PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

7. listopada 2015.(*)

„Izvanugovorna odgovornost – Ekonomska i monetarna politika – ESB – Nacionalne središnje banke – Restrukturiranje grčkog javnog duga – Program kupnje vrijednosnih papira – Sporazum o zamjeni vrijednosnih papira samo u korist središnjih banaka Eurosustava – Uključivanje privatnog sektora – Klauzule o zajedničkom djelovanju – Kreditno poboljšanje u obliku programa otkupa radi poboljšanja kvalitete vrijednosnih papira kao predmeta osiguranja – Privatni vjerovnici – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Legitimno očekivanje – Jednako postupanje – Odgovornost za zakonit normativni akt – Neuobičajena i posebna šteta“

U predmetu T‑79/13,

Alessandro Accorinti, sa stalnom adresom u Nichelinu (Italija), i tužitelji čija se imena nalaze u prilogu, koje zastupaju S. Sutti, R. Spelta i G. Sanna, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europske središnje banke (ESB), koju su zastupali S. Bening i P. Papapaschalis, a zatim P. Senkovic i P. Papapaschalis i naposljetku P. Senkovic, u svojstvu agenata, uz asistenciju E. Castellanija, B. Kaisera i T. Lübbiga, odvjetnika,

tuženika,

povodom tužbe za naknadu štete koju su tužitelji pretrpjeli, među ostalim, nakon što je ESB donio Odluku 2012/153/EU od 5. ožujka 2012. o prihvatljivosti utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje u potpunosti jamči Helenska Republika u okviru ponude za zamjenu obveznica Helenske Republike (SL L 77, str. 19.) kao i druge mjere u pogledu restrukturiranja grčkog javnog duga,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: M. Prek, predsjednik, I. Labucka i V. Kreuschitz (izvjestitelj), suci,

tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 25. veljače 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1        Članak 127. stavci 1. i 2. UFEU‑a propisuju ciljeve i osnovne zadatke Europskog sustava središnjih banaka (ESSB).

2        Članak 2. i članak 3. stavak 1. Protokola br. 4 o Statutu ESSB‑a i Europske središnje banke (SL 2010., C 83, str. 230., u daljnjem tekstu: Statut) na jednak način definiraju te ciljeve i zadaće.

3        Člankom 18. Statuta predviđa se:

„1.      Radi ostvarivanja ciljeva ESSB‑a i izvršenja svojih zadaća ESB i nacionalne središnje banke mogu:

–        poslovati na tržištima kapitala izravnom kupnjom i prodajom (promptno i na rok) ili povratnom kupnjom i prodajom te davanjem i uzimanjem u zajam utrživih instrumenata u eurima ili u drugim valutama, kao i plemenitih kovina;

–        sklapati kreditne poslove s kreditnim institucijama i drugim sudionicima na tržištu, a da se pritom odobravanje zajmova temelji na odgovarajućem osiguranju.

2.      ESB utvrđuje opća načela za otvoreno tržište i kreditne poslove koje provodi sam ESB ili nacionalne središnje banke, uključujući objavljivanje uvjeta pod kojima su spremne sklapati takve poslove.“

4        Europska središnja banka (ESB) utvrdila je opća načela za otvoreno tržište i kreditne poslove najprije u svojoj Smjernici ESB/2000/776 od 31. kolovoza 2000. o instrumentima i postupcima monetarne politike Eurosustava (ESB/2000/7) (SL L 310, str. 1.). Ta je smjernica zatim u više navrata izmijenjena te je konačno pročišćena i zamijenjena, s učinkom od 1. siječnja 2012., Smjernicom ESB‑a 2011/817/EU od 20. rujna 2011. o instrumentima i postupcima monetarne politike Eurosustava (ESB/2011/14) (SL L 331, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 5., str. 194.) U Prilogu I. navedenim smjernicama, naslovljenom „Opća dokumentacija o instrumentima i postupcima monetarne politike Eurosustava“ (u daljnjem tekstu: opća dokumentacija), objašnjeni su kriteriji kojima se uređuje jedinstvena provedba monetarne politike u europodručju, uključujući definiciju „prihvatljive imovine“ (točka 6.). ESB je naposljetku pojasnio tu definiciju u svojoj Smjernici 2011/817, osobito utvrdivši u točkama 6.3.1. i 6.3.2. opće dokumentacije kriterije kojima se uređuju minimalni zahtjevi glede bonitetnih standarda ili prag kreditne kvalitete, kao i visoki bonitetni standardi za utrživu imovinu.

 Okolnosti spora

5        U svibnju 2010., zbog financijske krize grčke države i rasprava o planu restrukturiranja grčkog javnog duga koji su podupirale države članice europodručja i Međunarodni monetarni fond (MMF), financijskim je tržištima bilo onemogućeno uobičajeno vrednovanje dužničkih instrumenata koje izdaje grčka vlada, što je imalo negativne posljedice na stabilnost financijskog sustava europodručja.

6        S obzirom na tu situaciju, ESB je Odlukom 2010/268/EU od 6. svibnja 2010. o privremenim mjerama koje se odnose na prihvatljivost utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje jamči grčka vlada (ESB/2010/3) (SL L 117, str. 102.) odlučio privremeno odgoditi primjenu „minimalnih zahtjeva Eurosustava glede pragova kreditne kvalitete, kako su pojašnjeni u pravilima okvira za kreditnu procjenu Eurosustava i koji se primjenjuju na utrživu imovinu [u točki] 6.3.2. opće dokumentacije“ (članak 1. stavak 1. navedene odluke). U skladu s člankom 2. te odluke, „[p]rag kreditne kvalitete Eurosustava ne primjenjuje se na utržive dužničke instrumente koje izdaje grčka vlada“ i „ova imovina čini prihvatljiv predmet osiguranja za potrebe operacija monetarne politike Eurosustava, bez obzira na njihov vanjski kreditni rejting“. U članku 3. iste odluke predviđa se slično pravilo za „utržive dužničke instrumente koje izdaju subjekti s poslovnim nastanom u Grčkoj i za koje u potpunosti jamči grčka vlada“.

7        U skladu s uvodnom izjavom 5. Odluke 2010/268, među ostalim, „[o]va iznimna mjera […] primjenjivat će se privremeno, sve dok Upravno vijeće ne procijeni da stabilnost financijskog sustava omogućuje uobičajenu provedbu okvira Eurosustava za operacije monetarne politike“.

8        Na temelju članka 127. stavka 2. prve alineje UFEU‑a i posebno članka 18. stavka 1. Statuta, ESB je 14. svibnja 2010. donio Odluku 2010/281/EU o uspostavi programa za tržišta vrijednosnih papira (ESB/2010/5) (SL L 124, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 259.).

9        U uvodnim izjavama 2. do 5. Odluke 2010/281 navedeno je, među ostalim, sljedeće:

„(2)      Upravno je vijeće 9. svibnja 2010. odlučilo i javno objavilo da, zbog postojećih iznimnih okolnosti na financijskim tržištima koje odlikuju snažne tenzije u pojedinim segmentima tržišta koje koče mehanizam prijenosa monetarne politike, a time i učinkovito provođenje monetarne politike koja je u srednjoročnom razdoblju usmjerena održavanju stabilnosti cijena, trebalo bi pokrenuti privremeni program za tržišta vrijednosnih papira (dalje u tekstu ,program’). U sklopu tog programa, nacionalne središnje banke europodručja, u skladu s njihovim postotnim udjelima u ključu za upis kapitala ESB‑a, i ESB, u izravnom kontaktu s drugim ugovornim stranama, mogu provoditi izravne intervencije na tržištima javnih i privatnih dužničkih vrijednosnih papira europodručja.

(3)      Program je sastavni dio jedinstvene monetarne politike Eurosustava i primjenjuje se privremeno. Cilj je programa rješavanje problema u radu tržišta vrijednosnih papira i ponovna uspostava primjerenog mehanizma za prijenos monetarne politike.

[...]

(5)      Kao sastavni dio jedinstvene monetarne politike Eurosustava, izravnu kupnju prihvatljivih utrživih dužničkih instrumenata od strane središnjih banaka Eurosustava u sklopu ovog programa trebalo bi provesti u skladu s uvjetima iz ove Odluke.“

10      U skladu s člankom 1. Odluke 2010/281, pod naslovom „Uspostava programa za tržišta vrijednosnih papira“, osobito „središnje banke Eurosustava mogu kupovati [...] na sekundarnom tržištu, prihvatljive utržive dužničke instrumente koje izdaju središnje države ili osobe javnog prava država članica čija je valuta euro“. Članak 2. kao kriterije prihvatljivosti za dužničke instrumente predviđa, među ostalim, da su „nominirani [...] u eurima“ te da ih izdaju navedene središnje države ili navedene osobe javnog prava.

11      U skladu s priopćenjem za medije Instituta za međunarodne financije (IMF), svjetskog udruženja financijskih institucija, od 1. srpnja 2011. navodi se, među ostalim:

„Upravni odbor Instituta za međunarodne financije predano surađuje sa svojim partnerima i ostalim financijskim institucijama, s javnim sektorom i grčkim vlastima, ne samo kako bi [Helenskoj Republici] ponudio značajan doprinos u pogledu novčanog toka nego i kako bi postavio temelj za održivu dugovnu poziciju.

Privatni financijski sektor spreman je dobrovoljno uložiti trud u transparentnu i opsežnu suradnju radi pružanja potpore [Helenskoj Republici], s obzirom na jedinstvene i izvanredne okolnosti […]

Financijsku potporu i javna novčana sredstva nadopunit će doprinos privatnih ulagača, koji će se svesti na ograničen broj mogućnosti […]“

12      Šefovi država ili vlada europodručja i institucije Europske unije sastali su se 21. srpnja 2011. kako bi razmotrili mjere koje je potrebno poduzeti kako bi se nadvladale teškoće s kojima je europodručje bilo suočeno.

13      U zajedničkoj izjavi od 21. srpnja 2011. navedeno je, među ostalim, sljedeće:

„1.      Pozdravljamo mjere koje poduzima grčka vlada radi stabilizacije javnih financija i [radi] reforme svojeg gospodarstva kao i novi paket mjera, uključujući privatizaciju, koji je grčki parlament nedavno usvojio. Te mjere predstavljaju neviđen napor, ali su nužne kako bi se grčko gospodarstvo ponovno našlo na putu održivog rasta. Svjesni smo opterećenja koje mjere prilagodbe uzrokuju grčkim građanima, no uvjereni smo da je ta žrtva nužna za gospodarski oporavak te da će pridonijeti stabilnosti i blagostanju zemlje u budućnosti.

2.      Sporazumni smo podržati novi program za [Helensku Republiku] te uz MMF i dobrovoljni doprinos privatnog sektora u potpunosti pokriti manjak u financiranju. Ukupno javno financiranje dosegnut će iznos koji se procjenjuje na 109 milijardi eura. Cilj je toga programa svesti dug na održiviju razinu te poboljšati profil refinanciranja [Helenske Republike], osobito zahvaljujući sniženju kamatnih stopa i produljenju rokova otplate. Pozivamo MMF da nastavi pridonositi financiranju novog programa za [Helensku Republiku]. Kao instrument financiranja sljedeće isplate namjeravamo upotrijebiti [Europski fond za financijsku stabilnost]. Pozorno ćemo pratiti strogu provedbu programa na temelju redovitih procjena koje će provoditi Komisija u suradnji s ESB‑om i MMF‑om.

[...]

5.      Financijski je sektor naveo da je spreman dobrovoljno pružiti potporu [Helenskoj Republici] koristeći se različitim mogućnostima za daljnje jačanje opće održivosti. Neto doprinos privatnog sektora procjenjuje se na 37 milijardi eura […] Kreditno poboljšanje osigurat će se radi unaprjeđenja kvalitete predmeta osiguranja, kako bi njihovom daljnjom upotrebom grčke banke mogle pristupiti likvidnosnim operacijama Eurosustava. Prema potrebi, osigurat ćemo odgovarajuća sredstva za dokapitalizaciju grčkih banaka.“

14      Što se tiče sudjelovanja privatnog sektora, u točki 6. spomenute izjave navedeno je sljedeće:

„Što se tiče našeg općeg pristupa u pogledu sudjelovanja privatnog sektora u europodručju, želimo jasno istaknuti da [Helenska Republika] zahtijeva izvanredno i vrlo određeno rješenje.“

15      Nakon sastanka na vrhu 26. listopada 2011., šefovi država ili vlada europodručja izjavili su, među ostalim, sljedeće:

„12.      Sudjelovanje privatnog sektora ima važnu ulogu u svođenju duga [Helenske Republike] na održivu razinu. Stoga pozdravljamo rasprave koje su u tijeku između [Helenske Republike] i njezinih privatnih ulagača s ciljem pronalaska rješenja koje će omogućiti znatnije sudjelovanje privatnog sektora. Istodobno s ambicioznim programom reforme grčkog gospodarstva, sudjelovanje privatnog sektora trebalo bi jamčiti smanjenje omjera grčkog duga i BDP‑a, koji se nastoji dovesti na razinu od 120 % do 2020. U tu svrhu pozivamo [Helensku Republiku], privatne ulagače i sve zainteresirane strane da provedu dobrovoljnu zamjenu obveznica uz popust od 50 % na nominalnu vrijednost grčkog duga koji drže privatni ulagači. Države članice europodručja pridonijet će svim mjerama koje se odnose na sudjelovanje privatnog sektora iznosom od 30 milijardi eura. Javni je sektor na tom temelju spreman osigurati dodatno financiranje u okviru programa u iznosu do 100 milijardi eura do 2014., uključujući potrebnu dokapitalizaciju grčkih banaka. Novi program trebao bi se konačno dogovoriti do kraja 2011., a zamjena obveznica trebala bi se provesti početkom 2012. Očekujemo da će MMF nastaviti pridonositi financiranju novog grčkog programa.

[...]

14.      Kreditno poboljšanje osigurat će se radi unaprjeđenja kvalitete predmeta osiguranja, kako bi njihovom daljnjom upotrebom grčke banke mogle pristupiti operacijama upravljanja likvidnošću Eurosustava.

15.      U pogledu našeg općeg pristupa sudjelovanju privatnog sektora u europodručju, podsjećamo na odluku koju smo donijeli 21. srpnja [2011.], prema kojoj situacija [u Helenskoj Republici] zahtijeva izvanredno i jedinstveno rješenje.“

16      Prema priopćenju za medije grčkog Ministarstva financija od 17. studenoga 2011., navedeno je ministarstvo započelo pregovore s imateljima grčkih dužničkih instrumenata kako bi se pripremila dobrovoljna zamjena tih vrijednosnih papira uz popust (haircut) od 50 % na nominalnu vrijednost grčkog duga koji drže privatni ulagači, kao što je to predviđeno u točki 12. izjave od 26. listopada 2011.

17      ESB i nacionalne središnje banke Eurosustava, s jedne strane, te Helenska Republika, s druge strane, 15. veljače 2012. sklopili su sporazum o zamjeni grčkih dužničkih instrumenata koje su držali ESB i nacionalne središnje banke za nove grčke dužničke instrumente, koji su imali istu nominalnu vrijednost, kamatnu stopu, datume plaćanja kamata i datum isplate kao vrijednosni papiri koji su se trebali zamijeniti, ali različite serijske brojeve i datume.

18      Na zahtjev grčkog Ministarstva financija, na temelju članka 127. stavka 4. UFEU‑a, u vezi s člankom 282. stavkom 5. UFEU‑a, ESB je 17. veljače 2012. dao pozitivno mišljenje o nacrtu grčkog zakona o sudjelovanju privatnih vjerovnika u restrukturiranju javnog duga Helenske Republike, koje se osobito temeljilo na primjeni „klauzula o zajedničkom djelovanju“ (u daljnjem tekstu: KZD).

19      U izjavi Euroskupine od 21. veljače 2012. navedeno je, među ostalim:

„[…] Euroskupina prima na znanje da su grčka tijela i privatni sektor postigli dogovor o općim uvjetima ponude za zamjenu u okviru [Private Sector Involvement (PSI)] koji se odnosi na sve imatelje vrijednosnih papira iz privatnog sektora. Tim se dogovorom jamči popust od 53,5 %. Euroskupina procjenjuje da je taj dogovor odgovarajuća osnova za upućivanje poziva za zamjenu imateljima grčkih državnih vrijednosnih papira (PSI). Uspjeh PSI‑ja nužan je preduvjet za program koji bi trebao zamijeniti sadašnji program. Euroskupina računa na znatno sudjelovanje privatnih vjerovnika u zamjeni duga, što će uvelike pridonijeti održivosti duga [Helenske Republike].

[...]

Euroskupina prima na znanje činjenicu da je to što Eurosustav (ESB i [nacionalne središnje banke]) drži vrijednosne papire grčke države u javnom interesu. Euroskupina prima na znanje činjenicu da će se dobit ostvarena od vrijednosnih papira grčke države koji su u vlasništvu Eurosustava pripisati dobiti ESB‑a i [nacionalnih središnjih banaka]. ESB‑ova dobit isplatit će se [nacionalnim središnjim bankama] u skladu sa statutarnim pravilima o raspodjeli ESB‑ove dobiti. Dobit [nacionalnih središnjih banaka] isplatit će se državama članicama europodručja u skladu sa statutarnim pravilima [navedenih banaka] u području raspodjele dobiti“.

20      U priopćenju za medije od 21. veljače 2012. grčko je Ministarstvo financija, s jedne strane, objavilo bitne značajke predviđene transakcije dobrovoljne zamjene grčkih dužničkih instrumenata te, s druge strane, najavilo izradu i donošenje zakona u tom smislu. Ta je transakcija trebala sadržavati zahtjev za suglasnost i poziv upućene privatnim imateljima određenih grčkih dužničkih instrumenata s ciljem zamjene tih dužničkih instrumenata za nove vrijednosne papire nominalne vrijednosti od 31,5 % vrijednosti zamijenjenog duga kao i za vrijednosne papire koje izdaje Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF) s rokom dospijeća 24 mjeseca i čija nominalna vrijednost iznosi 15 % vrijednosti zamijenjenog duga, pri čemu je te različite vrijednosne papire trebala osigurati Helenska Republika prilikom sklapanja sporazuma. Osim toga, svaki privatni ulagač koji sudjeluje u toj transakciji trebao je dobiti odvojivo osiguranje od Helenske Republike, povezano s bruto domaćim proizvodom nominalne vrijednosti koja je jednaka vrijednosti novih dužničkih instrumenata.

21      U priopćenju za medije od 24. veljače 2012. grčko Ministarstvo financija pojasnilo je uvjete kojima se uređuje transakcija dobrovoljne zamjene dužničkih instrumenata koja uključuje privatne ulagače [Private Sector Involvement (u daljnjem tekstu: PSI], pozivajući se na grčki zakon br. 4050/2012 o imateljima grčkih dužničkih instrumenata koji je grčki parlament donio 23. veljače 2012. Tim je zakonom uveden postupak na temelju KZD‑a, u skladu s kojim su predložene izmjene postale pravno obvezujuće za svakog imatelja dužničkih instrumenata koji su uređeni grčkim pravom i izdani prije 31. prosinca 2011., kako su utvrđeni u aktu Vijeća ministara kojim su odobrene pozivnice PSI, ako navedene izmjene, kolektivno i bez razlikovanja serija, odobri kvorum imatelja vrijednosnih papira koji predstavlja najmanje dvije trećine nominalne vrijednosti navedenih vrijednosnih papira. U preambuli navedenog zakona navedeno je, među ostalim, da su „[...] E[SB] i ostale članice Eurosustava sklopili posebne sporazume s [Helenskom Republikom] kako se ne bi ugrozila njihova zadaća i institucionalna uloga, kao ni uloga E[SB]‑a u području vođenja monetarne politike, kao što proizlaze iz Ugovora“.

22      Na temelju uvodne izjave 3. Odluke 2012/433/EU od 18. srpnja 2012. o stavljanju izvan snage Odluke ESB/2012/3 o prihvatljivosti utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje u potpunosti jamči Helenska Republika u okviru ponude Helenske Republike za zamjenu obveznica (ESB/2012/14) (SL L 199, str. 26), 24. veljače 2012. istodobno je u korist nacionalnih središnjih banaka osigurano kreditno poboljšanje u obliku programa otkupa radi poboljšanja kvalitete utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje jamči Helenska Republika.

23      Tužitelji, Alessandro Accorinti i tužitelji čija se imena nalaze u prilogu, sudjelovali su kao imatelji grčkih dužničkih instrumenata u restrukturiranju grčkog javnog duga i pretrpjeli su znatne gubitke zbog pada nominalne vrijednosti svojih vrijednosnih papira prilikom provedbe ponude za zamjenu grčkih obveznica u okviru PSI‑ja i postupka na temelju KZD‑a, kojim je, na temelju grčkog zakona br. 4050/2012, zamjena vrijednosnih papira postala obvezna za sve dotične privatne ulagače.

24      ESB je 27. veljače 2012. donio Odluku 2012/133/EU o stavljanju izvan snage Odluke ESB/2010/3 o privremenim mjerama koje se odnose na prihvatljivost dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje jamči grčka vlada (ESB/2012/2) (SL L 59, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 14., str. 137.) (vidjeti točku 6. ove presude), koja je za posljedicu imala isključivanje prihvatljivosti grčkih dužničkih instrumenata kao predmeta osiguranja za operacije monetarne politike Eurosustava.

25      U prilog tom stavljanju izvan snage, u uvodnim izjavama 4. i 5. Odluke 2012/133 objašnjeno je, s jedne strane, da „[je] Helenska Republika odlučila imateljima utrživih dužničkih instrumenata koje je izdala grčka vlada ponuditi zamjenu duga u sklopu sudjelovanja privatnog sektora“ te, s druge strane, da „[je] navedena odluka Helenske Republike imala dodatan negativan utjecaj na adekvatnost utrživih dužničkih instrumenata, koje je izdala grčka vlada ili su ih izdali subjekti osnovani u Grčkoj i za koje u potpunosti jamči grčka vlada, kao predmeta osiguranja za operacije Eurosustava“.

26      Odluka je, u skladu sa svojim člankom 2., stupila na snagu 28. veljače 2012.

27      U Memorandumu o razumijevanju od 1. ožujka 2012. Europska komisija, djelujući u ime država članica europodručja, i Helenska Republika sporazumjele su se, među ostalim, o sljedećem:

„Helenska Republika objavit će ponudu za zamjenu prihvatljivih dužničkih instrumenata koji još nisu namireni kako bi se njihova nominalna vrijednost umanjila za 53,5 %. Imateljima takvih vrijednosnih papira ponudit će se zamjena postojećih dužničkih instrumenata za nove vrijednosne papire Helenske Republike s novom nominalnom vrijednošću u iznosu od 31,5 % izvorne nominalne vrijednosti. Osim toga, 15 % izvorne nominalne vrijednosti pokrit će se u obliku vrijednosnih papira dodijeljenih navedenim imateljima […]“

28      Što se tiče kredita koje treba dodijeliti EFSF, u Memorandumu je, među ostalim, potvrđeno sljedeće:

„Iznos od 35 milijardi eura upotrijebit će se za lakše održavanje prihvatljivosti utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje jamči grčka vlada kao predmeta osiguranja za potrebe operacija monetarne politike Eurosustava. To će se postići provedbom programa otkupa sve dok Helenskoj Republici ili njezinim dužničkim instrumentima u pogledu rejtinga ne bude dodijeljen status neispunjavanja obveza ili djelomičnog neispunjavanja obveza, kao posljedica ponude za zamjenu duga […]“

29      EFSF, Helenska Republika, Grčki fond za financijsku stabilnost, kao jamac, i Grčka središnja banka sklopili su 1. ožujka 2012. sporazum o instrumentu financijske pomoći od 35 milijardi eura u svrhu financiranja kreditnog poboljšanja u obliku programa otkupa i lakšeg održavanja prihvatljivosti grčkih dužničkih instrumenata kao predmeta osiguranja u okviru kreditnih poslova Eurosustava.

30      ESB je 5. ožujka 2012. donio Odluku 2012/153/EU o prihvatljivosti utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje u potpunosti jamči Helenska Republika u okviru ponude za zamjenu obveznica Helenske Republike (ESB/2012/3) (SL L 77, str. 19.).

31      U skladu s člankom 1. stavkom 1. Odluke 2012/153, „upotreba, kao predmeta osiguranja za kreditne poslove Eurosustava, utrživih dužničkih instrumenata koje je izdala i za koje u potpunosti jamči Helenska Republika i koji ne ispunjavaju minimalne zahtjeve Eurosustava glede pragova kreditne kvalitete […], ali ispunjavaju ostale kriterije prihvatljivosti navedene [u općoj dokumentaciji], uvjetovana je time da Helenska Republika osigura kreditno poboljšanje [nacionalnim središnjim bankama] u obliku programa otkupa“. U članku 1. stavku 2. Odluke 2012/153 predviđa se da „dužnički instrumenti navedeni u stavku 1. ostaju prihvatljivi za vrijeme trajanja kreditnog poboljšanja“. Navedena je odluka, u skladu sa svojim člankom 2., stupila na snagu 8. ožujka 2012.

32      U uvodnoj izjavi 2. Odluke 2012/153 navedeno je sljedeće:

„Šefovi država ili vlada europodručja i institucije Unije najavili su 21. srpnja 2011. mjere za stabilizaciju grčkih javnih financija, koje su podrazumijevale njihovu spremnost da podrže kreditno poboljšanje radi poboljšanja kvalitete utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje jamči Helenska Republika. Upravno je vijeće odlučilo da bi Helenska Republika trebala osigurati navedeno kreditno poboljšanje u korist nacionalnih središnjih banaka [...]“

33      U skladu s uvodnom izjavom 3. navedene odluke:

„Upravno vijeće odlučilo je da valja odgoditi primjenu praga kreditne kvalitete Eurosustava u pogledu utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje u potpunosti jamči Helenska Republika, koji su bili pokriveni kreditnim poboljšanjem.“

34      U skladu sa svojim člankom 2., Odluka 2012/153 stupila je na snagu 8. ožujka 2012.

35      ESB je Odlukom 2012/433 stavio izvan snage Odluku 2012/153 s učinkom od 25. srpnja 2012. (članci 1. i 2.).

36      U uvodnoj izjavi 3. navedene odluke navedeno je sljedeće:

„U okviru ponude za zamjenu obveznica koju je Helenska Republika uputila imateljima utrživih dužničkih instrumenata koje je izdala ili za koje u potpunosti jamči Helenska Republika, 24. veljače 2012. osigurano je, u obliku programa otkupa, kreditno poboljšanje radi poboljšanja kvalitete utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje ili za koje jamči Helenska Republika, u korist nacionalnih središnjih banaka.“

37      Nakon odluke svojeg Upravnog vijeća, ESB je 6. rujna 2012. objavio sljedeće priopćenje za medije, pod naslovom „6. rujna 2012. – Tehničke značajke izravnih monetarnih transakcija“:

„Kao što je to najavljeno 2. kolovoza 2012., Upravno vijeće [ESB‑a] danas je usvojilo odluke o određenim tehničkim značajkama izravnih monetarnih transakcija Eurosustava za kupnju državnih vrijednosnica na sekundarnim tržištima, čiji je cilj osigurati odgovarajući prijenos monetarne politike i jedinstvenost te politike. Te transakcije, koje se nazivaju izravne monetarne transakcije (eng. Outright Monetary Transactions – OMT), provodit će se u skladu sa sljedećim okvirom:

Uvjetovanost

Nužan je preduvjet za izravne monetarne transakcije stroga i učinkovita uvjetovanost odgovarajućim programom Europskog fonda za financijsku stabilnost/Europskog stabilizacijskog mehanizma (EFSF/ESM). Ti programi mogu se sastojati od cjelovitog programa makroekonomske prilagodbe EFSF‑a/ESM‑a ili od preventivnog programa (kreditna linija pod proširenim uvjetima – Enhanced Conditions Credit Line) uz mogućnost da EFSF/ESM obavlja kupnje na primarnom tržištu. Zahtijeva se i sudjelovanje MMF‑a u izradi uvjeta za pojedinu državu te u nadzoru tog programa.

Upravno vijeće razmatrat će izravne monetarne transakcije u mjeri u kojoj su opravdane iz perspektive monetarne politike, uz preduvjet potpunog poštovanja uvjetovanosti programa, te će ih obustaviti kad ispune svoj cilj ili u slučaju nesukladnosti s programom makroekonomske prilagodbe ili preventivnim programom.

Nakon izrade sveobuhvatne procjene, Upravno vijeće potpuno slobodno odlučit će o početku, nastavku i obustavi izravnih monetarnih transakcija, djelujući u skladu sa svojim mandatom u području monetarne politike.

Pokrivenost

Izravne monetarne transakcije razmatrat će se u slučajevima budućih programa makroekonomske prilagodbe ili preventivnih programa EFSF‑a/ESM‑a, kako je ranije navedeno. Također će se moći razmatrati za države članice koje trenutačno provode program makroekonomske prilagodbe kada ponovno budu pristupale tržištu vrijednosnica.

Transakcije će se koncentrirati na kraćem dijelu krivulje prinosa, a osobito na državne vrijednosnice s dospijećem između jedne i tri godine.

Ne postavljaju se količinska ograničenja ex ante u vezi s visinom izravnih monetarnih transakcija.

Postupanje prema vjerovnicima

Eurosustav u pravnom aktu o izravnim monetarnim transakcijama namjerava razjasniti da u pogledu vrijednosnica koje su izdale države članice europodručja i koje je kupio Eurosustav u skladu s uvjetima tih vrijednosnica očekuje jednako postupanje (pari passu) kao prema privatnim ili drugim vjerovnicima.

[...]“

 Postupak i zahtjevi stranaka

38      Tužitelji su podnijeli ovu tužbu zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. veljače 2013.

39      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. svibnja 2013. Nausicaa Anadyomène SAS, društvo sa sjedištem u Parizu (Francuska), čiji je predmet poslovanja stjecanje, upravljanje za vlastiti račun i vrednovanje dužničkih vrijednosnih papira, zatražilo je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevima tužitelja te da mu se dostave svi postupovni akti u okviru ovog spora, osim dokumenata koji se smatraju povjerljivima.

40      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. lipnja 2013. tužitelji su zatražili od Općeg suda da društvu Nausicaa Anadyomène odobri intervenciju u potporu njihovim zahtjevima te da mu se proslijede svi postupovni akti u okviru ovog spora.

41      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. lipnja 2013. ESB je zatražio da se odbije zahtjev za intervenciju društva Nausicaa Anadyomène zato što, među ostalim, ono ne može dokazati izravan i stvaran interes za rješenje spora u smislu članka 40. drugog stavka Statuta Suda Europske unije te da mu Opći sud naloži snošenje vlastitih troškova, kao i troškova ESB‑a.

42      Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u četvrto vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.

43      Rješenjem od 13. prosinca 2013. koje je, na ESB‑ov zahtjev, ispravljeno rješenjem od 14. veljače 2014., predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odbio je zahtjev za intervenciju društva Nausicaa Anadyomène i naložio mu snošenje vlastitih troškova, kao i troškova ESB‑a nastalih u okviru zahtjeva za intervenciju.

44      Rješenjem od 25. lipnja 2014., Accorinti i dr./ESB (T‑224/12, EU:T:2014:611) Opći sud odbacio je tužbu za poništenje Odluke 2012/153 koju su podnijeli neki od tužitelja kao nedopuštenu.

45      Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je na temelju prijedloga suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.

46      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 25. veljače 2015.

47      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        proglasi tužbu dopuštenom;

–        utvrdi odgovornost ESB‑a na temelju članka 340. UFEU‑a;

–        naloži ESB‑u da nadoknadi štetu koju im je prouzročio u iznosu od najmanje 12.504.614,98 eura, odnosno kao što je navedeno za svakog od njih u točkama 68. do 72. tužbe, ili u nekom drugom iznosu koji ocijeni razmjernim i pravednim, pod uvjetom da se jasno utvrdi tijekom postupka, uključujući „zakonske i zatezne“ kamate na navedene iznose;

–        podredno, naloži ESB‑u da nadoknadi štetu koju im je prouzročio u iznosu od najmanje 3.668.020,39 eura, odnosno kao što je navedeno za svakog od njih u točkama 74. do 76. tužbe, ili u nekom drugom iznosu koji ocijeni razmjernim i pravednim, pod uvjetom da se jasno utvrdi tijekom postupka, uključujući „zakonske i zatezne“ kamate na navedene iznose;

–        podrednije, naloži ESB‑u da nadoknadi štetu koju im je prouzročio u iznosu od najmanje 2.667.651,19 eura, odnosno kao što je navedeno za svakog od njih u točkama 77. i 78. tužbe, ili u nekom drugom iznosu koji ocijeni razmjernim i pravednim, pod uvjetom da se jasno utvrdi tijekom postupka, uključujući „zakonske i zatezne“ kamate na navedene iznose;

–        još podrednije, naloži ESB‑u da nadoknadi štetu koju im je prouzročio svojim zakonitim postupanjem ili bez krivnje u iznosu koji ocijeni razmjernim i pravednim;

–        naloži ESB‑u snošenje troškova.

48      ESB od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao nedopuštenu ili neosnovanu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

 Pravo

1.     ESB‑ova izvanugovorna odgovornost za nezakonit akt

 Dopuštenost

49      ESB tužbu smatra nedopuštenom, s obzirom na to da, s jedne strane, ne ispunjava zahtjeve iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. te da je, s druge strane, u trenutku njezina podnošenja pred Općim sudom bio u tijeku postupak u predmetu T‑224/12, koji se odnosio samo na neke od tužitelja u ovom postupku. Osim toga, ovom tužbom za naknadu štete želi se zaobići nedopuštenost zahtjeva za poništenje koji se odnose na iste nezakonitosti i imaju isti novčani cilj.

50      U pogledu zahtjeva iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., tužba je nedopuštena bilo da je riječ o navodnim nezakonitostima, bilo o navodno pretrpljenoj šteti, uključujući i njihove razmjere. U tužbi nisu dovoljno jasno navedeni razlozi zbog kojih bi se na temelju PSI‑ja, kao posljedica grčkog zakona br. 4050/2012, mogla utvrditi odgovornost ESB‑a, koji je u tim okolnostima imao samo savjetodavnu ulogu i nije mogao ni neizravno uzrokovati navedenu štetu. Osim toga, određivanje razmjera štete u tužbi nije potkrijepljeno dovoljnim dokazima. Bankovni izvaci priloženi tužbi ne ispunjavaju te zahtjeve jer ti prilozi ne sadržavaju izričita i jasna upućivanja na dotične tužitelje.

51      Prema ESB‑ovu mišljenju, navodna nezakonita ponašanja i njihova uzročna veza s navodnom štetom u tužbi nisu potkrijepljeni elementima dovoljne dokazne vrijednosti. Kao dokaz navodnih „pouzdanih izjava“ ESB‑ovih predstavnika, tužitelji se u tužbi ograničavaju na općenito upućivanje na različite novinske članke i druge dokumente sadržane u prilogu. Isto vrijedi i za navodne povrede načela pravne sigurnosti i proporcionalnosti kao i za navodnu zlouporabu ovlasti, uključujući i način na koji je samo savjetodavna ESB‑ova uloga mogla uzrokovati takve nezakonitosti. Tužitelji u tužbi ne objašnjavaju ni na koji su način sporazum o zamjeni od 15. veljače 2012. i druga ESB‑ova ponašanja mogli pridonijeti nastanku navodne štete koja se u potpunosti može pripisati provedbi grčkog zakona br. 4050/2012. Osim toga, tužitelji u tužbi ne utvrđuju nikakvo posebno ESB‑ovo ponašanje kojim se zastupnicima u grčkom parlamentu mogla oduzeti njihova politička neovisnost i mogućnost samostalnog odlučivanja. Jednako tako, tužitelji nisu dokazali postojanje uzročne veze između Odluke 2012/153, koja je donesena tek nakon odluke Helenske Republike o upotrebi PSI‑ja, i pretrpljene štete. Konačno, tužitelji u tužbi nisu iznijeli bitne elemente kojima se dokazuje razmjer navodne pretrpljene štete, kao što su datum kupnje i cijena po kojoj su kupili predmetne grčke dužničke instrumente, njihovo izvorno dospijeće, posebna obilježja kupona navedenih instrumenata, pojedinačno primijenjen popust radi smanjenja iznosa novih kuponskih plaćanja i, konačno, „ocjena koju su ulagači dodijelili 15 % vrijednosnih papira EFSF‑a s rokom dospijeća jedne godine i dvije godine te predmetima osiguranja povezanima s BDP‑om i dodijeljenima u zamjenu“.

52      Tužitelji osporavaju ESB‑ove argumente i svoju tužbu smatraju dopuštenom.

53      Što se tiče glavnog ESB‑ova argumenta, potrebno je podsjetiti da, na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda, u vezi s člankom 53. prvim stavkom spomenutog Statuta i člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., svaka tužba mora sadržavati naznaku predmeta spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, da bi tužba bila dopuštena, nužno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta. Konkretnije, da bi se ispunili ti zahtjevi, tužba za naknadu štete koju je navodno prouzročila neka institucija Unije mora sadržavati elemente na temelju kojih je moguće utvrditi ponašanje koje tužitelj prigovara instituciji, razloge zbog kojih smatra da postoji uzročna veza između ponašanja i štete koju je navodno pretrpio kao i karakter i opseg te štete (vidjeti presudu od 2. ožujka 2010., Arcelor/Parlament i Vijeće, T‑16/04, Zb., EU:T:2010:54, t. 132. i navedenu sudsku praksu).

54      U ovom slučaju ESB ne može tvrditi da tužba ne ispunjava te formalne zahtjeve jer su u njezinu tekstu navedeni dostatni činjenični i pravni elementi na temelju kojih se mogu utvrditi ponašanje koje mu se prigovara, razlozi zbog kojih tužitelji smatraju da postoji uzročna veza između tog ponašanja i štete koju su navodno pretrpjeli kao i priroda i opseg te štete. ESB‑ova argumentacija zapravo, pod izgovorom ocjene dopuštenosti tužbe s obzirom na članak 44. stavak 1. točku (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., osporava osnovanost zahtjeva za naknadu štete, osobito u pogledu postojanja uzročne veze i štete, čiji su različiti sastavni elementi ipak dostatno navedeni u tužbi, pod posebnim naslovom „Odgovornost ESB‑a na temelju članaka 268. [UFEU‑a] i 340. UFEU‑a“.

55      Kao prvo, tužitelji se pozivaju na nekoliko nezakonitih ponašanja koja pripisuju ESB‑u, koja su najprije sažeta u točki 32. tužbe, a zatim su detaljnije iznesena, kao prvo, u točkama 33. do 35. u pogledu povrede načela zaštite legitimnih očekivanja, kao drugo, u točkama 36. i 37. u pogledu povrede načela jednakog postupanja prema vjerovnicima, kao treće, u točkama 38. i 39. u pogledu zlouporabe ovlasti i odstupanja od načela proporcionalnosti, koherentnosti i racionalnosti i, kao četvrto, u točkama 40. i 41. u pogledu povrede članaka 123. i 127. UFEU‑a te članka 21. Statuta.

56      Kao drugo, u točki 45. i pratećim točkama tužbe tužitelji pojašnjuju prirodu i opseg navodne štete koju su, prema njihovu mišljenju, prouzročila navedena nezakonita ponašanja, uključujući uzročnu vezu između tih elemenata. Stoga je u točki 48. tužbe navedeno da „šteta koju je prouzročila povreda [načela] jednakog postupanja [...] koju je počinio ESB [...] je [...] neproporcionalno utjecala na ograničenu i jasno utvrđenu skupinu štediša/vjerovnika, koji su držali najviše 6 % grčkog duga, dok su ESB i [nacionalne središnje banke] držali 22 % duga“. U točkama 49. do 52. tužbe tužitelji barem jednim dijelom pripisuju gubitak 75 % vrijednosti svojih grčkih dužničkih instrumenata u okviru PSI‑ja navodnoj povredi načela jednakog postupanja koju je ESB počinio na njihovu štetu time što je, među ostalim, sklopio sporazum o zamjeni od 15. veljače 2012., kojim se ESB i nacionalne središnje banke isključuju iz sudjelovanja u restrukturiranju grčkog javnog duga, te donio Odluku 2012/153. Nadalje, u točki 54. i pratećim točkama tužbe tužitelji izričito razmatraju pitanje uzročne veze između pretrpljene štete i nezakonitog ponašanja koje se prigovara ESB‑u analizom hipotetske situacije u kojoj bi takvo ponašanje izostalo, kao i pitanja je li grčki zakon br. 4050/2012 mogao prekinuti tu uzročnu vezu, što tužitelji osporavaju. U tom je pogledu pojašnjeno, među ostalim, u točki 56. tužbe, da, „[d]a ESB i [nacionalne središnje banke] nisu jednostrano na diskriminirajući i nezakonit način odlučili izuzeti se iz restrukturiranja grčkog [javnog] duga, šteta uzrokovana imovini ulagača ne bi nastala ili bi u svakom slučaju bila manja jer bi raspodjela gubitaka i smanjenja vrijednosti grčkih obveznica bila nužno olakšana razmjerno vrijednosnim papirima koje su u portfeljima držali ESB i [nacionalne središnje banke] i koji su, međutim, prethodno [zamijenjeni] [...]“.

57      Kao treće, u točkama 68. i pratećim točkama tužbe tužitelji opisuju opseg štete koju su navodno pretrpjeli, navodeći konkretne brojke. U tom pogledu, ESB‑ov argument prema kojem pravilno određivanje navedene štete podrazumijeva podnošenje dodatnih podataka ne može dovesti u pitanje taj zahtjev, s obzirom na to da takvo određivanje, a još manje njegova „pravilnost“, što je materijalno pitanje, nije među nužnim formalnim zahtjevima ili zahtjevima dopuštenosti tužbe za naknadu štete (vidjeti presudu od 16. rujna 2013., ATC i dr./Komisija, T‑333/10, Zb., EU:T:2013:451, t. 198. do 201. i navedenu sudsku praksu).

58      Iz toga proizlazi da su razmatranja u samoj tužbi dovoljno jasna i precizna da omoguće ESB‑u pripremu obrane, a Općem sudu donošenje odluke o tužbi, što je potvrđeno i samim sadržajem odgovora na tužbu, osobito u pogledu neosnovanosti tužbe za naknadu štete. Potrebno je zaključiti da su bitni činjenični i pravni elementi na kojima se temelji ova tužba navedeni u njezinu tekstu na dostatan, smislen i razumljiv način kako bi se ispunili zahtjevi iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991.

59      ESB se stoga neutemeljeno podredno poziva na nedopuštenost tužbe za naknadu štete zbog litispendencije, zbog toga što se tužba temelji na nezakonitosti Odluke 2012/153, koju određeni tužitelji pobijaju u okviru postupka T‑224/12, ili zbog toga što je navedena tužba podnesena samo s ciljem zaobilaženja pretpostavki dopuštenosti tužbe za poništenje.

60      Kao prvo, nije relevantna sudska praksa koja se odnosi na osporavanje odbijanja dodjele financijske pomoći Zajednice (rješenje od 26. listopada 1995., Pevasa i Inpesca/Komisija, C‑199/94 P i C‑200/94 P, Zb., EU:C:1995:360, t. 27. i presuda od 7. veljače 2001., Inpesca/Komisija, T‑186/98, Zb., EU:T:2001:42, t. 76. i 77.), na koju se ESB poziva u prilog svojem argumentu. Za razliku od okolnosti koje su dovele do navedene sudske prakse, u ovom slučaju tužitelji svojom tužbom za naknadu štete ne nastoje postići rezultat koji je usporediv s rezultatom koji su nastojali postići svojom tužbom za poništenje u postupku T‑224/12. Ta se tužba odnosi samo na poništenje Odluke 2012/153, bez novčanog cilja. Nadalje, s obzirom na to da je navedena tužba za poništenje podnesena u roku predviđenom u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, zaobilaženje navedenog roka, u smislu te sudske prakse, tužbom za naknadu štete može se odmah isključiti. Naime, u sudskoj se praksi zahtjev za naknadu štete proglašava nedopustivim samo iznimno i kako bi se zajamčilo da se taj rok ne zaobiđe, odnosno kada je zahtjev bio podnesen zajedno sa zahtjevom za poništenje zbog toga što je u stvarnosti cilj zahtjeva za naknadu štete bilo povlačenje pojedinačne odluke upućene tužitelju, koja je postala konačna, što bi za posljedicu imalo, ako bi bio prihvaćen, poništenje pravnih učinaka te odluke (vidjeti u tom smislu presude od 17. listopada 2002., Astipesca/Komisija, T‑180/00, Zb., EU:T:2002:249, t. 139. i od 3. travnja 2003., Vieira i dr./Komisija, T‑44/01, T‑119/01 i T‑126/01, Zb., EU:T:2003:98, t. 213.).

61      Osim toga, bitno je naglasiti da je tužba za naknadu štete autonomno pravno sredstvo koje ima posebnu funkciju u sustavu pravnih sredstava i ovisi o uvjetima primjene koji su određeni uzimajući u obzir njegov poseban predmet. Iako tužbe za poništenje ili zbog propusta imaju za cilj sankcioniranje nezakonitosti obvezujućeg pravnog akta ili nedostatka takvog akta, predmet je tužbe za naknadu štete zahtjev za naknadu štete koja proizlazi iz akta ili nezakonitog ponašanja pripisivog instituciji ili tijelu Unije (vidjeti presudu od 23. ožujka 2004., Médiateur/Lamberts, C‑234/02 P, Zb., EU:C:2004:174, t. 59. i navedenu sudsku praksu; presude od 27. studenoga 2007., Pitsiorlas/Vijeće i ESB, T‑3/00 i T‑337/04, Zb., EU:T:2007:357, t. 283. i od 3. ožujka 2010., Artegodan/Komisija, T‑429/05, Zb., EU:T:2010:60, t. 50.). S jedne strane, sama činjenica da je jedan tužitelj odlučio podnijeti uzastopno tužbu za poništenje i tužbu za naknadu štete ne može dovesti u pitanje tu autonomiju tužbe za naknadu štete. S druge strane, nedopuštenost tužbe za poništenje ne dovodi do nedopuštenosti tužbe za naknadu štete koja je naknadno podnesena samo zbog toga što se te tužbe temelje na sličnim odnosno jednakim tužbenim razlozima koji se temelje na nezakonitosti. Naime, takvo bi tumačenje bilo protivno samom načelu autonomije pravnih sredstava te bi stoga članak 268. UFEU‑a, u vezi s člankom 340. trećim stavkom UFEU‑a, bio lišen svojeg korisnog učinka.

62      Konačno, ako se ESB ipak namjerava pozvati na rizik od zaobilaženja postupka ili zlouporabe pravnog sredstva, dovoljno je, s jedne strane, podsjetiti na izniman karakter sudske prakse navedene u točki 60. ove presude, koja se stoga strogo primjenjuje (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2004., Cantina sociale di Dolianova i dr./Komisija, T‑166/98, Zb., EU:T:2004:337, t. 122. i navedenu sudsku praksu, koja po tom pitanju nije pobijena presudom od 17. srpnja 2008., Komisija/Cantina sociale di Dolianova i dr., C‑51/05 P, Zb., EU:C:2008:409, t. 63.; vidjeti u tom smislu i presudu od 19. travnja 2007., Holcim (Njemačka)/Komisija, C‑282/05 P, Zb., EU:C:2007:226, t. 32.), te, s druge strane, utvrditi da u ovom slučaju tužitelji svojom tužbom za naknadu štete ne traže ukidanje spornih akata, nego naknadu štete koja je navodno proizišla iz njihova donošenja ili provedbe.

63      S obzirom na sva prethodna razmatranja, treba odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknuo ESB.

 Meritum

 Uvjeti za nastanak odgovornosti Unije ESB‑ovim djelovanjem na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a

64      Potrebno je podsjetiti, u skladu s člankom 340. trećim stavkom UFEU‑a, da je ESB, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužan naknaditi svaku štetu koju on ili njegovi službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.

65      Iz ustaljene sudske prakse, koja se primjenjuje mutatis mutandis na ESB‑ovu izvanugovornu odgovornost predviđenu u članku 340. trećem stavku UFEU‑a, proizlazi da za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, zbog nezakonitog ponašanja njezinih institucija ili tijela mora biti ispunjen skup kumulativnih uvjeta, odnosno ponašanje za koje se prigovara instituciji mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između ponašanja koje se stavlja na teret i štete na koju se poziva (vidjeti presude od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, Zb., EU:C:2006:708, t. 26. i navedenu sudsku praksu i Arcelor/Parlament i Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2010:54, t. 139. i navedenu sudsku praksu).

66      S obzirom na to da su ti uvjeti kumulativni, tužbu treba u cijelosti odbiti kada samo jedan od njih nije ispunjen (vidjeti presudu Arcelor/Parlament i Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2010:54, t. 140. i navedenu sudsku praksu).

67      Što se tiče prvog uvjeta, koji se odnosi na nezakonito postupanje koje se zamjera predmetnoj instituciji ili tijelu, sudska praksa nalaže utvrđivanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila koje za cilj ima dodjeljivanje prava pojedincima (presuda od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, Zb., EU:C:2000:361, t. 42.). Odlučujući kriterij za utvrđenje da je povreda dovoljno ozbiljna jest očito i ozbiljno nepoštovanje predmetne institucije ili predmetnog tijela Unije granica njihove diskrecijske ovlasti. Obična povreda prava Unije dostatna je za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede samo kada ta institucija ili to tijelo ima znatno smanjen ili nema nikakav diskrecijski prostor (presude od 10. prosinca 2002., Komisija/Camar i Tico, C‑312/00 P, Zb., EU:C:2002:736, t. 54.; Arcelor/Parlament Vijeće, t. 53 supra, EU:T:2010:54, t. 141., i ATC i dr./Komisija, t. 57. supra, EU:T:2013:451, t. 62.).

68      U tom pogledu valja pojasniti da su osporavana ESB‑ova ponašanja nastala u okviru zadaća koje su mu dodijeljene u svrhu definiranja i provedbe monetarne politike Unije, na temelju članaka 127. i 282. UFEU‑a i članka 18. Statuta, osobito intervencijom na financijskim tržištima i upravljanjem kreditnim poslovima. Tim je odredbama ESB‑u dodijeljena široka diskrecijska ovlast čije izvršavanje podrazumijeva obavljanje složenih procjena gospodarske i socijalne naravi kao i procjena situacija koje se brzo mijenjaju, a koje moraju biti izvršene u kontekstu Eurosustava, odnosno Unije u cjelini. Stoga se moguća dovoljno ozbiljna povreda predmetnih pravnih pravila mora temeljiti na očitom i ozbiljnom nepoštovanju ograničenja kojima je omeđena široka diskrecijska ovlast koju ESB ima pri izvršavanju svojih nadležnosti u području monetarne politike. U prilog tomu govori činjenica da izvršavanje te diskrecijske ovlasti podrazumijeva da ESB, s jedne strane, treba predvidjeti i procijeniti složene i nesigurne ekonomske promjene, kao što su promjene na tržištima kapitala, promjene novčane mase i stope inflacije, koje utječu na dobro funkcioniranje Eurosustava, platnih sustava i sustava kreditiranja te, s druge strane, provoditi odabire političke, ekonomske i socijalne naravi koji zahtijevaju odvagivanje i arbitražu između različitih ciljeva predviđenih u članku 127. stavku 1. UFEU‑a, čiji je glavni cilj održanje stabilnosti cijena (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu Gauweiler i dr., C‑62/14, Zb., EU:C:2015:7, t. 111. i navedenu sudsku praksu; u tom smislu i po analogiji vidjeti i presude Arcelor/Parlament i Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2010:54, t. 143. i navedenu sudsku praksu te od 16. prosinca 2011., Enviro Tech Europe i Enviro Tech International/Komisija, T‑291/04, Zb., EU:T:2011:760, t. 125. i navedenu sudsku praksu).

69      Konačno, što se tiče normativne djelatnosti institucija, uključujući ESB‑ovo donošenje općih akata, kao što je Odluka 2012/153, presuđeno je da za restriktivno shvaćanje odgovornosti Unije u izvršavanju njezine normativne djelatnosti postoje dva razloga, i to, prvo, čak i kada je zakonitost akata podvrgnuta sudskom nadzoru, zakonodavnu djelatnost ne smije ometati mogućnost podnošenja tužbi za naknadu štete kad god opći interes Unije zahtijeva donošenje normativnih mjera koje mogu štetno djelovati na interese pojedinaca i, drugo, u normativnom kontekstu čije je obilježje postojanje široke diskrecijske ovlasti nužne za provedbu neke politike Unije, Unija može biti odgovorna samo u slučaju očitog i grubog nepoštovanja granica izvršavanja ovlasti institucije o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, Zb., EU:C:2008:476, t. 174.).

70      Osnovanost tužbenih razloga koji se temelje na nezakonitosti koje su istaknuli tužitelji treba ocijeniti s obzirom na te kriterije.

 Navodno ESB‑ovo nezakonito ponašanje

–       Uvodna razmatranja

71      Prema mišljenju tužitelja, ESB je počinio nekoliko nezakonitosti na temelju kojih može nastati odgovornost Unije, kao prvo, time što je sklopio sporazum o zamjeni od 15. veljače 2012. s Helenskom Republikom, pri čemu tužitelji od Općeg suda traže da naloži ESB‑u njegovu dostavu, kao drugo, time što je odbio sudjelovati u restrukturiranju grčkog javnog duga na koje je Helenska Republika bila obvezana radi dobivanja nove financijske potpore i, kao treće, time što je donio Odluku 2012/153, kojom je prihvatljivost grčkih dužničkih instrumenata kao predmeta osiguranja uvjetovano programom otkupa koji je dodijeljen samo nacionalnim središnjim bankama, iako ti instrumenti nisu ispunjavali uvjete kreditne kvalitete.

72      ESB osporava da je povrijedio pravno pravilo koje za cilj ima dodjeljivanje prava pojedincima. Navodno povrijeđena pravila odnose se na položaj dužnika Helenske Republike, pri čemu je ESB samo izrazio svoje mišljenje o primjerenosti ili neprimjerenosti PSI‑ja i imao samo savjetodavnu ulogu u „trojki“. ESB pojašnjava da s tužiteljima nije imao nikakav pravni ili financijski odnos. Nije bio dužnik niti izdavatelj dužničkih instrumenata koje su držali tužitelji, nego je sam bio vjerovnik Helenske Republike. Osim toga, ESB nije djelovao „izravno protiv tužitelja“, nego je preuzeo odgovornost koja mu je dodijeljena UFEU‑om, osobito njegovim člankom 127., pri upravljanju krizom grčkog javnog duga. Stoga se pravila na koja se pozivaju tužitelji ne primjenjuju na ESB‑ovu ulogu u okviru PSI‑ja i ne dodjeljuju im prava koja bi ih štitila.

–       Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja

73      U okviru prvog tužbenog razloga tužitelji tvrde da ponašanja navedena u točki 71. ove presude predstavljaju povredu načela zaštite legitimnih očekivanja imatelja grčkih dužničkih instrumenata jer su protivna jamstvima koja su dali uzastopni predsjednici ESB‑a Jean‑Claude Trichet i Mario Draghi kao i članovi njegova Izvršnog odbora. Prema tim izjavama, kao prvo, grčki dužnički instrumenti koje drži ESB nisu bili predmet „dobrovoljne“ zamjene, kao drugo, nije postojao rizik od neplaćanja Helenske Republike, kao treće, prisilno restrukturiranje grčkog javnog duga nije bilo moguće, kao četvrto, uključivanje privatnih vjerovnika u takvo restrukturiranje predviđalo se samo na dobrovoljnoj osnovi, kao peto, smanjenje nominalne vrijednosti navedenih instrumenata nije bilo moguće i, kao šesto, ako bi do toga ipak došlo, grčki dužnički instrumenti ne bi nikad bili prihvaćeni kao predmeti osiguranja. Prema mišljenju tužitelja, takva precizna, bezuvjetna i usklađena jamstva ovlaštenih i pouzdanih izvora stvorila su legitimna očekivanja pojedinaca koje su razočarala kasnija ESB‑ova nezakonita ponašanja, među kojima je i sporazum o zamjeni od 15. veljače 2012. Tužitelji u replici pojašnjavaju da je to što je ESB, koji je prema vlastitom položaju bio u sukobu interesa kao vjerovnik Helenske Republike, tajno i na diskriminirajući način sklopio sporazum o zamjeni kako bi izbjegao restrukturiranje grčkog javnog duga i sebi dodijelio položaj povlaštenog vjerovnika protivno članku 5. UEU‑a i načelu pravne sigurnosti. ESB‑ova uloga u tom restrukturiranju nije bila ograničena isključivo na savjetodavne aktivnosti, s obzirom na to da je sudjelovao kao član i ključni akter „trojke“, sa stvarnom ovlašću za odlučivanje i potpisivanje.

74      ESB u biti odgovara da je, upravo suprotno, svojim priopćenjima za medije i javnim izjavama svojih agenata jasno istaknuo i upozorio, s jedne strane, da PSI nije u ESB‑ovoj nadležnosti i da su odluke o tome donijele vlade država te, s druge strane, da je kriza javnog duga u Europi predstavljala znatan potencijalni rizik povezan s ulaganjima u grčke dužničke instrumente. U ESB‑ovoj objavi od 6. lipnja 2011. izričito se postavlja pitanje posljedica PSI‑ja te se upozorava na nepovoljne učinke koje bi mogla prouzročiti „nerazborita i automatska“ provedba tog instrumenta. Relevantni dokumenti stoga dokazuju da ESB‑ova uloga u okviru donošenja PSI‑ja nije bila presudna ni odlučujuća te da nijedno njegovo stajalište koje je iznio u granicama svoje ovlasti tužitelji nisu mogli shvatiti kao jamstvo da se takav PSI neće usvojiti. Svaki razborit i oprezan čitatelj spomenutih dokumenata trebao je znati da je PSI bio jedna od mogućnosti te da je isključivo Helenska Republika bila pravno i politički odgovorna za njegovo usvajanje. U nedostatku izjava kojima se nedvosmisleno isključuje mogućnost PSI‑ja, ESB sa svoje strane u tom smislu nije dao nikakvo precizno, bezuvjetno i usklađeno jamstvo.

75      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se pravo oslanjanja na načelo zaštite legitimnih očekivanja proširuje na svakog pojedinca kod kojega je institucija Unije stvorila legitimna očekivanja. Pravo pozivanja na to načelo ipak podrazumijeva kumulativno ispunjenje triju uvjeta. Kao prvo, precizna, bezuvjetna i usklađena jamstva ovlaštenih i pouzdanih izvora dotičnoj osobi trebaju pružiti upravna tijela Unije. Kao drugo, ta jamstva moraju biti takva da stvore legitimna očekivanja kod osobe kojoj su upućena. Kao treće, dana jamstva moraju biti u skladu s primjenjivim normama (vidjeti u tom smislu presude od 17. ožujka 2011., AJD Tuna, C‑221/09, Zb., EU:C:2011:153, t. 71. i 72.; od 14. ožujka 2013., Agrargenossenschaft Neuzelle, C‑545/11, Zb., EU:C:2013:169, t. 23. do 25. i navedenu sudsku praksu; od 18. lipnja 2010., Luksemburg/Komisija, T‑549/08, Zb., EU:T:2010:244, t. 71. te od 27. rujna 2012., Applied Microengineering/Komisija, T‑387/09, Zb., EU:T:2012:501, t. 57. i 58. i navedenu sudsku praksu).

76      Osim toga, treba podsjetiti da, iako je mogućnost pozivanja na zaštitu legitimnih očekivanja, kao temeljno načelo prava Unije, otvorena za sve gospodarske subjekte kod kojih je neka institucija stvorila utemeljena očekivanja, ipak ostaje činjenica da, kada je razborit i oprezan gospodarski subjekt u mogućnosti predvidjeti donošenje mjere Unije koja je takve naravi da utječe na njegove interese, on se ne može pozivati na navedeno načelo nakon donošenja takve mjere. Štoviše, gospodarski subjekti ne mogu temeljiti svoja legitimna očekivanja na održavanju postojećeg stanja koje se može promijeniti u okviru diskrecijskih ovlasti institucija Unije, i to osobito u području kao što je monetarna politika, čiji je predmet stalna prilagodba u skladu s promjenama gospodarske situacije (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 10. rujna 2009., Plantanol, C‑201/08, Zb., EU:C:2009:539, t. 53. i navedenu sudsku praksu; AJD Tuna, t. 75. supra, EU:C:2011:153, t. 73.; Agrargenossenschaft Neuzelle, t. 75. supra, EU:C:2013:169, t. 26. i od 19. listopada 2005., Cofradía de pescadores „San Pedro de Bermeo“ i dr./Vijeće, T‑415/03, Zb., EU:T:2005:365, t. 78.).

77      Stoga treba ocijeniti predstavljaju li priopćenja za medije i javne izjave određenih ESB‑ovih članova precizna, bezuvjetna i usklađena jamstva ovlaštenih i pouzdanih izvora koja su kod tužitelja mogla stvoriti legitimna očekivanja da se na vrijednost njihovih grčkih dužničkih instrumenata neće primijeniti obvezni popust.

78      U tom pogledu treba pojasniti da se priopćenja za medije i javne izjave koje su podnijeli tužitelji odnose na razna područja i teme. S jedne strane, u biti se radi o izjavama tadašnjeg predsjednika ESB‑a Jean‑Claudea Tricheta i njegova nasljednika Marija Draghija, iz perioda između travnja i lipnja 2011., u kojima se, među ostalim, više puta izražava jasno ESB‑ovo protivljenje restrukturiranju grčkog javnog duga i djelomičnom neispunjavanju obveza Helenske Republike. S druge strane, tužitelji navode javnu izjavu Binija Smaghija, člana Upravnog vijeća ESB‑a, od 16. lipnja 2011. i njegov govor održan 15. rujna 2010. o „poboljšanju gospodarskog upravljanja i stabilnosti Unije, osobito u europodručju“.

79      Što se tiče izjava Marija Draghija i Jean‑Claudea Tricheta, valja utvrditi da se one – kao prvo, zbog svojeg općeg karaktera, kao drugo, zbog nedostatka nadležnosti ESB‑a, koji je pravilno istaknut u navedenim izjavama, za odlučivanje o mogućem restrukturiranju javnog duga jedne države članice u stanju djelomičnog neispunjenja obveza i, kao treće, zbog tadašnje nesigurnosti financijskih tržišta, osobito u pogledu daljnjeg razvoja financijskog položaja Helenske Republike – ne mogu smatrati preciznim i bezuvjetnim jamstvima ovlaštenih i pouzdanih izvora, a još manje u pogledu mogućnosti da ta država članica ne donese odluku o takvom restrukturiranju. Naime, iako je ESB bio uključen u nadzor promjene financijskog položaja Helenske Republike u okviru „trojke“ koju čine ESB, MMF i Komisija, nije bio nadležan za odlučivanje o takvoj mjeri koja prije svega, ako ne i isključivo, ulazi u suverene ovlasti i ovlasti proračunske vlasti dotične države članice, osobito u njezine zakonodavne ovlasti te, u određenom dijelu, u koordinaciju država članica u pogledu ekonomske politike na temelju članka 120. i pratećih članaka UFEU‑a. U tim okolnostima, protivljenje takvom restrukturiranju, kao što su to Jean‑Claude Trichet i Mario Draghi više puta javno izrazili u ozračju sve veće nesigurnosti sudionika financijskih tržišta, treba tumačiti na način da ima isključivo političko‑ekonomski doseg. Njegovi su autori na taj način osobito željeli upozoriti navedene sudionike, s jedne strane, na dodatno pogoršavanje tadašnjeg gospodarskog položaja, odnosno moguću insolventnost Helenske Republike, čije potencijalno nenaplative vrijednosne papire ESB i nacionalne središnje banke ne bi više mogli prihvaćati kao predmet osiguranja u okviru kreditnih poslova Eurosustava (vidjeti kasnije donesenu Odluku 2012/133), te, s druge strane, na rizike koje bi takav razvoj događaja mogao predstavljati za stabilnost financijskog sustava i funkcioniranje Eurosustava u cjelini. Treba dodati da je to protivljenje uzastopnih predsjednika ESB‑a bilo popraćeno pojašnjenjem prema kojem će ESB, ako ipak dođe do neispunjenja obveza i ako se dotične države članice odluče na restrukturiranje grčkog javnog duga, zahtijevati da se to restrukturiranje podupre dostatnim predmetima osiguranja kako bi zaštitio svoj integritet i održao stabilnost i povjerenje financijskih tržišta. Iz toga proizlazi da ESB pri tome nije poticao legitimna očekivanja u pogledu ustrajanja na svojem protivljenju u slučaju drukčije odluke država članica da provedu takvo restrukturiranje, ili čak njegove moguće pravne mogućnosti, koju nema, za sprečavanje takvog pristupa.

80      Što se tiče izjava Binija Smaghija, važno je naglasiti da je on javno izjavio samo to da, s jedne strane, ESB ne može sudjelovati u „produženju dospijeća grčkog duga“ jer bi to bilo protivno odredbama koje se na njega primjenjuju te, s druge strane, da bi moguće restrukturiranje javnog duga jedne države članice, ako se pokaže potrebnim, bilo moguće samo na temelju sporazuma između vjerovnika i dužnika. U tim je okolnostima izričito spomenuo mogućnost da države članice europodručja usvoje KZD, koji bi tim vjerovnicima i dužnicima olakšao postizanje dogovora o pravičnoj raspodjeli troškova. Suprotno onomu što tvrde tužitelji, ove tvrdnje ne isključuju moguće restrukturiranje ili odluku o restrukturiranju grčkog javnog duga ili o nastanku statusa neispunjavanja obveza Helenske Republike, nego samo opisuju ograničen ESB‑ov manevarski prostor u tim okolnostima, kao i uvjete u kojima takvo restrukturiranje može ili mora biti provedeno. Nadalje, iz toga se ne može zaključiti ni o kakvom preciznom i bezuvjetnom jamstvu da će se ESB konačno protiviti takvom restrukturiranju, ako o njemu odlučei države članice ili nadležna tijela, ili da neće, prema potrebi i u kojem god obliku, sudjelovati u toj mjeri.

81      Slijedom toga, u ovom slučaju javne izjave ESB‑ovih članova koje su istaknuli tužitelji ne predstavljaju precizna, bezuvjetna i usklađena jamstva o isključenju mogućeg restrukturiranja grčkog javnog duga i ne dolaze od ovlaštenih i pouzdanih izvora u smislu sudske prakse, tako da tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja treba odbiti.

82      Dodatno, međutim, valja pojasniti da je, kao što to tvrdi ESB, ulagačeva kupnja državnih dužničkih instrumenata po definiciji rizičan financijski posao jer je izložen promjenama na tržištima kapitala te da su neki od tužitelja kupili grčke dužničke instrumente u vrijeme kada je financijska kriza u Helenskoj Republici bila na vrhuncu. Međutim, s obzirom na gospodarski položaj Helenske Republike i njegovu tadašnju nesigurnost, dotični ulagači ne mogu tvrditi da su postupali kao razboriti i oprezni gospodarski subjekti, u smislu sudske prakse navedene u točki 76. ove presude, koji se mogu pozivati na postojanje legitimnih očekivanja. Upravo suprotno, s obzirom na javne izjave koje su tužitelji istaknuli u prilog svojim prigovorima (vidjeti točku 78. ove presude), ti su ulagači trebali znati za vrlo nestabilan gospodarski položaj koji utječe na fluktuaciju vrijednosti grčkih dužničkih instrumenata koje su kupili kao i za rizik od nastanka statusa djelomičnog neispunjavanja obveza Helenske Republike koji nije zanemariv. Nadalje, kao što to pravilno ističe ESB, razborit i oprezan gospodarski subjekt upoznat s ovim javnim izjavama nije mogao isključiti rizik od restrukturiranja grčkog javnog duga, uzimajući u obzir razlike u stajalištima država članica europodručja u tom pogledu kao i drugih uključenih tijela, kao što su Komisija, MMF i ESB.

83      Konačno, s obzirom na to da tužitelji u tim okolnostima također ističu povredu načela pravne sigurnosti, dovoljno je navesti da nisu istaknuli nijedan dodatni i konkretan argument u kojem se navodi da su ESB‑ovi postupci u okolnostima restrukturiranja grčkog javnog duga pridonijeli donošenju propisa koji nije dovoljno jasan, precizan i predvidljiv u svojim učincima (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2005., VEMW i dr., C‑17/03, Zb., EU:C:2005:362, t. 80. i navedenu sudsku praksu) niti pojedincima omogućava da dovoljno znaju opseg obveza koje im taj propis nameće (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 29. travnja 2004., Sudholz, C‑17/01, Zb., EU:C:2004:242, t. 34. i navedenu sudsku praksu). Stoga se ni taj prigovor koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti ne može prihvatiti.

84      Slijedom toga, tužitelji nisu dokazali postojanje povrede načela zaštite legitimnih očekivanja koju je počinio ESB niti, u tim okolnostima, povrede načela pravne sigurnosti na temelju koje bi se mogla utvrditi njegova izvanugovorna odgovornost.

–       Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja prema „privatnim vjerovnicima“ i klauzuli pari passu

85      U okviru drugog tužbenog razloga tužitelji ističu povredu načela jednakog postupanja prema privatnim ulagačima, osobito u smislu članaka 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, jer su ESB i nacionalne središnje banke provedbom sporazuma o zamjeni od 15. veljače 2012. osigurali izuzimanje grčkih dužničkih instrumenata koje su držali u svojim portfeljima od restrukturiranja grčkog javnog duga primjenom KZD‑a te su bili zaštićeni od smanjenja njihove vrijednosti. Ponašanjima na koja se odnosi točka 71. ove presude, ne uzimajući u obzir imovinsko stanje privatnih vjerovnika i štediša, među kojima su i tužitelji, ESB je povrijedio to načelo. Načelo jednakog postupanja prema svim vjerovnicima ili štedišama predviđeno je i na međunarodnoj razini kao običajno načelo i treba se smatrati općim načelom prava Unije ili izravnim i posebnim izrazom općeg načela nediskriminacije na temelju članka 10. UFEU‑a i članaka 20. i 21. Povelje o temeljnim pravima. Klauzula koja se naziva condicio creditorum ili pari passu i kojom se podrazumijeva jednako postupanje prema vjerovnicima pri plaćanju, neovisno o njihovu položaju, također se primjenjuje na ESB. Stoga je ESB u svojem priopćenju za medije od 6. rujna 2012., koje se odnosilo na pokretanje programa izravnih monetarnih transakcija (u daljnjem tekstu: OMT), naveo da „u pogledu vrijednosnica koje su izdale države članice europodručja i koje je kupio Eurosustav u okviru [OMT‑a] u skladu s uvjetima tih vrijednosnica prihvaća jednako postupanje (pari passu) kao prema privatnim ili drugim vjerovnicima“. Stoga, time što je kupio grčke dužničke instrumente u okviru programa otkupa utvrđenog Odlukom 2010/281, ESB nije bio predmet nikakvog posebnog postupanja i morao je preuzeti kreditni rizik kao i svaki drugi privatni ili institucionalni ulagač. Tužitelji su, u svojstvu imatelja grčkih dužničkih instrumenata, kao i ESB i nacionalne središnje banke, privatnopravni vjerovnici Helenske Republike i šteta koju su pretrpjeli može imati iste sustavne posljedice za europsko gospodarstvo. Zbog prethodne zamjene dužničkih instrumenata iz portfelja ESB‑a i nacionalnih središnjih banaka za nove vrijednosne papire, oni su uspjeli izbjeći „usmjereno i skriveno neispunjavanje [obveza]“ grčke države s učinkom snižavanja rejtinga ostalih dužničkih instrumenata koji se nisu mogli iskoristiti za zamjenu i morali su se suočiti s „preostalom sposobnošću za plaćanje“ te države. ESB i nacionalne središnje banke stoga su sebi osigurali status „povlaštenog“ vjerovnika na štetu privatnog sektora, pod izgovorom svoje funkcije monetarne politike. Osim toga, ESB je svojom Odlukom 2012/153 nezakonito uvjetovao prihvatljivost grčkih dužničkih instrumenata dodjelom programa otkupa vrijednosnih papira s niskim rejtingom u kreditnim poslovima Eurosustava nacionalnim središnjim bankama. Tužitelji osporavaju da je to nejednako postupanje objektivno opravdano javnim interesima ili odredbama Ugovorâ, s obzirom na to da se člankom 127. stavkom 1. UFEU‑a, člankom 3. stavcima 3. i 4. UEU‑a i člankom 13. UEU‑a ne predviđa takvo izuzeće. U svakom slučaju, ESB nije obrazložio po čemu su sporazum o zamjeni od 15. veljače 2012. i program otkupa za nacionalne središnje banke, koji su obuhvaćeni njegovom diskrecijskom ovlašću u području monetarne politike, pridonijeli stabilnosti cijena u europodručju i bili proporcionalni i nužni.

86      ESB osporava da se načelo jednakog postupanja prema vjerovnicima primjenjuje u okviru ugovornih privatnopravnih klauzula, s obzirom na to da izdavatelj dužničkih instrumenata ima mogućnost, a ne obvezu, uključiti ga u popratnu dokumentaciju vrijednosnih papira. Ne radi se o univerzalnom pravilu, javnog međunarodnog prava ili ustavnog prava zajedničkog državama članicama, a još manje o općem načelu prava Unije jer njegova primjena ovisi o izboru navedenog izdavatelja. Čak i pod pretpostavkom da je navodna obveza poštovanja tog načela nadređeno pravilo prava Unije, ona bi stvorila pravne obveze samo za izdavatelja dužničkog instrumenta, odnosno u ovom slučaju grčku državu, a ne za njegove vjerovnike. ESB, osim toga, osporava da je kao vjerovnik Helenske Republike usporediv s tužiteljima jer su oni ulagači koji zahtijevaju visoke prinose i njihovo je ulaganje isključivo privatne naravi. Suprotno tomu, ESB je kupio grčke dužničke instrumente na sekundarnom tržištu vrijednosnih papira samo u okviru izvršavanja svoje ovlasti koja mu je dodijeljena na temelju članka 127. stavka 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 3. stavcima 3. i 4. UEU‑a, te članka 13. stavka 1. UEU‑a, što je potvrđeno u izjavi Euroskupine od 21. veljače 2012. i obrazloženju grčkog zakona br. 4050/2012. Stoga je ESB Odlukom 2010/281, s glavnim ciljem održavanja stabilnosti cijena na temelju članka 127. stavka 1. UFEU‑a, odlučio pokrenuti privremeni program za tržišta vrijednosnih papira, u okviru kojeg su ESB i nacionalne središnje banke kupili, među ostalim, vrijednosne papire koje je izdala Helenska Republika. Cilj tih kupnji bilo je održavanje „dobrog funkcioniranja mehanizma prijenosa monetarne politike, što je ključno da bi se osigurala stabilnost cijena i ‚učinkovito provođenje monetarne politike koja je u srednjoročnom razdoblju usmjerena održavanju stabilnosti cijena’, uz osiguravanje [...] likvidnosti tržišta javnih i privatnih dužničkih vrijednosnih papira u europodručju [...]“, odnosno zbog razloga koji su vrlo različiti od onih na kojima su se temeljile odluke o ulaganju ostalih privatnih ulagača. Osim toga, s obzirom na to da grčki dužnički instrumenti koje su držale središnje banke Eurosustava, uključujući i grčku središnju banku, nisu bili isključeni iz PSI‑ja, financijska i funkcionalna neovisnost Eurosustava bila je ugrožena u smislu članka 130. UFEU‑a jer je ugrožena njegova sposobnost refinanciranja kreditnih institucija i intervencije na financijskim tržištima na temelju članka 18. stavka 1. Statuta. Stoga, budući da sporne situacije nisu usporedive, tužitelji ne mogu osnovano tvrditi da postoji nejednako postupanje.

87      Kao prvo, Opći sud smatra da treba ispitati predstavlja li sporno ESB‑ovo ponašanje povredu načela jednakog postupanja, kao što je to utvrđeno u člancima 20. i 21. Povelje o temeljnim pravima (presuda od 18. srpnja 2013., Sky Italia, C‑234/12, Zb., EU:C:2013:496, t. 15.), koje je ESB, kao institucija Unije, dužan poštovati kao nadređeno pravilo prava Unije koje štiti pojedince. Naime, opće načelo jednakog postupanja zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano. Usporedivost različitih situacija utvrđuje se s obzirom na sve elemente koji ih obilježavaju. Te elemente valja utvrđivati i cijeniti osobito vodeći računa o predmetu i svrsi akta Unije kojim se vrši razlikovanje u pitanju. Nadalje, načela i ciljevi područja na koje se akt odnosi moraju se također uzeti u obzir (vidjeti presude od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique et Lorraine i dr., C‑127/07, Zb., EU:C:2008:728, t. 23., 25. i 26. i navedenu sudsku praksu i od 12. svibnja 2011., Luksemburg/Parlament i Vijeće, C‑176/09, Zb., EU:C:2011:290, t. 31. i 32. i navedenu sudsku praksu).

88      Međutim, u ovom slučaju tužitelji polaze od pogrešne pretpostavke ističući da su se svi pojedinci koji su kupili grčke dužničke instrumente – kao štediše ili „privatni“ vjerovnici Helenske Republike, s jedne strane, te ESB i nacionalne središnje banke Eurosustava, s druge strane – s obzirom na načela i ciljeve relevantnih pravila na kojima su se temeljila sporna djelovanja, nalazili u usporedivoj ili čak identičnoj situaciji za potrebe primjene općeg načela jednakog postupanja. U toj se argumentaciji osobito zanemaruje da su ESB i nacionalne središnje banke pri kupnji grčkih dužničkih instrumenata, osobito na temelju Odluke 2010/281, djelovali u okviru izvršenja svoje temeljne zadaće na temelju članka 127. stavaka 1. i 2. UFEU‑a i osobito članka 18. stavka 1. prve alineje Statuta, s ciljem održavanja stabilnosti cijena i dobrog upravljanja monetarnom politikom, kao i unutar granica utvrđenih odredbama navedene odluke (vidjeti uvodnu izjavu 5. navedene odluke).

89      Stoga, kao prvo, program kupnje državnih dužničkih instrumenata, uključujući grčke, uspostavljen Odlukom 2010/281, izričito se temeljio na članku 127. stavku 2. prvoj alineji UFEU‑a i osobito na članku 18. stavku 1. Statuta te se odnosio, s obzirom na financijsku krizu kojoj je grčka država bila izložena, na „postojeće iznimne okolnosti na financijskim tržištima koje odlikuju snažne tenzije u pojedinim segmentima tržišta koje koče [su kočile] mehanizam prijenosa monetarne politike, a time i učinkovito provođenje monetarne politike koja je u srednjoročnom razdoblju usmjerena održanju stabilnosti cijena“. U skladu s tom odlukom, taj je program stoga trebao biti „sastavni dio jedinstvene monetarne politike Eurosustava“ radi „rješavanja problema u radu tržišta vrijednosnih papira i ponovne uspostave primjerenog mehanizma za prijenos monetarne politike“ (uvodne izjave 2. do 4. navedene odluke). Tužitelji te razloge ne osporavaju kao takve te samo utvrđuju usporedivost spornih situacija na temelju okolnosti da su i privatni ulagači, i središnje banke Eurosustava, koji su kupili grčke dužničke instrumente, vjerovnici grčke države te da raspolažu istim pravima.

90      U tom pogledu, treba podsjetiti, naime, da, na temelju članka 18. stavka 1. prve alineje Statuta, „radi ostvarivanja ciljeva ESSB‑a i izvršenja svojih zadaća ESB i nacionalne središnje banke mogu“, među ostalim, „poslovati na tržištima kapitala [...] izravnom kupnjom i prodajom (promptno i na rok) [...] utrživih instrumenata u eurima ili u drugim valutama“. Iz toga slijedi da su program otkupa državnih dužničkih instrumenata te stoga i kupnja tih instrumenata koju su izvršile središnje banke Eurosustava bili dio temeljnih zadaća ESSB‑a u smislu članka 127. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, u vezi s člankom 282. stavkom 1. UFEU‑a, te da se, konkretno, te mjere temelje na ovlaštenju predviđenom u članku 18. stavku 1. prvoj alineji Statuta. Osim toga, iz te zadnje odredbe proizlazi da su navedene središnje banke kupovale državne dužničke instrumente na sekundarnom tržištu jedino u svrhu ostvarivanja ciljeva ESSB‑a i izvršenja svojih zadaća, čime se isključuje svaki drugi razlog, a osobito namjera ostvarenja visokih prinosa ulaganjem, odnosno špekulativnim transakcijama.

91      Prema tome, valja utvrditi da su se tužitelji, kao ulagači ili štediše koji su djelovali za vlastiti račun i u svojem isključivo privatnom interesu kako bi ostvarili najveći mogući prinos od svojih ulaganja, našli u situaciji različitoj od situacije središnjih banaka Eurosustava. Iako su, na temelju primjenjivog privatnog prava, navedene središnje banke kupnjom državnih dužničkih instrumenata, kao i privatni ulagači, stekle položaj vjerovnika države koja je izdavatelj vrijednosnica i dužnik, ta jedina zajednička točka ne opravdava zaključak da su se našle u sličnoj ili čak identičnoj situaciji kao spomenuti ulagači. Naime, takav pristup koji se temelji samo na privatnom pravu ne uzima u obzir ni pravni okvir kupnje navedenih vrijednosnih papira koju su izvršile središnje banke ni ciljeve od javnog interesa koje su one u tim okolnostima bile dužne ostvariti na temelju primjenjivih pravila primarnog prava, čija se načela i ciljevi moraju uzeti u obzir pri ocjenjivanju usporedivosti spornih situacija, s obzirom na opće načelo jednakog postupanja (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 87. ove presude).

92      Stoga valja zaključiti da su se tužitelji, kao privatni ulagači koji su kupili grčke dužničke instrumente u vlastitom privatnom materijalnom interesu, bez obzira na pravi razlog svojih odluka o ulaganju, našli u situaciji koja je različita od one središnjih banaka Eurosustava, čija je odluka o ulaganju bila vođena isključivo ciljevima od javnog interesa iz članka 127. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, u vezi s člankom 282. stavkom 1. UFEU‑a, kao i članka 18. stavka 1. prve alineje Statuta. Slijedom toga, u nedostatku usporedivosti spornih situacija, sklapanje i provedba sporazuma o zamjeni od 15. veljače 2012. ne čine povredu načela jednakog postupanja.

93      Kao drugo, tužitelji neosnovano tvrde, u biti, da su privatni ulagači i središnje banke Eurosustava bili u usporedivim situacijama s obzirom na učinke smanjenja vrijednosti njihovih dužničkih financijskih instrumenata na europsko gospodarstvo. Prema mišljenju tužitelja, obveze koje su propisane samo privatnim ulagačima u okviru restrukturiranja grčkog javnog duga mogu „imati iste sustavne posljedice za europsko gospodarstvo“ kao ravnopravno sudjelovanje središnjih banaka Eurosustava u navedenom restrukturiranju, od kojeg su se one izuzele sklapanjem i provođenjem sporazuma od 15. veljače 2012. Čak i pod pretpostavkom da tužitelji tim argumentom tvrde da su PSI i postupak na temelju KZD‑a bili takve naravi da mogu ozbiljno ugroziti povjerenje privatnih i institucionalnih ulagača u stvarnu vrijednost grčkih dužničkih instrumenata te stoga i u pouzdanost grčke države kao dužnika – a strah od toga bio je uzrok početnog ESB‑ova protivljenja djelomičnom neispunjavanju obveza Helenske Republike i djelomičnom restrukturiranju njezina javnog duga (vidjeti točke 78. do 80. ove presude) – nisu pojasnili ni dokazali da su te posljedice usporedive s onima koje bi pretrpjele središnje banke Eurosustava i koje su na isti način mogle narušiti funkcioniranje navedenog sustava. Upravo suprotno, s obzirom na ukupnu vrijednost grčkih dužničkih instrumenata koje su središnje banke kupile i držale, kao što su to istaknuli i sami tužitelji, moguće sudjelovanje navedenih banaka u restrukturiranju javnog duga države članice europodručja, neovisno o tome je li zakonito s obzirom na članak 123. UFEU‑a (vidjeti točku 114. u nastavku), moglo je utjecati na financijski integritet Eurosustava u cjelini i osobito na njegovu sposobnost poslovanja na financijskim tržištima i refinanciranja kreditnih institucija na temelju članka 18. stavka 1. prve i druge alineje Statuta. U tom je pogledu važno pojasniti da su državni dužnički instrumenti istodobno i predmeti osiguranja koje su te središnje banke obično dužne prihvatiti u svrhu kreditnih poslova u okviru Eurosustava i radi održanja pristupa likvidnosti za nacionalne kreditne institucije (vidjeti točku 6. opće dokumentacije navedene u točki 4. ove presude). Iz toga proizlazi da također treba odbiti prigovor prema kojem su ESB i nacionalne središnje banke Eurosustava za sebe osigurali položaj „povlaštenog“ vjerovnika na štetu privatnog sektora, „pod izgovorom svoje funkcije monetarne politike“.

94      Kao treće, u tim se okolnostima ne može prihvatiti argument tužitelja prema kojem je ESB svojom Odlukom 2012/153 nezakonito uvjetovao prihvatljivost grčkih dužničkih instrumenata dodjelom programa otkupa vrijednosnica s niskim rejtingom u kreditnim poslovima Eurosustava nacionalnim središnjim bankama. Ako se tim argumentom želi istaknuti nejednako postupanje na štetu privatnih ulagača i osobito tužitelja pripisano ESB‑u, tužitelji nisu pojasnili ni dokazali da su se našli u istoj situaciji kao i nacionalne središnje banke. Kao što je to Opći sud već, u biti, presudio u svojem rješenju Accorinti i dr./ESB, t. 44. supra (EU:T:2014:611, t. 76. do 78.), čak i ako je obveza Helenske Republike da osigura kreditno poboljšanje u obliku programa otkupa u korist nacionalnih središnjih banaka imala pravnu osnovu u Odluci 2012/153, tom se obvezom željelo samo zajamčiti da će navedene središnje banke i dalje moći prihvatiti grčke dužničke instrumente kao odgovarajuće predmete osiguranja za potrebe kreditnih poslova Eurosustava u smislu članka 18. stavka 1. druge alineje Statuta jer, u nedostatku takvog kreditnog poboljšanja, navedeni vrijednosni papiri ne bi mogli ispuniti minimalne zahtjeve Eurosustava u pogledu pragova kreditne kvalitete na temelju relevantnih kriterija iz opće dokumentacije. Tom se obvezom stoga osiguralo održavanje manevarskog prostora središnjih banaka Eurosustava na temelju odredaba članka 127. stavaka 1. i 2. IFEU‑a, u vezi s člankom 282. stavkom 1. UFEU‑a, kao i članka 18. stavka 1. prve i druge alineje Statuta te se ona stoga odnosila na situaciju koja nije bila usporediva s onom u kojoj su se našli privatni ulagači. Naime, s obzirom na to da su potonji ulagači kupili i držali grčke dužničke instrumente isključivo u privatne svrhe, našli su se u situaciji različitoj od one središnjih banaka Eurosustava, kojima su dodijeljene ovlasti i zadaće na temelju prethodno navedenih odredaba. Iz toga proizlazi da tužitelji nisu mogli na temelju načela jednakog postupanja zahtijevati jednaki program otkupa njihovih dužničkih instrumenata od strane grčke države.

95      U svakom slučaju, kao što je to Opći sud već presudio u rješenju Accorinti i dr./ESB, t. 44. supra (EU:T:2014:611, t. 85.), kreditno poboljšanje propisano člankom 1. stavkom 1. Odluke 2012/153 jamčilo je održavanje prihvatljivosti svih njime obuhvaćenih grčkih dužničkih instrumenata, uključujući one koji su bili predmet zamjene na temelju KZD‑a. Stoga su navedenom odlukom ti vrijednosni papiri, a među njima i oni koje su držali i zamijenili tužitelji, zaštićeni od dodatnog gubitka koji je mogao nastati zbog smanjenja njihova rejtinga, odnosno insolventnosti Helenske Republike. Iz toga proizlazi da su tužitelji s tog stajališta neosnovano tvrdili da se nejednako postupalo na njihovu štetu.

96      Iz toga proizlazi da, što se tiče okolnosti i ponašanja koje su tužitelji istaknuli, uključujući sporazum o zamjeni od 15. veljače 2012. i Odluku 2012/153, oni nisu bili u situacijama koje su usporedive ili čak identične s onima u kojima su bile središnje banke Eurosustava, na temelju kojih bi bilo opravdano zaključiti o postojanju povrede načela jednakog postupanja.

97      Slijedom toga, tužitelji nisu dokazali da je ESB počinio povredu načela jednakog postupanja na temelju koje bi se mogla utvrditi njegova izvanugovorna odgovornost.

98      Kao drugo, što se tiče prigovora koji se temelje na klauzuli pari passu, najprije valja istaknuti da nije dokazano postojanje takvog pravila u pravnom poretku Unije.

99      U tom pogledu, valja utvrditi da okolnost koju navode tužitelji – da je Principles Consultative Group (PCG) u svojem izvješću iz 2010. naslovljenom „Principles for Stable Capital Flows and Fair Debt Restructuring in Emerging Markets“ predložio da se u pogledu „novonastalih tržišta“ prizna primjena klauzule pari passu na međunarodnom planu – nije relevantna za pitanje postoji li takvo pravilo u pravnom poretku Unije. Jednako tako, tužitelji se ne mogu na koristan način pozivati na Uredbu Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.). Upravo suprotno, ta uredba utvrđuje da o tom pitanju postoje velike razlike u nacionalnim pravnim porecima, uključujući i prvenstvo koje se daje vjerovnicima (uvodna izjava 11. iste uredbe), i ograničava se na propisivanje jedinstvenih pravila o sukobu zakona radi, među ostalim, usklađivanja raspodjele sredstava kako bi se u najvećoj mjeri osigurao jednak položaj vjerovnika (uvodne izjave 21. i 23. navedene uredbe).

100    Konačno, u dijelu u kojem bi pravilo koje određuje pari passu podrazumijevalo jednako postupanje prema vjerovnicima – ne uzimajući u obzir različite situacije u kojima su se našli osobito privatni ulagači, s jedne strane, i središnje banke Eurosustava koje pri izvršavanju svojih zadaća djeluju na temelju članka 127. UFEU‑a i članka 18. Statuta, s druge strane – priznavanje takvog pravila u pravnom poretku Unije bi se moglo sukobiti s načelom jednakog postupanja, kao što je to navedeno u točki 87. ove presude.

101    Kao drugo i slijedom toga, samim njezinim unošenjem među ugovorne klauzule – uključujući i one koje se odnose na izdavanje i prodaju državnih dužničkih instrumenata, kojima se uređuje odnos između izdavatelja i dužnika te imatelja i vjerovnika obveznice – klauzuli pari passu može se, prema potrebi, dati pravno obvezujući karakter. Taj pravno obvezujući karakter ovisio bi stoga o autonomnoj odluci izdavatelja predmetnih obveznica, osobito u okviru općih uvjeta njihova izdavanja, da se podvrgne primjeni navedene klauzule radi jednakog postupanja prema svojim vjerovnicima. Kao što to pravilno tvrdi ESB, iz toga, nadalje, proizlazi da je u ovom slučaju izdavatelj grčkih dužničkih instrumenata koji, prema potrebi, može biti obvezan klauzulom pari passu sama grčka država, a ne središnje banke Eurosustava kao vjerovnici i imatelji takvih vrijednosnih papira.

102    Konačno, tužitelji se ne mogu osnovano pozivati na ESB‑ovu odluku o OMT‑u, donesenu nakon nastanka relevantnih činjenica u ovom slučaju, koja se, na temelju svojih posebnih uvjeta i područja primjene, odnosno postojanja cjelovitog programa makroekonomske prilagodbe ili preventivnog programa EFSF‑a i ESM‑a, odnosi na situacije koje nisu usporedive s neviđenom krizom javnog duga s kojom se Helenska Republika suočila početkom 2012. i u okviru koje primjena klauzule pari passu ovisi isključivo o uvjetima izdavanja koje je osigurao dužnik izdavatelj predmetnih vrijednosnih papira (vidjeti točku 37. ove presude).

103    Slijedom toga, valja zaključiti da ovaj tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

–       Tužbeni razlog koji se temelji na zlouporabi ovlasti i navodnoj povredi načela proporcionalnosti, „koherentnosti i racionalnosti“

104    U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelji prigovaraju ESB‑u, s jedne strane, da je zlouporabio svoje ovlasti, s obzirom na to da nema diskrecijsko pravo na zaštitu svojeg proračuna od gubitaka koje moraju pretrpjeti privatni vjerovnici, ili da je barem prekoračio te ovlasti, i, s druge strane, da je povrijedio načelo proporcionalnosti, „koherentnosti i racionalnosti“, koje proizlazi iz „odredaba članka 5. stavka 4. UEU‑a, u vezi s člankom 296. UFEU‑a“. Time što je sebi i nacionalnim središnjim bankama dodijelio povoljni tretman, a na štetu privatnih vjerovnika, koristeći se ovlastima koje tužitelji nemaju, ESB je počinio zlouporabu ovlasti. Naime, takva mjera nije uključena u okvir monetarne politike kojoj je svrha osigurati stabilnosti cijena. Osim toga, ESB je sporazumom o zamjeni od 15. veljače 2012. zaštitio svoja financijska sredstva, čime je izbjegao gubitke koje su trebali pretrpjeti samo privatni vjerovnici i štediše, a za što nije imao diskrecijsko pravo ili je barem zlouporabio navedeno pravo, „osobito time što je definirao kreditno poboljšanje o kojem su 21. srpnja 2011. odlučili šefovi država i vlada europodručja“. Prema mišljenju tužitelja, ta zlouporaba ovlasti proizlazi iz nedostatka obrazloženja u pogledu konkretnog cilja koji je ESB htio ostvariti donesenim mjerama, koje su stoga i s tog stajališta proizvoljne. Naime, odlučujući ili čak isključivi cilj ESB‑ova ponašanja bio je stvoriti položaj povlaštenog vjerovnika koji, za razliku od privatnih vjerovnika, može izbjeći restrukturiranje grčkog javnog duga. U svakom slučaju, ESB u tim ponašanjima kao i odlukama nije poštovao načela proporcionalnosti, koherentnosti i racionalnosti. Konačno, time što tijekom pregovora s Helenskom Republikom o sporazumu o zamjeni nije uzeo u obzir posebnu situaciju privatnih ulagača, ESB je prekršio viša pravna pravila Unije te ozbiljno i očito prekoračio granice izvršavanja svoje ovlasti. Stoga su privatni vjerovnici bili jedini koji su morali neopravdano i „kao kaznu“ snositi štetne posljedice naloženog restrukturiranja grčkog javnog duga, dok je ESB, najvažniji vjerovnik, to izbjegao. Međutim, smanjenje nominalne vrijednosti grčkih dužničkih instrumenata koji su bili predmet PSI‑ja sigurno bi bilo znatno manje da je ESB uredno sudjelovao u tom restrukturiranju, kao i privatni vjerovnici.

105    ESB zahtijeva da se ovaj tužbeni razlog odbije. ESB je imao samo savjetodavnu ulogu u složenom postupku pregovora na političkoj i makroekonomskoj razini koji je trebao osigurati potporu mnogobrojnih vjerovnika i drugih financijskih institucija kako bi se izbjegao status neispunjenja obveza Helenske Republike i koji je u konačnici doveo do PSI‑ja. Osim toga, nije na ESB‑u da opravdava propise koje je donijela Helenska Republika s obzirom na načelo proporcionalnosti. U pogledu usklađenosti s pravom Unije odluke Helenske Republike o ESB‑ovu nesudjelovanju u PSI‑ju, ne može se smatrati da se ESB‑ova savjetodavna aktivnost temelji na neodgovarajućoj primjeni njegovih ovlasti. Pregovori o sporazumu o zamjeni od 15. veljače 2012. bili su potrebni iz tehničkih razloga, kako bi se zajamčila provedba odluke koju je donio grčki zakonodavac. ESB nije bio ni u kakvom sukobu interesa, s obzirom na to da je njegova djelatnost bila u skladu s njegovim zadatkom zaštite vlastite financijske neovisnosti radi daljnjeg izvršavanja zadaća predviđenih UFEU‑om.

106    Najprije je potrebno podsjetiti da akt sadrži zlouporabu ovlasti samo ako na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je donesen u isključivom ili barem odlučujućem cilju ostvarenja drugih svrha od onih na koje se poziva ili radi zaobilaženja postupka koji je Ugovorom posebno predviđen za postupanje u okolnostima slučaja (vidjeti presudu od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, Zb., EU:T:2008:461, t. 151. i navedenu sudsku praksu).

107    Treba istaknuti da tužitelji ovim tužbenim razlogom dovode u pitanje zakonitost ESB‑ova ponašanja uz uglavnom ista obrazloženja kao ona koja su istaknuta u prilog prvom i drugom tužbenom razlogu. Međutim, uzimajući u obzir razmatranja navedena u točkama 87. do 96. ove presude, tužitelji nisu uspjeli istaknuti objektivne, relevantne i usklađene indicije kojima bi dokazali da je ESB spornim ponašanjima počinio zlouporabu ovlasti, zlouporabio svoju široku diskrecijsku ovlast na temelju članka 127. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, u vezi s člankom 282. stavkom 1. UFEU‑a, kao i članka 18. stavka 1. prve i druge alineje Statuta ili da je očito i ozbiljno prekoračio granice navedene diskrecijske ovlasti ili svoje nadležnosti u području monetarne politike u smislu načela istaknutih u točkama 67. do 69. ove presude.

108    Stoga se stvaranje navodnog „položaja povlaštenog vjerovnika“ za središnje banke Eurosustava sklapanjem i provedbom sporazuma o zamjeni od 15. veljače 2012., kako bi se izbjeglo restrukturiranje grčkog javnog duga na temelju PSI‑ja i na temelju primjene KZD‑a, ne može smatrati ESB‑ovom zlouporabom ili prekoračenjem granica nadležnosti. Upravo suprotno, te mjere ulaze u okvir izvršavanja njegovih nadležnosti i temeljnih zadaća zbog toga što im je cilj upravo očuvati manevarski prostor navedenih središnjih banaka i osigurati kontinuitet dobrog funkcioniranja Eurosustava (vidjeti točku 93. ove presude). Isto vrijedi i za Odluku 2012/153, u dijelu u kojem je obvezala Helensku Republiku da nacionalnim središnjim bankama osigura kreditno poboljšanje kako bi mogle nastaviti prihvaćati grčke dužničke instrumente kao odgovarajuće predmete osiguranja za potrebe kreditnih poslova Eurosustava u smislu članka 18. stavka 1. druge alineje Statuta (vidjeti točku 94. ove presude).

109    Stoga treba odbiti prigovore koji se temelje na zlouporabi ili prekoračenju ovlasti.

110    Konačno, obrazloženja istaknuta u prilog prigovorima koji se temelje na povredi načela proporcionalnosti, „koherentnosti i racionalnosti“ kao i na povredi koja proizlazi iz „odredaba članka 5. stavka 4. UEU‑a, u vezi s člankom 296. UFEU‑a“, toliko su sažeta, nejasna i neprecizna da iz njih nije moguće shvatiti u kojem se dijelu navedeni prigovori razlikuju od onih koji su već ocijenjeni i odbijeni. Stoga te prigovore također treba odbiti.

111    Slijedom toga, prigovori istaknuti u okviru trećeg tužbenog razloga ne mogu se prihvatiti te se na njihovu temelju ne može utvrditi ESB‑ova izvanugovorna odgovornost.

–       Tužbeni zahtjev koji se temelji na povredi članaka 123. i 127. UFEU‑a te članka 21. Statuta

112    U okviru četvrtog tužbenog razloga tužitelji tvrde da je ESB povrijedio članke 123. i 127. UFEU‑a kao i članak 21. Statuta. Očito je i ozbiljno prekoračio svoju široku diskrecijsku ovlast na temelju tih pravila time što je pregovarao o sporazumu od 15. veljače 2012. i stekao položaj povlaštenog vjerovnika, što nije predviđeno odredbama koje su na snazi. To vrijedi tim više što je ESB bio u sukobu interesa, uzimajući u obzir njegov položaj vjerovnika Helenske Republike, zaštitnika monetarne politike u smislu članka 127. UFEU‑a, te položaj u okviru „trojke“ i Euroskupine. Te se mjere ne mogu opravdati ESB‑ovom neovisnošću ili autonomijom, kao što su priznate Ugovorima, jer je svrha intervencija i odluka o monetarnoj politici za koje je ESB nadležan ostvarenje općih ciljeva Unije i jer moraju poštovati pravo Unije, uključujući načelo jednakog postupanja. Tužitelji dodaju da je „ESB prekoračenjem ili zlouporabom ovlasti povrijedio nadležnosti koje su mu dodijeljene člankom 127. UFEU‑a ili je [on] povrijedio članak 123. UFEU‑a“. Prema mišljenju tužitelja, ako je stabilnost cijena cilj monetarne politike, financijska stabilnost koja se postiže potporom dodijeljenom putem kupnje državnih vrijednosnica države članice europodručja u problemima nije obuhvaćena zadaćama Eurosustava.

113    ESB zahtijeva da se ovaj tužbeni razlog odbije.

114    Dovoljno je utvrditi da je argumentacija istaknuta u prilog ovom tužbenom razlogu osobito nejasna i sažeta te da se u velikoj mjeri preklapa s argumentacijom iznesenom u prilog drugom i trećem tužbenom razlogu, tako da se razmatranja iz točaka 87. do 96. i 107. do 110. ove presude primjenjuju mutatis mutandis. Osim toga, ta je argumentacija u biti proturječna zbog toga što joj je svrha potkrijepiti postojanje povrede članka 123. UFEU‑a, u vezi s člankom 21. Statuta. Naime, kao što to tvrde i sami tužitelji, spornim ESB‑ovim ponašanjima, osobito sklapanjem sporazuma o zamjeni od 15. veljače 2012., željelo se izbjeći sudjelovanje središnjih banaka Eurosustava u restrukturiranju grčkog javnog duga, pri čemu se žrtvovao jedan dio vrijednosti grčkih dužničkih instrumenata koje su te banke držale u svojim portfeljima. Međutim, važno je istaknuti da bi se upravo takvo bezuvjetno sudjelovanje moglo kvalificirati kao intervencija s učinkom koji je jednak izravnoj kupnji državnih vrijednosnica koju su izvršile navedene središnje banke, zabranjenoj člankom 123. UFEU‑a.

115    Slijedom toga, prigovori istaknuti u okviru četvrtog tužbenog razloga ne mogu se prihvatiti te se na njihovu temelju ne može utvrditi ESB‑ova izvanugovorna odgovornost.

116    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da nijedan tužbeni razlog koji se temelji na nezakonitosti koji su istaknuli tužitelji ne ispunjava prvi uvjet za postojanje ESB‑ove izvanugovorne odgovornosti u smislu članka 340. trećeg stavka UFEU‑a. Stoga zahtjeve za naknadu štete u dijelu u kojem se temelje na ESB‑ovoj izvanugovornoj odgovornosti za nezakonit akt samo zbog tog razloga treba odbiti i pri tome nije potrebno ocijeniti uvjete postojanja stvarne štete ni postojanja uzročne veze između navodnog ponašanja i štete na koju se poziva.

2.     ESB‑ova izvanugovorna odgovornost za zakonit normativni akt

117    Podredno, tužitelji ističu da su pretrpjeli neuobičajenu i posebnu štetu u smislu sudske prakse koja im daje pravo na naknadu štete čak i ako ne postoji ESB‑ov nezakonit akt. U ovom su slučaju pretrpjeli „nerazmjernu i nedopustivu povredu same biti“ svojeg prava vlasništva kao imatelja grčkih dužničkih instrumenata zbog toga što je nominalna vrijednost navedenih vrijednosnica neproporcionalno umanjena.

118    ESB osporava postojanje sustava odgovornosti za zakonit pravni akt Unije kao i postojanje u ovom slučaju neuobičajene i posebne štete.

119    Što se tiče izvanugovorne odgovornosti Unije za zakonit akt iz područja njezine normativne nadležnosti, iz stalne sudske prakse Suda, koja se primjenjuje mutatis mutandis na ESB‑ovu izvanugovornu odgovornost na temelju članka 340. trećeg stavka UFEU‑a, proizlazi da prema trenutačnom stanju prava Unije usporedno ispitivanje pravnih sustava država članica ne omogućava utvrđenje postojanja sustava izvanugovorne odgovornosti Unije zbog njezina zakonitog izvršavanja aktivnosti koje ulaze u normativnu sferu (vidjeti presudu od 14. listopada 2014., Buono i dr./Komisija, C‑12/13 P i C‑13/13 P, Zb., EU:C:2014:2284, t. 43. i navedenu sudsku praksu). Međutim, u ovom slučaju neki od akata na koje upućuju tužitelji, a među njima i Odluka 2012/153, proizlaze iz izvršenja ESB‑ove normativne ovlasti za odlučivanje. Stoga i samo zbog tog razloga zahtjev za naknadu štete treba biti odbijen u pogledu općih akata koje je ESB donio ili odbio donijeti, kao što su navedeni u točki 71. ove presude.

120    Osim toga, valja pojasniti da tužitelji u ovom slučaju ne mogu tvrditi da su pretrpjeli neuobičajenu i posebnu štetu kojom se može opravdati takva odgovornost u slučaju da je ipak treba načelno priznati. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi, s jedne strane, da je šteta „neuobičajena“ ako prelazi granice ekonomskog rizika svojstvenog gospodarskom sektoru (vidjeti presudu od 7. studenoga 2012., Syndicat des thoniers méditerranéens i dr./Komisija, T‑574/08, EU:T:2012:583, t. 78. i navedenu sudsku praksu). S druge strane, šteta se može smatrati „posebnom“ ako se predmetni akt neproporcionalno odnosi na posebnu skupinu gospodarskih subjekata u odnosu na ostale subjekte (presude od 28. travnja 1998., Dorsch Consult/Vijeće i Komisija, T‑184/95, Zb., EU:T:1998:74, t. 80. i od 10. veljače 2004., Afrikanische Frucht‑Compagnie i Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert/Vijeće i Komisija, T‑64/01 i T‑65/01, Zb., EU:T:2004:37, t. 151.).

121    U ovom slučaju šteta koju ističu tužitelji ne prelazi granice ekonomskog rizika svojstvenog trgovinskim aktivnostima u okviru financijskog sektora, osobito transakcijama utrživih dužničkih instrumenata koje izdaje država, posebno kada dotična država ima snižen kreditni rejting, kao Helenska Republika od kraja 2009. Upravo suprotno, neovisno o općem načelu prema kojem svaki vjerovnik treba snositi rizik insolventnosti svojeg dužnika, uključujući i države, takve transakcije izvršavaju se na osobito nepostojanim tržištima, koja su često izložena promjenama i rizicima koje nije moguće nadzirati u pogledu smanjenja ili povećanja vrijednosti takvih vrijednosnih papira, što može dovesti do špekulacija radi ostvarenja visokih prinosa u vrlo kratkom vremenu. Stoga, čak i pod pretpostavkom da nisu svi tužitelji sudjelovali u transakcijama špekulativne naravi, trebali su biti svjesni navedenih promjena i rizika od mogućeg znatnog gubitka vrijednosti kupljenih vrijednosnih papira. To vrijedi tim više što su zaduženost i deficit grčke države kao izdavatelja vrijednosnih papira već bili visoki i prije početka financijske krize u 2009. Stoga se, u smislu prethodno navedene sudske prakse, šteta pretrpljena zbog PSI‑ja ne može smatrati „neuobičajenom“.

122    Ta se šteta ne može smatrati ni „posebnom“, s obzirom na to da su tužitelji, jednako kao i svi ostali privatni ulagači, dakako, uz iznimku središnjih banaka Eurosustava, podlijegali PSI‑ju i mehanizmu smanjenju vrijednosti temeljenom na grčkom zakonu br. 4050/2012. U tim okolnostima i uzimajući u obzir mnogobrojne dotične ulagače koji su općenito i objektivno utvrđeni navedenim zakonom, s obzirom, među ostalim, na serijske brojeve predmetnih vrijednosnih papira, ne može se smatrati da tužitelji pripadaju posebnoj skupini gospodarskih subjekata koji su bili neproporcionalno oštećeni u odnosu na ostale subjekte.

123    S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu treba odbiti u cijelosti, pri čemu nije potrebno ocijeniti dopuštenost dokaza koji su prvi put podneseni u replici, da se ESB‑u naloži podnošenje sporazuma o zamjeni od 15. veljače 2012. ili traži vještačenje radi utvrđenja iznosa pretrpljene štete.

 Troškovi

124    Članak 134. stavak 1. Poslovnika Općeg suda određuje da je svaka stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova postupka sukladno ESB‑ovu zahtjevu.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Alessandru Accorintiju i ostalim tužiteljima čija se imena nalaze u prilogu nalaže se snošenje troškova.

Prek Labucka Kreuschitz

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. listopada 2015.

Potpisi

Dodatak

Michael Acherer, sa stalnom adresom u Bressanoneu (Italija),

Giuliano Agostinetti, sa stalnom adresom u Mestreu (Italija),

Marco Alagna, sa stalnom adresom u Milanu (Italija),

Riccardo Alagna, sa stalnom adresom u Milanu,

Agostino Amalfitano, sa stalnom adresom u Foriju (Italija),

Emanuela Amsler, sa stalnom adresom u Torinu (Italija),

Francine Amsler, sa stalnom adresom u Torinu,

Alessandro Anelli, sa stalnom adresom u Bellinzagu Novareseu (Italija),

Angelo Giovanni Angione, sa stalnom adresom u Potenzi (Italija),

Giancarlo Antonelli, sa stalnom adresom u Veroni (Italija),

Giuseppe Aronica, sa stalnom adresom u Licati (Italija),

Elisa Arsenio, sa stalnom adresom u Sestu San Giovanniju (Italija),

Pasquale Arsenio, sa stalnom adresom u Sestu San Giovanniju,

Luigi Azzano, sa stalnom adresom u Concordiji Sagittariji (Italija),

Giovanni Baglivo, sa stalnom adresom u Lecceu (Italija),

Mario Bajeli, sa stalnom adresom u Bergamu (Italija),

Mario Stefano Baldoni, sa stalnom adresom u Materi (Italija),

Giulio Ballini, sa stalnom adresom u Lonatu (Italija),

Antonino Barbara, sa stalnom adresom u Napulju (Italija),

Armida Baron, sa stalnom adresom u Cassoli (Italija),

Paolo Baroni, sa stalnom adresom u Rimu (Italija),

Lucia Benassi, sa stalnom adresom u Scandianu (Italija),

Michele Benelli, sa stalnom adresom u Madignanu (Italija),

Erich Bernard, sa stalnom adresom u Lani (Italija),

Flaminia Berni, sa stalnom adresom u Rimu,

Luca Bertazzini, sa stalnom adresom u Monzi (Italija),

Adriano Bianchi, sa stalnom adresom u Casaleu Corteu Cerru (Italija),

Massimiliano Bigi, sa stalnom adresom u Montecchiju Emiliji (Italija),

Daniele Fabrizio Bignami, sa stalnom adresom u Milanu,

Sergio Borghesi, sa stalnom adresom u Coredu (Italija),

Borghesi Srl, sa sjedištem u Clesu (Italija),

Sergio Bovini, sa stalnom adresom u Cogoletu (Italija),

Savino Brizzi, sa stalnom adresom u Torinu,

Annunziata Brum, sa stalnom adresom u Badioli (Italija),

Christina Brunner, sa stalnom adresom u Laivesu (Italija),

Giovanni Busso, sa stalnom adresom u Caseletteu (Italija),

Fabio Edoardo Cacciuttolo, sa stalnom adresom u Milanu,

Vincenzo Calabrò, sa stalnom adresom u Rimu,

Carlo Cameranesi, sa stalnom adresom u Anconi (Italija),

Giuseppe Campisciano, sa stalnom adresom u Besani in Brianzi (Italija),

Allegra Canepa, sa stalnom adresom u Pisi (Italija),

Luca Canonaco, sa stalnom adresom u Comu (Italija),

Piero Cantù, sa stalnom adresom u Vimercateu (Italija),

Fabio Capelli, sa stalnom adresom u Tortoni (Italija),

Gianluca Capello, sa stalnom adresom u San Remu (Italija),

Sergio Capello, sa stalnom adresom u San Remu,

Filippo Caracciolo Di Melito, sa stalnom adresom u Lucci (Italija),

Mario Carchini, sa stalnom adresom u Carrari (Italija),

Elena Carra, sa stalnom adresom u Rimu,

Claudio Carrara, sa stalnom adresom u Nembru (Italija),

Filippo Carosi, sa stalnom adresom u Rimu,

Ivan Michele Casarotto, sa stalnom adresom u Veroni,

Anna Maria Cavagnetto, sa stalnom adresom u Torinu,

Gabriele Lucio Cazzulani, sa stalnom adresom u Segrateu (Italija),

Davide Celli, sa stalnom adresom u Riminiju (Italija),

Antonio Cerigato, sa stalnom adresom u Ferrari (Italija),

Paolo Enrico Chirichilli, sa stalnom adresom u Rimu,

Celestino Ciocca, sa stalnom adresom u Rimu,

Mariagiuseppa Civale, sa stalnom adresom u Milanu,

Benito Colangelo, sa stalnom adresom u Bollateu (Italija),

Roberto Colicchio, sa stalnom adresom u Milanu,

Edoardo Colli, sa stalnom adresom u Trstu (Italija),

Nello Paolo Colombo, sa stalnom adresom u Casatenovu (Italija),

Mario Concini, sa stalnom adresom u Tuennu (Italija),

Marika Congestrì, sa stalnom adresom u S. Onofriju (Italija),

Luigi Corsini, sa stalnom adresom u Pistoiji (Italija),

Maria Chiara Corsini, sa stalnom adresom u Genovi (Italija),

Aniello Cucurullo, sa stalnom adresom u Civitavecchiji (Italija),

Roberto Cugola, sa stalnom adresom u Melari (Italija),

Roberto Cupioli, sa stalnom adresom u Riminiju,

Giuseppe D’Acunto, sa stalnom adresom u Lucci,

Nazzareno D’Amici, sa stalnom adresom u Rimu,

Stefano D’Andrea, sa stalnom adresom u Anconi,

Rosa D’Antonio, sa stalnom adresom u Ercolanu (Italija),

Michele Danelon, sa stalnom adresom u Gruaru (Italija),

Piermaria Carlo Davoli, sa stalnom adresom u Milanu,

Iole De Angelis, sa stalnom adresom u Rimu,

Roberto De Pieri, sa stalnom adresom u Trevisu (Italija),

Stefano De Pieri, sa stalnom adresom u Martellagu (Italija),

Ario Deasti, sa stalnom adresom u San Remu,

Stefano Marco Debernardi, sa stalnom adresom u Aosti (Italija),

Gianfranco Del Mondo, sa stalnom adresom u Casoriji (Italija),

Salvatore Del Mondo, sa stalnom adresom u Gaeti (Italija),

Gianmaria Dellea, sa stalnom adresom u Castelveccani (Italija),

Rocco Delsante, sa stalnom adresom u Langhiranu (Italija),

Gianmarco Di Luigi, sa stalnom adresom u Sant’Antimu (Italija),

Alessandro Di Tomizio, sa stalnom adresom u Reggellu (Italija),

Donata Dibenedetto, sa stalnom adresom u Altamuri (Italija),

Angela Dolcini, sa stalnom adresom u Paviji (Italija),

Denis Dotti, sa stalnom adresom u Milanu,

Raffaele Duino, sa stalnom adresom u San Martinu Buon Albergu (Italija),

Simona Elefanti, sa stalnom adresom u Montecchiju Emiliji,

Maurizio Elia, sa stalnom adresom u Rimu,

Claudio Falzoni, sa stalnom adresom u Besnateu (Italija),

Enrico Maria Ferrari, sa stalnom adresom u Rimu,

Giuseppe Ferraro, sa stalnom adresom u Pagu Vallu Lauru (Italija),

Fiduciaria Cavour Srl, sa sjedištem u Rimu,

Giorgio Filippello, sa stalnom adresom u Caccamu (Italija),

Giovanni Filippello, sa stalnom adresom u Caccamu,

Dario Fiorin, sa stalnom adresom u Veneciji (Italija),

Guido Fortunati, sa stalnom adresom u Veroni,

Achille Furioso, sa stalnom adresom u Agrigentu (Italija),

Monica Furlanis, sa stalnom adresom u Concordiji Sagittariji,

Vitaliano Gaglianese, sa stalnom adresom u San Giulianu Terme (Italija),

Antonio Galbo, sa stalnom adresom u Palermu (Italija),

Gianluca Gallino, sa stalnom adresom u Milanu,

Giandomenico Gambacorta, sa stalnom adresom u Rimu,

Federico Gatti, sa stalnom adresom u Besani in Brianzi,

Raffaella Maria Fatima Gerardi, sa stalnom adresom u Lavellu (Italija),

Mauro Gini, sa stalnom adresom u Bressanoneu,

Barbara Giudiceandrea, sa stalnom adresom u Rimu,

Riccardo Grillini, sa stalnom adresom u Lugu (Italija),

Luciano Iaccarino, sa stalnom adresom u Veroni,

Vittorio Iannetti, sa stalnom adresom u Carrari,

Franz Anton Inderst, sa stalnom adresom u Marlengu (Italija),

Alessandro Lepore, sa stalnom adresom u Giovinazzu (Italija),

Hermann Kofler, sa stalnom adresom u Meranu (Italija),

Fabio Lo Presti, sa stalnom adresom u Ponteu San Pietru (Italija),

Silvia Locatelli, sa stalnom adresom u Brembateu (Italija),

Nicola Lozito, sa stalnom adresom u Grumu Appuli (Italija),

Rocco Lozito, sa stalnom adresom u Grumu Appuli,

Fabio Maffoni, sa stalnom adresom u Soncinu (Italija),

Silvano Maffoni, sa stalnom adresom u Orzinuoviju (Italija),

Bruno Maironi Da Ponte, sa stalnom adresom u Bergamu (Italija),

Franco Maironi Da Ponte, sa stalnom adresom u Bergamu,

Michele Maironi Da Ponte, sa stalnom adresom u Bergamu,

Francesco Makovec, sa stalnom adresom u Lesmu (Italija),

Concetta Mansi, sa stalnom adresom u Materi,

Angela Marano, sa stalnom adresom u Melitu di Napoliju (Italija),

Bruno Marchetto, sa stalnom adresom u Milanu,

Fabio Marchetto, sa stalnom adresom u Milanu,

Sergio Mariani, sa stalnom adresom u Milanu,

Lucia Martini, sa stalnom adresom u Scandicciju (Italija),

Alessandro Mattei, sa stalnom adresom u Trevisu,

Giorgio Matterazzo, sa stalnom adresom u Seregnu (Italija),

Mauro Mazzone, sa stalnom adresom u Veroni,

Ugo Mereghetti, sa stalnom adresom u Brescii (Italija),

Ugo Mereghetti, u ime i za račun Fulvije Mereghetti, sa stalnom adresom u Casamassimi (Italija),

Vitale Micheletti, sa stalnom adresom u Brescii,

Giuseppe Mignano, sa stalnom adresom u Genovi,

Fabio Mingo, sa stalnom adresom u Ladispoliju (Italija),

Giovanni Minorenti, sa stalnom adresom u Guidoniji Monteceliju (Italija),

Filippo Miuccio, sa stalnom adresom u Rimu,

Fulvio Moneta Caglio de Suvich, sa stalnom adresom u Milanu,

Giancarlo Monti, sa stalnom adresom u Milanu,

Angelo Giuseppe Morellini, sa stalnom adresom u Besani in Brianzi (Italija),

Barbara Mozzambani, sa stalnom adresom u San Martinu Buon Albergu,

Mario Nardelli, sa stalnom adresom u Gubbiju (Italija),

Eugenio Novajra, sa stalnom adresom u Udinama (Italija),

Giorgio Omizzolo, sa stalnom adresom u Baoneu (Italija),

Patrizia Paesani, sa stalnom adresom u Rimu,

Daniela Paietta, sa stalnom adresom u Aroni (Italija),

Luigi Paparo, sa stalnom adresom u Volli (Italija),

Davide Pascale, sa stalnom adresom u Milanu,

Salvatore Pasciuto, sa stalnom adresom u Gaeti,

Sergio Pederzani, sa stalnom adresom u Ossucciu (Italija),

Aldo Perna, sa stalnom adresom u Napulju,

Marco Piccinini, sa stalnom adresom u San Mauru Torineseu (Italija),

Nicola Piccioni, sa stalnom adresom u Soncinu,

Stefano Piedimonte, sa stalnom adresom u Napulju,

Mauro Piliego, sa stalnom adresom u Bolzanu (Italija),

Vincenzo Pipolo, sa stalnom adresom u Rimu,

Johann Poder, sa stalnom adresom u Silandru (Italija),

Giovanni Polazzi, sa stalnom adresom u Milanu,

Santo Pullarà, sa stalnom adresom u Riminiju,

Patrizio Ragusa, sa stalnom adresom u Rimu,

Rosangela Raimondi, sa stalnom adresom u Arlunu (Italija),

Massimo Ratti, sa stalnom adresom u Milanu,

Gianni Resta, sa stalnom adresom u Imoli (Italija),

Giuseppe Ricciarelli, sa stalnom adresom u San Giustinu (Italija),

Enrica Rivi, sa stalnom adresom u Scandianu,

Maria Rizescu, sa stalnom adresom u Pesaru (Italija),

Alessandro Roca, sa stalnom adresom u Torinu,

Mario Romani, sa stalnom adresom u Milanu,

Claudio Romano, sa stalnom adresom u Napulju,

Gianfranco Romano, sa stalnom adresom u Pisticciju (Italija),

Ivo Rossi, sa stalnom adresom u Nettunu (Italija),

Alfonso Russo, sa stalnom adresom u Scandianu,

Iginio Russolo, sa stalnom adresom u San Quirinu (Italija),

Francesco Sabato, sa stalnom adresom u Barceloni (Španjolska),

Giuseppe Salvatore, sa stalnom adresom u Silviju (Italija),

Luca Eudilio Sarzi Amadè, sa stalnom adresom u Milanu,

Tiziano Scagliola, sa stalnom adresom u Terlizziju (Italija),

Antonio Scalzullo, sa stalnom adresom u Avellinu (Italija),

Liviano Semeraro, sa stalnom adresom u Gavirateu (Italija),

Laura Liliana Serpente, sa stalnom adresom u Anconi,

Maria Grazia Serpente, sa stalnom adresom u Anconi,

Luciana Serra, sa stalnom adresom u Milanu,

Giuseppe Silecchia, sa stalnom adresom u Altamuri,

Paolo Sillani, sa stalnom adresom u Bergamu,

Vincenzo Solombrino, sa stalnom adresom u Napulju,

Patrizia Spiezia, sa stalnom adresom u Casoriji,

Alberto Tarantini, sa stalnom adresom u Rimu,

Halyna Terentyeva, sa stalnom adresom u Concordiji Sagittariji,

Vincenzo Tescione, sa stalnom adresom u Caserti (Italija),

Riccardo Testa, sa stalnom adresom u Cecini (Italija),

Salvatore Testa, sa stalnom adresom u Pontiniji (Italija),

Nadia Toneatti, sa stalnom adresom u Trstu,

Giuseppe Ucci, sa stalnom adresom u Comu,

Giovanni Urbanelli, sa stalnom adresom u Pescari,

Giuseppina Urciuoli, sa stalnom adresom u Avellinu,

Amelia Vaccaro, sa stalnom adresom u Chiavariju (Italija),

Maria Grazia Valentini, sa stalnom adresom u Tuennu,

Nicola Varacalli, sa stalnom adresom u Occhieppu Superioreu (Italija),

Giancarlo Vargiu, sa stalnom adresom u Bologni (Italija),

Salvatore Veltri Barraco Alestra, sa stalnom adresom u Marsali (Italija),

Roberto Vernero, sa stalnom adresom u Milanu,

Vincenza Vigilia, sa stalnom adresom u Castellu d’Agogni (Italija),

Celso Giuliano Vigna, sa stalnom adresom u Castelu San Pietru Terme (Italija),

Roberto Vignoli, sa stalnom adresom u Santa Marinelli (Italija),

Georg Weger, sa stalnom adresom u Meranu,

Albino Zanichelli, sa stalnom adresom u Busani (Italija),

Andrea Zecca, sa stalnom adresom u Rimu,

Maurizio Zorzi, sa stalnom adresom u Ori (Italija).

Sadržaj

Pravni okvir

Okolnosti spora

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1.  ESB‑ova izvanugovorna odgovornost za nezakonit akt

Dopuštenost

Meritum

Uvjeti za nastanak odgovornosti Unije ESB‑ovim djelovanjem na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a

Navodno ESB‑ovo nezakonito ponašanje

–  Uvodna razmatranja

–  Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja

–  Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja prema „privatnim vjerovnicima“ i klauzuli pari passu

–  Tužbeni razlog koji se temelji na zlouporabi ovlasti i navodnoj povredi načela proporcionalnosti, „koherentnosti i racionalnosti“

–  Tužbeni zahtjev koji se temelji na povredi članaka 123. i 127. UFEU‑a te članka 21. Statuta

2.  ESB‑ova izvanugovorna odgovornost za zakonit normativni akt

Troškovi

* Jezik postupka: talijanski