PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)

23. rujna 2015.*(1)

„Pristup dokumentima – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Dokumenti u posjedu ECHA‑e – Dokumenti koji potječu od treće strane – Rok određen za odgovor na zahtjev za pristup – Uskraćivanje pristupa – Izuzeće koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa treće strane – Izuzeće koje se odnosi na zaštitu procesa odlučivanja – Prevladavajući javni interes – Informacije o okolišu – Emisije u okoliš“

U predmetu T‑245/11,

ClientEarth, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina),

The International Chemical Secretariat, sa sjedištem u Göteborgu (Švedska),

koje zastupa P. Kirch, avocat,

tužitelji,

protiv

Europske agencije za kemikalije (ECHA), koju zastupaju M. Heikkilä, A. Iber i T. Zbihlej, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Abrahamsa, barrister,

tuženika,

koju podupiru

Europska komisija, koju su na početku zastupali E. Manhaeve, P. Oliver i C. ten Dam, potom E. Manhaeve, P. Oliver i F. Clotuche‑Duvieusart te naposljetku E. Manhaeve, F. Clotuche‑Duvieusart i J. Tomkim, u svojstvu agenata,

i

European Chemical Industry Council (Cefic), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupaju Y. van Gerven i M. Bronckers, avocats,

intervenijenti,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke ECHA‑e od 4. ožujka 2011. o uskraćivanju pristupa informacijama dostavljenima u okviru postupka registracije pojedinih kemikalija,

OPĆI SUD (drugo vijeće),

u sastavu: M. E. Martins Ribeiro (izvjestiteljica), predsjednica, S. Gervasoni i L. Madise, suci,

tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 30. siječnja 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

A –  Međunarodno pravo

1.     Sporazum o TRIPS‑u

1        Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) od 15. travnja 1994. (SL L 336, str. 214.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 228.; u daljnjem tekstu: Sporazum o TRIPS‑u), koji čini Prilog 1.C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (SL 1994., L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.), sadrži dio II., koji nosi naslov „Standardi u vezi s dostupnošću i uporabom prava intelektualnog vlasništva“. U tom dijelu u Odjeljku 7., koji nosi naslov „Zaštita neobjavljenih informacija“, nalazi se članak 39., koji propisuje:

„1. U osiguravanju učinkovite zaštite protiv nepoštene tržišne utakmice kao što je to određeno u članku 10.bis Pariške konvencije (1967.) članice štite neobjavljene informacije u skladu sa stavkom 2. i podatke koji su predani vladama ili vladinim tijelima u skladu sa stavkom 3.

2. Naravne i pravne osobe moraju imati mogućnost sprečavanja da informacije koje su punopravno pod njihovom kontrolom ne budu otkrivene, stečene, ili rabljene od strane trećih bez njihova pristanka na način suprotan poštenoj trgovačkoj praksi sve dok takva informacija:

(a)      je tajna u smislu da nije, u svojoj cjelini ili u točnoj konfiguraciji i u sastavu svojih dijelova, općepoznata ili lako dostupna osobama unutar krugova koji se uobičajeno bave informacijama takve vrste;

(b)      ima komercijalnu vrijednost zbog tajnosti; i

(c)      je bila predmetom razumnih mjera u danim okolnostima, poduzetih od strane osobe koja punopravno kontrolira informaciju, da bi on[a] ostal[a] tajna.

3. Kada, kao uvjet za odobravanje trgovanja farmaceutskim ili agrokemijskim proizvodima u kojima se koriste nove kemijske supstancije, članice traže podnošenje neotkrivenih testova ili drugih podataka, čija izrada iziskuje velik napor, one štite takve podatke od nepoštene komercijalne uporabe. Uz to, članice štite takve podatke od otkrivanja, izuzev kada je ono potrebno da se zaštiti javnost ili osim ako su poduzete mjere za osiguravanje da se ti podaci zaštite od nepoštene komercijalne uporabe.“

2.     Aarhuška konvencija

2        Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša potpisana je u Aarhusu 25. lipnja 1998. (u daljnjem tekstu: Aarhuška konvencija).

3        U članku 2. stavku 3. Aarhuške konvencije propisuje se sljedeće:

„‚informacija o okolišu’ označava svaku informaciju, u pisanom, vizualnom, slušnom, elektroničkom ili bilo kojem drugom materijalnom obliku u svezi sa:

(a)      stanjem sastavnica okoliša, kao što su zrak i atmosfera, voda, tlo, zemlja, krajobraz i prirodni lokaliteti, biološka raznolikost i njezini sastavni dijelovi, uključujući genetski izmijenjene organizme, te uzajamno djelovanje ovih sastavnica,

(b)      čimbenicima kao što su tvari, energija, buka i zračenje te djelatnosti ili mjere, uključujući upravne mjere, sporazumi, politika, zakonodavstvo, planovi i programi iz područja zaštite okoliša koji utječu ili bi mogli utjecati na sastavnice okoliša navedene u okviru gornjega podstavka (a) […],

(c)      stanjem ljudskoga zdravlja i sigurnosti, uvjeta ljudskoga života, kulturnih lokaliteta i izgrađenih objekata, u onoj mjeri koliko na njih utječe ili bi moglo utjecati stanje sastavnica okoliša, ili, kroz te sastavnice, čimbenici, djelatnosti ili mjere navedene u podstavku (b) ovoga stavka“.

4        Članak 3. stavak 1. Aarhuške konvencije određuje:

„Svaka stranka dužna je poduzeti potrebne zakonodavne, pravne i ostale mjere, uključujući mjere za ostvarivanje sukladnosti među odredbama kojima se provode odredbe o informacijama, sudjelovanju javnosti i pristupu pravosuđu sadržane u ovoj Konvenciji, kao i odgovarajuće provedbene mjere kojima će se uspostaviti i održavati razumljiv, otvoren i dosljedan okvir za provođenje odredbi ove Konvencije.“

5        Članak 4. stavci 1. do 4. Aarhuške konvencije određuje:

„1. Svaka stranka dužna je osigurati da, u ovisnosti od sljedećih stavaka ovoga članka, tijela vlasti kao odgovor na zahtjev za informacijom o okolišu stave takvu informaciju na raspolaganje javnosti, u okviru domaćeg zakonodavstva, uključujući, ako je zatraženo i u ovisnosti od podstavka (b) ovoga stavka, preslike predmetne dokumentacije koja sadrži ili se sastoji od te informacije:

(a)      bez obveze navođenja interesa;

(b)      u traženom obliku, osim ako:

(i)      tijelo vlasti smatra razumnim staviti je na raspolaganje u nekom drugom obliku, u kojem slučaju treba navesti razloge za stavljanje informacije na raspolaganje u tom obliku; ili

(ii)      informacija već stoji na raspolaganju javnosti u drugom obliku.

2. Informaciju o okolišu navedenu u stavku 1. ovoga članka treba staviti na raspolaganje što je moguće prije, a najkasnije mjesec dana po podnošenju zahtjeva, osim ukoliko obujam i složenost informacije opravdavaju produljenje ovog roka na najdulje dva mjeseca nakon zahtjeva. Podnositelj zahtjeva mora biti izviješten o svakom produljenju i o razlozima koji ga opravdavaju.

3. Zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen:

(a)      ako tijelo vlasti kojemu je zahtjev upućen ne raspolaže traženom informacijom o okolišu;

(b)      ako je zahtjev očito nerazuman ili oblikovan na suviše općenit način; ili

(c)      ako se zahtjev odnosi na materijal koji je pred dovršenjem ili se odnosi na unutarnju komunikaciju među tijelima vlasti kod čega je takvo odbijanje predviđeno domaćim zakonodavstvom ili uobičajenom praksom, vodeći računa o javnom interesu kojemu otkrivanje informacije služi.

4. Zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen ako bi njezino otkrivanje nepovoljno utjecalo na:

(a)      povjerljivost postupka tijela vlasti, ako je takva povjerljivost predviđena domaćim zakonodavstvom,

(b)      međunarodne odnose, državnu obranu ili javnu sigurnost,

(c)      pravosudni postupak, mogućnost da se određenoj osobi osigura pravično suđenje, ili sposobnost tijela vlasti za provođenje kaznene ili stegovne istrage,

(d)      povjerljivost poslovne i industrijske informacije, tamo gdje je ta povjerljivost zaštićena zakonom kako bi se zaštitio zakonski [opravdani] gospodarski interes. Međutim, informacije o emisijama važne za zaštitu okoliša trebaju biti otkrivene,

(e)      pravo intelektualnog vlasništva,

(f)      povjerljivost osobnih podataka i/ili dosjea koji se odnose na neku fizičku osobu ako ta osoba nije dopustila da se takva informacija otkrije javnosti, ako je takva mogućnost predviđena domaćim zakonodavstvom,

(g)      interese treće strane koja je pružila traženu informaciju, a da ta strana nije ili se ne može staviti pod zakonsku obvezu da to učini te ako ta strana nije suglasna s objavljivanjem materijala, ili

(h)      okoliš na koji se informacija odnosi, kao što su uzgajališta ili rijetke vrste.

Gore navedene razloge za odbijanje treba tumačiti na ograničavajući način, vodeći računa o javnom interesu kojem otkrivanje služi i vodeći računa o tome odnosi li se tražena informacija na emisije u okoliš.“

B –  Pravo Unije

1.     Uredba (EZ) br. 1049/2001

6        Uredba (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) u članku 2. propisuje da svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici ima pravo na pristup dokumentima institucija, podložno načelima, uvjetima i ograničenjima utvrđenima tom uredbom.

7        U skladu s njezinim člankom 2. stavkom 3. ta uredba se „primjenjuje na sve dokumente koje čuva pojedina institucija, to jest dokumente koje je sastavila ili zaprimila i koje posjeduje, koji se odnose na sva područja aktivnosti Europske unije“.

8        U skladu s člankom 4. Uredbe br. 1049/2001, koji nosi naslov „Izuzeća“, predviđeno je sljedeće:

„[…]

2. Institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:

–        komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo,

[…]

osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

3. Pristup dokumentu koji je sastavila institucija za internu uporabu ili koji je institucija zaprimila, a koji se odnosi na pitanje o kojem nije odlučivala, odbija se kad bi njegovo otkrivanje ozbiljno ugrozilo proces odlučivanja institucije, osim ako za njegovo otkrivanje ne postoji prevladavajući javni interes.

4. U vezi s dokumentima treće strane, institucije su dužne savjetovati se s trećom stranom kako bi procijenile je li primjenjivo izuzeće iz stavaka 1. i 2., osim ako je jasno smije li se dokument objaviti ili ne.

[…]

6. Ako su izuzećima obuhvaćeni samo dijelovi traženog dokumenta, preostali se dijelovi dokumenta objavljuju.

[…]“

9        Članak 6. stavci 2. i 3. Uredbe br. 1049/2001 određuje:

„2. Ako zahtjev nije dovoljno određen, institucija je dužna tražiti pojašnjenje od podnositelja zahtjeva i u tome mu pomaže, npr., pružanjem informacija o uporabi javnih registara dokumenata.

3. U slučaju zahtjeva koji se odnose na vrlo opsežan dokument ili na velik broj dokumenata, nadležna institucija se može neformalno savjetovati s podnositeljem zahtjeva kako bi pronašla povoljno rješenje.“

10      Članak 7. Uredbe br. 1049/2001 naslovljen „Obrada početnih zahtjeva“ propisuje:

„1. Po zahtjevu za pristup dokumentu potrebno je odmah postupiti. Potvrda o primitku šalje se podnositelju zahtjeva. U roku od 15 radnih dana od upisa zahtjeva, institucija odobrava pristup traženom dokumentu i osigurava pristup u skladu s člankom 10. u tom razdoblju ili u pisanom odgovoru obrazlaže djelomično ili potpuno odbijanje zahtjeva te izvješćuje podnositelja zahtjeva o njegovu pravu da podnese ponovni zahtjev u skladu sa stavkom 2. ovog članka.

2. U slučaju potpunog ili djelomičnog odbijanja zahtjeva, podnositelj zahtjeva može u roku od 15 radnih dana od primitka odgovora institucije podnijeti ponovni zahtjev tražeći od institucije da preispita svoj stav.

3. […]

4. Ako institucija ne odgovori u propisanomu roku, podnositelj ima pravo podnijeti ponovni zahtjev.“

11      Članak 8. Uredbe br. 1049/2001 pod naslovom „Obrada ponovnih zahtjeva“ određuje:

„1. Po ponovnom zahtjevu potrebno je odmah postupiti. U roku od 15 radnih dana od registracije takvog zahtjeva, institucija odobrava pristup traženom dokumentu i osigurava pristup u skladu s člankom 10. u tom razdoblju ili u pisanom odgovoru navodi razloge za djelomično ili potpuno odbijanje zahtjeva. U slučaju potpunog ili djelomičnog odbijanja, institucija je dužna izvijestiti podnositelja zahtjeva o pravnim sredstvima koja su mu dostupna, tj. o pokretanju sudskog postupka protiv institucije i/ili podnošenju pritužbe Europskom ombudsmanu, prema uvjetima iz članaka 230. odnosno 195. Ugovora o EZ‑u.

2. U iznimnim slučajevima, npr. u slučaju zahtjeva koji se odnosi na vrlo dugačak dokument ili na velik broj dokumenata, rok iz stavka 1. može se produljiti za 15 radnih dana pod uvjetom da podnositelj zahtjeva bude o tome unaprijed obaviješten i da se za to navedu detaljni razlozi.

3. Ako institucija u propisanom roku ne odgovori, smatrat će se da je odgovor negativan i podnositelju dati pravo pokretanja sudskog postupka protiv institucije i/ili podnošenja pritužbe Europskom ombudsmanu u skladu s odgovarajućim odredbama Ugovora o EZ‑u.“

12      U skladu s člankom 10. Uredbe br. 1049/2001 pod naslovom „Pristup nakon podnošenja zahtjeva“ predviđeno je sljedeće:

„1. Podnositelj zahtjeva ima pristup dokumentima uvidom u dokumente na licu mjesta ili primitkom preslike, uključujući, ako su dostupne, preslike u elektroničkom obliku, ovisno o izboru podnositelja zahtjeva. Troškovi pripreme i slanja preslika podnositelju se mogu naplatiti. Ta naknada ne smije prelaziti stvarne troškove pripreme i slanja kopija. Uvid u dokumente na licu mjesta, kopije koje iznose manje od 20 stranica formata A4 i izravan pristup u elektroničkom obliku ili putem registra ne naplaćuju se.

2. Ako je predmetna institucija već objavila dokument i lako je dostupan podnositelju zahtjeva, institucija svoju obvezu davanja pristupa dokumentima ispunjava izvješćivanjem podnositelja kako doći do traženog dokumenta.

3. Dokumenti se dostavljaju u postojećoj verziji i obliku (uključujući elektronički ili neki drugi oblik kao što je Brailleovo pismo, uvećan tisak ili vrpca), vodeći pritom računa o izboru podnositelja zahtjeva.“

2.     Direktiva 2003/4/EZ

13      U skladu s člankom 2. Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL L 41, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 128.) predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive:

1. ‚Informacije o okolišu’ znači bilo koja informacija u pisanom, vizualnom, slušnom, elektroničkom ili bilo kojem drugom materijalnom obliku o:

(a)      stanju elemenata okoliša kao što su zrak i atmosfera, voda, tlo, zemlja, krajolik i prirodna staništa, uključujući močvare, obalna i morska područja, biološku raznolikost i njezine sastavne dijelove, uključujući i genetski modificirane organizme, kao i interakciju između tih elemenata;

(b)      čimbenicima kao što su tvari, energija, buka, zračenje ili otpad, […] emisije, ispuštanja i druga istjecanja u okoliš, koja utječu ili bi mogla utjecati na elemente okoliša navedene u točki (a);

(c)      mjerama (uključujući administrativne mjere), kao što su politike, zakonodavstvo, planovi, programi, sporazumi o okolišu i aktivnosti koje utječu ili mogu utjecati na elemente i čimbenike navedene u točkama (a) i (b), kao i mjere ili aktivnosti namijenjene zaštiti tih elemenata;

[...]

(f)      stanju zdravlja i sigurnosti ljudi, uključujući onečišćenje hranidbenog lanca i, gdje je bitno, životnih uvjeta, lokaliteta od kulturnog značaja i građevina u mjeri u kojoj na njih utječe ili može utjecati stanje elemenata okoliša navedenih u točki (a) ili, preko tih elemenata, bilo kojeg od čimbenika ili mjera navedenih u točkama (b) i (c);

[...]“

3.     Uredba REACH 

14      U skladu s uvodnom izjavom 117. Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Uredba REACH), propisuje:

„Građani EU‑a trebali bi imati pristup informacijama o kemikalijama kojima bi mogli biti izloženi kako bi mogli donijeti informirane odluke o uporabi kemikalija. To se može postići na transparentan način tako da se osigura slobodan i jednostavan pristup osnovnim podacima iz baze podataka Agencije, uključujući kratki pregled opasnih svojstava, zahtjeve u pogledu označivanja i relevantno zakonodavstvo Zajednice s autoriziranim uporabama i mjerama upravljanja rizikom. Agencija i države članice trebale bi omogućiti pristup informacijama u skladu s Direktivom 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu, Uredbom [br. 1049/2001] i [Aarhuškom konvencijom]“.

15      U skladu s uvodnom izjavom 118. Uredbe REACH propisuje se:

„Objavljivanje informacija na temelju ove Uredbe podliježe posebnim zahtjevima Uredbe (EZ) br. 1049/2001. U toj su Uredbi određeni obvezujući rokovi za davanje informacija i postupovna jamstva, uključujući pravo na žalbu. Upravni odbor trebao bi donijeti praktična rješenja za primjenu tih zahtjeva na Agenciju.“

16      U skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1. „[s]vrha je [Uredbe REACH] osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za procjenu opasnosti tvari, kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu te istovremeno povećati konkurentnost i inovativnost.“

17      Članak 3. Uredbe REACH pod naslovom „Definicije“ određuje:

„U smislu ove Uredbe:

1. tvar je kemijski element i njegovi spojevi u prirodnom stanju ili dobiveni proizvodnim postupkom, uključujući i dodatke (aditive) koji su nužni za održavanje stabilnosti te nečistoće koje proizlaze iz primijenjenog postupka, ali isključujući otapala koja se mogu izdvojiti bez utjecaja na stabilnost tvari i promjene njezinog sastava;

[…]

12. stavljanje na tržište je isporučivanje odnosno stavljanje na raspolaganje trećoj osobi bilo uz naknadu ili besplatno […];

[…]

15. intermedijer je tvar koja se proizvodi da bi se u kemijskoj preradi utrošila ili upotrijebila za pretvorbu u drugu tvar (dalje u tekstu: ‚sinteza’) […]“.

18      Članak 6. Uredbe REACH pod naslovom „Opća obveza registracije tvari pojedinačno ili u pripravcima“ u stavku 1. propisuje:

„Ako u ovoj Uredbi nije predviđeno drukčije, svaki proizvođač odnosno uvoznik tvari pojedinačno ili u jednom ili više pripravaka u količinama od 1 tone godišnje i više dužan je Agenciji podnijeti registraciju.“

19      U skladu s člankom 10. točkom (a) podtočkom xi. Uredbe REACH s naslovom „Informacije koje se dostavljaju za potrebe registracije općenito“ registracija sadrži tehnički dosje uključujući „zahtjev u vezi s informacijama iz članka 119. stavka 2. za koje proizvođač odnosno uvoznik smatra da ne bi trebale biti dostupne putem interneta u skladu s člankom 77. stavkom 2. točkom (e), uključujući obrazloženje u kojemu se navodi zašto bi objava bila štetna za njegove poslovne interese ili interese zainteresiranih strana“.

20      Članak 77. stavak 2. Uredbe REACH pod naslovom „Zadaće“ u glavi X. pod naslovom „Agencija“ određuje:

„Tajništvo provodi sljedeće zadaće:

[...]

(e)      uspostavlja i održava bazu odnosno baze podataka s informacijama o svim registriranim tvarima […]. Ono besplatno putem interneta omogućuje javni pristup informacijama iz članka 119. stavaka 1. i 2. koje se nalaze u toj bazi(-ama) podataka, osim u slučajevima kad se smatra da je zahtjev podnesen na temelju članka 10. točke (a) podtočke xi. opravdan. Agencija na zahtjev stavlja na raspolaganje i druge informacije iz baza podataka, u skladu s člankom 118.;

[...]“.

21      Članak 118. Uredbe REACH pod naslovom „Pristup informacijama“ glasi:

„1. Na dokumente u posjedu Agencije primjenjuje se Uredba (EZ) br. 1049/2001.

2. Otkrivanje sljedećih informacija u načelu se smatra protivnim zaštiti poslovnih interesa dotične osobe:

[…]

(c)      precizna količina tvari ili pripravka koja je proizvedena odnosno stavljena na tržište;

(d)      odnosi između proizvođača ili uvoznika i njegovih distributera ili daljnjih korisnika.

Agencija može objaviti informacije iz ovog stavka ako je nužno hitno djelovanje radi zaštite zdravlja ljudi, sigurnosti ili okoliša, npr. u slučaju izvanrednog stanja.

3. Upravni odbor do 1. lipnja 2008. donosi praktična rješenja za provedbu Uredbe (EZ) br. 1049/2001, uključujući mogućnost podnošenja žalbe odnosno pravnog lijeka u slučaju djelomičnog ili potpunog odbijanja zahtjeva za zaštitu tajnosti.

4. Protiv odluka koje donosi Agencija na temelju članka 8. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 može se dostaviti pritužba Europskom ombudsmanu ili pokrenuti postupak pred Sudom […] u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 195. odnosno 230. Ugovora.“

22      U skladu s člankom 119. Uredbe REACH pod naslovom „Elektronički javni pristup“ propisano je:

„1. Sljedeće informacije o tvarima pojedinačno, pripravcima i proizvodima koje se nalaze u posjedu Agencije javno su dostupne putem interneta, bez naknade, u skladu s člankom 77. stavkom 2. točkom (e):

[…]

2. Sljedeće informacije o tvarima pojedinačno, u pripravcima i proizvodima javno su dostupne putem interneta bez naknade, u skladu s člankom 77. stavkom 2. točkom (e), osim ako strana koja dostavlja informacije priloži obrazloženje u skladu s člankom 10. točkom (a) podtočkom xi. u kojemu se navodi zašto bi takva objava mogla nanijeti štetu poslovnim interesima podnositelja registracije ili druge zainteresirane strane i Agencija prihvati to obrazloženje kao valjano:

[…]

(b)      ukupni količinski raspon (tj. 1–10 tona, 10–100 tona, 100–1 000 tona ili iznad 1 000 tona) unutar kojega je tvar registrirana;

[…]

(d)      podaci iz sigurnosno‑tehničkog lista, osim onih koji su navedeni u stavku 1.;

[…]“.

23      Prilog II. Uredbi REACH odnosi se na „zahtjeve za ispunjavanje sigurnosno‑tehničkih listova“. Točka 1.1. odjeljka 1. tog priloga naslovljena „Identifikacija tvari/smjese i podaci o tvrtki/poduzeću“ određuje:

„Ovaj odjeljak propisuje kako se u sigurnosno‑tehničkom listu označavaju […] naziv dobavljača tvari/smjese i podaci za kontakt dobavljača tvari/smjese, uključujući kontakt za izvanredna stanja.“

24      U točki 1.3. odjeljka 1. Priloga II. naslovljenoj „Podaci o dobavljaču koji isporučuje sigurnosno‑tehnički list“ propisuje se sljedeće:

„Treba navesti dobavljača, bilo da se radi o proizvođaču, uvozniku, jedinstvenom zastupniku, daljnjem korisniku ili distributeru. Navodi se puna adresa i broj telefona dobavljača kao i adresa elektroničke pošte stručne osobe koja je odgovorna za sigurnosno‑tehnički list.

Osim toga, ako se dobavljač ne nalazi u državi članici u kojoj se tvar odnosno smjesa stavlja na tržište i imenovao je odgovornu osobu za tu državu članicu, navodi se puna adresa i broj telefona te odgovorne osobe.

Ako se radi o podnositelju registracije, ti podaci moraju odgovarati podacima o proizvođaču odnosno uvozniku koji su navedeni u registraciji.

Ako je imenovan jedinstveni zastupnik, mogu se navesti i podaci o proizvođaču odnosno formulatoru izvan Zajednice.“

25      Prilog VI. Uredbi REACH pod naslovom „Zahtjevi obavješćivanja u skladu s člankom 10.“ određuje u dijelu pod naslovom „Informacije na koje upućuje članak 10. točka (a) podtočke od i. do v.“, u točki 3. pod naslovom „Informacije o proizvodnji i uporabi ili uporabama tvari“:

„3.1. Ukupna proizvodnja, količine utrošene u proizvodnji proizvoda koji podliježe registraciji i/ili uvoz u tonama godišnje po podnositelju registracije za:

kalendarsku godinu registracije (procijenjena količina)

[…]

3.3. Podatak o količini koja se koristi za vlastitu uporabu ili uporabe.“

4.     Uredba (EZ) br. 1367/2006

26      Uvodna izjava 3. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice (SL L 264, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.) određuje:

„[…] Odredbe prava Zajednice trebale bi biti u skladu s tom Konvencijom.“

27      U uvodnoj izjavi 8. Uredbe br. 1367/2006 određeno je:

„Definicija informacija o okolišu u ovoj Uredbi obuhvaća sve oblike informacija o stanju okoliša. Ta definicija, koja je prilagođena definiciji prihvaćenoj za Direktivu 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ, ima isti sadržaj kao definicija iz Aarhuške konvencije. Definicija ‚dokumenta’ iz Uredbe (EZ) br. 1049/2001 obuhvaća informacije o okolišu kako je utvrđeno u ovoj Uredbi.“

28      U skladu s uvodnom izjavom 12. Uredbe br. 1367/2006 propisuje se:

„Aarhuška konvencija predviđa javni pristup informacijama o okolišu, bilo na zahtjev ili putem aktivnog širenja informacija koje provode tijela obuhvaćena Konvencijom. Uredba (EZ) br. 1049/2001 primjenjuje se na Europski parlament, Vijeće i Komisiju kao i na agencije i slična tijela uspostavljena pravnim aktom Zajednice. U njoj su utvrđena pravila za te institucije koja su u velikoj mjeri u skladu s pravilima utvrđenim u Aarhuškoj konvenciji. Potrebno je proširiti primjenu Uredbe (EZ) br. 1049/2001 na sve ostale institucije i tijela Zajednice.“

29      U skladu s uvodnom izjavom 13. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 propisuje se:

„Potrebno je uzeti u obzir odredbe Aarhuške konvencije koje nisu obuhvaćene Uredbom (EZ) br. 1049/2001, bilo djelomično ili u cijelosti, a to se posebno odnosi na odredbe o prikupljanju i širenju informacija o okolišu.“

30      Uvodna izjava 15. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 određuje:

„Izuzetke predviđene Uredbom [br. 1049/2001] trebalo bi primjenjivati podložno posebnim odredbama ove Uredbe u vezi sa zahtjevima za pružanje informacija o okolišu. Razloge za uskraćivanje pristupa informacijama o okolišu trebalo bi tumačiti restriktivno, uzimajući u obzir društveni interes sadržan u otkrivanju tih informacija i moguću povezanost traženih informacija s emisijama u okoliš […]“

31      U skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006 propisuje se:

„Cilj ove Uredbe je utvrditi pravila koja će omogućiti primjenu odredaba [Aarhuške konvencije] na institucije i tijela Zajednice i time doprinijeti provedbi obveza koje proizlaze iz te Konvencije, a posebno:

(a)      zajamčiti pravo javnosti na pristup informacijama o okolišu u posjedu institucija i tijela Zajednice, bilo da su im te informacije dostavljene ili su ih sami sastavili, te utvrditi osnovne uvjete i praktična rješenja za ostvarivanja tog prava;

[…]“.

32      U skladu s člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006 utvrđuje se:

„U smislu ove Uredbe:

[...]

(d)      ‚informacije o okolišu’ znači svaka informacija u pisanom, vizualnom, slušnom, elektroničkom ili bilo kojem drugom materijalnom obliku u vezi sa:

i.      stanjem sastavnica okoliša, kao što su zrak i atmosfera, voda, tlo, zemlja, krajobraz i prirodni lokaliteti, [uključujući močvare, obalna i morska područja,] biološka raznolikost i njezini sastavni dijelovi, uključujući genetski izmijenjene organizme, te uzajamno djelovanje ovih sastavnica;

ii.      čimbenicima kao što su tvari, energija, buka, zračenje i otpad, uključujući radioaktivni otpad, emisije, ispuštanja i druga oslobađanja u okoliš koja utječu ili bi mogla utjecati na sastavnice okoliša iz točke i.;

iii.      mjerama (uključujući upravne mjere), kao što su politike, zakonodavstvo, planovi, programi, sporazumi iz područja zaštite okoliša i djelatnosti koje utječu ili bi mogle utjecati na sastavnice i čimbenike iz točaka i. i ii. te mjere i djelatnosti u svrhu zaštite tih sastavnica;

[…]

vi.      stanjem zdravlja i sigurnosti ljudi, uključujući moguća onečišćenja hranidbenog lanca, uvjetima za život ljudi, kulturnim lokalitetima i izgrađenim objektima, ako na njih utječe ili može utjecati stanje sastavnica okoliša iz točke i. odnosno, putem tih sastavnica, bilo koje pitanje iz točke ii. i iii.;

[...]“.

33      Članak 3. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 koji se nalazi u glavi II. te uredbe naslovljenoj „Pristup informacijama o okolišu“ određuje:

„Uredba [br. 1049/2001] primjenjuje se na sve zahtjeve za pristup informacijama o okolišu koje se nalaze u posjedu institucija i tijela Zajednice, bez obzira na državljanstvo, nacionalnost ili domicil podnositelja zahtjeva, a u slučaju pravnih osoba, bez obzira na registrirano sjedište ili stvarno središte njihovih aktivnosti.“

34      Članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 glasi:

„Što se tiče odredaba prve i treće alineje članka 4. stavka 2. Uredbe [br. 1049/2001] uz izuzetak istraga, posebno onih koje se odnose na moguće povrede prava Zajednice, smatra se da je otkrivanje informacija pitanje od prevladavajućeg društvenog interesa ako se tražene informacije odnose na emisije u okoliš. Što se tiče ostalih izuzetaka iz članka 4. Uredbe [br. 1049/2001], razlozi za odbijanje tumače se restriktivno, uzimajući u obzir društveni interes sadržan u otkrivanju tih informacija i moguću povezanost traženih informacija s emisijama u okoliš.“

 Okolnosti spora i pobijana odluka

35      The International Chemical Secretariat (u daljnjem tekstu: ChemSec) je na temelju uredbi br. 1049/2001 i 1367/2006 kao i članka 118. Uredbe REACH porukom elektroničke pošte od 1. prosinca 2010. Europskoj agenciji za kemikalije (ECHA) podnio početni zahtjev za pristup trima posebnim kategorijama informacija o 356 kemikalija, to jest:

„1. ime(na) proizvođača/uvoznika s podacima za kontakt;

2. precizna količina tvari koja je proizvedena odnosno stavljena na tržište;

3. ukupni količinski raspon (tj. 1–10 tona, 10–100 tona, 100–1 000 tona ili iznad 1 000 tona) unutar kojega su registrirane 356 tvari, u slučaju da pristup informacijama iz točke 2. ne bi bio moguć.“

36      U tom zahtjevu ChemSec je naveo da nije našao dovoljno informacija o 356 predmetnih tvari. Dodao je sljedeće:

„Na temelju članka 77. stavka 2. točke (e) Uredbe REACH, ECHA ima obvezu na zahtjev staviti na raspolaganje informacije koje nisu bile uključene u dostupne baze podataka, u skladu s člankom 118. Posljedično, sve informacije koje ECHA nije objavila, nije još objavila ili ne namjerava objaviti, moraju se na zahtjev učiniti dostupnima u skladu s uredbama br. 1049/2001 i 1367/2006.“

37      Dopisom od 22. prosinca 2010. ECHA je ChemSec‑u odgovorila sljedeće:

„[…] U vezi s vašom točkom 1., objavljivanje informacija o proizvođaču/uvozniku na temelju članka 118. stavka 2. točke (d) Uredbe REACH i članka 4. stavka 3. [sic, zapravo članka 4. stavka 2.] Uredbe br. 1049/2001 otkrilo bi informacije o odnosu između proizvođača/uvoznika i daljnjih korisnika, što se protivi zaštiti komercijalnih interesa. Osim toga, činjenica da se proizvođač ili uvoznik registrirao predstavlja važnu informaciju za tržište. Ta informacija može povećati transparentnost tržišta i omogućiti subjektima da svoje ponašanje prilagode položaju svojih konkurenata. Neotkrivanje informacija pojedinačnih subjekata je stoga u općem interesu. Za otkrivanje tih informacija nije moguće dokazati da postoji prevladavajući javni interes niti je spomenuto bilo kakvo hitno djelovanje koje bi moglo dovesti do otkrivanja tih informacija u skladu s člankom 118. stavkom 2. zadnjim podstavkom Uredbe REACH. Stoga se te informacije ne mogu otkriti izuzećem od primjene Uredbe br. 1049/2001.

Što se tiče vaše točke 2., treba napomenuti da se na temelju članka 118. stavka 2. točke (c) Uredbe REACH informacije o preciznoj količini u načelu smatraju protivnima zaštiti poslovnih interesa. Kao u prethodnoj točki, primjenjuje se članak 4. stavak 3. [sic, zapravo članak 4. stavak 2.] Uredbe br. 1049/2001, s obzirom na to da bi se otkrivanje tih informacija protivilo zaštiti poslovnih interesa i da ne vidimo nijedan razlog koji bi vodio do drukčijeg zaključka niti da bi se na njegovoj osnovi mogli udaljiti od pravne pretpostavke. Osim toga, ne može se dokazati nikakav prevladavajući javni interes koji bi doveo do drukčijeg zaključka. Nadalje, kao u prethodnoj točki ne traži se nikakvo hitno djelovanje u smislu članka 118. stavka 2. zadnjeg podstavka Uredbe REACH. Stoga se te informacije ne mogu otkriti izuzećem od primjene Uredbe br. 1049/2001.

U vezi s vašom točkom 3. treba napomenuti da je ECHA na svojoj internetskoj stranici objavila […] popis tvari u postupnom uvođenju. Na tom se popisu može provjeriti koje su od tih tvari bile registrirane, a koje nisu bile [registrirane]. U slučaju tvari koje ste naveli na svojem popisu, može se jednostavno provjeriti da većina tih tvari (još) nije bila registrirana. Posljedično, ECHA u ovom trenutku nema informacije koje ste tražili, tako da u tom pogledu ne možemo ispuniti vaš zahtjev.

[…]

ECHA daje sve od sebe da u najkraćem roku objavi na svojoj internetskoj stranici informacije o količinskom rasponu. Međutim, tehnička provedba objave tih informacija je u tijeku i molimo vas za razumijevanje jer je potrebno određeno vrijeme da se te informacije nakon obrade dosjea postupno dodaju […]“.

38      ChemSec je dopisom od 21. siječnja 2011. ECHA‑i podnio ponovni zahtjev kako bi ona ponovno razmotrila „odbijanje zahtjeva od 1. prosinca 2010. kojim se zahtijevao pristup dokumentima o okolišu“. Taj ponovni zahtjev supotpisao je ClientEarth, koji zbog zajedničkog interesa nije sudjelovao u početnom zahtjevu. U bilješci br. 1 navedenog dopisa navedeno je:

„Iako ClientEarth nije bio dio početnog zahtjeva, on se pridružio ponovnom zahtjevu ChemSec‑a radi zajedničkog interesa za dobivanje pristupa traženim dokumentima. U slučaju da ECHA zahtijeva od ClientEartha da on podnese odvojeni zahtjev kojim će tražiti pristup istim dokumentima, lijepo molimo da se taj zahtjev razmotri, što se tiče ChemSec‑a, kao ponovni zahtjev u smislu članka 8. Uredbe br. 1049/2001 kojim se traži ponovno razmatranje ECHA‑ina odbijanja njegova zahtjeva od 1. prosinca 2010. u obliku i na način koji je u njemu naveden.“

39      U točkama 4. do 6. svojeg ponovnog zahtjeva ClientEarth i ChemSec (u daljnjem tekstu: tužitelji) tvrde da dokumenti čije otkrivanje zahtijevaju predstavljaju informacije o okolišu, tako da se primjenjuju Aarhuška konvencija i Uredba br. 1367/2006.

40      Nadalje, u točkama 7. do 13. svojeg ponovnog zahtjeva oni navode da imena podnositelja registracije za tvari nisu uključena u izuzeće od prava na pristup dokumentima. Oni su, među ostalim, naglasili da članak 119. stavak 2. Uredbe REACH predviđa objavu svih informacija iz sigurnosno‑tehničkog lista, osim zahtjeva za zaštitu tajnosti na temelju članka 10. točke (a) podtočke xi. Uredbe REACH, i da je posljedično ECHA imala obvezu objaviti imena podnositelja registracije na svojoj internetskoj stranici. Stoga je argument ECHA‑a prema kojem je postojao opći interes da se ne objave informacije pojedinačnih subjekata netočan. Osim toga, oni su tvrdili da bi, s obzirom na to da članak 4. stavak 2. Uredbe br. 1049/2001 određuje da institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa, ECHA trebala analizirati svaki pojedinačni slučaj i to samo kada su podnositelji registracije zahtijevali da se njihovo ime ne objavi na internetskoj stranici ECHA‑e. Zapravo, nelogično je tvrditi da postoji opći interes za neobjavljivanje ako je ime na kraju objavljeno na internetu. Tužitelji su u točkama 15. i 19. ponovnog zahtjeva pojasnili da je ECHA po potrebi trebala kontaktirati društva koja su podnijela zahtjev za zaštitu tajnosti svojih imena kako bi se, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe br. 1049/2001, ocijenilo moguće postojanje prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje kao i da se, s obzirom na to da su informacije koje su se zahtijevale bile informacije o okolišu, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006 svako izuzeće od prava pristupa trebalo usko tumačiti.

41      Što se tiče točke 2. zahtjeva za informacijama, tužitelji su u točkama 21. do 24. ponovnog zahtjeva tvrdili da je, iako članak 118. stavak 2. Uredbe REACH predstavlja pretpostavku u korist neobjavljivanja precizne količine, ECHA ipak morala ispitati bi li u konkretnom slučaju otkrivanje informacija potkopalo odnosno ugrozio zaštitu komercijalnih interesa o kojima je riječ i je li postojao prevladavajući javni interes za otkrivanje. Međutim, tvrde da ECHA nije objasnila kako bi otkrivanje potkopalo zaštitu komercijalnih interesa niti je dokazala nepostojanje prevladavajućeg interesa za otkrivanje.

42      Što se tiče točke 3. zahtjeva za informacijama, tužitelji su u točkama 25. do 28. ponovnog zahtjeva naveli da je ECHA trebala dati pristup traženim dokumentima u roku predviđenom u članku 7. Uredbe br. 1049/2001, to jest, osim u slučaju produženja, u roku od petnaest radnih dana, te da nije prihvatljivo da tužitelji moraju čekati do trenutka objave ukupnih raspona na internetskoj stranici ECHA‑e.

43      Osim toga, tužitelji su u točkama 29. do 33. ponovnog zahtjeva tvrdili da je postojao prevladavajući interes za otkrivanje traženih informacija. Oni su pojasnili da su se te informacije zapravo odnosile na 311 tvari koje su karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične (CMR), na 17 postojanih, bioakumulativnih i otrovnih ili vrlo postojanih i vrlo bioakumulativnih tvari (PBT i vPvB) i na 28 tvari koje su jednako zabrinjavajuće, te da su te informacije trebale biti dostupne zainteresiranim građanima i organizacijama. Štoviše, tvrde da informacija o preciznoj količini u kojoj je tvar stavljena na tržište predstavlja informaciju koja je u vezi s emisijama u okoliš. Posljedično, u skladu s člankom 6. Uredbe br. 1367/2006, treba smatrati da otkrivanje te informacije predstavlja prevladavajući javni interes.

44      Naposljetku, tužitelji su tražili da ECHA ponovno razmotri početni zahtjev i da pruži potpuni pristup traženim informacijama, osim u slučaju kada se primjenjuju izuzeća propisana u članku 4. Uredbe br. 1049/2001, nakon pojedinačne ocjene svakog slučaja posebnih tvari.

45      Dopisom od 8. veljače 2011. s naslovom „Obavijest o produljenju roka u vezi s vašim ponovnim zahtjevom za pristup dokumentima“, koji je bio upućen samo ChemSec‑u, ECHA je među ostalim navela sljedeće:

„U skladu s člankom 8. stavkom 2. [Uredbe br. 1049/2001] ECHA može u izuzetnim slučajevima produljiti rok za davanje odgovora za 15 radnih dana. S obzirom na to da se vaš zahtjev odnosi na velik broj dokumenata dostavljenih u okviru registracije na temelju Uredbe REACH za pojedinačne tvari nabrojane u vašem zahtjevu i da to za Agenciju predstavlja mnogo posla, za vaš zahtjev je potreban dodatni rok za obradu. Stoga smo odlučili produljiti početni rok za 15 radnih dana.“

46      Dopisom od 4. ožujka 2011. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), nalovljenim „Ponovni zahtjev za preispitivanje odluke koja se odnosi na javni pristup dokumentima“, ECHA je potvrdila svoja prethodna odbijanja. Taj dopis je bio upućen ChemSec‑u i sadržavao je naznaku „Cc: Vito Buonsante, Client Earth“.

47      Kao prvo, ECHA je navela da se zahtjev odnosio na informacije koje su proizvođači, uvoznici i jedinstveni zastupnici dostavili u okviru postupka registracije koji je propisan Uredbom REACH i da su se informacije nalazile u njezinim bazama podataka. ECHA je također navela da je svaki proizvođač, uvoznik ili jedinstveni zastupnik dostavio tehničke dosjee za svaku kemikaliju, što je dovelo do toga da postoji više dosjea po tvari, i da je ona tumačila zahtjev u smislu da se traži pristup svim tehničkim dosjeima koji se odnose na 356 predmetnih tvari (ako je ECHA registrirala te tvari).

48      Što se tiče točke 1. zahtjeva, ECHA je zaključila da treba potvrditi početnu odluku kojom se uskraćuje pristup traženim dokumentima. Ona je u točki 1. podtočki (a) pobijane odluke osobito navela da je „otkrivanje informacija o proizvođaču/uvozniku registriranih tvari nosi[lo] velik rizik da se otkriju informacije o odnosima između proizvođača ili uvoznika i daljnjih korisnika i stoga da [je], u skladu s člankom 118. stavkom 2. točkom (d) Uredbe REACH, mo[glo] ugroziti zaštitu komercijalnih interesa“. U tom pogledu ECHA je uputila na „ostale razloge koji opravdavaju tu pretpostavku i nalaze se u početnoj odluci […] od 22. prosinca 2010.“

49      Ipak, ECHA je uzela u obzir navod tužiteljâ prema kojem „možda ne postoji opći interes da se te informacije smatraju u svim okolnostima [kao] povjerljive i da bi bilo primjereno da se o njima odlučuje u svakom pojedinačnom slučaju nakon savjetovanja s nosiocima svih tehničkih dosjea.“ Ona je tvrdila da se „[b]ez obzira na odgovor na to pitanje, pristup traženim informacija unatoč svemu ne može […] odobriti jer [ECHA] [upravo ponovo ispituje] zajedno s Komisijom i državama članicama postupak u vezi s dostavom informacija o tvarima javnosti na temelju članka 119. stavka 2. Uredbe REACH“.

50      ECHA je precizirala da se ponovno ispitivanje odnosilo osobito na dostavu informacija o identitetu proizvođača, uvoznika ili distributera, u mjeri u kojoj su te informacije bile dostupne u bazi podataka ECHA‑e. Dodaje da ako će u budućnosti odlučiti objaviti identitet navedenih osoba za određene kategorije tvari, trebat će prilagoditi svoje postupke i informatički sustav i osobito, u vezi s postojećim registracijama, uvesti mogućnost da zainteresirane osobe podnesu zahtjev za zaštitu tajnosti svojih identiteta.

51      ECHA je dodala da „[o]mogućiti u ovom trenutku pristup traženim informacijama na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 ne samo da bi Agenciji predstavljalo iznimno velik ručni posao […] već bi se time i omogućilo zaobilaženje postupaka predviđenih Uredbom REACH“ te da bi „osobito, time […] postojao rizik da se podnositeljima registracije uskrati redovno pravno sredstvo protiv odbijanja zahtjeva za zaštitu tajnosti“. ECHA je zaključila da ne postoji druga mogućnost osim da se primjeni članak 4. stavak 3. Uredbe br. 1049/2001 i odbije pristup, s obzirom na to da je zahtjev povezan s pitanjem o kojem nije donesena nikakva odluka i gdje bi otkrivanje informacija ozbiljno ugrozilo postupak odlučivanja ECHA‑e te da, što se tiče skorašnje odluke o budućem pristupu Agencije, nikakav prevladavajući javni interes ne bi opravdao otkrivanje. Osim toga, ECHA je navela da ona mora osigurati da se prema svim podnositeljima registracije postupa na isti način i da im se pruže iste mogućnosti da zaštite svoje zakonite interese.

52      Osim toga, ECHA je navela da bi, s obzirom na broj tehničkih dosjea po pojedinoj tvari, trebala uzeti u obzir aspekte proporcionalnosti ako bi utvrdila da identitet proizvođača ili uvoznika ne spada u informacije iz članka 119. stavka 2. Uredbe REACH. Precizirala je da ako bi morala obavljati pojedinačne analize slučaja svakog zahtjeva za pristup tim tehničkim dosjeima, što uključuje i savjetovanje s trećim osobama, to bi moglo ugroziti njezinu sposobnost da izvrši svoje zadaće u određenim područjima te da si je zato morala pridržati pravo da se neformalno savjetuje s podnositeljima zahtjeva kako bi se pronašao pravičan dogovor u skladu s člankom 6. stavkom 3. Uredbe br. 1049/2001.

53      Što se tiče točke 2. zahtjeva, ECHA je upućujući na članak 118. stavak 2. točku (c) Uredbe REACH navela u točki 1. podtočki (b) pobijane odluke da je „odlučila potvrditi početnu odluku jer bi se otkrivanje precizne količine tvari koje su predmet zahtjeva protivilo zaštiti poslovnih interesa uključenih podnositelja registracije“ i da bi „informacije o preciznoj količini razotkrile tržišni udio društava u odnosu na njihove konkurente“. Štoviše, navela je da bi objavljivanje te informacije moglo utjecati na područje prava tržišnog natjecanja.

54      ECHA također tvrdi da nije primijetila prevladavajući javni interes koji bi omogućio opravdanje otkrivanja. U vezi s time je navela da je zahtjev utemeljen na želji da se potakne regulativni pristup prema kemikalijama koje bi se moglo identificirati kao iznimno zabrinjavajuće tvari. Ipak tvrdi da je zakonodavac Uredbom REACH predvidio instrumente koji omogućavaju identifikaciju i upravljanje rizikom koji bi mogle izazvati takve tvari, osobito postupak autorizacije koji predviđa široko savjetovanje s javnošću.

55      Što se tiče točke 3. zahtjeva, ECHA je potvrdila u točki 1. podtočki (c) pobijane odluke da se „zahtijevani dokument [nije nalazio] ni u [njezinim] bazama podataka ni u [njezinim] dosjeima“.

56      ECHA je navela da Uredba br. 1049/2001 ne nameće obvezu stvaranja dokumenata kako bi se odgovorilo na zahtjeve za pristup dokumentima. Stoga, da se ChemSecu preda takav dokument, ECHA bi trebala skupiti informacije iz svih registracijskih dosjea i izračunati ukupni količinski raspon predmetnih tvari (ako su zahtjevi za registraciju stvarno podneseni za sve te tvari). Pojasnila je da bi jednako vrijedilo za pristup točnom kumulativnom količinskom rasponu za svaku od tvari iz zahtjeva, u slučaju da bi zahtjev trebalo tumačiti na taj način.

57      ECHA je međutim dodala da je skupila informacije o količinskom rasponu iz pojedinačnih dosjea za tvari navedene u zahtjevu. U dopisu je priložila tablicu s tim informacijama, uz pojašnjenje da je „[m]etodologija za utvrđivanje ukupnog količinskog raspona [bila] u izradi“ i da „ECHA stoga [nije mogla] jamčiti da su te ručno obrađene informacije točne“.

58      Izvršni direktor ECHA‑e je 3. svibnja 2011. na temelju mišljenja upravnog odbora ECHA‑e od 24. ožujka 2011. odlučio da se praksa objavljivanja na internetu proširi na imena podnositelja registracije. To proširenje prakse objavljivanja uslijedilo je nakon mišljenja pravne službe Europske komisije od 21. prosinca 2010. prema kojem je identitet podnositelja registracije informacija koju je ECHA trebala objaviti u skladu s člankom 119. stavkom 2. točkom (d) Uredbe REACH, na način na koji je navedena u sigurnosno‑tehničkom listu, osim ako je podnesen valjani zahtjev za zaštitu tajnosti na temelju članka 10. točke (a) podtočke xi. Uredbe REACH.

59      U priopćenju za medije objavljenom na njezinoj internetskoj stranici 18. travnja 2012. ECHA je navela da je odlučila o metodologiji koju će koristiti za izračunavanje „ukupnog količinskog raspona“ i najavila da će objaviti te podatke u lipnju 2012. Dana 25. srpnja 2012. na internetskoj stranici ECHA‑e objavljen je ispravak priopćenja za medije kako bi se ispravila pogreška u metodi izračuna.

60      U lipnju 2012. ECHA je objavila na svojoj internetskoj stranici agregatni ukupni količinski raspon u kojem je registrirana svaka tvar, osim za količine za koje je zahtijevana tajnost u skladu s člankom 119. stavkom 2. točkom (b) Uredbe REACH.

61      ECHA je u srpnju 2012. objavila verziju 2.0 priručnika za podnošenje podataka u čijem je 15. dijelu naslovljenom „Širenje“ objašnjena, među ostalim, metodologija objave imena i adresa podnositelja registracije. Verzija 2.0 16. dijela tog priručnika naslovljena „Zahtjevi za zaštitu tajnosti: kako podnijeti zahtjev za zaštitu tajnosti i sastaviti potvrdu o zahtjevu za zaštitu tajnosti u skladu s člankom 119. stavkom 2. [Uredbe REACH]“ također je objavljena u srpnju 2012. na internetskoj stranici ECHA‑e i odražavala je među ostalim „izmjene koje su posljedica dodatnih elemenata za zahtjeve za zaštitu tajnosti prema članku 119. stavku 2. [točki] (d) [Uredbe REACH] koji se odnosi na ‚[o]stale informacije iz sigurnosno‑tehničkog lista’“.

62      Priopćenjem za medije od 28. studenoga 2012. ECHA je najavila da je slijedom promjena u njezinom informatičkom sustavu počela na svojim internetskim stranicama objavljivati imena podnositelja registracije. Međutim, ECHA je pojasnila da su imena u vezi s kojima je odobren zahtjev za zaštitu tajnosti izuzeta iz objave.

 Postupak i zahtjevi stranaka

63      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 6. svibnja 2011. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

64      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. kolovoza 2011. ECHA je u skladu s člankom 114. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. podnijela prigovor nedopuštenosti. Tužitelji su podnijeli očitovanje na taj prigovor 28. rujna 2011. Rješenjem Općeg suda od 13. prosinca 2011. odluka o prigovoru je odgođena do odluke o meritumu, uz napomenu da će se odluka o troškovima donijeti naknadno.

65      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 9. kolovoza 2011. Komisija i European Chemical Industry Council (Cefic) zatražili su intervenciju u potporu zahtjevu ECHA‑e.

66      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. kolovoza 2011. Kraljevina Danska zatražila je intervenciju u potporu zahtjevu tužiteljâ.

67      Rješenjima od 8. veljače 2012. predsjednik osmog vijeća Općeg suda prihvatio je zahtjeve za intervenciju Komisije i Kraljevine Danske te rješenjem od 18. listopada 2012. zahtjev za intervenciju Cefica.

68      Dana 22. ožujka i 20. prosinca 2012. Komisija i Cefic podnijeli su svaki svoje intervencijske podneske.

69      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. ožujka 2012. Kraljevina Danska povukla je svoj zahtjev za intervenciju.

70      Rješenjem od 22. svibnja 2012. predsjednik osmog vijeća Općeg suda dopustio je povlačenje zahtjeva za intervenciju i Kraljevini Danskoj je odredio da snosi svoje troškove.

71      Kako je sastav vijećâ Općeg suda bio izmijenjen, sudac izvjestitelj je raspoređen u drugo vijeće, kojem je posljedično dodijeljen ovaj predmet.

72      U okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud (drugo vijeće) je strankama postavio pisano pitanje, na koje su one odgovorile u za to određenom roku.

73      Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud je odlučio otvoriti usmeni postupak.

74      Opći sud je na raspravi održanoj 30. siječnja 2015. saslušao izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je postavio.

75      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        odbije prigovor nedopuštenosti;

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži ECHA‑i snošenje troškova, uključujući troškove svih intervenijenata.

76      ECHA od Općeg suda traži da:

–        tužbu proglasi nedopuštenom;

–        podredno, da odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

77      Komisija od Općeg suda traži da odbije tužbu kao neosnovanu u mjeri u kojoj se odnosi na tužbeni razlog tužitelja prema kojemu se članak 4. stavak 3. Uredbe br. 1049/2001 ne primjenjuje na informacije o okolišu.

78      Cefic od Općeg suda traži da:

–        odbije tužbu za poništenje koju su podnijeli tužitelji;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

79      Tužitelji su u odgovoru na pitanje Općeg suda precizirali da, u skladu s tekstom njihovih zahtjeva iznesenih u replici, ne ustraju u zahtjevima kojima se traži utvrđivanje da je ECHA prekršila Aarhušku konvenciju, Uredbu br. 1367/2006 i Uredbu br. 1049/2001. Osim toga, tužitelji su odustali od trećeg tužbenog razloga u mjeri u kojoj se odnosi na povredu članka 4. stavka 2. Aarhuške konvencije, što je bilo uneseno u zapisnik na raspravi.

 Pravo

A –  O dopuštenosti

1.     Prigovor nedopuštenosti

80      U svojem prigovoru nedopuštenosti ECHA u biti tvrdi da je tužba nedopuštena što se tiče ClientEartha, zbog toga što on nije bio stranka početnog zahtjeva za pristup dokumentima i nije bio adresat pobijane odluke i, što se tiče ChemSec‑a, zbog toga što tužbu u njegovo ime nije potpisao njegov odvjetnik, pa ga pred Općim sudom ne zastupa odvjetnik.

81      Kao prvo, treba ispitati drugi dio prigovora nedopuštenosti koji je iznijela ECHA protiv ChemSec‑a.

82      ECHA tvrdi da ChemSec ne zastupa odvjetnik u smislu članka 19. Statuta Suda Europske unije i stoga nije stranka zahtjeva za poništenje pobijane odluke, zbog toga što tužbu nije potpisao njegov odvjetnik u njegovo ime. Potpisujući ga samo u ime ClientEartha i dodajući ispred potpisa navod „koju u ime ClientEartha podnosi Pierre Kirch, odvjetnik“ i ispod navod „za račun ClientEartha“, odvjetnik je ograničio svoje zastupanje na ClientEarth.

83      Osim toga, ECHA tvrdi da je popis dokaza predloženih u potporu tužbi u glavnom postupku odvjetnik potpisao „u ime ClientEartha“ bez upućivanja na ChemSec.

84      Prije svega treba podsjetiti da na temelju članka 43. stavka 1. prvog podstavka Poslovnika od 2. svibnja 1991. izvornik svakog postupovnog akta treba potpisati agent ili odvjetnik stranaka.

85      U tom pogledu, kao prvo valja navesti da je tužbu za poništenje sastavio odvjetnik i u ime ClientEartha i ChemSec‑a, kao što proizlazi iz 1. stranice tužbe.

86      Osim toga, na stranicama 2. i 3. navedene tužbe nalaze se informacije koje se odnose na dvoje tužitelja, među ostalim, njihove adrese i telefonski brojevi kao i upućivanje da odvjetnik zastupa oba tužitelja.

87      Nadalje, ECHA nigdje ne osporava da se na tužbi nalazi izvorni vlastoručni potpis odvjetnika.

88      Naposljetku, treba reći da su oba tužitelja pravilno povjerila punomoć za zastupanje odvjetniku koji je potpisao tužbu.

89      Iz gorenavedenog proizlazi da je tužba u skladu i s člankom 43. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. jer sadrži vlastoručni potpis odvjetnika stranaka o kojima je riječ, i s člankom 44. stavkom 1. navedenog poslovnika jer precizira imena i domicil tužiteljâ te određuje stranku protiv koje je tužba podnesena.

90      Taj zaključak ne može dovesti u pitanje činjenica da se na zadnjoj stranici tužbe nalazi navod „koju u ime ClientEartha podnosi Pierre Kirch, odvjetnik“, nakon čega slijedi potpis odvjetnika ispod kojeg je navod „za račun ClientEartha“, a da se pritom naziv ChemSec‑a ne pojavljuje.

91      S jedne strane, ni iz koje odredbe prava Unije ne proizlazi da su takvi navodi obvezni i da na zadnjoj stranici tužbe, nakon svojeg potpisa, odvjetnik mora navesti tužitelje u pitanju.

92      S druge strane, ne može se valjano tvrditi, s obzirom na zaključke iz gorenavedenih točaka 84. do 88., da navođenje samo ClientEartha prije i poslije potpisa odvjetnika znači da je zastupanje odvjetnika pred Općim sudom ograničeno samo na tog tužitelja.

93      Budući da ECHA navodi da iz presude Općeg suda od 23. svibnja 2007., Parlament/Eistrup (T‑223/06 P, Zb., str. II‑1581.), proizlazi da se postojanje vlastoručnog potpisa odvjetnika smatra bitnim formalnim pravilom koje se mora strogo primjenjivati i čije nepoštovanje ima za posljedicu nedopuštenost tužbe, dovoljno je utvrditi da se gorenavedena presuda Parlament/Eistrup odnosi na situaciju u kojoj na izvorniku tužbe nije bilo vlastoručnog potpisa odvjetnika, s obzirom na to da je bio otisnut samo njegov pečat. Rješenje koje je u toj presudi iznio Opći sud ne može se stoga primijeniti u ovom slučaju u kojem ne manjka potpis odvjetnika na izvorniku tužbe.

94      Osim toga, s obzirom na to da je tužbu potpisao odvjetnik stranaka, argument ECHA‑e prema kojem činjenica da se punomoć o zastupanju nalazi u tužbi ne kompenzira nepostojanje potpisa odvjetnika stranaka treba odbiti kao bespredmetan.

95      Iz toga proizlazi da su time što se na prvoj stranici tužbe nalazi navod prema kojem je tužba podnesena u ime dvoje tužitelja, s informacijama o tužiteljima na stranicama 2. i 3. tužbe, s vlastoručnim potpisom odvjetnika na zadnjoj stranici tužbe i time što je svaki od tužitelja podnio punomoć s imenom istog odvjetnika, poštovane odredbe članka 43. stavka 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991.

96      Što se tiče ChemSec‑a, prigovor nedopuštenosti se stoga odbija.

97      Kao drugo, što se tiče aktivne procesne legitimacije ClientEartha, treba navesti da su tužitelji podnijeli jednu te istu tužbu. Stoga, prema već ustaljenoj praksi Suda, kada je riječ o jednoj te istoj tužbi, čim jedan od tužitelja ima aktivnu procesnu legitimaciju, ne treba ispitivati aktivnu procesnu legitimaciju ostalih tužitelja, osim ako bi za to postojali razlozi procesne ekonomije (vidjeti u tom smislu presude Suda od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija, C‑313/90, Zb., str. I‑1125., t. 31.; od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere“ i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, Zb., str. I‑4727., t. 36. do 38. i presudu Općeg suda od 11. prosinca 2013., Cisco Systems i Messagenet/Komisija, T‑79/12, Zb., t. 40.).

98      U ovom slučaju, ako bi i posebno ispitivanje dopuštenosti tužbe ClientEartha otkrilo da on nema aktivnu procesnu legitimaciju, Opći sud bi svejedno morao ispitati tužbu u cijelosti. Ne postoje stoga razlozi procesne ekonomije koji bi opravdali da Opći sud odstupi od gorenavedene sudske prakse (vidjeti u tom smislu presudu Cisco Systems i Messagenet/Komisija, t. 97. supra, t. 40.).

99      Iz gorenavedenog proizlazi da se prigovor nedopuštenosti odbija u cijelosti.

2.     Zapreka vođenju postupka zbog nedopuštenosti predmeta tužbe

100    ECHA tvrdi da se ovaj slučaj odnosi na zahtjev za posebne informacije, a ne na zahtjev za pristup dokumentima ili informacijama o okolišu. Smatra da predmetni zahtjev nije bio valjano sastavljen u smislu Uredbe br. 1049/20001 tako da je nedopušten, i stoga ECHA na temelju navedene uredbe na njega nije trebala odgovoriti. Stoga on ne može biti predmet tužbe za poništenje.

101    Treba podsjetiti da na temelju ustaljene sudske prakse samo mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke tako da utječu na interese trećih osoba dovodeći do znatne promjene njihova pravnog položaja predstavljaju akte koji mogu biti predmet tužbe za poništenje (vidjeti rješenje Općeg suda od 12. veljače 2010., Komisija/CdT, T‑456/07, Zb., str. II‑183., t. 52. i navedena sudska praksa).

102    Usto, radi utvrđivanja toga može li mjera biti predmet tužbe za poništenje mora se razmotriti bit mjere čije se poništenje traži, a oblik u kojem je ona poduzeta načelno je nevažan u tom pogledu (vidjeti rješenje Komisija/CdT, t. 101. supra, t. 53. i navedena sudska praksa).

103    Pisano mišljenje ili samo izjava o namjeri ne može biti odluka koja može biti predmet tužbe za poništenje jer ne može proizvesti pravne učinke ili nema za cilj proizvesti pravne učinke (vidjeti rješenje Komisija/CdT, t. 101. supra, t. 55. i navedena sudska praksa).

104    Osim toga, presuđeno je u vezi s tužbama za poništenje koje podnose pojedinci da svaki dopis koji je poslan kao odgovor na zahtjev adresata ne predstavlja nužno odluku koja tom adresatu daje mogućnost da podnese tužbu za poništenje (vidjeti rješenje Komisija/CdT, t. 101. supra, t. 56. i navedena sudska praksa).

105    Međutim, kad je riječ o pravu na pristup dokumentima institucija, treba navesti da, na temelju članka 8. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 1049/2001 koji predstavlja specifičan izraz načela sudske zaštite, svako uskraćivanje pristupa dokumentima koji se traži od upravnog tijela može biti predmet osporavanja sudskim putem. Isto vrijedi bez obzira na navedeni razlog odbijanja tog pristupa (presuda Suda od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C‑127/13 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 39.).

106    Na taj način tvrdnja da se pristup dokumentu mora uskratiti zbog jednog od razloga propisanih u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 ili tvrdnja da traženi dokument ne postoji ne utječe na pravo zainteresiranih osoba na tužbu. Svako drukčije rješenje učinilo bi nemogućim nadzor osnovanosti odluke o uskraćivanju pristupa dokumentima institucija, koji pripada sudovima Unije, jer bi dotičnoj instituciji radi izuzeća od svakog sudskog nadzora bilo dovoljno ustvrditi da dokument ne postoji. Stoga valja zaključiti da nepostojanje dokumenta kojem se traži pristup ili okolnost da on nije u posjedu dotične institucije ne dovodi do neprimjene Uredbe br. 1049/2001 (presuda Strack/Komisija, t. 105. supra, t. 40. i 41.).

107    Treba navesti da odbijanje ponovnog zahtjeva načelno može biti predmet tužbe za poništenje. Naslov točke 1. pobijane odluke jest „Odluka o vašem ponovnom zahtjevu“ i ECHA je, kako je to predviđeno u članku 8. stavku 1. Uredbe br. 1049/2001, obavijestila ChemSec u točki 3. pobijane odluke o mogućnosti da podnese tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a.

108    ECHA‑in argument da se na nedopušteni zahtjev ne može primijeniti Uredba br. 1049/2001 i, nadalje, da ne može biti u nadležnosti Općeg suda ne može biti prihvaćen.

109    Točno je da iz sudske prakse navedene gore u točki 104. proizlazi da svaki odgovor na opći zahtjev za informacije ne predstavlja nužno odluku protiv koje se može ponijeti tužba za poništenje.

110    Međutim, tužitelji su tražili jasno definirane informacije koje se odnose na popis posebnih tvari koje, prema mišljenju tužitelja, ECHA ima u posjedu. U svojem odgovoru ECHA nije samo priopćila opće informacije, već je donijela odluku o odbijanju zahtjeva za informacije. Neovisno o pitanju je li ECHA bila obvezna odobriti pristup navedenim informacijama, osobito na temelju Uredbe br. 1049/2001, ipak ostaje činjenica da se radi o negativnoj odluci koja proizvodi pravne učinke i stoga se protiv nje može podnijeti tužba.

111    Iz toga proizlazi da se ECHA ne može pozivati na to da njezin odgovor na ponovni zahtjev za informacije tužitelja nije akt koji može biti predmet tužbe za poništenje, tako da treba odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka.

B –  O daljnjem postojanju predmeta spora u vezi sa zahtjevom za informacije u dijelu u kojem se odnosi na imena i podatke za kontakt podnositelja registracije otkrivene nakon podnošenja tužbe

112    ChemSec je u točki 1. zahtjeva za informacije tražio pristup informacijama o imenima proizvođača ili uvoznika s podacima za kontakt u vezi s 356 kemikalija (vidjeti gore t. 35.).

113    S obzirom na to da je nakon što je tužba podnesena, ECHA uvela novu praksu internetskog objavljivanja određenih informacija iz članka 119. Uredbe REACH i da je na svojoj internetskoj stranici objavila u studenome 2012. dio traženih informacija, treba ispitati u kojoj mjeri tužitelji zadržavaju pravni interes u odnosu na pobijanu odluku u odnosu na točku 1. zahtjeva za informacije.

114    Treba podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da pravni interes tužitelja s obzirom na predmet tužbe mora postojati u trenutku kada se podnosi tužba, pod prijetnjom nedopuštenosti. Taj predmet spora i pravni interes moraju nastaviti postojati sve do objave sudske odluke pod prijetnjom obustave postupka, što pretpostavlja da stranka koja je podnijela tužbu može imati koristi od ishoda tužbe (presude Suda od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, Zb., str. I‑4333., t. 42. i Općeg suda od 22. ožujka 2011., Access Info Europe/Vijeće, T‑233/09, Zb., str. II‑1073., t. 33.).

115    Stoga ako pravni interes tužitelja nestane tijekom postupka, odluka Općeg suda o meritumu ne može mu nikako koristiti (presude Wunenburger/Komisija, t. 114. supra, t. 43. i Access Info Europe/Vijeće, t. 114. supra, t. 33.).

116    U ovom slučaju iz ECHA‑ina odgovora na pisano pitanje Općeg suda proizlazi da je ona objavila imena društava za sve tvari registrirane do kraja studenoga 2012. osim onih za koje su društva podnijela zahtjev za zaštitu tajnosti. ECHA je pojasnila da je objava uključivala ime i adresu društva, ali je isključivala sve podatke osobne naravi (kao što su brojevi telefona ili adrese elektroničke pošte koji bi se mogli povezati sa zaposlenima u društvu). Kada je riječ o predmetnim tvarima, ECHA je navela da je 95 podnositelja registracije zahtijevalo da se ne otkrije njihov identitet, tako da za navedenih 55 tvari čiji se „EZ brojevi“ nalaze u prilogu Q.2 navedenog ECHA‑ina odgovora nijedno ime ni adresa društva nije dostupno na internetskoj stranici ECHA‑e. S druge strane, za 6611 društava koja su registrirala predmetne tvari informacije su u cijelosti objavljene (osim podataka osobne naravi). Treba pojasniti da podaci koji se odnose na objavljene informacije proizlaze iz izvoda iz ECHA‑ine baze podataka od 23. travnja 2014. Na raspravi je ECHA objasnila da se broj podnositelja registracije čiji identitet jest ili nije objavljen stalno mijenja, ovisno o novim zahtjevima za registraciju. Dostupni podaci stoga nisu ažurirani i predstavljaju samo stanje objave na dan 23. travnja 2014.

117    Što se tiče predmetnih informacija koje su sada dostupne javnosti, ECHA u svojem odgovoru na pisano pitanje Općeg suda navodi da je tužba postala bespredmetna, dok Komisija tvrdi da tužitelji nemaju pravni interes za nastavak postupka u tom pogledu.

118    Tužitelji navode u točki 1. svojeg odgovora na pisano pitanje Općeg suda da ECHA nije priopćila sva imena i da je stoga njihov zahtjev samo djelomično usvojen, tako da pitanje poništenja odluke o odbijanju glede točke 1. zahtjeva za informacije ostaje otvoreno i Opći sud o njemu mora presuditi. Na raspravi su tužitelji precizirali da zahtijevaju da Opći sud odluči i o točki 1. zahtjeva za informacije u dijelu u kojemu se odnosi na informacije koje su u međuvremenu postale dostupne na internetskoj stranici ECHA‑e.

119    U tom pogledu treba zaključiti da što se tiče traženih informacija koje su bile otkrivene na internetskoj stranici ECHA‑e, spor je postao bespredmetan, a tužitelji su izgubili pravni interes, tako da postupak treba obustaviti (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 23. studenoga 2004., Turco/Vijeće, T‑84/03, Zb., str. II‑4061., t. 28. do 30.; od 9. rujna 2011., LPN/Komisija, T‑29/08, Zb., str. II‑6021., t. 57.; rješenja Općeg suda od 6. rujna 2012., Nickel Institute/Komisija, T‑180/10, još neobjavljeno u Zborniku, t. 20.; od 14. siječnja 2014., Miettinen/Vijeće, T‑303/13, još neobjavljeno u Zborniku, t. 17. do 19. i od 7. svibnja 2014., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑511/10, još neobjavljeno u Zborniku, t. 20.).

120    Stoga, što se tiče tih informacija, zahtjev tužitelja može se smatrati ispunjenim. Poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem ECHA odbija pristup navedenim informacijama stoga im ne bi koristilo.

121    Iz toga proizlazi da više nema potrebe odlučivati o zahtjevu što se tiče imena i podataka za kontakt koji su bili otkriveni na internetskoj stranici ECHA‑e. Međutim, kao što je navedeno gore u točki 116., nije moguće točno utvrditi u kojoj mjeri su te informacije trenutačno dostupne na internetu. S obzirom na to da je ECHA pružila samo informacije o stanju objave na dan 23. travnja 2014., treba obustaviti postupak samo za podatke koji su objavljeni na taj dan.

122    Stoga, valja ispitati tužbu samo u dijelu u kojem je usmjerena protiv odbijanja točke 1. zahtjeva za informacije, i to u dijelu koji se odnosi na podatke koji nisu bili objavljeni na dan 23. travnja 2014., kao i protiv odbijanja točaka 2. i 3. zahtjeva za informacije.

C –  O meritumu

123    U potporu svojoj tužbi za poništenje tužitelji navode pet tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na odluku da se produlji rok za odgovor na ponovni zahtjev, odnosi se na kršenje članka 8. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001. Drugi tužbeni razlog odnosi se na kršenje članka 4. stavaka 4. i 6. Uredbe br. 1049/2001. Treći tužbeni razlog odnosi se na kršenje članka 4. stavaka 1., 3. i 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006. Četvrti tužbeni razlog odnosi se na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje i članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001. Peti tužbeni razlog odnosi se na kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka i članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001.

124    Kao je riječ o načinu na koji bi se trebali ispitivati ti tužbeni razlozi, treba primijetiti da se prvi tužbeni razlog odnosi jednako na sve točke zahtjeva za informacije i stoga se može ispitati s obzirom na sve te točke, dok se ostala četiri tužbena razloga moraju ispitati odvojeno za svaku od tri točaka zahtjeva za informacije.

125    Kad je riječ o točki 1. zahtjeva u vezi s podacima koji još nisu bili objavljeni na dan 23. travnja 2014., četvrti i peti tužbeni razlog trebaju se analizirati zajedno, u odnosu na, za četvrti tužbeni razlog, kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje i članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001 i, za peti tužbeni razlog, kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka i članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001.

126    Što se tiče točke 2. zahtjeva za informacije, četvrti i peti tužbeni razlog treba ispitati zajedno u mjeri u kojoj se odnose, četvrti, na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001 i, peti, na kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka Uredbe br. 1049/2001, kao i treći tužbeni razlog u mjeri u kojoj se odnosi na kršenje članka 4. stavka 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 uzimajući u obzir njihovo međusobno preklapanje. Osim toga, s obzirom na točku 2. zahtjeva za informacije valja ispitati drugi tužbeni razlog koji se odnosi na kršenje članka 4. stavaka 4. i 6. Uredbe br. 1049/2001.

127    Naposljetku, što se tiče točke 3. zahtjeva za informacije, treba ispitati, s jedne strane, drugi tužbeni razlog u mjeri u kojoj se odnosi na kršenje članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001 i, s druge strane, treći tužbeni razlog koji se odnosi na kršenje članka 4. stavaka 1., 3. i 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006.

1.     Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na kršenje članka 8. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 u vezi s točkama 1. do 3. zahtjeva za informacije

128    Tužitelji tvrde da pobijana odluka treba biti poništena jer ECHA‑ina odluka o produljenju roka za odgovor na ponovni zahtjev ne zadovoljava zahtjeve iz članka 8. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001.

129    Kao prvo treba navesti da na temelju članka 8. stavka 1. Uredbe br. 1049/2001 predmetna institucija ima rok od petnaest radnih dana da odgovori na ponovni zahtjev. Stavak 2. tog članka predviđa da se „[u] iznimnim slučajevima, npr. u slučaju zahtjeva koji se odnosi na vrlo dugačak dokument ili na velik broj dokumenata, rok iz stavka 1. može […] produljiti za 15 radnih dana pod uvjetom da podnositelj zahtjeva bude o tome unaprijed obaviješten i da se za to navedu detaljni razlozi“. Naposljetku, u skladu s člankom 8. stavkom 3. navedene uredbe, „[a]ko institucija u propisanom roku ne odgovori, smatrat će se da je odgovor negativan i podnositelju dati pravo pokretanja sudskog postupka protiv institucije i/ili podnošenja pritužbe Europskom ombudsmanu u skladu s odgovarajućim odredbama Ugovora o EZ‑u“.

130    Iz sudske prakse proizlazi da protek rokova predviđenih u članku 8. Uredbe br. 1049/2001 nema učinak lišavanja institucije ovlasti da donese izričitu odluku (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 19. siječnja 2010., Co‑Frutta/Komisija, T‑355/04 i T‑446/04, Zb., str. II‑1., t. 56. i od 10. prosinca 2010., Ryanair/Komisija, T‑494/08 do T‑500/08 i T‑509/08, Zb., str. II‑5723., t. 50.).

131    Na području pristupa dokumentima zakonodavac je propisao posljedice prekoračenja roka predviđenog u članku 8. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1049/2001, određujući u članku 8. stavku 3. navedene uredbe da nepoštovanje roka od strane institucije daje pravo na pokretanje sudskog postupka (presuda Co‑Frutta/Komisija, t. 130. supra, t. 58.).

132    Prekoračenje roka za odgovor na ponovni zahtjev ne može međutim utjecati na odluku o ponovnom zahtjevu na način da ona postane nezakonita te da bi to opravdalo njezino poništenje (vidjeti u tom smislu rješenje Općeg suda od 27. studenoga 2012., Steinberg/Komisija, T‑17/10, neobjavljeno u Zborniku, t. 102.).

133    U ovom slučaju treba navesti da je ECHA u svojem dopisu o produljenju od 8. veljače 2011. tvrdila, nakon upućivanja na sadržaj zahtjeva, da je produljenje roka opravdano s obzirom na činjenicu da se zahtjev ticao vrlo velikog broja dokumenata podnesenih u okviru registracije na temelju Uredbe REACH za tvari nabrojene u zahtjevu i da je zahtjev predstavljao veliko poslovno opterećenje za ECHA‑u.

134    Čini se da tužitelji smatraju da bi navodna nezakonitost odluke o produljenju mogla utjecati na zakonitost pobijane odluke.

135    Stoga, čak i ako je odluka o produljenju donesena kršeći članak 8. stavak 2. Uredbe br. 1049/2001, ta nepravilnost ne može utjecati na zakonitost pobijane odluke.

136    Kao što proizlazi iz sudske prakse navedene gore u točki 132., samo prekoračenje roka za odgovor na ponovni zahtjev ne može biti opravdanje za poništenje pobijane odluke. Isto vrijedi i kada je sporna zakonitost ili valjanost odluke o produljenju. Naime, čak i nevaljanost odluke o produljenju omogućila bi samo da se smatra, u najboljem slučaju, da rok za odgovor na ponovni zahtjev nije produljen i da je posljedično pobijana odluka donesena izvan roka, što ipak ne bi utjecalo na njezinu zakonitost.

137    Osim toga ništa ne omogućuje zaključak da bi ECHA došla do drukčije odluke od one koju je donijela u pobijanoj odluci, da nije donijela odluku o produljenju.

138    Iz toga proizlazi da je prvi tužbeni razlog bespredmetan.

139    Nadalje, kao prvo, u mjeri u kojoj se čini da tužitelji sugeriraju da im razlozi za odluku o produljenju (vidjeti gore točku 133.) nisu omogućili da utvrde sadrži li ta odluka pogrešku, dovoljno je utvrditi da je navedeno obrazloženje dovoljno iscrpno da bi im omogućilo da razumiju razloge koji su naveli ECHA‑u da produlji rok i stoga da se stvori mišljenje o zakonitosti te odluke.

140    Kao drugo, što se tiče osnovanosti razloga za odluku o produljenju, treba podsjetiti da je ECHA primila zahtjev za pristup dokumentima koji se odnosio na tri različite kategorije informacija o 356 različitih tvari. Zahtjev se stoga odnosio na vrlo velik broj dokumenata i zapravo je zahtijevao iznimnu poslovnu opterećenost, tako da su uvjeti za produljenje predviđeni u članku 8. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001 u ovom slučaju bili ispunjeni.

141    Iako tužitelji priznaju da su uvjeti za produljenje „postojali u teoriji“, oni ipak tvrde da produljenje nije bilo opravdano jer se ECHA nije savjetovala s trećim osobama niti je pojedinačno ocjenjivala tražene dokumente.

142    U biti tužitelji čini se prigovaraju ECHA‑i da nije iskoristila produljenje roka kako bi pravilno ispitala ponovni zahtjev. Taj se argument mora odbiti, s obzirom na to da navodne pogreške počinjene tijekom ispitivanja ponovnog zahtjeva ne mogu osporiti pravilnu primjenu članka 8. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001. Naime, te navodne pogreške mogle su utjecati na zakonitost same pobijane odluke, ali ne na zakonitost odluke o produljenju roka.

143    Iz gorenavedenog proizlazi da prvi tužbeni razlog treba odbiti.

2.     Četvrti i peti tužbeni razlog, koji se odnose, četvrti, na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje i članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001 i, peti, na kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka i članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001 u dijelu u kojem se odnose na točku 1. zahtjeva za informacije

144    U dijelu u kojem se točka 1. zahtjeva za informacije odnosi na imena i podatke za kontakt podnositelja registracije koji još nisu bili objavljeni na internetu na dan 23. travnja 2014., treba zajedno analizirati četvrti i peti tužbeni razlog koji se odnose, zajedno uzevši, na to da se ECHA pogrešno pozvala na razloge za odbijanje koji su predviđeni, s jedne strane, u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001 i, s druge strane, u članku 4. stavku 3. navedene uredbe.

145    Kao prvo, treba navesti da na temelju članka 15. stavka 3. UFEU‑a svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u nekoj državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija Europske unije podložno načelima i uvjetima koji se utvrđuju uredbama u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom. Svrha Uredbe br. 1049/2001 jest, kao što to određuje njezina uvodna izjava 4. i članak 1., dati najveću moguću važnost pravu javnog pristupa dokumentima institucija. Iz te uredbe također proizlazi, osobito iz uvodne izjave 11. i članka 4., koja predviđa sustav izuzeća u tom pogledu, da to pravo pristupa ipak ima određene granice koje su utemeljene na zaštiti javnog ili privatnog interesa (vidjeti presudu Suda od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, Zb., t. 40. i navedena sudska praksa).

146    Treba također naglasiti da se izuzeća od pristupa dokumentima trebaju usko tumačiti i primjenjivati, na način da se ne onemogući primjena općeg načela koje javnosti daje najširi mogući pristup dokumentima koje imaju institucije (presude Suda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, Zb., str. I‑11389., t. 66. i Općeg suda od 6. srpnja 2006., Franchet i Byk/Komisija, T‑391/03 i T‑70/04, Zb., str. II‑2023., t. 84.).

a)     Prvi dio, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001

147    Tužitelji tvrde da ECHA nije dokazala da postoji dovoljno konkretno ugrožavanje zaštite interesa koji je zaštićen u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001. Tužitelji osobito osporavaju činjenicu da se za otkrivanje traženih informacija može smatrati da ugrožava zaštitu komercijalnih interesa predmetnih osoba, u skladu s člankom 118. stavkom 2. točkom (d) Uredbe REACH. Tvrde, među ostalim, da je objava imena podnositelja registracije na internetskoj stranici ECHA‑e protivna argumentu ECHA‑e s tim u vezi.

148    U skladu s člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001 institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa određene fizičke ili pravne osobe osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes. Osim toga, treba navesti da članak 118. stavak 2. točka (d) Uredbe REACH u tom pogledu precizira da se otkrivanje informacija o odnosima između proizvođača ili uvoznika i njegovih distributera ili daljnjih korisnika u načelu smatra protivnim zaštiti poslovnih interesa dotične osobe.

149    U pobijanoj odluci ECHA je uskratila pristup traženim informacijama smatrajući, među ostalim, da bi otkrivanje informacija o proizvođaču ili uvozniku registriranih tvari dovelo do ozbiljnog rizika da se otkriju te informacije i stoga bi, na temelju članka 118. stavka 2. točke (d) Uredbe REACH, moglo biti protivno zaštiti poslovnih interesa (vidjeti gore točku 48.).

150    ECHA u svojim podnescima ostaje pri tome da je u pobijanoj odluci pravilno primijenila članak 4. stavak 2. prvu alineju Uredbe br. 1049/2001 i članak 118. stavak 2. točku (d) Uredbe REACH. Također naglašava da članak 119. Uredbe REACH utvrđuje poseban i iscrpan sustav komunikacije i povjerljivosti.

151    Međutim, imena i podaci za kontakt su informacije koje potpadaju pod članak 119. stavak 2. točku (d) Uredbe REACH. Osim toga, ECHA od studenoga 2012. na svojoj internetskoj stranici objavljuje na temelju te odredbe imena i podatke za kontakt za sve registrirane tvari, osim u slučajevima zahtjeva za zaštitu tajnosti. Stoga nije mogla temeljiti uskraćivanje pristupa traženim informacijama na članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001 u vezi s člankom 118. stavkom 2. točkom (d) Uredbe REACH.

152    Naime, ako se pretpostavi, s jedne strane, da su pravila objave na internetu utvrđena člankom 119. Uredbe REACH iscrpna, članak 4. stavak 2. prva alineja Uredbe br. 1049/2001 u vezi s člankom 118. stavkom 2. točkom (d) Uredbe REACH ne može se primijeniti na informacije iz članka 119. navedene uredbe i posljedično ne može opravdati uskraćivanje pristupa informacijama o imenima i podacima o kontaktu podnositelja registracije.

153    Ako se pak, s druge strane, pretpostavi da sustav predviđen člankom 119. Uredbe REACH u načelu ne isključuje potpuno sustav pristupa dokumentima predviđen člankom 118. Uredbe REACH i Uredbom br. 1049/2001, ostaje činjenica da članak 119. stavak 2. točka (d) Uredbe REACH predviđa da se informacije tražene u ovom slučaju moraju otkriti na internetu, osim ako je ECHA prihvatila zahtjev za zaštitu tajnosti. Posljedično, ECHA ne može, ako nije podnesen takav zahtjev, utemeljiti uskraćivanje otkrivanja traženih informacija na pravnoj pretpostavci koja je predviđena u članku 118. stavku 2. točki (d) Uredbe REACH tvrdeći da je to otkrivanje protivno zaštiti poslovnih interesa dotične osobe. Naime, pravna pretpostavka iz članka 118. Uredbe REACH ne može opravdati da se informacija načelno ne otkrije, kada posebna odredba, to jest članak 119. stavak 2. točka (d) Uredbe REACH, zahtijeva da se u načelu ta informacija otkrije.

154    Iz toga proizlazi da uvjeti razloga za odbijanje iz članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001 u vezi s člankom 118. stavkom 2. točkom (d) Uredbe REACH u ovom slučaju nisu ispunjeni te nije potrebno ispitivati da li i u kojoj mjeri otkrivanje imena podnositelja registracije stvarno može otkriti postojeće odnose između proizvođača ili uvoznika i njegovih distributera ili daljnjih korisnika.

b)     Drugi dio, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001

155    Tužitelji tvrde da se ECHA pogrešno pozvala na izuzeće od prava na pristup dokumentima predviđeno u članku 4. stavku 3. Uredbe br. 1049/2001 pri odbijanju otkrivanja imena proizvođača ili uvoznika.

156    U tom pogledu treba navesti da prema ustaljenoj sudskoj praksi treba dokazati da je predmetni pristup mogao konkretno i stvarno ugroziti interes koji štiti izuzeće te da je rizik da se taj interes ugrozi bio razumno predvidljiv, a ne čisto hipotetski (vidjeti presudu Općeg suda od 18. prosinca 2008., Muñiz/Komisija, T‑144/05, neobjavljenu u Zborniku, t. 74. i navedenu sudsku praksu).

157    Nadalje, postupak odlučivanja mora biti ozbiljno ugrožen da bi se primijenilo izuzeće predviđeno u članku 4. stavku 3. prvom podstavku Uredbe br. 1049/2001. To posebno vrijedi kada otkrivanje odnosnih dokumenata ima bitan utjecaj na postupak odlučivanja. Stoga, ocjena ozbiljnosti ovisi o ukupnim okolnostima slučaja, osobito o negativnim učincima na postupak odlučivanja, na koje se institucija pozvala u vezi s otkrivanjem predmetnih dokumenata (presuda Muñiz/Komisija, t. 156. supra, t. 75.).

158    U pobijanoj odluci ECHA je zaključila da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti predviđeni u članku 4. stavku 3. Uredbe br. 1049/2001. Osobito, navela je da je izvršila ponovno ispitivanje postupka u vezi s javnom objavom informacija o tvarima na temelju članka 119. stavka 2. Uredbe REACH i da se to ponovno ispitivanje osobito odnosilo na objavu informacija o identitetu proizvođača, uvoznika ili distributera. Precizirala je da bi, ako bi se odlučila da u budućnosti objavljuje identitet tih osoba za određene kategorije tvari, morala prilagoditi svoje postupke i informatički sustav te, osobito u vezi s postojećim registracijama, uvesti mogućnost da zainteresirane osobe podnesu zahtjev za zaštitu tajnosti svojeg identiteta. ECHA je dodala da bi dopuštanje pristupa traženim informacijama na temelju Uredbe br. 1049/2001 ne samo predstavljalo iznimno velik posao već bi se time i omogućilo zaobilaženje postupaka predviđenih Uredbom REACH (vidjeti gore točke 49. do 51.).

159    S jedne strane je točno da je u trenutku donošenja pobijane odluke ECHA namjeravala izmijeniti svoju praksu objavljivanja informacija o identitetu podnositelja registracije kako bi prilagodila tu praksu zahtjevima iz članka 119. stavka 2. Uredbe REACH i da bi te informacije time postale predmet ECHA‑ina postupka odlučivanja.

160    S druge strane, što se tiče pitanja je li otkrivanje moglo ozbiljno ugroziti taj postupak odlučivanja, treba navesti da imena podnositelja registracije nisu informacije o samom tom postupku, već informacije na koje će utjecati odluka koja će proizaći iz tog postupka. Pristup traženim informacijama nije mogao spriječiti ECHA‑u da odluči o mjerama potrebnima za provedbu obveza da se otkriju informacije na internetu, koje proizlaze iz članka 119. stavka 2. Uredbe REACH.

161    Osim toga, budući da je ECHA navela u pobijanoj odluci da bi joj odobrenje pristupa traženim informacijama na temelju Uredbe br. 1049/2001 predstavljalo iznimno velik ručni posao, treba navesti da članak 4. stavak 3. Uredbe br. 1049/2001 ima za svrhu samo zaštititi postupak odlučivanja, a ne izbjeći preveliko radno opterećenje predmetnih institucija.

162    Isto vrijedi za ECHA‑in argument prema kojem zahtijevani pristup informacijama na temelju Uredbe br. 1049/2001 omogućava zaobilaženje postupaka predviđenih Uredbom REACH. Naime, navodni rizik da se zaobiđu ti postupci ne odnosi se na postupak odlučivanja, već na posljedice mogućeg otkrivanja traženih informacija. No razlog za odbijanje iz članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001 odnosi se samo na postupak odlučivanja.

163    Iz gorenavedenog proizlazi da ECHA nije dokazala da bi otkrivanje traženih informacija ozbiljno ugrozilo predmetni postupak odlučivanja. Iz toga slijedi da su drugi dio koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001 te stoga četvrti i peti tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnose na točku 1. zahtjeva za informacije utemeljeni, tako da o njima još treba odlučiti.

164    Imajući u vidu prethodna razmatranja, treba zaključiti da razlozi navedeni u pobijanoj odluci nisu dovoljni da bi opravdali odbijanje informacija zahtijevanih u točki 1. zahtjeva za informacije, tako da treba poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na informacije koje još nisu bile otkrivene na dan 23. travnja 2014., pri čemu nije potrebno ispitivati drugi i treći tužbeni razlog u tom pogledu.

3.     Drugi, treći, četvrti i peti tužbeni razlog, koji se odnose, drugi, na kršenje članka 4. stavaka 4. i 6. Uredbe br. 1049/2001, treći, na kršenje članka 4. stavka 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, četvrti, na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001 i peti, na kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka Uredbe br. 1049/2001, u dijelu u kojem se odnose na točku 2. zahtjeva za informacije

a)     Treći, četvrti i peti tužbeni razlog, koji se odnose, treći, na kršenje članka 4. stavka 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, četvrti, na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001 i peti, na kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka Uredbe br. 1049/2001

165    Tužitelji tvrde da ECHA nije imala pravo odbiti točku 2. zahtjeva za informacije na temelju članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001 u vezi s člankom 118. stavkom 2. točkom (c) Uredbe REACH i da nije poštovala načelo prema kojem se svako izuzeće od prava na pristup informacijama o okolišu mora usko tumačiti, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Aarhuške konvencije i člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006.

166    U tom pogledu treba ispitati, s jedne strane, je li ECHA imala pravo zaključiti da bi otkrivanje točne količine predmetnih tvari moglo ugroziti zaštitu komercijalnih interesa osoba o kojima je riječ i, s druge strane, je li prevladavajući javni interes mogao opravdati otkrivanje tih informacija.

 Ugrožavanje zaštite komercijalnih interesa

167    Tužitelji tvrde da ECHA nije poštovala članak 4. stavak 2. prvu alineju Uredbe br. 1049/2001 time što je pri odbijanju pristupa informacijama iz točke 2. zahtjeva za informacije odluku temeljila na pretpostavci iz članka 118. stavka 2. točke (c) Uredbe REACH, jer navedena pretpostavka ne dokazuje kako je bio ugrožen komercijalni interes fizičkih ili pravnih osoba koje su provele postupak registracije svake od 356 predmetnih tvari.

168    Kao prvo, treba navesti da je sustav izuzeća, predviđen u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 i osobito u njegovu stavku 2., utemeljen na odmjeravanju interesa koji su u danoj situaciji suprotstavljeni, to jest s jedne strane interesa kojima bi koristilo otkrivanje predmetnih dokumenata i s druge strane interesa koji bi bili ugroženi tim otkrivanjem. Odluka o zahtjevu za pristup dokumentima ovisi o tome koji će interes prevladati u određenom slučaju (presuda LPN i Finska/Komisija, t. 145. supra, t. 42.).

169    Kao drugo, treba navesti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, bez obzira na to što, kako bi se opravdalo uskraćivanje pristupa dokumentu, u načelu nije dovoljno da je taj dokument obuhvaćen aktivnošću ili interesom spomenutim u članku 4. Uredbe br. 1049/2001, već predmetna institucija mora također pružiti objašnjenja kako bi pristup tom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen izuzećem predviđenim u tom članku, toj je instituciji ipak dopušteno odluke u tom smislu temeljiti na općim pretpostavkama koje se primjenjuju na određene kategorije dokumenata, s obzirom na to da se općenita razmatranja slične vrste mogu primjenjivati na zahtjeve za otkrivanje dokumenata iste naravi (presude Suda od 28. lipnja 2012., Komisija/Agrofert Holding, C‑477/10 P, Zb., t. 57.; od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, Zb., t. 116.; od 17. listopada 2013., Vijeće/Access Info Europe, C‑280/11 P, Zb., t. 72. i od 27. veljače 2014., Komisija/Enbw Energie Baden‑Württemberg, C‑365/12 P, još neobjavljenu u Zborniku, t. 64. i 65.).

170    U takvom slučaju, međutim, na predmetnoj instituciji jest da precizira na kojim općim pretpostavkama temelji pretpostavku da bi otkrivanje tih dokumenata ugrozilo neki od interesa zaštićenih izuzećima predviđenim u članku 4. Uredbe br. 1049/2001, pri čemu ne treba konkretno ocijeniti sadržaj svakog od tih dokumenata (presuda Vijeće/Access Info Europe, t. 169. supra, t. 73.).

171    Osobito, zahtjev da se provjeri primjenjuje li se stvarno navedena opća pretpostavka ne može se tumačiti na način da institucija mora ispitati pojedinačno sve dokumente koji se traže u određenom slučaju. Takav bi zahtjev lišio tu opću pretpostavku njezina korisnog učinka, to jest omogućio instituciji da na opći zahtjev za pristup odgovori na jednako općenit način (presuda LPN i Finska/Komisija, t. 145. supra, t. 68.).

172    Međutim treba navesti da opća pretpostavka ne isključuje mogućnost da se dokaže da ta pretpostavka ne vrijedi za određeni dokument čije se otkrivanje traži ili da postoji prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje tog dokumenta, na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti presudu Komisija/Enbw, t. 169. supra, t. 100. i navedenu sudsku praksu).

173    Kao treće, na temelju članka 118. stavka 2. točke (c) Uredbe REACH otkrivanje „precizne količine tvari ili pripravka koja je proizvedena odnosno stavljena na tržište“ u načelu se smatra protivnim zaštiti poslovnih interesa dotične osobe.

174    U ovom slučaju što se tiče točke 2. zahtjeva za informacije, ECHA u točki 1. podtočki b) pobijane odluke navodi da članak 118. stavak 2. točka (c) Uredbe REACH sadrži opću pretpostavku prema kojoj se informacija o preciznoj količini tvari u načelu protivi zaštiti poslovnih interesa dotične osobe. ECHA je tvrdila da nijedan dokaz nije osporio tu pravnu pretpostavku te da bi otkrivanje štetilo komercijalnim interesima podnositeljâ registracije. Tvrdi da bi navedena informacija razotkrila tržišni udio društava u odnosu na njihove konkurente. Štoviše navela je da bi objava te informacije mogla imati utjecaj na područje prava tržišnog natjecanja (vidjeti gore točku 53.).

175    Treba zaključiti da tužitelji traže od ECHA‑e, u točki 2. zahtjeva za informacije koji se odnosi na preciznu količinu tvari koja je proizvedena odnosno stavljena na tržište, informacije čije se otkrivanje prema pretpostavci utvrđenoj člankom 118. stavkom 2. točkom (c) Uredbe REACH smatra u načelu protivnim zaštiti poslovnih interesa dotične osobe, tako da se u ovom slučaju primjenjuje ta pretpostavka.

176    S obzirom na to da su se tužitelji zadovoljili tvrdnjom da ECHA na temelju članka 118. stavka 2. točke (c) Uredbe REACH nije dokazala kako je otkrivanje precizne količine moglo ugroziti komercijalne interese osoba koje su provele registraciju za svaku od 356 predmetnih tvari, ta razmatranja ne mogu oboriti pretpostavku predviđenu tim člankom. Naime, kada se primjenjuje pravna pretpostavka iz članka 118. stavka 2. točke (c) Uredbe REACH, nadležno tijelo može smatrati da bi otkrivanje ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa dotične osobe a da ne treba izvršiti konkretnu ocjenu sadržaja svakog dokumenta čije se otkrivanje traži. Zbog te pravne pretpostavke i nepostojanja konkretnih elemenata koji bi ju mogli dovesti u pitanje, ECHA nije morala dokazati kako bi otkrivanje precizne količine ugrozilo komercijalne interese dotičnih osoba.

177    Taj zaključak nije doveden u pitanje činjenicom da ispitivanje koje se traži za obradu zahtjeva za pristup dokumentima mora u načelu biti konkretno i pojedinačno. Kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 169. ove presude, postoje izuzeća od tog načela, osobito kada postoji opća pretpostavka prema kojoj bi otkrivanje predmetnog dokumenta ugrozilo neki od interesa koji su zaštićeni izuzećima iz članka 4. Uredbe br. 1049/2001. To je još više tako kada je, kao u ovom slučaju, takva pretpostavka izrijekom predviđena zakonskom odredbom, to jest člankom 118. stavkom 2. točkom (c) Uredbe REACH.

178    S obzirom na ta razmatranja, treba zaključiti da je na temelju članka 118. stavka 2. točke (c) Uredbe REACH u vezi s člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001 ECHA imala pravo zaključiti da bi otkrivanje precizne količine registriranih tvari ugrozilo komercijalne interesa dotičnih osoba. Shodno tomu, treba provjeriti bi li prevladavajući javni interes ipak opravdao navedeno otkrivanje.

 Postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji bi opravdao otkrivanje

179    Tužitelji tvrde da ECHA ne može uskratiti pristup informacijama kako bi zaštitila neki od interesa koji potpada pod jedno od izuzeća predviđenih u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001 a da, s jedne strane, ne provjeri nepostojanje prevladavajućeg javnog interesa koji bi opravdao otkrivanje navedenog dokumenta i, s druge strane, da ne odmjeri različite prisutne interese, što u pobijanoj odluci ECHA nije učinila.

180    Točnije, tužitelji tvrde da se zahtjev za informacije odnosi na informacije o okolišu i emisijama u okoliš i da zbog toga otkrivanje traženih podataka predstavlja prevladavajući javni interes u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006. Štoviše, tužitelji predbacuju ECHA‑i da je prekršila članak 4. stavak 4. Aarhuške konvencije i članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006, koji prema njihovu mišljenju zahtijevaju da se svako izuzeće od prava na pristup informacijama o okolišu mora usko tumačiti.

181    ECHA u pobijanoj odluci tvrdi da u ovom slučaju nije primijetila nikakav prevladavajući javni interes kojim bi se opravdalo otkrivanje traženih informacija. Pojasnila je da je primijetila da je zahtjev utemeljen na želji za „promicanjem regulativnog pristupa prema kemikalijama koje bi se moglo identificirati kao iznimno zabrinjavajuće“. Dodala je da je „[i]pak zakonodavac Uredbom REACH [predvidio] instrumente koji omogućavaju identifikaciju i upravljanje rizikom koji bi mogle izazvati takve tvari, osobito postupak autorizacije koji predviđa savjetovanje s javnošću“ (vidjeti gore točku 54.).

182    Kako bi se ispitali argumenti tužiteljâ, kao prvo treba provjeriti, pod pretpostavkom da predmetne informacije jesu informacije o okolišu, je li to dovoljno da se zaključi da postoji prevladavajući javni interes da se one otkriju. Kao drugo, treba analizirati jesu li tražene informacije povezane s emisijama u okoliš, tako da bi u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006 njihovo otkrivanje moglo predstavljati prevladavajući javni interes. Naposljetku, kao treće valja ispitati imaju li tužitelji pravo kad u ovom slučaju tvrde da je ECHA propustila odmjeriti različite prisutne interese.

–       Postojanje prevladavajućeg javnog interesa u slučaju zahtjeva za informacije o okolišu

183    Kao prvo, treba provjeriti proizlazi li iz članka 6. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 1367/2006 da otkrivanje informacija o okolišu uvijek predstavlja prevladavajući javni interes.

184    U tom pogledu treba podsjetiti da, u skladu s člankom 4. stavkom 4. zadnjim podstavkom Aarhuške konvencije, razloge za odbijanje zahtjeva za informacije o okolišu „treba tumačiti na ograničavajući način, vodeći računa o javnom interesu kojem otkrivanje služi i vodeći računa o tome odnosi li se tražena informacija na emisije u okoliš“.

185    To načelo potvrđeno je i u uvodnoj izjavi 15. drugoj rečenici Uredbe br. 1367/2006 prema kojoj bi „[r]azloge za uskraćivanje pristupa informacijama o okolišu trebalo […] tumačiti restriktivno, uzimajući u obzir društveni interes sadržan u otkrivanju tih informacija i moguću povezanost traženih informacija s emisijama u okoliš“.

186    Članak 6. stavak 1. druga rečenica Uredbe br. 1367/2006 određuje da „[š]to se tiče ostalih izuzetaka iz članka 4. [Uredbe br. 1049/2001], razlozi za odbijanje tumače se restriktivno, uzimajući u obzir društveni interes sadržan u otkrivanju tih informacija i moguću povezanost traženih informacija s emisijama u okoliš“. No iz teksta i strukture članka 6. stavka 1. proizlazi da „ostali izuzeci“ u smislu druge rečenice tog stavka ne uključuju zaštitu komercijalnih interesa, koje ECHA navodi kao razlog za odbijanje točke 2. zahtjeva za informacije (vidjeti gore točke 37. i 53.).

187    Naime, prva rečenica članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 utvrđuje pravilo koje se odnosi na izuzetke iz članka 4. stavka 2. prve i treće alineje Uredbe br. 1049/2001. Druga rečenica istog stavka 1. ne spominje samo „ostale izuzetke“, već „ostale izuzetke iz članka 4. Uredbe [br. 1049/2001]“. Stoga su u tu odredbu uključeni izuzeci koji se nalaze u članku 4. stavku 1., članku 4. stavku 2. drugoj alineji i u članku 4. stavcima 3. i 5. (presuda LPN i Finska/Komisija, t. 145. supra, t. 83.). S obzirom na to da zaštita komercijalnih interesa potpada pod članak 4. stavak 2. prvu alineju Uredbe br. 1049/2001 na koji upućuje prva rečenica članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, zaštita tih interesa nije uključena u „ostale izuzetke“ koji se spominju u drugoj rečenici tog članka 6. stavka 1.

188    U ovom slučaju treba kao prvo reći da se u kontekstu primjene izuzetka predviđenog u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, koji se među ostalim odnosi na zaštitu komercijalnih interesa, tužitelji ne mogu valjano pozivati na članak 6. stavak 1. drugu rečenicu Uredbe br. 1367/2006. Naime, s jedne strane, druga rečenica tog stavka upućuje samo na obvezu uskog tumačenja iznimaka koje nisu navedene u članku 6. stavku 1. prvoj rečenici Uredbe br. 1367/2006, to jest na iznimke koje nisu predviđene u članku 4. stavku 2. prvoj i trećoj alineji Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti sudsku praksu navedenu gore u točki 187.).

189    S druge strane, članak 6. stavak 1. druga rečenica Uredbe br. 1367/2006 poziva se samo na „društveni interes“ za otkrivanje, a ne na „prevladavajući“ javni interes u smislu članka 4. stavka 2. zadnje rečenice Uredbe br. 1049/2001 (presuda LPN/Komisija, t. 119. supra, t. 136.). Ne proizlazi stoga iz članka 6. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 1367/2006 da otkrivanje informacija o okolišu predstavlja uvijek prevladavajući javni interes.

190    Kao drugo, tužitelji tvrde da su 356 tvari za koje je podnesen zahtjev za pristup informacijama vrlo štetni kemijski proizvodi. Tužitelji smatraju da je legitimno da javnost zna da je na tržištu Unije stotine tisuća tona tvari koje mogu imati negativan utjecaj na zdravlje ljudi i na okoliš, kojima rukuju radnici i koji se koriste u potrošačkim proizvodima. Priznati građanima pravo na detaljno poznavanje količine opasnih tvari na tržištu omogućilo bi da se stvori veći pritisak u korist zamjene tih tvari sigurnijim rješenjima.

191    Treba istaknuti da mogućnost da građani dobiju odgovarajuće informacije o okolišu i istinsku mogućnost sudjelovanja u postupku odlučivanja u pitanjima okoliša igra bitnu ulogu u demokratskom društvu. Naime, kao što je navedeno u preambuli Aarhuške konvencije, bolji pristup informacijama i veće sudjelovanje javnosti u postupku odlučivanja omogućuje to da se donose bolje odluke i da se one učinkovitije primjenjuju, povećava osjetljivost javnosti na probleme okoliša dajući joj mogućnost da izrazi svoju zabrinutost i pomogne javnim vlastima da ih uzme u obzir.

192    Pravo javnosti da dobije te informacije predstavlja izraz načela transparentnosti koje se provodi kroz sve odredbe Uredbe br. 1049/2001, kao što proizlazi iz uvodne izjave 2. navedene uredbe prema kojoj transparentnost omogućava veće sudjelovanje građana u postupku odlučivanja, jamči veću legitimnost, veću učinkovitost i veću odgovornost uprave prema građanima te pridonosi osnaživanju načela demokracije (presuda Općeg suda od 12. rujna 2007., API/Komisija, T‑36/04, Zb., str. II‑3201., t. 96.).

193    Iako je točno da prevladavajući javni interes kojim se može opravdati otkrivanje dokumenta ne mora nužno biti različit od načela u osnovi Uredbe br. 1049/2001 (presuda LPN i Finska/Komisija, t. 145. supra, t. 92.), iz sudske prakse s druge strane proizlazi da sama opća razmatranja ne mogu upućivati na to da načelo transparentnosti ima posebnu težinu kojom se mogu prevladati razlozi koji opravdavaju odbijanje otkrivanja dokumenata o kojima je riječ i da je na podnositelju zahtjeva da uputi na konkretne okolnosti na kojima se temelji prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje predmetnih dokumenata (vidjeti u tom smislu presudu LPN i Finska/Komisija, t. 145. supra, t. 93. i 94. i navedenu sudsku praksu).

194    U ovom slučaju, iz njihovih argumenata sažetih gore u točki 190. proizlazi da tužitelji samo tvrde da činjenica da tražene informacije predstavljaju informacije o okolišu o opasnim tvarima opravdava povećanu transparentnost i pristup javnosti tim informacijama kako bi se omogućilo veće sudjelovanje građana u postupku odlučivanja i tako doprinijelo smanjivanju rizika za zdravlje i okoliš. Čineći tako, tužitelji se samo na općenit način pozivaju na načela na kojima se temelji Uredba br. 1367/2006 u vezi s Uredbom br. 1049/2001 a da ne navode nikakav argument koji može dokazati da je, što se tiče precizne količine tvari, pozivanje na ta ista načela s obzirom na posebne okolnosti ovog slučaja posebno nužno. Stoga, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene gore u točki 193., opća razmatranja ne mogu upućivati na to da načelo transparentnosti u određenom slučaju ima posebnu težinu koja ima prednost pred razlozima koji opravdavaju odbijanje otkrivanja traženih dokumenata.

195    Osim toga, tužitelji također ne pojašnjavaju razloge zbog kojih je nužno objaviti preciznu količinu predmetnih tvari i zašto objava ukupnog količinskog raspona u kojem je tvar registrirana, kao što je predviđeno u članku 119. stavku 2. točki (b) Uredbe REACH, nije dovoljna da zadovolji javni interes za otkrivanjem.

196    Iz navedenih razmatranja proizlazi da prevladavajući javni interes za otkrivanje traženih informacija u okviru točke 2. zahtjeva za informacije ne proizlazi iz same činjenice, pod pretpostavkom da je dokazana, da su predmetne informacije informacije o okolišu.

–       Pojam informacija koje se odnose na emisije u okoliš u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006

197    Tužitelji tvrde da informacija o preciznoj količini u kojoj je tvar stavljena na tržište predstavlja informaciju koja se odnosi na emisije u okoliš. Posljedično bi se u skladu s člankom 6. Uredbe br. 1367/2006 smatralo da otkrivanje te informacije predstavlja prevladavajući javni interes.

198    Tužitelji također upućuju na članak 4. stavak 4. točku (d) Aarhuške konvencije koja predviđa, s jedne strane, mogućnost da se odbije zahtjev za informaciju o okolišu ako bi njezino otkrivanje nepovoljno utjecalo na „povjerljivost poslovne i industrijske informacije, tamo gdje je ta povjerljivost zaštićena zakonom kako bi se zaštitio [opravdani] gospodarski interes“ i, s druge strane, da „informacije o emisijama važne za zaštitu okoliša trebaju biti otkrivene“.

199    Kao prvo, što se tiče otkrivanja informacija koje se odnose na emisije u okoliš, treba podsjetiti da članak 6. Uredbe br. 1367/2006 dodaje Uredbi br. 1049/2001 posebna pravila o zahtjevima za pristup informacijama o okolišu (presuda LPN i Finska/Komisija, t. 145. supra, t. 79.).

200    Osobito članak 6. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 1367/2006 predviđa pravnu pretpostavku prema kojoj otkrivanje predstavlja prevladavajući javni interes kada se tražene informacije odnose na emisije u okoliš, uz izuzetak informacija o istragama, posebno onima koje se odnose na moguće povrede prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu LPN/Komisija, t. 119. supra, t. 108.).

201    Nadalje, članak 6. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 1367/2006 zahtijeva da dotična institucija, kada joj je podnesen zahtjev za pristup dokumentu, otkrije dokument kada se tražene informacije odnose na emisije u okoliš, iako bi takvo otkrivanje moglo ugroziti zaštitu komercijalnih interesa određene fizičke ili pravne osobe, u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001.

202    U tom pogledu treba podsjetiti da kada institucije namjeravaju uskratiti pristup dokumentima zbog izuzeća, one navedeno izuzeće moraju tumačiti i primijeniti usko (vidjeti presudu Suda od 21. srpnja 2011., Švedska/MyTravel i Komisija, C‑506/08 P, Zb., str. I‑6237., t. 75. i navedenu sudsku praksu) na način da se ne onemogući primjena općeg načela koje javnosti daje najširi pristup dokumentima koje imaju institucije (presuda Općeg suda od 24. svibnja 2011., NLG/Komisija, T‑109/05 i T‑444/05, Zb., str. II‑2479., t. 123.).

203    Stoga, članak 6. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 1367/2006 omogućava konkretnu provedbu navedenog općeg načela, time što kada se tražene informacije odnose na emisije u okoliš, otkrivanje predstavlja prevladavajući interes koji je zaštićen izuzećem.

204    Kao drugo, što se tiče definicije emisija u okoliš, treba navesti da pojam „emisije u okoliš“ nije definiran ni u Aarhuškoj konvenciji ni u Uredbi br. 1367/2006.

205    Međutim, iako Uredba br. 1367/2006 ne sadrži izričitu definiciju pojma emisije u okoliš, članak 2. stavak 1. točka (d) podtočka ii. navedene uredbe spominje u okviru definicije pojma informacije o okolišu „emisije, ispuštanja i druga oslobađanja u okoliš koja utječu ili bi mogla utjecati na sastavnice okoliša iz [pod]točke i.“. Ta „[pod]točka i.“ se odnosi na „stanje sastavnica okoliša“, ali ne na „stanje zdravlja i sigurnosti ljudi“ koje je predmet „[pod]točke vi.“ navedene odredbe.

206    Iako članak 2. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 1367/2006 ima za svrhu, u načelu, definirati pojam informacija o okolišu, ipak je s obzirom na tekst „[pod]točke ii.“ te odredbe moguće zaključiti da se emisijama mogu smatrati samo oslobađanja u okoliš koja mogu imati utjecaja na sastavnice okoliša.

207    Osim toga, treba navesti da vodič za primjenu Aarhuške konvencije u verziji objavljenoj 2000. upućuje na pojam emisije kako proizlazi iz Direktive Vijeća 96/61/EZ od 24. rujna 1996. o integriranom sprečavanju i nadzoru zagađenja (SL L 257, str. 26.), čiji članak 2. točka 5. definira emisiju kao izravno ili neizravno ispuštanje tvari, vibracija, topline ili buke iz pojedinačnih ili difuznih izvora u postrojenju u zrak, vodu ili tlo, dok je postrojenje na temelju točke 3. tog članka nepokretna jedinica u kojoj se izvode jedna ili više djelatnosti navedenih u Prilogu I. Direktivi.

208    U ovom slučaju nije nužno odlučiti o tome može li definicija emisije u okoliš koja proizlazi iz vodiča za primjenu i koja pretpostavlja ispuštanje tvari iz postrojenja poslužiti za tumačenje Uredbe br. 1367/2006, ali treba navesti da se, u svakom slučaju, sama proizvodnja ili stavljanje na tržište neke tvari ne može smatrati ispuštanjem te tvari u okoliš, tako da ni informacija o količini koja je proizvedena ili stavljena na tržište ne može predstavljati informaciju koja se odnosi na emisiju u okoliš.

209    Kao prvo treba navesti da taj zaključak nije doveden u pitanje argumentacijom tužitelja prema kojoj tvar koja je stavljena na tržište nužno ulazi u interakciju s okolišem i ljudima, tako da već stavljanje na tržište predstavlja emisiju u okoliš.

210    Prije svega treba podsjetiti, kao što to proizlazi iz razmatranja izloženih u točkama 205. i 206. ove presude, da interakcija sa zdravljem i sigurnosti ljudi nije dovoljna da se zaključi da postoje emisije u okoliš i da takve emisije predstavljaju ispuštanje u okoliš koje imaju ili mogu imati utjecaja na sastavnice okoliša.

211    U mjeri u kojoj tužitelji navode da jednom kada je tvar stavljena na tržište ona prestaje biti pod nadzorom gospodarskog subjekta i može biti ispuštena u okoliš i imati utjecaja na njegove sastavnice, treba istaknuti da ispuštanje u okoliš koje podrazumijeva pojam emisija mora biti stvarno, a ne samo moguće. Apstraktni rizik od emisija neke tvari postoji od njezine proizvodnje. Naravno, nije isključeno da taj rizik raste stavljanjem tvari na tržište. Ipak, ni proizvodnja ni stavljanje tvari na tržište ne pretpostavljaju sami po sebi emisije te tvari u okoliš. Stoga jedini rizik da tvar može biti ispuštena u okoliš ne opravdava da se količina proizvedene ili na tržište stavljene tvari kvalificira kao informacija o emisijama u okoliš.

212    Nadalje, treba navesti da postoje tvari, odnosno osobito intermedijeri u smislu članka 3. stavka 15. Uredbe REACH (vidjeti gore točku 17.) koji se, ako ih se koristi na način na koji su namijenjeni, ne ispuštaju u okoliš.

213    Iako sve tvari, osim intermedijera, mogu u jednom trenutku svojeg životnog ciklusa biti ispuštene u okoliš, to međutim ne znači da se količina tih tvari koja je proizvedena ili stavljena na tržište može smatrati informacijom koja se odnosi na ispuštanja u okoliš koja imaju ili mogu imati utjecaja na sastavnice okoliša (vidjeti gore točku 206.).

214    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se informacije tražene u okviru točke 2. zahtjeva za informacije ne mogu smatrati informacijama koje se odnose na emisije u okoliš. Stoga, u ovom slučaju primjenom članka 6. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 1367/2006 nije moguće utvrditi postojanje prevladavajućeg javnog interesa.

–       Odmjeravanje različitih prisutnih interesa

215    Tužitelji tvrde da ECHA nije ispunila obvezu odmjeravanja javnog interesa kojem služi otkrivanje informacija o okolišu i komercijalnih interesa predmetnih društava kojima služi uskraćivanje otkrivanja, pozivajući se na pravnu pretpostavku iz članka 118. stavka 2. točke (c) Uredbe REACH prema kojoj otkrivanje precizne količine ugrožava zaštitu komercijalnih interesa.

216    Taj argument ne može biti prihvaćen.

217    Naime, kao što je izloženo u točki 178. ove presude, ECHA je imala pravo pretpostavljati, na temelju navedene pravne pretpostavke, da bi otkrivanje traženih informacija dovelo do ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa predmetnih društava a da pritom nije konkretno ispitivala svaku informaciju. Ona je zatim ispitala, u skladu s člankom 4. stavkom 2. zadnjom rečenicom Uredbe br. 1049/2001, bi li u posebnim okolnostima otkrivanje bilo opravdano prevladavajućim javnim interesom. Naposljetku je, na temelju razloga koji je dovoljno iscrpan da se razumije njezino razmišljanje, ispravno zaključila da takvog prevladavajućeg javnog interesa nema.

218    U tim okolnostima treba odbiti prigovor tužiteljâ koji se odnosi na ECHA‑in propust da uzme u obzir javni interes ili prevladavajući javni interes za otkrivanje informacija o okolišu o kojima je riječ i da ispravno odmjeri različite interese u smislu članka 4. stavka 2. zadnje rečenice Uredbe br. 1049/2001.

219    Tužitelji također nisu dokazali da ECHA nije poštovala načelo prema kojem se izuzeće od prava na pristup informacijama o okolišu treba usko tumačiti. Naime, odbijanje zahtjeva za informacije utemeljeno na pravnoj pretpostavci koja je predviđena u članku 118. stavku 2. točki (c) Uredbe REACH i na nepostojanju prevladavajućeg javnog interese koji opravdava otkrivanje traženih informacija ne omogućava zaključak da izuzeće od prava na pristup nije strogo primijenjeno.

220    Iz tog proizlazi da se četvrti i peti tužbeni razlog, kao i treći u mjeri u kojoj se odnosi na kršenje članka 4. stavka 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, trebaju odbiti kao neosnovani što se tiče točke 2. zahtjeva za informacije.

b)     Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavaka 4. i 6. Uredbe br. 1049/2001

 Prvi dio, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001

221    Tužitelji tvrde da ECHA nije izvršila svoju obvezu da se savjetuje s trećom stranom, kršeći članak 4. stavak 4. Uredbe br. 1049/2001.

222    Treba istaknuti da su na temelju članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001, u vezi s dokumentima treće strane, institucije dužne savjetovati se s trećom stranom kako bi utvrdile je li primjenjivo izuzeće iz članka 4. stavka 1. ili 2. navedene uredbe, osim ako je jasno smije li se dokument objaviti ili ne. Iz toga proizlazi da institucije nisu obvezne savjetovati se s dotičnim trećim osobama ako je jasno smije li se dokument objaviti ili ne. U ostalim slučajevima, institucije se moraju savjetovati s trećom stranom o kojoj je riječ. Stoga je predmetno savjetovanje s trećom stranom općenito preduvjet za utvrđivanje treba li primijeniti izuzeća od prava na pristup predviđena u članku 4. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1049/2001 u vezi s dokumentima treće strane (presude Općeg suda od 30. studenoga 2004., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, T‑168/02, Zb., str. II‑4135., t. 55.; od 30. siječnja 2008., Terezakis/Komisija, T‑380/04, neobjavljena u Zborniku, t. 54. i od 3. listopada 2012., Jurašinović/Vijeće, T‑63/10, Zb., t. 83.).

223    Također treba podsjetiti da savjetovanje s trećom stranom koja nije država članica, predviđeno u članku 4. stavku 4. Uredbe br. 1049/2001, ne obvezuje instituciju, već joj omogućava da ocijeni je li primjenjivo izuzeće predviđeno u stavku 1. ili 2. te odredbe (presuda Jurašinović/Vijeće, t. 222. supra, t. 87.).

224    Što se tiče točke 2. zahtjeva za informacije, ECHA je odbijajući otkrivanje preciznih količina zbog toga što bi to ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa dotičnih osoba primijenila izuzeće predviđeno u članku 4. stavku 2. Uredbe br. 1049/2001. Iako nije sporno da se ECHA nije savjetovala s društvima o kojima je riječ prije nego je odlučila o zahtjevu, iz sudske prakse navedene u točki 222. ove presude proizlazi da je nesavjetovanje s trećom stranom u skladu s Uredbom br. 1049/2001 ako se jedno od izuzeća predviđeno navedenom uredbom jasno primjenjuje na predmetne dokumente.

225    U ovom slučaju je već utvrđeno u točki 178. ove presude da je ECHA valjano smatrala, među ostalim na temelju pravne pretpostavke predviđene u članku 118. stavku 2. točki (c) Uredbe REACH, da bi otkrivanje precizne količine predmetnih tvari ugrozilo zaštitu komercijalnih interesa dotičnih osoba, da ne postoji prevladavajući javni interes koji bi opravdao otkrivanje te da je trebalo uskratiti pristup traženim informacijama. Posljedično, treba zaključiti da se izuzeće predviđeno u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001 jasno primjenjuje na predmetne informacije tako da savjetovanje s trećom stranom nije bilo nužno.

226    Tužitelji ne mogu taj zaključak dovesti u pitanje upućujući na presudu Suda od 16. prosinca 2010., Stichting Natuur en Milieu i dr. (C‑266/09, Zb., str. I‑13119.). U toj presudi Sud je odlučio, među ostalim, o tumačenju članka 4. Direktive 2003/4 koji se odnosi na izuzeća od prava na pristup. Točno je da, u skladu s točkom 3. izreke navedene presude, članak 4. Direktive 2003/4 treba tumačiti na način da provedbu odmjeravanja javnog interesa kojem služi otkrivanje informacija o okolišu i posebnog interesa kojem služi odbijanje otkrivanja mora izvršiti nadležno tijelo za svaki pojedinačni slučaj, iako nacionalni zakonodavac uređuje općom odredbom kriterije koji olakšavaju tu usporednu ocjenu prisutnih interesa. Međutim, Sud nije presudio da institucije Unije ne mogu uzeti u obzir pravnu pretpostavku, kako je predvidio zakonodavac Unije u članku 118. stavku 2. točki (c) Uredbe REACH, i da su dužne savjetovati se s trećom stranom čak i u slučaju kada je jasno da se dokument smije ili ne smije objaviti, unatoč tekstu članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001.

227    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se prvi dio drugog tužbenog razloga mora odbiti.

 Drugi dio, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001 i načela proporcionalnosti

228    Kao prvo, tužitelji tvrde da je ECHA propustila izvršiti svoju obvezu da ispita mogućnost da se odobri djelomični pristup informacijama o preciznoj količini koju je svaki podnositelj registracije stavio tržište, time kršeći članak 4. stavak 6. Uredbe br. 1049/2001.

229    Iz izraza u članku 4. stavku 6. Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da, ako su izuzećem ili izuzećima od prava na pristup obuhvaćeni samo dijelovi traženog dokumenta, preostali se dijelovi dokumenta objavljuju. Osim toga, načelo proporcionalnosti zahtijeva da izuzeća ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje željenog cilja (presude Suda od 6. prosinca 2001., Vijeće/Hautala, C‑353/99 P, Zb., str. I‑9565., t. 28. i Općeg suda od 19. ožujka 2013., In ‘t Veld/Komisija, T‑301/10, Zb., t. 200.).

230    Opći sud je već presudio da članak 4. stavak 6. Uredbe br. 1049/2001 zahtijeva konkretno i pojedinačno ispitivanje sadržaja svakog dokumenta. Naime, samo takvo ispitivanje svakog dokumenta može instituciji omogućiti da ocijeni mogućnost da podnositelju zahtjeva odobri djelomični pristup. Ocjena dokumenata po kategorijama, a ne u odnosu na konkretne informacije sadržane u tim dokumentima, pokazuje se nedostatnom jer joj ispitivanje koje se traži od institucije mora omogućiti da konkretno ocijeni primjenjuje li se stvarno izuzeće na koje se upućuje na sve informacije sadržane u navedenim dokumentima (u tom smislu vidjeti presudu Franchet i Byk/Komisija, t. 146. supra, t. 117. i navedenu sudsku praksu).

231    Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 169. ove presude, načelo prema kojem ispitivanje koje se traži za obradu zahtjeva za pristup dokumentima treba biti konkretno i pojedinačno ipak ima iznimke, među ostalim, kada postoji opća pretpostavka prema kojoj bi otkrivanje dotičnog dokumenta ugrozilo zaštitu nekog od interesa koji su zaštićeni izuzećima predviđenima u članku 4. Uredbe br. 1049/2001. Osim toga, u točki 177. ove presude već je izloženo da to vrijedi tim više kada je takva pretpostavka izričito predviđena zakonskom odredbom, to jest u ovom slučaju člankom 118. stavkom 2. točkom (c) Uredbe REACH.

232    Budući da tužitelji tvrde da ECHA po obavljenoj procjeni pojedinačnih slučajeva nije razmotrila mogućnost da otkrije informacije o količini specifičnih tvari, treba navesti da pravna pretpostavka predviđena u članku 118. stavku 2. točki (c) Uredbe REACH prema kojoj otkrivanje precizne količine ugrožava zaštitu komercijalnih interesa dotičnih osoba, uključuje sve predmetne tvari te da tužitelji nisu naveli, ni za sve te tvari ni za specifične tvari, elemente koji bi tu pravnu pretpostavku mogli dovesti u pitanje. Tužitelji nisu dokazali ni postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji bi, makar i za dio tvari, opravdao otkrivanje traženih informacija. Stoga je ECHA mogla zaključiti a da nije bila obvezna ispitivati pojedinačno svaki slučaj, da su informacije o preciznoj količini svih predmetnih tvari potpadale pod izuzeće predviđeno u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001.

233    Kao drugo, tužitelji tvrde u svojoj replici da je ECHA povrijedila načelo proporcionalnosti time što nije uzela u obzir mogućnost da otkrije informacije o količini specifičnih tvari u skladu s člankom 4. stavkom 6. Uredbe br. 1049/2001.

234    ECHA tvrdi da tužitelji time postavljaju novi tužbeni razlog koji je nedopušten ili svakako neosnovan.

235    Kao prvo, što se tiče pitanja dopuštenosti koje je postavila ECHA, treba podsjetiti da u skladu s odredbama članka 44. stavka 1. točke (c) i članka 48. stavka 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991. akt kojim se pokreće postupak treba sadržavati predmet spora i sažeti prikaz pravnih razloga te je isticanje novih pravnih razloga u tijeku postupka nedopušteno osim ako se ti razlozi temelje na pravnim ili činjeničnim okolnostima koje su se pojavile tijekom postupka. Međutim, pravni razlog koji predstavlja izravno ili implicitno proširenje pravnog razloga, prethodno navedenog u aktu kojim je pokrenut postupak i s kojim je usko povezan, treba proglasiti dopuštenim. Slično rješenje treba primijeniti za prigovor naveden kao potpora pravnom razlogu (presuda In ‘t Veld/Komisija, t. 229. supra, t. 97.).

236    Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 229. ove presude, predmetno tijelo mora poštovati načelo proporcionalnosti kada primjenjuje izuzeća od prava na pristup dokumentima. Konkretno, članak 4. stavak 6. Uredbe br. 1049/2001 ima za cilj pridonijeti poštovanju tog načela omogućujući da se otkriju dijelovi dokumenta ako je izuzećem od prava na pristup obuhvaćen samo dio traženog dokumenta kako se ne bi prešle granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje željenog cilja. U tom kontekstu, upućivanje tužitelja na načelo proporcionalnosti ne predstavlja novi tužbeni razlog, već prigovor koji pojašnjava tužbeni razlog koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001. Tužitelji u biti tvrde da je kršeći tu odredbu ECHA istodobno prekršila i načelo proporcionalnosti.

237    Iz toga proizlazi da je prigovor koji se odnosi na kršenje načela proporcionalnosti dopušten.

238    Zatim, što se tiče merituma treba s druge strane zaključiti da taj prigovor nije osnovan jer ECHA nije prekršila zahtjeve načela proporcionalnosti time što nakon pojedinačnog ispitivanja nije dodijelila pristup dijelu traženih dokumenata.

239    U točki 232. ove presude već je izloženo da, s obzirom na pravnu pretpostavku predviđenu u članku 118. stavku 2. točki (c) Uredbe REACH, takvo pojedinačno ispitivanje nije bilo nužno. Ta odredba ne prelazi granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje željenog cilja, to jest za zaštitu komercijalnih interesa.

240    U tom pogledu, treba istaknuti da ta pravna pretpostavka ne sprečava nužno pristup traženim informacijama, već da postoji mogućnost da se po potrebi istaknu elementi koji bi mogli oboriti tu pretpostavku ili dokazati postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava potpuno ili djelomično otkrivanje traženih informacija (vidjeti po analogiji sudsku praksu navedenu u točki 172. ove presude). Osim toga, ECHA je u svakom slučaju obvezna objaviti, u skladu s člankom 119. stavkom 2. točkom (b) Uredbe REACH, ukupni količinski raspon u kojem je tvar registrirana. Dakle, Uredba REACH u određenoj mjeri omogućava pristup informacijama o količini tvari, iako se ne otkriva precizna količina.

241    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da drugi dio drugog tužbenog razloga treba biti odbijen, pa stoga i navedeni tužbeni razlog u cijelosti, što se tiče točke 2. zahtjeva za informacije.

242    Iz toga proizlazi da tužba nije osnovana u dijelu koji se odnosi na odbijanje točke 2. zahtjeva za informacije.

4.     Drugi i treći tužbeni razlog, koji se odnose, drugi, na kršenje članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001 i, treći, na kršenje članka 4. stavaka 1., 3. i 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, u dijelu u kojem se odnose na točku 3. zahtjeva za informacije

a)     Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001

243    Tužitelji navode da ECHA nije ispunila obveze koje proizlaze iz članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001.

244    Osobito, tužitelji tvrde da je na ECHA‑i bilo da se savjetuje s podnositeljima registracije koji su podnijeli zahtjev za zaštitu tajnosti koji se odnosi na neotkrivanje ukupnog količinskog raspona. Oni dodaju da što se tiče ostalih podnositelja registracije, to savjetovanje nije bilo nužno jer je bilo jasno da nije postojao nikakav razlog za uskraćivanje pristupa traženim informacijama.

245    ECHA tvrdi da savjetovanje s trećom stranom nije bilo nužno jer ona nije bila dužna savjetovati se s trećom stranom o informacijama koje nije posjedovala. Štoviše, i da je imala te informacije, one bi isključivo bile podvrgnute posebnim odredbama koje se odnose na objavu na internetu, iz članka 119. Uredbe REACH.

246    S jedne strane, treba podsjetiti da se, u skladu s člankom 119. stavkom 2. točkom (b) Uredbe REACH, informacije o ukupnom količinskom rasponu objavljuju na internetu, osim u slučaju kada ECHA prihvati zahtjev za zaštitu tajnosti.

247    S druge strane treba navesti da se Uredba br. 1049/2001 primjenjuje, u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 3., „na sve dokumente koje čuva pojedina institucija, to jest dokumente koje je sastavila ili zaprimila i koje posjeduje, koji se odnose na sva područja aktivnosti Europske unije“ i da se prema članku 118. stavku 1. Uredbe REACH „Uredba […] br. 1049/2001 […] primjenjuje na dokumente u posjedu [ECHA‑e]“. Iz tog proizlazi da se pravo na pristup dokumentima institucija u smislu članka 2. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001 odnosi samo na postojeće dokumente koje posjeduje institucija u pitanju (presuda Strack/Komisija, t. 105. supra, t. 38.).

248    U ovom slučaju ChemSec je tražio, u točki 3. zahtjeva za informacije, pristup informacijama o ukupnom količinskom rasponu u kojem su registrirane 356 predmetne tvari, za slučaj da bi pristup informacijama iz točke 2. zahtjeva za informacije, to jest preciznim količinama tih tvari, bio nemoguć (vidjeti točku 35. ove presude).

249    U točki 1. podtočki (c) pobijane odluke ECHA je tvrdila da „traženi dokument nije [bio] u njezinim bazama podataka ni [njezinim] dosjeima“ i da Uredba br. 1049/2001 nije nametala obvezu da se stvore dokumenti kako bi se odgovorilo na zahtjeve za pristup dokumentima. No da bi se tužitelju dao takav dokument, pod pretpostavkom da su zahtjevi za registraciju stvarno podneseni za sve predmetne tvari, ECHA bi trebala skupiti informacije koje se nalaze u svim registracijskim dosjeima i izračunati ukupne količinske raspone predmetnih tvari. Precizirala je da bi isto vrijedilo za precizni kumulativni količinski raspon za svaku od tvari iz zahtjeva, u slučaju da bi se zahtjev trebao tumačiti na taj način. Međutim dodala je da je ona naložila da se skupe informacije o količinskom rasponu iz pojedinačnih dosjea tvari nabrojenih u zahtjevu. U dopisu je priložila tablicu s tim informacijama, uz pojašnjenje da je „[m]etodologija za utvrđivanje ukupnog količinskog raspona [bila] u izradi“ i da „stoga [ne može] jamčiti da su te ručno obrađene informacije točne“.

250    Tužitelji navode da nisu primili tražene informacije u dijelu u kojem se njihov zahtjev odnosio na količinske raspone po podnositelju registracije, a ne na ukupne podatke. Tužitelji dodaju da članak 119. stavak 2. točka (b) Uredbe REACH zahtijeva da ECHA objavi ukupni količinski raspon za svakog podnositelja registracije. Osim toga, iako tužitelji ne tvrde da je ECHA posjedovala ukupne količinske raspone, smatraju da je morala imati te podatke jer ih je bila obvezna učiniti dostupnima, u skladu s člankom 119. stavkom 2. točkom (b) Uredbe REACH.

251    Treba navesti da na dan donošenja pobijane odluke ECHA još nije bila odredila metodologiju za utvrđivanje ukupnog količinskog raspona i stoga nije mogla udovoljiti zahtjevu tužitelja što se tiče pristupa tim podacima.

252    Treba također navesti da Uredba REACH obvezu iz članka 119. stavka 2. točke (b) iste uredbe ne povezuje s pravom na pristup dokumentima predviđenim u njezinu članku 118. stavku 1. u vezi s člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 1049/2001. Stoga nije moguće da se poštovanje obveze objave na internetu nametne kroz jedan zahtjev za pristup dokumentima (u tom smislu vidjeti po analogiji presudu Strack/Komisija, t. 105. supra, t. 44.). U toj perspektivi, zahtjev za pristup dokumentima ne može obvezati ECHA‑u da stvori određene podatke koji ne postoje, iako je objava tih podataka predviđena člankom 119. Uredbe REACH.

253    Stoga je ECHA imala pravo odbiti točku 3. zahtjeva za informacije zbog toga što nije imala tražene informacije. S obzirom na to da nije bila obvezna savjetovati se s trećom stranom o informacijama koje nije imala, ne može se predbaciti ECHA‑i da je prekršila članak 4. stavak 4. Uredbe br. 1049/2001.

254    Iz toga proizlazi da se drugi tužbeni razlog treba odbiti, što se tiče točke 3. zahtjeva za informacije.

b)     Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavaka 1., 3. i 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006

255    Tužitelji predbacuju ECHA‑i da je prekršila članak 4. stavke 1., 3. i 4. Aarhuške konvencije i članak 6. stavak 1. Uredbe br. 1367/2006 time što im je uskratila pristup informacijama o kemikalijama koje su bile predmet njihova zahtjeva za informacije.

256    Budući da se treći tužbeni razlog odnosi također na točku 3. zahtjeva za informacije, treba podsjetiti da prema članku 44. stavku 1. točki (b) Poslovnika od 2. svibnja 1991. akt kojim se pokreće postupak mora sadržavati sažeti prikaz iznesenih pravnih razloga. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da tuženiku omogući pripremu obrane, a Općem sudu donošenje odluke o tužbi, ako je potrebno i bez drugih informacija. Tužitelj mora zato izričito navesti u čemu se sastoji tužbeni razlog na kojem se tužba temelji, tako da samo njegovim apstraktnim navođenjem nisu zadovoljeni zahtjevi iz Poslovnika (presuda Općeg suda od 12. rujna 2013., Besselink/Vijeće, T‑331/11, neobavljena u Zborniku, t. 38.).

257    No treba zaključiti da su se tužitelji ograničili samo na navođenje da se zahtjev za informacije odnosi na informacije o okolišu i da su izuzeća od prava na pristup tim informacijama uređena Aarhuškom konvencijom i Uredbom br. 1367/2006. Tužitelji međutim ne objašnjavaju kako bi Aarhuška konvencija ili Uredba br. 1367/2006 mogle spriječiti ECHA‑u da odbije točku 3. zahtjeva za informacije s obrazloženjem da ne posjeduje tražene informacije. Predstavljanje tužbenog razloga o kojem je riječ ne omogućuje utvrditi o kojem se kršenju radi, da bi se Općem sudu omogućilo provođenje sudskog nadzora.

258    Stoga se treći tužbeni razlog mora proglasiti nedopuštenim u dijelu u kojem se odnosi na točku 3. zahtjeva za informacije, u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991.

259    Nadalje, treba navesti da članak 4. stavak 3. točka (a) Aarhuške konvencije izričito predviđa da zahtjev za informacije o okolišu može biti odbijen ako tijelo vlasti kojemu je zahtjev upućen ne raspolaže traženim informacijama. U skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 1367/2006, „Uredba [br. 1049/2001] primjenjuje se na sve zahtjeve za pristup informacijama o okolišu koje se nalaze u posjedu institucija i tijela Zajednice“, što omogućava da se zaključi da se to upućivanje odnosi samo na postojeće dokumente koji su u posjedu dotične institucije. Stoga, ako se i pretpostavi da ukupni količinski raspon predstavlja informaciju o okolišu, ta okolnost ne može dovesti u pitanje zakonitost odbijanja točke 3. zahtjeva za informacije.

260    Iz toga proizlazi da se tužba treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na točku 3. zahtjeva za informacije.

261    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da, što se tiče točke 1. zahtjeva za informacije, postupak valja obustaviti jer su imena i podaci za kontakt čije su otkrivanje tražili tužitelji bili dostupni na internetskoj stranici ECHA‑e na dan 23. travnja 2014. (vidjeti točku 121. ove presude). Što se tiče ostalih informacija koje su bile predmet točke 1. zahtjeva za informacije, tužba se prihvaća (vidjeti točku 164. ove presude) i u toj mjeri se pobijana odluka poništava.

262    S druge strane, što se tiče odbijanja točaka 2. i 3. zahtjeva za informacije, tužba se treba odbiti.

 Troškovi

263    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke. Osim toga, u skladu s člankom 137. Poslovnika u slučaju obustave postupka, Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni.

264    Kako je u ovom slučaju tužba djelomično prihvaćena, tužitelji, ECHA i Cefic snose vlastite troškove.

265    Osim toga, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga Komisija također snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Obustavlja se postupak o tužbi za poništenje Odluke Europske agencije za kemikalije (ECHA) od 4. ožujka 2011. u dijelu u kojem je njome odbijeno otkrivanje informacija zatraženih u točki 1. zahtjeva za informacije, u mjeri u kojoj se odnosi na imena i podatke za kontakt 6611 društava koji su na internetu bili dostupni 23. travnja 2014.

2.      Poništava se Odluka ECHA‑e od 4. ožujka 2011. u dijelu u kojem je njome odbijeno otkrivanje informacija zatraženih u točki 1. zahtjeva za informacije, u mjeri u kojoj se odnosi na informacije koje još nisu otkrivene 23. travnja 2014.

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

4.      Sve stranke, uključujući Europsku komisiju i European Chemical Industry Council (Cefic), snosit će vlastite troškove.

Martins Ribeiro Gervasoni Madise

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 23. rujna 2015.

Potpisi

Sadržaj

Pravni okvirII – 3

A –  Međunarodno pravoII – 3

1.  Sporazum o TRIPS‑uII – 3

2.  Aarhuška konvencijaII – 5

B –  Pravo UnijeII – 10

1.  Uredba (EZ) br. 1049/2001II – 10

2.  Direktiva 2003/4/EZII – 15

3.  Uredba REACHII – 17

4.  Uredba (EZ) br. 1367/2006II – 25

Okolnosti spora i pobijana odlukaII – 30

Postupak i zahtjevi stranakaII – 45

Pravo II – 49

A –  O dopuštenostiII – 49

1.  Prigovor nedopuštenostiII – 49

2.  Zapreka vođenju postupka zbog nedopuštenosti predmeta tužbe II – 54

B –  O daljnjem postojanju predmeta spora u vezi sa zahtjevom za informacije u dijelu u kojem se odnosi na imena i podatke za kontakt podnositelja registracije otkrivene nakon podnošenja tužbe II – 57

C –  O meritumuII – 61

1.  Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na kršenje članka 8. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 u vezi s točkama 1. do 3. zahtjeva za informacije II – 63

2.  Četvrti i peti tužbeni razlog, koji se odnose, četvrti, na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje i članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001 i, peti, na kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka i članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1049/2001 u dijelu u kojem se odnose na točku 1. zahtjeva za informacijeII – 68

a)  Prvi dio, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001II – 69

b)  Drugi dio, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001II – 73

3.  Drugi, treći, četvrti i peti tužbeni razlog, koji se odnose, drugi, na kršenje članka 4. stavaka 4. i 6. Uredbe br. 1049/2001, treći, na kršenje članka 4. stavka 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, četvrti, na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001 i, peti, na kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka Uredbe br. 1049/2001 u dijelu u kojem se odnose na točku 2. zahtjeva za informacijeII – 77

a)  Treći, četvrti i peti tužbeni razlog, koji se odnose, treći, na kršenje članka 4. stavka 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006, četvrti, na kršenje članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001 i, peti, na kršenje članka 4. stavka 2. zadnjeg podstavka Uredbe br. 1049/2001II – 77

Ugrožavanje zaštite komercijalnih interesaII – 78

Postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji bi opravdao otkrivanjeII – 83

–  Postojanje prevladavajućeg javnog interesa u slučaju zahtjeva za informacije o okolišuII – 85

– Pojam informacija koje se odnose na emisije u okoliš u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006II – 91

–  Odmjeravanje različitih prisutnih interesaII – 97

b)  Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavaka 4. i 6. Uredbe br. 1049/2001II – 99

Prvi dio, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001II – 99

Drugi dio, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001 i načela proporcionalnostiII – 102

4.  Drugi i treći tužbeni razlog, koji se odnose, drugi, na kršenje članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001 i, treći, na kršenje članka 4. stavaka 1., 3. i 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006 u dijelu u kojem se odnose na točku 3. zahtjeva za informacijeII – 108

a)  Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001II – 108

b)  Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na kršenje članka 4. stavaka 1., 3. i 4. Aarhuške konvencije i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006II – 112

TroškoviII – 115

1* Jezik postupka: francuski