PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto prošireno vijeće)
7. prosinca 2022. (*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Prehrambena ambalaža za maloprodaju – Odluka o izmjeni iznosa novčane kazne – Metode izračuna novčane kazne – Pripisivanje protupravnog ponašanja – Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. – Gornja granica novčane kazne – Proporcionalnost – Jednako postupanje – Sposobnost plaćanja”
U predmetu T‑130/21,
CCPL – Consorzio Cooperative di Produzione e Lavoro SC, sa sjedištem u Reggio nell’Emiliji (Italija),
Coopbox Group SpA, sa sjedištem u Bibbianu (Italija),
Coopbox Eastern s.r.o., sa sjedištem u Novom Mestu nad Váhom (Slovačka),
koje zastupaju E. Cucchiara i E. Rocchi, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju P. Rossi i T. Baumé, u svojstvu agenata,
tuženika,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće),
u sastavu tijekom vijećanja: S. Papasavvas, predsjednik, M. J. Costeira, M. Kancheva, P. Zilgalvis (izvjestitelj) i. Dimitrakopoulos, suci,
tajnik: P. Nuñez Ruiz, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir rješenje od 22. srpnja 2021., CCPL i dr./Komisija (T‑130/21 R, neobjavljeno, EU:T:2021:488),
nakon rasprave održane 16. lipnja 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelji, CCPL – Consorzio Cooperative di Produzione e Lavoro SC, Coopbox Group SpA i Coopbox Eastern s.r.o., traže poništenje Odluke Komisije C(2020) 8940 final od 17. prosinca 2020. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) o zamjeni novčanih kazni utvrđenih Odlukom Komisije C(2015) 4336 final od 24. lipnja 2015. u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, (predmet AT.39563 – Maloprodajna pakiranja za hranu) (u daljnjem tekstu: odluka iz 2015.).
Okolnosti spora i činjenice nastale nakon podnošenja tužbe
2 Tužitelji su društva koja pripadaju grupi CCPL i aktivna su, među ostalim, u sektoru pakiranja za hranu.
3 CCPL je zadružno društvo koje preko posrednika CCPL SpA ima u vlasništvu udjele u operativnim društvima, među kojima su Coopbox Group i Coopbox Eastern.
4 Europska je komisija 24. lipnja 2015. donijela odluku iz 2015., kojom je utvrdila da su društva aktivna u sektoru maloprodajnih pakiranja za hranu tijekom razdoblja od 2000. do 2008. sudjelovala u pet zasebnih povreda članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. U skladu s člankom 2. te odluke Komisija je, među ostalim, tužiteljima i drugim dvama društvima koja su u to vrijeme bila dio grupe CCPL izrekla, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.), novčane kazne u ukupnom iznosu od 33 694 000 eura.
5 Konačan iznos tih novčanih kazni utvrđen je nakon što je u korist pet predmetnih društava, na temelju stavka 35. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.), konačan iznos novčanih kazni koje im je Komisija trebala izreći smanjen za 25 %, uzimajući u obzir njihovu smanjenu sposobnost plaćanja.
6 Rješenjem od 15. prosinca 2015., CCPL i dr./Komisija (T‑522/15 R, EU:T:2015:1012) predsjednik Općeg suda suspendirao je obvezu uspostave bankarske garancije u korist Komisije radi izbjegavanja trenutačne naplate novčanih kazni koje su izrečene pet predmetnih društava, pod uvjetom da, s jedne strane, društva isplate Komisiji iznos od 5 milijuna eura, kao i ukupan iznos prihoda ostvarenih predviđenim prijenosom određenih udjela te, s druge strane, svaka tri mjeseca do donošenja odluke u glavnom postupku te prilikom svakog događaja koji bi mogao utjecati na njihovu buduću sposobnost plaćanja izrečenih novčanih kazni, Komisiji u pisanom obliku podnesu detaljno izvješće o provođenju plana restrukturiranja sadržanog u sporazumu o restrukturiranju duga sklopljenom s njihovim vjerovnicima (u daljnjem tekstu: plan restrukturiranja) i o iznosu prihoda ostvarenih prodajom njihove imovine pri provođenju tog plana ili „izvan” njega.
7 CCPL, koji je djelovao za račun pet predmetnih društava, izvršio je privremene uplate Komisiji u ukupnom iznosu od 5 942 000 eura.
8 Presudom od 11. srpnja 2019., CCPL i dr./Komisija (T‑522/15, neobjavljena, EU:T:2019:500) Opći sud utvrdio je, kad je riječ o određivanju smanjenja iznosa novčanih kazni izrečenih pet predmetnih društava na temelju nesposobnosti plaćanja, da je odluka iz 2015. nedostatno obrazložena. Stoga je poništio članak 2. stavak 1. točke (f) do (h), stavak 2. točke (d) i (e) i stavak 4. točke (c) i (d) te odluke.
9 Dopisom od 18. rujna 2019. Komisija je obavijestila CCPL, među ostalim, o svojoj namjeri donošenja nove odluke kojom se izriču novčane kazne predmetnim društvima iz njegove grupe te je pozvala potonja društva da podnesu svoja očitovanja.
10 Tužitelji su 20. rujna 2019. podnijeli žalbu protiv presude od 11. srpnja 2019., CCPL i dr./Komisija (T‑522/15, neobjavljena, EU:T:2019:500).
11 Predmetna društva 4. listopada 2019. podnijela su Komisiji zahtjev na temelju točke 35. Smjernica iz 2006. da ispita njihovu nesposobnost plaćanja radi smanjenja iznosa novčanih kazni koje bi mogla primijeniti na kraju postupka koji je u tijeku. Kako bi ocijenila taj zahtjev, Komisija je na temelju članka 18. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1/2003 grupi CCPL uputila zahtjeve za pružanje informacija, na koje je navedena grupa odgovorila.
12 Komisija je 7. listopada 2019., u skladu s presudom od 11. srpnja 2019., CCPL i dr./Komisija (T‑522/15, neobjavljena, EU:T:2019:500), CCPL‑u izvršila povrat iznosa od 5 942 084 eura koji joj je to društvo prenijelo na ime privremene uplate.
13 Komisija je 17. prosinca 2020. donijela pobijanu odluku kojom je, u biti, odbila predmetni zahtjev za smanjenje iznosa novčanih kazni na temelju nesposobnosti plaćanja koji su podnijeli tužitelji te im je izrekla novčane kazne u ukupnom iznosu od 9 441 000 eura.
14 Rješenjem od 20. siječnja 2021., CCPL i dr./Komisija (C‑706/19 P, neobjavljeno, EU:C:2021:45) Sud je odbacio žalbu tužiteljâ kao očito nedopuštenu. Sud je, među ostalim, naveo da bi tužitelji, po potrebi, mogli istaknuti tužbene razloge i argumente koje je Opći sud odbio u presudi od 11. srpnja 2019., CCPL i dr./Komisija (T‑522/15, neobjavljena, EU:T:2019:500) u okviru moguće nove tužbe protiv odluke koja treba biti donesena nakon što je Opći sud poništio pobijanu odluku (rješenje od 20. siječnja 2021., CCPL i dr./Komisija, C‑706/19 P, neobjavljeno, EU:C:2021:45, t. 26.).
15 Rješenjem od 22. srpnja 2021., CCPL i dr./Komisija (T‑130/21 R, neobjavljeno, EU:T:2021:488) predsjednik Općeg suda odbio je zahtjev tužiteljâ za privremenu pravnu zaštitu kojim su tražili suspenziju primjene pobijane odluke te je odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.
Zahtjevi stranaka
16 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi novčane kazne koje su im izrečene u pobijanoj odluci;
– podredno, smanji iznos navedenih kazni;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
17 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
18 Tužitelji u prilog tužbi iznose tri tužbena razloga.
19 Prvi tužbeni razlog u biti se temelji na povredi obveze obrazlaganja i povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti i načela jednakog postupanja. Treći tužbeni razlog u biti se temelji na povredi obveze obrazlaganja i na očitim pogreškama u ocjeni jer Komisija nije uzela u obzir podatke koje joj je grupa CCPL dostavila kako bi dokazala svoju nesposobnost plaćanja.
Prvi tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi obveze obrazlaganja i povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003
20 Taj se tužbeni razlog dijeli na dva dijela, od kojih se prvi temelji na nedostatnosti obrazloženja u pogledu odgovornosti društva majke grupe CCPL zbog ponašanja društava grupe CCPL, a drugi na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 jer je Komisija pogrešno utemeljila svoj zaključak na pretpostavci prema kojoj je CCPL izvršavao odlučujući utjecaj na društva grupe CCPL.
Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatnosti obrazloženja o odgovornosti društva majke grupe CCPL zbog ponašanja društava te grupe
21 Tužitelji tvrde da je pobijana odluka nedostatno obrazložena jer se u njoj ne navode razlozi zbog kojih je odgovornost za ponašanje društava Coopbox Group i Coopbox Eastern pripisana CCPL‑u.
22 Komisija osporava tu argumentaciju.
23 Valja podsjetiti na to da obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere radi zaštite njihovih prava, a Sudu Europske unije da provodi svoj nadzor (vidjeti presudu od 18. rujna 2003., Volkswagen/Komisija, C‑338/00 P, EU:C:2003:473, t. 124. i navedenu sudsku praksu).
24 Usto, kada je prvotna odluka Komisije izmijenjena odlukom u kojoj se izričito navodi da se njome izmjenjuje ta odluka, postupak donošenja odluke o izmjeni dio je nastavka postupka u kojem je donesena prvotna odluka (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2017., Toshiba/Komisija, C‑180/16 P, EU:C:2017:520, t. 22.).
25 U tim okolnostima, obrazloženje prvotne odluke može se uzeti u obzir radi ocjene zakonitosti odluke o izmjeni ako na njega nije utjecala presuda o poništenju i ako nije u suprotnosti s tekstom odluke o izmjeni (vidjeti u tom smislu presudu od 19. siječnja 2016., Toshiba/Komisija, T‑404/12, EU:T:2016:18, t. 95.).
26 U ovom slučaju, iz naslova i iz sadržaja pobijane odluke izričito proizlazi da je riječ o odluci kojom se izmjenjuje odluka iz 2015. u pogledu novčanih kazni izrečenih tužiteljima.
27 Tako se člankom 1. pobijane odluke tužiteljima izriču novčane kazne za povrede navedene u članku 1. odluke iz 2015.
28 Usto, ne tvrdi se da je presuda od 11. srpnja 2019., CCPL i dr./Komisija (T‑522/15, neobjavljena, EU:T:2019:500) utjecala na elemente odluke iz 2015., osim onih koji se odnose na sposobnost plaćanja tužiteljâ, niti da je ta odluka u suprotnosti s pobijanom odlukom kad je riječ o odgovornosti CCPL‑a zbog povreda koje su počinila društva grupe CCPL, što je predmet ovog tužbenog razloga.
29 Iz toga slijedi da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 25. ove presude, obrazloženje pobijane odluke u pogledu odgovornosti CCPL‑a zbog povreda koje su počinila društva grupe CCPL, treba tumačiti s obzirom na odluku iz 2015.
30 U uvodnoj izjavi 848. odluke iz 2015. Komisija je utvrdila da je CCPL tijekom cijelog trajanja predmetnih povreda bio holding društvo grupe CCPL i da je njegov izravni ili neizravni udio u jednom ili više subjekata, među ostalim društvu Coopbox Group, koji su izravno sudjelovali u povredama do 18. travnja 2006. iznosio 100 %, a zatim, od 18. travnja 2006. do kraja razdoblja navedenih povreda 93,864 %.
31 U uvodnoj izjavi 849. odluke iz 2015. Komisija je smatrala da je udio od 93,864 % dovoljan da se pretpostavi da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri. Isto tako je pojasnila da, iako je za nju pretpostavka odlučujućeg utjecaja dovoljna za utvrđenje odgovornosti predmetnih subjekata, tu pretpostavku podupire analiza postojećih pravnih, osobnih i gospodarskih veza između subjekata koji čine predmetnog poduzetnika, koja je provedena u uvodnim izjavama 850. do 855. te odluke.
32 Doista, ti elementi tužiteljima omogućuju da shvate ocjenu na temelju koje je Komisija utvrdila odgovornost CCPL‑a zbog povreda koje su počinila društva grupe CCPL, a Općem sudu da provjeri osnovanost tih razloga.
33 Argumente tužiteljâ koji se odnose na nedostatno obrazloženje pobijane odluke u pogledu odgovornosti CCPL‑a zbog povreda koje su počinila društva grupe CCPL stoga treba odbiti.
Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 jer je Komisija pogrešno utemeljila svoj zaključak na pretpostavci prema kojoj je CCPL izvršavao odlučujući utjecaj na društva grupe CCPL
34 Tužitelji u biti smatraju da pobijana odluka sadržava pogreške koje se tiču prava i očitu pogrešku u ocjeni jer je Komisija, u svrhu primjene članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, utemeljila svoj zaključak na pretpostavci prema kojoj je CCPL izvršavao odlučujući utjecaj na društva grupe CCPL.
35 Komisija osporava tu argumentaciju.
36 Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako namjerno ili nepažnjom krše odredbe članka 101. UFEU‑a.
37 Prema ustaljenoj sudskoj praksi pojam poduzetnika označava svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i načinu njegova financiranja. U tom je pogledu Sud pojasnio, s jedne strane, da u ovom kontekstu pojam poduzetnika treba shvatiti tako da se njime označava gospodarska jedinica, iako s pravnog stajališta tu gospodarsku jedinicu tvori nekoliko fizičkih ili pravnih osoba i, s druge strane, da kada takva gospodarska jedinica povrijedi pravila tržišnog natjecanja, mora, u skladu s načelom osobne odgovornosti, odgovarati za tu povredu (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
38 Nadalje, ponašanje društva kćeri može se pripisati društvu majci, među ostalim, kad to društvo kći, iako ima zasebnu pravnu osobnost, ne određuje samostalno svoje ponašanje na tržištu, nego u biti primjenjuje upute koje mu daje društvo majka, s obzirom na gospodarske, organizacijske i pravne veze koje povezuju ta dva pravna subjekta (vidjeti presudu od 27. siječnja 2021., The Goldman Sachs Group/Komisija, C‑595/18 P, EU:C:2021:73, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
39 Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da, u posebnom slučaju kada društvo majka izravno ili neizravno ima u vlasništvu cijeli ili gotovo cijeli kapital svojeg društva kćeri koje je počinilo povredu pravila tržišnog natjecanja, s jedne strane, to društvo majka može izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri i, s druge strane, postoji oboriva pretpostavka da navedeno društvo majka stvarno izvršava takav utjecaj. U takvim okolnostima, kako bi se moglo pretpostaviti da društvo majka vrši odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva kćeri, Komisija samo mora dokazati da je to društvo majka vlasnik cijelog ili gotovo cijelog kapitala tog društva kćeri. Komisija slijedom toga može društvo majku smatrati solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovu društvu kćeri, osim ako to društvo majka, na kojem je teret obaranja te pretpostavke, ne podnese dokaze koji su dostatni za dokazivanje da njegovo društvo kći djeluje na tržištu samostalno (vidjeti presudu od 27. siječnja 2021., The Goldman Sachs Group/Komisija, C‑595/18 P, EU:C:2021:73, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
40 Osim ako se ne obori, takva pretpostavka stoga podrazumijeva da se stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja društva majke na svoje društvo kćer smatra dokazanim i na temelju nje Komisija može smatrati da je prvo društvo odgovorno za ponašanje drugog a da pritom ne mora pružiti nikakav dodatni dokaz. Primjena pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja stoga nije uvjetovana podnošenjem dodatnih indicija o stvarnom izvršavanju utjecaja društva majke (vidjeti presudu od 27. siječnja 2021., The Goldman Sachs Group/Komisija, C‑595/18 P, EU:C:2021:73, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
41 Dapače, Komisija uopće nije dužna utemeljiti svoj zaključak isključivo na navedenoj pretpostavci. Naime, ništa ne sprečava tu instituciju da dokaže stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja društva majke na njegovo društvo kćer drugim dokazima ili kombinacijom takvih elemenata s navedenom pretpostavkom (vidjeti presudu od 27. siječnja 2021., The Goldman Sachs Group/Komisija, C‑595/18 P, EU:C:2021:73, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
42 U ovom slučaju valja podsjetiti na to da je Komisija, u uvodnoj izjavi 846. odluke iz 2015., navela da se radi pripisivanja odgovornosti za povrede o kojima je riječ CCPL‑u kao društvu majci koristila pretpostavkom odgovornosti prema kojoj je CCPL izvršavao odlučujući utjecaj tijekom razdoblja (ili razdobljâ) u kojem je to društvo majka u cijelosti (ili gotovo u cijelosti) kontroliralo barem jedan subjekt koji je izravno sudjelovao u povredi.
43 Kao što je to navedeno u točkama 30. i 31. ove presude, u odluci iz 2015. Komisija je utvrdila da je tijekom cijelog trajanja povreda CCPL bio holding društvo grupe CCPL i da je njegov izravni ili neizravni udio u jednom ili više subjekata te grupe koji su izravno sudjelovali u povredi bio dovoljan da se pretpostavi da je izvršavao odlučujući utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri. Komisija je isto tako pojasnila da, iako je za nju pretpostavka odlučujućeg utjecaja dovoljna za utvrđenje odgovornosti predmetnih subjekata, tu pretpostavku podupire analiza postojećih pravnih, osobnih i gospodarskih veza između subjekata koji čine predmetnog poduzetnika.
44 Među elementima kojima se dokazuju postojeće pravne, osobne i gospodarske veze između subjekata koji su dio predmetnog poduzetnika, Komisija je, među ostalim, navela da CCPL može imenovati sve članove upravnog odbora i glavnog izvršnog direktora CCPL‑a SpA, da CCPL odobrava proračun CCPL‑a SpA i određuje odgovornosti direktorâ, da upravni odbor CCPL‑a SpA raspolaže najširom ovlašću za redovno upravljanje poduzetnikom i imenuje predsjednika, čija je zadaća osigurati stratešku orijentaciju društva pazeći da se odluke upravnog odbora pravilno izvršavaju, da se sporazumom dioničara izričito priznaje da CCPL ima u vlasništvu kontrolni udio u CCPL‑u SpA, da manjinski dioničari nemaju posebna prava i da je 6,14 % preostalog kapitala CCPL‑a SpA u vlasništvu samih dioničara koji su vlasnici CCPL‑a. Također je istaknula da isti poslovni model vrijedi za društvo Coopbox Group.
45 U tom kontekstu, u članku 1.1. odluke iz 2015. Komisija je smatrala da su Coopbox Group i CCPL povrijedili članak 101. UFEU‑a tako što su, od 18. lipnja 2002. do 17. prosinca 2007., sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja se sastojala od više zasebnih povreda i koja se odnosila na košarice od polistirena namijenjene sektoru maloprodajnih pakiranja za hranu na državnom području Italije.
46 U članku 1.4. odluke iz 2015. Komisija je smatrala da su CCPL, od 8. prosinca 2004. do 24. rujna 2007., i Coopbox Eastern, od 5. studenoga 2004. do 24. rujna 2007., povrijedili članak 101. UFEU‑a tako što su sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja se sastojala od više zasebnih povreda i koja se odnosila na košarice od polistirena namijenjene sektoru maloprodajnih pakiranja za hranu na državnim područjima Češke Republike, Mađarske, Poljske i Slovačke.
47 Na toj je osnovi, u članku 1. pobijane odluke, Komisija za povredu navedenu u članku 1.1. odluke iz 2015. društvima Coopbox Group i CCPL zajednički i solidarno izrekla novčanu kaznu od 4 627 000 eura, za povredu navedenu u članku 1.2. odluke iz 2015. CCPL‑u je izrekla novčanu kaznu od 4 010 000 eura te je za povredu navedenu u članku 1.4. odluke iz 2015. društvima Coopbox Eastern i CCPL zajednički i solidarno izrekla novčanu kaznu od 789 000 eura i društvu Coopbox Eastern novčanu kaznu od 15 000 eura.
48 Ona je prema tome CCPL smatrala odgovornim tijekom cijelog trajanja povreda zbog, među ostalim, njegova izravnog ili neizravnog udjela u jednom ili više subjekata grupe CCPL.
49 Kao prvo, tužitelji tvrde da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je CCPL‑u pripisala prakse koje su provodili Coopbox Group i Coopbox Eastern, koji su u vlasništvu CCPL‑a preko posrednika CCPL‑a SpA, a da pritom nije utvrdila povredu CCPL‑a SpA.
50 Međutim, iz sudske prakse navedene u točki 38. ove presude proizlazi da se ponašanje društva kćeri može pripisati društvu majci, među ostalim, kad to društvo kći, iako ima zasebnu pravnu osobnost, ne određuje samostalno svoje ponašanje na tržištu, nego u biti primjenjuje upute koje mu daje društvo majka, s obzirom osobito na gospodarske, organizacijske i pravne veze koje povezuju ta dva pravna subjekta.
51 U takvoj situaciji, budući da društvo majka i njegovo društvo kći tvore istu gospodarsku jedinicu i stoga čine jednog poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a, Komisija može donijeti odluku kojom se izriču novčane kazne protiv društva majke ne morajući pritom utvrditi njegovu osobnu uključenost u povredu (vidjeti presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 55. i navedenu sudsku praksu). Drugim riječima, čimbenik koji ovlašćuje Komisiju da odluku kojom se izriču novčane kazne uputi društvu majci nije nužno odnos između društva majke i društva kćeri u kojem društvo majka potiče na povredu, ni, a fortiori, uključenost društva majke u navedenu povredu, već činjenica da predmetna društva tvore jedinstvenog poduzetnika, u smislu članka 101. UFEU‑a (presuda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 88.).
52 Osim toga, na temelju sudske prakse, pretpostavka iz točke 39. ove presude primjenjuje se i kada društvo majka nema u vlasništvu kapital svojeg društva kćeri izravno nego posredstvom drugih društava (vidjeti u tom smislu presude od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija, C‑90/09 P, EU:C:2011:21, t. 86., od 8. svibnja 2013., Eni/Komisija, C‑508/11 P, EU:C:2013:289, t. 48. i 49. i od 15. srpnja 2015., GEA Group/Komisija, T‑45/10, neobjavljenu, EU:T:2015:507, t. 142.).
53 Iz sudske prakse prema tome proizlazi da Komisija društvu majci može pripisati odgovornost za ponašanje društva kćeri koje je u neizravnom vlasništvu društva majke, čak i ako nije utvrđena povreda posredničkih društava.
54 Naime, činjenica da se takva društva kćeri drže u vlasništvu posredstvom društva kojem nije pripisana nikakva povreda ne dovodi u pitanje pretpostavku da društvo majka, zbog svojeg neizravnog udjela u tim društvima kćerima, stvarno izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje navedenih društva kćeri.
55 Iz sudske prakse navedene u točki 37. ove presude također proizlazi da gospodarska jedinica koju tvori nekoliko fizičkih ili pravnih osoba i koja povrijedi pravila tržišnog natjecanja mora, u skladu s načelom osobne odgovornosti, odgovarati za tu povredu.
56 Stoga se, suprotno onomu što tvrde tužitelji, ne može smatrati da je donošenjem pobijane odluke povrijeđeno načelo osobne odgovornosti jer se CCPL smatrao odgovornim za povredu koju nije počinio i koja nije bila pripisana subjektu posredstvom kojeg je držao u vlasništvu subjekt koji je počinio povredu.
57 Stoga pobijana odluka ne sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je Komisija CCPL‑u pripisala prakse koje su provodili Coopbox Group i Coopbox Eastern, koji su u vlasništvu CCPL‑a preko posrednika CCPL‑a SpA, a da pritom nije utvrdila povredu CCPL‑a SpA.
58 Kao drugo, tužitelji tvrde da pretpostavka odgovornosti CCPL‑a za radnje društava grupe CCPL nije primjenjiva jer je udio CCPL‑a u CCPL‑u SpA od 18. travnja 2006. do kraja razdoblja povreda iznosio samo 93,864 %.
59 Međutim, društvo majka koje je vlasnik gotovo cjelokupnog kapitala svojeg društva kćeri u načelu se nalazi u položaju sličnom onomu isključivog vlasnika u pogledu njegove ovlasti izvršavanja odlučujućeg utjecaja na ponašanje svojeg društva kćeri, s obzirom na gospodarske, organizacijske i pravne veze između njega i navedenog društva kćeri. Stoga Komisija na tu situaciju može opravdano primijeniti ista dokazna pravila, odnosno primijeniti pretpostavku prema kojoj je navedeno društvo majka stvarno iskoristilo svoju ovlast izvršavanja odlučujućeg utjecaja na ponašanje svojeg društva kćeri. Međutim, nije isključeno da manjinski dioničari u određenim slučajevima mogu, s obzirom na društvo kćer, imati prava koja im omogućuju da dovedu u pitanje navedenu analogiju.
60 Naime, s jedne strane, s obzirom na njegov udio od 93,864 % u kapitalu CCPL‑a SpA, CCPL je, tijekom razdoblja od 18. travnja 2006. do kraja razdoblja povrede, imao u vlasništvu gotovo sav kapital CCPL‑a SpA. S druge strane, tužitelji ne tvrde i, a fortiori, ne dokazuju da su manjinski dioničari s obzirom na CCPL SpA imali prava na temelju kojih su mogli dovesti u pitanje pretpostavku CCPL‑ova stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na ponašanje tog društva kćeri.
61 Iz toga proizlazi da pobijana odluka ne sadržava pogrešku koja se tiče prava jer se Komisija koristila pretpostavkom odgovornosti CCPL‑a za ponašanje društava grupe CCPL tijekom razdoblja u kojem je udio CCPL‑a u CCPL‑u Spa iznosio samo 93,864 %.
62 Kao treće, treba odbiti argument prema kojem Komisija nije mogla primijeniti pretpostavku odgovornosti CCPL‑a na ponašanje društava grupe CCPL jer je u trenutku donošenja odluke iz 2015. udio CCPL‑a u kapitalu CCPL‑a SpA bio dodatno smanjen na oko 90 %.
63 Naime, primjena pretpostavke na temelju koje se ponašanje društva kćeri može pripisati njegovu društvu majci podrazumijeva da odgovornost društva majke proizlazi iz ponašanja njegova društva kćeri tijekom razdoblja u kojem je počinjena povreda, tako da veličina udjela društva majke u njegovu društvu kćeri na dan donošenja odluke kojom se utvrđuje povreda nije relevantna.
64 Kao četvrto, s jedne strane, tužitelji tvrde da je na Komisiji da dokaže postojanje stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja CCPL‑a na društva grupe CCPL, s obzirom na to da je istodobno utemeljila svoj zaključak na pretpostavci stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja i na skupu dokaza.
65 Međutim, dovoljno je utvrditi, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 40. ove presude, da primjena pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja nije uvjetovana podnošenjem dodatnih indicija o stvarnom izvršavanju utjecaja društva majke.
66 Iz sudske prakse navedene u točki 41. ove presude također proizlazi da Komisiju ništa ne sprečava da dokaže stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja društva majke na njegovo društvo kćer drugim dokazima ili kombinacijom takvih elemenata s navedenom pretpostavkom.
67 Stoga, suprotno tvrdnjama tužiteljâ, činjenica da je Komisija istaknula različite elemente kojima podupire utvrđenje o postojanju odlučujućeg utjecaja CCPL‑a na društva grupe CCPL ne obvezuje je na veći teret dokazivanja u odnosu na slučaj da se koristila samo pretpostavkom stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja.
68 S druge strane, tužitelji smatraju da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni u pogledu toga što je pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja trebala biti oborena, s obzirom na to da CCPL nije stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na društva grupe CCPL, ne samo tijekom razdoblja u kojem je imao u vlasništvu cjelokupni temeljni kapital subjekata grupe CCPL koji su sudjelovali u povredi nego i tijekom razdoblja u kojem je udio CCPL‑a bio manji od 100 %.
69 U prilog tom argumentu tužitelji navode da je CCPL prekinuo sve aktivnosti upravljanja u sektoru pakiranja za hranu te je društvima grupe CCPL odgovornima za taj sektor dao potpunu samostalnost u području proizvodnje i na poslovnom, industrijskom i upravljačkom planu. Također navode, u biti, da je glavni izvršni direktor društva Coopbox Group potpuno neovisan u utvrđivanju politike poslovnog i strateškog upravljanja društvom.
70 Nadalje, tužitelji tvrde da je CCPL zadružno društvo koje ponajprije djeluje kao dioničar i ima u vlasništvu udjele u operativnim društvima posredstvom CCPL‑a SpA, čija uloga podholding društva ne podrazumijeva nikakvo sudjelovanje u operativnom i redovnom upravljanju društvima koje kontrolira, te da CCPL nema nikakvu aktivnu ulogu u redovnom upravljanju društvima grupe CCPL.
71 Osim toga, tužitelji naglašavaju da je CCPL bio holding društvo grupe poduzetnika aktivne u šest različitih sektora djelatnosti, te da ni Coopbox Group ni ijedno drugo društvo koje je sudjelovalo u spornim povredama nikad nisu obavijestili CCPL o nezakonitim aktivnostima niti su djelovali uz njegovo prethodno odobrenje.
72 Tužitelji također naglašavaju da nijedan od troje članova upravnog odbora CCPL‑a koji su istodobno bili članovi upravnog odbora društava grupe CCPL nije izvršavao operativne dužnosti u tim društvima, niti je sudjelovao, izravno ili neizravno, na sastancima s konkurentskim poduzetnicima.
73 U tom je pogledu važno, kao prvo, podsjetiti na to da, kako bi oborilo pretpostavku odlučujućeg utjecaja, društvo majka mora u okviru tužbe usmjerene protiv odluke Komisije podnijeti na ocjenu sudu Unije sve dokaze koji se odnose na organizacijske, gospodarske i pravne veze između njega i njegova društva kćeri koji mogu pokazati da oni nisu jedna gospodarska jedinica (vidjeti presudu od 16. lipnja 2016., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija, C‑155/14 P, EU:C:2016:446, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
74 Usto, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da operativna neovisnost ne dokazuje sama po sebi da društvo kći određuje svoje ponašanje na tržištu samostalno u odnosu na društvo majku. Podjela zadataka između društava kćeri i njihovih društava majki i osobito činjenica povjeravanja operativnog upravljanja lokalnim direktorima društva kćeri uobičajena je praksa velikih poduzeća sastavljenih od mnogobrojnih društava kćeri koje u cijelosti ima u vlasništvu isto nadređeno društvo (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2014., RWE i RWE Dea/Komisija, T‑543/08, EU:T:2014:627, t. 49. i navedenu sudsku praksu).
75 Osim toga, činjenica da CCPL nije davao upute društvima CCPL SpA, Coopbox Group i Coopbox Eastern u vezi sa zabranjenim sporazumima o kojima je riječ ili da nije bio ni upoznat s navedenim zabranjenim sporazumima ne može kao takva, na temelju sudske prakse, oboriti pretpostavku odlučujućeg utjecaja (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2016., Ori Martin i SLM/Komisija, C‑490/15 P i C‑505/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:678, t. 59. i 60.).
76 Iz toga proizlazi da tvrdnje, koje uostalom nisu potkrijepljene, prema kojima je CCPL prekinuo sve aktivnosti upravljanja u sektoru pakiranja za hranu te je društvima grupe CCPL odgovornima za taj sektor dao potpunu samostalnost a da pritom to društvo i CCPL SpA nemaju nikakvu aktivnu ulogu u redovnom upravljanju društvima Coopbox Group i Coopbox Eastern, ne mogu oboriti pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja.
77 Kao drugo, valja podsjetiti na to da sud Unije smatra da je zastupanje društva majke u upravljačkim tijelima njegova društva kćeri relevantan dokaz izvršavanja stvarnog nadzora nad poslovnom politikom potonjeg društva (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Socitrel i Companhia Previdente/Komisija, T‑413/10 i T‑414/10, EU:T:2015:500, t. 213. i navedenu sudsku praksu).
78 Stoga treba odbiti argumente tužiteljâ o nepostojanju operativne uloge troje članova upravnog odbora CCPL‑a koji su istodobno bili članovi upravnog odbora društava grupe CCPL.
79 Zbog istog razloga treba odbiti i argument prema kojem nijedan od dokumenata uloženih u spis ovog postupka ne sadržava podatke o sudjelovanju tih članova upravnog odbora CCPL‑a u upravljačkim aktivnostima bilo kojeg društva grupe CCPL.
80 Kao treće, budući da se društvo majka može smatrati odgovornim za povredu koju počini društvo kći, čak i kada postoji velik broj operativnih društava u grupi (vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, EU:T:2012:478, t. 52. i navedenu sudsku praksu), činjenica da je CCPL bio holding društvo skupine poduzetnika aktivne u šest različitih sektora djelatnosti nije prepreka tomu da mu se pripišu povrede društava Coopbox Group i Coopbox Eastern.
81 S obzirom na prethodno navedeno, elementi koje su istaknuli tužitelji kao takvi nisu dovoljni da se obori pretpostavka koju je primijenila Komisija, prema kojoj je CCPL izvršavao odlučujući utjecaj na društva grupe CCPL.
82 Stoga je drugi dio prvog tužbenog razloga neosnovan i prvi tužbeni razlog treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti i načela jednakog postupanja
83 Prema mišljenju tužiteljâ, u biti, pobijana je odluka protivna načelima proporcionalnosti, pravičnosti, individualizacije i stupnjevanja novčanih kazni, razumnosti i jednakog postupanja jer je Komisija zasebno za svaku povredu primijenila gornju granicu od 10 % prihoda utvrđenu u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 i jer im je na temelju te metode primjene gornje granice od 10 % prihoda Komisija izrekla znatno veće novčane kazne od onih izrečenih drugim poduzetnicima o kojima je riječ.
84 Komisija osporava tu argumentaciju.
85 U tom pogledu, kao prvo, kad je riječ o tome da je u pobijanoj odluci gornja granica od 10 % primijenjena zasebno za svaku povredu, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, za svakog poduzetnika koji sudjeluje u povredi propisa novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegova ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.
86 Usto, prema sudskoj praksi, kvalificiranje određenih nezakonitih radnji kao radnji koje predstavljaju jednu te istu povredu ili više različitih povreda nije načelno bez posljedica za sankciju koja se može izreći jer utvrđenje o počinjenju više različitih povreda može dovesti do izricanja više različitih novčanih kazni, svaki put unutar granica utvrđenih člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, to jest poštujući gornju granicu od 10 % prihoda ostvarenog u poslovnoj godini koja prethodi donošenju odluke (vidjeti presudu od 6. veljače 2014., AC‑Treuhand/Komisija, T‑27/10, EU:T:2014:59, t. 230. i navedenu sudsku praksu).
87 Također, Komisija može u jednoj odluci utvrditi dvije različite povrede i izreći dvije novčane kazne čiji ukupan iznos premašuje gornju granicu od 10 % iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, pod uvjetom da iznos svake od tih novčanih kazni ne premašuje navedenu gornju granicu. Naime, za primjenu gornje granice od 10 % nije bitno jesu li različite povrede prava tržišnog natjecanja Unije sankcionirane tijekom jedinstvenog postupka ili tijekom vremenski odvojenih postupaka jer se najviša granica od 10 % primjenjuje na svaku povredu članka 101. UFEU‑a (vidjeti presudu od 6. veljače 2014., AC‑Treuhand/Komisija, T‑27/10, EU:T:2014:59, t. 231. i 232.).
88 Budući da je zasebna primjena gornje granice od 10 % za svaku povredu u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 kako se tumači u sudskoj praksi, tim se argumentom tužiteljâ ne može dokazati da je pobijana odluka protivna načelima proporcionalnosti, pravičnosti, individualizacije i stupnjevanja novčanih kazni, razumnosti i jednakog postupanja.
89 Kao drugo, kad je riječ o udjelu iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima u njihovu ukupnom prihodu, koji je znatno veći od udjela iznosa novčanih kazni izrečenih drugim poduzetnicima o kojima je riječ, valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, nije protivno načelima proporcionalnosti i jednakog postupanja da se u skladu s metodom izračuna novčanih kazni predviđenom u Smjernicama iz 2006. poduzetniku izrekne novčana kazna čiji iznos predstavlja veći udio u njegovu ukupnom prihodu od udjela koji predstavljaju iznosi novčane kazne određene svakom od ostalih poduzetnika. Naime, za tu je metodu izračuna, koja se ne temelji na ukupnom prihodu predmetnih poduzetnika, svojstveno to da se među poduzetnicima mogu pojaviti razlike u pogledu odnosa između tih prihoda i iznosa izrečenih im novčanih kazni (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2016., Pilkington Group i dr./Komisija, C‑101/15 P, EU:C:2016:631, t. 64.).
90 Iz sudske prakse također proizlazi da Komisija pri određivanju iznosa novčanih kazni nije obvezna osigurati, u slučaju kada se takve novčane kazne izriču nekolicini poduzetnika uključenih u istu povredu, da konačni iznosi novčanih kazni odražavaju razlike između predmetnih poduzetnika u pogledu njihova ukupnog prihoda (vidjeti presudu od 7. rujna 2016., Pilkington Group i dr./Komisija, C‑101/15 P, EU:C:2016:631, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
91 Kad je riječ o navodnoj povredi načela jednakog postupanja koju ističu tužitelji, valja istaknuti da razlika u udjelima iznosa novčane kazne u ukupnom prihodu predmetnih poduzetnika ne može sama po sebi biti dovoljan razlog za to da Komisija odstupi od metode izračuna koju je sama utvrdila. Naime, to bi dovelo do davanja prednosti određenim poduzetnicima na temelju kriterija koji nisu relevantni s aspekta težine i trajanja povrede. Međutim, pri određivanju iznosa novčane kazne ne smije doći do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumu ili usklađenom djelovanju protivnom članku 101. stavku 1. UFEU‑a primjenom različitih metoda izračuna (vidjeti u tom smislu presudu od 7. rujna 2016., Pilkington Group i dr./Komisija, C‑101/15 P, EU:C:2016:631, t. 66. i navedenu sudsku praksu).
92 Navodno postojanje razlika između, s jedne strane, odnosa novčanih kazni izrečenih tužiteljima i njihova ukupnog prihoda te, s druge strane, odnosa novčanih kazni izrečenih drugim poduzetnicima o kojima je riječ i njihova ukupnog prihoda ne može stoga dokazati da su donošenjem pobijane odluke povrijeđena načela proporcionalnosti i jednakog postupanja.
93 Osim toga, kad je riječ o argumentu prema kojem mali iznos novčane kazne određene društvima grupe Vitembal u odluci iz 2015. dokazuje da je donošenjem pobijane odluke povrijeđeno načelo jednakog postupanja, valja podsjetiti na to da načelo jednakog postupanja zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano (presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 51.).
94 U tom pogledu valja istaknuti da tužitelji ne tvrde da je Komisija primijenila različite metode izračuna na predmetna društva. Naime, jedini element koji su tužitelji istaknuli, koji se odnosi na ukupan iznos novčanih kazni određenih predmetnim društvima u odnosu na njihov odgovarajući ukupni prihod, kao što je to navedeno u točki 92. ove presude, nije dovoljan da bi se utvrdila navodna diskriminacija. Budući da tužitelji nisu istaknuli nijedan drugi element koji se odnosi na činjenične i pravne okolnosti koje je Komisija u okviru izračuna novčanih kazni uzela u obzir, valja utvrditi da tužitelji nisu dokazali da je financijska situacija drugih predmetnih društava, osobito društava grupe Vitembal, usporediva s njihovom situacijom, tako da, na temelju sudske prakse navedene u točki 93. ove presude, njihov argument treba odbiti.
95 S obzirom na prethodno navedeno, argumenti tužiteljâ ne dokazuju da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je zasebno za svaku povredu primijenila gornju granicu od 10 % prihoda utvrđenu u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003.
96 Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi obveze obrazlaganja i na očitim pogreškama u ocjeni sposobnosti plaćanja tužiteljâ
97 Tužitelji ističu nedostatno obrazloženje Komisijine ocjene o njihovoj sposobnosti plaćanja i prigovaraju joj da je počinila očite pogreške u ocjeni te sposobnosti plaćanja.
98 Komisija osporava tu argumentaciju.
99 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se u točki 35. Smjernica iz 2006., naslovljenoj „Sposobnost plaćanja”, određuje:
„U iznimnim slučajevima Komisija može na zahtjev poduzetnika u specifičnom društvenom i gospodarskom okruženju uzeti u obzir njegovu nesposobnost plaćanja. Komisija nijedno sniženje kazne odobreno iz tog razloga ne temelji samo na utvrđenoj činjenici da se poduzetnik nalazi u nepovoljnoj ili slaboj financijskoj situaciji. Sniženje bi se moglo odobriti samo na temelju objektivnih dokaza da bi nametanje kazne, kako je predviđeno u ovim Smjernicama, nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine.”
100 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisija donošenjem pravila postupanja kao što su Smjernice i objavljivanjem da će ih ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se one odnose, samu sebe ograničava u izvršavanju svojeg diskrecijskog prava i od tih pravila ne može odstupiti kako ne bi bila kažnjena zbog, ovisno o slučaju, povrede općih načela prava kao što su jednako postupanje ili legitimna očekivanja (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 287. i navedenu sudsku praksu).
101 Usto, na temelju točke 35. Smjernica iz 2006. smanjenje novčane kazne može se odobriti samo u iznimnim slučajevima i pod uvjetima koji su definirani u tim smjernicama. Stoga, s jedne strane, treba dokazati da bi izricanje novčane kazne „nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine”. S druge strane, također treba dokazati postojanje „specifičnog gospodarskog i društvenog okruženja”. Usto valja podsjetiti na to da su ta dva skupa uvjeta prethodno uspostavili sudovi Unije (presuda od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 288.).
102 Kad je riječ o prvom skupu uvjeta, presuđeno je da Komisija prilikom određivanja iznosa novčane kazne za povredu pravila tržišnog natjecanja načelno nije dužna uzeti u obzir lošu financijsku situaciju poduzetnika, s obzirom na to da bi se priznanjem takve obveze dala neopravdana konkurentska prednost onim poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 289. i navedenu sudsku praksu).
103 Naime, ako bi to bio slučaj, postojala bi opasnost od povoljnijeg položaja tih poduzetnika na štetu drugih, učinkovitijih i bolje upravljanih poduzetnika. Zbog toga se zahtjev da Komisija uzme u obzir nesposobnost plaćanja radi odobravanja smanjenja novčane kazne ne može temeljiti samo na utvrđenju nepovoljne ili slabe financijske situacije predmetnog poduzetnika (presuda od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 290.).
104 Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo Unije ne zabranjuje da mjera koju je donijelo tijelo Unije prouzroči stečaj ili likvidaciju određenog poduzetnika. Premda takav postupak može ugroziti financijske interese vlasnika ili dioničara, to ipak ne znači da će i osobni, imovinski i neimovinski elementi koji čine poduzetnika također izgubiti svoju vrijednost (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 291. i navedenu sudsku praksu).
105 Iz te se sudske prakse može zaključiti da bi samo mogućnost gubitka vrijednosti osobnih, imovinskih i neimovinskih elemenata koji čine poduzetnika, drugim riječima, njegove imovine, mogla opravdati da se prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne uzme u obzir mogućnost njegova stečaja ili likvidacije nakon izricanja te novčane kazne (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 292. i navedenu sudsku praksu).
106 Naime, likvidacija društva nužno ne podrazumijeva nestanak predmetnog poduzetnika. On može nastaviti postojati kao takav u slučaju dokapitalizacije društva ili u slučaju potpunog preuzimanja njegove imovine od strane drugog subjekta. Takvo potpuno preuzimanje može nastupiti ili dobrovoljnim stjecanjem ili prisilnom prodajom imovine društva uz nastavak njegove djelatnosti (presuda od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 293.).
107 Stoga upućivanje na potpuni gubitak vrijednosti imovine predmetnog poduzetnika u točki 35. Smjernica iz 2006. treba razumjeti na način da se odnosi na situaciju u kojoj se preuzimanje poduzetnika u okolnostima iz točke 106. ove presude čini malo vjerojatnim, čak nemogućim. U takvom će slučaju dijelovi imovine tog poduzetnika biti pojedinačno ponuđeni na prodaju i vjerojatno je da mnogi od njih neće uopće pronaći kupca ili će, u najboljem slučaju, biti prodani po znatno nižoj cijeni (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 294. i navedenu sudsku praksu).
108 Kad je riječ o drugom skupu uvjeta, koji se odnosi na specifično gospodarsko i društveno okruženje, taj skup, prema sudskoj praksi, upućuje na posljedice koje bi moglo prouzročiti plaćanje novčane kazne, osobito u smislu povećanja nezaposlenosti ili pogoršanja stanja u gospodarskim sektorima povezanima s predmetnim poduzetnikom (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 295. i navedenu sudsku praksu).
109 Stoga, ako su ispunjeni prethodno navedeni uvjeti, određivanje novčane kazne zbog koje bi moglo doći do nestanka poduzetnika pokazuje se protivno cilju koji se želi postići točkom 35. Smjernica iz 2006. Primjena navedene točke na predmetne poduzetnike na taj način predstavlja konkretnu primjenu načela proporcionalnosti u području sankcija za povrede prava tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Westfälische Drahtindustrie i dr./Komisija, T‑393/10, EU:T:2015:515, t. 296. i navedenu sudsku praksu).
110 Argumente na temelju kojih tužitelji osporavaju zakonitost pobijane odluke treba ocijeniti s obzirom na ta načela.
111 U ovom slučaju, Komisija je, u točki 3.4.2. pobijane odluke, nakon što je provela gospodarsku i financijsku analizu sposobnosti plaćanja tužiteljâ i učinka moguće novčane kazne na njihovu gospodarsku održivost, u uvodnoj izjavi 90. navedene odluke zaključila da grupa CCPL, unatoč slabim pokazateljima njezine solventnosti i rentabilnosti i razmjerima ukupnog iznosa spornih novčanih kazni u odnosu na veličinu grupe, raspolaže dovoljnim novčanim sredstvima da plati ukupan iznos navedenih novčanih kazni i da je mala vjerojatnost da će sama gospodarska održivost te grupe biti ugrožena.
112 U prilog svojoj tvrdnji o postojanju dovoljno novčanih sredstava, Komisija je najprije, u uvodnoj izjavi 90. točki (a) pobijane odluke, navela da je tijekom 2018. i 2019. grupa CCPL ostvarila znatan gotovinski saldo, u iznosima od 18,6 milijuna eura odnosno 22,8 milijuna eura. U uvodnoj izjavi 90. točki (b) navedene odluke, Komisija je istaknula da je prosječni saldo novčanih sredstava navedene grupe u razdoblju 2014. – 2018. od oko 11,6 % prosječnog godišnjeg prihoda te grupe dobar pokazatelj na temelju kojeg se može zaključiti da je razina novčanih sredstava dovoljna da bi se podmirile kratkoročne obveze i troškovi, osigurao kontinuitet poslovanja i izbjegla privremena pomanjkanja novčanih sredstava. U uvodnoj izjavi 90. točki (c) te odluke, Komisija je navela da se do istog zaključka dolazi na temelju omjera između salda novčanih sredstava i prodaje. U uvodnoj izjavi 90. točki (d) te odluke, Komisija je istaknula da s obzirom na to da su novčana sredstva najčešće bila u vlasništvu holding društava predmetne grupe, koja gotovo i nemaju osoblje i ostvaruju vrlo mali ukupan prihod, nije vjerojatno da bi se plaćanjem novčane kazne novčanim sredstvima dostupnima na razini grupe dovela u pitanje gospodarska održivost dvaju glavnih operativnih društava grupe. U uvodnoj izjavi 90. točki (e) pobijane odluke, Komisija je naglasila da CCPL u svojim očitovanjima i odgovorima nije naveo nikakvu konkretnu potrebu za novčanim sredstvima za prevladavanje poteškoća povezanih s pandemijom bolesti COVID-19, niti za ostvarivanje plana restrukturiranja za razdoblje 2020. – 2023. Naposljetku, u uvodnoj izjavi 90. točki (f) pobijane odluke, navela je da – iako je izričito tražila od društva CCPL da podnese svoja očitovanja o sposobnosti te grupe da mobilizira financijska sredstva za plaćanje novčanih kazni – to društvo nije odgovorilo niti je navelo razloge zbog kojih se za to plaćanje ne bi moglo koristiti novčanim sredstvima dostupnima na razini grupe. U tom je kontekstu Komisija dodala da valja uzeti u obzir i iznos od 5 942 084 eura koje je 7. listopada 2019. vratila društvu CCPL u skladu s presudom od 11. srpnja 2019., CCPL i dr./Komisija (T‑522/15, neobjavljena, EU:T:2019:500).
Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
113 Tužitelji u biti tvrde da pobijana odluka ne sadržava obrazloženje o tome što nije uzet u obzir njihov negativni neto obrtni kapital, o dostatnosti novčanih sredstava grupe CCPL unatoč njezinim velikim dugovima, učinku dostavljenih podataka o predviđanjima u pogledu novčanih sredstava društava Coopbox Group i Coopbox Eastern i analizi koju su tužitelji proveli u okviru njihova odgovora na peti zahtjev za pružanje informacija u vezi sa sposobnošću plaćanja novčane kazne.
114 Komisija osporava tu argumentaciju.
115 Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje se zahtijeva u članku 296. UFEU‑a mora biti prilagođeno naravi predmetnog akta i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt da bi se zainteresiranim osobama omogućilo da saznaju razloge za donesenu mjeru i nadležnom sudu omogućilo provođenje njegova nadzora. Zahtjev za obrazlaganje treba ocjenjivati s obzirom na okolnosti slučaja, osobito s obzirom na sadržaj akta, narav navedenih razloga i interes koji adresati i drugi subjekti na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi mogu imati u dobivanju objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba ocjenjivati ne samo u s obzirom na njegov tekst nego i s obzirom na njegov kontekst i na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 9. rujna 2015., Philips/Komisija, T‑92/13, neobjavljenu, EU:T:2015:605, t. 102. i navedenu sudsku praksu).
116 U ovom slučaju valja istaknuti da je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 90. pobijane odluke, koja se navodi u točki 112. ove presude, Komisija jasno i nedvosmisleno obrazložila tvrdnju prema kojoj tužitelji nisu dokazali da se za plaćanje novčanih kazni ne bi mogli koristiti novčanim sredstvima grupe CCPL a da se time ne dovede u pitanje njihova održivost. Komisijina ocjena podataka o predviđanjima u pogledu novčanih sredstava društava Coopbox Group i Coopbox Eastern proizlazi pak iz uvodnih izjava 86. i 92. pobijane odluke, u kojima se djelomično preuzimaju elementi koje su tužitelji dostavili u svojem odgovoru na peti zahtjev za pružanje informacija. Osim toga, Komisija nema opću obvezu da se u navedenoj odluci izjasni o svim dokumentima ili o svim informacijama koje je zatražila od stranaka tijekom upravnog postupka.
117 Naime, Komisija nije obvezna zauzeti stajalište o svim argumentima koje su istaknule zainteresirane osobe, nego je dostatno da izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju ključnu važnost u strukturi odluke (vidjeti presudu od 9. rujna 2015., Philips/Komisija, T‑92/13, neobjavljenu, EU:T:2015:605, t. 103. i navedenu sudsku praksu).
118 Prema tome, Komisijina ocjena o sposobnosti plaćanja tužiteljâ nije nedostatno obrazložena.
119 Stoga prvi dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.
Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni sposobnosti plaćanja tužiteljâ
120 Uvodno valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 102. do 107. ove presude, kako bi se utvrdilo da pobijana odluka sadržava očitu pogrešku u ocjeni njihove sposobnosti plaćanja, tužitelji trebaju dokazati da bi, suprotno onomu što je smatrala Komisija, plaćanje novčanih kazni u ukupnom iznosu od 9 441 000 eura nepovratno ugrozilo njihovu gospodarsku održivost i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njihove imovine.
121 Kao prvo, tužitelji u biti tvrde da su činjenično pogrešna utvrđenja u uvodnoj izjavi 90. podtočkama (a), (e) i (f) pobijane odluke, prema kojima oni nisu dostavili zatražene podatke o predviđanjima za razdoblje 2020. – 2023., što je opravdalo uzimanje u obzir novčanih sredstava dostupnih 2018. i 2019., i prema kojima grupa CCPL nije navela zašto se za plaćanje novčanih kazni ne može koristiti novčanim sredstvima dostupnima na razini grupe.
122 Tužitelji najprije upućuju na sadržaj svoje korespondencije s Komisijom radi osporavanja utvrđenja iz pobijane odluke prema kojem CCPL nije naveo nikakvu konkretnu potrebu za novčanim sredstvima za prevladavanje poteškoća povezanih s pandemijom bolesti COVID-19, niti za provedbu plana restrukturiranja za razdoblje 2020. – 2023.
123 Nadalje, tužitelji tvrde da su dostavili podatke o predviđanjima za razdoblje do 2023. za društva Coopbox Group i Coopbox Eastern, čije prodaje predstavljaju 94 % konsolidiranog prihoda za poslovnu godinu 2019., koje Komisija nije analizirala.
124 Dodaju, u biti, da na dan donošenja pobijane odluke nije bio dostupan nijedan podatak o predviđanjima za cijelu grupu CCPL, osobito zato što druga društva grupe više nisu poslovala na tržištu te su samo prodavala svoju imovinu i upotrebljavala iznose koje su primili i raspodijeljene iznose za plaćanje dugova u okviru plana restrukturiranja.
125 Naposljetku, tužitelji upućuju na sadržaj svoje korespondencije s Komisijom radi osporavanja utvrđenja iz pobijane odluke prema kojem grupa CCPL nije odgovorila niti je navela zašto se za plaćanje novčanih kazni ne može koristiti novčanim sredstvima dostupnima na razini grupe.
126 Komisija osporava tu argumentaciju.
127 U tom pogledu valja istaknuti da tužitelji priznaju da su tijekom upravnog postupka dostavili podatke o predviđanjima za razdoblje 2020. – 2023. samo za društva Coopbox Group i Coopbox Eastern, s obzirom na to da podaci o predviđanjima za cijelu grupu CCPL nisu bili dostupni ili relevantni.
128 Stoga se Komisiji ne može prigovoriti što je utvrdila da tužitelji nisu dostavili zatražene konsolidirane podatke o predviđanjima za razdoblje 2020. – 2023.
129 Kad je riječ o argumentu tužiteljâ prema kojem podaci o predviđanjima za cijelu grupu CCPL nisu bili relevantni, valja naglasiti da u okviru ocjene sposobnosti plaćanja grupe poduzetnika Komisija mora uzeti u obzir financijsku situaciju svih subjekata te grupe s obzirom na to da se za plaćanje novčanih kazni mogu iskoristiti sredstva svih tih subjekata (vidjeti u tom smislu presude od 16. rujna 2013., Rubinetteria Cisal/Komisija, T‑368/10, neobjavljenu, EU:T:2013:460, t. 118. i od 11. srpnja 2019., Italmobiliare i dr./Komisija, T‑523/15, neobjavljenu, EU:T:2019:499, t. 180. do 182.).
130 To vrijedi tim više jer je, kao što to naglašava Komisija, na kraju 2019. godine 96 % novčanih sredstava grupe CCPL bilo izvan društava Coopbox Group i Coopbox Eastern.
131 Prema tome, suprotno onomu što tvrde tužitelji, podaci o predviđanjima koji se odnose na druga društva grupe osim društava Coopbox Group i Coopbox Eastern, osobito podaci o prodaji imovine, bili su relevantni za ocjenu sposobnosti plaćanja grupe CCPL.
132 Zbog istog razloga treba odbiti argument tužiteljâ prema kojem se prilikom ocjene sposobnosti plaćanja grupe CCPL nisu mogla uzeti u obzir sredstva CCPL‑a SpA jer pobijana odluka nije bila upućena tom društvu.
133 Usto, tužitelji tvrde da iz njihovih odgovora na zahtjeve za pružanje informacija proizlazi da se financijska sredstva grupe CCPL ne mogu iskoristiti za plaćanje novčanih kazni. Međutim, valja utvrditi da se u odgovoru tužiteljâ na peti Komisijin zahtjev za pružanje informacija podnesenom 31. srpnja 2020., koji se nalazi u prilogu A.22 i koji tužitelji navode, samo izlaže stanje bankovnog duga i njihove neto imovine te procjena rentabilnosti, kapitalizacije, solventnosti i novčanih sredstava grupe CCPL a da se pritom ne navode razlozi zbog kojih tužitelji smatraju da se novčana sredstva i sredstva grupe CCPL ne mogu namijeniti plaćanju novčanih kazni zbog plana restrukturiranja.
134 U tim se okolnostima ne može smatrati da je činjenično pogrešna tvrdnja iz pobijane odluke prema kojoj grupa CCPL nije navela zašto se za plaćanje novčanih kazni ne mogu koristiti novčana sredstva dostupna na razini grupe.
135 Stoga treba odbiti argumente tužiteljâ kojima se nastoji dokazati da pobijana odluka sadržava očitu pogrešku u ocjeni jer je Komisija utemeljila svoj zaključak na pogrešnim činjeničnim utvrđenjima kada je u navedenoj odluci navela da tužitelji nisu dostavili zatražene konsolidirane podatke o predviđanjima za razdoblje 2020. – 2023. i da grupa CCPL nije navela zašto se za plaćanje novčane kazne ne može koristiti novčanim sredstvima dostupnima na razini grupe.
136 Kao drugo, tužitelji u biti tvrde da pobijana odluka sadržava očitu pogrešku u ocjeni jer je Komisija uzela u obzir salda novčanih sredstava grupe CCPL za poslovne godine 2018. i 2019. a da pritom nije vodila računa o njezinim dugovima i nedostupnosti tih sredstava za svrhe koje se ne odnose na plaćanje dugova određeno planom restrukturiranja, a ti su elementi, koji dokazuju postojanje znatno veće razine obveza u odnosu na imovinu, bili detaljno izloženi u okviru upravnog postupka.
137 Usto, tužitelji u biti tvrde da je uzimanje u obzir prosječnog salda novčanih sredstava od 2014. do 2018. također pogrešno, s obzirom na to da to nisu bila sredstva koja se mogu odmah i slobodno iskoristiti te su morala biti namijenjena povratu njihovih dugova zbog obveza iz plana restrukturiranja.
138 Zbog istog razloga tužitelji navode i da je pobijana odluka pogrešna jer se zaključak, kako bi se dokazalo postojanje novčanih sredstava kojima se mogu platiti novčane kazne, temelji na omjeru između salda novčanih sredstava i prodaje.
139 Naime, grupa CCPL sada se isključivo sastoji od holding društava ili podholding društava koja ne posluju na tržištu, drugih neaktivnih društava koja se isključivo bave prodajom svojih nekretnina, koja ostvaruju novčana sredstva gotovo isključivo prodajom imovine u okviru provedbe plana restrukturiranja, i dvaju operativnih društava (Coopbox Group i Coopbox Eastern), koja jedina ostvaruju operativna sredstva koja potječu iz redovne djelatnosti prodaje robe i usluga trećim stranama.
140 S jedne strane, tužitelji pojašnjavaju da novčana sredstva od prodaje imovine nisu dostupna jer su namijenjena povratu duga u okviru provedbe plana restrukturiranja i da novčana sredstva koja su ostvarila operativna društva ne iznose više od 1,4 milijuna eura.
141 S druge strane, tužitelji tvrde da se na temelju omjera između salda novčanih sredstava i prodaje ne može ocijeniti sposobnost zadovoljavanja potreba za novčanim sredstvima, s obzirom na to da novčana sredstva ovise o konkretnoj mogućnosti prodaje preostale imovine, o obvezi namjene gotovo svih prodaja planu restrukturiranja i malom broju te neprivlačnosti imovine koja se još prodaje.
142 Komisija osporava tu argumentaciju.
143 U tom pogledu valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz točke 135. ove presude, tužitelji nisu dostavili zatražene konsolidirane podatke o predviđanjima za razdoblje 2020. – 2023. te nisu naveli zašto se za plaćanje novčanih kazni izrečenih pobijanom odlukom ne mogu koristiti novčanim sredstvima dostupnima na razini grupe.
144 U tim se okolnostima Komisiji ne može prigovoriti što je uzela u obzir salda novčanih sredstava grupe CCPL za poslovne godine 2018. i 2019. a da pritom nije vodila računa o njezinim dugovima i nedostupnosti tih sredstava za svrhe koje se ne odnose na plaćanje dugova određeno planom restrukturiranja.
145 Osim toga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 102. ove presude, Komisija prilikom određivanja iznosa novčane kazne za povredu pravila tržišnog natjecanja načelno nije dužna uzeti u obzir lošu financijsku situaciju poduzetnika, s obzirom na to da bi se priznanjem takve obveze dala neopravdana konkurentska prednost onim poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima.
146 Stoga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, postojanje elemenata koji dokazuju znatno veću razinu obveza u odnosu na imovinu ne može samo po sebi biti dovoljno da se dokaže da bi se određivanjem novčanih kazni nepovratno ugrozila gospodarska održivost poduzetnika o kojima je riječ i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njihove imovine u smislu točke 35. Smjernica iz 2006.
147 Uostalom, treba utvrditi da je Komisija, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 84. pobijane odluke, razinu dugova tužiteljâ uzela u obzir u okviru ocjene njihove sposobnosti plaćanja.
148 Kao treće, tužitelji osporavaju mogućnost da se za plaćanje novčane kazne koriste sva sredstva koja nisu obuhvaćena planom restrukturiranja, uključujući 5 942 084 eura koje je Komisija vratila, navedenih u točki 12. ove presude, prihod od prodaje društva Erzelli Energia Srl (procijenjen u uvodnoj izjavi 91. pobijane odluke na 1,4 milijuna eura) i prodaju udjela društva Refincoop Srl u slučaju prodaje društva.
149 Naime, ta sredstva koja nisu obuhvaćena planom u biti su jedini iznosi dostupni za osiguranje opstanka društava Coopbox Group i Coopbox Eastern jer im omogućuju da izvršavaju ulaganja s obzirom na nepostojanje drugih financijskih izvora.
150 Tužitelji također naglašavaju da su jedina novčana sredstva koja su se mogla uzeti u obzir, procijenjena za razdoblje 2020. – 2023. na 1,8 milijuna eura, bila ona koja su ostvarila jedina dva operativna društva grupe CCPL, odnosno društva Coopbox Group i Coopbox Eastern, koja su imala iznimno ograničenu sposobnost ostvarivanja novčanog toka koji se može namijeniti u druge svrhe osim operativnog upravljanja. Tužitelji u tom pogledu navode da novčana sredstva društava Coopbox Group i Coopbox Eastern nisu dovoljna za pokrivanje njihovih tekućih poslova upravljanja.
151 Prema mišljenju tužiteljâ, plaćanje novčanih kazni, među ostalim korištenjem sredstvima koja nisu obuhvaćena planom restrukturiranja, onemogućilo bi tim društvima da pokrivaju određene nužne operativne troškove, ali i da ostvaruju ulaganja nužna za modernizaciju svojih tvornica, razvoj tehnologija i opstanak.
152 Osim toga, tužitelji osporavaju Komisijino utvrđenje iz uvodne izjave 90. točke (d) pobijane odluke prema kojem nije vjerojatno da bi plaćanje novčane kazne novčanim sredstvima dostupnima na razini grupe dovelo u pitanje gospodarsku održivost dvaju glavnih operativnih društava grupe.
153 Kao prvo, tužitelji naglašavaju da novčana sredstva na dan 31. prosinca 2019. čine tek šestinu financijskog duga samog, kojem treba dodati nefinancijski dug, uključujući dugove prema dobavljačima.
154 Kao drugo, tužitelji podsjećaju na to da je gotovo cijela grupa CCPL sastavljena od društava koja više nisu aktivna na tržištu, ne ostvaruju prihode i svoja preostala vrlo ograničena novčana sredstva namjenjuju za tekuće poslove radi dovršetka plana restrukturiranja.
155 Kao treće, zbog činjenice da dva operativna društva (Coopbox Group i Coopbox Eastern) imaju financijske dugove koji su više od deset puta veći od vrijednosti njihovih novčanih sredstava, koja nisu dovoljna za pokrivanje tekućih poslova upravljanja, CCPL mora osiguravati likvidnost, tako da bi namjenjivanje novčanih sredstava holding društava plaćanju novčane kazne nužno štetilo rentabilnosti društava Coopbox Group i Coopbox Eastern.
156 Komisija osporava tu argumentaciju.
157 U tom pogledu, valja naglasiti da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 101. ove presude, kako bi se moglo odobriti smanjenje kazne na temelju točke 35. Smjernica iz 2006., mora se dokazati da bi izricanje kazne nepovratno ugrozilo gospodarsku održivost predmetnog poduzetnika i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njegove imovine.
158 Budući da se smanjenje novčane kazne može opravdati samo ciljem da se izbjegne nepovratno ugrožavanje gospodarske održivosti predmetnog poduzetnika i potpuni gubitak vrijednosti njegove imovine, namjera ostvarivanja ulaganja u razvoj operativnih društava grupe CCPL ili plaćanja koja ne bi štetila njihovoj rentabilnosti načelno ne mogu opravdati takvo smanjenje.
159 Naime, tužitelji nisu tvrdili da su takva ulaganja nužna za njihovo funkcioniranje i da se ne mogu odgoditi a da se time nepovratno ne dovede u pitanje gospodarska održivost predmetnih društava. Isto vrijedi za plaćanja izvršena radi toga da se ne našteti rentabilnosti predmetnih društava.
160 Iz toga proizlazi da treba odbiti argument tužiteljâ u pogledu nužnosti da se sredstva koja nisu obuhvaćena planom restrukturiranja namijene ulaganjima u korist društava Coopbox Group i Coopbox Eastern kako bi se osiguralo njihovo funkcioniranje ili rentabilnost.
161 Također, treba odbiti argumente prema kojima je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni jer nije uzela u obzir negativni neto obrtni kapital grupe CCPL, smatrajući da se rezervacija od 16,4 milijuna eura predviđena u proračunu za 2018. za plaćanje novčanih kazni ne može smatrati novim novčanim sredstvima ili one koji se odnose na snažniji učinak novčanih kazni na njihov prihod u relativnoj vrijednosti u odnosu na novčane kazne izrečene u odluci iz 2015.
162 Naime, elementi koje je Komisija utvrdila u uvodnoj izjavi 90. pobijane odluke i koji su navedeni u točki 112. ove presude, kao što je gotovinski saldo za 2018. i 2019., koji je iznosio 18,6 milijuna eura odnosno 22,8 milijuna eura, prosječni saldo novčanih sredstava tijekom razdoblja 2014. – 2018., odnosno oko 11,6 % prosječnog godišnjeg prihoda grupe, koje tužitelji neuspješno osporavaju, čine, kao što je to smatrala Komisija, dobar pokazatelj na temelju kojeg se može zaključiti da je razina novčanih sredstava bila dovoljna da bi se podmirile kratkoročne obveze i troškovi, osigurao kontinuitet poslovanja i izbjegla privremena pomanjkanja novčanih sredstava.
163 Usto, valja naglasiti da su tužitelji, nakon što ih je Komisija obavijestila o svojoj namjeri donošenja nove odluke kojom se izriču novčane kazne, 7. listopada 2019. primili iznos od 5 942 084 eura kao povrat iznosa koji su platili na ime privremene mjere u skladu s rješenjem od 15. prosinca 2015., CCPL i dr./Komisija (T‑522/15 R, EU:T:2015:1012). Iz toga proizlazi da je dodatan iznos koji treba platiti do ukupnog iznosa predmetnih novčanih kazni manji od 3,5 milijuna eura.
164 S obzirom na opću financijsku situaciju grupe CCPL te osobito na postojanje sredstava koja nisu obuhvaćena planom restrukturiranja, što tužitelji neuspješno osporavaju, njihovi argumenti ne dokazuju da bi se plaćanjem novčanih kazni nepovratno ugrozila gospodarska održivost grupe CCPL.
165 Osim toga, valja utvrditi da tvrdnja tužiteljâ prema kojoj novčana sredstva koja ostvaruju Coopbox Group i Coopbox Eastern nisu dovoljna za pokrivanje njihovih tekućih poslova upravljanja nije dovoljno potkrijepljena, tako da je Opći sud ne može smatrati dokazanom.
166 S obzirom na prethodno navedeno, tužitelji nisu dokazali, suprotno onomu što je smatrala Komisija, da bi se plaćanjem novčanih kazni u ukupnom iznosu od 9 441 000 eura nepovratno ugrozila njihova gospodarska održivost i dovelo do potpunoga gubitka vrijednosti njihove imovine.
167 Treći tužbeni razlog stoga treba odbiti.
168 Podredno, tužitelji od Općeg suda traže da izvrši novi izračun iznosa novčanih kazni izrečenih pobijanom odlukom s obzirom na njihovu stvarnu sposobnost plaćanja.
169 Međutim, budući da argumentima koje su istaknuli u potporu svojem trećem tužbenom razlogu tužitelji nisu dokazali da pobijana odluka sadržava očitu pogrešku u ocjeni niti su se pozvali na to da se od donošenja te odluke bitno promijenio njihov položaj, osobito gospodarski, Opći sud ne treba izvršiti svoju neograničenu nadležnost.
Troškovi
170 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i troškova Komisije, u skladu s njezinim zahtjevom, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. CCPL – Consorzio Cooperative di Produzione e Lavoro SC, Coopbox group SpA i Coopbox Eastern s.r.o. snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Europske komisije, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.
Papasavvas | Costeira | Kancheva |
Zilgalvis | | Dimitrakopoulos |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. prosinca 2022.
Potpisi