo svojstvo neosiguranog ili osiguranog vjerovnika, kako bi se utvrdilo, u biti, prekoračuje li se njihovim izborom ono što je opravdano poslovnim zahtjevima ili se može objasniti željom da se dotičnom poduzetniku dodijeli prednost. Iz toga proizlazi da je sud Unije smatrao da se javne vjerovnike ne smije smatrati jednim subjektom, nego da u obzir treba uzeti njihova posebna svojstva.
189 Osim toga, treba odbiti tužiteljev argument da presuda od 11. srpnja 2002., HAMSA/Komisija (T‑152/99, EU:T:2002:188), nije relevantna jer su, u predmetu u kojem je donesena ta presuda, svi javni vjerovnici pristali na otpis duga korisniku predmetne potpore, dok, u predmetnom slučaju, interesi osiguravajućeg društva za socijalno osiguranje očito nisu bili uzeti u obzir za primjenu kriterija privatnog vjerovnika. Naime, interesi potonjeg uzeti su u obzir kao interesi poststečajnog vjerovnika (uvodna izjava 110. pobijane odluke) (vidjeti točke 161. do 163. ove presude).
190 Naposljetku, valja utvrditi da su razmatranja iz presude od 11. srpnja 2002., HAMSA/Komisija (T‑152/99, EU:T:2002:188, t. 168. i 170.), preuzeta u presudi od 17. svibnja 2011., Buczek Automotive/Komisija (T‑1/08, EU:T:2011:216, t. 84.).
191 Kao drugo, kad je riječ o presudi od 11. rujna 2012., Corsica Ferries France/Komisija (T‑565/08, EU:T:2012:415, t. 85. do 94.), na koju se Komisija također poziva, treba smatrati da, kao što to ističe tužitelj, ona nije relevantna u ovom slučaju. Naime, u tom je predmetu postavljeno pitanje je li Komisija nedvosmisleno utvrdila gospodarske aktivnosti francuske države u pogledu kojih bi mogla postojati potreba za zaštitom ugleda, a ne je li državu trebalo promatrati kao jedinog vjerovnika.
192 Kao treće, treba podsjetiti da je Sud, među ostalim u presudama navedenima u točki 61. ove presude, istaknuo da prilikom primjene načela privatnog vjerovnika treba uzeti u obzir privatnog vjerovnika koji se nalazi u situaciji što je moguće bližoj onoj javnog vjerovnika i koji želi namiriti potraživanja koja ima prema dužniku u financijskim poteškoćama, što podrazumijeva da se državu ne može smatrati jednim vjerovnikom, kojim su obuhvaćeni svi dotični javni vjerovnici.
193 Kao četvrto, kao što to Komisija s pravom ističe, sukladno sudskoj praksi primjenjivoj u području državnih potpora, u određenim situacijama treba razlikovati ulogu države članice kao gospodarskog subjekta i njezinu ulogu kao javne vlasti (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. rujna 1994., Španjolska/Komisija, C‑278/92 do C‑280/92, EU:C:1994:325, t. 22.). Iz toga proizlazi da se, u području državnih potpora, država ne mora nužno smatrati jedinstvenim subjektom.
[omissis]
196 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da promatranje države kao jednog vjerovnika može dovesti do zaključka da određeni javni vjerovnici moraju donijeti odluku protivno svojim interesima i ne ponašati se slično privatnom vjerovniku u istoj situaciji, što je u suprotnosti sa sudskom praksom navedenom u točki 61. ove presude. Slijedom toga, tužiteljeva argumentacija koja se odnosi na uzimanje u obzir države kao jedinog vjerovnika mora se odbiti.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se članak 2. Odluke Komisije (EU) 2015/1826 od 15. listopada 2014. o državnoj potpori SA.33797 – (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2011/CP) koju je provela Slovačka za društvo NCHZ.
2. Europskoj komisiji nalaže se snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova koji su nastali društvu AlzChem AG.
3. Slovačka Republika i društvo Fortischem a.s. snosit će vlastite troškove.
Berardis | Papasavvas | Spineanu‑Matei |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 13. prosinca 2018.
Potpisi