Language of document : ECLI:EU:T:2022:509

PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo prošireno vijeće)

7. rujna 2022.(*)

„Energija – Unutarnje tržište električne energije – Uredba (EU) 2019/942 – Odluka ACER‑ova Odbora za žalbe – Tužba za poništenje – Akt koji se ne može pobijati – Nedopuštenost – Nadležnost ACER‑a – Članak 8. Uredbe (EZ) br. 713/2009 – Članak 6. stavak 10. Uredbe 2019/942 – Članak 9. stavak 12. Uredbe (EU) 2015/1222 – Primjenjivo pravo – Uredba (EU) 2019/943”

U predmetu T‑631/19,

Bundesnetzagentur für Elektrizität, Gas, Telekommunikation, Post und Eisenbahnen (BNetzA), sa sjedištem u Bonnu (Njemačka), koji zastupaju H. Haller, N. Gremminger, L. Reiser, V. Vacha i C. Dietz‑Polte, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (ACER), koju zastupaju P. Martinet i E. Tremmel, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (drugo prošireno vijeće),

u sastavu: V. Tomljenović, predsjednica, V. Kreuschitz, F. Schalin, P. Škvařilová-Pelzl (izvjestiteljica) i I. Nõmm, suci,

tajnik: S. Jund, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka, a osobito:

–        tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 21. rujna 2019.,

–        odgovor na tužbu, repliku i odgovor na repliku podnesene tajništvu Općeg suda, redom, 16. prosinca 2019., 30. siječnja 2020. i 14. travnja 2020.,

–        uzimajući u obzir odluku Općeg suda, na prijedlog njegova drugog vijeća, da predmet uputi proširenom sastavu suda na temelju članka 28. Poslovnika Općeg suda,

–        uzimajući u obzir odluku Općeg suda (drugo prošireno vijeće), na prijedlog sutkinje izvjestiteljice, da strankama u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika postavi pisana pitanja na koja su one odgovorile u određenim rokovima,

–        uzimajući u obzir odluku predsjednika Općeg suda da, s obzirom na to da je jedan član drugog proširenog vijeća bio spriječen sudjelovati u vijećanju, odredi drugog suca kako bi dopunio sastav suda,

nakon rasprave održane 17. studenoga 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU‑a tužitelj, Bundesnetzagentur für Elektrizität, Gas, Telekommunikation, Post und Eisenbahnen (BNetzA), traži, s jedne strane, djelomično poništenje Odluke br. 02/2019 Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (ACER) od 21. veljače 2019. o prijedlozima operatora prijenosnog sustava ključne regije za proračun kapaciteta o zajedničkoj regionalnoj metodologiji za proračun kapaciteta za dan unaprijed i unutardnevni kapacitet (u daljnjem tekstu: prvotna odluka) i, s druge strane, poništenje Odluke A-003‑2019 ACER‑ova Odbora za žalbe od 11. srpnja 2019. kojom je odbijena njegova žalba protiv prvotne odluke (u daljnjem tekstu: odluka Odbora za žalbe).

 Okolnosti spora

2        U Uredbi Komisije (EU) 2015/1222 od 24. srpnja 2015. o uspostavljanju smjernica za dodjelu kapaciteta i upravljanje zagušenjima (SL 2015., L 197., str. 24.) navodi se niz zahtjeva o dodjeli prekozonskog kapaciteta i o upravljanju zagušenjima na tržištima dan unaprijed i unutardnevnim tržištima u sektoru električne energije. Ti zahtjevi uključuju, među ostalim, utvrđivanje zajedničke metodologije koordiniranog proračuna kapaciteta (u daljnjem tekstu: MPK) u svakoj regiji za proračun kapaciteta (u daljnjem tekstu: regija za proračun kapaciteta), u skladu s odredbama odjeljka 3., naslovljenog „Metodologije proračuna kapaciteta”, poglavlja 1. glave II. Uredbe 2015/1222. Taj odjeljak navedene uredbe sadržava članke 20. do 26., a u članku 20. navedena su pravila o „[u]vođenju metodologije proračuna kapaciteta temeljene na tokovima snaga”.

3        U skladu s člankom 9. stavkom 1. i člankom 20. stavkom 2. Uredbe 2015/1222, operatori prijenosnih sustava svake regije za proračun kapaciteta dužni su donijeti prijedlog MPK‑a u svojim regijama za proračun kapaciteta i podnijeti ga dotičnim nacionalnim regulatornim tijelima na odobrenje.

4        U skladu s člankom 9. stavcima 10. i 12. Uredbe 2015/1222, dotična nacionalna regulatorna tijela potom pokušavaju postići dogovor i donijeti odluku o prijedlogu MPK‑a operatora prijenosnih sustava ili o verziji koju su potonji izmijenili na zahtjev navedenih nacionalnih regulatornih tijela. Na temelju članka 9. stavaka 11. i 12. Uredbe 2015/1222, ako dotična nacionalna regulatorna tijela nisu postigla takav dogovor, ACER odlučuje o prijedlogu MPK‑a operatora prijenosnih sustava ili o njegovoj izmijenjenoj verziji, u skladu s člankom 6. stavkom 10. Uredbe (EU) 2019/942 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o osnivanju Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (SL 2019., L 158, str. 22.), prije članak 8. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 713/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o osnivanju Agencije za suradnju energetskih regulatora (SL 2009., L 211, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 1., str. 253.).

5        U ovom slučaju, operatori prijenosnog sustava ključne regije za proračun kapaciteta (koju čine Belgija, Češka Republika, Njemačka, Francuska, Hrvatska, Luksemburg, Mađarska, Nizozemska, Austrija, Poljska, Rumunjska, Slovenija i Slovačka) podnijeli su 15. rujna 2017., na temelju članka 9. stavka 7. i članka 20. stavka 2. Uredbe 2015/1222, nacionalnim regulatornim tijelima navedene regije za proračun kapaciteta na odobrenje dva prijedloga koji se redom odnose na regionalni projekt MPK‑a za dan unaprijed i regionalni projekt unutardnevnog MPK‑a, sastavljena u skladu s tom uredbom.

6        Dana 9. ožujka 2018. nacionalna regulatorna tijela ključne regije za proračun kapaciteta izdala su na temelju članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222 dva zahtjeva za izmjene koje se redom odnose na svaki od dva prijedloga MPK‑a, onog za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a.

7        Dana 4. lipnja 2018. operatori prijenosnog sustava su, u skladu s člankom 9. stavkom 12. prvom rečenicom Uredbe 2015/1222, nacionalnim regulatornim tijelima ključne regije za proračun kapaciteta podnijeli izmijenjenu verziju dvaju prijedloga MPK‑a, onog za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a (u daljnjem tekstu zajedno: dva izmijenjena prijedloga MPK‑a). Potonje od navedenih nacionalnih regulatornih tijela primilo ih je 19. lipnja 2018.

8        Dopisima od 20. srpnja i 21. kolovoza 2018. predsjedništvo Regionalnog foruma energetskih regulatora ključne regije za proračun kapaciteta (u daljnjem tekstu: CERRF) obavijestilo je u bitnome ACER, u ime svih nacionalnih regulatornih tijela navedene regije, da ona na temelju članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222 nisu postigla jednoglasni dogovor za odobrenje dvaju izmijenjenih prijedloga MPK‑a, ni da bi od ACER‑a zatražila produljenje roka od dva mjeseca koji su imala za donošenje odluke, a koji počinje teći od zadnjeg podnošenja navedenih prijedloga, ni da bi od njega zatražila da sam odluči o dvama izmijenjenima prijedlozima MPK‑a.

9        Dana 18. rujna 2018. nacionalna regulatorna tijela ključne regije za proračun kapaciteta uputila su ACER‑u „neslužbeni dokument svih [nacionalnih regulatornih tijela] ključne [regije za proračun kapaciteta] o regionalnom projektu operatora prijenosnog sustava ključne [regije za proračun kapaciteta] koji se odnosi na [dva izmijenjena prijedloga MPK‑a]” (u daljnjem tekstu: dokument od 18. rujna 2018.) kako bi ga obavijestila, u skladu s priopćenjem predsjednika CERRF‑a iz točke 8. ove presude, o svojim zajedničkim stajalištima i razilaženjima u mišljenjima. U tom su pogledu osobito navela da se u dvama izmijenjenim prijedlozima MPK‑a ne uzimaju u obzir svi zahtjevi nacionalnih regulatornih tijela za izmjene, da navedeni prijedlozi nisu dovoljno detaljni ni potpuno dosljedni i u skladu s Uredbom 2015/1222 te da ne sadržavaju jasne, transparentne i usklađene definicije te određene i opravdane pragove i vrijednosti. Dodala su da su od 29 zasebnih točaka koje su se nalazile u dvama izmijenjenim prijedlozima MPK‑a nacionalna regulatorna tijela odobrila njih 19, o kojima su ACER‑u predložila da vodi računa, dok ih je 10 ostalo neodobreno.

10      Na temelju članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222, ACER je, u slučaju da nacionalna regionalna tijela ključne regije za proračun kapaciteta ne postignu dogovor o dvama izmijenjenim prijedlozima MPK‑a, bio dužan, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 713/2009, donijeti odluku o navedenim prijedlozima.

11      ACER je, nakon javnog savjetovanja koje je pokrenuto o dvama izmijenjenim prijedlozima MPK‑a i nakon suradnje sa svim nacionalnim regulatornim tijelima i operatorima prijenosnog sustava o kojima je riječ, na temelju odredbi članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222, donio prvotnu odluku. Navedenom odlukom donio je MPK za dan unaprijed i unutardnevni MPK ključne regije za proračun kapaciteta, kako su navedeni u prilozima I. i II. toj odluci.

12      Dana 23. travnja 2019. tužitelj je ACER‑ovu Odboru za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe), na temelju članka 19. Uredbe br. 713/2009, podnio žalbu protiv prvotne odluke.

13      Odlukom Odbora za žalbe žalba protiv prvotne odluke odbijena je kao neosnovana.

 Zahtjevi stranaka

14      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        kao prvo, poništi odredbe prvotne odluke čiji se popis nalazi u nastavku i odluku Odbora za žalbe koja je u pogledu njih donesena:

–        članak 5. stavci 5. do 9. Priloga I. prvotnoj odluci;

–        članak 10. stavak 4. druga polovica rečenice i članak 10. stavak 5. Priloga I. prvotnoj odluci;

–        članak 16. stavak 2. druga rečenica i članak 16. stavak 3. točka (d) podtočka (vii) Priloga I. prvotnoj odluci;

–        članak 5. stavci 5. do 9. Priloga II. prvotnoj odluci;

–        članak 17. stavak 3. točka (d) podtočka (vii) Priloga II. prvotnoj odluci;

–        sve odredbe priloga I. i II. prvotnoj odluci koje se izričito odnose na gore navedene odredbe;

–        podredno, u cijelosti poništi prvotnu odluku i odluku Odbora za žalbe;

–        naloži ACER‑u snošenje troškova.

15      ACER od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu u cijelosti;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost 

16      ACER traži da se tužba odbaci kao djelomično nedopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv prvotne odluke.

17      Kao prvo, ACER u bitnome tvrdi da, s obzirom na nadležnost Odbora za žalbe za ispitivanje odluka poput prvotne odluke, koje je on sam donio i na pravilo o iscrpljenju svih mogućnosti internog žalbenog postupka koji se primjenjuje na redovne tužitelje poput tužitelja, predmet tužbe za poništenje može biti samo odluka Odbora za žalbe. Kao drugo, tvrdi da je ova tužba u svakom slučaju nepravodobna i slijedom toga očito nedopuštena, s obzirom na to da je rok od dva mjeseca za podnošenje tužbe za poništenje protiv prvotne odluke, na temelju članka 263. UFEU‑a, istekao u trenutku podnošenja ove tužbe.

18      Tužitelj osporava ACER‑ove argumente. Kao prvo, ističe da zahtjev djelotvorne sudske zaštite podrazumijeva da predmet sudskog nadzora mogu biti i odluka Odbora za žalbe i prvotna odluka. Kao drugo, tužitelj osporava da je istekao rok za podnošenje tužbe za poništenje protiv prvotne odluke s obzirom na to da je prije nego što je mogao podnijeti tužbu sudovima Europske unije bio dužan iscrpiti interni žalbeni postupak pred Odborom za žalbe.

19      Najprije valja podsjetiti na to da je tužiteljev zahtjev za poništenje, kao što to proizlazi iz točke 14. ove presude, usmjeren protiv prvotne odluke i protiv odluke Odbora za žalbe.

20      Nadalje, kao prvo, valja primijetiti da je tužitelj, u svojstvu nacionalnog regulatornog tijela Savezne Republike Njemačke, pravna osoba u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Naime, kad je riječ o tužbama koje podnose pravne osobe, člankom 263. petim stavkom UFEU‑a pojašnjeno je da se „[a]ktima o osnivanju tijelâ, uredâ i agencija Unije mogu […] utvrditi posebni uvjeti i aranžmani u vezi s postupcima koje su fizičke ili pravne osobe pokrenule protiv tih tijela, ureda ili agencija i koji prema njima imaju pravni učinak”.

21      Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, postupovna pravila općenito se primjenjuju od datuma svojeg stupanja na snagu (vidjeti presudu od 26. ožujka 2015., Komisija/Moravia Gas Storage, C‑596/13 P, EU:C:2015:203, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

22      U ovom slučaju, kad je riječ o tijelu Unije nadležnom za energetski sektor, valja uputiti na Uredbu 2019/942, koja je zamijenila Uredbu br. 713/2009 i u skladu sa svojim člankom 47. stupila na snagu 4. srpnja 2019., odnosno prije podnošenja ove tužbe 21. rujna 2019. te u razdoblju između donošenja prvotne odluke 21. veljače 2019. i donošenja odluke Odbora za žalbe 11. srpnja 2019. Tom se uredbom među ostalim utvrđuju ACER‑ova unutarnja pravila o funkcioniranju i unutarnja postupovna pravila.

23      Naime, s obzirom na to da Uredba 2019/942 ne sadržava nikakvo odstupanje od prijelaznog pravnog pravila iz točke 21. ove presude, valja zaključiti da su na dan podnošenja ove tužbe, s obzirom na koji treba ocjenjivati njezinu dopuštenost (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2016., Whirlpool Europe/Komisija, T‑118/13, EU:T:2016:365, t. 49. i rješenje od 21. studenoga 2019., ZW/EIB, T‑727/18, neobjavljeno, EU:T:2019:809, t. 27. i navedenu sudsku praksu), postupovna pravila koja se na nju primjenjuju i na temelju kojih se utvrđuje njezina dopuštenost ona predviđena u navedenoj uredbi.

24      Kao treće, kad je riječ o uvjetima za podnošenje tužbe za poništenje pred Sudom Europske unije protiv prvotne odluke i protiv odluke Odbora za žalbe, iz članka 28. stavka 1. i članka 29. Uredbe 2019/942 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 34. proizlazi da fizičke i pravne osobe koje žele pobijati ACER‑ovu odluku koja im je upućena ili koja ih se izravno i osobno tiče mogu pokrenuti postupak pred Odborom za žalbe i da one, kad imaju takvu mogućnost, pred Općim sudom mogu pobijati samo odluku navedenog odbora.

25      Naposljetku, člankom 29. Uredbe 2019/942 pojašnjeno je da se „[t]užbe za poništenje odluka koje je ACER donio u skladu s [tom] uredbom […] mogu […] podnijeti Sudu [Europske unije] tek nakon što su iscrpljene sve mogućnosti žalbenog postupka iz članka 28. [navedene uredbe]”.

26      Člankom 28. stavkom 1. i člankom 29. Uredbe 2019/942 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 34. utvrđuju se posebni uvjeti i pravila u vezi s tužbama za poništenje iz članka 263. petog stavka UFEU‑a kako ih je zakonodavac Unije usvojio u zakonodavnom aktu kojim se osniva ACER, odnosno u Uredbi 2019/942. Stoga sama narav činjenice da moraju biti iscrpljene sve mogućnosti internog žalbenog postupka iz članka 28. Uredbe 2019/942, na koji izričito upućuje članak 29. te uredbe, podrazumijeva da sud Unije, ako je to potrebno, intervenira samo radi provjere konačnog rezultata do kojeg je doveo interni žalbeni postupak, odnosno radi ispitivanja odluke donesene nakon što su iscrpljene sve mogućnosti tog internog žalbenog postupka te stoga odluke Odbora za žalbe (vidjeti po analogiji presudu od 28. siječnja 2016., Heli‑Flight/EASA, C‑61/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:59, t. 81. i 82.).

27      Stoga je tužbu za poništenje odluke koju je donio ACER moguće smatrati dopuštenom, u slučaju interne žalbe podnesene protiv te odluke, samo ako je podnesena protiv odluke Odbora za žalbe kojom je odbijena ta interna žalba (vidjeti po analogiji presudu od 28. siječnja 2016., Heli‑Flight/EASA, C‑61/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:59, t. 84.) ili kojom je, ako je to slučaj, potvrđena prvotna odluka. Posljedica toga je da tužbene razloge i argumente ove tužbe koji se temelje na nedostacima iz prvotne odluke i koji se ne mogu tumačiti na način da su usmjereni i protiv odluke Odbora za žalbe treba odbiti kao bespredmetne, s obzirom na to da sud Unije odlučuje samo o zakonitosti potonje odluke (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 11. prosinca 2014., Heli‑Flight/EASA, T‑102/13, EU:T:2014:1064, t. 32.).

28      U ovom slučaju, tužitelj je u točki 84. tužbe naveo da je ova tužba usmjerena protiv prvotne odluke, u obliku u kojem je donesena nakon odluke Odbora za žalbe. Stoga, ako se potonja odluka temelji na razlozima navedenima u prvotnoj odluci, odnosno ako se njome navedeni razlozi prešutno ili izričito potvrđuju, sve tužbene razloge i argumente navedene tužbe koji su usmjereni protiv tih istih razloga treba smatrati potpuno relevantnima u svrhu nadzora zakonitosti odluke Odbora za žalbe i, stoga, u prilog zahtjevu za poništenje u dijelu u kojem je usmjeren protiv potonje odluke jer je navedeni zahtjev jedini koji je dopušten. S druge strane, zahtjev za poništenje u dijelu u kojem je podnesen protiv prvotne odluke treba odbaciti kao nedopušten.

 Meritum

29      U prilog ovoj tužbi tužitelj u biti ističe šest tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 9. stavaka 7. i 12. Uredbe 2015/1222 jer je ACER prekoračio granice svoje nadležnosti. Drugi tužbeni razlog temelji se u bitnome na pogrešci koja se tiče prava u pogledu određivanja primjenjivog prava jer je Odbor za žalbe trebao prihvatiti izvršiti nadzor nad zakonitošću prvotne odluke s obzirom na članke 14. do 16. Uredbe (EU) 2019/943 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o unutarnjem tržištu električne energije (SL 2019., L 158, str. 54.). Treći tužbeni razlog temelji se na nekoliko povreda Uredbe 2019/943. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi Uredbe 2015/1222. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi načela nediskriminacije.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 9. stavaka 7. i 12. Uredbe 2015/1222 jer je ACER prekoračio granice svoje nadležnosti

30      Tužitelj tvrdi da je ACER donošenjem prvotne odluke prekoračio granice svoje nadležnosti. U tom pogledu, kao prvo, tvrdi da je, u skladu s člankom 9. stavcima 7. i 12. Uredbe 2015/1222, ACER‑ova nadležnost podredna i supsidijarna jer je ACER postao nadležan tek onda kad i pod uvjetom da se nacionalna regulatorna tijela nisu usuglasila oko donošenja odluke o dvama izmijenjenim prijedlozima MPK‑a. Tužitelj ističe da su druge jezične verzije članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222, poput engleske verzije, formulirane na otvoreniji način od njemačke verzije na koju upućuje ACER. Kao drugo, prema tužiteljevu mišljenju, cilj je propisa postići zajedničke MPK‑ove, što ne znači da ACER može zanemariti postignute djelomične dogovore i zahtjeve postavljene na razini nacionalnih regulatornih tijela. Tvrdi stoga da ACER treba uzeti u obzir eventualne djelomične dogovore između nacionalnih regulatornih tijela i samo odlučivati o preostalim točkama oko kojih se ona ne slažu. Kao treće, tužitelj objašnjava da su nacionalna regulatorna tijela u dopisu od 20. srpnja 2018. službeno obavijestila ACER o tome da nisu postigla potpuni dogovor o određenim ključnim elementima dvaju izmijenjenih prijedloga MPK‑a i da će mu poslije dostaviti više pojašnjenja o raspravama koje su se vodile među njima u pogledu tih ključnih elemenata i određenih drugih pitanja, što su potom i učinila u dokumentu od 18. rujna 2018. Slijedom toga je ACER, u trenutku kad je primio navedeni dopis, već bio upoznat sa svim stajalištima nacionalnih regulatornih tijela i dostavljeno mu je samo deset točaka, koje su potonja tijela konkretno navela u dokumentu od 18. rujna 2018., kako bi o donio odluku o njima. Stoga je ACER pogrešno postupio kad je u prvotnoj odluci odlučio i o točkama koje mu nisu bile podnesene radi donošenja odluke, kao što to proizlazi iz dokumenta od 18. rujna 2018. Kao četvrto, tužitelj naglašava da je prvotnom odlukom povrijeđeno načelo supsidijarnosti, u skladu s kojim općenito sve institucije Unije u okviru ovlasti koje su im dodijeljene moraju postupati suzdržano i u skladu s kojim konkretno ACER ne smije zanemariti postignute djelomične dogovore i zahtjeve postavljene na razini nacionalnih regulatornih tijela.

31      ACER osporava tužiteljeve argumente i traži da se odbije prvi tužbeni razlog. Smatra da je Odbor za žalbe u svojoj odluci s pravom utvrdio da je on nadležan za donošenje prvotne odluke i time je djelovao u granicama svoje nadležnosti.

32      U ovom slučaju, u skladu s utvrđivanjem dopuštenosti tužbe i koristi od tužbenih razloga koji su joj istaknuti u prilog, iz točke 28. ove presude, valja provjeriti je li Odbor za žalbe počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u svojoj odluci propustio utvrditi da je ACER donošenjem prvotne odluke prekoračio granice svoje nadležnosti, kao što je to tužitelj naveo u prilog žalbi koju mu je podnio.

33      U tom pogledu, iz sudske prakse o pravilima kojima se uređuje nadležnost institucija, tijela, ureda i agencija Unije proizlazi da odredba koja je pravni temelj akta i ovlašćuje Uniju na donošenje akta o kojem je riječ mora biti na snazi u trenutku njegova donošenja (vidjeti presude od 26. ožujka 2015., Komisija/Moravia Gas Storage, C‑596/13 P, EU:C:2015:203, t. 34. i navedenu sudsku praksu te od 3. veljače 2011., Cantiere navale De Poli/Komisija, T‑584/08, EU:T:2011:26, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

34      U trenutku donošenja odluke Odbora za žalbe, koja je jedini akt čiju zakonitost u okviru ove tužbe tužitelj može osporavati (vidjeti točku 28. ove presude), odnosno 11. srpnja 2019., Uredba 2019/942 već je bila na snazi i primjenjiva te je njome zamijenjena Uredba br. 713/2009, koja se prije primjenjivala (vidjeti točku 22. ove presude). Osim toga, Uredba 2015/1222 bila je također na snazi i u skladu sa svojim člankom 84. primjenjiva od 14. kolovoza 2015., odnosno dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije, tj. od 25. srpnja 2015. Naime, na temelju članka 6. stavka 10. Uredbe 2019/942, prije članka 8. Uredbe br. 713/2009, i članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222 ACER je ovlašten da u roku od šest mjeseci donese odluku ili pojedinačne odluke o regulatornim pitanjima ili problemima koji imaju učinak na prekograničnu trgovinu ili prekograničnu sigurnost sustava, a koji spadaju u nadležnost nacionalnih regulatornih tijela, kao što je donošenje MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a svake regije za proračun kapaciteta, ako nadležna nacionalna regulatorna tijela nisu uspjela postići dogovor u roku koji im je za to određen ili ako su mu nadležna nacionalna regulatorna tijela u tom smislu uputila zajednički zahtjev. Na dan donošenja odluke Odbora za žalbe samo su te odredbe mogle poslužiti kao pravni temelj za navedenu odluku.

35      Stoga ispitivanje ovog tužbenog razloga zahtijeva tumačenje članka 6. stavka 10. Uredbe 2019/942, prije članka 8. Uredbe br. 713/2009, i članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222, radi provjere može li se na tim odredbama temeljiti ACER‑ova nadležnost za konačno donošenje MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a ključne regije za proračun kapaciteta, kako su navedeni u prilozima I. i II. odluci Odbora za žalbe.

36      U tom pogledu, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbi prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njihov tekst nego i kontekst u kojem se nalaze te ciljeve koji se žele postići propisom kojeg su dio (vidjeti presude od 11. srpnja 2018., COBRA, C‑192/17, EU:C:2018:554, t. 29. i navedenu sudsku praksu te od 28. siječnja 2020., Komisija/Italija (Direktiva o borbi protiv kašnjenja u plaćanju), C‑122/18, EU:C:2020:41, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

37      U ovom su slučaju operatori prijenosnog sustava ključne regije za proračun kapaciteta dostavili prijedloge MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a za tu istu regiju za proračun kapaciteta na odobrenje svim nacionalnim regulatornim tijelima navedene regije za proračun kapaciteta, kao što su to bili dužni učiniti na temelju članka 9. stavka 1., članka 9. stavka 7. točke (a) i članka 20. stavka 2. Uredbe 2015/1222. U skladu s člankom 9. stavkom 10. Uredbe 2015/1222, nacionalna regulatorna tijela o tim prijedlozima moraju odlučiti u roku od šest mjeseci od kad ih je primilo zadnje predmetno nacionalno regulatorno tijelo. Međutim, s obzirom na to da su navedena nacionalna regulatorna tijela podnijela zahtjeve za izmjenu prijedloga dotičnih MPK‑ova, nakon čega su im operatori prijenosnog sustava na odobrenje podnijeli dva izmijenjena prijedloga MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a, ona su, na temelju članka 9. stavka 12. navedene uredbe, imala dodatni rok od dva mjeseca za donošenje odluke o navedenim izmijenjenima prijedlozima, od dana njihova podnošenja. Naime, nesporno je da nacionalna regulatorna tijela ključne regije za proračun kapaciteta nisu, u roku koji im je dodijeljen, mogla postići dogovor o tim istim izmijenjenim prijedlozima, o čemu je ACER bio obaviješten dopisima predsjedništva CERRF‑a od 20. srpnja i 21. kolovoza 2018.

38      Stoga se nadležnost ACER‑a, kao što on to s pravom tvrdi, za odlučivanje ili donošenje konačne odluke o dvama izmijenjenim prijedlozima MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a u ovom slučaju temeljila na okolnosti iz članka 6. stavka 10. Uredbe 2019/942 i članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222 da nacionalna regulatorna tijela ključne regije za proračun kapaciteta nisu postigla dogovor o navedenim prijedlozima u roku od dva mjeseca koji im je za to bio dodijeljen.

39      Naime, kao prvo, iz odredbi članka 6. Uredbe 2019/942, prije članka 8. Uredbe br. 713/2009, i članka 9. Uredbe 2015/1222 ne proizlazi da je ACER, u okviru izvršavanja takve nadležnosti i izvan okvira obveze koju ima na temelju članka 6. stavka 11. Uredbe 2019/942 da se u stadiju pripreme svoje odluke savjetuje s dotičnim nacionalnim regulatornim tijelima i operatorima prijenosnog sustava, bio vezan primjedbama koje su oni uputili. Konkretno, iz navedenih odredbi ne proizlazi da je ACER‑ova nadležnost ograničena samo na aspekte o kojima nacionalna regulatorna tijela nisu uspjela postići dogovor. Suprotno tomu, članak 6. stavak 10. Uredbe 2019/942, prije članak 8. stavak 1. Uredbe br. 713/2009, te članak 9. stavak 12. Uredbe 2015/1222 poimaju „regulatorna pitanja” ili „problem” – koji se prvo nalaze u nadležnosti nacionalnih regulatornih tijela, prije nego što, u slučaju kad među potonjima nije postignut dogovor, za odlučivanje o njima postane nadležan ACER – kao neodvojivu cjelinu, o kojoj općenito odlučuju nacionalna regulatorna tijela, a zatim ACER, a da pritom ne prave takvu razliku. S obzirom na njihov izričaj, članak 6. Uredbe 2019/942, prije članak 8. Uredbe br. 713/2009, i članak 9. Uredbe 2015/1222 stoga treba tumačiti na način da je ACER, u slučaju kad nadležna nacionalna regulatorna tijela ne mogu postići dogovor o svim aspektima regulatornog problema koji im je podnesen u roku koji im je za to određen, ovlašten donijeti odluku ili sam odlučiti o tom problemu a da se pritom njegova nadležnost ne ograničava na sama pitanja ili na same konkretne aspekte oko kojih se navedena nacionalna regulatorna tijela nisu uspjela dogovoriti.

40      Taj zaključak ne može biti doveden u pitanje tužiteljevim argumentom da bi tekst engleske verzije članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222, kojim se predviđa da je ACER ovlašten odlučivati o prijedlozima operatora prijenosnih sustava „[w]here the competent regulatory authorities have not been able to reach an agreement” (ako regulatorna tijela ne postignu dogovor), mogao poduprijeti tvrdnju da je ACER‑ova nadležnost ograničena samo na aspekte dotičnog regulatornog problema o kojima nacionalna regulatorna tijela nisu uspjela postići dogovor.

41      U tom pogledu, valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi formulacija korištena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može služiti kao jedini temelj za tumačenje te odredbe ili imati prednost u odnosu na druge jezične verzije. Naime, odredbe prava Unije moraju se tumačiti i primjenjivati ujednačeno, uzimajući u obzir verzije sastavljene na svim jezicima Unije (vidjeti presudu od 6. lipnja 2018., Tarragó da Silveira, C‑250/17, EU:C:2018:398, t. 20. i navedenu sudsku praksu). U slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija, odredbu prava Unije treba tumačiti u odnosu na opću strukturu i krajnji cilj propisa kojeg je ona dio (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2016., Ambisig, C‑46/15, EU:C:2016:530, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

42      U ovom slučaju, valja utvrditi da se tekstom engleske verzije, navedene u točki 40. ove presude, ne utvrđuje pravilo koje se bitno razlikuje od onog koje proizlazi iz drugih jezičnih verzija, poput češke, njemačke ili francuske verzije, u kojima se navodi da je ACER nadležan odlučivati „[p]okud příslušné regulační orgány nedokážou […] dosáhnout dohody”, „[f]alls es den Regulierungsbehörden nicht gelingt, […] eine Einigung […] zu erzielen” ili „[a]ko regulatorna tijela ne postignu dogovor”. Naime, formulacija tih drugih jezičnih verzija podupire tumačenje te odredbe u smislu navedenom u točki 39. ove presude.

43      Kao drugo, to doslovno tumačenje članka 6. stavka 10. Uredbe 2019/942, prije članka 8. Uredbe br. 713/2009, i članka 9. stavka 12. Uredbe 2015/1222 potvrđuju kontekst i ciljevi koji se žele postići pravnim propisom kojeg su te odredbe dio, kako su pojašnjeni u pripremnim radnjama za nju.

44      U tom pogledu, iz obrazloženja Prijedloga uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osnivanju Agencije za suradnju energetskih regulatora (COM/2007/0530 final), koji je temelj Uredbe br. 713/2009, proizlazi da su se odredbe iz te uredbe među ostalim temeljile na tvrdnji da „[i]ako se unutarnje energetsko tržište značajno razvilo, pravni propisi o prekograničnim pitanjima su i dalje manjkavi” i da „[p]raksa […] kojom se općenito traži odobrenje 27 regulatora i više od 30 operatora prijenosnih sustava kako bi se postigao dogovor ne daje zadovoljavajuće rezultate” i „da se nije pokazalo da je na temelju nje moguće doći do donošenja stvarnih odluka o kompliciranim pitanjima, a njihovo je donošenje postalo neophodno”. Zbog tih je razloga odlučeno da se osnuje „[a]gencija [koja] na europskoj razini nadopunjuje regulatorne zadaće koje na nacionalnoj razini izvršavaju regulatorna tijela”, osobito zahvaljujući dodjeli „ovlasti donošenja pojedinačnih odluka”. Navedene ovlasti treba dodijeliti ACER‑u „[k]ako bi upravljao posebnim transnacionalnim pitanjima”, a osobito kako bi „odlučivao o regulatornom režimu koji se primjenjuje na infrastrukture na državnom području više od jedne države članice”, kao što je to konačno predviđeno člankom 8. Uredbe br. 713/2009.

45      Osim toga, iz obrazloženja Prijedloga uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osnivanju Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (COM/2016/0863 final), na kojem se temelji Uredba 2019/942, proizlazi da odredbe koje su sadržane u njoj trebaju među ostalim omogućiti „prilagodbu regulatornog nadzora regionalnim tržištima”. Konkretno, više se ne čini da je stvarnim okolnostima na tim tržištima prikladno to da „[s]ve važne regulatorne odluke […] donose nacionalni regulatori, čak i onda kad je potrebno zajedničko regulatorno rješenje” i da je „[r]egulatorni nadzor stoga i dalje rascjepkan, što bi moglo rezultirati donošenjem različitih odluka i nepotrebnim kašnjenjima”. Zbog tih se razloga smatralo da bi „[j]ačanje ovlasti ACER‑a u prekograničnim pitanjima koja zahtijevaju donošenje usklađene regionalne odluke pridonijelo bržem i djelotvornijem donošenju odluka u prekograničnim pitanjima”, pri čemu treba primijetiti da bi „[n]acionalni regulatori, koji u okviru Agencije za suradnju energetskih regulatora odlučuju o tim pitanjima većinskim glasanjem, i dalje bili potpuno uključeni u taj postupak”. Smatralo se da je dodjela „dodatnih ograničenih nadležnosti” ACER‑u u skladu s načelom supsidijarnosti jer su mu one dodijeljene „u onim područjima u kojima bi rascjepkano nacionalno donošenje odluka o pitanjima od prekogranične važnosti dovelo do problema ili nedosljednosti u unutarnjem tržištu”. Osim toga, smatra se da je ta dodjela u skladu s načelom proporcionalnosti s obzirom na to da će „ACER dobiti dodatne zadaće, posebno u pogledu regionalnog funkcioniranja energetskog sustava, a [nacionalna regulatorna tijela] će i dalje imati središnju ulogu u regulaciji energetike”. Prijedlog uredbe je upravo u tom okviru u svojem „poglavlju [I.] definira[o] nove zadaće ACER‑a […] u pogledu nadzora nad imenovanim operatorima tržišta električne energije i povezanih s odobravanjem metoda i prijedloga u vezi s adekvatnošću proizvodnje i pripremljenošću za rizike”. Te su nove ACER‑ove zadaće među ostalim utvrđene u članku 6. stavku 10. Uredbe 2019/942.

46      Iz obrazloženja tih prijedloga uredbe proizlazi jasna želja zakonodavca Unije da donošenje odluka o prekograničnim pitanjima, koja su teška ali neophodna, učini djelotvornim i bržim, i to jačanjem ACER‑ovih ovlasti donošenja pojedinačnih odluka koje je u skladu sa zadržavanjem središnje uloge nacionalnih regulatornih tijela u regulaciji energetike.

47      To također odgovara određenim ciljevima koji se žele postići uredbama br. 713/2009 i 2019/942. Naime, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 10. Uredbe 2019/942, prije u uvodnoj izjavi 5. Uredbe br. 713/2009, države članice trebaju za postizanje ciljeva energetske politike Unije blisko surađivati i otkloniti prepreke za prekograničnu razmjenu električne energije i prirodnog plina, a središnji neovisni organ, odnosno ACER, osnovan je kako bi se ispunila regulatorna praznina na razini Unije i doprinijelo učinkovitom funkcioniranju unutarnjeg tržišta električne energije i unutarnjeg tržišta prirodnog plina. Stoga, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 11. Uredbe 2019/942, prije u uvodnoj izjavi 6. Uredbe br. 713/2009, ACER treba osigurati da se regulatorne funkcije koje izvršavaju nacionalna regulatorna tijela pravilno koordiniraju i prema potrebi izvršavaju na razini Unije. ACER tako raspolaže, kao što je to pojašnjeno u uvodnim izjavama 33. i 34. Uredbe 2019/942, prije u uvodnim izjavama 18. i 19. Uredbe br. 713/2009, vlastitim ovlastima odlučivanja kako bi mu se omogućilo da svoje regulatorne funkcije obavlja učinkovito, transparentno, opravdano i prije svega neovisno o proizvođačima električne energije i plina, operatorima prijenosnih sustava i potrošačima. On te ovlasti mora izvršavati vodeći računa o usklađenosti tih odluka s pravom Unije o energiji, pod nadzorom Odbora za žalbe koji je dio ACER‑a, ali istodobno neovisan o njemu, te Suda Europske unije.

48      Iz toga slijedi da je ACER, među ostalim, imao vlastite regulatorne ovlasti i ovlasti odlučivanja koje izvršava potpuno neovisno i na vlastitu odgovornost kako bi mogao zamijeniti nacionalna regulatorna tijela kad im njihova dobrovoljna suradnja ne omogućuje donošenje pojedinačnih odluka o određenim pitanjima ili problemima koji su u njihovoj regulatornoj nadležnosti. Kao što je to navedeno u uvodnim izjavama 11. i 45. Uredbe 2019/942, prije u uvodnim izjavama 6. i 29. Uredbe br. 713/2009, ACER tako postaje nadležan da potpuno neovisno i na vlastitu odgovornost odlučuje o regulatornim pitanjima ili važnim problemima za učinkovito funkcioniranje unutarnjeg tržišta električne energije i unutarnjeg tržišta prirodnog plina, tek onda kad i pod uvjetom da se, u skladu s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti navedenima u članku 5. UEU‑a, ciljevi koje Unija želi postići nisu mogli ostvariti suradnjom dotičnih država članica, zbog toga što među njihovim nacionalnim regulatornim tijelima nije postignut opći dogovor o regulatornim pitanjima ili problemima koji ponajprije spadaju pod njihovu nadležnost.

49      Stoga, logika sustava na kojoj se temelji članak 6. Uredbe 2019/942, prije članak 8. Uredbe br. 713/2009, i članak 9. Uredbe 2015/1222 jest ta da, kad nacionalna regulatorna tijela na razini država članica, u roku koji im je za to određen, nisu uspjela donijeti pojedinačnu odluku o regulatornim pitanjima ili o problemu koji spada pod njihovu nadležnost, a koji su važni za učinkovito funkcioniranje unutarnjih tržišta električne energije, poput izrade regionalnih MPK‑ova predviđenih člankom 9. stavkom 1., člankom 9. stavkom 7. točkom (a) i člankom 20. stavkom 2. Uredbe 2015/1222, nadležan za donošenje te odluke postaje ACER, a da pritom nije predviđeno da jedan dio te nadležnosti mogu, na nacionalnoj razini, zadržati nacionalna regulatorna tijela, primjerice o određenim regulatornim pitanjima ili o određenim aspektima dotičnog problema o kojima su postigla dogovor.

50      Nadalje, s obzirom na to da ACER svoju nadležnost izvršava potpuno neovisno i na vlastitu odgovornost, Odbor za žalbe u točki 157. svoje odluke s pravom navodi da on ne može biti vezan stajalištem koje su nadležna nacionalna regulatorna tijela zauzela o određenim regulatornim pitanjima ili određenim aspektima problema koji su im podneseni i o kojima su uspjeli postići dogovor, osobito kad smatra da to stajalište nije u skladu s pravom Unije o energiji. Konačno, tužitelj u okviru ove tužbe ne osporava ni tu ocjenu Odbora za žalbe.

51      Osim toga, s obzirom na to da su vlastite ovlasti donošenja odluka dodijeljene ACER‑u kako bi mu se omogućilo učinkovito ispunjavanje njegovih regulatornih funkcija, članak 6. Uredbe 2019/942, prije članak 8. Uredbe br. 713/2009, i članak 9. Uredbe 2015/1222 treba razumjeti na način da ACER‑u dopuštaju da izmijeni prijedloge operatora prijenosnih sustava da bi se osigurala njihova usklađenost s pravom Unije o energiji, prije njihova odobravanja. Ta je ovlast neophodna kako bi ACER mogao učinkovito ispunjavati svoje regulatorne funkcije jer, kao što je to Odbor za žalbe s pravom istaknuo u točki 150. pobijane odluke, nijedna odredba Uredbe 2019/942, prije Uredbe br. 713/2009, ili Uredbe 2015/1222 ne predviđa, poput članka 9. stavka 12. prve i druge rečenice Uredbe 2015/1222 o nacionalnim regulatornim tijelima, da ACER od operatora prijenosnih sustava može tražiti da izmijene svoj prijedlog, prije nego što ga odobri. Naime, potonje odredbe primjenjuju se samo u okviru postupka koordinacije i suradnje između različitih nacionalnih regulatornih tijela u smislu članka 9. stavka 10. Uredbe 2015/1222 kako bi se olakšalo postizanje dogovora među njima, ali ne u ime vlastite ovlasti donošenja odluka koja je ACER‑u prenesena u slučaju nepostizanja takvog dogovora na temelju članka 9. stavka 12. treće rečenice te uredbe.

52      Naposljetku, valja istaknuti da su vlastite ovlasti donošenja odluka dodijeljene ACER‑u u Uredbi 2019/942, prije Uredbi br. 713/2009, u skladu sa zadržavanjem središnje uloge koja se nacionalnim regulatornim tijelima priznaje u području regulacije energetike, jer ACER, u skladu s člankom 24. stavkom 2. prvim podstavkom navedene uredbe, prije člankom 17. stavkom 3. Uredbe br. 713/2009, odnosno njegov ravnatelj, odlučuje ili donosi svoje odluke tek nakon što je pribavljeno pozitivno mišljenje Odbora regulatora, u kojem su sva nacionalna regulatorna tijela zastupana od strane Europske komisije, s tim da svaki član tog odbora ima jedan glas, a odbor odlučuje dvotrećinskom većinom, kao što je to predviđeno člankom 21. i člankom 22. stavkom 1. te uredbe, prije člankom 14. Uredbe br. 713/2009.

53      Stoga svrha članka 6. Uredbe 2019/942, prije članka 8. Uredbe br. 713/2009, i članka 9. Uredbe 2015/1222 te kontekst u kojem se te odredbe nalaze potvrđuju da je ACER, u slučaju kad nadležna nacionalna regulatorna tijela ne mogu postići dogovor o svim aspektima regulatornog problema koji im je podnesen u roku koji im je za to određen, ovlašten odlučivati ili sam donijeti odluku o tom problemu a da se pritom ne dovodi u pitanje zadržavanje središnje uloge koja se nacionalnim regulatornim tijelima priznaje mišljenjem Odbora regulatora i bez ograničavanja njegove nadležnosti samo na posebne aspekte oko kojih se pokazalo da postoji neslaganje između navedenih nacionalnih regulatornih tijela.

54      Kao treće, to tumačenje članka 6. Uredbe 2019/942, prije članka 8. Uredbe br. 713/2009, i članka 9. Uredbe 2015/1222 ne može se dovesti u pitanje s obzirom na okolnosti svojstvene predmetnom slučaju.

55      Kao prvo, iz članka 9. stavka 1. i članka 9. stavka 7. točke (a) te članka 20. stavka 2. Uredbe 2015/1222 proizlazi da je svaki od regionalnih MPK‑ova zamišljen kao neodvojiva regulatorna cjelina, koju trebaju odobriti nadležna regulatorna tijela. Stoga je Odbor za žalbe u točki 156. svoje odluke s pravom naglasio da „se može dogoditi da nije moguće odlučiti o određenom aspektu navedenih MPK‑ova (oko kojeg nije postignut dogovor [između nacionalnih regulatornih tijela]) bez izmjene drugog aspekta [tih istih MPK‑ova] (oko kojeg su [navedena regulatorna tijela] postigla dogovor), s obzirom na moguće interakcije i unakrsne učinke [koji postoje] između različitih aspekata [o kojima je riječ]”. Konačno, tužitelj u okviru ove tužbe nije osporavao ni tu ocjenu Odbora za žalbe niti, a fortiori, dokazao da su u ovom slučaju regulatorna pitanja ili aspekti MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a ključne regije za proračun kapaciteta, o kojima su nacionalna regulatorna tijela navedene regije za proračun kapaciteta uspjela postići dogovor, kao što je to potvrđeno dokumentom od 18. rujna 2018., bili odvojivi od drugih pitanja ili drugih aspekata o kojima je riječ u tim MPK‑ovima.

56      Kao drugo i s obzirom na to da se tužitelj u tom pogledu poziva na sadržaj dokumenta od 18. rujna 2018., valja primijetiti da potonji čini dokument koji su izdala nacionalna regulatorna tijela, a koji nije pravno obvezujući za ACER i koji ne može utjecati na određivanje dosega članka 6. Uredbe 2019/942, prije članka 8. Uredbe br. 713/2009, ili članka 9. Uredbe 2015/1222, ni na određivanje nadležnosti ili dužnosti ACER‑a koje iz njega proizlaze. U svakom slučaju, sadržaj dokumenta od 18. rujna 2018. ne potvrđuje tužiteljevu tvrdnju da se u tom dokumentu konkretno razlikuju regulatorna pitanja ili aspekti MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a ključne regije za proračun kapaciteta o kojima su nacionalna regulatorna tijela navedene regije za proračun kapaciteta uspjela postići dogovor od onih o kojima nisu postigla takav sporazum u određenom roku i koji, kao takvi, spadaju u ACER‑ovu nadležnost.

57      Naime, nacionalna regulatorna tijela ključne regije za proračun kapaciteta su u dokumentu od 18. rujna 2018. na potpuno neformalan način utvrdila da prijedlozi OPS‑ova o MPK‑u za dan unaprijed i unutardnevnom MPK‑u te iste regije za proračun kapaciteta nisu u skladu sa svim zahtjevima Uredbe 2015/1222, da ih je „gotovo nemoguće provesti” i da ih je stoga nemoguće odobriti u tom obliku. Osim toga, istaknula su da se navedeni prijedlozi ne temelje na jasnim, transparentnim i preciznim definicijama te na točno određenim i opravdanim pragovima i vrijednostima. Te primjedbe potvrđuju da je izostanak odobravanja prijedloga OPS‑ova o MPK‑u za dan unaprijed i unutardnevnom MPK‑u ključne regije za proračun kapaciteta od strane nadležnih nacionalnih regulatornih tijela u ovom slučaju manje posljedica postojanja neslaganja između potonjih o određenim pitanjima ili određenim specifičnim i konkretnim aspektima navedenih MPK‑ova, nego o utvrđivanju ozbiljnog općeg problema usklađenosti prijedloga koje su tim tijelima podnijeli operatori prijenosnih sustava s Uredbom 2015/1222.

58      Nadalje i u svakom slučaju, iz dokumenta od 18. rujna 2018. proizlazi da nacionalna regulatorna tijela ključne regije za proračun kapaciteta u njemu nisu utvrdila postojanje međusobnih neslaganja o određenim regulatornim pitanjima ili o određenim specifičnim i konkretnim aspektima MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a navedene regije za proračun kapaciteta, nego nemogućnost da se u cijelosti postigne sporazum o takvim pitanjima ili o takvim aspektima. Naime, određena su se pitanja u navedenom dokumentu istodobno nalazila i među točkama o kojima postoji dogovor kao i među onima o kojima on nije postignut. To je osobito bio slučaj s metodologijom za odabir kritičnih elemenata mreže i nepredviđenih slučajeva koji se koriste u proračunu kapaciteta, integracije dugoročno dodijeljenih kapaciteta ili metodologije za potvrdu kapaciteta. Stoga, čak i pod pretpostavkom da su određena regulatorna pitanja ili određeni specifični i konkretni aspekti MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a navedene regije za proračun kapaciteta bili odvojivi od drugih, to ne mijenja činjenicu da se točke o kojima postoji dogovor ili one o kojima on ne postoji između nacionalnih regulatornih tijela ključne regije za proračun kapaciteta u pogledu MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a navedene regije za proračun kapaciteta u ovom slučaju ne podudaraju s regulatornim pitanjima ili jasno određenim aspektima navedenih MPK‑ova.

59      Naposljetku, iz sadržaja dokumenta od 18. rujna 2018. proizlazi da su nacionalna regulatorna tijela ključne regije za proračun kapaciteta od ACER‑a očekivala da pri izvršavanju svoje nadležnosti nadzire i jamči da MPK za dan unaprijed i unutardnevni MPK ključne regije za proračun kapaciteta sadržavaju pravila potrebna za izbjegavanje neopravdane diskriminacije između unutarnjih razmjena i razmjena između zona trgovanja, kao što je to bilo propisano člankom 21. stavkom 1. točkom (b) podtočkom ii. Uredbe 2015/1222, a riječ je o regulatornom pitanju o kojemu ona nisu uspjela u cijelosti postići dogovor. Naime, postizanje takvog cilja moglo bi podrazumijevati ponovno razmatranje i, po potrebi, izmjenu pravila o proračunu kapaciteta kako bi se osigurala njihova sukladnost s pravilima kojima se konkretno želi izbjeći bilo kakva diskriminacija između unutarnjih razmjena i razmjena između zona trgovanja. Konačno, iz dokumenata u spisu proizlazi da je o tome bila riječ u ovom slučaju jer su odredbe priloga I. i II. prvotnoj odluci, koje tužitelj osporava, donesene kako bi se osiguralo poštovanje načela nediskriminacije u unutarnjoj razmjeni i razmjeni između zona trgovanja. Time se ponovno dokazuje da se točke o kojima postoji dogovor ili one o kojima on ne postoji između nacionalnih regulatornih tijela ključne regije za proračun kapaciteta u pogledu MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a navedene regije za proračun kapaciteta ne podudaraju nužno s regulatornim pitanjima ili jasno određenim aspektima navedenih MPK‑ova.

60      Kao treće i posljednje, valja istaknuti da tužitelj, kada je riječ o njegovu prigovoru koji se temelji na povredi načela supsidijarnosti, njemu u prilog ne iznosi nikakav potkrijepljen argument koji bi mogao dokazati takvu povredu. U ovom slučaju, prvotna odluka i odluka Odbora za žalbe donesene su u skladu s postupcima predviđenima Uredbom br. 713/2009 i Uredbom 2015/1222, kojima se, u skladu s načelima dodjele, supsidijarnosti i proporcionalnosti iz članka 5. UEU‑a i kako je sada navedeno u uvodnoj izjavi 29. Uredbe 2019/942, predviđa da ACER postaje nadležan za donošenje pojedinačnih odluka o regulatornim pitanjima ili problemima koji ponajprije spadaju u nadležnost nacionalnih regulatornih tijela samo u jasno određenim okolnostima o pitanjima koja su usko povezana sa svrhom zbog koje je ACER osnovan (vidjeti točke 37. i 48. ove presude). Konkretno, tim se postupcima jamči to da ACER u odnosu na nacionalna regulatorna tijela postupa samo podredno, i to ako potonja nisu postigla dogovor o regulatornim pitanjima ili važnim problemima za učinkovito funkcioniranje unutarnjih tržišta električne energije (vidjeti točku 48. ove presude). U svakom slučaju, valja istaknuti to da su, kao što je to već pojašnjeno u točkama 52. i 53. ove presude, u Uredbi 2019/942, prije Uredbi br. 713/2009, vlastite ovlasti donošenja odluka dodijeljene ACER‑u u skladu sa zadržavanjem središnje uloge koja se nacionalnim regulatornim tijelima priznaje mišljenjem Odbora regulatora. Stoga valja odbiti tužiteljev prigovor koji se temelji na povredi načela supsidijarnosti.

61      S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da Odbor za žalbe nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što u svojoj odluci nije utvrdio da je ACER donošenjem prvotne odluke prekoračio granice svoje nadležnosti odlučujući o točkama MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a ključne regije za proračun kapaciteta koje su u dokumentu od 18. rujna 2018. navedene kao da je o njima postignut dogovor između nacionalnih regulatornih tijela navedene regije za proračun kapaciteta.

62      Slijedom toga, prvi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je počinio Odbor za žalbe u pogledu određivanja primjenjivog prava jer je morao prihvatiti izvršiti nadzor nad zakonitošću prvotne odluke s obzirom na članke 14. do 16. Uredbe 2019/943

63      Drugi tužbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je u svojoj odluci počinio Odbor za žalbe time što u bitnome nije izvršio nadzor nad zakonitošću prvotne odluke s obzirom na članke 14. do 16. Uredbe 2019/943, koje je sâm ACER trebao uzeti u obzir u potonjoj odluci.

64      Kao prvo, tužitelj prigovara Odboru za žalbe da u biti nije primijenio članke 14. do 16. Uredbe 2019/943, iako su oni bili na snazi u trenutku kad je donosio svoju odluku. Podsjeća na to da se nadzor nad zakonitošću akta Unije provodi na temelju činjenične i pravne situacije koja postoji u trenutku donošenja navedenog akta. Naime, s jedne strane tvrdi da je Uredba 2019/943 stupila na snagu 4. srpnja 2019., odnosno nakon donošenja prvotne odluke, ali prije donošenja odluke Odbora za žalbe. S druge strane, ova je tužba usmjerena protiv prvotne odluke, kako je potvrđena odlukom Odbora za žalbe, odnosno, u biti, protiv dviju odluka koje čine jednu te istu pravnu cjelinu. Stoga je Odbor za žalbe bio dužan primijeniti Uredbu 2019/943 a fortiori jer je u svojoj odluci proveo novo autonomno i cjelovito ispitivanje predmeta, što mu je omogućilo da uzme u obzir nova pravna zbivanja do kojih je došlo u međuvremenu, poput stupanja na snagu članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943.

65      Kao drugo, tužitelj na prvome mjestu prigovara ACER‑u da je u prvotnoj odluci povrijedio načelo lojalne suradnje između institucija Unije. U tom pogledu tvrdi da je ACER u trenutku donošenja prvotne odluke već konkretno bio upoznat s odlučujućim zahtjevima iz članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943. Naime, kao prvo, potonja je odluka donesena u poodmaklom stadiju zakonodavnog postupka, tijekom kojeg su svi nadležni odbori Vijeća Europske unije i Europskog parlamenta već definirali i usvojili gore navedene članke te uredbe. Nadalje, u tisku su već objavljena detaljna izvješća o novoj Uredbi 2019/943. Osim toga, tužitelj navodi da je ACER‑u, porukom elektroničke pošte od 4. veljače 2019., skrenuo pozornost na zahtjeve iz članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943 i na svoje dvojbe u pogledu usklađenosti s navedenim zahtjevima MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a ključne regije za proračun kapaciteta koje je ACER namjeravao upotrijebiti. Naposljetku, tužitelj ističe da iako se u prvotnoj odluci nekoliko puta upućivalo na odredbe nove Uredbe 2019/943, ta su se upućivanja odnosila na aspekte koji su išli u prilog stajalištu ACER‑a, što čini arbitrarno i selektivno uzimanje u obzir budućeg prava Unije i stoga povredu načela lojalne suradnje.

66      Kao drugo, tužitelj prigovara ACER‑u da je u prvotnoj odluci povrijedio načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja. Ističe da načelo pravne sigurnosti, u skladu sa sudskom praksom (presuda od 22. siječnja 1997., Opel Austria/Vijeće, T‑115/94, EU:T:1997:3), može u određenim granicama nametnuti obvezu da se uzmu u obzir budući pravni akti, osobito kada je takav akt predvidljiv, dovoljno određen i kad nije u skladu s propisom koji treba donijeti.

67      Kao treće, tužitelj odbija kao bespredmetnu ACER‑ovu argumentaciju koja se temelji na mogućoj povredi načela neretroaktivnosti. Prema njegovu mišljenju, valja s jedne strane razlikovati provedbu budućeg prava Unije od obveze institucija Unije da u svojim odlukama uzmu u obzir budući razvoj prava, a koji je već predvidljiv, te se s druge strane suzdržati od donošenja mjera koje su u suprotnosti s budućim pravnim aktima višeg ranga.

68      ACER osporava tužiteljeve argumente i traži da Opći sud odbije drugi tužbeni razlog. Kao prvo, tvrdi da je Odbor za žalbe prilikom ispitivanja prvotne odluke morao provjeriti je li on u toj odluci počinio pogrešku prilikom određivanja primjenjivog prava. U tom pogledu, ACER tvrdi da je taj odbor svoje odluke trebao donijeti na temelju činjeničnog stanja i pravnih odredbi koje su postojale u trenutku njihova donošenja. Međutim, na dan donošenja prvotne odluke, Uredba 2019/943 i konkretno njezini članci 14. do 16. još nisu bili na snazi, a zakonodavac Unije ih čak nije ni konačno odobrio. Tvrdi da je stoga pravilno postupio kad prvotnu odluku nije utemeljio na Uredbi 2019/943, konkretno na njezinim člancima 14. do 16., i kad Odbor za žalbe slijedom toga nije ispitao navedenu odluku s obzirom na te članke, na koje se tužitelj pozvao u okviru žalbe koju mu je podnio. ACER također osporava tužiteljeve argumente u pogledu autonomnosti nadzora koji je Odbor za žalbe proveo nad prvotnom odlukom. Naime, u skladu s odredbama članka 28. stavka 5. Uredbe 2019/942, potonji nije ovlašten prvotnu odluku zamijeniti svojom odlukom niti sam donijeti odluku u predmetu. Što se tiče tužiteljeva argumenta koji se temelji na tome da je Odbor za žalbe u svojoj odluci u obzir uzeo nova pravna zbivanja do kojih je došlo nakon donošenja prvotne odluke, tvrdi da to ne znači da je navedeni odbor dužan provjeriti usklađenost prvotne odluke s određenim odredbama Uredbe 2019/943 koje su stupile na snagu nakon donošenja te odluke.

69      Kao drugo, ACER na prvome mjestu ističe da je u trenutku donošenja prvotne odluke zakonodavni postupak koji se odnosi na Uredbu 2019/943 i dalje bio u tijeku te da ta uredba nije bila dio pravnog poretka koji je na snazi, tako da nije mogao konkretno znati hoće li ta uredba biti donesena i, a fortiori, kakav će biti njezin sadržaj i točan datum njezina donošenja. ACER smatra da nije bilo ni očito ni predvidljivo to da bi prvotna odluka mogla biti neusklađena s određenim odredbama Uredbe 2019/943 koje su naknadno donesene. Slijedom toga, ACER prvotnu odluku nije mogao temeljiti na navedenim odredbama. Osim toga, on smatra da su bespredmetni, s jedne strane, pitanje je li u trenutku donošenja prvotne odluke bio upoznat sa zakonodavnim prijedlozima te, s druge strane, činjenica da se u toj odluci pozvao na prijedlog nove uredbe.

70      Na drugome mjestu ACER tvrdi da u ovom predmetu, za razliku od predmeta povodom kojeg je donesena presuda od 22. siječnja 1997., Opel Austria/Vijeće (T‑115/94, EU:T:1997:3), prilikom donošenja prvotne odluke još nije bila donesena Uredba 2019/943, tako da ACER nije bio siguran kakav će biti njezin točan sadržaj ni kojeg će datuma stupiti na snagu. Stoga je Odbor za žalbe u svojoj odluci s pravom smatrao da se rješenje primijenjeno u presudi od 22. siječnja 1997., Opel Austria/Vijeće (T‑115/94, EU:T:1997:3), ne može primijeniti u ovom slučaju.

71      Na trećemu mjestu, u ovom slučaju nisu povrijeđena načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja jer je prvotna odluka u trenutku njezina donošenja sadržavala jasne odredbe, čija je primjena bila predvidljiva za zainteresirane osobe.

72      Na četvrtome mjestu, ACER ističe da mu načela lojalne suradnje, institucionalne ravnoteže, zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti ne dopuštaju da povrijedi pravo koje je na snazi i donese odluku na temelju običnih zakonodavnih prijedloga.

73      U ovom slučaju, nesporno je da se tužitelj, u okviru interne žalbe koju je podnio Odboru za žalbe, pozvao na postojanje razlika ili nedosljednosti između MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a ključne regije za proračun kapaciteta koje je ACER odobrio u prvotnoj odluci i zahtjeva kojima je, na temelju članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943, uređeno usvajanje takvih MPK‑ova.

74      U svojoj je odluci Odbor za žalbe odbio prigovore koje je pred njim istaknuo tužitelj uz obrazloženje da članci 14. do 16. Uredbe 2019/943 nisu bili relevantni za nadzor nad zakonitošću prvotne odluke koju je donio ACER, s obzirom na to da ta uredba u trenutku donošenja navedene odluke još nije bila primjenjiva.

75      Budući da se tužitelj u prilog drugom tužbenom razlogu posebno pozvao na povredu relevantnih odredbi Uredbe 2019/943, u okviru ispitivanja navedenog tužbenog razloga valja provjeriti je li Odbor za žalbe počinio pogrešku koja se tiče prava time što u svojoj odluci nije ispitao zakonitost MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a ključne regije za proračun kapaciteta, koje je ACER odobrio u prvotnoj odluci, s obzirom na zahtjeve kojima je na temelju članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943 uređeno donošenje tih MPK‑ova.

76      U tom pogledu, valja podsjetiti na to da, s jedne strane, Uredba 2019/943, u skladu sa svojom uvodnom izjavom 1., preinačava Uredbu (EZ) br. 714/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o uvjetima za pristup mreži za prekograničnu razmjenu električne energije i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1228/2003 (SL 2009., L 211, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 8.), u skladu sa svojim člankom 70. S druge strane, cilj Uredbe 2019/943 jest u skladu s njezinom uvodnom izjavom 4. uspostavljanje pravila radi osiguravanja funkcioniranja unutarnjeg tržišta električne energije.

77      Konkretnije, članci 14. do 16. Uredbe 2019/943 spadaju pod odjeljak 1., naslovljen „Dodjela kapaciteta”, poglavlja III. navedene uredbe naslovljenog „Pristup mreži i upravljanje zagušenjem”. Oni se redom odnose na „[p]reispitivanje zone trgovanja” (članak 14.), na „[a]kcijske planove” (članak 15.) i na „[o]pća načela dodjele kapaciteta i upravljanja zagušenjem” (članak 16.). Navedenim člancima uređena je, dakle, dodjela kapaciteta na tržištu dan unaprijed i unutardnevnom tržištu prekogranične razmjene električne energije i time utvrđeni zahtjevi koje treba uzeti u obzir radi donošenja MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a. Stoga ti članci u načelu sadržavaju pravila materijalnog prava kojima je uređeno donošenje tih MPK‑ova.

78      Osim toga, valja podsjetiti na to da se novo pravno pravilo primjenjuje počevši od stupanja na snagu akta kojim je ono uspostavljeno i da se ono, iako se ne primjenjuje na pravne situacije nastale i u cijelosti okončane za vrijeme važenja prijašnjeg zakona, primjenjuje na njihove buduće učinke i na nove pravne situacije. Drukčije vrijedi, uz poštovanje načela zabrane retroaktivnosti pravnih akata, samo u slučaju kada se uz novo pravilo donesu posebne odredbe kojima se izričito određuju uvjeti njegove vremenske primjene (vidjeti presude od 14. svibnja 2020., Azienda Municipale Ambiente, C‑15/19, EU:C:2020:371, t. 57. i navedenu sudsku praksu te od 15. lipnja 2021., Facebook Ireland i dr., C‑645/19, EU:C:2021:483, t. 100. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 3. rujna 2015., A2A, C‑89/14, EU:C:2015:537, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

79      Naime, Uredba 2019/943 donesena je 5. lipnja 2019. te je, s obzirom na to da je objavljena 14. lipnja 2019., stupila na snagu 4. srpnja 2019., u skladu sa svojim člankom 71. stavkom 1., odnosno nakon što je 21. veljače 2019. donesena prvotna odluka i prije nego što je 11. srpnja 2019. donesena odluka Odbora za žalbe. Valja dodati da se, na temelju članka 71. stavka 2. drugog podstavka Uredbe 2019/943, iznimno od općeg načela njezine primjene od 1. siječnja 2020., što proizlazi iz članka 71. stavka 2. prvog podstavka navedene uredbe, njezini članci 14. i 15. primjenjuju od datuma stupanja na snagu te uredbe, odnosno od 4. srpnja 2019. Isto vrijedi i za članak 16. Uredbe 2019/943 za potrebe posebne primjene članka 14. stavka 7. i članka 15. stavka 2. te uredbe. Iz prethodno navedenog proizlazi da članci 14. do 16. Uredbe 2019/943 u trenutku donošenja prvotne odluke još nisu stupili na snagu niti su se primjenjivali, iako je to doduše s određenim ograničenjima bio slučaj kad je riječ o članku 16., u trenutku donošenja odluke Odbora za žalbe.

80      U ovom slučaju, predmetna se pravna situacija preklapa s konačnim ACER‑ovim donošenjem MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a, čija se zakonitost osporava u okviru ovog spora.

81      U tom pogledu, valja naglasiti da postupovne odredbe članka 28. stavka 5. Uredbe 2019/942, koje su u ovom slučaju bile primjenjive u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 21. ove presude, Odboru za žalbe daju ovlast potvrđivanja prvotne odluke ili njezina vraćanja ACER‑u na ponovno odlučivanje u slučaju neslaganja. Tim je odredbama uvedena izmjena u odnosu na odredbe članka 19. stavka 5. Uredbe br. 713/2009 koje su prije bile na snazi, a koje su Odbor za žalbe ovlašćivale da izvrši bilo kakvu ovlast iz nadležnosti ACER‑a ili da predmet vrati njegovu nadležnom tijelu na odlučivanje. U postupovnom režimu koji proizlazi iz Uredbe 2019/942, Odbor za žalbe više ne može sam izmijeniti prvotnu odluku o kojoj odlučuje, kao što je to prije mogao. Međutim, to ne mijenja ništa u dosegu i opsegu nadzora koji on izvršava nad navedenom odlukom.

82      Naime, valja zaključiti da isto kao i u okviru postupovnog režima koji se prije primjenjivao, odluke koje je donio Odbor za žalbe u skladu s postupcima utvrđenima Uredbom 2019/942 zamjenjuju odluke koje je prvotno donio ACER (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. siječnja 2016., Heli‑Flight/EASA, C‑61/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:59, t. 84.). U slučaju kada je, kao u ovom predmetu, Odboru za žalbe podnesena žalba protiv ACER‑ove odluke o MPK‑u za dan unaprijed ili unutardnevnom MPK‑u, upravo je odluka Odbora za žalbe kojom se potvrđuje ta odluka ona kojom se konačno utvrđuje ACER‑ovo stajalište o toj metodologiji, nakon cjelovitog ispitivanja predmetne situacije navedenog odbora, u činjeničnom i pravnom smislu, s obzirom na primjenjivo pravo u trenutku kada donosi odluku.

83      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je ACER konačno donio MPK‑ove čija se zakonitost osporava u okviru ovog spora na dan kada je Odbor za žalbe donio svoju odluku, kojom je potvrdio zakonitost MPK‑a za dan unaprijed i unutardnevnog MPK‑a ključne regije za proračun kapaciteta koje je ACER odobrio u prvotnoj odluci, odnosno 11. srpnja 2019.

84      Iz toga slijedi da ACER na dan stupanja na snagu i primjene članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943, odnosno 4. srpnja 2019., još nije konačno donio MPK za dan unaprijed i unutardnevni MPK ključne regije za proračun kapaciteta. Slijedom toga se situacija o kojoj je riječ u ovom slučaju, kako je definirana u točki 80. ove presude, na taj datum trebala analizirati kao buduća pravna situacija i stoga kao nova ili barem situacija koja je nastala, ali koja nije u cijelosti okončana za vrijeme važenja prijašnjih pravila, u smislu sudske prakse navedene u točki 78. ove presude, a nova pravila materijalnog prava propisana tim člancima i koja su u to vrijeme istodobno postojala trebala su se na nju odmah primjenjivati.

85      Slijedom toga, u trenutku kada je Odbor za žalbe donio svoju odluku, bio je dužan provjeriti je li bilo moguće zakonito potvrditi MPK za dan unaprijed i unutardnevni MPK ključne regije za proračun kapaciteta, koje je ACER odobrio u prvotnoj odluci, s obzirom na nova pravila kojima se uređuje donošenje takvih MPK‑ova, koja proizlaze iz članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943, s obzirom na to da su ona već bila primjenjiva (vidjeti točku 79. ove presude).

86      Svako drugo rješenje moglo bi dovesti do paradoksalne situacije u kojoj bi ACER posredstvom, ako je to slučaj, Odbora za žalbe mogao u pravni poredak uvesti metodologije koje bi se u trenutku svojeg konačnog donošenja, s jedne strane, temeljile na pravnom propisu koji više nije primjenjiv i koje, s druge strane, ne bi bile u skladu s novim pravnim propisom koji je u međuvremenu postao primjenjiv.

87      S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da je Odbor za žalbe u svojoj odluci počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije provjerio jesu li MPK za dan unaprijed i unutardnevni MPK ključne regije za proračun kapaciteta, koje je ACER odobrio u prvotnoj odluci, bili u skladu sa zahtjevima iz članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943 na koje se tužitelj posebno pozvao u svojoj internoj žalbi podnesenoj navedenom odboru, s obzirom na to da su bili primjenjivi. Samo je odgovor na to pitanje mogao Odboru za žalbe omogućiti da odluči, s obzirom na nova primjenjiva pravila materijalnog prava, proizašla iz članaka 14. do 16. Uredbe 2019/943, ACER‑u vratiti na donošenje MPK za dan unaprijed i unutardnevni MPK ključne regije za proračun kapaciteta, kako bi ih on uskladio s navedenim pravilima ili potvrditi zakonitost – u odnosu na ta ista pravila – MPK‑ova koje je ACER odobrio odlukom kojom je dakle zamijenjena prvotna odluka.

88      Stoga valja prihvatiti drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je Odbor za žalbe počinio u svojoj odluci u pogledu određivanja primjenjivog prava na dotičnu situaciju, koje je moglo utjecati na osnovanost te odluke.

89      Slijedom toga valja poništiti odluku Odbora za žalbe a da pritom nije potrebno ispitati ostale tužbene razloge i prigovore koje je istaknuo tužitelj.

 Troškovi

90      Na temelju članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

91      Budući da ACER u bitnom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se Odluka A-0032019 Odbora za žalbe Agencije Europske unije za suradnju energetskih regulatora (ACER) od 11. srpnja 2019.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbacuje kao nedopuštena.

3.      ACERu se nalaže snošenje troškova.

Tomljenović

Kreuschitz

Schalin

Škvařilová-Pelzl

 

      Nõmm

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. rujna 2022.

Potpisi


*Jezik postupka: njemački