PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
25. siječnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Članak 101. UFEU‑a – Određivanje najnižih dopuštenih iznosa nagrada za rad od strane profesionalnog udruženja odvjetnika – Odluka udruženja poduzetnika – Zabrana sudu da naloži naknadu nagrada za rad u iznosu nižem od tih najnižih dopuštenih iznosa – Ograničenje tržišnog natjecanja – Razlozi za opravdanje – Legitimni ciljevi – Kvaliteta odvjetničkih usluga – Provedba presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890) – Mogućnost pozivanja na sudsku praksu u predmetu Wouters u slučaju ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj”
U predmetu C‑438/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska), odlukom od 4. srpnja 2022., koju je Sud zaprimio istog dana, u postupku
Em akaunt BG ЕООD
protiv
Zastrahovatelno akcionerno družestvo Armeets AD,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Prechal, predsjednica vijeća, F. Biltgen, N. Wahl (izvjestitelj), J. Passer i M. L. Arastey Sahún, suci,
nezavisna odvjetnica: L. Medina,
tajnik: R. Stefanova‑Kamisheva, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 6. srpnja 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Em akaunt BG ЕООD, I. Stoeva, V. Todorova i M. Jordanova, advokati,
– za Zastrahovatelno akcionerno družestvo Armeets AD, B. Dačev,
– za bugarsku vladu, T. Mitova i S. Ruseva, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, T. Baumé i E. Rousseva, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 101. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, u vezi s člankom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.), i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Em akaunt BG EOOD i društva Zastrahovatelno akcionerno družestvo Armeets AD u vezi sa zahtjevom za naknadu štete na temelju osiguranja imovine zbog krađe vozila i naknade štete zbog zakašnjenja.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Člankom 2. Uredbe br. 1/2003, naslovljenim „Teret dokaza”, predviđa se:
„U svakom postupku na nacionalnoj razini države članice ili onom na razini Zajednice koji se odnosi na primjenu članaka [101. i 102. UFEU‑a], teret dokaza za povredu članka [101.] stavka 1. ili članka [102. UFEU‑a] je na stranci ili tijelu koje prijavljuje povredu. Poduzetnik ili udruženje poduzetnika koji na temelju članka [101.] stavka 3. [UFEU‑a] žele ostvariti pravo na izuzeće, sami snose teret dokaza o ispunjavaju uvjeta iz predmetnog stavka.”
Bugarsko pravo
ZGP
4 Člankom 78. Graždanskog procesualenog kodeksa (Zakonik o građanskom postupku, u daljnjem tekstu: ZGP), naslovljenim „Odmjeravanje troškova”, određuje se:
„1. Iznose koje je snosio tužitelj, troškove i nagrade za rad odvjetnika, ako je tužitelja zastupao odvjetnik, snosi tuženik razmjerno usvojenom dijelu zahtjeva.
[…]
5. Kad su, s obzirom na stvarnu pravnu i činjeničnu složenost predmeta, nagrade za rad odvjetnika koje je stranka snosila previsoke, sud može, na zahtjev protivne stranke, naložiti naknadu u nižem iznosu na ime tog dijela troškova, ali taj iznos ne smije biti niži od najnižeg dopuštenog iznosa određenog na temelju članka 36. [Zakona za advokaturata (Zakon o odvjetništvu)].
[…]”
5 U članku 162. ZGP‑a navodi se da „[a]ko je zahtjev osnovan, ali podaci o iznosu nisu dostatni, sud taj iznos određuje po vlastitom nahođenju ili traži mišljenje vještaka”.
6 U skladu s člankom 248. ZGP‑a:
„1. U roku koji je određen za podnošenje žalbe, a ako protiv odluke nije moguće podnijeti žalbu, u roku od mjesec dana od objave te presude, sud može, na zahtjev stranaka, dopuniti ili izmijeniti donesenu odluku u dijelu koji se odnosi na troškove.
2. Sud obavještava drugu stranku o zahtjevu za dopunu ili izmjenu presude i poziva je da se očituje u roku od tjedan dana.
3. Rješenje o odmjeravanju troškova donosi na zatvorenoj sjednici i dostavlja se strankama. Protiv tog rješenja može se podnijeti žalba po istim pravilima kao i protiv drugih odluka.”
ZO
7 Članak 36. stavci 1. i 2. Zakona za advokaturata (Zakon o odvjetništvu) (DV br. 55 od 25. lipnja 2004., posljednja izmjena objavljena u DV‑u br. 17 od 26. veljače 2021.) u verziji primjenjivoj u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: ZO) glasi kako slijedi:
„1. Odvjetnik ili odvjetnik iz države članice Europske unije ima pravo na naknadu za svoj rad.
2. Iznos naknade određuje se ugovorom sklopljenim između odvjetnika ili odvjetnika države članice Unije i stranke. Taj iznos treba biti pravičan i ne smije biti niži od iznosa koji je pravilnikom predvidio Visšia advokatski savet [Visoko odvjetničko vijeće, Bugarska] za vrstu usluge o kojoj je riječ.”
8 Člankom 38. ZO‑a određuje se:
„1. Odvjetnik ili odvjetnik iz države članice Europske unije može pružiti besplatnu pravnu pomoć i savjetovanje: […]
2. U slučajevima iz stavka 1., ako je u predmetnom postupku protivna stranka dužna snositi troškove, odvjetnik ili odvjetnik države članice Europske unije ima pravo na nagradu za rad odvjetnika. Sud određuje nagrade za rad u iznosu koji ne smije biti niži od iznosa određenog pravilnikom iz članka 36. stavka 2. i nalaže drugoj stranci da ih plati.”
Pravilnik br. 1 o najnižim dopuštenim iznosima nagrada za rad odvjetnika
9 Člankom 1. Naredbe br. 1 za minimalnite razmeri na advokatskite vâznagraždenija (Pravilnik br. 1 o najnižim dopuštenim iznosima nagrada za rad odvjetnika) od 9. srpnja 2004. (DV br. 64. od 23. srpnja 2004.), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Pravilnik br. 1 o najnižim dopuštenim iznosima nagrada za rad odvjetnika), predviđa se:
„Iznos naknade za pravnu pomoć odvjetnika slobodno se dogovara pisanim ugovorom sa strankom, ali on ne smije biti niži od najnižeg dopuštenog iznosa koji je za određenu vrstu pomoći utvrđen ovim pravilnikom.”
10 U članku 2. stavku 5. tog pravilnika propisano je da se za zastupanje pred sudom, obranu i pomoć u građanskim postupcima nagrade za rad određuju prema vrsti i broju podnesenih zahtjeva, za svaki od njih zasebno, bez obzira na oblik objedinjavanja zahtjeva.
11 Člankom 7. stavkom 2. navedenog pravilnika utvrđuju se određeni iznosi nagrada za pravno zastupanje, obranu i pomoć, osobito s obzirom na vrijednost predmeta spora.
Glavni postupak i prethodna pitanja
12 Društvo EM akaunt BG podnijelo je Sofijski rajonen sadu (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) zahtjev za naknadu štete protiv društva Zastrahovatelno akcionerno družestvo Armeets, svojeg osiguravatelja, u iznosu od 16 112,32 bugarskih leva (BGN) (oko 8241 eura) na temelju osiguranja imovine zbog krađe vozila, uvećano za naknadu štete zbog zakašnjenja po zakonskoj kamatnoj stopi u iznosu od 1978,24 bugarskih leva (oko 1012 eura).
13 U taj su zahtjev za naknadu štete uključene nagrade za rad odvjetnika tužitelja iz glavnog postupka, koje su izračunane u skladu sa sporazumom koji su prethodno sklopili tužitelj iz glavnog postupka i njegov odvjetnik. Te su nagrade iznosile 1070 bugarskih leva (oko 547 eura). Tuženik iz glavnog postupka tvrdio je da su tako tražene nagrade previsoke te je zatražio njihovo smanjenje.
14 Presudom od 16. veljače 2022. sud koji je uputio zahtjev odlučio je o sporu tako što je djelomično prihvatio zahtjev za naknadu štete. Kad je riječ o troškovima, ocijenio je da je iznos traženih nagrada previsok te ga je smanjio na 943 bugarska leva (oko 482 eura).
15 Sud koji je uputio zahtjev u svojem se obrazloženju smanjenja nagrade za rad odvjetnika pozvao na članak 78. stavak 5. ZGP‑a, kojim se sudu pred kojim se vodi postupak dopušta da smanji dugovani iznos nagrade za rad odvjetnika ako se, s obzirom na stvarnu pravnu i činjeničnu složenost predmeta, on pokaže previsokim. Međutim, prema toj odredbi sud ne smije odrediti iznos koji je niži od najnižeg dopuštenog iznosa iz članka 36. ZO‑a.
16 Taj je sud također smatrao da iz presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890), proizlazi da pravilo iz članka 78. stavka 5. ZGP‑a u vezi s člankom 36. ZO‑a nije protivno članku 101. stavku 1. UFEU‑a u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, ako se pokaže nužnim za ostvarenje legitimnog cilja. Navedeni sud tvrdi da je legitiman cilj tog pravila osigurati pružanje kvalitetnih pravnih usluga u društvu. On smatra da se uvođenjem najnižeg dopuštenog iznosa nagrada za rad može postići taj cilj i da je ono razmjerno jer odvjetniku osigurava dostatan dohodak koji mu omogućava da vodi dostojan život, pruža kvalitetne usluge i da se usavršava. Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da bruto nagrada za rad, do iznosa koji nije previsok u smislu nacionalnog propisa o najnižim dopuštenim nagradama, iznosi 42 bugarska leva (oko 21 eura) po satu.
17 Navedeni sud osim toga navodi da se ne slaže sa zaključcima Vrhoven kasacionen sada (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska) iz rješenja br. 28 drugog odjela za trgovačko pravo od 21. siječnja 2022., u predmetu br. 2347/2021, kojim je, u biti, odlučeno da „utvrđene najniže dopuštene nagrade same po sebi ne mogu spriječiti odvjetnika da pruža usluge slabije kvalitete” jer treba uzeti u obzir i kumulativni učinak s primjenjivim pravilima struke i etičkim pravilima Odvjetničke komore.
18 Obje stranke glavnog postupka podnijele su žalbe protiv odluke koju je sud koji je uputio zahtjev donio u pogledu zahtjeva za naknadu štete. Nakon toga je tužitelj iz glavnog postupka podnio i zahtjev za preispitivanje odluke o troškovima sudu koji je uputio zahtjev uz obrazloženje da su utvrđene nagrade za rad odvjetnika bile niže od praga predviđenog nacionalnim propisom.
19 Sud koji je uputio zahtjev dvoji o načinu na koji treba provesti takvo ispitivanje s obzirom na pojašnjenja koja je Sud dao u presudi od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890).
20 U tim je okolnostima Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a, tumačen u smislu presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890), tumačiti na način da nacionalni sudovi mogu izuzeti iz primjene nacionalnu odredbu na temelju koje sud nema pravo stranci koja nije uspjela u postupku naložiti snošenje nagrade za rad odvjetnika u iznosu nižem od najnižeg dopuštenog iznosa utvrđenog pravilnikom koji je samostalno donijelo profesionalno udruženje odvjetnika, kao što je [Visoko odvjetničko vijeće], ako taj pravilnik nije namijenjen isključivo ostvarenju legitimnih ciljeva, i to ne samo u odnosu na ugovorne stranke, nego ni u odnosu na treće osobe kojima bi se moglo naložiti snošenje troškova postupka?
2. Treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a, tumačen u smislu presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890), tumačiti na način da se legitimni ciljevi, koji opravdavaju primjenu nacionalne odredbe na temelju koje sud nema pravo stranci koja nije uspjela u postupku naložiti snošenje nagrade za rad odvjetnika u iznosu nižem od najnižeg dopuštenog iznosa utvrđenog pravilnikom koji je donijelo profesionalno udruženje odvjetnika, kao što je [Visoko odvjetničko vijeće], trebaju smatrati utvrđenima zakonom i da nacionalni sud može izuzeti iz primjene nacionalni propis ako ne utvrdi da su ti ciljevi prekoračeni u konkretnom slučaju ili se, naprotiv, treba smatrati da je nacionalni propis neprimjenjiv osim ako se ne utvrdi da su ti ciljevi ostvareni?
3. Koja stranka u građanskom sporu u kojem je stranci koja nije uspjela u postupku naloženo snošenje troškova mora, u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a u vezi s člankom 2. Uredbe (EZ) br. 1/2003, dokazati da pravilnik o najnižim dopuštenim iznosima nagrada za rad odvjetnika, koji je donijelo profesionalno udruženje odvjetnika, ima legitiman cilj i da se on ostvaruje proporcionalno, kada je zatraženo smanjenje previsokog iznosa nagrade za rad odvjetnika: stranka koja zahtijeva odluku o troškovima ili stranka koja nije uspjela u postupku i koja traži smanjenje naknade?
4. Treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a, tumačen u smislu presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890), tumačiti na način da državno tijelo, poput Narodnotog sabranija (Narodna skupština, Bugarska), mora, ako određivanje najnižih cijena pravilnikom delegira profesionalnom udruženju odvjetnika, izričito navesti posebne metode za utvrđivanje proporcionalnosti ograničenja ili je zadaća profesionalnog udruženja da ih razmotri prilikom donošenja pravilnika (na primjer, u obrazloženju nacrta ili pripremnim dokumentima), a nacionalni sud je dužan, ovisno o slučaju, ako se takve metode ne uzmu obzir, odbiti primijeniti pravilnik, bez ispitivanja konkretnih iznosa [tih najnižih cijena] te je li obrazloženo razmatranje takvih metoda dovoljno da se smatra da je pravilnik ograničen na ono što je nužno za ostvarenje postavljenih legitimnih ciljeva?
5. Ako odgovor na četvrto prethodno pitanje bude niječan: Treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a, tumačen u smislu presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890), tumačiti na način da je nacionalni sud dužan ocijeniti legitimne ciljeve koji opravdavaju primjenu nacionalne odredbe na temelju koje sud nema pravo stranci koja nije uspjela u postupku naložiti snošenje nagrade za rad odvjetnika u iznosu nižem od najnižeg dopuštenog iznosa utvrđenog pravilnikom koji je donijelo profesionalno udruženje odvjetnika, kao što je [Visoko odvjetničko vijeće], i njihovu proporcionalnost s obzirom na učinke koje imaju na konkretan iznos predviđen u predmetu te odbiti primijeniti taj iznos ako se njime prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje ciljeva ili nacionalni sud mora podrobno ispitati vrstu i oblik kriterija predviđenih u pravilniku za utvrđivanje pojedinog iznosa te, ako utvrdi da se njima u određenim slučajevima može prekoračiti ono što je nužno za ostvarenje ciljeva, u svim slučajevima izuzeti iz primjene predmetne odredbe?
6. Ako se osiguranje pružanja kvalitetnih pravnih usluga smatra legitimnim ciljem najnižeg dopuštenog iznosa nagrade, dopušta li se člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a da se najniži dopušteni iznosi utvrde isključivo na temelju vrste predmeta (predmet spora), vrijednosti predmeta spora i, djelomično, broja održanih rasprava, bez uzimanja u obzir drugih kriterija, poput činjenične složenosti, primjenjivih nacionalnih i međunarodnih odredbi itd.?
7. Ako na peto prethodno pitanje treba odgovoriti na način da je nacionalni sud dužan u svakom postupku zasebno ispitati mogu li legitimni ciljevi osiguranja učinkovite pravne pomoći opravdati primjenu pravnog uređenja najnižeg dopuštenog iznosa nagrade za rad odvjetnika, na temelju kojih kriterija je u tom slučaju nacionalni sud dužan ocijeniti proporcionalnost najnižeg dopuštenog iznosa nagrade za rad odvjetnika u konkretnom predmetu ako smatra da je najniži dopušteni iznos utvrđen kako bi se osigurala učinkovita pravna pomoć na nacionalnoj razini?
8. Treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje […] tumačiti na način da pri ocjeni sedmog prethodnog pitanja valja uzeti u obzir propis o nagradama koje država plaća odvjetnicima imenovanima po službenoj dužnosti, koji je izvršna vlast odobrila i koji na temelju zakonskog upućivanja predstavlja najveći dopušteni iznos koji se nadoknađuje stranci koja je uspjela u postupku u kojem ju je zastupao pravni savjetnik?
9. Treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a u vezi s člankom 47. Povelje […] tumačiti na način da je nacionalni sud pri ocjeni sedmog prethodnog pitanja dužan navesti iznos nagrade koji je dostatan za ostvarenje cilja osiguranja kvalitetne pravne pomoći i koji se mora usporediti s onim koji proizlazi iz propisa te obrazložiti iznos koji utvrdi u skladu sa svojom diskrecijskom ovlasti?
10. Treba li članak 101. stavak 2. UFEU‑a u vezi s načelima djelotvornosti nacionalnih postupovnih sredstava i zabrane zlouporabe prava tumačiti na način da je nacionalni sud, ako utvrdi da je odluka udruženja poduzetnika u suprotnosti sa zabranama ograničenja tržišnog natjecanja zbog toga što se njome za njegove članove utvrđuju najniže tarife, a ne postoje valjani razlozi za takvu intervenciju, dužan primijeniti najniže tarife utvrđene u toj odluci s obzirom na to da one odražavaju stvarne tržišne cijene usluga na koje se odnosi odluka jer su sve osobe koje pružaju predmetnu uslugu obvezane na članstvo u tom udruženju?”
O prethodnim pitanjima
Uvodne napomene
21 Svojim pitanjima sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi jesu li i u kojoj mjeri nacionalni sudovi, kada se od njih traži da utvrde iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti na ime nagrada za rad odvjetnika, vezani tarifom kojom se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada koju je donijelo profesionalno udruženje odvjetnika, čiji članovi po zakonu moraju biti odvjetnici.
22 Taj sud u biti traži pojašnjenja o dosegu i vrsti nadzora koji mora provesti u glavnom postupku u pogledu valjanosti takve tarife s obzirom na zabranu zabranjenih sporazuma predviđenu člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, kako je tumačen, među ostalim, u presudi od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890).
23 Tom presudom, donesenom povodom dvaju zahtjeva za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje članka 101. UFEU‑a, koje je uputio sâm sud koji je uputio zahtjev, Sud je, kao prvo, presudio da nacionalni propis, kao što je bugarski propis o nagradama za rad odvjetnika o kojem je bila riječ u predmetu u kojem je donesena navedena presuda, a koji, s jedne strane, ne omogućava odvjetniku i njegovoj stranci da dogovore naknadu u iznosu nižem od najnižeg dopuštenog iznosa određenog pravilnikom koji je donijelo udruženje poduzetnika kao što je profesionalno udruženje odvjetnika i, s druge strane, ne omogućava nacionalnim sudovima pred kojima se vodi postupak da nalože naknadu iznosa nagrada za rad koji je niži od tih najnižih dopuštenih iznosa, može ograničiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International, C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890, t. 49. i 52.).
24 Kao drugo, nakon što se pozvao na sudsku praksu koja se odnosi na mogućnost da se za određena postupanja čiji su ograničavajući učinci na tržišno natjecanje svojstveni ostvarivanju legitimnih ciljeva smatra da nisu obuhvaćena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, kako je među ostalim utvrđeno u presudi od 19. veljače 2002., Wouters i dr. (C‑309/99, EU:C:2002:98) (u daljnjem tekstu: sudska praksa u predmetu Wouters), Sud je smatrao da, s obzirom na spis kojim je raspolagao, nije mogao ocijeniti može li se navedeni nacionalni propis smatrati nužnim za ostvarenje legitimnog cilja. Stoga je presudio da je sud koji je uputio zahtjev dužan, s obzirom na cjelokupni kontekst u kojem je Pravilnik Visokog odvjetničkog vijeća bio donesen ili proizvodio učinke, ocijeniti može li se, s obzirom na sve relevantne elemente kojima je raspolagao, smatrati da su pravila kojima se nameću ograničenja o kojima je bila riječ u glavnom postupku nužna za ostvarenje tog cilja (presuda od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International, C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890, t. 53. do 57.).
25 Upravo je drugi dio ocjene Suda u središtu pitanja suda koji je uputio zahtjev. Naime, taj sud smatra da Sud prepušta nacionalnom sudu da odluči je li moguće imati najniže pragove cijena za usluge koje određuje tijelo udruženja poduzetnika koje pruža te usluge i ima protutržišni interes, odnosno da odredi iznimke od načelne zabrane iz članka 101. UFEU‑a. Ističe da sudska praksa i nacionalne odredbe izazivaju brojne nedoumice o načinu primjene Pravilnika br. 1 o najnižim dopuštenim iznosima nagrada za rad odvjetnika i utvrđivanja jesu li nagrade koje snosi stranka koja je izgubila spor nerazumne.
26 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, uloga Suda ograničena na tumačenje odredaba prava Unije o kojima mu je upućeno pitanje, u ovom slučaju članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Stoga nije na Sudu, nego na sudu koji je uputio zahtjev da u konačnici ocijeni ima li predmetni sporazum za cilj ograničenje tržišnog natjecanja, uzimajući u obzir sve relevantne elemente koji obilježavaju situaciju u glavnom postupku i ekonomski i pravni kontekst u kojem se ona nalazi (presude od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 51. i navedena sudska praksa te od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 28.).
27 Međutim, odlučujući u prethodnom postupku Sud može, na temelju elemenata iz spisa kojim raspolaže, sudu koji je uputio zahtjev dati pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovu tumačenju kako bi potonji mogao riješiti spor (presude od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 52. i navedena sudska praksa te od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 29.).
28 U ovom je slučaju potrebno pojasniti doseg upućivanja Suda na sudsku praksu u predmetu Wouters u točkama 53. do 55. presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890).
29 Naime, na temelju takvog upućivanja može se pretpostaviti da se čak i postupanje poduzetnika koje dovodi do ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, kao što je horizontalno određivanje obveznih najnižih cijena, može izuzeti iz zabrane propisane tom odredbom, eventualno u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, ako su ograničavajući učinci na tržišno natjecanje koji iz toga proizlaze svojstveni ostvarivanju legitimnih ciljeva.
30 Iz ustaljene sudske prakse doista proizlazi da se zabrana iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a ne odnosi nužno na svaki sporazum između poduzetnika ili svaku odluku udruženja poduzetnika kojima se ograničava sloboda djelovanja poduzetnika koji su stranke tog sporazuma ili su dužni poštovati tu odluku. Naime, ispitivanje gospodarskog i pravnog konteksta nekih od tih sporazuma i odluka može dovesti do zaključka, kao prvo, da su oni opravdani nastojanjem da se postigne jedan ili više legitimnih ciljeva u općem interesu koji sami po sebi nisu protutržišni, kao drugo, da su konkretna sredstva koja se koriste za postizanje tih ciljeva doista nužna u tu svrhu i, kao treće, da svojstveni učinak tih sredstava, čak i ako se pokaže da je on, barem potencijalno, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, ne prelazi ono što je nužno, osobito ne uklanjanjem svakog oblika tržišnog natjecanja (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 183.).
31 Ta se sudska praksa može primijeniti osobito u slučaju postojanja sporazumâ ili odlukâ u obliku pravila koja je donijelo udruženje, kao što je strukovno ili sportsko udruženje, radi postizanja određenih etičkih ili deontoloških ciljeva i, općenito, radi reguliranja obavljanja profesionalne djelatnosti, ako predmetno udruženje dokaže da su ispunjeni uvjeti koji su upravo navedeni (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 97.; od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 42. do 48. i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 93., 96. i 97.).
32 Nasuprot tomu, navedena sudska praksa ne može se primijeniti u slučaju postupanja koja su, iako njihov svojstveni „učinak” nije, barem potencijalno, samo ograničiti tržišno natjecanje ograničavanjem slobode djelovanja određenih poduzetnika, toliko štetna za to tržišno natjecanje da se može zaključiti da je sâm njihov „cilj” spriječiti, ograničiti ili narušiti to tržišno natjecanje. Prema tome, samo ako se nakon ispitivanja postupanja o kojem je riječ u konkretnom slučaju pokaže da cilj tog postupanja nije sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, valja potom utvrditi može li ono biti obuhvaćeno tom sudskom praksom (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 186. i navedena sudska praksa).
33 Kad je riječ o postupanjima čiji je cilj spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje, izuzeće od zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a može se dodijeliti samo na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a i pod uvjetom da se poštuju svi uvjeti predviđeni tom odredbom. U situaciji kada je postupanje kojim se povređuje potonja odredba protutržišno s obzirom na cilj, odnosno predstavlja dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, i kada, osim toga, može utjecati na različite kategorije korisnika ili potrošača, potrebno je, u tu svrhu, osobito utvrditi ima li to postupanje i, ako da, u kojoj mjeri, povoljan utjecaj na svakog od njih, bez obzira na njegovu štetnost (presuda od 21. prosinca 2023., European Superleague Company, C‑333/21, EU:C:2023:1011, t. 187. i 194. te navedena sudska praksa).
34 Iz svih tih razmatranja proizlazi da, iako se Sud u točkama 51. i 53. presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890) pozvao i na sudsku praksu u predmetu Wouters u situaciji koja podrazumijeva nacionalni propis kojim se propisuje horizontalni sporazum o cijenama, on je to učinio samo kako bi usmjerio sud koji je uputio zahtjev, u slučaju da on nakon ocjene svih činjenica predmetnog slučaja zaključi da je na temelju tog nacionalnog propisa odluka udruženja poduzetnika, čiji je jedini „učinak” ograničavanje tržišnog natjecanja, postala obvezujuća. Naime, iz točaka 56. i 57. presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890), proizlazi da je Sud smatrao da ne raspolaže svim elementima koji se odnose na cjelokupni kontekst u kojem je Pravilnik Visokog odvjetničkog vijeća donesen ili proizvodi učinke.
35 Na pitanja suda koji je uputio zahtjev valja odgovoriti s obzirom na ta uvodna pojašnjenja.
Prvo pitanje
36 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da, u slučaju da nacionalni sud utvrdi da je pravilnik kojim se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika, koji je na temelju nacionalnog propisa postao obvezujući, protivan toj odredbi, on može odbiti primijeniti taj nacionalni propis u odnosu na stranku kojoj je naloženo plaćanje troškova koji odgovaraju nagradama za rad odvjetnika, uključujući i kada ta stranka nije sklopila nikakav ugovor o odvjetničkim uslugama i nagradama za rad odvjetnika.
37 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo nadređenosti prava Unije nameće nacionalnom sucu koji je u okviru svojih nadležnosti zadužen za primjenu odredaba prava Unije obvezu da, ako nacionalni propis ne može protumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, osigura puni učinak zahtjevâ tog prava u sporu koji je pred njim pokrenut, prema potrebi izuzimajući po službenoj dužnosti iz primjene svaki nacionalni propis ili praksu, čak i naknadni, koji su protivni izravno primjenjivoj odredbi prava Unije, pri čemu ne mora tražiti ni čekati prethodno ukidanje tog nacionalnog propisa ili te prakse kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen Ustavom (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 53. i navedena sudska praksa).
38 Usto, valja podsjetiti na to da članak 101. stavak 1. UFEU‑a proizvodi izravne učinke u odnosima između pojedinaca i stvara prava za pojedince koja nacionalni sudovi moraju štititi (presuda od 6. listopada 2021., Sumal, C‑882/19, EU:C:2021:800, t. 32. i navedena sudska praksa).
39 Također, ako bi nacionalni sud utvrdio da se ograničenja tržišnog natjecanja koja proizlaze iz Pravilnika o najnižim dopuštenim iznosima nagrada za rad odvjetnika ne mogu smatrati svojstvenima ostvarivanju legitimnih ciljeva, nacionalni propis na temelju kojeg je taj pravilnik postao obvezujući ne bi bio u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a.
40 U takvom će slučaju taj sud biti dužan izuzeti iz primjene sporno nacionalno pravilo. Naime, iako se članak 101. UFEU‑a odnosi samo na djelovanje poduzetnikâ te ne obuhvaća zakonske ili podzakonske mjere država članica, predmetni članak, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, koji uspostavlja obvezu suradnje između Europske unije i država članica, ipak potonje obvezuje da ne donose ili ne ostavljaju na snazi mjere, čak i zakonske ili podzakonske naravi, koje mogu ukloniti koristan učinak pravila o tržišnom natjecanju primjenjivih na poduzetnike (presuda od 21. rujna 2016., Établissements Fr. Colruyt, C‑221/15, EU:C:2016:704, t. 43. i navedena sudska praksa).
41 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da, u slučaju da nacionalni sud utvrdi da je pravilnik kojim se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika, a koji je na temelju nacionalnog propisa postao obvezujući, protivan navedenom članku 101. stavku 1., on je dužan odbiti primijeniti taj nacionalni propis u odnosu na stranku kojoj je naloženo plaćanje troškova koji odgovaraju nagradama za rad odvjetnika, uključujući i kada ta stranka nije sklopila nikakav ugovor o odvjetničkim uslugama i nagradama za rad odvjetnika.
Drugo do devetog pitanja
42 Svojim drugim do devetog pitanja, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenje u pogledu, kao prvo, „legitimnih ciljeva” koje, da bi bio u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, treba ispuniti nacionalni propis koji, s jedne strane, ne omogućava odvjetniku i njegovoj stranci da naknadu dogovore u iznosu nižem od najnižeg dopuštenog iznosa određenog pravilnikom profesionalnog udruženja odvjetnika, poput Visokog odvjetničkog vijeća, i, s druge strane, ne omogućava sudu da naloži naknadu nagrade za rad u iznosu nižem od tog najnižeg dopuštenog iznosa, i, kao drugo, nadzora koji taj sud treba provesti u tom kontekstu.
43 Navedeni sud ističe da, unatoč tomu što se ne navodi kojem cilju teži bugarski zakonodavac, nedvojbeno je da je to osiguranje kvalitete odvjetničkih usluga. Međutim, pita se kako i na temelju kojih kriterija treba ocijeniti legitimnost navedenog cilja te primjerenost i proporcionalnost predmetne mjere, odnosno tarife kojom se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad, u odnosu na isti cilj.
44 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je već presuđeno da Visoko odvjetničko vijeće, koje čine odvjetnici koje izabiru njihovi kolege, djeluje, bez ikakvog nadzora javnih tijela i odredbi kojima bi se moglo osigurati da ono postupa kao dio javne vlasti, kao udruženje poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a kad donosi pravilnike kojima se određuju najniži dopušteni iznosi naknade koja pripada odvjetniku (presuda od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International, C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890, t. 47. do 49.).
45 Budući da se drugo do devetog pitanja odnose na uvjete primjene sudske prakse u predmetu Wouters, najprije valja provjeriti, s obzirom na razmatranja navedena u točkama 30. do 33. ove presude, treba li se ta sudska praksa primijeniti na odluku udruženja poduzetnika kojom se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.
46 U tu svrhu valja utvrditi je li svojstveni „učinak” takve odluke, barem potencijalno, samo ograničiti tržišno natjecanje ograničavanjem slobode djelovanja određenih poduzetnika ili je ta odluka toliko štetna za to tržišno natjecanje da se može zaključiti da je sâm njezin „cilj” spriječiti, ograničiti ili narušiti to tržišno natjecanje.
47 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kako bi bio obuhvaćen zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, sporazum mora imati „za cilj ili posljedicu” sprečavanje, ograničavanje ili osjetno narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda od presude od 30. lipnja 1966., LTM (56/65, EU:C:1966:38), alternativnost te pretpostavke, naglašena veznikom „ili”, dovodi ponajprije do nužnosti razmatranja samog cilja sporazuma. Stoga, kada je utvrđen protutržišni cilj nekog sporazuma, nije potrebno istraživati njegove učinke na tržišno natjecanje (presuda od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 31. i navedena sudska praksa).
48 Jasno je utvrđeno da je temeljni pravni kriterij za određivanje sadržava li sporazum, bilo horizontalni bilo vertikalni, „ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj” utvrđenje da takav sporazum sam po sebi predstavlja dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 57. i od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
49 Kako bi se ocijenilo je li taj kriterij ispunjen, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koji se njime žele postići te njegov ekonomski i pravni kontekst. U okviru procjene tog konteksta treba također uzeti u obzir prirodu obuhvaćene robe i usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta o kojima je riječ (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i od 12. siječnja 2023., HSBC Holdings i dr./Komisija, C‑883/19 P, EU:C:2023:11, t. 107. i navedena sudska praksa).
50 Kad je riječ o odluci udruženja poduzetnika kojom se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika, kao što je to Sud već presudio, određivanje najnižih dopuštenih iznosa naknade odvjetnika, koji su na temelju nacionalnog propisa poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku obvezujući, predstavlja horizontalno određivanje obveznih najnižih cijena koje je zabranjeno člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a (presuda od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International, C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890, t. 51. i navedena sudska praksa).
51 Opće je poznato da se za određena koluzivna ponašanja, poput onih koja vode do horizontalnog određivanja cijena, može smatrati da po svojoj naravi mogu imati negativne učinke osobito na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga, tako da bi se moglo smatrati nepotrebnim, u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dokazivati da imaju konkretne učinke na tržište. Naime, iskustvo pokazuje da takvo ponašanje uzrokuje smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava na štetu potrošača (presuda od 2. travnja 2020., Budapest Bank i dr., C‑228/18, EU:C:2020:265, t. 36. i navedena sudska praksa).
52 Navedena postupanja treba stoga kvalificirati kao „ograničenja s obzirom na cilj” jer imaju dovoljan stupanj štetnosti u odnosu na tržišno natjecanje, bez obzira na visinu cijene koja je određena kao najniža dopuštena.
53 Stoga se takva ograničenja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 32. ove presude, ni u kojem slučaju ne mogu opravdati ostvarivanjem „legitimnih ciljeva” kao što su oni koji se navodno nastoje postići propisom o najnižim dopuštenim iznosima nagrada za rad odvjetnika, o kojem je riječ u glavnom postupku.
54 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo do devetog pitanja valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da nacionalni propis koji, s jedne strane, ne omogućava odvjetniku i njegovoj stranci da naknadu dogovore u iznosu nižem od najnižeg dopuštenog iznosa određenog pravilnikom profesionalnog udruženja odvjetnika, poput Visokog odvjetničkog vijeća, i, s druge strane, ne omogućava sudu da naloži naknadu nagrade za rad u iznosu nižem od tog najnižeg dopuštenog iznosa, treba smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu tog članka 101. stavka 1. U slučaju takvog ograničenja, ne može se pozivati na legitimne ciljeve koji se navodno nastoje postići navedenim nacionalnim propisom kako bi se predmetno postupanje izuzelo iz zabrane sporazuma i djelovanja koji ograničavaju tržišno natjecanje iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a.
Deseto pitanje
55 Svojim desetim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 2. UFEU‑a tumačiti na način da, u slučaju da nacionalni sud utvrdi da se pravilnikom kojim se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika, a koji je na temelju nacionalnog propisa postao obvezujući, ne poštuje zabrana iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, on je ipak dužan primijeniti najniže iznose predviđene tim pravilnikom s obzirom na to da ti iznosi odražavaju stvarne tržišne cijene odvjetničkih usluga.
56 U tom pogledu i kao što to proizlazi iz odgovora na prvo pitanje, ako nacionalni sud utvrdi da se pravilnikom kojim se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika povređuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a, on je dužan odbiti primijeniti nacionalni propis koji tom pravilniku daje obvezujući učinak.
57 Usto, valja napomenuti da su, s obzirom na to da je članak 101. UFEU‑a temeljna odredba koja je neophodna za ostvarenje zadaća povjerenih Uniji i, osobito, za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, autori Ugovora u članku 101. stavku 2. UFEU‑a izričito predvidjeli da su ništetni svi sporazumi i odluke koji su zabranjeni tim člankom (vidjeti u tom smislu presude od 1. lipnja 1999., Eco Swiss, C‑126/97, EU:C:1999:269, t. 36. i od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 20. i 21.).
58 Ta ništetnost, na koju se svatko može pozivati, obvezuje sud kad su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i kad dotični sporazum ne može opravdati odobrenje izuzeća na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a. Budući da je ništetnost iz članka 101. stavka 2. UFEU‑a apsolutna, sporazum koji je ništetan na temelju te odredbe nema učinak u odnosima između ugovarateljâ i na njega se ne može pozivati u odnosu na treće osobe. Usto, ona može utjecati na sve učinke, prošle ili buduće, sporazuma ili odluke o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, EU:C:2001:465, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
59 U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati nije li on, u svakom slučaju, dužan primijeniti iznose predviđene Pravilnikom br. 1 o najnižim dopuštenim iznosima nagrada za rad odvjetnika, odnosno čak i u slučaju kada bi se taj pravilnik trebao proglasiti ništetnim u smislu članka 101. stavka 2. UFEU‑a. To pitanje temelji na činjenici da iznosi predviđeni navedenim pravilnikom odražavaju stvarne tržišne cijene odvjetničkih usluga jer svi odvjetnici moraju biti članovi udruge koja je donijela isti pravilnik.
60 Važno je, međutim, naglasiti da se cijena usluge koja je utvrđena sporazumom ili odlukom koju su donijeli svi sudionici na tržištu ne može smatrati stvarnom tržišnom cijenom. Naprotiv, upravo je dogovor svih sudionika na tržištu o cijenama usluga, koji predstavlja ozbiljno narušavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, prepreka primjeni stvarnih tržišnih cijena.
61 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na deseto pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 2. UFEU‑a, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da, u slučaju da nacionalni sud utvrdi da se pravilnikom kojim se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika, a koji je na temelju nacionalnog propisa postao obvezujući, ne poštuje zabrana iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, on je dužan odbiti primijeniti taj nacionalni propisi, uključujući i kada najniži dopušteni iznosi predviđeni tim pravilnikom odražavaju stvarne tržišne cijene odvjetničkih usluga.
Troškovi
62 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
1. Članak 101. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da, u slučaju da nacionalni sud utvrdi da je pravilnik kojim se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika, a koji je na temelju nacionalnog propisa postao obvezujući, protivan navedenom članku 101. stavku 1., on je dužan odbiti primijeniti taj nacionalni propis u odnosu na stranku kojoj je naloženo plaćanje troškova koji odgovaraju nagradama za rad odvjetnika, uključujući i kada ta stranka nije sklopila nikakav ugovor o odvjetničkim uslugama i nagradama za rad odvjetnika.
2. Članak 101. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da nacionalni propis koji, s jedne strane, ne omogućava odvjetniku i njegovoj stranci da naknadu dogovore u iznosu nižem od najnižeg dopuštenog iznosa određenog pravilnikom profesionalnog udruženja odvjetnika, poput Visšijeg advokatskog saveta (Visoko odvjetničko vijeće), i, s druge strane, ne omogućava sudu da naloži naknadu nagrade za rad u iznosu nižem od tog najnižeg dopuštenog iznosa, treba smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu tog članka 101. stavka 1. U slučaju takvog ograničenja, kako bi se predmetno postupanje izuzelo iz zabrane sporazuma i djelovanja koji ograničavaju tržišno natjecanje iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, ne može se pozvati na legitimne ciljeve koji se navodno nastoje postići navedenim nacionalnim propisom.
3. Članak 101. stavak 2. UFEU‑a, u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, treba tumačiti na način da, u slučaju da nacionalni sud utvrdi da se pravilnikom kojim se određuju najniži dopušteni iznosi nagrada za rad odvjetnika, a koji je na temelju nacionalnog propisa postao obvezujući, ne poštuje zabrana iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, on je dužan odbiti primijeniti taj nacionalni propisi, uključujući i kada najniži dopušteni iznosi predviđeni tim pravilnikom odražavaju stvarne tržišne cijene odvjetničkih usluga.
Potpisi