PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
29. veljače 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Putovanja u paket aranžmanima i povezane usluge – Direktiva (EU) 2015/2302 – Članak 12. stavak 2. – Pravo putnika na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid – Izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći – Širenje bolesti COVID-19 – Znatan utjecaj na izvršenje paket aranžmana ili na prijevoz putnika do odredišta – Predvidljivost nastupanja posljedica tih okolnosti na dan izjave o raskidu – Događaji koji su nastupili nakon raskida, ali prije početka paket aranžmana”
U predmetu C‑584/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), odlukom od 2. kolovoza 2022., koju je Sud zaprimio 5. rujna 2022., u postupku
QM
protiv
Kiwi Tours GmbH,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Prechal (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, F. Biltgen, N. Wahl, J. Passer i M. L. Arastey Sahún, suci,
nezavisna odvjetnica: L. Medina,
tajnik: K. Hötzel, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 7. lipnja 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu QM, J. Kummer i P. Wassermann, Rechtsanwälte,
– za Kiwi Tours GmbH, S. Bergmann, Rechtsanwältin,
– za vladu Helenske Republike, A. Dimitrakopoulou, C. Kokkosi, S. Trekli i E. Tsaousi, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, J. Jokubauskaitė, B.-R. Killmann i I. Rubene, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 21. rujna 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 12. stavka 2. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ (SL 2015., L 326, str. 1.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe QW i društva Kiwi Tours GmbH u vezi s pravom na puni povrat svih plaćanja koja je predmetni putnik izvršio na temelju ugovora o putovanju u paket aranžmanu, uključujući naknadu za raskid koja mu je bila naplaćena nakon što je taj ugovor raskinuo zbog zdravstvenog rizika povezanog sa širenjem bolesti COVID-19.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 29. do 31. Direktive 2015/2302 glase kako slijedi:
„(29) Uzimajući u obzir posebnosti ugovora o putovanju u paket aranžmanu, trebalo bi utvrditi prava i obveze ugovornih stranaka u razdoblju prije i razdoblju nakon početka paket aranžmana, posebno ako se paket aranžman ne izvršava pravilno ili ako se promijene određene okolnosti.
(30) Budući da se paket aranžmani često kupuju puno prije njihova izvršenja, može doći do nepredviđenih događaja. Stoga bi putnik pod određenim uvjetima trebao imati pravo prenijeti ugovor o putovanju u paket aranžmanu na drugog putnika. U takvim bi situacijama organizator trebao moći ostvariti povrat svojih troškova, primjerice ako podugovaratelj zahtijeva naknadu za promjenu imena putnika ili poništavanje vozne karte i izdavanje nove.
(31) Putnici bi također trebali moći raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu u bilo kojem trenutku prije početka paket aranžmana uz plaćanje primjerene naknade za raskid ugovora koju se može opravdati, uzimajući u obzir očekivanu uštedu troškova i [očekivani] prihod od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. Oni bi trebali imati i pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora ako izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći znatno utječu na izvršenje paket aranžmana. To može, primjerice obuhvaćati ratovanje, druge ozbiljne sigurnosne probleme kao što su terorizam, značajni rizici za ljudsko zdravlje poput izbijanja teške bolesti na odredištu putovanja, ili prirodne katastrofe poput poplava i potresa ili vremenski uvjeti zbog kojih nije moguće sigurno putovati na odredište dogovoreno u ugovoru o putovanju u paket aranžmanu.”
4 Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Predmet”, predviđa se:
„Svrha ove direktive jest doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i ostvarivanju visoke i što jedinstvenije razine zaštite potrošača približavanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa država članica u vezi s ugovorima između putnika i trgovaca o putovanjima u paket aranžmanu i povezanim putnim aranžmanima.”
5 Člankom 3. navedene direktive, naslovljenim „Definicije”, određuje se:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
12. ,izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći’ znači situacija izvan kontrole stranke koja se poziva na takvu situaciju i čije se posljedice nisu mogle izbjeći čak i da su poduzete sve razumne mjere;
[…]”
6 Članak 12. iste direktive, naslovljen „Raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu i pravo odustajanja prije početka paket aranžmana”, u stavcima 1. do 4. predviđa:
„1. Države članice osiguravaju da putnik može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu u bilo kojem trenutku prije početka paket aranžmana. Ako putnik raskine ugovor o putovanju u paket aranžmanu u skladu s ovim stavkom, putnik može biti dužan organizatoru platiti primjerenu naknadu za raskid ugovora koju se može opravdati. Ugovorom o putovanju u paket aranžmanu mogu se utvrditi razumne standardne naknade za raskid ugovora koje se temelje na trenutku raskida ugovora prije početka paket aranžmana i očekivanim uštedama troškova te prihodu od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. U nedostatku standardnih naknada za raskid ugovora, iznos naknade za raskid ugovora odgovara cijeni paket aranžmana umanjenoj za uštede troškova i prihod od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. Na zahtjev putnika organizator pruža obrazloženje za iznos naknada za raskid ugovora.
2. Ne dovodeći u pitanje stavak 1., putnik ima pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu prije početka paket aranžmana bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnika na odredište. U slučaju raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu u skladu s ovim stavkom putnik ima pravo na puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali nema pravo na dodatnu odštetu.
3. Organizator može raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu i pružiti putniku puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman, ali ne odgovara za dodatnu odštetu ako:
[…]
(b) organizatora u izvršenju ugovora spriječe izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći te ako on putnika o raskidu ugovora obavijesti bez nepotrebnog odgađanja prije početka paket aranžmana.
4. Organizator pruža sve povrate koje se zahtijeva u skladu sa stavcima 2. i 3. ili na temelju stavka 1. nadoknađuje sva plaćanja izvršena od strane putnika ili u ime putnika za paket aranžman, koji su umanjeni za primjerenu naknadu za raskid ugovora. Takvi povrati ili naknade isplaćuju se putniku bez nepotrebnog odgađanja, a u svakom slučaju najkasnije u roku od 14 dana nakon što je ugovor o putovanju u paket aranžmanu raskinut.”
7 Člankom 23. stavkom 2. Direktive 2015/2302 određuje se:
„Putnici se ne mogu odreći prava koja su im dodijeljena nacionalnim mjerama kojima se prenosi ova direktiva.”
Njemačko pravo
8 Članak 651.h Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), naslovljen „Raskid ugovora prije početka putovanja”, predviđa:
„1. Putnik može raskinuti ugovor u bilo kojem trenutku prije početka putovanja. Ako putnik raskine ugovor, organizator putovanja gubi pravo naplate ugovorene cijene putovanja. Međutim, organizator putovanja može zahtijevati razumnu naknadu štete.
2. U ugovoru se, uključujući opće ugovorne odredbe, mogu odrediti primjereni paušalni iznosi naknade štete, koji se temelje na sljedećim kriterijima:
1. razdoblju između izjave o raskidu ugovora i početka putovanja,
2. očekivanim uštedama troškova koje organizator putovanja može očekivati i
3. predvidljivim prihodima od pružanja usluga putovanja drugom korisniku.
Ako u ugovoru nisu utvrđeni paušalni iznosi naknade štete, takav iznos izračunava se na temelju cijene putovanja umanjene za vrijednost troškova koje je organizator putovanja uštedio i za ono što je stekao pružanjem usluga putovanja drugom korisniku. Na zahtjev putnika organizator putovanja mora obrazložiti iznos naknade štete.
3. Odstupajući od stavka 1. treće rečenice, organizator putovanja ne može tražiti naknadu štete u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili na prijevoz putnika na odredište. Okolnosti su izvanredne i nisu se mogle izbjeći u smislu ovog podnaslova ako su izvan kontrole stranke koja se na njih poziva te ako se njihove posljedice nisu mogle izbjeći čak i da su poduzete sve razumne mjere.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
9 Osoba QM je u siječnju 2020. kod Kiwi Toursa za sebe i svoju suprugu rezervirala putovanje u paket aranžmanu u Japan koje se trebalo održati u razdoblju od 3. do 12. travnja 2020. Ukupna cijena tog putovanja u paket aranžmanu iznosila je 6148 eura, od čega je osoba QM platila 1230 eura kao predujam.
10 Nakon niza mjera koje su u vezi sa širenjem bolesti COVID-19 donijele japanske vlasti, osoba QM je, zbog rizika za zdravlje koji je predstavljala bolest COVID-19, dopisom od 1. ožujka 2020. raskinula taj ugovor o putovanju u paket aranžmanu.
11 Kiwi Tours je na ime naknade za raskid izdao račun u dodatnom iznosu od 307 eura, koji je osoba QM platila.
12 Japan je 26. ožujka 2020. donio mjeru zabrane ulaska na njegovo državno područje. Osoba QM je tada od Kiwi Toursa zatražila povrat te naknade za raskid, što je on odbio.
13 Amtsgericht (Općinski sud, Njemačka), pred kojim je osoba QM pokrenula postupak radi povrata plaćanja, naložio je Kiwi Toursu da joj naknadi sve što mu je platila na ime naknade za raskid. Landgericht (Zemaljski sud, Njemačka), kojemu je Kiwi Tours podnio žalbu, odbio je taj zahtjev za povrat, smatrajući da na dan raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu o kojem je riječ u glavnom postupku nije bilo moguće, na temelju ex ante ocjene, smatrati da postoje „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” u smislu članka 651.h stavka 3. Građanskog zakonika. Stoga, osoba QM nije imala pravo na raskid tog ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid.
14 U postupku povodom žalbe u kasacijskom postupku koju je podnijela osoba QM, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), sud koji je uputio zahtjev, ističe da je Landgericht (Zemaljski sud) u žalbenom postupku pravilno smatrao da su uvjeti kojima se u članku 651.h stavku 3. Građanskog zakonika – odredbi donesenoj radi prenošenja članka 12. Direktive 2015/2302 u nacionalno pravo – uređuje pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, među ostalim, ispunjeni kada izvršenje tog putovanja, na temelju „predviđanja” izvršenog prije početka putovanja o kojemu je riječ, za putnika podrazumijeva znatne zdravstvene rizike. Međutim, Landgericht (Zemaljski sud) je – u ocjeni postojanja takvog rizika koju je proveo u ovom slučaju – počinio pogreške koje se tiču prava. Stoga nije isključeno da bi navedeni Landgericht (Zemaljski sud), na temelju pravilne ocjene tog rizika, došao do zaključka da je putovanje u Japan već na dan raskida ugovora o putovanju o kojem je riječ u glavnom postupku podrazumijevalo ozbiljne i velike rizike za zdravlje putnika.
15 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, u skladu s njemačkim postupovnim pravom, predmet u načelu mora uputiti istom Landgerichtu (Zemaljski sud) kako bi on odlučio o tom pitanju. Međutim, on bi sâm mogao odlučiti o žalbi podnesenoj protiv presude Amtsgerichta (Općinski sud), tako da je odbije, ako su okolnosti koje su se pojavile tek nakon raskida ugovora o putovanju o kojem je riječ u glavnom postupku također važne za ocjenu je li osoba QM imala pravo raskinuti svoj ugovor o putovanju bez plaćanja naknade za raskid. Naime, nesporno je da ostvarenje tog putovanja u konačnici nije bilo moguće zbog toga što su japanske vlasti 26. ožujka 2020. donijele mjeru zabrane ulaska na državno područje zbog širenja bolesti COVID-19.
16 U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev smatra da u skladu s člankom 12. stavkom 2. Direktive treba uzeti u obzir i okolnosti koje su nastupile tek nakon raskida predmetnog ugovora o putovanju u paket aranžmanu.
17 Najprije, iako je u članku 12. stavku 2. te direktive formalno predviđen slučaj raskida različit od onog predviđenog u stavku 1. tog članka, takva je razlika, u sadržajnom smislu, bitna samo za utvrđivanje pravnih posljedica raskida o kojemu je riječ, s obzirom na to da taj članak 12. stavak 2., odstupajući od stavka 1. tog članka, predviđa da ne postoji pravo na plaćanje naknade za raskid ugovora. Međutim, te pravne posljedice, na temelju navedenog članka 12. stavka 2., ne ovise o razlozima na koje se putnik o kojemu je riječ pozvao kako bi otkazao svoje putovanje, nego samo o stvarnom postojanju okolnosti koje znatno utječu na izvršenje tog putovanja.
18 Nadalje, svrha plaćanja naknade za raskid ide u prilog takvom tumačenju, bilo da se ta naknada smatra „plaćanjem koje je slično naknadi štete” ili „zamjenom za cijenu putovanja o kojemu je riječ”. Naime, u slučaju da se nakon raskida sklopljenog ugovora o putovanju u paket aranžmanu pokaže da je izvršenje tog putovanja dovedeno u pitanje i da bi organizator navedenog putovanja u svakom slučaju bio dužan u cijelosti nadoknaditi cijenu tog putovanja, čak i da putnik o kojemu je riječ nije raskinuo svoj ugovor o putovanju, ne bi postojala ni šteta uzrokovana tim raskidom ni pravo na plaćanje zamjene za cijenu predmetnog putovanja, s obzirom na to da bi takvo pravo bilo opravdano samo ako bi taj organizator, da nije bilo navedenog raskida, imao pravo na plaćanje cijene tog putovanja.
19 Naposljetku, razlozi zaštite potrošača također idu u prilog uzimanju u obzir okolnosti koje su se pojavile tek nakon raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu o kojemu je riječ. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, visoka razina zaštite putnika zahtijeva da putnik o kojemu je riječ – čak i kada je ranije raskinuo ugovor o putovanju – nije dužan izvršiti plaćanja za putovanje za koje se kasnije pokaže da je dovedeno u pitanje. Naime, te bi se putnike u situacijama neizvjesnosti moglo odvratiti od toga da se na vrijeme koriste svojim pravom na raskid ugovora bez naknade. Uostalom, takva mogućnost raskida bez plaćanja naknade ne bi imala za učinak to da se navedenim putnicima dopusti da nagađaju o mogućnosti da novonastala kriza potraje. S druge strane, kada bi pravo na raskid bez naknade ovisilo o datumu raskida, to bi potaknulo upravo špekulativno postupanje, osobito organizatora o kojemu je riječ, kojega bi to moglo navesti na to da pričeka s raskidom ugovora o putovanju sve do nedugo prije njegova početka, ostavljajući tako otvorenu mogućnost da putnici ipak raskinu svoj ugovor o putovanju i pritom plate naknadu za raskid, što bi njemu financijski pogodovalo.
20 Sud koji je uputio zahtjev smatra da prethodno navedeni razlozi nisu dovedeni u pitanje rokom za povrat od najviše 14 dana nakon raskida, koji je predviđen u članku 12. stavku 4. Direktive 2015/2302. Naime, iz te se odredbe ne može zaključiti da iznos naknade za raskid mora biti konačno utvrđen najkasnije do isteka tog roka. Isto tako, taj sud smatra da stavke 1. i 2. članka 12. te direktive ne treba tumačiti na način da se njima predviđa pravilo odnosno iznimka, s obzirom na to da je svrha tih stavaka ponajprije pronaći pravednu ravnotežu između legitimnog interesa organizatora putovanja da mu se plati naknada i cilja visoke razine zaštite putnika.
21 U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 12. stavak 2. [Direktive 2015/2302] tumačiti na način da su za ocjenu je li raskid ugovora [o putovanju u paket aranžmanu] bio opravdan relevantne samo one izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći i koje su u trenutku raskida ugovora već bile nastupile ili na način da se moraju uzeti u obzir i izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći i koje su stvarno nastupile nakon raskida ugovora, ali prije predviđenog početka putovanja?”
O prethodnom pitanju
22 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo jesu li nastupile „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” koje „znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili […] na prijevoz putnika na odredište” u smislu te odredbe, valja uzeti u obzir samo situaciju koja je postojala na dan kada je putnik raskinuo svoj ugovor o putovanju ili i „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” koje su nastupile nakon tog dana, ali prije početka paket aranžmana o kojemu je riječ.
23 S tim u vezi valja podsjetiti na to da članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 predviđa da „u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnika na odredište”, putnik ima pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu prije početka aranžmana bez plaćanja naknade za raskid te tako dobiti puni povrat svih plaćanja izvršenih za navedeni paket aranžman.
24 Pojam „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći”, u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302, definiran je u članku 3. točki 12. te direktive kao „situacija izvan kontrole stranke koja se poziva na takvu situaciju i čije se posljedice nisu mogle izbjeći čak i da su poduzete sve razumne mjere”.
25 Opseg tog pojma dodatno je pojašnjen u uvodnoj izjavi 31. navedene direktive, gdje se navodi da „[on] može, primjerice, obuhvaćati značajn[e] rizi[ke] za ljudsko zdravlje poput izbijanja teške bolesti na odredištu putovanja, ili prirodne katastrofe poput poplava i potresa ili vremensk[e] uvjet[e] zbog kojih nije moguće sigurno putovati na odredište dogovoreno u ugovoru o putovanju u paket aranžmanu”.
26 Kao prvo, iz teksta članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 proizlazi da se pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid obvezno mora koristiti „prije početka paket aranžmana”.
27 Budući da je ostvarivanje tog prava uvjetovano time da „izvanredn[e] okolnosti koje se nisu mogle izbjeći […] znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili […] na prijevoz putnika na odredište”, taj uvjet nužno mora biti ispunjen na dan takvog raskida, to jest „prije početka paket aranžmana”.
28 Stoga, kako bi se ocijenilo je li navedeni uvjet ispunjen valja, s vremenskog gledišta, uzeti u obzir dan raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu o kojemu je riječ.
29 Slijedom toga, s jedne strane, budući da isti uvjet zahtijeva da su nastupile „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći”, treba ga smatrati ispunjenim ako su takve okolnosti stvarno nastale na dan raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu o kojemu je riječ, što podrazumijeva da na taj dan postoji situacija koja odgovara definiciji pojma „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći”, kako je definiran u članku 3. točki 12. Direktive 2015/2302 i pojašnjen u njezinoj uvodnoj izjavi 31.
30 S druge strane, s obzirom na to da te okolnosti moraju „znatno utje[cati] na izvršenje paket aranžmana ili […] na prijevoz putnika na odredište”, posljedice tih okolnosti će se konačno pokazati tek na dan predviđen za izvršenje paket aranžmana o kojemu je riječ, zbog čega je ocjena tih posljedica nužno pro futuro.
31 Iz toga slijedi da se takva ocjena mora temeljiti na „predviđanju” vjerojatnosti da će izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, na koje se poziva putnik o kojemu je riječ, „znatno utje[cati] na izvršenje paket aranžmana”, u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302.
32 Osim toga, ocjenu vjerojatnosti i znatnosti utjecaja posljedica tih okolnosti potrebno je provesti s gledišta prosječnog putnika, koji je uobičajeno obaviješten te koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, u smislu da bi takav putnik mogao razumno smatrati da bi izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, na koje se poziva putnik o kojemu je riječ, vjerojatno znatno utjecale na izvršenje njegova paket aranžmana ili na prijevoz putnikâ na odredište (vidjeti u tom smislu presudu od 29. veljače 2024., Tez Tour, C‑299/22, EU:C:2024:xxx, t. 71.).
33 Kao drugo, kad je riječ o utjecaju koji bi u tom kontekstu mogle imati „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći”, u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302, koje su nastupile nakon raskida ugovora, valja smatrati da se takve okolnosti ne mogu uzeti u obzir.
34 U tom pogledu, kao prvo, suprotno onomu što se čini da predlaže sud koji je uputio zahtjev, pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, predviđeno u tom članku 12. stavku 2., ne može samostalno istodobno ovisiti i o situaciji koja je postojala na dan raskida tog ugovora i o situaciji koja je postojala nakon tog raskida, prije početka paket aranžmana.
35 Naime, uzimanje u obzir situacija koje postoje na te različite dane moglo bi dovesti do proturječnih ili čak neusklađenih rezultata. U skladu s takvim pristupom, putnik bi najprije, na dan raskida ugovora o kojem je riječ, mogao steći pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, da bi se zatim, nakon tog raskida, pokazalo da je to pravo retroaktivno prestalo zbog događaja koji su nastupili naknadno. I obrnuto, to bi pravo tom putniku na taj dan najprije moglo biti uskraćeno, da bi mu kasnije, zbog takvih događaja, to pravo bilo priznato, kao što je to istaknula i nezavisna odvjetnica u točki 44. svojeg mišljenja.
36 Osim toga, kontekst članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 potvrđuje tumačenje te odredbe navedeno u točki 33. ove presude, s obzirom na to da odnos između tog stavka 2. i članka 12. stavka 1. potvrđuje nedosljednost rješenja poput onog navedenog u prethodnoj točki ove presude. Naime, iako te dvije odredbe navedenom putniku dodjeljuju dva različita prava na raskid, jedan te isti raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu o kojemu je riječ mogao bi, ovisno o razvoju situacije nakon raskida tog ugovora o putovanju, biti obuhvaćen prvom ili drugom od navedenih odredbi.
37 Stoga, kako bi se ocijenilo je li do raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu o kojemu je riječ došlo u „izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle izbjeći” u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302., valja uzeti u obzir određeni dan.
38 Kao drugo, kao što to proizlazi iz utvrđenja iz točke 29. ove presude, taj je dan onaj na koji je raskinut ugovor o putovanju o kojemu je riječ.
39 U tom kontekstu, kao treće, postoji više razloga zbog kojih članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 treba tumačiti na način kojim se isključuje mogućnost uzimanja u obzir dana koji je kasniji od dana raskida ugovora o putovanju o kojemu je riječ.
40 Najprije, ako bi se prihvatilo da je ostvarivanje prava putnika o kojemu je riječ – na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, koje je predviđeno tom odredbom – uvjetovano uvjetom čije bi se ispunjenje konačno moglo utvrditi samo a posteriori, to bi dovelo do toga da je, s gledišta tog putnika, veza koju navedena odredba uspostavlja između takvog raskida i nastupanja „izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći”, u smislu iste odredbe, neizvjesna.
41 Nadalje, člankom 12. stavkom 4. Direktive 2015/2302 organizatoru paket aranžmana nalaže se obveza da putniku o kojemu je riječ nadoknadi sva plaćanja izvršena za paket aranžman, bez nepotrebnog odgađanja te „u svakom slučaju” najkasnije u roku od 14 dana nakon tog raskida, uključujući nakon raskida ugovora bez plaćanja naknade za raskid iz članka 12. stavka 2. te direktive. Tim se rokom želi osigurati da taj putnik može, nedugo nakon takvog raskida, ponovno slobodno raspolagati iznosom koji je potrošio radi plaćanja tog paket aranžmana (presuda od 8. lipnja 2023., UFC – Que choisir i CLCV, C‑407/21, EU:C:2023:449, t. 30.).
42 Propisivanje takvog maksimalnog roka upućuje na to da bi taj organizator u načelu trebao biti u mogućnosti da, odmah nakon raskida ugovora o putovanju u paket aranžmanu o kojemu je riječ, te stoga bez čekanja naknadnog razvoja situacije, utvrdi je li pozivanje tog putnika na pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid opravdano i, u slučaju potvrdnog odgovora, da poduzme potrebne korake kako bi osigurao da se povrat svih plaćanja izvršenih za paket aranžman izvrši u propisanom roku.
43 Naposljetku, cilj Direktive 2015/2302, koji je na temelju njezina članka 1., među ostalim, osiguravanje visoke razine zaštite potrošača, potvrđuje takvo tumačenje.
44 Naime, s jedne strane, budući da članak 12. stavak 2. te direktive putniku o kojemu je riječ, u slučaju nastupanja „izvanrednih okolnosti koje nisu mogle izbjeći”, priznaje vlastito pravo na raskid, koje je neovisno o pravu na raskid koje organizator o kojemu je riječ ima na temelju članka 12. stavka 3. navedene direktive, važno je da je taj putnik, kako bi se mogao učinkovito pozvati na svoje pravo, na dan raskida u mogućnosti ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti za ostvarivanje tog prava.
45 Nasuprot tomu, kad bi mogućnost ostvarivanja navedenog prava ovisila o promjenama nakon izjave o raskidu, tada bi i dalje postojala neizvjesna situacija koja bi prestala tek na dan predviđen za početak paket aranžmana.
46 S druge strane, točno je da bi se zaštita putnika o kojemu je riječ – kada bi se smatralo da se za potrebe ostvarivanja prava na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, predviđenog člankom 12. stavkom 2. Direktive 2015/2302, odlučujućima smatraju promjene koje nastupe nakon raskida tog ugovora, ali prije početka paket aranžmana o kojemu je riječ – mogla poboljšati ako bi one na kraju stvarno spriječile izvršenje navedenog ugovora. Međutim, vrijedilo bi i suprotno kada bi se nakon raskida istog ugovora pokazalo da je zbog neočekivanog poboljšanja situacije o kojoj je riječ taj paket aranžman ipak izvršiv. Naime, u potonjem bi slučaju tom putniku bilo uskraćeno pravo na raskid ugovora o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid, i to iako se taj putnik na dan raskida svojeg ugovora o putovanju oslonio na razumno predviđanje vjerojatnosti takve spriječenosti.
47 U ovom slučaju iz objašnjenja koja je pružio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je u glavnom postupku predmetni putnik, pozivanjem na postupno širenje, odnosno pandemiju bolesti COVID-19 kao na „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći”, u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302, htio raskinuti ugovor o putovanju u paket aranžmanu bez plaćanja naknade za raskid.
48 U tom je pogledu Sud presudio da se mora smatrati da globalna zdravstvena kriza, kao što je pandemija bolesti COVID-19, kao takva može biti obuhvaćena pojmom „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći”, u smislu članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 (presuda od 8. lipnja 2023., UFC – Que choisir i CLCV, C‑407/21, EU:C:2023:449, t. 45.).
49 S obzirom na sve prethodno navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 treba tumačiti na način da, kako bi se utvrdilo jesu li nastupile „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” koje „znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili […] na prijevoz putnika na odredište” u smislu te odredbe, valja uzeti u obzir samo situaciju koja je postojala na dan kada je putnik raskinuo svoj ugovor o putovanju.
Troškovi
50 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
Članak 12. stavak 2. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ,
treba tumačiti na način da:
kako bi se utvrdilo jesu li nastupile „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” koje „znatno utječu na izvršenje paket aranžmana ili […] na prijevoz putnika na odredište” u smislu te odredbe, valja uzeti u obzir samo situaciju koja je postojala na dan kada je putnik raskinuo svoj ugovor o putovanju.
Potpisi