Predmet C-323/18
Tesco-Global Áruházak Zrt.
protiv
Nemzeti Adó- és Vámhivatal Fellebviteli Igazgatósága
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio
Fővárosi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság)
Presuda Suda (veliko vijeće) od 3. ožujka 2020.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Sloboda poslovnog nastana – Porez na promet u sektoru trgovine na malo u prodavaonicama – Progresivni porez koji više opterećuje poduzetnike u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba iz drugih država članica nego domaće poduzetnike – Razredi progresivnog poreza koji se primjenjuju na sve porezne obveznike – Neutralnost iznosa prometa kao kriterij razlikovanja – Sposobnost plaćanja poreznih obveznika – Državne potpore”
1. Potpore koje dodjeljuju države – Planovi potpora – Komisijino ispitivanje – Nadležnosti Komisije i nacionalnih sudova – Uloga nacionalnih sudova – Zaštita prava pojedinaca u slučaju povrede zabrane provedbe – Obveza nacionalnih sudova da uzmu u obzir sve posljedice te povrede sukladno nacionalnom pravu
(čl. 108. st. 2. i 3. UFEU-a)
(t. 34.-35.)
2. Potpore koje dodjeljuju države – Odredbe Ugovora – Područje primjene – Porezi – Isključenje osim za poreze kojima se financira potpora – Porez koji sadržava oslobođenja koja navodno čine potporu – Nepostojanje nužne namjenske veze između poreza i prava na oslobođenje
(čl. 108. st. 3. UFEU-a)
(t. 36.-40., 42., 43.)
3. Slobodno kretanje osoba – Sloboda poslovnog nastana – Porezno zakonodavstvo – Porez na dobit – Nacionalni propis o porezu na promet koji se primjenjuje s progresivnom stopom – Dopuštenost – Porez koji više utječe na poduzetnike u vlasništvu osoba iz drugih država članica nego na domaće poduzetnike – Nepostojanje utjecaja
(čl. 49. i 54. UFEU-a)
(t. 59., 60., 62., 63., 69., 70., 72., 74., 76. i izreka)
Kratak prikaz
Posebni porezi koji se u Mađarskoj naplaćuju na promet telekomunikacijskih poduzetnika i u sektoru trgovine na malo u skladu su s pravom Unije
U presudama Vodafone Magyarország (C-75/18) i Tesco-Global Áruházak (C-323/18), objavljenima 3. ožujka 2020., Sud, okupljen u velikom vijeću, presudio je da su posebni porezi koji se u Mađarskoj naplaćuju na promet telekomunikacijskih poduzetnika i poduzetnika koji su aktivni u sektoru trgovine na malo u skladu s načelom poslovnog nastana i Direktivom 2006/112(1) (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV-u). Naime, okolnost da te posebne poreze koji progresivno opterećuju promet (odnosno vrlo progresivno kad je riječ o navedenim poduzetnicima) ponajprije snose poduzetnici u vlasništvu osoba koje potječu iz drugih država članica, zbog toga što ti poduzetnici ostvaruju najveći promet na dotičnim mađarskim tržištima, odražava gospodarsku stvarnost tih tržišta i ne čini diskriminaciju na štetu tih poduzetnika. Sud je presudio i da se, s obzirom na to da porez koji se primjenjuje na telekomunikacijske poduzetnike ne sadržava sva bitna obilježja PDV-a, taj porez s njim ne može izjednačiti jer ne narušava funkcioniranje sustava PDV-a Unije te je, slijedom toga, u skladu s Direktivom o PDV-u.
Budući da su mu postavljena pitanja i o usklađenosti mađarskog zakonodavstva kojim se uspostavljaju ti posebni porezi s pravilima Unije u području državnih potpora, Sud je kao prvo odlučio o dopuštenosti tih pitanja(2). U tom pogledu Sud je podsjetio na to da porezi ne ulaze u područje primjene odredbi UFEU-a koje se odnose na državne potpore, osim ako predstavljaju način financiranja mjere potpore i tako čine njezin sastavni dio. Porez se može smatrati sastavnim dijelom mjere potpore samo ako postoji nužna namjenska veza između tog poreza i potpore utemeljene na relevantnim nacionalnim propisima. U ovom slučaju Sud je, međutim, utvrdio da se zahtjevi za izuzeće od posebnog poreza koje su društva tužitelji podnijeli mađarskim poreznim tijelima odnose na poreze opće primjene koji se uplaćuju u državni proračun a da pritom nisu posebno namijenjeni financiranju pogodnosti u korist određene kategorije poreznih obveznika. Sud je zaključio da ne postoji nikakva nužna namjenska veza između posebnih poreza koji se naplaćuju na teret tih društava tužitelja i oslobođenja koja određeni porezni obveznici uživaju, zbog čega moguća nezakonitost takvog oslobođenja s obzirom na pravo Unije ne može utjecati na zakonitost samih tih posebnih poreza. Stoga se društva tužitelji ne mogu pred nacionalnim sudovima pozivati na tu moguću nezakonitost kako bi izbjegla plaćanje navedenih poreza.
Kao drugo, Sud je ispitao čini li mađarsko zakonodavstvo kojim se uspostavljaju posebni porezi o kojima je riječ diskriminaciju koja se temelji na sjedištu društava, zabranjenu odredbama UFEU-a o slobodi poslovnog nastana. U tom pogledu Sud je prije svega utvrdio da društva majke tužiteljâ imaju sjedište u Ujedinjenoj Kraljevini i u Nizozemskoj te da, s obzirom na to da obavljaju svoje djelatnosti na mađarskom tržištu posredstvom društava kćeri, svako ograničenje koje se odnosi na ta društva može utjecati na njihovu slobodu poslovnog nastana. Nakon što je podsjetio na svoju sudsku praksu o zabrani izravne i neizravne diskriminacije, Sud je utvrdio da se u ovom slučaju posebnim porezima ne uvodi nikakvo razlikovanje s obzirom na sjedište društava.
U vezi s tim Sud je, kao prvo, naglasio da – s obzirom na to da su svi poduzetnici koji posluju u Mađarskoj u dotičnim sektorima porezni obveznici predmetnog poreza i da se porezne stope koje su primjenjive na različite razrede prometa primjenjuju na sve te poduzetnike – mađarsko zakonodavstvo kojim se uvode ti porezi ne uspostavlja nikakvu izravnu diskriminaciju na štetu poduzetnika u vlasništvu (fizičkih ili pravnih) osoba iz drugih država članica.
Kao drugo, Sud je ispitao može li se (velika) progresivnost posebnih poreza smatrati izvorom izravne diskriminacije na štetu potonjih poduzetnika.
U tom pogledu Sud je utvrdio da su u poreznim razdobljima o kojima je riječ – odnosno od 1. travnja 2011. do 31. ožujka 2015. u predmetu Vodafone i od 1. ožujka 2010. do 28. veljače 2013. u predmetu Tesco – svi porezni obveznici koji ulaze samo u osnovni razred, koji se oporezuje 0 %, bili porezni obveznici u vlasništvu mađarskih osoba, dok su oni koji ulaze u najviši razred većinom bili porezni obveznici u vlasništvu osoba iz drugih država članica. Dakle, najveći dio posebnog poreza snosili su porezni obveznici koji su u vlasništvu osoba iz drugih država članica.
Međutim, Sud je podsjetio na to da su države članice slobodne uspostaviti sustav oporezivanja koji smatraju najprikladnijim i zasnovati progresivno oporezivanje na prometu jer je iznos prometa neutralan kriterij razlikovanja i relevantan je pokazatelj sposobnosti plaćanja poreznih obveznika. U vezi s tim, okolnost da najveći dio posebnih poreza o kojima je riječ snose porezni obveznici koji su u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba iz drugih država članica ne može sama po sebi biti dovoljna da bi se zaključilo da postoji diskriminacija na njihovu štetu. Naime, takva okolnost objašnjava se činjenicom da dotičnim tržištima iz ovih predmeta vladaju takvi porezni obveznici koji na njima ostvaruju najveći promet. Dakle, ta okolnost slučajan je pokazatelj suodnosa koji može postojati svaki put kad dotičnim tržištem vladaju poduzetnici iz drugih država članica ili trećih država odnosno domaći poduzetnici koji su u vlasništvu osoba iz drugih država članica ili trećih država. Osim toga, osnovni razred, koji se oporezuje 0 %, ne obuhvaća isključivo porezne obveznike u vlasništvu mađarskih osoba jer svaki poduzetnik koji posluje na dotičnom tržištu ima korist od olakšica za dio svojeg prometa koji ne prelazi najviši prag koji odgovara tom razredu. Slijedom toga, (vrlo) progresivnim stopama posebnih poreza po samoj njihovoj prirodi ne uspostavlja se diskriminacija koja se temelji na sjedištu društava između poreznih obveznika u vlasništvu mađarskih osoba i poreznih obveznika u vlasništvu osoba iz drugih država članica.
Usto je u presudi u predmetu C-75/18 Sudu postavljeno pitanje o usklađenosti uvođenja posebnog poreza na promet telekomunikacijskih poduzetnika s Direktivom o PDV-u(3). U tom pogledu on je podsjetio na to da osobito valja razmotriti je li učinak spornog poreza to da ugrožava funkcioniranje zajedničkog sustava PDV-a oporezivanjem kretanja robe i usluga te utjecanjem na poslovne transakcije na način koji je usporediv s PDV-om, što je, među ostalim, slučaj s porezima koji imaju bitna obilježja PDV-a. Međutim, Sud je utvrdio da se mađarskim zakonodavstvom kojim se uspostavlja posebni porez ne propisuje ubiranje tog poreza u svakoj fazi postupka proizvodnje i distribucije ni odbitak poreza plaćenog u prethodnoj fazi tog postupka. Dakle, s obzirom na to da dotični posebni porez ne ispunjava dva od četiri bitna obilježja koja je Sud utvrdio u svojoj ranijoj sudskoj praksi, njegovo uvođenje ne protivi se Direktivi o PDV-u.