MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 26. travnja 2018.(1)
Predmet C‑41/17
Isabel González Castro
protiv
Mutua Umivale
Prosegur España SL
Instituto Nacional de la Seguridad Social (INSS)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska))
„Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnica – Direktiva 92/85/EEZ – Članak 7. – Pitanje obuhvaća li ‚noćni rad’ rad u smjenama u okviru kojeg radnica svoje dužnosti obavlja noću – Radnica koja doji – Procjena radnih uvjeta koju radnica osporava – Članak 19. stavak 1. Direktive 2006/54/EZ – Teret dokazivanja – Jednako postupanje – Diskriminacija na temelju spola”
1. U ovom zahtjevu za prethodnu odluku Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Visoki sud Galicije, Španjolska) traži od Suda smjernice u pogledu značenja izraza „noćni rad” iz Direktive 92/85/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje(2). Sud koji je uputio zahtjev želi doznati uživa li majka dojilja koja radi u smjenama koje su djelomično noćne posebnu zaštitu predviđenu tom direktivom. Taj sud također pita primjenjuje li se Direktiva 2006/54/EZ o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada(3) ako radnica pobija odluku kojom joj je odbijen dopust za dojenje i isplata doplatka tijekom tog razdoblja. Određene odredbe te direktive teret dokazivanja prebacuju na poslodavca (ili nadležno tijelo, ovisno o slučaju), u smislu da on mora dokazati nepostojanje diskriminacije u dotičnom slučaju.
Pravo Unije
Direktiva 89/391
2. Direktiva 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu(4) okvirna je direktiva. U njoj je „prevencija” definirana kao „svi koraci ili mjere poduzeti ili planirani u svim fazama rada u poduzeću, čiji je cilj izbjeći ili smanjiti profesionalne rizike”(5). U odjeljku II. navedene su obveze poslodavaca, koje uključuju dužnost osiguravanja sigurnosti i zdravlja radnika u svakom aspektu povezanom s radom(6). Ta direktiva predviđa da posebno osjetljive rizične skupine moraju biti zaštićene od opasnosti koje ih posebno pogađaju(7) te ovlašćuje zakonodavca Unije da donese pojedinačne direktive radi poticanja poboljšanja u radnom okruženju kada je riječ o zdravlju i sigurnosti radnika(8).
Direktiva 92/85
3. Direktiva 92/85 usvojena je unutar okvira Direktive 89/391. U njezinim se uvodnim izjavama navodi da su trudne radnice, radnice koje su nedavno rodile ili radnice koje doje specifična rizična skupina(9). Zaštita sigurnosti i zdravlja takvih radnica ne smije stavljati žene na tržištu rada u nepovoljan položaj niti djelovati nauštrb direktiva o ravnopravnom položaju muškaraca i žena(10). Neke aktivnosti mogu predstavljati osobitu opasnost za te skupine radnica: takve rizike treba procijeniti i o rezultatu procjene obavijestiti dotičnu radnicu(11). Ako ta procjena potvrdi postojanje rizika za sigurnost ili zdravlje radnice, toj je radnici potrebno osigurati zaštitu(12). Treba poduzeti mjere da ta skupina radnica ne mora raditi noću kada su takve mjere potrebne radi zaštite njihove sigurnosti i zdravlja(13).
4. Članak 1. stavak 1. Direktive 92/85 predviđa da je njezina svrha „provođenje mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zaštite zdravlja na radu trudnih radnica i radnica koje su nedavno rodile ili doje”.
5. Članak 2. sadržava sljedeće definicije:
„(a) ‚trudna radnica’ znači trudna radnica koja o svojem stanju obavijesti svojeg poslodavca u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili nacionalnom praksom;
(b) ‚radnica koja je nedavno rodila’ znači radnica koja je nedavno rodila u smislu nacionalnog zakonodavstva i/ili nacionalne prakse i koja o svojem stanju obavijesti svojeg poslodavca u skladu s tim zakonodavstvom i/ili praksom;
(c) ‚radnica koja doji’ znači radnica koja doji u smislu nacionalnog zakonodavstva i/ili nacionalne prakse i koja o svojem stanju obavijesti svojeg poslodavca u skladu s tim zakonodavstvom i/ili praksom.”
6. U skladu s člankom 3. stavkom 1., Komisija je sastavila smjernice, među ostalim, o procjeni fizičkih sredstava koja se smatra opasnima za sigurnost i zdravlje radnica u smislu članka 2.(14). U drugom podstavku stavka 1. članka 3. predviđeno je da se „Smjernice […] također […] odnose na pokrete i položaje tijela, psihički i fizički umor te druge oblike fizičkog i psihičkog stresa povezanog s poslovima koje obavljaju radnice u smislu članka 2.”. U članku 3. stavku 2. navedeno je da Smjernice služe kao osnova za procjene opasnosti iz članka 4.
7. U skladu s člankom 4. stavkom 1., za sve aktivnosti kod kojih postoji osobita opasnost od izlaganja sredstvima, procesima ili radnim uvjetima navedenima u nepotpunom popisu u Prilogu I.(15) poslodavac u dotičnom poduzeću i/ili ustanovi procjenjuje vrstu, razmjer i trajanje izlaganja radnica u smislu članka 2. Procjena se provodi kako bi se analizirale sve opasnosti za sigurnost ili zdravlje i sve posljedice, među ostalim, na trudnoću ili dojenje kojima dotična radnica može biti izložena te odlučilo koje mjere treba poduzeti. U skladu s člankom 4. stavkom 2., dotičnu radnicu mora se obavijestiti o svim mjerama koje će se poduzeti u vezi sa zaštitom zdravlja i sigurnošću na radu.
8. U članku 5. navedene su radnje koje treba poduzeti na temelju rezultata procjena iz članka 4. ako te procjene upućuju na postojanje opasnosti za sigurnost i zdravlje ili posljedice na trudnoću ili dojenje radnice. U takvim slučajevima poslodavac mora poduzeti potrebne mjere kako bi privremenom promjenom radnih uvjeta i/ili radnog vremena dotične radnice osigurao da se izbjegne izlaganje te radnice takvim opasnostima (članak 5. stavak 1.). Ako je takva promjena tehnički i/ili objektivno neizvediva ili se ne može zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga, poslodavac poduzima potrebne mjere kako bi dotičnu radnicu premjestio na drugo radno mjesto (članak 5. stavak 2.). Ako je premještaj na drugo radno mjesto tehnički i/ili objektivno neizvediv ili se ne može zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga, dotičnoj radnici dodjeljuje se dopust u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili nacionalnom praksom za cijelo razdoblje potrebno da se zaštite njezina sigurnost i zdravlje (članak 5. stavak 3.).
9. Članak 7. naslovljen je „Noćni rad”. Njime je predviđeno:
„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da radnice iz članka 2. ne budu obvezne raditi noću tijekom trudnoće i u razdoblju neposredno nakon poroda koje određuje državno tijelo nadležno za sigurnost i zaštitu zdravlja, uz uvjet da se predoči, u skladu s propisima država članica, liječnički certifikat kojim se potvrđuje da je to neophodno za sigurnost i zdravlje radnice koje se to tiče.
2. Mjere iz stavka 1. moraju uključivati mogućnost, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili nacionalnom praksom, za:
(a) premještaj na dnevni posao; ili
(b) odsutnost s posla ili produljenja rodiljnog dopusta kada je takav premještaj tehnički i/ili objektivno neizvediv ili se ne može zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga.”
10. U skladu s člankom 11. stavkom 1., kako bi se zajamčila prava radnica zaštićenih Direktivom 92/85 kada, među ostalim, procjena provedena na temelju članka 4. upućuje na postojanje opasnosti te je potrebno poduzeti daljnje radnje u skladu s člankom 5. ili u slučajevima kada je primjenjiv članak 7. Direktive, države članice moraju radnicama osigurati sva prava vezana za ugovor o radu, uključujući redovnu isplatu plaća i/ili pravo na odgovarajući doplatak.
Direktiva 2003/88
11. Direktiva 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena(16) sadržava sljedeću definiciju:
„‚radno vrijeme noću’ je vremensko razdoblje od najmanje sedam sati prema definiciji u nacionalnom pravu, a u koje je obvezno uključeno razdoblje između ponoći i pet sati ujutro;
[…]”(17)
Direktiva 2006/54
12. Uvodne izjave Direktive 2006/54 sadržavaju sljedeće navode. Iz sudske prakse Suda jasno proizlazi da stavljanje žena u nepovoljniji položaj s obzirom na trudnoću i majčinstvo predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola. Takvo bi postupanje stoga trebalo izričito obuhvatiti direktivom(18). Što se tiče načela jednakog postupanja, Sud dosljedno priznaje legitimnost zaštite biološkog stanja žene tijekom trudnoće i majčinstva te uvođenja mjera zaštite majčinstva kao sredstva za postizanje bitne jednakosti. Direktiva 2006/54 stoga ne bi trebala dovoditi u pitanje Direktivu 92/85(19). Naposljetku, „[d]onošenje pravila o teretu dokaza igra značajnu ulogu u osiguravanju učinkovite provedbe načela jednakog postupanja. Stoga bi prema odluci Suda trebalo donijeti odredbe kojima bi se teret dokaza u slučajevima gdje postoji pretpostavka diskriminacije prebacio na tuženika, osim u postupcima u kojima sud ili drugo nacionalno nadležno tijelo istražuje činjenično stanje. Ipak, treba pojasniti da procjena činjenica iz kojih se može pretpostaviti postojanje izravne ili neizravne diskriminacije ostaje u nadležnosti odgovarajućeg nacionalnog tijela u skladu s nacionalnim pravom i praksom. Nadalje, države članice mogu u odgovarajućoj fazi postupka uvesti pravila o dokazivanju koja su povoljnija za tužitelje”(20).
13. Članak 1. predviđa da je cilj Direktive „osigurati provedbu načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada”.
14. U članku 2. stavku 1. točki (a) utvrđeno je da izravna diskriminacija postoji „ako osoba zbog svoga spola ima nepovoljniji tretman nego što ga ima ili bi ga imala druga osoba u usporedivoj situaciji”. U skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (b), neizravna diskriminacija postoji „ako prividno neutralna odredba, kriterij ili postupak može na određeni način staviti u nepovoljniji položaj osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola, osim ako je ta odredba, kriterij odnosno postupak objektivno opravdan legitimnim ciljem i ako su sredstva za postizanje tog cilja primjerena i nužna”. Za potrebe članka 2. stavka 2. točke (c), „diskriminacija” uključuje „svaki nepovoljniji tretman žene u vezi s trudnoćom ili rodiljnim dopustom u smislu [Direktive 92/85]”.
15. Članak 14. stavak 1. zabranjuje diskriminaciju na temelju spola, među ostalim, s obzirom na uvjete zaposlenja i radne uvjete (članak 14. stavak 1. točka (c)).
16. Članak 19. glasi:
„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere u okviru svojih pravosudnih sustava kako bi osigurale da, kad osobe koje se smatraju oštećenima zbog neprimjenjivanja načela jednakog postupanja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom utvrde činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokaza nepostojanja povrede načela jednakog postupanja bude na tuženiku.
2. Stavak 1. ne sprečava države članice da uvedu pravila o dokazivanju koja su povoljnija za tužitelje.
[…]
4. Stavci [1. i 2.] također se primjenjuju na:
(a) slučajeve iz […], ako se radi o diskriminaciji na temelju spola, Direktive 92/85] […]”
17. U skladu s člankom 28., Direktiva 2006/54 ne dovodi u pitanje (Unijine i nacionalne) odredbe koje se tiču zaštite žena, posebno u pogledu trudnoće i majčinstva. Također, izričito se ističe da ne dovodi u pitanje, među ostalim, Direktivu 92/85.
Španjolsko pravo
18. Članak 26. Leya 31/1995 de Prevención de Riesgos Laborales (Zakon 31/1995 o sprečavanju profesionalnih rizika od 8. studenoga 1995.) (u daljnjem tekstu: LPRL) glasi:
„1. Procjena opasnosti [za sigurnost i zdravlje radnica] iz članka 16. ovog zakona mora obuhvaćati određivanje vrste, razmjera i trajanja izlaganja trudnih radnica i radnica koje su nedavno rodile sredstvima, procesima ili radnim uvjetima koji mogu nepovoljno utjecati na zdravlje radnica ili fetusa u svim aktivnostima za koje je vjerojatno da predstavljaju osobitu opasnost. Ako rezultati procjene upućuju na postojanje opasnosti za sigurnost ili zdravlje ili moguće posljedice na trudnoću ili dojenje takvih radnica, poslodavac poduzima potrebne mjere kako bi privremenom promjenom radnih uvjeta i radnog vremena tih radnica osigurao da se izbjegne njihovo izlaganje takvim opasnostima.
Takve mjere uključuju, prema potrebi, oslobađanje od noćnog rada ili rada u smjenama.
2. Ako zdravstvene službe [Instituto Nacional de la Seguridad Social (u daljnjem tekstu: INSS)] ili osiguravajućih društava, ovisno o vrsti subjekta kod kojega je poslodavac ugovorio osiguranje od profesionalnih rizika, na temelju izvješća liječnika Servicio Nacional de Salud [Nacionalna zdravstvena služba, Španjolska] koji medicinski obrađuje radnicu potvrde da promjena radnih uvjeta ili radnog vremena nije izvediva ili da bi unatoč takvoj promjeni radni uvjeti nepovoljno utjecali na zdravlje trudne radnice ili fetusa, dotičnu radnicu mora se premjestiti na drugo radno mjesto ili funkciju koja odgovara njezinu stanju. U tu svrhu poslodavac mora, nakon savjetovanja s predstavnicima radnika, utvrditi popis neopasnih radnih mjesta.
Premještaj na drugo radno mjesto ili funkciju obavlja se u skladu s pravilima i kriterijima primjenjivima u slučajevima funkcionalne mobilnosti i ostaje na snazi do trenutka kada radnici njezino zdravstveno stanje dopusti povratak na prethodno radno mjesto.
[…]
3. Ako premještaj na drugo radno mjesto nije tehnički ili objektivno izvediv ili se ne može zahtijevati iz dokazano opravdanih razloga, radnica može svoj ugovor staviti u mirovanje zbog postojanja opasnosti tijekom trudnoće, u skladu s člankom 45. stavkom 1. točkom (d) [Real Decreto Legislativo 1/1995, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 1/1995 o potvrđivanju izmijenjenog teksta Zakona o radu) od 24. ožujka 1995.], i to za razdoblje potrebno da se zaštiti njezina sigurnost i zdravlje te sve dok se ne može vratiti na svoje prethodno radno mjesto ili premjestiti na drugo radno mjesto koje odgovara njezinu stanju.
4. Odredbe stavaka 1. i 2. ovog članka primjenjuju se i tijekom dojenja ako radni uvjeti mogu nepovoljno utjecati na zdravlje radnice ili njezina djeteta i ako zdravstvene službe [INSS‑a] ili osiguravajućih društava, ovisno o vrsti subjekta kod kojega je poslodavac ugovorio osiguranje od profesionalnih rizika, na temelju izvješća liječnika Nacionalne zdravstvene službe koji medicinski obrađuje radnicu potvrde postojanje takve situacije. Osim toga, ako su ispunjeni uvjeti navedeni u stavku 3. ovog članka, radnica može svoj ugovor staviti u mirovanje zbog postojanja opasnosti tijekom dojenja djeteta mlađeg od devet mjeseci, u skladu s člankom 45. stavkom 1. točkom (d) [Kraljevskog zakonodavnog dekreta 1/1995].”
19. Prema španjolskom pravu, postojanje opasnosti tijekom dojenja rezultira mirovanjem ugovora o radu i isplatom naknade socijalnog osiguranja samo ako se dokaže da opasnost postoji i da radne uvjete nije moguće promijeniti ili radnicu premjestiti na drugo radno mjesto.
20. Sud koji je uputio zahtjev ističe da je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) u presudama koje su se odnosile na rad u smjenama i noćni rad više puta istaknuo da se radni raspored ne može automatski smatrati opasnošću za dojenje. Međutim, utvrdio je da se za takvu opasnost može smatrati da postoji kada radno vrijeme nije usklađeno s redovitim intervalima dojenja djeteta, pod uvjetom da neusklađenost izravnog dojenja nije moguće ublažiti izdajanjem mlijeka i da se u svakom slučaju dokazalo da izdajanje mlijeka u konkretnom slučaju nije preporučljivo zbog razloga koji se tiču zdravlja majke ili djeteta.
21. Što se tiče postupovnog prava, članak 96. Leya 36/2011 reguladora de la jurisdicción social (Zakon 36/2011 o socijalnim sudovima) od 10. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: Zakon 36/2011) naslovljen je „Teret dokazivanja u slučajevima diskriminacije i nesreća na radu”. Člankom 96. stavkom 1. tog zakona – koji predviđa da se teret dokazivanja prebacuje na tuženika kad osoba koja se smatra oštećenom zbog neprimjenjivanja načela jednakog postupanja utvrdi činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do diskriminacije, među ostalim, na temelju spola – u španjolsko je pravo prenesen članak 19. stavak 1. Direktive 2006/54.
Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
22. Isabel González Castro bila je zaposlena u društvu Prosegur España SL kao zaštitarka. Dana 8. studenoga 2014. rodila je sina kojeg je dojila. Od ožujka 2015. radila je u trgovačkom centru As Termas u Lugu (Španjolska)(21). Radila je u promjenjivim rotacijskim osmosatnim smjenama. Usluge osiguranja na njezinu mjestu rada pružalo je barem dvoje zaštitara, osim u slučaju sljedećih smjena, kada je radio samo jedan zaštitar: od ponedjeljka do četvrtka od ponoći do 8 sati; petkom je radila od 2 sata do 8 sati; subotom od 3 sata do 8 sati, a nedjeljom od 1 sat do 8 sati. Tijekom nekih od tih razdoblja morala je raditi sama, kao jedini zaštitar na dužnosti.
23. Iz spisa koji je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je I. González Castro od pedijatrijskog odjela javne zdravstvene službe za opasnosti tijekom dojenja 3. ožujka 2015. ishodila certifikat koji je potvrđivao da je doista dojila svojeg sina. Dana 3. ožujka 2015. osiguravatelj njezina poslodavca, društvo Mutua Umivale, poslao je društvu Prosegur España standardni dopis u kojem je bilo navedeno da je zahtjev za isplatu doplatka tijekom trudnoće ili dojenja odbijen „jer nikakva opasnost nije postojala”. I. González Castro ispunila je obrazac naslovljen „Zahtjev za liječnički certifikat o postojanju opasnosti tijekom dojenja”, koji je 9. ožujka 2015. podnijela svojem poslodavcu. Standardni tekst tog obrasca glasio je: „Zatraženi liječnički certifikat u Vašem slučaju opravdava premještaj na drugo radno mjesto ili promjenu funkcija koje obavljate. Doplatak za opasnost tijekom trudnoće bit će Vam isplaćen samo ako, zbog razloga predviđenih zakonom, ne dođe do premještaja ili promjene funkcija”. Dana 13. ožujka 2015. zastupnik društva Prosegur España ispunio je obrazac naslovljen „Certifikat o uplaćivanju doprinosa u sustav socijalnog osiguranja u vezi sa zahtjevom za plaćanje novčanog doplatka za opasnost tijekom dojenja”, u kojem je bilo navedeno da je I. González Castro bila zaposlena kao zaštitarka, da su njezine dužnosti uključivale ophodnju prostora i, prema potrebi, osiguravanje da ne dođe do počinjenja kaznenih djela te da uvjeti u kojima je radila nisu utjecali na dojenje(22).
24. Društvo Mutua Umivale potom je formalno ispitalo zahtjev I. González Castro za liječnički certifikat. Ono joj je 17. ožujka 2015. poslalo dopis navodeći da iz dokumenata koje je sama dostavila proizlazi da je njezin posao kao takav ne izlaže nikakvim opasnostima. U dokumentima priloženima tom dopisu citiran je priručnik Španjolske pedijatrijske udruge „Smjernice o procjeni opasnosti koje na radnom mjestu postoje za dojenje”, koji je napisan za INSS (u daljnjem tekstu: priručnik Španjolske pedijatrijske udruge). Društvo Mutua Umivale u dopisu je navelo da „noćni rad, rad u smjenama ili rad koji osoba obavlja sama kao takvi ne predstavljaju očitu opasnost za dojenje, iako ga mogu učiniti nezgodnim zbog radnog rasporeda; opasnost od prekidanja dojenja ne postoji ako slijedite naše preporuke”(23).
25. Dana 24. travnja 2015. I. González Castro pisala je društvu Mutua Umivale osporavajući odluku o odbijanju. Društvo Mutua Umivale njezin je zahtjev odbilo dopisom od 4. svibnja 2015. zato što na radnom mjestu I. González Castro nisu postojale opasnosti koje su ugrožavale zdravlje njezina djeteta. To je društvo 4. kolovoza 2015. objavilo liječničko izvješće koje je potpisala dr. Maria Renau Escudero. U tom se izvješću upućivalo na certifikat pedijatra koji je I. González Castro dostavila te na navode njezina poslodavca da „na dojenje nisu utjecali ni uvjeti u kojima je radila ni njezine zaštitarske aktivnosti i funkcije”. Upućivalo se i na priručnik Španjolske pedijatrijske udruge. U izvješću je konačno zaključeno da na radnom mjestu dotične radnice nije postojala opasnost koja utječe na dojenje, pri čemu je citiran taj priručnik: „u skladu s našim kriterijima, noćni rad i rad u smjenama sami po sebi ne podrazumijevaju postojanje jasne opasnosti za dojenje, iako valja priznati da će obje okolnosti utjecati na dojenje u smislu da će ga učiniti nezgodnim zbog radnog rasporeda”. Dana 30. prosinca 2015. Juzgado de lo Social No 3 de Lugo (Socijalni sud br. 3 u Lugu) odbio je tužbu I. González Castro protiv te odluke zato što rad u smjenama ili noćni rad, u skladu s presudama španjolskog Vrhovnog suda i priručnikom Španjolske pedijatrijske udruge, ne predstavlja opasnost tijekom dojenja. I. González Castro protiv te je presude podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev.
26. I. González Castro navodi da je tijekom dojenja svojeg sina bila izložena opasnosti zbog triju razloga: (i.) same naravi zaštitarskog posla (prisutni rizici i povezani stres); (ii.) činjenica da se njezin posao obavljao u smjenama, katkad noću i sama; i (iii.) činjenice da nije mogla dojiti na radnom mjestu jer joj, kako navodi, za to nije osiguran nikakav prostor, a ona svoje radno mjesto nije mogla napustiti kako bi dojila. Društvo Mutua Umivale (osiguravatelj) na to odgovara da posao I. González Castro nije uključivao nikakve stvarne opasnosti za dojenje, nego ga je samo „otežavao”, što je svojstveno svakom poslu. Tvrdi da noćni rad i rad u smjenama kao takvi ne znače da postoji očita opasnost za dojenje, „iako ga mogu učiniti nezgodnim”, te da se poteškoće povezane s izravnim dojenjem djeteta i njegova nespojivost s poslom mogu ublažiti izdajanjem mlijeka izvan posla, s obzirom na to da ga je moguće pohraniti na duže razdoblje, čak i na sobnoj temperaturi”.
27. Sud koji je uputio zahtjev ističe da nema dokaza o tome da je I. González Castro na svojem radnom mjestu imala pristup prostoru u kojem bi dojila svojeg sina ili izdajala mlijeko kao ni o tome da su se uvjeti ili mjesto obavljanja njezina posla mogli promijeniti kako bi se izbjegli čimbenici za koje je I. González Castro navodila da su predstavljali opasnost za dojenje.
28. S obzirom na navedeno, sud koji je uputio zahtjev traži donošenje prethodne odluke o sljedećim pitanjima:
„1. Treba li članak 7. [Direktive 92/85] tumačiti na način da noćni rad koji nisu obvezne obavljati radnice iz članka 2., uključujući radnice koje doje, ne uključuje samo rad koji se u potpunosti obavlja u noćnoj smjeni nego i rad u smjenama kada su neke od tih smjena, kao u ovom slučaju, noćne?
2. Jesu li u sporu u kojem se razmatra postojanje opasnosti za radnicu koja doji posebna pravila o teretu dokazivanja iz članka 19. stavka 1. [Direktive 2006/54] (koji je u španjolsko zakonodavstvo prenesen, među ostalim, člankom 96. stavkom 1. [Zakona 36/2011]) u vezi sa zahtjevima iz članka 5. [Direktive 92/85] (koji je u španjolsko zakonodavstvo prenesen člankom 26. [LPRL‑a]) primjenjiva na odobravanje dopusta radnici koja doji i, ovisno o slučaju, plaćanje odgovarajućeg doplatka predviđenog nacionalnim zakonodavstvom sukladno članku 11. stavku 1. [Direktive 92/85]?
3. Može li se članak 19. stavak 1. [Direktive 2006/54] tumačiti na način da su ‚činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije’ radnice koja doji – u sporu u kojem se razmatra postojanje opasnosti za tu radnicu koje daje pravo na dopust predviđeno člankom 5. [Direktive 92/85], a u španjolsko zakonodavstvo preneseno člankom 26. [LPRL‑a] – sljedeće: (1.) radnica radi u smjenama kao zaštitarka, pri čemu neke smjene radi noću i sama; (2.) osim toga, ide u ophodnje i po potrebi reagira na hitne slučajeve (kaznena djela, požari i ostali incidenti); te (3.) na radnome mjestu k tomu ne postoji prikladan prostor za dojenje ili, ovisno o slučaju, za izdajanje mlijeka?
4. Kada su u sporu u kojem se razmatra postojanje opasnosti za radnicu dojilju koje daje pravo na dopust dokazane ‚činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije’ u smislu članka 19. stavka 1. [Direktive 2006/54] u vezi s člankom 5. [Direktive 92/85] (koji je u španjolsko zakonodavstvo prenesen člankom 26. [LPRL‑a]), može li se od radnice koja doji tražiti, kako bi joj se odobrio dopust sukladno nacionalnom propisu kojim je prenesen članak 5. stavci 2. i 3. [Direktive 92/85], da dokaže da promjena njezinih radnih uvjeta i/ili radnog vremena nije tehnički i/ili objektivno izvediva ili se to ne može zahtijevati i da njezin premještaj na drugo radno mjesto nije tehnički i/ili objektivno izvediv ili se to ne može zahtijevati, ili je pak dokazivanje tih elemenata na tuženicima (poslodavac i [društvo Mutua Umivale], koje isplaćuje naknadu socijalnog osiguranja zbog mirovanja ugovora o radu)?”
29. Pisana očitovanja podnijeli su INSS, njemačka i španjolska vlada i Europska komisija. Navedene su stranke, osim njemačke vlade, iznijele usmena očitovanja na raspravi održanoj 22. veljače 2018.
Ocjena
Uvodne napomene
30. INSS smatra da španjolsko pravo pruža odgovore na pitanja suda koji je uputio zahtjev. S obzirom na to, ističe da zahtjev za prethodnu odluku nije potreban.
31. Dok nacionalne mjere kojima se provode direktive 92/85, 2003/88 i 2006/54 spadaju u nadležnost suda koji je uputio zahtjev, za tumačenje odredbi prava Unije koje se tim mjerama provode nadležan je Sud. Sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi treba li pojam noćnog rada iz članka 7. Direktive 92/85 tumačiti s obzirom na Direktivu 2003/88 te primjenjuje li se ta odredba na okolnosti I. González Castro. Također želi doznati u kojoj mjeri Direktivu 92/85 treba tumačiti u vezi s Direktivom 2006/54. Ta se pitanja tiču prava Unije. Osim toga, Sud je više puta zaključio da ovlast sastavljanja prethodnih pitanja ima isključivo nacionalni sud(24). Sud koji je uputio zahtjev njegovim je podnošenjem jednostavno upotrijebio tu ovlast. Stoga se ne slažem s INSS‑om: pitanja suda koji je uputio zahtjev treba razmotriti.
32. Nesporno je da je I. González Castro bila zaposlenica društva Prosegur España i da se u relevantnom razdoblju smatrala „radnicom koja doji” u smislu članka 2. točke (c) Direktive 92/85(25). Kako je to Sud nedavno istaknuo, „[…] s obzirom na to da je stanje žene koja doji usko povezano s majčinstvom i osobito s ‚trudnoćom ili rodiljnim dopustom’ – radnice koje doje valja zaštititi jednako kao i trudne radnice ili radnice koje su nedavno rodile”(26).
33. Također je nesporno da je I. González Castro radila u smjenama koje su obuhvaćale i noćne sate.
34. Naposljetku, trebala bih istaknuti da države članice, u skladu s člankom 7. Direktive 92/85, moraju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da radnice ne budu obvezne raditi noću tijekom trudnoće i u razdoblju neposredno nakon porođaja koje određuje nadležno državno tijelo. U opisu nacionalnog prava koji je sud koji je uputio zahtjev pružio u odluci o upućivanju tog zahtjeva navodi se da to razdoblje u Španjolskoj traje devet mjeseci nakon porođaja. Nesporno je da je I. González Castro zahtjev za doplatak podnijela unutar tog razdoblja.
Prvo pitanje
35. Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem pita uključuje li „noćni rad” u smislu članka 7. Direktive 92/85 rad u smjenama koji dotična radnica samo djelomično obavlja noću.
36. INSS ističe da je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi je li I. González Castro noćna radnica u smislu nacionalnih pravila te postoji li opasnost za dojenje potvrđena liječničkim certifikatom u skladu s člankom 7. Direktive 92/85 i relevantnim nacionalnim pravilima.
37. Nepobitno je da su funkcije Suda i suda koji je uputio zahtjev međusobno odvojene i da je isključivo potonji nadležan za tumačenje nacionalnog zakonodavstva(27). Međutim, kada je riječ o postupku na temelju članka 267. UFEU‑a, iz raspodjele funkcija između nacionalnih sudova i Suda proizlazi da sud koji je uputio zahtjev nacionalno zakonodavstvo mora tumačiti što je moguće više s obzirom na tekst i svrhu predmetnih direktiva kako bi se ostvario željeni rezultat(28). Sud ne može odlučivati o usklađenosti nacionalnih pravila s tim direktivama. Međutim, Sud jest nadležan sudu koji je uputio zahtjev pružiti smjernice u pogledu tumačenja prava Unije koje su potonjem potrebne da bi izvršio tu funkciju(29).
38. Njemačka ističe da članak 7. Direktive 92/85 treba tumačiti s obzirom na Direktivu 2003/88. Tvrdi da „noćni rad” uključuje rad u smjenama ako se njegov dio obavlja noću. Španjolska navodi da rad u smjenama koji se obavlja noću spada pod pojam noćnog rada, ali to ne znači da je takav rad nužno opasan za radnice koje doje. Komisija ističe da noćni rad obuhvaća ne samo rad koji se u cijelosti obavlja noću nego i rad u smjenama koji se barem djelomično obavlja noću.
39. Slažem se s Komisijom zbog sljedećih razloga.
40. Kao prvo, iako pojam noćnog rada u Direktivi 92/85 nije definiran, nije ga moguće ograničiti na točno određen radni raspored. Prema mojem mišljenju, „noćni rad” može obuhvaćati i rad koji se u cijelosti obavlja noću i rad u smjenama koji se samo djelomično obavlja noću.
41. Kao drugo, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je prilikom tumačenja odredbe prava Unije potrebno uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i njezin kontekst te ciljeve čijem ostvarenju teže propisi kojih je ona dio(30).
42. Tumačenje članka 7. Direktive 92/85 koje predlažem u skladu je s ciljevima te direktive. Cilj je Direktive 92/85 poticanje poboljšanja sigurnosti i zaštite zdravlja na radu trudnih radnica i radnica koje su nedavno rodile ili doje(31). Stoga radnica koja doji spada u specifičnu rizičnu skupinu u odnosu na koju treba poduzeti mjere za zaštitu sigurnosti i zdravlja. Nadalje, u skladu je s općim preventivnim ciljem te direktive to da žene obuhvaćene njezinim člankom 2. točkom (c) kojima rad noću nije redovit način obavljanja posla, nego samo rade noćne smjene, imaju pravo na zaštitu koju pruža članak 7. te direktive.
43. Pomaže li Direktiva 2003/88 u tumačenju pojma noćnog rada iz članka 7. Direktive 92/85?
44. Obje direktive imaju istu pravnu osnovu(32). Međutim, u članku 7. Direktive 92/85 ne upućuje se na definiciju „radnog vremena noću” iz članka 2. stavka 3. Direktive 2003/88, a noćni rad u potonjoj direktivi nije definiran(33).
45. Osim toga, Direktiva 92/85 štiti posebno osjetljivu skupinu radnica(34) te je potrebno ocijeniti ispunjava li dotična radnica zahtjeve te direktive kako bi uživala pogodnosti njezinih odredbi. Pravila Direktive 2003/88 nisu nužno relevantna za takvu ocjenu.
46. Čini mi se da noćni rad iz Direktive 92/85 nema nužno isto značenje kao radno vrijeme noću iz članka 2. stavka 3. Direktive 2003/88. Umjesto toga, te je dvije direktive potrebno međusobno usklađeno tumačiti.
47. Izraz „radno vrijeme noću” iz Direktive 2003/88 u njezinu je članku 2. stavku 3. definiran kao razdoblje od najmanje sedam sati prema definiciji u nacionalnom pravu, a u koje je uključeno razdoblje između ponoći i pet sati ujutro. Smatram da isto značenje, u nedostatku uvjerljivih razloga za suprotno, treba dati i riječi „noć” iz Direktive 92/85. Iz toga proizlazi da je rad koji radnica obavlja tijekom tog razdoblja noćni rad u smislu članka 7. Direktive 92/85. Ističem da se u engleskoj verziji Direktive 2003/88 upotrebljava izraz „any period” („bilo koje vremensko razdoblje”), što sugerira da rad u smjenama nije isključen iz te definicije.
48. Slažem se i s navodom suda koji je uputio zahtjev da bi radnica dojilja koja radi u noćnim smjenama imala manju zaštitu od žena koje rade samo noću ako bi rad u noćnim smjenama bio isključen iz područja primjene članka 7. Direktive 92/85. Malo je vjerojatno da je to bila zakonodavčeva namjera.
49. Sud je više puta zaključio (u pogledu propisa koji su sada dio Direktive 2006/54) da države članice u svojem nacionalnom zakonodavstvu ne smiju predvidjeti načelo prema kojem je ženama zabranjen noćni rad, čak i ako ono podliježe iznimkama, ako muškarcima takav rad nije zabranjen. Takva bi zabrana bila protivna načelu jednakog postupanja(35).
50. Međutim, u uvodnoj izjavi 13. Direktive 92/85 navedeno je da se treba propisati da, među ostalim, radnice koje doje ne moraju raditi noću kada je to potrebno radi zaštite njihove sigurnosti i zdravlja. Taj navod, ako ga promatramo u vezi s člankom 7., sugerira da se okolnosti dotične radnice moraju pojedinačno procjenjivati.
51. Spis nacionalnog suda pokazuje da je I. González Castro ishodila liječnički certifikat koji je potvrđivao da je doista dojila te da je, ispunivši za nju relevantan dio obrasca naslovljenog „Zahtjev za liječnički certifikat o postojanju opasnosti tijekom dojenja”, 9. ožujka 2015. pokrenula postupak za ishođenje liječničkog certifikata u prilog njezinu zahtjevu. INSS je na raspravi istaknuo da on ne sudjeluje u postupku izdavanja takvog liječničkog certifikata jer se taj postupak tiče radnice, njezina poslodavca i, ovisno o slučaju, poslodavčeva osiguravatelja (u predmetnom slučaju to je društvo Mutua Umivale). Sudu je rečeno i da radnica može podnijeti izvješće drugog liječnika, kao što je liječnik opće prakse, ali da nije jasno je li takvo izvješće samo po sebi dovoljno da se pokrene postupak i da podnositeljica zahtjeva stekne pravo na zaštitu iz Direktive 92/85.
52. Naravno, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi činjenice. Međutim, dopis društva Mutua Umivale poslodavcu I. González Castro od 3. ožujka 2015. sugerira da je i prije nego što je 9. ožujka 2015.(36) formalno zatražila liječnički certifikat bilo jasno da se njezinu zahtjevu neće udovoljiti. Ništa ne upućuje na to da su njezin poslodavac ili društvo Mutua Umivale proveli pojedinačnu ocjenu njezinih osobnih okolnosti. Povezujući informacije koje proizlaze iz navoda INSS‑a i španjolske vlade, opisa koji je sud koji je uputio zahtjev pružio u odluci o upućivanju tog zahtjeva i dokumenata u spisu tog suda, čini se da je trenutačna nacionalna praksa takva da se zahtjev radnice za liječnički certifikat automatski odbija ako za odnosni posao u priručniku Španjolske pedijatrijske udruge nije utvrđeno da je opasan za dojenje(37).
53. Sigurna sam da je takav pristup suprotan Direktivi 92/85. Zakonodavac Unije odlučio je da noćni rad jest opasan. Liječnički certifikat namijenjen je pokretanju ocjene osobnih okolnosti radnice u danom slučaju. Sustav opisan Sudu u očitoj je suprotnosti sa zakonodavčevim ciljevima.
54. Ne sugeriram da se u predmetnom slučaju radilo o nepravilnom postupanju. Međutim, postupak u kojem osiguravatelj odgovoran za isplatu doplatka koji radnica traži ujedno procjenjuje postojanje tog prava, time što odlučuje može li ta radnica dobiti liječnički certifikat potreban na temelju članka 7. Direktive 92/85, nužno je manjkav. Osiguravatelj je u očitom sukobu interesa.
55. I. González Castro ima pravo na zaštitu predviđenu Direktivom 92/85 ako ispunjava zahtjeve iz njezina članka 7. stavka 1. te nema potrebe razmatrati članke 4. i 5. (vidjeti drugo, treće i četvrto pitanje) zato što se na opću procjenu opasnosti na temelju članka 4. Direktive 92/85 nije potrebno pozivati ako se primjenjuje njezin članak 7.(38). Trenutačno nije jasno jesu li članci 4. i 5. relevantni za spor u glavnom postupku(39).
56. Stoga zaključujem da se članak 7. stavak 1. Direktive 92/85 može primjenjivati na radnicu koja radi u smjenama te dio dužnosti obavlja noću, pod uvjetom da ona podnese liječnički certifikat iz kojeg proizlazi da je potrebno poduzeti mjere za izbjegavanje opasnosti za njezinu sigurnost i zdravlje u skladu s člankom 7. stavkom 2. te direktive. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, je li podnositeljica zahtjeva dostavila takav certifikat ili je li joj omogućeno da to učini.
Drugo, treće i četvrto pitanje
Opće napomene
57. U skladu s člankom 19. stavkom 1. Direktive 2006/54, države članice moraju poduzeti potrebne mjere u okviru svojih pravosudnih sustava kako bi osigurale da, kad osoba koja se smatra oštećenom zbog povrede načela jednakog postupanja utvrdi činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokazivanja nepostojanja povrede tog načela bude na tuženiku(40). Sud koji je uputio zahtjev drugim, trećim i četvrtim pitanjem u biti traži smjernice o načinu na koji tu odredbu treba tumačiti u vezi s člankom 5. Direktive 92/85. Ta su pitanja osobito relevantna ako I. González Castro ne ispunjava zahtjeve iz članka 7. Direktive 92/85 u pogledu odsutnosti s posla i plaćanja doplatka u skladu s člankom 11., s obzirom na to da joj se ne može omogućiti da radi samo danju(41).
58. Sud koji je uputio zahtjev drugo, treće i četvrto pitanje temelji na pretpostavci da bi pravilno provedena procjena predviđena člankom 4. stavkom 1. Direktive 92/85 uputila na postojanje opasnosti za radnicu koja je dojila te da je stoga potrebno razmotriti koje se mjere trebalo poduzeti radi zaštite njezine sigurnosti i zdravlja u skladu s člankom 5. Međutim, odluka kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku (kao ni prateći nacionalni spis) ne sadržava nikakve informacije koje bi upućivale na to da je provedena ikakva procjena u skladu s člankom 4. stavcima 1. i 2. Direktive 92/85. Španjolska vlada na raspravi je obavijestila Sud da je članak 26. LPRL‑a glavna odredba kojom su provedeni članci 4. i 7. Direktive 92/85, ali da se u nacionalnom zakonodavstvu ne pravi jasna razlika između tih dvaju članaka te direktive. Nije posve jasno čini li pravnu osnovu zahtjeva I. González Castro za doplatak članak 4. ili članak 7. (ili možda oba). To je pitanje na koje sud koji je uputio zahtjev u konačnici mora odgovoriti.
59. Primjenjuje li se članak 4. Direktive 92/85 na okolnosti I. González Castro?
60. Ta se odredba primjenjuje na radnicu koja doji „[z]a sve aktivnosti kod kojih postoji osobita opasnost od izlaganja sredstvima, procesima ili radnim uvjetima navedenima u nepotpunom popisu u Prilogu I.”. Činjenica da I. González Castro nije obavljala podzemni rad u rudniku (jedina vrsta posla navedena pod naslovom „Radni uvjeti” u nepotpunoj tablici u Prilogu I.) ne znači da je posao poput njezina nužno isključen iz područja primjene Direktive 92/85. Procjena opasnosti predviđena člankom 4. stavkom 1. provodi se u skladu sa Smjernicama, koje se odnose, među ostalim, na „psihički i fizički umor te druge oblike fizičkog i psihičkog stresa povezanog s poslovima koje obavljaju radnice u smislu članka 2.” te direktive(42). Rad u smjenama i noćni rad istaknuti su u Smjernicama(43). Stoga izričit tekst članka 3. stavka 1. drugog podstavka u vezi s člankom 4. stavkom 1. Direktive 92/85 potvrđuje da posao poput onoga koji je obavljala I. González Castro doista spada u područje primjene potonje odredbe.
61. Članak 4. opća je odredba kojom su predviđene radnje koje treba poduzeti u pogledu svih aktivnosti koje mogu uključivati osobitu opasnost za radnice u smislu članka 2. Direktive 92/85. S druge strane, članak 7. posebna je odredba koja se primjenjuje u slučajevima noćnog rada, koje je zakonodavac izdvojio kao aktivnosti u kojima trudne radnice ili radnice koje su nedavno rodile ili doje mogu biti izložene osobitoj opasnosti.
62. Nije na radnici da izričito zahtijeva zaštitu predviđenu Direktivom 92/85, već je poslodavac taj koji mora provesti procjenu opasnosti. To je potpuno u skladu s okvirom uspostavljenim Direktivom 89/391, koji poslodavce obvezuje da poduzmu preventivne mjere radi osiguravanja sigurnosti i zdravlja radnika u svakom aspektu povezanom s radom(44).
63. Ukratko, Direktivom 92/85 uvedena je obveza procjene opasnosti i obavještavanja radnica i njihovih predstavnika o tim opasnostima. Kada rezultati procjene opasnosti provedene u skladu s člankom 4. stavkom 1. te direktive upućuju na postojanje opasnosti za sigurnost ili zdravlje i moguće posljedice na trudnoću ili dojenje dotične radnice, stavci 1. i 2. članka 5. predviđaju da poslodavac mora privremeno promijeniti radne uvjete i/ili radno vrijeme te radnice(45). Ako to s obzirom na okolnosti nije moguće, radnicu se mora premjestiti na drugo radno mjesto. Tek u slučaju da takav premještaj nije moguć stavak 3. članka 5. predviđa da se radnici, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i/ili nacionalnom praksom, odobri dopust za cijelo razdoblje potrebno da se zaštiti njezina sigurnost i zdravlje(46). Stoga do primjene članka 5. dolazi samo ako rezultati procjene predviđene člankom 4. Direktive 92/85 upućuju na postojanje opasnosti za sigurnost ili zdravlje ili posljedice na, u predmetnom slučaju, radnicu koja doji.
64. Iako sud koji je uputio zahtjev u svojim pitanjima ne spominje izričito članak 4. Direktive 92/85, to ne sprečava Sud da tom sudu pruži sve potrebne elemente tumačenja prava Unije, uključujući ostale odredbe navedene direktive (u ovom predmetu osobito odredbe članka 4.) koje mogu biti od pomoći(47).
65. S obzirom na to, drugo, treće i četvrto pitanje shvaćam na način da se njima traže smjernice u pogledu tumačenja članka 19. Direktive 2006/54, koji se odnosi na teret dokazivanja, i članka 4. Direktive 92/85. Drugo i treće pitanje razmotrit ću zajedno, nakon čega ću analizirati četvrto pitanje.
Drugo i treće pitanje
66. Primjenjuju li se pravila o prebacivanju tereta dokazivanja na poslodavca (ili nadležno tijelo) iz članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54 kada radnica u smislu članka 2. točke (c) Direktive 92/85 osporava procjenu opasnosti provedenu na temelju članka 4. stavka 1. te direktive (ili kada je članak 7. u pitanju) (drugo pitanje)? Osim toga, što se podrazumijeva pod „činjenicama iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije” u smislu članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54? Sud koji je uputio zahtjev osobito pita upućuju li sljedeće činjenice na postojanje izravne ili neizravne diskriminacije za potrebe te odredbe: (i.) da radnica katkad radi u noćnim smjenama, i to sama; (ii.) da rad uključuje nadzor objekta i prema potrebi rješavanje hitnih slučajeva; i (iii.) da nema dokaza da na radnom mjestu postoje prikladni prostori za dojenje ili izdajanje mlijeka (treće pitanje).
67. Što se tiče procjene opasnosti na temelju članka 4., poslodavac tu procjenu mora provesti u skladu sa Smjernicama(48). Poslodavac mora odrediti: (i.) opasnosti, koje uključuju psihički i fizički umor kao i druge fizičke i psihičke napore; i (ii.) kategoriju radnica, u ovom predmetu to je radnica koja doji; te organizirati kvalitativnu i kvantitativnu procjenu opasnosti koju će provesti nadležna osoba. U Smjernicama se jasno navodi da se u procjeni opasnosti moraju uzeti u obzir liječnički savjeti i osobne okolnosti radnice u pitanju(49).
68. U Smjernicama je pod naslovom „Psihički i fizički umor i radno vrijeme” u pogledu procjene opasnosti navedeno sljedeće: „Dugo radno vrijeme, rad u smjenama i noćni rad mogu znatno utjecati na zdravlje novih majki i trudnica te na dojenje. Taj utjecaj nije isti na sve žene i povezane opasnosti variraju ovisno o vrsti posla, radnim uvjetima i ženi o kojoj je riječ; […] tijekom trudnoće i u razdoblju nakon porođaja raste i psihički i fizički umor, zbog raznih fizioloških i drugih promjena koje nastupaju. Budući da pate od povećanog umora, neke trudnice i dojilje ne mogu raditi u neredovitim ili kasnim smjenama, noću ili prekovremeno. Radni raspored […] može utjecati na zdravlje trudnice i njezina nerođenog djeteta, njezin oporavak nakon porođaja ili njezinu mogućnost dojenja te može povećati opasnost od stresa i sa stresom povezanih bolesti”(50).
69. Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da je tužba I. González Castro u prvostupanjskom postupku odbijena zato što „rad u smjenama ili noćni rad ne predstavlja opasnost za dojenje, u skladu s presudama Tribunala Supremo (Vrhovni sud) i priručnikom Španjolske pedijatrijske udruge, te zato što činjenica da radnica mora provoditi ophodnje, reagirati na uzbune u pogledu mogućih hitnih slučajeva (kaznena djela, požari) i, ukratko, biti na oprezu za slučaj eventualnog incidenta (te navedene dužnosti u određenim slučajevima sama obavljati)” ne „uključuje nikakvu opasnost za dojenje niti onemogućuje dojenje jer je mlijeko moguće izdajati izvan radnog vremena”.
70. Taj navod sugerira da je nadležno tijelo opću narav posla I. González Castro razmotrilo s obzirom na opću smjernicu, ali nije ispitalo njezine osobne okolnosti, kako to zahtijeva članak 3. stavak 2. u vezi s člankom 4. Direktive 92/85.
71. U skladu s člankom 19. stavkom 1. Direktive 2006/54, države članice moraju poduzeti potrebne mjere u okviru svojih pravosudnih sustava kako bi osigurale da, kad osobe koje se smatraju oštećenima zbog neprimjenjivanja načela jednakog postupanja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom utvrde činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokazivanja nepostojanja povrede načela jednakog postupanja bude na tuženiku. Članak 19. stavak 4. točka (a) Direktive 2006/54 predviđa, među ostalim, da se pravila o prebacivanju tereta dokazivanja iz članka 19. stavka 1. primjenjuju i na slučajeve iz Direktive 92/85 ako se radi o diskriminaciji na temelju spola(51). U skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (c) Direktive 2006/54, ako nije provedena pravilna procjena opasnosti predviđena člankom 4. Direktive 92/85, radi se o nepovoljnijem tretmanu žene u vezi s trudnoćom ili rodiljnim dopustom za potrebe te direktive: riječ je stoga o diskriminaciji u smislu tog akta(52).
72. Pojam neizravne diskriminacije, kako je definiran u članku 2. stavku 1. točki (b) Direktive 2006/54, ne može biti relevantan za radnice iz članka 2. Direktive 92/85. Odredbe, kriteriji ili postupci koji rezultiraju nepovoljnijim tretmanom žene u vezi s trudnoćom ili rodiljnim dopustom po definiciji ne mogu biti „prividno neutralni” jer utječu samo na posebne kategorije radnica navedene u članku 2. Direktive 92/85(53). Stoga, kada se radnica poziva na Direktivu 92/85, pitanje koje se postavlja jest postoje li činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne diskriminacije u smislu članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54(54).
73. Članak 19. stavak 4. točka (a) Direktive 2006/54 predviđa, među ostalim, da se pravila o prebacivanju tereta dokazivanja primjenjuju i na slučajeve iz Direktive 92/85 ako se radi o diskriminaciji na temelju spola. Za svaki nepovoljniji tretman radnice zato što doji mora se smatrati da spada u područje primjene članka 2. stavka 2. točke (c) Direktive 2006/54 te da stoga predstavlja diskriminaciju na temelju spola(55). Posljedično, pravila iz članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54 potencijalno su primjenjiva.
74. Sud je više puta utvrdio da članak 2. stavak 2. točka (c) Direktive 2006/54, time što državama članicama daje pravo da zadrže ili uvedu odredbe namijenjene zaštiti žena u vezi s trudnoćom i majčinstvom, priznaje legitimnost, u smislu načela jednakog postupanja prema spolovima, kao prvo, zaštite biološkog stanja žene tijekom i nakon trudnoće i, kao drugo, zaštite posebnog odnosa između žene i njezina djeteta tijekom razdoblja neposredno nakon porođaja. Nadalje, u skladu s člankom 14. Direktive 2006/54, svaka diskriminacija žene u takvim okolnostima obuhvaćena je zabranom iz te direktive ako se odnosi na uvjete zaposlenja i radne uvjete dotične radnice, u smislu članka 14. stavka 1. točke (c) te direktive(56).
75. Upućuju li činjenice kako ih je utvrdio sud koji je uputio zahtjev na diskriminaciju za potrebe članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54?
76. Ako poslodavac ne provede procjenu predviđenu člankom 4. stavkom 1. Direktive 92/85, a dotična radnica obuhvaćena je njezinim člankom 2. točkom (c), taj propust predstavlja „činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne […] diskriminacije” u smislu članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54. Činjenice koje je sud koji je uputio zahtjev naveo u odluci o upućivanju tog zahtjeva (rad u smjenama, dužnosti koje se očekuju od zaštitara, nepostojanje prostora na radnom mjestu gdje se može dojiti) relevantne su za svaku procjenu. Međutim, nije prisutnost tih čimbenika ta koja zahtijeva da poslodavac provede procjenu(57). Potreba za provedbom procjene proizlazi iz stanja žene, u ovom slučaju činjenice da doji, te iz obveza koje poslodavac ima na temelju članka 4. Direktive 92/85.
77. Međutim, kada se radnica smatra oštećenom te može dokazati da provedena procjena nije uključivala analizu njezinih osobnih okolnosti, i takva situacija opravdava pretpostavku o postojanju izravne diskriminacije za potrebe članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54. Čini mi se da je to slučaj kada poslodavac ili nadležno tijelo primjenjuje praksu ili opće pravilo prema kojem rad u smjenama ili noćni rad kao takav ne predstavlja opasnost za dojenje a da pritom ne razmatra konkretnu situaciju dotične radnice i njezina djeteta. Takav pristup u biti potkopava ciljeve Direktive 92/85 i Direktive 2006/54. Postupak takve vrste radnicu stavlja u položaj u kojem mora osporiti te, ako je to prikladno, opovrgnuti pretpostavku da je njezin posao ne izlaže opasnosti. To je u oštroj suprotnosti s činjenicom da obje direktive priznaju da radnice u smislu članka 2. Direktive 92/85 čine posebno osjetljivu skupinu(58). Stoga postupak procjene koji od radnice zahtijeva da opovrgne opću pretpostavku da nije izložena opasnosti jer se posao kakav obavlja ne smatra opasnim za majke koje doje predstavlja nepovoljan tretman žene za potrebe članka 2. stavka 2. točke (c) Direktive 2006/54 u vezi s člankom 19. stavkom 1. i stavkom 4. točkom (a) te direktive.
78. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri imaju li nacionalna pravila u pitanju doista takav učinak; je li u slučaju I. González Castro provedena ikakva procjena na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 92/85 te, ako jest, je li bila u skladu sa Smjernicama.
79. Ako se radnica u smislu članka 2. točke (c) Direktive 92/85 smatra oštećenom zbog toga što na nju nije primijenjeno načelo jednakog postupanja te dokaže da njezin poslodavac nije proveo procjenu na temelju članka 4. stavka 1. te direktive kako bi se utvrdilo postoje li opasnosti za njezinu sigurnost ili zdravlje ili dokaže da takva procjena nije provedena u skladu sa Smjernicama navedenima u članku 3. Direktive 92/85, te okolnosti stvaraju pretpostavku o postojanju izravne diskriminacije u smislu članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54. Na nacionalnom je sudu da provjeri je li praktična primjena nacionalnog sustava u pitanju u suprotnosti s pravilom iz te odredbe koje teret dokazivanja prebacuje na tuženika.
Četvrto pitanje
80. Sud koji je uputio zahtjev četvrtim pitanjem želi doznati je li na poslodavcu teret dokazivanja ako ospori tvrdnju radnice da ima pravo na dopust i doplatak na temelju članka 5. stavka 3. i članka 11. Direktive 92/85. Taj sud ističe da je to pitanje relevantno samo ako Sud na treće pitanje odgovori potvrdno.
81. S obzirom na moju dosadašnju analizu, to pitanje postaje relevantno samo ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi (i.) da su nadležna tijela provela procjenu u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 92/85 koja je uputila na postojanje opasnosti za sigurnost ili zdravlje I. González Castro, (ii.) da njezine radne uvjete nije bilo moguće privremeno promijeniti (članak 5. stavak 1.) i (iii.) da je se nije moglo premjestiti na drugo radno mjesto (članak 5. stavak 2.). Iako u opisu činjeničnog stanja u odluci kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku ne postoje takva utvrđenja, ostaje činjenica da se nacionalni postupak odnosi na tvrdnju I. González Castro da ima pravo na dopust i doplatak. Odgovor na četvrto pitanje stoga može sudu koji je uputio zahtjev pomoći pri donošenju odluke u nacionalnom postupku.
82. Poslodavac je taj koji ima opći uvid u radne uvjete i zahtjeve s kojima su njegovi zaposlenici suočeni te je u najboljem položaju da procijeni koje su mjere prikladne za rješavanje utvrđenih opasnosti. Stoga, u mjeri u kojoj je procjena daljnjih radnji na temelju članka 5. Direktive 92/85 dio glavnog postupka, teret dokazivanja, u skladu s člankom 19. stavkom 1. Direktive 2006/54, ostaje na poslodavcu(59). Suprotno stajalište uklonilo bi zaštitu koju pruža Direktiva 92/85(60). Dodajem da mi se predmetni slučaj prije svega čini situacijom u kojoj je između poslodavca i radnice potrebna rasprava o tome koje promjene treba izvršiti.
83. Stoga, u mjeri u kojoj je procjena daljnjih radnji na temelju članka 5. Direktive 92/85 dio glavnog postupka, teret dokazivanja, u skladu s člankom 19. stavkom 1. Direktive 2006/54, ostaje na poslodavcu.
Zaključak
84. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da Sud treba na sljedeći način odgovoriti na pitanja koja je postavio Tribunal Superior de Justicia de Galicia (Španjolska):
– Članak 7. stavak 1. Direktive 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje može se primjenjivati na radnicu koja radi u smjenama te dio dužnosti obavlja noću, pod uvjetom da podnese liječnički certifikat iz kojeg proizlazi da je potrebno poduzeti mjere za izbjegavanje opasnosti za njezinu sigurnost i zdravlje u skladu člankom 7. stavkom 2. te direktive. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, je li podnositeljica zahtjeva dostavila takav certifikat ili je li joj omogućeno da to učini.
– Pravila iz članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada koja prebacuju teret dokazivanja na tuženika primjenjuju se ako radnica koja doji u smislu članka 2. točke (c) Direktive 92/85 dokaže da njezin poslodavac nije proveo procjenu u skladu s člankom 4. stavkom 1. te direktive.
– Ako se radnica u smislu članka 2. točke (c) Direktive 92/85 smatra oštećenom zbog toga što na nju nije primijenjeno načelo jednakog postupanja te dokaže da njezin poslodavac nije proveo procjenu na temelju članka 4. stavka 1. te direktive kako bi se utvrdilo postoje li opasnosti za njezinu sigurnost ili zdravlje ili dokaže da takva procjena nije provedena u skladu sa Smjernicama navedenima u članku 3. Direktive 92/85, te okolnosti stvaraju pretpostavku o postojanju izravne diskriminacije u smislu članka 19. stavka 1. Direktive 2006/54. Na nacionalnom je sudu da provjeri je li praktična primjena nacionalnog sustava u pitanju u suprotnosti s pravilom iz te odredbe koje teret dokazivanja prebacuje na tuženika.
– U mjeri u kojoj je procjena daljnjih radnji na temelju članka 5. Direktive 92/85 dio glavnog postupka, teret dokazivanja, u skladu s člankom 19. stavkom 1. Direktive 2006/54, ostaje na poslodavcu.