PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

11. srpnja 2013.

Predmet F‑9/12

CC

protiv

Europskog parlamenta

„Javna služba – Tužba za naknadu štete – Izvanugovorna odgovornost – Otvoreni natječaj – Povrede počinjene pri vođenju popisa prikladnih kandidata – Mjere izvršenja presude – Obveza čuvanja dokumenata – Gubitak mogućnosti“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se primjenjuje na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegovog članka 106.a, kojom CC u biti zahtijeva naknadu štete koja mu je navodno uzrokovana različitim povredama koje je Europski parlament počinio prilikom vođenja popisa prikladnih kandidata, koji je sastavljen nakon natječaja EUR/A/151/98 i na koji je tužitelj upisan nakon donošenja presude Suda prvog stupnja Europskih zajednica od 5. ožujka 2003., (CC)/Parlament (T‑24/01, u daljnjem tekstu: poništavajuća presuda).

Odluka:      Europskom parlamentu se nalaže da CC‑u isplati iznos od 15.000 eura. U preostalom dijelu tužba se odbija. Europski parlament snosit će vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova CC‑a.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnika – Tužba za naknadu štete – Poštovanje razumnog roka – Mjerila za ocjenu

(Pravilnik o osoblju, čl. 90. i 91.)

2.      Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost institucija – Pretpostavke – Šteta – Nezakonito uništenje od strane institucije dokumenata o mjerama poduzetima u vezi s uspješnim kandidatom uvrštenim na popis prikladnih kandidata na natječaju – Uništenje koje uspješnom kandidatu ne oduzima sve mogućnosti za naknadu štete – Nepostojanje štete

(čl. 340. UFEU‑a)

3.      Tužbe dužnosnika – Rokovi – Zahtjev za naknadu štete upućen instituciji – Poštovanje razumnog roka – Mjerila za ocjenu

(Statut Suda, čl. 46.; Pravilnik o osoblju, čl. 90. st. 1.)

4.      Dužnosnici – Postupak zapošljavanja – Natječaj – Obveza institucije koja organizira natječaj da o rezultatima obavijesti druge institucije – Nepostojanje –Iznimka – Postojanje jamstva za tu svrhu koje može biti temelj legitimnim očekivanjima – Povreda – Povreda dužnosti

5.      Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost institucija – Pretpostavke –Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Pojam – Gubitak mogućnosti zbog nezakonitog odbijanja prijave – Kriteriji procjene štete

(čl. 340. UFEU‑a )

6.      Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost institucija – Pretpostavke –materijalna šteta nanesena kandidatu koji je bio uspješan na natječaju koji nije imao iste prilike za zapošljavanje kao one ponuđene drugim uspješnim kandidatima – Naknadiva šteta

(čl. 340. UFEU‑a)

7.      Dužnosnici – Izvanugovorna odgovornost institucija – Nematerijalna šteta – Uzročna veza – Teret dokazivanja – Nepostojanje

(čl. 340. UFEU‑a)

1.      Pitanje je li tužitelj podnio zahtjev za naknadu štete u razumnom roku ne smije se procjenjivati globalno, već u odnosu na svaku od navodnih povreda i u odnosu na dan nastanka štete uzrokovane svakom od tih povreda.

(t. 54.)

2.      Činjenica da je institucija Unije uništila dokumente o mjerama koje je poduzela da bi druge institucije i tijela Unije obavijestila o uvrštenju tužitelja na popis prikladnih kandidata na natječaju, što se smatra nezakonitim jer je čuvanje tih dokumenata trajalo kraće od roka u kojem je moguće podnijeti zahtjev za naknadu štete, ne lišava tužitelja svake mogućnosti da mu bude naknađena šteta. Ako je navedena institucija bila dužna obavijestiti ostale institucije i tijela Unije o uvrštenju tužitelja na navedeni popis, tada institucija mora dokazati da je ispunila tu obvezu. Slijedom toga, okolnost da se institucija dobrovoljno stavila u položaj u kojem nije u mogućnosti dokazati istinitost svojih tvrdnji može jedino biti upotrijebljena na njezinu štetu. U tom smislu uništenje tužitelju kao takvom ne može uzrokovati štetu.

(t. 71.)

3.      Ako je zahtjev isključivo odštetni u smislu da ne sadrži prijedlog za poništenje određenog akta, nego isključivo prijedlog za naknadu štete navodno uzrokovane nizom povreda ili propuštanja koji se zbog nepostojanja pravnog učinka ne može kvalificirati kao akt kojim se nanosi šteta, upravni postupak se mora pokrenuti zahtjevom zainteresirane osobe da joj tijelo ovlašteno za imenovanje naknadi navodnu štetu te se, po potrebi, može nastaviti podnošenjem žalbe protiv odluke o odbijanju zahtjeva, inače će biti nedopušten. S obzirom na to da članak 90. stavak 1. ne sadrži odredbe o tome, rok za podnošenje takvog zahtjeva za naknadu štete treba biti razuman, što valja procijeniti s obzirom na okolnosti slučaja, osobito s obzirom na značaj spora za zainteresiranu osobu, složenost predmeta i ponašanje stranaka. Međutim, za tu je procjenu korisno usporediti petogodišnji zastarni rok predviđen u članku 46. Statuta Suda za tužbu zbog izvanugovorne odgovornosti Unije. Zastarni rok počinje teći od trenutka stvarnog nastanka štete koju je pretrpjela žrtva.

(t. 80., 81. i 95.)

Izvori:

Sud: 17. srpnja 2008., Komisija/Cantina sociale di Dolianova i dr., C‑51/05 P, t. 63.

Službenički sud: 2. svibnja 2007., Giraudy/Komisija, F‑23/05, t. 69.; 11. svibnja 2010., Nanopoulos/Komisija, F‑30/08, t. 116. i 117.; 8. veljače 2011., Skareby/Komisija, F‑95/09, t. 52.

4.      Iz okolnosti da institucije i tijela Unije koji nisu oni koji su organizirali natječaj mogu zapošljavati uspješne kandidate koji su uvršteni na popis prikladnih kandidata napravljen nakon natječaja, ne može se izvesti nikakva obveza institucije ili tijela koje je dužno organizirati natječaj da obavijeste sve institucije i organe o rezultatima tog natječaja.

Drugačije je u slučaju kada je institucija koja organizira natječaj, uspješnom kandidatu opetovano dala do znanja da je ona obavijestila institucije ili tijela Unije o njegovom uvrštenju na popis prikladnih kandidata na natječaju i da im je dostavila njegov životopis. Međutim, kada institucija osobi pruži jamstvo u obliku podrobnih, bezuvjetnih i usklađenih informacija koje proizlaze iz ovlaštenih i vjerodostojnih izvora, ta osoba ima, u skladu s načelom legitimnog očekivanja, pravo očekivati da ta institucija se ponaša u skladu s jamstvom koje je dala. U suprotnom, predmetna institucija čini povredu koja može dovesti do odgovornosti Unije.

U tim okolnostima, nepružanje obavijesti drugim institucijama i tijelima Unije predstavlja povredu koja može dovesti do odgovornosti Unije. Taj zaključak ne može biti doveden u pitanje okolnošću da je uspješni kandidat sam obavijestio određene institucije i tijela Unije. Naime, ta okolnost može jedino umanjiti štetu nanesenu uspješnom kandidatu, ali ne čini ponašanje institucije koja je organizirala natječaj zakonitim.

(t. 99., 100., 104. i 105.)

5.      U području izvanugovorne odgovornosti Unije šteta mora biti pravilno utvrđena i izvjesna. Iz toga slijedi da, kada je navodna šteta povezana s gubitkom mogućnosti, s jedne strane, gubitak mogućnosti mora biti stvaran i, s druge strane, mora biti konačan.

Mora postojati izravna i izvjesna uzročno‑posljedična veza između povrede koju je počinila predmetna institucija i navedene štete. Međutim, taj uvjet ne isključuje to da, kada je navodna šteta posljedica povoljne prilike, osoba o kojoj je riječ ne dobije naknadu štete za gubitak prava na ostvarenje te prilike, nego mogućnosti da se ostvari ta prilika.

Samo onda kada su ispunjeni ti uvjeti, odnosno kada je izgubljena mogućnost bila stvarna i taj gubitak konačan, osoba o kojoj je riječ ima pravo na naknadu štete za gubitak mogućnosti, odnosno, kada je riječ o gubitku mogućnosti zaposlenja u instituciji Unije, na isplatu primitaka od rada koje bi primila da je bila imenovana dužnosnikom na probnom radu, pomnožen koeficijentom koji odražava vjerojatnost da bi se ta mogućnost ostvarila da nije počinjena nepravilnost.

S tim u vezi, okolnost da izgubljena mogućnost nije značajna ne predstavlja prepreku utvrđenju uzročne veze između počinjene povrede i pretrpljene štete. Naime, okolnost da je izgubljena mogućnost mala nije povezana s postojanjem uzročne veze, već jedino odražava činjenicu da je pretrpljena šteta mala. Osim toga, zahtijevati da izgubljena mogućnost mora biti ozbiljna kako bi bila naknadiva značilo bi da se naknađuju samo velike štete dok Unija dužnosnicima i privremenom osoblju mora naknaditi cjelokupnu štetu koju im je uzrokovala.

Počinjena povreda svakako mora biti odlučujući uzrok neostvarenja navodne mogućnosti. Naime, Unija je odgovorna za štetu samo ako ona dovoljno izravno proizlazi iz nepravilnog ponašanja institucije, što pretpostavlja da je počinjena nepravilnost bila odlučujući uzrok gubitka mogućnosti.

(t. 115., 116., 118. i 119.)

Izvori:

Sud: 21. lipnja 1984., Lux/Revizorski sud, 69/83, t. 13.; 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, t. 22. i 28.

Prvostupanjski sud: 5. listopada 2004., Sanders i dr./Komisija, T‑45/01, t. 150.; 5. listopada 2004., Eagle i dr./Komisija, T‑144/02, t. 165.; 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, t. 96.

Službenički sud: 25. studenoga 2008., Hristova/Komisija, F‑50/07, t. 41.; 12. svibnja 2011., Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, F‑50/09, t. 179. inavedena sudska praksa

6.      Okolnost da kandidat koji je uspio na natječaju nije bio imenovan dužnosnikom ne predstavlja prepreku tomu da on zahtjeva naknadu štete koja mu je navodno uzrokovana nezakonitošću odluke natječajnog povjerenstva za odabir o tome da ga se ab initio uvrsti na popis prikladnih kandidata na natječaju, a koja je povezana s gubitkom mogućnosti imenovanja dužnosnikom na probnom radu.

Naime, ako osoba koja je sa zakašnjenjem uvrštena na popis prikladnih kandidata, a na kraju je zaposlena, može dobiti naknadu za gubitak mogućnosti imenovanja dužnosnikom na probnom radu ranije nego što je bila imenovana, to ne znači da osoba koja nije imenovana dužnosnikom ne može dobiti naknadu zato što nije mogla imati iste prilike za zapošljavanje kao i one koje su ponuđene uspješnim kandidatima koji su ab initio uvršteni na popis prikladnih kandidata kada je očito da su te mogućnosti za zapošljavanje bile značajnije i da su više odgovarale onima koje je ta osoba na kraju imala.

(t. 126.)

Izvori:

Službenički sud: 13. rujna 2011., AA/Komisija, F‑101/09, t. 81. i prateće točke 

7.      U području izvanugovorne odgovornosti Unije tužitelj nije dužan dokazati postojanje nematerijalne štete ili uzročne veze s obzirom na to da se zaključak o njima može izvesti iz okolnosti i prirode utvrđene povrede. Stoga nije sporno da osjećaj nepravde i tjeskobe uzrokovane činjenicom da osoba mora prolaziti kroz predsudski pa zatim sudski postupak kako bi joj se priznala prava predstavlja štetu koja se može izvesti iz same činjenice da je uprava počinila nepravilnost.

(t. 128.)

Izvori:

Sud: 7. veljače 1990., Culin/Komisija, C‑343/87, t. 27. i 28.