MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 4. listopada 2018.(1)
Predmet C‑420/16 P
Balázs-Árpád Izsák,
Attila Dabis
protiv
Europske komisije
„Žalba – Građanska inicijativa ,Kohezijska politika za jednakost regija i održivost regionalnih kultura’ kojom se Komisiju poziva da podnese zakonodavni prijedlog kojim bi se regije s nacionalnim manjinama uključile u kohezijsku politiku Unije – Zahtjev za registraciju – Komisijino odbijanje – Članak 4. stavak 2. točka (b) Uredbe (EU) br. 211/2011 – Razvidno izlaženje izvan okvira ovlasti Komisije – Razvidna priroda – Teret dokazivanja – Članak 174. UFEU‑a – Članak 167. UFEU‑a – Članak 19. stavak 1. UFEU‑a”
I. Uvod
1. U ovom predmetu, Balázs-Árpád Izsák i Attila Dabis traže ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 10. svibnja 2016., Izsák i Dabis/Komisija (T‑529/13, EU:T:2016:282) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud Europske unije odbio njihovu tužbu za poništenje Odluke Komisije C (2013) 4975 final od 25. srpnja 2013. o zahtjevu za registraciju europske građanske inicijative „Kohezijska politika za jednakost regija i očuvanje regionalnih kultura” koji je Europskoj komisiji podnesen 18. lipnja 2013. (u daljnjem tekstu: sporna odluka ili odluka o odbijanju).
2. Glavno pitanje postavljeno tom žalbom odnosi se na tumačenje razloga na temelju kojeg je Opći sud potvrdio odluku Komisije o odbijanju registracije prijedloga europske građanske inicijative (u daljnjem tekstu: prijedlog EGI‑ja), odnosno da je za taj prijedlog „razvidno da izlazi iz okvira ovlasti Komisije da predloži pravni akt Unije za provedbu Ugovorâ”, u smislu članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe (EU) br. 211/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o građanskoj inicijativi (u daljnjem tekstu: Uredba br. 211/2011)(2).
3. Najprije smatram da je, s obzirom na tekst određenih žalbenih razloga koji ponekad mogu biti općeniti, većina njih nedopuštena ili neosnovana.
4. Međutim, kao što ću razložiti u svojoj analizi, smatram da prvi i treći žalbeni razlog valja prihvatiti, razmotrene zajedno. Opći sud pogriješio je kada je u cijelosti odbio prigovore koji se temelje na pogrešnom tumačenju članka 4. stavka 2. točke (c) i članka 174. UFEU‑a kao i članka 3. stavka 5. Uredbe (EZ) br. 1059/2003 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. svibnja 2003. o uspostavi zajedničke klasifikacije prostornih jedinica za statistiku (NUTS)(3) u vezi s uvodnom izjavom 10. te uredbe, te kada je potvrdio spornu odluku kojom se odbija registracija prijedloga. Stoga pobijanu presudu, prema mojem mišljenju, u tom dijelu treba ukinuti.
II. Okolnosti spora, sporna odluka i pobijana presuda
5. B.-A. Izsák i A. Dabis (u daljnjem tekstu: žalitelji), zajedno s pet drugih osoba podnijeli su Komisiji 18. lipnja 2013. prijedlog EGI‑ja naslovljen „Kohezijska politika za jednakost regija i očuvanje regionalnih kultura”. Prijedlog EGI‑ja za cilj je imao da „kohezijska politika Unije pokloni posebnu pozornost regijama čije su nacionalne, etničke, kulturne, vjerske ili jezične značajke različite od značajki okolnih regija”(4).
6. Komisija je 25. srpnja 2013., nakon što je podsjetila na tekst članka 4. stavka 2. Uredbe br. 211/2011 i ispitala konkretno odredbe UFEU‑a na koje se poziva u prijedlogu EGI‑ja, kao i „sve druge moguće pravne osnove”, odbila registrirati prijedlog EGI‑ja tužiteljâ uz obrazloženje da taj prijedlog razvidno izlazi iz okvira njezinih ovlasti da podnese prijedlog pravnog akta Unije za provedbu Ugovorâ, u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (b) i stavkom 3. Uredbe br. 211/2011(5).
7. Tužitelji su 27. rujna 2013. Općem sudu podnijeli tužbu za poništenje sporne odluke. Jedini tužbeni razlog odnosio se na utvrđivanje toga da je Komisija povrijedila članak 4. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 211/2011, što se istaknulo u nekoliko prigovora. Prigovori se, kao prvo, temelje na pogrešnom tumačenju članka 4. stavka 2. točke (c) UFEU‑a i članka 174. UFEU‑a kao i članka 3. stavka 5. Uredbe br. 1059/2003, u vezi s uvodnom izjavom 10. te uredbe, kao drugo, na pogrešnom tumačenju članka 167. UFEU‑a, kao treće, na pogrešnom tumačenju članka 19. stavka 1. UFEU‑a, kao četvrto, na pogrešnom uzimanju u obzir informacija koje nisu predviđene u članku 4. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 211/2011 i, kao peto, na zlouporabi ovlasti i povredi načela dobre uprave(6).
8. Opći sud u pobijanoj je presudi ispitao različite prigovore koje su tužitelji istaknuli u okviru svojeg jedinog tužbenog razloga, prije nego što je odbio tužbu i naložio tužiteljima snošenje troškova.
III. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
9. Žalitelji su 28. srpnja 2016. podnijeli žalbu protiv pobijane presude. U svojim zaključcima, oni zahtijevaju od Suda da, kao prvo, u cijelosti ukine pobijanu presudu, da odluči o meritumu te da poništi spornu odluku i, podredno, da vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje ako Sud smatra da stanje predmeta ne dopušta odlučivanje o sporu, kao i da Komisiji naloži snošenje troškova.
10. Komisija poziva Sud da odbije žalbu i naloži žaliteljima snošenje troškova.
11. Rumunjska i slovačka vlada, koje su intervenirale u postupak, zahtijevaju od Suda da odbije žalbu koju su podnijeli žalitelji i da im naloži snošenje troškova.
12. Mađarska vlada, koja je također intervenirala u postupak, zahtijeva od Suda da ukine pobijanu presudu i da odluči o meritumu ili, ako Sud smatra da uvjeti za to nisu ispunjeni, da vrati predmet Općem sudu kako bi on odlučio o meritumu.
13. U okviru njihova zahtjeva za raspravu, žalitelji su podnijeli i tri dodatna žalbena razloga te na temelju tih žalbenih razloga ili drugih žalbenih razloga koje ističu u žalbi zahtijevaju ukidanje pobijane presude. Komisija je u svojim pisanim očitovanjima odgovorila kako su dodatni žalbeni razlozi, kao prvo, nedopušteni i, podredno, neosnovani.
14. Osim slovačke vlade, koja nije bila zastupana, stranke su saslušane na raspravi pred Sudom koja se održala 3. travnja 2018.
IV. Pravna analiza
Uvodna razmatranja
15. U prilog svojoj žalbi, žalitelji su istaknuli pet žalbenih razloga kao i tri dodatna žalbena razloga u gore navedenom zahtjevu za raspravu. Prvi žalbeni razlog odnosi se na povredu članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članka 92. stavka 1. Poslovnika Općeg suda od 4. ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: Poslovnik Općeg suda)(7). Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 11. stavka 4. UEU‑a i članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011. Treći žalbeni razlog temelji se na povredi članka 4. stavka 2. točke (c) UFEU‑a i članka 174. UFEU‑a. Četvrti žalbeni razlog odnosi se na povredu članaka 7. i 167. UFEU‑a, članka 3. stavka 3. UEU‑a i članka 22. Povelje kao i odredbi koje se odnose na zabranu diskriminacije. Peti žalbeni razlog temelji se na pogrešnom tumačenju pojma „zlouporabe prava” kad je Opći sud odlučivao o troškovima. Tri dodatna žalbena razloga temelje se na povredi načela dobre uprave kao i nepoštovanju načela jednakog postupanja i, konačno, izostanku djelomične registracije prijedloga EGI‑ja.
16. Iako je žalba sastavljena od pet žalbenih razloga i tri dodatna žalbena razloga, smatram da se u ovom mišljenju potrebno usredotočiti na analizu drugog, trećeg i četvrtog žalbenog razloga. Usto, smatram da je potrebno preoblikovati žalbu spajanjem prvog i trećeg žalbenog razloga, koji se u biti odnose na teret dokazivanja koji su u pobijanoj presudi snosili žalitelji.
17. Prije svega, valja napomenuti da se navedeni žalbeni razlozi u cijelosti odnose na uvjet iz članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011 i nadzor koji je Opći sud proveo nad Komisijinom ocjenom onoga što razvidno izlazi iz okvira njezinih ovlasti.
18. U tom pogledu valja uvodno primijetiti da je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 4. i članka 4. stavka 1. posljednjeg podstavka Uredbe br. 211/2011, Komisija u okviru tog postupka registracije bila obvezna organizatorima građanske europske inicijative (u daljnjem tekstu: EGI ili građanska inicijativa), pružiti pomoć i savjete, osobito kad je riječ o kriterijima registracije. Važno je nadalje naglasiti da, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 10. te uredbe, odluka o registraciji prijedloga EGI‑ja u smislu članka 4. navedene uredbe mora biti donesena u skladu s načelom dobrog upravljanja, uz koje se osobito veže obveza nadležne institucije da nepristrano i s dužnom pažnjom ispita akt, vodeći računa o svim relevantnim elementima tog slučaja. Ti se zahtjevi, inherentni načelu dobre uprave, općenito primjenjuju na radnje Unijine administracije u njezinim odnosima s javnošću i stoga također u kontekstu prava podnošenja EGI‑ja kao instrumenta sudjelovanja građana u demokratskom životu Unije(8).
19. Valja imati na umu da, u skladu s ciljevima tog instrumenta, kao što su navedeni u uvodnim izjavama 1. i 2. Uredbe br. 211/2011 – koji se, među ostalim, sastoje od poticanja građana na sudjelovanje i kojima se Unija želi učiniti dostupnijom – Komisija, kada joj se podnese prijedlog za EGI, uvjet registracije propisan u članku 4. stavku 2. točki (b) te Uredbe treba tumačiti i primjenjivati na način da osigura da je EGI lako dostupan(9). Iz ciljeva uvodne izjave 2. navedene uredbe proizlazi i da bi postupci i uvjeti potrebni za EGI trebali biti jasni, jednostavni, prilagođeni korisnicima i proporcionalni prirodi EGI‑ja. Postupci i uvjeti koji se zahtijevaju trebali bi postići razumnu ravnotežu između prava i obveza(10).
20. Komisija je ovlaštena odbiti registraciju prijedloga EGI‑ja na temelju članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011 samo ako on, s obzirom na svoj predmet i ciljeve – kako proizlaze iz obveznih i eventualno dodatnih podataka koje organizatori dostave na temelju Priloga II. toj Uredbi – razvidno izlazi iz okvira ovlasti(11) na temelju kojih Komisija može podnijeti prijedlog pravnog akta Unije za provedbu Ugovorâ(12).
21. Navedene tužbene razloge valja ispitati s obzirom na ta razmatranja.
A. Prvi i treći žalbeni razlog, koji se temelje na povredi članka 4. stavka 2. točke (c) UFEU‑a i članka 174. UFEU‑a te na podjeli tereta dokazivanja
1. Pobijana presuda
22. U točki 81. pobijane presude, Opći sud utvrdio je da žalitelji nisu dokazali da provedba kohezijske politike Unije, kako od strane Unije tako i od strane država članica, ugrožava značajke regija s nacionalnim manjinama(13). Usto, Opći sud odlučio je u točki 85. pobijane presude da žalitelji nisu dokazali ni da bi bilo moguće etničke, kulturne, vjerske ili jezične značajke regija s nacionalnim manjinama smatrati ozbiljnim i trajnim demografskim poteškoćama, u smislu članka 174. trećeg stavka UFEU‑a.
23. Opći sud zatim je, u točki 86. pobijane presude, proveo analizu članka 174. trećeg stavka UFEU‑a(14) i članka 121. stavka 4.(15) Uredbe (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju zajedničkih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo i o utvrđivanju općih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006(16) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1303/2013), kojom je utvrdio da te odredbe nisu obuhvaćene pojmom „poteškoće”, koje proizlaze iz posebnih etničkih, kulturnih, vjerskih ili jezičnih obilježja regija s nacionalnim manjinama.
24. Opći sud dodao je u točki 87. pobijane presude da „čak i pod pretpostavkom da se [te] značajke mogu analizirati kao posebni demografski podaci predmetnih regija, nije utvrđeno da one sustavno, u odnosu na gospodarski razvoj navedenih regija, predstavljaju poteškoću u odnosu na okolne regije”. Točno je da je Opći sud priznao da jezične razlike mogu biti razlog dodatnih transakcijskih troškova ili poteškoća pri zapošljavanju. Međutim, smatrao je i da regije s nacionalnim manjinama mogu pružiti određene komparativne prednosti, poput određene turističke atraktivnosti ili višejezičnosti.
2. Sažetak argumentacije stranaka
25. Prvi žalbeni razlog, prema mojem mišljenju treba preoblikovati, s obzirom na to da žalitelji u biti tvrde da je Opći sud odlučio kao što je prethodno naveo u točkama 81. i 85. pobijane presude, a da im pritom nije prethodno naveo opseg tereta dokazivanja, a zatim je u točki 89. pobijane presude odbio prigovor žaliteljâ zbog nedostatka dokaza. Treći žalbeni razlog nadovezuje se na prvi žalbeni razlog.
26. Kao prvo, žalitelji, koje u bitnome podupire mađarska vlada, tvrde da Opći sud nije prije proglašenja pobijane presude obavijestio stranke da su trebale podnijeti dokaze u pogledu činjenice da provedba kohezijske politike Unije, kako od strane Unije tako i od strane država članica, ugrožava značajke regija s nacionalnim manjinama (točka 81. pobijane presude) te da se posebne etničke, kulturne, vjerske ili jezične značajke regija s nacionalnim manjinama mogu smatrati ozbiljnim i trajnim demografskim poteškoćama (točka 85. pobijane presude). Slijedom toga, u točki 87. pobijane presude, Opći sud oslonio se na pretpostavke. Dok je u točki 86. pobijane presude Opći sud iscrpno nabrojao područja iz članka 174. trećeg stavka UFEU‑a, suprotno tome, u točki 87. pobijane presude implicitno je priznao mogućnost njegova proširenja. Opći sud donio je dvosmisleno obrazloženje.
27. Kao drugo, žalitelji u biti navode da je Opći sud povrijedio članak 47. Povelje(17) i načelo kontradiktornosti, kao i članak 92. stavak 1. Poslovnika Općeg suda(18). Prema mišljenju žaliteljâ, koji osobito navode presudu od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank, (C‑472/11, EU:C:2013:88, t. 29.),(19) za zadovoljavanje zahtjeva koji se odnose na pravo na pravično suđenje važno je da su stranke bile upoznate s kako činjeničnim tako i pravnim elementima koji su odlučujući za stvar u postupku te da su o njima mogle raspravljati kontradiktorno.
28. Kao treće, Opći sud pogrešno je odbio uzeti u obzir statističke podatke navedene u zahtjevima za intervenciju Judeţul Covasne (Županija Covasna, Rumunjska), i Obec Debrad (općina Debrad, Slovačka) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: zahtjevi za intervenciju u prvostupanjskom postupku) kojima se dokazuje da regije s nacionalnim manjinama imaju demografske poteškoće.
29. Komisija, kao i rumunjska i slovačka vlada, izjavljuju da su prigovori neosnovani. Prema Komisijinu mišljenju, u načelu je na osobi koja iznosi činjenice u potporu zahtjevu da podnese dokaz o njihovu postojanju.
30. Komisija napominje da u točkama 80. do 89. pobijane presude, Opći sud u biti nije obradio okolnosti navedene u točkama 80. i 85. te presude kao činjenice, u smislu pravila kojima se uređuju teret dokazivanja i izvođenje dokaza. Naprotiv, bavio se tumačenjem relevantnih pravnih pravila kako bi u točki 84. navedene presude zaključio da ni članak 2. UEU‑a ni članak 21. stavak 1. Povelje, ni bilo koja druga odredba prava Unije čija je svrha borba protiv diskriminacije, osobito odredbe temeljene na pripadnosti nacionalnoj manjini, nisu mogle omogućiti Komisiji da u okviru kohezijske politike Unije predloži pravni akt Unije čiji bi predmet i sadržaj odgovarali predmetu i sadržaju predloženog akta.
31. Komisija je u ovom slučaju primijenila tumačenje Općeg suda iz presude od 19. travnja 2016., Costantini/Komisija (T‑44/14, EU:T:2016:223, t. 16. do 18.). U tim je točkama Opći sud u biti podsjetio da su, prema članku 5. UEU‑a, granice nadležnosti Unije uređene načelom dodjeljivanja i da, na temelju članka 13. stavka 2. UEU‑a, svaka institucija djeluje u granicama ovlasti koje su joj dodijeljene u Ugovorima. Tim je kontekstom obuhvaćen članak 4. stavak 2. točka (b) Uredbe br. 211/2011. Iz teksta te odredbe proizlazi da Komisija, kako bi mogla ocijeniti je li razvidno da prijedlog EGI‑ja izlazi iz okvira njezinih ovlasti, obavlja prvo ispitivanje elemenata kojima raspolaže, pri čemu je pojašnjeno da iz članka 10. stavka 1. točke (c) te uredbe proizlazi da je predviđeno da se potpunije ispitivanje obavi u slučaju registracije prijedloga EGI‑ja.
3. Analiza
32. Kao prvo, smatram da je prigovor koji se odnosi na dopuštenost dokaza sadržanih u zahtjevima za intervenciju u prvostupanjskom postupku očito neosnovan. Važno je istaknuti da ti dokazi sadržavaju statističke podatke koji se već nalaze u zahtjevima za intervenciju u prvostupanjskom postupku, koje je predsjednik prvog vijeća Općeg suda odbio rješenjem od 18. svibnja 2015., Izsák i Dabis/Komisija (T‑529/13, EU:ECLI:T:2015:325, neobjavljeno). Ti su dokazni prijedlozi ponovno priloženi ovoj žalbi. Međutim, budući da su u ovom slučaju zahtjevi za intervenciju u prvostupanjskom postupku odbijeni, Općem sudu ne može se prigovoriti da u okviru svoje odluke o meritumu, odnosno pobijane presude, nije uzeo u obzir statističke podatke iz tih zahtjeva. Ti dokazni prijedlozi ne mogu se više uzeti u obzir u fazi žalbe, uzimajući u obzir da Sud može nadzirati samo osnovanost odluke Općeg suda u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja koja proizlaze iz spora pred Općim sudom(20).
33. Kao drugo, valja odbiti prigovor koji se u biti odnosi na povredu članka 92. stavka 1. Poslovnika Općeg suda. U skladu s člankom 92. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda: „Opći sud određuje prikladne mjere [izvođenja dokaza] rješenjem u kojem naznačuje činjenice koje su predmet dokazivanja.” Međutim, žalitelji su pogrešno tumačili članak 92. stavak 1. tog Poslovnika zato što Opći sud nema u pogledu žaliteljâ obvezu na temelju koje bi se žalitelje pozvalo da pojasne dokaze koje su trebali podnijeti. Naime, Opći sud može, u okviru mjera upravljanja postupkom(21), poduzeti mjere izvođenja dokaza po službenoj dužnosti iz članka 91. navedenog Poslovnika. Međutim, iz sudske prakse na koju se pozivam proizlazi da samo Opći sud ocjenjuje moguću potrebu da se dopune informacije kojima raspolaže u predmetu o kojem odlučuje(22). „Osim toga, mjere izvođenja dokaza koje naloži Opći sud, […], u skladu s člankom 91., […], proizlaze iz diskrecijske ovlasti Općeg suda. Slijedom toga, Opći sud može odlučiti je li potrebno naložiti takve mjere”(23).
34. Stoga prigovor žaliteljâ prema kojem ih je Opći sud trebao pozvati da podnesu dodatne dokaze svojih tvrdnji, treba odbiti.
35. Suprotno tomu, kao treće i posljednje, smatram da žalbeni razlog koji se u biti temelji na povredi članka 4. stavka 2. točke (c) UFEU‑a(24), članka 174. UFEU‑a i na podjeli tereta dokazivanja kako proizlazi iz članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011, treba prihvatiti.
36. Podsjećam da na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe br. 211/2011 Komisija odbija registrirati prijedlog EGI‑ja, konkretno ako uvjet iz članka 4. stavka 2. točke (b) te uredbe nije ispunjen. Kao što žalitelji pravilno ističu, iz doslovnog tumačenja navedene uredbe proizlazi da Komisija ne može odbiti registraciju prijedloga EGI‑ja samo zbog razvidnog „nedostatka” ovlasti u području(25). Prilog „razvidno” najprije dovodi do prvog ispitivanja na temelju kojeg se mogu odbiti prijedlozi EGI‑ja koji razvidno nisu obuhvaćeni nijednom odredbom Ugovorâ na kojoj se može temeljiti nadležnost Unije(26), pri čemu je cjelovitije ispitivanje predviđeno za slučaj registracije prijedloga(27).
37. Kako bi se ispunio negativan uvjet iz članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011, organizatori trebaju u prijedlogu EGI‑ja pojasniti da taj prijedlog ulazi u okvir ovlasti Komisije, pri čemu navode odredbe koje smatraju relevantnima za utemeljenje nadležnosti Komisije. Nasuprot tomu, Komisija, a potom i Opći sud, trebaju provjeriti je li taj negativni uvjet ispunjen.
38. Slijedom toga, kao prvo, to znači da u slučaju dvojbe u pogledu svrhe i ciljeva prijedloga EGI‑ja koji potencijalno ulazi u okvir dodijeljenih ovlasti Komisije, Komisija treba registrirati prijedlog EGI‑ja. Kao drugo, ako taj prijedlog izlazi iz okvira ovlasti Komisije, ali dokaz o razvidnoj prirodi nije podnesen Komisiji, prijedlog EGI‑ja može biti registriran. Kao treće, prijedlog EGI‑ja treba ulaziti u okvir ovlasti Komisije, ali od organizatora se ne može zahtijevati da dokažu da razvidno ulazi u okvir ovlasti Komisije.
39. S obzirom na navedeno, valja ocijeniti nadzor koji je Opći sud proveo u pobijanoj presudi u pogledu „razvidn[e prirode izlaženja] iz okvira ovlasti Komisije”.
40. Kao prvo, Opći sud pravilno je podsjetio u točki 60. pobijane presude da na temelju članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011 Komisija treba provesti prvo ispitivanje elemenata kojima raspolaže kako bi ocijenila je li razvidno da prijedlog EGI‑ja ne izlazi izvan okvira njezinih ovlasti. U točki 61. pobijane presude, Opći sud istaknuo je da je u ovom slučaju bio dužan utvrditi je li Komisija pravilno primijenila uvjet iz članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011.
41. Ta razmatranja žalitelji nisu dovodili u pitanje te je važno istaknuti da su ona slična razmatranjima iz presude Općeg suda od 19. travnja 2016., Costantini/Komisija (T‑44/14, EU:T:2016:223, t. 16. do18.), na koje se poziva Komisija u svojim pismenima.
42. Iako ne postoje dvojbe u pogledu tih načela koja trebaju poštovati Komisija i Opći sud, ona ne donose rješenje o meritumu predmeta, suprotno onomu što je Komisija tvrdila u svojem odgovoru na žalbu.
43. Kao drugo, Opći sud proveo je u točkama 64. do 71. pobijane presude ocjenu osnovanosti sporne odluke s obzirom na odredbe za koje su žalitelji u prvom stupnju naveli da su pogrešno tumačene(28). Na temelju tih razmatranja, u točki 72. te presude Opći sud zaključio je na temelju pravnog okvira da je Komisija u spornoj odluci pravilno smatrala da „članci 174., 176. i 178. UFEU‑a ne mogu predstavljati pravne osnove za donošenje predloženog akta”. U točkama 73. do 76. navedene presude Opći sud je, razrađujući analizu Komisije sadržanu u toj odluci, potvrdio navedenu spornu odluku i zaključio da „zakonodavac Unije ne može, a da ne povrijedi članak 4. stavak 2. UEU‑a(29), donijeti akt koji bi […] na temelju autonomnih mjerila i, stoga, neovisno o postojećim političkim, administrativnim i institucionalnim prilikama u predmetnim državama članicama, definirao regije s nacionalnim manjinama kojima je u okviru kohezijske politike Unije dodijeljena posebna pozornost”.
44. Međutim, kao treće, Opći sud izmjenjuje svoju analizu pri čemu „u svakom slučaju” u točki 77. pobijane presude ističe da u slučajevima kad bi „regije s nacionalnim manjinama mogle odgovarati postojećim upravnim jedinicama unutar predmetnih država članica ili zbrojevima tih jedinica, valja primijetiti da očuvanje […] značajki tih regija nije cilj koji bi mogao opravdati donošenje pravnog akta Unije na temelju član[ka 174. UFEU‑a]”. Prema mišljenju Općeg suda, ciljevi članka 174. UFEU‑a ne odgovaraju ciljevima prijedloga EGI‑ja, odnosno očuvanju značajki regija s nacionalnim manjinama, jer je svrha mjera donesenih na temelju tog članka promicanje sveukupnog skladnog razvoja u Uniji i, osobito, smanjivanje razlika među različitim regijama i zaostalosti regija u najnepovoljnijem položaju, pri čemu im se treba pokloniti posebna pozornost. U točki 79. pobijane presude, Opći sud priznaje da žalitelji navode da trenutačna provedba kohezijske politike ne ispunjava svoje ciljeve. Međutim, u točki 85. pobijane presude, Opći sud navodi kako žalitelji nisu dokazali da bi bilo moguće značajke regija s nacionalnim manjinama smatrati ozbiljnim i trajnim demografskim poteškoćama, u smislu članka 174. trećeg stavka UFEU‑a. Unatoč tomu što Opći sud smatra da ta razina dokaza nije dovoljna, u točki 86. pobijane presude, u kojoj odlučuje s obzirom na tekst članka 174. trećeg stavka UFEU‑a i tekst članka 121. stavka 4. Uredbe br. 1303/2013(30), Opći sud zaključuje da se ne može iz sekundarnog prava ili odredbi Ugovorâ izvesti da „pojam ‚ozbiljne ili trajne demografske poteškoće’ u smislu članka 174. trećeg stavka UFEU‑a uključuje etničke, kulturne, vjerske ili jezične značajke regija s nacionalnim manjinama”.
45. Kao četvrto, u točki 87. pobijane presude, Opći sud navodi da „[č]ak i pod pretpostavkom da se navedene značajke mogu analizirati kao posebni demografski podaci predmetnih regija, nije utvrđeno da one sustavno(31), u odnosu na gospodarski razvoj navedenih regija, predstavljaju poteškoću u odnosu na okolne regije”. Točno je da Opći sud priznaje da „različitosti, osobito jezične, između tih i okolnih regija mogu biti uzrok određenih dodatnih transakcijskih troškova ili određenih poteškoća pri zapošljavanju”. Ipak, Opći sud smatra da im „značajke tih regija mogu […] također dodijeliti i određene komparativne prednosti, poput određene turističke atraktivnosti ili višejezičnosti.”
46. U točki 89. pobijane presude, Opći sud je zaključio da „[b]udući da tužitelji nisu podnijeli nikakav dokaz, nema nijednog razloga na temelju kojeg bi se moglo pretpostaviti da etničke, kulturne, vjerske ili jezične značajke regija s nacionalnim manjinama sustavno otežavaju njihov gospodarski razvoj u odnosu na razvoj okolnih regija, na način da bi te značajke mogle biti okvalificirane kao ‚ozbiljna i trajna demografska poteškoća’, u smislu članka 174. trećeg stavka UFEU‑a.”
47. Ukupno obrazloženje shvaćanja Općeg suda, prema mojem mišljenju, dokazuje pogrešno tumačenje članka 174. trećeg stavka UFEU‑a, povezano s prebacivanjem tereta dokazivanja koje ima Komisija, na štetu žaliteljâ.
48. U tom pogledu podsjećam da članak 174. UFEU‑a određuje: „Radi promicanja svojeg sveukupnog skladnog razvoja Unija razvija i provodi aktivnosti koje vode jačanju njezine ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije. Unija osobito nastoji smanjiti razlike u stupnju razvijenosti među različitim regijama i zaostalost regija u najnepovoljnijem položaju. Među dotičnim regijama posebna se pozornost poklanja ruralnim područjima, područjima zahvaćenima industrijskom tranzicijom i regijama koje su izložene ozbiljnim i trajnim prirodnim ili demografskim poteškoćama, kao što su najsjevernije regije s vrlo niskom gustoćom naseljenosti te otoci, pogranične i planinske regije.”
49. Naime, kao što su žalitelji pravilno tvrdili, iz teksta članka 174. trećeg stavka UFEU‑a proizlazi da se u njemu predmetne regije iscrpno nabraja upotrebom izraza „kao što su”.
50. U točki 86. pobijane presude, Opći sud smatrao je da je popis predmetnih regija iscrpan, dok je u točki 72. te presude, u kojoj upućuje na spornu odluku, Opći sud potvrdio ocjenu Komisije prema kojoj je riječ o popisu poteškoća koji je iscrpan.
51. Doista, što se tiče popisa „poteškoća”, u članku 174. trećem stavku UFEU‑a nabrajaju se dvije vrste, odnosno „prirodne poteškoće” ili „ozbiljne i trajne demografske poteškoće”. Međutim, iscrpnost vrsta poteškoća ne znači da regije s nacionalnim manjinama ne mogu ispuniti drugu poteškoću navedenu u toj odredbi. Naime, kao što je prethodno navedeno, popis prihvatljivih regija nije iscrpan, kao što dokazuje upotreba izraza „kao što su”. Međutim, uzimajući u obzir iscrpnu prirodu popisa regija iz članka 174. trećeg stavka UFEU‑a, Opći sud je isključio svaku mogućnost da regije s nacionalnim manjinama mogu tražiti da se na njih primijene politike koje proizlaze iz članka 174. UFEU‑a.
52. U nedostatku takve pogreške tumačenja, ne može se isključiti da je prijedlog EGI‑ja u okviru ovlasti Komisije. Ipak, kao što sam već prethodno naglasio u točki 38. ovog mišljenja, ako prijedlog EGI‑ja potencijalno ulazi u okvir ovlasti Komisije, ona ga treba registrirati.
53. Ta pogreška tim je više očita s obzirom na to da je Opći sud potvrdio odluku o odbijanju, pri čemu je istaknuo da se prijedlogom EGI‑ja nastojao ponovno definirati pojam „regija”, a da se nije uzela u obzir politička, administrativna i institucionalna situacija koja prevladava u državama članicama, koju treba poštovati kohezijskom politikom, iako članak 174. treći stavak UFEU‑a u kategoriju regija obuhvaćenih tom politikom uključuje i „pogranične regije”.
54. Upotrebom te terminologije, članak 174. treći stavak UFEU‑a može potencijalno biti pravna osnova za jačanje kohezije regija koje prelaze nacionalne granice.
55. U tim okolnostima, suprotno onomu što je Opći sud odlučio u točki 72. pobijane presude, članak 174. treći stavak UFEU‑a može biti primjerena pravna osnova za registraciju prijedloga EGI‑ja. Naime, kao što sam prethodno naveo u točki 38. ovog mišljenja, sama ta mogućnost dovoljna je da se ispuni uvjet predviđen u članku 4. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 211/2011.
56. Iz toga slijedi da, suprotno onomu što je Opći sud odlučio u točkama 81., 85., 87. i 89. pobijane presude, nije bilo na žaliteljima da dokažu da značajke regija s nacionalnim manjinama mogu biti ozbiljne i trajne demografske poteškoće u smislu članka 174. trećeg stavka UFEU‑a, nego je na Komisiji da podnese dokaze o tome da prijedlog EGI‑ja očito izlazi iz okvira njezinih ovlasti.
57. Činjenica da prijedlog EGI‑ja potencijalno može ući u okvir ovlasti Komisije jest dovoljan.
58. Dodajem da je sadržaj prijedloga EGI‑ja relativno ograničen u pogledu duljine. Iz Priloga II. Uredbi br. 211/2011, naslovljenog „Informacije potrebne za registriranje predložene građanske inicijative”, proizlazi da predmet prijedloga treba sadržavati najviše 200 znakova, a opis njegovih ciljeva najviše 500 znakova. Te su informacije obvezne. Organizatori fakultativno mogu, ako to žele, priložiti i dodatne informacije, kao i podnijeti nacrt pravnog akta, koji se dodaje prilozima.
59. Prijedlog EGI‑ja ograničen je i meritumom jer, kao što je prethodno naglašeno(32), organiziraju ga građani „koji nisu stručnjaci u području prava Unije” te koji ne mogu svladati sva područja i politike Unije. Pri usporedbi europskih i nacionalnih institucija, organizatori ne raspolažu svim podacima, izvorima i sredstvima koji bi, u ovom slučaju, omogućili da se podnesu dokazi o poteškoćama tih regija, o činjenici da provedba kohezijske politike Unije ugrožava značajke regija s nacionalnim manjinama te o sustavnoj prirodi tih poteškoća za njihov gospodarski razvoj, kako bi što više potkrijepili svoj prijedlog EGI‑ja.
60. S obzirom na ta razmatranja, bilo bi osobito nerazumno i neproporcionalno naložiti organizatorima odgovornost za takav teret dokazivanja(33).
61. Usto, pitam se kakav se dokaz traži od žaliteljâ s obzirom na to da je Opći sud polazio od pogrešne pretpostavke da je popis regija iz članka 174. trećeg stavka UFEU‑a iscrpan.
62. Iz svih tih razmatranja proizlazi da, prema mojem mišljenju, prvi i treći žalbeni razlog, koji se razmatraju zajedno, valja prihvatiti.
B. BDrugi žalbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 11. stavka 4. i članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011.
63. Drugi žalbeni razlog podijeljen je na dva dijela. Prvi dio temelji se na pogrešci Općeg suda koja se tiče prava jer je pogrešno sažeo sadržaj prijedloga EGI‑ja. Drugi dio odnosi se na nedostatak obrazloženja Općeg suda i povredu članka 11. stavka 4. UEU‑a i članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011.
1. Prvi dio drugog žalbenog razloga koji se odnosi na pogrešno tumačenje sadržaja prijedloga EGI‑ja
a) Sažetak argumenata stranaka
64. Žalitelji najprije tvrde da je Opći sud u točkama 73. i 74. pobijane presude na pogrešan način sažeo sadržaj i dodatne informacije prijedloga EGI‑ja. Žalitelji navode da je Opći sud, prihvaćanjem Komisijine argumentacije, prijedlogu pripisao pogrešan sadržaj koji ne proizlazi iz prijedloga EGI‑ja koji su organizatori podnijeli. Stoga je nezakonito da je Opći sud odbio zahtjev žaliteljâ. U svojoj replici, podnesenoj prije rješenja o ispravku od 20. lipnja 2017. Izsák i Dabis/Komisija (T‑529/13, EU:T:2017:429, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: rješenje o ispravku od 20. lipnja 2017.), žalitelji ostaju pri prigovoru i to neovisno o jezičnoj verziji pobijane presude na koju se Sud poziva(34).
65. Nadalje, prema mišljenju žaliteljâ, prijedlog EGI‑ja u skladu je s člankom 11. stavkom 4. UEU‑a(35) jer ispunjava njegov prvi uvjet, odnosno da inicijativu treba pokrenuti u odnosu na pitanje za koje građani smatraju da je potreban pravni akt Unije u svrhu provedbe Ugovorâ. Prijedlog EGI‑ja također ispunjava i drugi uvjet prema kojem Komisija treba raspolagati ovlastima koje joj omogućuju da podnese odgovarajući prijedlog u skladu s člankom 11. stavkom 4. UEU‑a te da registracija nije isključena člankom 4. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 211/2011(36). Naime, žalitelji su detaljno objasnili da je Komisija, oslanjajući se na pojam „podijeljene nadležnosti”, mogla podnijeti prijedlog u nadležnosti Unije, koja proizlazi iz osnivačkih Ugovora, i koji istodobno odgovara prijedlogu EGI‑ja koji su podnijeli organizatori. Organizatori nisu očekivali od sadržaja predloženog akta EGI‑ja da se njime obveže države članice da definiraju taj pojam ili utvrde popis regija. To nije bilo ni potrebno jer kohezijska politika koja se odnosi na podjelu nadležnosti između Unije i država članica, omogućuje Uniji, kao prvo, da definira pojam „regija s nacionalnim manjinama” i opća pravila pravnog okvira primjenjivog na te regije, kao drugo, omogućuje državama članicama da odrede svoje prostorne jedinice koje žele obuhvatiti tim pojmom definiranim predmetnim pravnim aktom, tako što će ga dopuniti, i, na kraju, kao treće, omogućuje da poimenično odrede, u prilogu pravnom aktu Komisije, regije koje države članice smatraju regijama s nacionalnim manjinama.
66. Komisija, koju podupiru rumunjska i slovačka vlada, tvrdi da taj dio treba odbiti kao neosnovan ili u svakom slučaju bespredmetan.
b) Analiza
67. Taj mi se dio djelomično čini očito neosnovan, a djelomično očito nedopušten.
68. Kao prvo, žalitelji tvrde da su sadržaj i dodatne informacije prijedloga EGI‑ja u točkama 73. i 74. pobijane presude bile sažete na pogrešan način.
69. U tom pogledu, najprije je važno utvrditi da žalitelji ne navode nijedan element pobijane presude kojim se može potkrijepiti njihov prigovor u pogledu točke 74. pobijane presude(37).
70. U pogledu druge rečenice točke 73. pobijane presude, valja istaknuti da se u toj točki nalazila pogreška u verziji pobijane presude na jeziku postupka, odnosno na mađarskom jeziku., koja je bila ispravljena rješenjem o ispravku od 20. lipnja 2017.
71. Prije tog ispravka, druga rečenica točke 73. pobijane presude u verziji na mađarskom jeziku glasila je „[p]redloženim aktom trebalo bi se, osobito, naložiti državama članicama da poštuju svoje obveze u pogledu nacionalnih manjina, […], definirati sâm pojam ,regije s nacionalnim manjinama’ koja također čini ,regiju’ u smislu članaka 174. do 178. UFEU‑a i utvrditi poimenični popis regija s nacionalnim manjinama […]”. (38).
72. Verzija pobijane presude na mađarskom jeziku razlikuje od svih ostalih jezičnih verzija u toj točki jer se u njoj navodi da prijedlog EGI‑ja u predloženom aktu ne poziva Uniju, nego države članice da definiraju pojam regije s nacionalnim manjinama i utvrde popis regija s nacionalnim manjinama(39).
73. Iako je točno da je rješenje o ispravku od 20. lipnja 2017. bilo doneseno tijekom pisanog postupka koji se odvijao u okviru ove žalbe, žalitelji su ipak, nakon donošenja tog rješenja, zadržali svoj prigovor u pogledu druge rečenice točke 73. pobijane presude, u verziji na mađarskom jeziku, iako je očita pogreška sadržana u toj verziji bila pravilno ispravljena navedenim rješenjem.
74. Međutim, budući da se taj prigovor temeljio na netočnom sažetku sadržaja prijedloga EGI‑ja, koji se nalazio u izvornoj verziji pobijane presude na mađarskom jeziku u drugoj rečenici točke 73., ne može ga se prihvatiti jer se temelji na pogrešnom činjeničnom utvrđenju.
75. Kako bi se donio zaključak o prvom pitanju prvog dijela, radi korisnosti navodim da argument žaliteljâ prema kojem su ugroženi ujednačena sudska praksa Suda i načelo pravne sigurnosti ako Sud da prednost jezičnoj verziji koja nije na jeziku postupka, koja je jedina vjerodostojna verzija, nije činjenično osnovan jer je na navedenom jeziku vjerodostojna samo verzija druge rečenice točke 73. pobijane presude, koja je ispravljena rješenjem o ispravku od 20. lipnja 2017.
76. Kao drugo, žalitelji navode da se utvrđenje Općeg suda, prema kojem je Komisija pravilno smatrala da članci 174. i 176. do 178. UFEU‑a ne mogu biti pravne osnove za donošenje predloženog akta, temelji na pogrešnom tumačenju članka 11. stavka 4 UEU‑a i članka 4. stavka 2 točke (b) Uredbe br. 211/2011. Naime, s jedne strane građani su smatrali da je pravni akt potreban. S druge strane, prema mišljenju žaliteljâ, predviđeni akt obuhvaćen kohezijskom politikom u podijeljenoj je nadležnosti. Stoga pravni akt u prijedlogu EGI‑ja ne obvezuje države članice da definiraju pojam „regije s nacionalnim manjinama” niti da utvrde popis regija.
77. Točno je da iz teksta članka 11. stavka 4 prvog podstavka UEU‑a proizlazi da su organizatori „[pozvali] Komisiju […], da u okviru svojih ovlasti podnese odgovarajući prijedlog o pitanjima za koja građani smatraju da je potreban pravni akt Unije u svrhu provedbe Ugovorâ”. Međutim, člankom 11. stavkom 4. drugim podstavkom UEU‑a utvrđuju se određeni uvjeti koji se zahtijevaju za podnošenje EGI‑ja Komisiji, pri čemu se upućuje na uredbu predviđenu člankom 24. prvim stavkom UFEU‑a, odnosno Uredbu br. 211/2011, kojom se utvrđuje potpuno uređenje postupaka i uvjeta EGI‑ja.
78. Osim toga, važno je podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda u okviru žalbe nadležnost Suda načelno ograničena na ocjenu pravnog rješenja za tužbene razloge o kojima se raspravljalo u prvom stupnju(40). Žalba je ograničena na pitanja prava te se može podnijeti zbog nenadležnosti Općeg suda, zbog povrede postupka kojim se povređuju interesi podnositelja žalbe te zbog povrede prava Unije od strane Općeg suda.
79. Opći sud jedini je nadležan utvrditi činjenice, osim u slučaju kada sadržajna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, te ocijeniti podnesene dokaze.
80. Kao što tvrdi Komisija, tumačenje Suda u pogledu sporne odluke proizlazi iz utvrđivanja i ocjene činjenica, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza, i stoga ne predstavlja pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda(41).
81. Međutim, ne samo da se u žalbi točno ne navode točke presude u kojima je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava, pri čemu su na općenit način istaknuti argumenti „suprotni analizi utvrđenoj u pobijanoj presudi”, nego se prije svega navodi da organizatori nisu očekivali da predloženi akt obvezuje države članice da definiraju pojam „regija s nacionalnim manjinama” ili utvrde popis regija, a da to nije ni potrebno jer je kohezijska politika u podijeljenoj nadležnosti između Unije i država članica. Na taj način, žalitelji nastoje dovesti u pitanje utvrđenje i ocjenu činjenica.
82. Taj prigovor treba odbaciti kao nedopušten. Iz toga slijedi da je prvi dio drugog žalbenog razloga djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
2. Drugi dio drugog žalbenog razloga, koji se temelji na nedostatku obrazloženja i povredi članka 11. stavka 4. UEU‑a i članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011
83. Drugi žalbeni razlog odnosi se na obvezu obrazlaganja Općeg suda i na povredu članka 11. stavka 4. UEU‑a i članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011.
a) Sažetak argumentacije stranaka
84. U drugom dijelu drugog žalbenog razloga, žalitelji, koje podupire mađarska vlada, u biti navode da se pobijanom presudom povrijedio članak 4. stavak 2. točka (b) Uredbe br. 211/2011. Naime, iz doslovnog tumačenja te uredbe proizlazi da Komisija može odbiti registraciju građanske inicijative samo zbog razvidnog „nedostatka” ovlasti u području.
85. Tekst Uredbe br. 211/2011 stoga pretpostavlja da se prijedlog EGI‑ja, s obzirom na ovlasti Unije, može podnijeti u različitim oblicima. Kao prvo, ako je moguće bez temeljite analize utvrditi da prijedlog EGI‑ja nije u nadležnosti Unije, odnosno da nije povezan s isključivom ili podijeljenom nadležnosti Unije određenima u Ugovorima, Komisija treba odbiti njegovu registraciju. Kao drugo, u slučaju u kojem prijedlog EGI‑ja nije u nadležnost Unije, ali to se može utvrditi samo nakon temeljite analize ili, ako to nije očito, Komisija ga ipak treba registrirati. Međutim, ako su prikupljeni potrebni potpisi, Komisija treba odbiti poduzeti dodatne radnje na kraju postupka opisanog u članku 10. te uredbe, pri čemu navodi razloge kojima ističe da ne raspolaže potrebnim ovlastima.
86. Prema mišljenju žaliteljâ, u svojoj odluci o odbijanju registracije EGI‑ja, Komisija je navela da je.„svoju odluku o odbijanju donijela na temelju rezultata temeljite analize(42) odredbi Ugovora navedenih u tom prijedlogu i svih drugih predviđenih pravnih osnova”. Ako predmet prijedloga EGI‑ja „razvidno izlazi iz okvira ovlasti Komisije na temelju kojih može podnijeti prijedlog pravnog akta Unije za provedbu Ugovorâ”, tada žalitelji ne vide da je potrebna temeljita analiza, s obzirom na to da prijedlog EGI‑ja očito izlazi iz okvira ovlasti Komisije.
87. Stoga žalitelji smatraju da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja predviđenu u članku 117. točki (m)(43) Poslovnika Općeg suda jer nije odlučio o tumačenju razvidne prirode nepostojanja ovlasti.
88. Komisija, koju podupiru rumunjska i slovačka vlada, tvrdi da taj dio kao i taj žalbeni razlog, razmatrane zajedno, treba odbiti kao neosnovane.
b) Analiza
89. Najprije, kao što je navedeno u točkama 78. i 79. ovog mišljenja, prigovor koji se odnosi na doseg ocjene Komisije u odluci o odbijanju, s obzirom na, s jedne strane, odredbe koje se smatraju relevantne i sve druge moguće pravne osnove i, s druge strane, doseg ocjene prijedloga EGI‑ja, ako je razvidno da izlazi iz okvira ovlasti Komisije, predstavlja analizu koja ne proizlazi iz ocjene pravnog rješenja koje se pruža u pogledu razloga o kojim se raspravljalo u prvom stupnju, nego ocjene činjenične osnove.
90. Čini mi se nemogućim ocijeniti taj prigovor a da se ne dovede u pitanje utvrđenje i ocjena činjenica. Stoga je taj prigovor nedopušten.
91. K tomu, glavni prigovor drugog dijela drugog žalbenog razloga koji se odnosi na opseg obrazloženja Općeg suda u pobijanoj presudi, čini se istodobno bespredmetan i nedopušten.
92. Žalitelji u biti tvrde da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja predviđenu u članku 117. točka (m) Poslovnika Općeg suda. Naime, prema mišljenju žaliteljâ, Opći sud ocijenio je da se prijedlog EGI‑ja samo djelomično nalazi izvan okvira ovlasti Komisije, pri čemu nije odlučio o „razvidno[j prirodi izlaženja] iz okvira ovlasti”.
93. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, potrebno je razlikovati obvezu obrazlaganja, kao bitnu procesnu pretpostavku koja se može istaknuti u okviru tužbenog razloga kojim se dovodi u pitanje nedostatnost odnosno nepostojanje obrazloženja odluke, od nadzora utemeljenosti obrazloženja, koji je dio nadzora materijalne zakonitosti akta i pretpostavlja da sudac provjeri sadržavaju li razlozi na kojima se akt temelji pogrešku. Naime, riječ je o dvije različite vrste nadzora koji dovode do različitih ocjena Općeg suda(44).
94. Pod uvjetom da se povreda obveze obrazlaganja odnosi na točke pobijane presude za koje sam predložio da se ukinu u okviru analize prvog i trećeg žalbenog razloga, ta je povreda bespredmetna. Naime, ako Sud prihvati ta dva žalbena razloga, kao što sam predložio, nužno će ispitati osnovanost obrazloženja koje se odnosi na ocjenu „razvidn[e prirode izlaženja] iz okvira ovlasti Komisije koju je utvrdio Opći sud”.
95. Ako se ovaj dio odnosi na druge razloge pobijane presude, žalitelji nisu pojasnili na koje točke pobijane presude utječe nedostatak obrazloženja.
96. Stoga, drugi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti te, slijedom toga drugi žalbeni razlog u cijelosti kao djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.
C. Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na povredi članaka 7. i 167. UFEU‑a, članka 3. stavka 3. UEU‑a, članka 22. Povelje kao i odredbi koje se odnose na zabranu diskriminacije
1. Pobijana presuda
97. U točkama 91. do 104. pobijane presude, Opći sud ispitao je argument žaliteljâ prema kojem je Komisija pogrešno smatrala da prijedlog EGI‑ja razvidno izlazi iz okvira njezinih ovlasti zbog toga što nije pridonio ciljevima koji se nastoje postići kulturnom politikom Unije iz članka 167. UFEU‑a. Nakon što se u točkama 95. do 97. pobijane presude navode odredbe Ugovora koje organizatori smatraju relevantnima i koje su navedene u prijedlogu EGI‑ja, Opći sud posebno je analizirao doseg članka 167. stavka 2., 3. i 5. UFEU‑a, kao i ciljeve tog članka. U točkama 101. do 104. pobijane presude, navedenima u ovom žalbenom razlogu, Opći sud analizirao je i razradio argumente koji potvrđuju Komisijinu odluku o odbijanju. Stoga je Opći sud odlučio da članak 167. UFEU‑a ne može služiti kao osnova za donošenje pravnog akta Unije kojim se nastoji postići cilj i sadržaj prijedloga EGI‑ja. Naime, cilj prijedloga EGI‑ja(45), s jedne strane, premašuje puki doprinos procvatu kultura država članica, uz poštovanje njihove nacionalne i regionalne raznolikosti ili puko isticanje njihova zajedničkog kulturnog naslijeđa te, s druge strane, nije izravno povezan s jednim od ciljeva predviđenih samim člankom 167. stavkom 2. UFEU‑a. Prema mišljenju Općeg suda, žalitelji su u svojoj žalbi priznali da prijedlog EGI‑ja nije imao za cilj zaštititi kulturnu raznolikost čak i kad bi predloženi akt mogao imati takvu posljedicu.
98. Točke 105. do 114. pobijane presude odnose se na povredu članka 19. stavka 1. UFEU‑a(46). Točke 105. do 109. pobijane presude sažimaju argumente stranaka i sadržaj sporne odluke. Žalitelji prigovaraju pogrešnom tumačenju članka 19. stavka 1. UFEU‑a. U točkama 111. do 114. pobijane presude, Opći sud ispitao je doseg članka 19. stavka 1. UFEU‑a.
2. Sažetak argumentacije stranaka
99. Kao prvo, žalitelji, koje podupire mađarska vlada, prigovaraju Općem sudu da je proveo pogrešno tumačenje kada je u točkama 101. do 104. pobijane presude potvrdio argumentaciju Komisije prema kojoj propis predložen u prijedlogu EGI‑ja ne pridonosi niti jednom od ciljeva koji se nastoje postići kulturnom politikom Unije. Suprotno tomu, prema njihovu mišljenju, prijedlog je pridonio dosljednosti Unijinih politika i aktivnosti propisanih u članku 7. UFEU‑a(47), promicanjem pristupa koji se odnosi na uključivanje u kohezijsku politiku kulturne raznolikosti koja se zahtijeva u članku 167. UFEU‑a i njezino održavanje.
100. Osim toga, prema mišljenju žaliteljâ, Opći sud proveo je „u ovom dijelu [žalbe] in abstracto analizu istaknutih odredbi(48), izvan konteksta kohezijske politike, koja je bila pogrešna”.
101. Usto, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je u točkama 104. do 114. pobijane presude odbio prigovore koji se temelje na članku 19. stavku 1. i na članku 167. UFEU‑a. Naime, prema mišljenju žaliteljâ, „Opći sud nije uzeo u obzir opasnost da zakonski okvir povrjeđuje te odredbe, kao i druge odredbe istaknute u ovom dijelu [žalbe]”, u slučaju u kojem su zakonodavna tijela Unije dužna mijenjati pravila donesena u okviru kohezijske politike. U svojoj replici, žalitelji ostaju pri svojem stajalištu i tvrde da je prigovor nedopuštenosti tog žalbenog razloga koji je istaknula Komisija, neosnovan. Žalitelji podsjećaju i da je, u području kulture, cilj aktivnosti Unije poticati suradnju između država članica. Jednako tako, u skladu s člankom 167. stavkom 4. UFEU‑a, Unija treba uzeti u obzir i kulturne aspekte svojeg djelovanja na temelju drugih odredbi. Žalitelji navode i da je ta obveza potvrđena u članku 7. UFEU‑a, kojim je propisan zahtjev dosljednosti politika i aktivnosti Unije, kao i u članku 22. Povelje, na temelju kojeg je Unija, u svojim aktivnostima, dužna poštovati kulturne, vjerske i jezične raznolikosti. Trenutačna provedba kohezijske politike ne pridonosi očuvanju kulturne raznolikosti propisane u članku 167. UFEU‑a i prema tome nije u skladu s člankom 7. UFEU‑a koji se odnosi na koheziju politika i aktivnosti Unije. Pobijana presuda je stoga nezakonita.
102. Komisija, koju podupiru rumunjska i slovačka vlada, smatra da je četvrti žalbeni razlog najprije nedopušten i podredno neosnovan.
3. Analiza
103. Kao rumunjska i slovačka vlada i Komisija, smatram da ovaj žalbeni razlog treba proglasiti nedopuštenim jer žalitelji nisu istaknuli pogrešku koja se tiče prava, niti točan pravni argument u pogledu obrazloženja koje je utvrdio Opći sud u točkama 101. do 114. pobijane presude.
104. Valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije kao i članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda(49) proizlazi da se u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži, kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili predmetni žalbeni razlog biti nedopušteni(50).
105. Stoga se u točkama 72. do 84. žalbe navode određeni pravni elementi predmeta, a da pritom žalitelji nisu razvili posebnu argumentaciju čiji je cilj utvrditi pogrešku koja se tiče prava koju je prema njihovu mišljenju, Opći sud počinio u tumačenju navodno povrijeđenih pravnih pravila ili u pravnoj kvalifikaciji činjenica s obzirom na ta pravila. Suprotno onomu što žalitelji navode u dijelu svoje replike, ni na koji način nisu detaljno objasnili pravne temelje na kojima je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je u točki 101. pobijane presude tumačio članak 167. UFEU‑a. Osim toga, nisu konkretno naveli čime su se u pobijanoj presudi povrijedile odredbe koje su naveli u svojoj žalbi. Isticanje masnim slovima primijenjeno na određen tekst odredbi u točkama 81. i 84. žalbe, a da se pritom nije naveo komentar u pogledu razloga zbog kojih su žalitelji odabrali konkretno te odredbe, nije pravni argument ili kritika rasuđivanja Općeg suda kojim se potvrđuje odluka o odbijanju registracije prijedloga EGI‑ja.
106. U drugom prigovoru u točki 89. žalbe, žalitelji samo navode da je Opći sud pogrešno tumačio odredbe navedene u žalbi i da je, posljedično, pobijana presuda nezakonita, a da pritom u svojim razmatranjima koja se odnose na četvrti žalbeni razlog ne navode nijedan pravni argument u prilog toj tvrdnji. Taj prigovor u stvarnosti je zahtjev za činjenično preispitivanje prigovora istaknutog pred Općim sudom, što nije u nadležnosti Suda u fazi žalbe.
107. U točkama 86. i 87. žalbe, žalitelji uglavnom samo navode nedostatak dosljednosti kulturne politike pri čemu ističu činjenične okolnosti, a da ne utvrđuju kritizirane razloge pobijane presude, te pri tome samo upućuju Sud na prijedlog EGI‑ja, a da ne navode nikakvu jasnu kritiku u pogledu obrazloženja na kojem se temelji ta presuda.
108. K tomu, žalitelji u svojoj replici donose pogrešan zaključak iz presude od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija (C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 61. i sljedeće točke). Prema njihovu mišljenju, žalba je dopuštena zbog toga što su žalitelji trebali samo pojasniti pravni temelj na kojem je Opći sud trebao zaključiti drukčije jer jedino Sud može tumačiti pravo Unije. Točno je da je Sud konačno nadležan tumačiti pravo Unije. Međutim, kao što je pojasnila Komisija, iz točke 62. presude od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija (C‑257/98 P, EU:C:1999:402) jasno proizlazi da se „pravni temelj” na koji se poziva u toj presudi na temelju kojeg je Opći sud trebao zaključiti drukčije jasno razlikuje od „odredbi” čija je povreda bila navedena pred Općim sudom(51). U tom pogledu, žalitelji su, kao prvo, trebali objasniti kako je ocjena Općeg suda koja se odnosi na doseg članka 167. UFEU‑a iz točke 101. pobijane presude bila zahvaćena pogreškom koja se tiče prava zbog toga što je utvrdio da je priznavanje autonomnog statusa regijama s nacionalnim manjinama, u svrhu provedbe kohezijske politike Unije, cilj koji premašuje puki doprinos procvatu kultura država članica, uz poštovanje njihove nacionalne i regionalne raznolikosti. Kao drugo, žalitelji su trebali objasniti i po čemu se takvo priznavanje, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 101. pobijane presude, izravno povezuje s jednim od ciljeva predviđenim upravo člankom 167. stavkom 2. UFEU‑a.
109. Stoga, žalitelji, time što su samo naveli zakonske odredbe koje je Opći sud navodno povrijedio, bez konkretnih i preciznih razmatranja u pogledu pogrešaka koje se tiču prava koje mu prigovaraju, u konačnici nisu istaknuli nijedan prigovor nezakonitosti.
110. Konačno, kao treće, što se tiče tvrdnje žaliteljâ prema kojoj utvrđenja iz točaka 101. do 104. pobijane presude proizlaze iz analize in abstracto drugih odredbi navedenih „u ovom dijelu žalbe”, izvan konteksta kohezijske politike, teško mi je odmah razumjeti na koje točno odredbe i dijelove(52) žalitelji upućuju a da pritom ne iskrivim njihove riječi. U slučaju da je riječ o članku 3. stavku 3. četvrtom podstavku UEU‑a i članku 22. Povelje, koji se navode u prijedlogu EGI‑ja i u spornoj odluci, ali ne i u tužbi podnesenoj Općem sudu, njihovim navođenjem samo u fazi žalbe proširio bi se opseg predmeta spora, koji je bio ograničen pred Općim sudom. Usto, žalitelji nisu pojasnili po čemu je tumačenje Općeg suda in abstracto dovelo do pogrešnog tumačenja članka 167. UFEU‑a i koje bi, po potrebi, trebalo biti tumačenje in concreto koje je Opći sud trebao primijeniti kako ne bi navodno povrijedio taj članak. Slijedom toga, navedenu tvrdnju treba smatrati nedopuštenom.
111. Stoga četvrti žalbeni razlog, prema mojem mišljenju, valja odbaciti kao nedopušten.
D. Peti žalbeni razlog koji se odnosi na troškove
1. Pobijana presuda
112. Iz točke 22. pobijane presude proizlazi da je, tijekom rasprave u prvostupanjskom postupku, Komisija obavijestila Opći sud da su tužitelji na internetskoj stranici za prijedlog EGI‑ja objavili odgovor na tužbu koji je Komisija podnijela u predmetu u prvom stupnju i da su, unatoč njezinu zahtjevu u tom smislu, tužitelji odbili ukloniti odgovor na tužbu sa stranice. Komisija je od Općeg suda tražila da prilikom podjele troškova uzme u obzir zlouporabu na strani tužiteljâ. Tužitelji nisu osporavali činjenice koje je navela Komisija, već su naveli da njihovo ponašanje ne predstavlja zlouporabu prava, s obzirom na to da ne postoji pravilo koje ga zabranjuje. Stoga su pozvali Opći sud da primijeni opća pravila o troškovima.
113. U točki 129. pobijane presude, Opći sud je presudio, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, da tužitelji nisu uspjeli u postupku, da će snositi vlastite troškove kao i troškove Komisije, a da nije potrebno voditi računa, u tom smislu, o šteti koju su tužitelji nanijeli zaštiti sudskog postupka, osobito načelima ravnopravnosti stranaka i dobrog sudovanja(53).
2. Sažetak argumentacije stranaka
114. Žalitelji navode činjenična pitanja povezana s okolnostima objave Komisijinog odgovora na tužbu na internetu. Tvrde i da je pogrešno utvrđenje iz točke 129. pobijane presude, koje pokazuje da Opći sud smatra da je „štet[a] koju su tužitelji nanijeli zaštiti sudskog postupka, osobito načelima ravnopravnosti stranaka i dobrog sudovanja” utvrđena činjenica. U skladu s općim načelima prava država članica, u ovom slučaju ne može se govoriti o zlouporabi prava Unije.
115. Prema Komisijinu mišljenju, u svakom slučaju, zasebni zahtjevi koji se odnose na navodnu nepravilnost odluke Općeg suda o troškovima, pod uvjetom da su podneseni, nisu dopušteni. Žalbeni razlog najprije je bespredmetan i stoga ga treba odbiti, a u slučaju da svi ostali žalbeni razlozi budu odbijeni, zahtjev koji se odnosi na navodnu nepravilnost odluke Općeg suda o troškovima treba odbaciti kao nedopušten na temelju članka 58. drugog stavka Statuta Suda Europske unije.
116. Iako se mađarska i rumunjska vlada nisu izjasnile o tom žalbenom razlogu, slovačka vlada u biti podupire Komisiju.
3. Analiza
117. Iz tvrdnje Općeg suda u točki 129. pobijane presude proizlazi da ponašanje tužiteljâ nije služilo kao temelj za dio odluke o podjeli troškova. Naime, izraz „a da nije potrebno voditi računa” koji upotrebljava Opći sud odražava da on nije odlučio o utjecaju koji je ponašanje žaliteljâ moglo imati u podjeli troškova.
118. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, argumenti protiv sporednih obrazloženja sadržanih u odluci Općeg suda ne mogu dovesti do ukidanja te odluke i slijedom toga su bespredmetni(54).
119. Stoga peti žalbeni razlog valja odbiti kao bespredmetan.
E. Dodatni žalbeni razlozi koji se odnose na povredu načela dobre uprave, pogrešku koja se tiče prava zbog izostanka djelomične registracije i na povredu načela jednakog postupanja
120. Tim trima žalbenim razlozima, žalitelji u biti prigovaraju Općem sudu, kao prvo, povredu načela dobre uprave, kao drugo, pogrešku koja se tiče prava u vezi s izostankom djelomične registracije prijedloga EGI‑ja i kao treće, povredu načela jednakog postupanja na kojima su temeljili zahtjev za ukidanje pobijane presude.
121. Komisija tvrdi da su to novi žalbeni razlozi zbog čega su nedopušteni. Smatra da su, u svakom slučaju, neosnovani.
122. Ja pak smatram da su dodatni žalbeni razlozi neosnovani.
123. Najprije, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru žalbe nadležnost Suda načelno je ograničena na ocjenu pravnog rješenja za tužbene razloge o kojima se raspravljalo u prvom stupnju.(55). Osim toga, valja podsjetiti da je, kao što proizlazi iz članka 48. stavka 2. Poslovnika Općeg suda i članka 127. stavka 1. Poslovnika Suda primjenjivog na žalbu u skladu s člankom 190. stavka 1. tog Poslovnika, tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.
124. U ovom slučaju, žalbeni razlozi koji se odnose na povredu načela dobre uprave, pogrešku koja se tiče prava u vezi s izostankom djelomične registracije i povredu načela jednakog postupanja, temelje se na činjeničnim i pravnim pitanjima koja su istaknuta tijekom ovog žalbenog postupka, a koja se odnose na EGI „Minority SafePack - one million signatures for diversity in Europe” (u daljnjem tekstu: EGI Minority SafePack) u svrhu zaštite nacionalnih i jezičnih manjina i donošenja pravila na razini Unije kako bi se očuvala jezična i kulturna raznolikost Unije, kao i EGI naslovljen „Let us reduce the wage and economic differences that tear the EU apart!” koji je djelomično registriran Odlukom Komisije (EU) 2017/877 od 16. svibnja 2017. o predloženoj građanskoj incijativi pod nazivom „Smanjimo razlike u plaćama i ekonomskom stanju koje razaraju EU!”(56)
125. Prijedlog EGI‑ja Minority SafePack prvotno je bio predmet Komisijine odluke o odbijanju(57). Presudom od 3. veljače 2017., Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe/Komisija, (T‑646/13, EU:T:2017:59), Opći sud poništio je tu odluku o odbijanju Komisije i, slijedom toga, EGI Minority SafePack djelomično je registriran(58). U prijedlogu EGI‑ja poziva se „Europsku Uniju na poboljšanje zaštite osoba koje pripadaju nacionalnim i jezičnim manjinama te osnaživanje kulturne i jezične raznolikosti u Uniji”. Iz istih informacija koje su podnesene kao potrebne informacije proizlazi da EGI ima za cilj pozvati Europsku uniju na „usvajanje više zakonskih akata kako bi se poboljšala zaštita osoba koje pripadaju nacionalnim i jezičnim manjinama te osnaživanje kulturne i jezične raznolikosti na [njezinu području]” i da „ti akti moraju uključivati mjere koje se odnose na regionalne i manjinske jezike, obrazovanje i kulturu, regionalnu politiku, sudjelovanje, jednakost, u medijskim sadržajima kao i u državnoj potpori koju dodjeljuju regionalna tijela”. U prijedlogu EGI‑ja predlaže se izmjena uredbe koja postoji na temelju članaka 177. i 178. UFEU‑a(59).
126. Kao prvo, žalbeni razlog koji se odnosi na pogrešku koja se tiče prava u pogledu izostanka registracije EGI‑ja nije osnovan.
127. U skladu s tvrdnjama žaliteljâ koje se temelje na djelomičnim registracijama EGI‑ja navedenim u točkama 124. i 125. ovog mišljenja, do kojih je došlo nakon pobijane presude, mogućnost djelomične registracije postojala je još 2013., u trenutku u kojem je odbijena registracija ovog prijedloga EGI‑ja. Činjenica da sve odredbe koje su organizatori naveli i koje su smatrali relevantnim nisu prikladna pravna osnova prijedloga EGI‑ja, ne utječe na djelomičnu registraciju EGI‑ja(60).
128. Međutim, u okviru žalbe, Sud može samo utvrditi nezakonitost presude te ne može naložiti Komisiji da usvoji određeno ponašanje. Stoga, ako Sud prihvati žalbu, na Komisiji je da iz toga izvede odgovarajuće zaključke.
129. Kao drugo, žalbeni razlozi koji se odnose na povredu načela dobre uprave i na povredu načela jednakog postupanja također su neosnovani.
130. Naime, kao što je istaknuto u uvodnoj izjavi 10. Uredbe br. 211/2011, odluka o registraciji prijedloga EGI‑ja u smislu članka 4. te uredbe treba biti donesena u skladu s načelom dobre uprave, na koje se osobito nadovezuje obveza nadležne institucije da brižljivo i nepristrano ispita, među ostalim, sve relevantne elemente predmetnog slučaja(61). Međutim, on ne može dovesti do šire analize i stoga je bespredmetan.
131. Točno je da je cilj prijedloga EGI‑ja, koji čini samu bit prijedloga EGI‑ja, u određenim točkama podudara sa sadržajem EGI‑ja Minority SafePack, ali se prijedlog EGI‑ja ipak znatno razlikuje od EGI‑ja Minority SafePack, kao što je navedeno u točkama 124. i 125. ovog mišljenja. Stoga se ne može pozivati na povredu načela jednakosti za situacije koja nisu usporedive. Isto tako, žalbeni razlog koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja ne može dovesti do šire analize te je stoga bespredmetan.
132. Predlažem da se odbiju dodatni žalbeni razloge kao bespredmetni.
V. Tužba pred Općim sudom
133. Kao što sam pojasnio u točki 62. ovog mišljenja, smatram da prvi i treći tužbeni razlog treba prihvatiti. Stoga pobijanu presudu, prema mojem mišljenju, u tom dijelu treba ukinuti.
134. U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, u slučaju da Sud ukine odluku Općeg suda, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.
135. Smatram da Sud može odlučiti o tužbi. Dovoljno je utvrditi, prema mojem mišljenju, da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je smatrala da je prijedlog EGI‑ja razvidno izlazio iz okvira ovlasti Komisije i da uvjet iz članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011 nije bio ispunjen. Slijedom toga, smatram da spornu odluku u tom dijelu treba poništiti. Na Komisiji je da iz toga izvede sve zaključke.
VI. Troškovi
136. Na kraju moje analize, predlažem da se prihvate prvi i treći žalbeni razlog.
137. Iz članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda proizlazi da, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima.
138. U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. istoga Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
139. Budući da su žalitelji podnijeli zahtjev da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova.
140. U skladu s člankom 184. stavkom 4. Poslovnika Suda, intervenijenti snose vlastite troškove.
VII. Zaključak
141. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči kako slijedi:
1. Ukida se presuda Općeg suda Europske unije od 10. svibnja 2016., Izsák i Dabis/Komisija (T‑529/13, EU:T:2016:282).
2. Poništava se Odluka Komisije C(2013) 4975 final od 25. srpnja 2013. o odbijanju registracije prijedloga građanske inicijative pod nazivom „Kohezijska politika za jednakost regija i očuvanje regionalnih kultura”.
3. Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova;
4. Mađarska, Rumunjska i Republika Slovačka snosit će vlastite troškove.