PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo prošireno vijeće)

20. prosinca 2023.(*)

„Ekonomska i monetarna unija – Bankovna unija – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava (SRM) – Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) – Odluka SRB‑a o izračunu ex ante doprinosâ za 2021. – Obveza obrazlaganja – Načelo dobre uprave – Načelo djelotvorne sudske zaštite – Prigovor nezakonitosti – Vremensko ograničenje učinaka presude”

U predmetu T‑383/21,

La Banque postale, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koju zastupaju A. Gosset‑Grainville i M. Trabucchi, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB), koji zastupaju J. Kerlin, C. De Falco i C. Flynn, u svojstvu agenata, uz asistenciju H.-G. Kamanna, F. Louisa, P. Geya i V. Del Pozo Espinose de los Monterosa, odvjetnika,

tuženik,

koji podupiru

Europski parlament, koji zastupaju J. Etienne, O. Denkov i M. Menegatti, u svojstvu agenata,

Vijeće Europske unije, koje zastupaju E. d’Ursel, A. Westerhof Löfflerová i J. Bauerschmidt, u svojstvu agenata,

i

Europska komisija, koju zastupaju D. Triantafyllou, A. Nijenhuis i A. Steiblytė, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće),

u sastavu: A. Kornezov, predsjednik, G. De Baere, D. Petrlík (izvjestitelj), K. Kecsmár i S. Kingston, suci,

tajnik: S. Jund, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 10. ožujka 2023.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, La Banque postale, zahtijeva poništenje Odluke Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) SRB/ES/2021/22 od 14. travnja 2021. o izračunu ex ante doprinosa za 2021. Jedinstvenom fondu za sanaciju (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), u dijelu u kojem se odnosi na njega.

I.      Okolnosti spora

2        Tužitelj je kreditna institucija sa sjedištem u Francuskoj.

3        Pobijanom odlukom SRB je utvrdio, u skladu s člankom 70. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 255, str. 1. i ispravak (SL 2015., L 101, str. 62.), ex ante doprinose u Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) (u daljnjem tekstu: ex ante doprinosi) za 2021. (u daljnjem tekstu: razdoblje doprinosa 2021.) institucija na koje se primjenjuju odredbe članka 2. u vezi s člankom 67. stavkom 4. te uredbe (u daljnjem tekstu: institucije), među kojima je i tužitelj.

4        Rješenjem o prikupljanju doprinosa od 28. travnja 2021. Autorité de contrôle prudentiel et de résolution (Agencija za bonitetni nadzor i sanaciju (ACPR), Francuska), u svojstvu nacionalnog sanacijskog tijela u smislu članka 3. stavka 1. točke 3. Uredbe br. 806/2014, naložilo je tužitelju da podmiri svoj ex ante doprinos za razdoblje doprinosa 2021., kako ga je utvrdio SRB.

II.    Pobijana odluka

5        Pobijana odluka sadržava glavni dio koji je popraćen trima prilozima.

6        U glavnom dijelu pobijane odluke opisuje se postupak utvrđivanja ex ante doprinosa za razdoblje doprinosa 2021., koji se primjenjuje na sve institucije.

7        Konkretnije, u odjeljku 5. navedene odluke, SRB je utvrdio godišnju ciljnu razinu navedenu u članku 4. Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/81 od 19. prosinca 2014. o utvrđivanju jedinstvenih uvjeta primjene Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima [J]edinstvenom fondu za sanaciju (SL 2015., L 15, str. 1.) za razdoblje doprinosa 2021. (u daljnjem tekstu: godišnja ciljna razina).

8        SRB je objasnio da je tu godišnju ciljnu razinu utvrdio na osminu od 1,35 % prosječnog iznosa osiguranih depozita, izračunanih tromjesečno, svih institucija u 2020. (u daljnjem tekstu: prosječni iznos osiguranih depozita 2020.), kako je dobiven na temelju podataka koje su dostavili sustavi osiguranja depozita u skladu s člankom 16. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/63 od 21. listopada 2014. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (SL 2015., L 11, str. 44. i ispravak SL 2017., L 156, str. 38.).

9        U odjeljku 6. pobijane odluke SRB je opisao metodu za izračun ex ante doprinosa za razdoblje doprinosa 2021. U tom je pogledu u uvodnoj izjavi 59. navedene odluke određeno da je za to razdoblje 13,33 % ex ante doprinosa izračunano na „nacionalnoj razini”, odnosno na temelju podataka koje su dostavile institucije s odobrenjem za rad na državnom području predmetne države članice sudionice (u daljnjem tekstu: nacionalna razina), u skladu s člankom 103. Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190. i ispravak SL 2015., L 216, str. 9.) i člankom 4. Delegirane uredbe 2015/63. Ostatak ex ante doprinosa (odnosno 86,67 %) izračunan je na „razini bankovne unije”, odnosno na temelju podataka koje su dostavile sve institucije s odobrenjem za rad na državnim područjima svih država članica sudionica u Jedinstvenom sanacijskom mehanizmu (SRM) (u daljnjem tekstu: razina unije i države članice sudionice), u skladu s člancima 69. i 70. Uredbe br. 806/2014 i člankom 4. Provedbene uredbe 2015/81.

10      Potom je SRB izračunao ex ante doprinose institucija poput tužitelja u sljedećim glavnim koracima.

11      U prvom koraku SRB je, u skladu s člankom 70. stavkom 2. drugim podstavkom točkom (a) Uredbe br. 806/2014, izračunao osnovni godišnji doprinos svake institucije, koji je razmjeran iznosu obveza predmetne institucije, isključujući regulatorni kapital i osigurane depozite, u odnosu na obveze koje isključuju regulatorni kapital i osigurane depozite, svih institucija s odobrenjem na državnim područjima država članica sudionica. U skladu s člankom 5. stavkom 1. Delegirane uredbe 2015/63, SRB je odbio određene vrste obveza iz ukupnih obveza institucije koje treba uzeti u obzir za određivanje tog doprinosa.

12      U drugom koraku izračuna ex ante doprinosa, SRB je prilagodio osnovni godišnji doprinos s obzirom na profil rizičnosti predmetne institucije u skladu s člankom 70. stavkom 2. drugim podstavkom točkom (b) Uredbe br. 806/2014. Taj je profil rizičnosti procijenio na temelju četiriju stupova rizika navedenih u članku 6. Delegirane uredbe 2015/63, koji se sastoje od pokazatelja rizika. Kako bi se institucije klasificirale prema svojoj razini rizika, SRB je najprije za svaki pokazatelj rizika koji se primjenjuje za razdoblje doprinosa 2021. utvrdio bins („skupove”) u koje su institucije objedinjene, u skladu s Prilogom I. toj delegiranoj uredbi, pod naslovom „Korak 2.”, u točki 3. institucijama koje pripadaju istom skupu dodijeljena je zajednička vrijednost za određeni pokazatelj rizika, takozvana „diskretizirana vrijednost”. Kombinacijom diskretiziranih vrijednosti za svaki pokazatelj rizika SRB je izračunao „multiplikator za prilagodbu profilu rizičnosti” predmetne institucije (u daljnjem tekstu: multiplikator za prilagodbu). Množenjem osnovnog godišnjeg doprinosa te institucije s njezinim multiplikatorom za prilagodbu, SRB je dobio „osnovni godišnji doprinos prilagođen profilu rizičnosti” navedene institucije.

13      Zatim je SRB pribrojio sve osnovne godišnje doprinose prilagođene profilima rizičnosti kako bi dobio „zajednički nazivnik” koji se koristi za izračun dijela godišnje ciljne razine koji bi svaka institucija trebala platiti.

14      Naposljetku, SRB je izračunao ex ante doprinos svake institucije raspodjelom godišnje ciljne razine među svim institucijama na temelju postojećeg omjera između osnovnog godišnjeg doprinosa prilagođenog profilu rizičnosti, s jedne strane, i zajedničkog nazivnika, s druge strane.

15      Prilog I. pobijanoj odluci sadržava pojedinačni informativni sažetak za svaku instituciju koja je dužna platiti ex ante doprinose, među njima i tužitelja, koji sadržava rezultate izračuna ex ante doprinosa svake od tih institucija (u daljnjem tekstu: pojedinačni informativni sažetak). U svakom od tih sažetaka navodi se iznos godišnjeg osnovnog doprinosa predmetne institucije i vrijednost njezina multiplikatora prilagodbe, kako na razini unije tako i na nacionalnoj razini, pri čemu se za svaki pokazatelj rizika navodi broj skupa u koji je navedena institucija raspoređena. Osim toga, u pojedinačnom informativnom sažetku navode se podaci koji se upotrebljavaju za izračun ex ante doprinosa svih predmetnih institucija i koje je SRB izračunao zbrajanjem ili kombiniranjem pojedinačnih podataka svih tih institucija. Naposljetku, taj sažetak sadržava podatke koje je predmetna institucija prijavila u obrascu za izvješćivanje i koji su upotrijebljeni prilikom izračuna njezina ex ante doprinosa.

16      Prilog II. pobijanoj odluci sadržava statističke podatke o izračunu ex ante doprinosâ za svaku državu članicu sudionicu u sažetom i agregiranom obliku. U tom se prilogu navodi, među ostalim, ukupni iznos ex ante doprinosa koje trebaju platiti predmetne institucije za svaku od tih država članica. Usto se u navedenom prilogu za svaki pokazatelj rizika nabraja broj skupova, broj institucija koje pripadaju svakom skupu te minimalne i maksimalne vrijednosti tih skupova. U slučajevima skupova koji se odnose na nacionalnu razinu, te vrijednosti se zbog povjerljivosti umanjuju ili povećavaju za nasumični iznos, zadržavajući izvornu raspodjelu institucija.

17      U Prilogu III. pobijanoj odluci, naslovljenom „Procjena komentara podnesenih u okviru savjetovanja o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2021.”, ispituju se očitovanja koja su institucije predale tijekom postupka savjetovanja koji je SRB proveo između 5. i 19. ožujka 2021. radi donošenja pobijane odluke.

III. Zahtjevi stranaka

18      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu koji se odnosi na njega,

–        naloži SRB‑u snošenje troškova.

19      SRB od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova,

–        podredno, ako bi prihvatio šesti, sedmi ili osmi tužbeni razlog, poništi samo odjeljak 11. pobijane odluke koji se odnosi na neopozive obveze plaćanja (u daljnjem tekstu: NOP),

–        podredno, u slučaju poništenja pobijane odluke, održi na snazi učinke navedene odluke do njezine zamjene ili barem tijekom razdoblja od šest mjeseci od dana na koji će presuda postati pravomoćna.

20      Europski parlament od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu u dijelu u kojem se zasniva na prigovorima nezakonitosti Uredbe br. 806/2014,

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

21      Vijeće Europske unije od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu.

22      Europska komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu,

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

IV.    O pravu

23      U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe osam tužbenih razloga koji se temelje, prvi, na povredi načela jednakog postupanja, drugi, na povredi načela proporcionalnosti, treći, na povredi načela pravne sigurnosti, četvrti, na povredi načela dobre uprave, peti, na povredi načela djelotvorne pravne zaštite, šesti, na povredi obveze obrazlaganja pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na pozivanje na NOP‑ove, sedmi, na očitoj pogrešci u SRB‑ovoj ocjeni u dijelu koji se odnosi na pozivanje na NOP‑ove na 15 % iznosa ex ante doprinosa i ograničenje kolaterala samo na gotovinu i, osmi, na pogrešci koja se tiče prava u dijelu koji se odnosi na ograničenje pozivanja na NOP‑ove.

24      Tužitelj je na raspravi naveo da povlači šesti tužbeni razlog.

A.      Zapreke vođenju postupka

25      Pet prvih tužbenih razloga sadržavaju prigovore nezakonitosti nekoliko odredaba Uredbe br. 806/2014, Delegirane uredbe 2015/63 i Provedbene uredbe 2015/81.

26      Komisija smatra da prigovori nezakonitosti koji idu u prilog trima prvim tužbenim razlozima treba odbaciti kao nedopuštene.

27      SRB u ovom postupku nije istaknuo nijednu zapreku vođenju postupka.

28      Međutim, s obzirom na to da Komisija, kao intervenijent, može istaknuti zapreke za vođenje postupka samo ako je takve zapreke vođenju postupka istaknula stranka koju ona podupire (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr./Komisija, C‑313/90, EU:C:1993:111, t. 20. do 22., od 17. lipnja 1998., Svenska Journalistförbundet/Vijeće, T‑174/95, EU:T:1998:127, t. 77. i 78. i od 7. ožujka 2013., Cindu Chemicals i dr./ECHA, T‑95/10, EU:T:2013:108, t. 32.), a što nije slučaj u ovom predmetu, zapreke vođenju postupka koje ona ističe su nedopuštene.

29      Međutim, dopuštenost prigovora nezakonitosti koje ističe tužitelj treba ispitati po službenoj dužnosti jer su navedene zapreke vođenju postupka apsolutne.

30      Prema tim prigovorima, Komisija smatra da tužitelj ne dokazuje postojanje veze između pobijane odluke i osporavanih odredaba te da on nema interes da ishodi proglašenje nezakonitosti osporavanih odredaba.

31      U tom pogledu, s jedne strane, iz sudske prakse proizlazi da prigovor nezakonitosti koji je prilikom glavnog osporavanja zakonitosti akta treće strane podredno istaknut na temelju članka 277. UFEU‑a dopušten je samo ako postoji veza između tog akta i propisa čija se navodna nezakonitost ističe (presude od 30. travnja 2019., Wattiau/Parlament, T‑737/17, EU:T:2019:273, t. 56. i od 16. lipnja 2021., Krajowa Izba Gospodarcza Chłodnictwa i Klimatyzacji/Komisija, T‑126/19, EU:T:2021:360, t. 33.).

32      U ovom slučaju iz pobijane odluke proizlazi da se sve odredbe za koje tužitelj ističe nezakonitost primjenjuju u toj odluci, bilo time što se na tim odredbama temelje ex ante doprinosi koji se od tužitelja potražuju, kao što je to slučaj s člankom 70. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 806/2014, bilo time što se njima određuju parametri izračuna tih doprinosa, kao što je to slučaj s člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63. Slijedom toga, protivno onomu što ističe Komisija, postoji izravna pravna veza između pobijane odluke i osporavanih odredaba.

33      S druge strane, tužba za poništenje koju je podnijela fizička ili pravna osoba dopuštena je samo pod pretpostavkom da ona ima interes da pobijani akt bude poništen. Takav pravni interes pretpostavlja da poništenje tog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist stranci koja ju je podnijela. Tužiteljev pravni interes mora biti postojeći i stvaran. Ne smije se odnositi na buduću ili hipotetsku situaciju (vidjeti presudu od 5. svibnja 2021., Pharmaceutical Works Polpharma/EMA, T‑611/18, EU:T:2021:241, t. 139. i 141. i navedenu sudsku praksu).

34      S obzirom na to da u ovom slučaju sve odredbe na koje se odnose prigovori nezakonitosti čine ili temelj ex ante doprinosa koji se od tužitelja potražuju za 2021. ili se njima određuju parametri izračuna tih doprinosa, tužitelj ima postojeći i stvaran interes da ishodi utvrđenje njihove nezakonitosti. Naime, ako bi tužiteljevi prigovori bili prihvaćeni, takvi doprinosi bili bi lišeni pravne osnove. Slijedom toga, protivno onomu što ističe Komisija, tužitelj ima interes da ishodi proglašenje nezakonitosti tih odredaba.

35      Stoga valja odbiti Komisijine zapreke vođenju postupka.

B.      Prigovori nezakonitosti Uredbe br. 806/2014, Delegirane uredbe 2015/63 i Provedbene uredbe 2015/81

1.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja

36      Prvim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da se člankom 70. stavkom 1. i stavkom 2. drugim podstavkom točkama (a) i (b) Uredbe br. 806/2014 i člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63 povređuje načelo jednakog postupanja. Argumentacija koja ide u prilog tom razlogu podijeljena je na četiri dijela koji se temelje, prvi, na neuzimanju u obzir razlika u položaju između institucija bankovne unije, drugi, na neopravdanosti isključenja osiguranih depozita iz osnovice za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa, treći, na neopravdanosti neoduzimanja prihvatljivih obveza i, četvrti, na neprikladnosti kriterija prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na profil rizičnosti.

37      Uvodno valja pojasniti da se nijedan od tih dijelova ne može razumjeti na način da tužitelj zapravo ističe da prethodno navedene odredbe sadržavaju pogrešku u ocjeni zbog razloga navedenih u točki 36. ove presude. Naime, tužitelj je na raspravi, u odgovoru na pitanje Općeg suda, potvrdio da cijelim prvim tužbenim razlogom ističe samo povredu načela jednakog postupanja a ne pogrešku u ocjeni.

38      Osim toga, kada je riječ o povredi načela jednakog postupanja, valja podsjetiti na to da se tim načelom, kao općim načelom prava Unije, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 3. veljače 2021., Fussl Modestraße Mayr, C‑555/19, EU:C:2021:89, t. 95.).

39      Budući da se tužitelj pozvao na povredu načela jednakog postupanja, na njemu je da precizno odredi usporedive situacije za koje smatra da se postupalo na različit način ili različite situacije u kojima se postupalo na jednak način (presuda od 12. travnja 2013., Du Pont de Nemours (Francuska) i dr./Komisija, T‑31/07, neobjavljena, EU:T:2013:167, t. 311.).

40      U skladu s ustaljenom praksom, usporedivost takvih situacija utvrđuje se s obzirom na sve elemente koji ih obilježavaju. Te elemente valja utvrđivati i ocjenjivati osobito vodeći računa o predmetu i cilju akta kojim se provodi razlikovanje u pitanju. Nadalje, treba uzeti u obzir načela i ciljeve područja u koje taj akt pripada (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Fussl Modestraße Mayr, C‑555/19, EU:C:2021:89, t. 99. i navedenu sudsku praksu).

41      Kada je riječ o predmetu i cilju Uredbe br. 806/2014 i Delegirane uredbe 2015/63, valja podsjetiti na to da, jednako kao Direktiva 2014/59, ti akti ulaze u područje SRM‑a čijom se uspostavom nastoji, u skladu s uvodnom izjavom 12. Uredbe br. 806/2014, osigurati neutralni pristup pri postupanju s institucijama koje propadaju, povećati stabilnost institucija u državama članicama sudionicama i spriječiti prelijevanje mogućih kriza na države članice koje ne sudjeluju u tom mehanizmu, kako bi se olakšalo funkcioniranje unutarnjeg tržišta u cijelosti.

42      Kako bi se osiguralo financiranje aktivnosti SRM‑a, Direktivom 2014/59, Uredbom br. 806/2014 i Delegiranom uredbom 2015/63 uspostavljeni su ex ante doprinosi čija se posebna priroda sastoji od toga da, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 105. do 107. te direktive i uvodne izjave 41. te uredbe, od toga da se u okviru osigurateljne logike zajamči da financijski sektor pribavi dostatna financijska sredstva za SRM kako bi on mogao ispunjavati svoje funkcije, potičući poslovanje tih institucija po modelu koji predstavlja manji rizik (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 113.).

43      S obzirom na ta razmatranja valja ispitati zakonitost odredaba čiju nezakonitost tužitelj ističe.

44      Među tim odredbama najprije se nalazi članak 70. stavak 1. i stavak 2. drugi podstavak točke (a) i (b) Uredbe br. 806/2014 kojim se predviđa određivanje godišnje ciljne razine koju treba raspodijeliti među institucijama s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica.

45      Osim toga, tužitelj osporava zakonitost članaka 6. i 7. Delegirane uredbe 2015/63 kojima se pojašnjavaju kriteriji prilagodbe ex ante doprinosa profilu rizičnosti institucija, kako su određeni člankom 103. stavkom 7. Direktive 2014/59. Konkretnije, članak 6. te uredbe nabraja stupove rizika i pokazatelje rizika koje SRB mora uzeti u obzir kako bi procijenio profil rizičnosti institucija dok članak 7. navedene delegirane uredbe pojašnjava ponder u vezi sa svakim stupom i pokazateljem rizika koji SRB treba primijeniti kada procjenjuje profil rizičnosti svake institucije.

46      Naposljetku, tužitelj ističe nezakonitost Priloga I. Delegiranoj uredbi 2015/63 u kojem se detaljno navode različite etape metode izračuna koju SRB koristi kako bi utvrdio iznos ex ante doprinosa i navode matematičke formule koje SRB treba primijeniti.

a)      Prvi i drugi dio, koji se temelje na neuzimanju u obzir razlike u položaju institucija bankovne unije i na neopravdanosti isključenja osiguranih depozita iz osnovice za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa

47      Prvi dio prvog tužbenog razloga dijeli se na dva prigovora, koji se temelje, prvi, na neuzimanju u obzir razlike u položaju bankarskih sektora država članica sudionica i, drugi, na nedosljednosti povezanoj s neuzimanjem u obzir kriterija procjene koji su korišteni u okviru jedinstvenog nadzornog mehanizma (SSM).

48      Drugim dijelom prvog tužbenog zahtjeva tužitelj u biti tvrdi da se člankom 70. stavkom 2. drugim podstavkom točkom (a) Uredbe br. 806/2014 povređuje načelo jednakog postupanja jer se njime predviđa isključenje osiguranih depozita iz obaveza koje treba uzeti u obzir kako bi se izračunao godišnji osnovni doprinos.

49      SRB, Parlament, Vijeće i Komisija osporavaju tu argumentaciju.

1)      Prvi prigovor prvog dijela, koji se temelji na neuzimanju u obzir razlike u položaju bankarskih sektora država članica sudionica i drugi dio, koji se odnosi na neopravdanost isključenja osiguranih depozita iz osnovice za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa

50      Kao prvo, u okviru prvog prigovora prvoga dijela, tužitelj tvrdi da se raspodjela ex ante doprinosa među različitim institucijama bankovne unije, izvršena na temelju članka 70. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 806/2014 i članaka 6. i 7. te Priloga I. Delegiranoj uredbi 2015/63, primjenjuje na temelju kriterija čijim se načinima primjene ignoriraju razlike u položaju među bankarskim sektorima država članica sudionica. Konkretno, tim odredbama nisu uzeta u obzir specifična obilježja i jedinstven profil institucija sa sjedištem u Francuskoj (u daljnjem tekstu: francuske institucije), poput tužitelja. Tako se s tim institucijama, iako se nalaze u drukčijem položaju od položaja institucija sa sjedištem u drugim državama članicama sudionicama (u daljnjem tekstu: institucije drugih država članica), postupa na isti način kada je riječ o izračunu iznosa navedenih doprinosa.

51      U tom pogledu tužitelj ističe da se francuske institucije razlikuju od institucija drugih država članica time što, iako općenito imaju velik ukupan iznos obveza, raspolažu relativno niskim iznosom osiguranih depozita.

52      Tužitelj tvrdi da navodi to obilježje kako bi istaknuo da se i u odnosu prema njemu samom povređuje načelo jednakog postupanja. Ta povreda proizlazi iz činjenice da mu nizak iznos osiguranih depozita ne omogućuje da smanji svoj osnovni godišnji doprinos te se stoga „umjetno“ povećava relativna važnost tog doprinosa pri izračunu njegova ukupnog ex ante doprinosa.

53      Tužiteljev argument tako treba razumjeti na način da on u biti tvrdi da je stavljen u neravnopravan položaj s obzirom na institucije koje imaju povećan iznos osiguranih depozita, među ostalim, one koji imaju poslovni nastan u drugim državama članicama zbog toga što se njihove obveze mogu znatnije smanjiti u svrhe izračuna ex ante doprinosa tako da bi se prema njemu zapravo trebalo postupati drukčije s obzirom na te druge institucije.

54      Taj argument se preklapa s onima istaknutim u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga, koji se temelji na neopravdanosti isključenja osiguranih depozita iz osnovice za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa. Stoga ih valja ispitati zajedno.

55      U tom pogledu, prije svega valja utvrditi da se isključenje osiguranih depozita iz osnovice izračuna osnovnog godišnjeg doprinosa, predviđeno u članku 70. stavku 2. drugom podstavku točki (a) Uredbe br. 806/2014, primjenjuje na isti način na sve institucije koje ulaze u njegovo područje primjene, uključujući tako francuske institucije, među njima tužitelja, i na institucije drugih država članica, neovisno o iznosu njihovih osiguranih depozita.

56      Zatim, kada je riječ o tome nalaze li se francuske institucije, među njima tužitelj, u usporedivoj situaciji u odnosu na onu institucija drugih država članica u svrhe primjene navedenog isključenja, valja podsjetiti na to da se Direktivom 2014/59 i Uredbom br. 806/2014 osobito nastoji u okviru osigurateljne logike zajamčiti da financijski sektor pribavi dostatna financijska sredstva za SRM kako bi on mogao ispunjavati svoje funkcije, kao što je to navedeno u točki 42. ove presude. Kao protučinidbu za svoje obveze uplata ex ante doprinosa, sve institucije imaju koristi od tih doprinosa stabilnošću financijskog sustava osiguranog SRF‑om. Ta korist postoji neovisno o iznosu osiguranih depozita kojima institucije raspolažu i mjere u kojoj one mogu isključiti taj iznos iz osnovice za izračun svojega osnovnog godišnjeg doprinosa.

57      U tim okolnostima, sama činjenica da institucije raspolažu različitim iznosima osiguranih depozita ne stavlja ih u različite položaje s obzirom na predmet i cilj Direktive 2014/59 i Uredbe br. 806/2014.

58      Naposljetku, okolnost prema kojoj primjena tih kriterija dovodi do različitih iznosa ex ante doprinosa za tužitelja i za druge institucije rezultat je puke činjenice da raspolažu različitim iznosima osiguranih depozita.

59      Međutim, čak i pod pretpostavkom da francuske institucije, među njima tužitelj, raspolažu nižim iznosom osiguranih depozita nego institucije drugih država članica, ta okolnost nije dovoljna da bi se dokazala povreda načela jednakog postupanja.

60      U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da činjenica da je zakonodavac Unije donio propis u određenom području politike može imati različite posljedice za određene gospodarske subjekte u pogledu njihove pojedinačne situacije ili nacionalnih pravila koja se na njih primjenjuju jer se takva posljedica ne može smatrati povredom načela jednakog postupanja ako se navedeni propis temelji na objektivnim kriterijima koji su prikladni za njegove zadane ciljeve (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 19. rujna 2013., Panellinios Syndesmos Viomichanion Metapoiisis Kapnou, C‑373/11, EU:C:2013:567, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

61      U ovom slučaju, s jedne strane, valja utvrditi da se isključenje osiguranih depozita iz osnovice za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa temelji na objektivnim kriterijima. U tom pogledu, iz članka 3. stavka 1. točke 11. Uredbe br. 806/2014, koji upućuje na članak 2. stavak 1. točku 5. Direktive 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o sustavima osiguranja depozita (SL 2014., L 173, str. 149. i ispravak SL 2014., L 212, str. 47.) proizlazi da pojam „osigurani depoziti” u smislu Uredbe br. 806/2014, odgovara, u svrhe isključenja tih depozita iz osnovice za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa, pojmu „zajamčeni depoziti” u okviru sustava osiguranja depozitâ (SOD). Potonji pojam definira se na temelju objektivnih kriterija propisanih u članku 2. točkama 3. i 4. i u članku 6. Direktive 2014/49.

62      S druge strane, valja istaknuti da se to isključenje temelji na kriterijima prilagođenim zadanim ciljevima članka 70. stavka 2. drugog podstavka točke (a) Uredbe br. 806/2014. Naime, kao što je to pojasnio SRB, cilj navedenog isključenja, među ostalim, jest izbjeći dvostruko uračunavanje osiguranih depozita. U tom pogledu, valja podsjetiti na to da su institucije zbog navedenih depozita dužne uplatiti doprinose SOD‑ovima kojima pripadaju na temelju Direktive 2014/49. Međutim, iako, kao što to ističe tužitelj, osigurani depoziti nisu bili isključeni iz osnovice za izračun ex ante doprinosa, institucije su bile dužne, zbog tih istih osiguranih depozita, platiti ex ante doprinose usporedo s doprinosima koji omogućavaju financiranje SOD‑ova.

63      U tim okolnostima, izbor koji je zakonodavac Unije izvršio u članku 70. stavku 2. drugom podstavku točki (a) Uredbe br. 806/2014, da isključi osigurane depozite iz obveza institucija koje treba uzeti u obzir kako bi se izračunao osnovni godišnji doprinos, može se smatrati utemeljenim na objektivnim kriterijima i prilagođenim zadanim ciljevima te odredbe.

64      Slijedom toga valja odbiti prvi tužiteljev argument istaknut u prilog prvom prigovoru prvog dijela prvog tužbenog razloga te drugi dio tog tužbenog razloga.

65      Kao drugo, tužitelj ističe da metoda izračuna propisana odredbama navedenim u točki 50. ove presude ima za posljedicu da su ex ante doprinosi francuskih institucija znatno viši od doprinosa institucija drugih država članica i da su jako porasli od 2016.

66      U tom pogledu, prije svega, tužitelj ne osporava da se kriteriji izračuna tih ex ante doprinosa primjenjuju na isti način na francuske institucije, kojih je on dio, i na institucije drugih država članica.

67      Zatim, tužitelj ne pojašnjava utjecaj okolnosti navedene u točki 65. ove presude na ispitivanje nalazi li se on u položaju različitom od položaja institucija drugih država članica.

68      Naposljetku, i u svakom slučaju, razlog za povećani iznos ex ante doprinosa francuskih institucija jest nekoliko čimbenika koje tužitelj nije osporio.

69      Kao prvo, SRB je pojasnio, a da se to nije osporavalo, da francuske institucije općenito imaju veći udio obveza nego institucije drugih država članica, što odgovara više od jedne trećine obveza tijekom razdoblja koje je relevantno za izračun ex ante doprinosa.

70      Takva okolnost ima znatan utjecaj na iznos osnovnih godišnjih doprinosa predmetnih institucija i, posljedično, na iznos njihovih ex ante doprinosa. Naime, u skladu s člankom 103. stavkom 2. Direktive 2014/59 i člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, osnovni godišnji doprinos svake institucije razmjeran je iznosu obveza institucije, isključujući regulatorni kapital i osigurane depozite, u odnosu na obveze koje isključuju regulatorni kapital i osigurane depozite svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica. Primjena tih odredaba tako dovodi do toga da godišnji doprinosi francuskih institucija često budu puno viši od doprinosa institucija drugih država članica.

71      Međutim, tužitelj nije osporio zakonitost članka 103. stavka 2. Direktive 2014/59 i članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014, na temelju kojih je zakonodavac Unije odlučio zasnovati izračun ex ante doprinosa na iznosu obveza institucija.

72      Kao drugo, tužitelj nije osporio ni SRB‑ovu tvrdnju prema kojoj su se bilance francuskih institucija i njihove obveze povećale između 2016. i 2021., što je dovelo do povećanja osnovnog godišnjeg doprinosa tih institucija i slijedom toga, ex ante doprinosa koje je tužitelj bio dužan uplatiti.

73      Kao treće, SRB je pojasnio, a da se to nije osporavalo, da je povećanje ex ante doprinosa francuskih institucija bilo ubrzano mehanizmom zvanim „phasing‑in” izračuna tih doprinosa, kako je predviđen člankom 8. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/81 (u daljnjem tekstu: mehanizam phasing‑in). Prema tom mehanizmu, koji se usto primjenjuje na sve predmetne institucije, sve veći dio ex ante doprinosa institucija izračunava se na razini unije a ne na nacionalnoj razini jer taj udio iznosi 86,67 % ex ante doprinosa za razdoblje doprinosa 2021.

74      U tom pogledu SRB je pojasnio da takva okolnost znači da se profil rizičnosti francuskih institucija sve više i više mjeri s obzirom na profil rizičnosti institucija drugih država članica. Tako u pogledu udjela ukupnih obveza francuskih institucija u odnosu na ukupne obveze institucija drugih država članica, kao što je to navedeno u točki 69. ove presude, mehanizam „phasing‑in” pojašnjava – prema istim neosporenim SRB‑ovim navodima – zašto je iznos ex ante doprinosa francuskih institucija, među njima tužitelja, između 2016. i 2021. porastao više nego iznos doprinosa institucija drugih država članica.

75      Slijedom toga, ex ante doprinosi francuskih institucija, poput tužitelja, povećali su se zbog skupa objektivnih faktora, među kojima se nalazi sve veći iznos njihovih obveza, a ne zbog nejednakog postupanja s njima.

76      U tim okolnostima tužitelj nije dokazao da se odredbama navedenim u točki 50. ove presude povređuje načelo jednakog postupanja.

77      Kao treće, ne može se prihvatiti ni tužiteljev argument prema kojem mehanizam „phasing‑in” u biti dovodi do toga da se ne uzimaju u obzir specifična obilježja svakog bankovnog sektora i stvara nejednakost među bankovnim sektorima na štetu francuskog sektora.

78      Naime, tim argumentom nastoji se dovesti u pitanje samo postojanje tog mehanizma „phasing‑in”, a da tužitelj pritom ne ističe nezakonitost odredbe kojom se on predviđa, odnosno članka 8. stavka 1. Provedbene uredbe 2015/81.

79      U svakom slučaju, ta odredba odnosi se na sve institucije, među njima tužitelja. Slijedom toga, mehanizam „phasing‑in” jednako se primjenjuje na francuske institucije, među njima tužitelja, i na institucije drugih država članica. Osim toga, iako se tužiteljeva kritika treba razumjeti na način da on njome ističe da se francuske institucije ne nalaze u situaciji usporedivoj s onom institucija drugih država članica u okviru mehanizma „phasing‑in”, valja istaknuti da tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan konkretan dokaz kojim bi se pokazalo da se one zaista nalaze u takvoj drukčijoj situaciji u odnosu na onu drugih institucija u okviru tog mehanizma.

80      Kao četvrto, tužitelj tvrdi da je, pored činjenice da on ne predstavlja isti rizik kao institucije drugih država članica, malo vjerojatno da on može imati koristi od SRF‑a, imajući u vidu minimalne zahtjeve za regulatorni kapital i prihvatljive obveze (u daljnjem tekstu: MREL) koji se na njega primjenjuju i na nužnu provedbu bail‑in instrumenta u velikim proporcijama i prije bilo kakve SRF‑ove intervencije.

81      Prije svega valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom 40. Uredbe br. 806/2014, regulatorni kapital odgovara sredstvima koja su instituciji stavili na raspolaganje njezini dioničari ili drugi ulagači te dobiti koju je ostvarila a nije raspodijelila.

82      Zatim, prema članku 3. točki 49. Uredbe br. 806/2014, „prihvatljive obveze” su obveze i instrumenti kapitala koji nisu kapital određene kategorije i koji nisu isključeni iz područja primjene bail‑in instrumentom.

83      Osim toga, člankom 12. stavkom 16. prvim podstavkom točkama (a) do (f) Uredbe br. 806/2014 propisuje se da prihvatljiva obveza izdana kako bi se poštovalo MREL u smislu stavka 1. te odredbe mora biti instrument koji je izdan i u potpunosti plaćen, obveza se ne duguje samoj instituciji, nije ju osigurala institucija niti institucija za nju jamči, kupnju instrumenta nije niti izravno niti neizravno financirala institucija, obveza ima preostalo dospijeće od najmanje godine dana, ne proizlazi iz izvedenice ni iz depozita koji uživa prioritet u nacionalnoj stečajnoj hijerarhiji.

84      Naposljetku valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 73. i članka 27. Uredbe br. 806/2014, bail‑in instrument ograničava troškove sanacije subjekta koji propada, a koje snose porezni obveznici tako što se njime osigurava da dioničari i vjerovnici subjekta koji propada snose odgovarajuće gubitke i preuzmu odgovarajući dio troškova koji proizlaze iz propadanja subjekta. Jednako tako, iz uvodne izjave 83. Uredbe br. 806/2014 proizlazi da, kao bi se zajamčila učinkovitost bail‑in instrumenta, članak 12. te uredbe propisuje da institucije moraju imati dostatne iznose regulatornog kapitala i prihvatljivih obveza kako bi pokrili gubitke i dokapitalizirali institucije koje propadaju.

85      S obzirom na to tužitelj ne osporava da se Uredbom br. 806/2014 i Delegiranom uredbom 2015/63 s njim postupa na isti način kao i s drugim predmetnim institucijama kada je riječ o uzimanju u obzir zahtjeva u području MREL‑a i provedbe bail‑in instrumenta.

86      Iako bi se u tim okolnostima tužiteljeva argumentacija trebala shvatiti na način da on njome zapravo tvrdi da se s njim postupalo lošije zbog toga što se Uredbama br. 806/2014 i Delegiranom uredbom 2015/63 nisu dovoljno uzeli u obzir zahtjevi u području MREL‑a i provedbe bail‑in instrumenta u svrhe izračuna iznosa ex ante doprinosa, valja istaknuti sljedeće.

87      Prije svega, tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan konkretan dokaz kojim bi nastojao osporiti SRB‑ovu tvrdnju prema kojoj institucije koje imaju velike obveze, poput nje same, imaju čak i više mogućnosti da iskoriste sanacijske mehanizme usvojene Uredbom br. 806/2014, i to unatoč zahtjevima koji se na njih primjenjuju u području MREL‑a ili drugih bonitetnih zahtjeva. Usto se u vezi s tom uvodnom izjavom 5. Delegirane uredbe 2015/63 naglašava da što je institucija veća to je veća vjerojatnost da bi u slučaju poteškoća sanacijsko tijelo moglo smatrati da je u javnom interesu da provede njegovu sanaciju i da koristi SRF kako bi se osigurala učinkovita primjena instrumenata sanacije.

88      Zatim se člankom 6. stavkom 2. točkom (a) Delegirane uredbe 2015/63 predviđa pokazatelj rizika koji se temelji, među ostalim, na zahtjevima u području MREL‑a prilikom ocjene profila rizičnosti institucije u svrhe izračuna iznosa ex ante doprinosa. Međutim, tužitelj nije tvrdio da je važnost tog pokazatelja rizika nedovoljna prilikom izračuna ex ante doprinosa.

89      U tom pogledu valja dodati da, iako je točno da se člankom 20. Delegirane uredbe 2015/63 omogućava da se u prijelaznom razdoblju navedeni pokazatelj rizika ne uzima u obzir prilikom izračuna ex ante doprinosa, tužitelj ipak nije osporavao valjanost te odredbe.

90      Naposljetku, iz članaka 22. i 27. Uredbe br. 806/2014 proizlazi da se prilikom donošenja sanacije na temelju te uredbe bail‑in instrument treba primijeniti na isti način na sve institucije prije korištenja SRF‑a. Osim toga, mogućnost korištenja bail‑in instrumenta ne isključuje potencijalno korištenje SRF‑a. U tim okolnostima tužitelj nije dokazao da se francuske institucije nalaze u drukčijem položaju od položaja institucija drugih država članica zbog njihova MREL‑a i mogućnosti da primijene bail‑in instrument.

91      Kao peto, tužitelj tvrdi da je na sastanku od 9. prosinca 2014. Vijeće usvojilo politički sporazum prema kojem bi tijekom prijelaznog razdoblja „francuski i njemački doprinosi” trebali biti na istoj razini.

92      Međutim, iz zapisnika tog sastanka Vijeća, objavljenog na njegovoj internetskoj stranici, ne proizlazi da je takav sporazum sklopljen.

93      Stoga treba odbiti tužiteljev argument.

94      Kao šesto, tužitelj smatra da se s njim nejednako postupalo zbog toga što nije mogao koristiti sustav izračuna ex ante doprinosa koji se primjenjuje na male i srednje institucije.

95      Člankom 10. Delegirane uredbe 2015/63 i člankom 8. stavkom 5. Provedbene uredbe 2015/81 propisuju se posebni sustavi u korist malih i srednjih institucija, iz čega proizlazi, s jedne strane, da su ex ante doprinosi malih institucija načelno i osim u posebnim okolnostima, paušalni iznosi i, s druge strane, da su ex ante doprinosi srednjih institucija, jednim dijelom, paušalni i da, drugim dijelom, mogu biti izračunani prema pravilima koja se primjenjuju na sve druge institucije. Međutim, uzimajući u obzir razmatranja navedena u točki 87. ove presude, velike institucije koje imaju jako velike iznose obveza, poput tužitelja, u pogledu korištenja SRF‑a nemaju profil rizičnosti koji je jednak profilu rizičnosti malih i srednjih institucija ili niži od njih. Slijedom toga, te se dvije kategorije u svrhe izračuna ex ante doprinosa ne nalaze u usporedivoj situaciji.

96      Stoga, i s obzirom na sva prethodna razmatranja, tužitelj nije dokazao da članak 70. stavak 1. i stavak 2. drugi podstavak točke (a) i (b) Uredbe br. 806/2014 i članci 6. i 7. te Prilog I. Delegiranoj uredbi 2015/63 povređuju načelo jednakog postupanja.

97      Slijedom toga valja odbiti prvi prigovor prvog dijela i drugi dio prvog tužbenog zahtjeva kao neosnovane.

2)      Drugi prigovor prvog dijela, koji se temelji na nedosljednosti povezanoj s neuzimanjem u obzir kriterija ocjene koji su korišteni u okviru SSM‑a

98      Tužitelj tvrdi da je, s obzirom na kontinuitet i jaku povezanost između SSM‑a i SRM‑a, nedosljedno procjenjivati rizik koji neka institucija predstavlja u okviru SRM‑a a da se pritom ne uzmu u obzir kriteriji procjene koji se koriste u okviru SSM‑a i kojima se jamči da su institucije koje će najvjerojatnije koristiti SRF one koje najviše doprinose njegovu financiranju. Neuzimanje u obzir kriterija procjene koji se koriste u okviru SSM‑a tako bi dovelo do kažnjavanja institucija za koje je manje vjerojatno da će koristiti SRF, osobito uzimajući u obzir njihovu stabilnost priznatu u okviru SSM‑a.

99      U tom pogledu valja prije svega utvrditi da, unatoč zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 38. i 39. ove presude, tužitelj ne pojašnjava dovoljno jasno zbog čega je navodni zahtjev dosljednosti s kriterijima navedenim u točki 98. ove presude relevantan za dokazivanje da se pri postupanju s njim povrijedilo načelo jednakog postupanja.

100    Iako u tim okolnostima tužiteljevu argumentaciju treba razumjeti na način da on njome u biti tvrdi da se s njim postupa na isti način kao i s drugim institucijama koje imaju veći profil rizičnosti s obzirom na kriterije procjene korištene u okviru SSM‑a, dok je prema tim kriterijima manja vjerojatnost da će koristiti SRF, valja istaknuti sljedeće.

101    Svakako je točno, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 11., 13., 15. i 52. Uredbe br. 806/2014, da postoji komplementarna veza između pravila uspostavljenih u okviru SRM‑a i pravila donesenih u okviru SSM‑a.

102    Konkretno, određeni kriteriji procjene korišteni u okviru SRM‑a slični su onima koji se koriste u okviru SSM‑a, kako su predviđeni, među ostalim, Uredbom (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL 2013., L 176, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 13., str. 3. i ispravak SL 2017., L 20, str. 2.).

103    Tako nekoliko kriterija propisa o SRM‑u koriste pojmove koji odgovaraju pojmovima propisa usvojenih u okviru SSM‑a i čak su definirani izričitim upućivanjem na SSM. To je osobito slučaj s pojmovima „regulatorni kapital”, „omjer financijske poluge” ili „stopa redovnog osnovnog kapitala” koji su odlučujući za primjenu pokazatelja rizika navedenih u članku 6. stavku 2. točkama (a) do (c) Delegirane uredbe 2015/63 i koji su definirani, u članku 3. te delegirane uredbe, upućivanjem na Uredbu br. 575/2013.

104    Međutim, unatoč toj komplementarnoj vezi, valja utvrditi da, kao što to ističe SRB a da mu to nije osporeno, zadani ciljevi propisa u vezi sa SRM‑om u području sanacije institucija različiti su od onih koji se nastoje postići propisom u vezi sa SSM‑om u vezi sa zahtjevima u području nadzora.

105    Tako, s jedne strane, propis Unije u području sanacije institucija ima za cilj, u dijelu koji se odnosi na ex ante doprinose, kao što to proizlazi iz točke 42. ove presude, u okviru osigurateljne logike zajamčiti da financijski sektor pribavi dostatna financijska sredstva za SRM kako bi on mogao ispunjavati svoje funkcije potičući poslovanje predmetnih institucija po modelu koji predstavlja manji rizik.

106    S druge strane, propis Unije o bonitetnim zahtjevima, sam po sebi, ima za cilj, prema uvodnoj izjavi 32. Uredbe br. 575/2013, potaknuti ekonomski korisne bankarske aktivnosti koje služe općem interesu te obeshrabriti neodržive financijske špekulacije koje ne donose pravu dodanu vrijednost, ali i, na temelju uvodne izjave 42. te uredbe, upotrijebiti bolje metode za mjerenje i upravljanje rizicima te njihovu uporabu za potrebe regulatornog kapitala.

107    Konkretnije, iz toga slijedi da procjena rizika prilikom primjene propisa u vezi sa SRM‑om i procjena rizika u okviru SSM‑a ispunjavaju različite ciljeve. Tako se procjena rizika u okviru stupa II SSM‑a izvršava kako bi ispunila bonitetne zahtjeve koji su njime određeni kako bi se zajamčilo da određena institucija ima dostatan regulatorni kapital za suočavanje sa svakim posebnim rizikom koji nije pokriven stupom I SSM‑a, koji odgovara međusektorskoj procjeni rizika neke institucije. Rezultatom takve procjene nastoje se odrediti bonitetni zahtjevi koji se trebaju primijeniti na određenu instituciju kako bi se izbjeglo da propadne.

108    Međutim, procjena rizika u okviru prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na profil rizičnosti, predviđena u članku 70. stavku 2. drugom podstavku točki (b) Uredbe br. 806/2014 i u člancima 5. do 9. Delegirane uredbe 2015/63, izvršava se kako bi se raspodijelili ex ante doprinosi među svim predmetnim institucijama. Rezultatom takve procjene nastoji se ocijeniti ne samo rizik propasti određene institucije nego i šire, rizik da će institucija koja propada koristiti SRF.

109    Osim toga, propis u vezi sa SRM‑om odgovara posebnoj logici na način da se profil rizičnosti određene institucije procjenjuje i s obzirom na profil rizičnosti svih drugih predmetnih institucija.

110    Uzimajući u obzir posebne predmete i ciljeve propisa u vezi sa SRM‑om i propisa u vezi sa SSM‑om, kao i komparativnu logiku potonjeg propisa, iz same činjenice da pravni okvir kojim se uređuje izračun ex ante doprinosa SRM‑a ne preuzima kao takve kriterije procjene predviđene u okviru SSM‑a ne može se zaključiti da postoji povreda načela jednakog postupanja.

111    Slijedom toga, valja odbiti drugi prigovor prvog dijela prvog tužbenog razloga kao neosnovan i, s njime, taj dio u cijelosti.

b)      Treći dio, koji se temelji na neopravdanosti neoduzimanja prihvatljivih obveza koje ispunjavaju bonitetne zahtjeve na temelju MREL‑a

112    Tužitelj tvrdi da se člankom 70. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 806/2014 i člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63 povređuju načelo jednakog postupanja zbog toga što ni članak 70. stavak 2. drugi podstavak točka (a) Uredbe br. 806/2014 ni članak 5. stavak 1. Delegirane uredbe 2015/63 ne predviđaju oduzimanje prihvatljivih obveza od obveza koje je dužan uzeti u obzir kako bi se izračunao osnovni godišnji doprinos. Tim propisom trebalo se predvidjeti takvo oduzimanje jer su prihvatljive obveze „kvazivlasnički kapital” koji se uspostavlja kako bi se ispunili bonitetni zahtjevi na temelju MREL‑a i koji služe apsorbiranju gubitaka i uspostavi bail‑in instrumenta.

113    SRB, Parlament, Vijeće i Komisija osporavaju tu argumentaciju.

114    S obzirom na pojašnjenja koja je tužitelj dao na raspravi, valja utvrditi da on u biti tvrdi, kao prvo, da povreda načela jednakog postupanja proizlazi iz činjenice da se prihvatljive obveze nalaze u usporedivoj situaciji s regulatornim kapitalom, ali se s njima postupa na različit način nego s tim kapitalom jer one nisu, na temelju članka 70. stavka 2. drugog podstavka točke (a) Uredbe br. 806/2014, isključene iz obveza koje se uzima u obzir kako bi se izračunao osnovni godišnji doprinos.

115    U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, na temelju članka 70. stavka 2. drugog podstavka točke (a) Uredbe br. 806/2014, regulatorni kapital isključen iz obveza koje se uzima u obzir kako bi se izračunao osnovni godišnji doprinos. Međutim, ni člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014 ni člankom 5. stavkom 1. Delegirane uredbe 2015/63, kojim se predviđa isključenje određenih obveza iz izračuna osnovnog godišnjeg doprinosa, nisu isključene prihvatljive obveze iz navedenih obveza.

116    S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 40. ove presude, valja ispitati jesu li, s obzirom na predmet i cilj Uredbe br. 806/2014, prihvatljive obveze u usporedivoj situaciji s onom regulatornog kapitala, na način da bi ih trebalo isključiti iz izračuna osnovnog godišnjeg doprinosa.

117    U tom pogledu valja utvrditi da, u skladu s člankom 17. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014 i člankom 48. stavkom 1. Direktive 2014/59, u slučaju primjene bail‑in instrumenta na instituciju u okviru postupka sanacije, nacionalna tijela za sanaciju izvršavaju ovlasti za otpis i konverziju potraživanja prije svega na regulatornom kapitalu i zatim – „ako, i samo ako” raspoloživi regulatorni kapital nije mogao apsorbirati gubitke – na prihvatljivim obvezama.

118    Osim toga, na temelju članka 21. stavka 1. i 7.a Uredbe br. 806/2014, SRB izvršava ovlast za otpis ili konverziju prihvatljivih obveza neovisno o sanacijskoj mjeri samo za prihvatljive obveze koje ispunjavaju posebne i restriktivne uvjete iz članka 12.g stavka 2. točke (a) te uredbe, osim uvjeta koji se odnosi na preostalo dospijeće obveza, kako je utvrđeno člankom 72.c stavkom 1. Uredbe br. 575/2013. Te odredbe dokazuju da su mogućnosti za SRB da neovisno o sanacijskoj mjeri provede otpis i konverziju prihvatljivih obveza ograničene posebnim i ograničavajućim uvjetima, za razliku od onoga što vrijedi za regulatorni kapital.

119    Naposljetku, člankom 27. stavkom 5. Uredbe br. 806/2014 propisuje se da se u iznimnim okolnostima, kad je primijenjen bail‑in instrument, određene obveze mogu isključiti ili djelomično isključiti iz primjene otpisa ili konverzije. Međutim, takva mogućnost ne postoji za regulatorni kapital.

120    Stoga, protivno onomu što tvrdi tužitelj, prihvatljive obveze nemaju istu sposobnost apsorpcije gubitaka institucija kao regulatorni kapital.

121    U tim okolnostima valja zaključiti da unatoč zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse na koju se podsjeća u točki 39. ove presude tužitelj nije dokazao da se prihvatljive obveze nalaze u usporedivoj situaciji s regulatornim kapitalom u pogledu njihove sposobnosti da apsorbiraju gubitke i uspostave bail‑in instrument.

122    Kao drugo, tužitelj kritizira činjenicu da se člankom 5. stavkom 1. Delegirane uredbe 2015/63 ne predviđa oduzimanje prihvatljivih obveza od obveza koje služe kao osnovica za izračun radi utvrđenja osnovnog godišnjeg doprinosa.

123    U tom pogledu valja utvrditi da se tom odredbom ne predviđa ni isključenje regulatornog kapitala iz obveza koje služe kao osnovica za izračun radi utvrđenja osnovnog godišnjeg doprinosa jer je to isključenje predviđeno u članku 70. stavku 2. drugom podstavku točki (a) Uredbe br. 806/2014.

124    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da uzimanje u obzir načela jednakog postupanja ne može opravdati oduzimanje prihvatljivih obveza iz obveza koje služe kao osnovica za izračun radi utvrđivanja osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na to da su u Delegiranoj uredbi 2015/63 izdvojene situacije s vrlo specifičnim značajkama izravno povezanima s rizicima koji su svojstveni predmetnim obvezama (vidjeti u tom smislu presudu od 3. prosinca 2019., Iccrea Banca, C‑414/18, EU:C:2019:1036, t. 95.).

125    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da činjenica da u članku 5. stavku 1. Delegirane uredbe 2015/63 nije predviđeno oduzimanje prihvatljivih obveza od obveza koje služe kao osnovica za izračun radi utvrđivanja osnovnog godišnjeg doprinosa nije povreda načela jednakog postupanja.

126    Slijedom navedenog, treći dio prvog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

c)      Četvrti dio, koji se temelji na činjenici da ex ante doprinosi nisu reprezentativni za rizik koji se stvarno nosi zbog kriterija izračuna multiplikatora prilagodbe

127    Četvrtim dijelom prvog tužbenog razloga tužitelj ističe da se člankom 70. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 806/2014 i člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63 povređuje načelo jednakog postupanja zbog toga što ex ante doprinosi nisu reprezentativni za rizik koji se stvarno nosi zbog kriterija izračuna multiplikatora prilagodbe. U tom pogledu tužitelj ističe tri tužbena razloga, koji se temelje, prvi, na neuzimanju u obzir sveobuhvatnog stvarnog profila rizičnosti svake institucije, drugi, na neocjenjivanju čimbenika rizika u pogledu svih zahtjeva koje je nadzorno tijelo naložilo u okviru SSM‑a i, treći, na nemogućnosti sveobuhvatnog uzimanja u obzir svake pojedinačne posebnosti svake institucije.

1)      Prvi prigovor, koji se temelji na neuzimanju u obzir sveobuhvatnog stvarnog profila rizičnosti svake institucije

128    Tužitelj tvrdi da se kriteriji određeni u „člancima 6. i sljedećima” Delegirane uredbe 2015/63 zasnivaju na uzimanju u obzir čimbenika rizika koji su obuhvaćeni pojedinačno a ne na uzimanju u obzir sveobuhvatnog stvarnog profila rizičnosti svake institucije.

129    SRB, Parlament, Vijeće i Komisija osporavaju tu argumentaciju.

130    Prije svega, valja istaknuti da, protivno sudskoj praksi navedenoj u točki 39. ove presude, tužitelj nije precizno identificirao usporedive situacije u kojima se, prema njegovu mišljenju, postupalo različito ili različite situacije u kojima se prema njegovu mišljenju postupalo jednako u pogledu toga kako je zakonodavac Unije utvrdio kriterije prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na profil rizičnosti.

131    Zatim je nesporno da se kriteriji izračuna multiplikatora prilagodbe, koji vode do prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na kriterij rizika primjenjuju na sve predmetne institucije, poput tužitelja, osim kriterija koji su prihvatljivi za uplatu paušalnog doprinosa na temelju članka 10. Delegirane uredbe 2015/63 i onih koji su navedeni u članku 11. te delegirane uredbe. U tim okolnostima se s tužiteljem u pogledu navedenih kriterija nije postupalo na drukčiji način.

132    Osim toga, tužitelj nije ni tvrdio a još manje dokazao da povreda načela jednakog postupanja proizlazi iz činjenice da se s njim treba postupati na isti način kao i prema drugim institucijama kada je riječ o primjeni kriterija izračuna multiplikatora prilagodbe navedenog u ovoj presudi.

133    Usto, čak i pod pretpostavkom da se tužiteljeva kritika treba razumjeti na način da se njome ističe da se on ne nalazi u situaciji usporedivoj s onom drugih institucija i da se s njim treba postupati na drukčiji način, valja istaknuti da tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan konkretan dokaz kojim bi se pokazalo da se nalazi u takvoj situaciji.

134    Naposljetku i u svakom slučaju, tužiteljeva argumentacija zasniva se na pogrešnim premisama. Kao prvo, tužitelj pogrešno tvrdi da se kriterijima određenim Delegiranom uredbom 2015/63 ne uzima u obzir sveobuhvatni stvarni profil rizičnosti institucija. Naime, neki od četiriju stupova rizika navedenih u članku 6. Delegirane uredbe 2015/63, osobito oni koji se odnose na važnost institucije za stabilnost financijskog sustava ili gospodarstva, omogućavaju takvu sveobuhvatnu analizu.

135    Kao drugo, valja odbiti kritike tužitelja protiv kriterija predviđenog u „članku 6. i sljedećima” Delegirane uredbe 2015/63 zbog toga što se njima uzimaju u obzir male regionalne banke, što dovodi do negativnih predrasuda prema velikim institucijama jer te regionalne banke drže znatan iznos osiguranih depozita, za razliku od velikih institucija, poput tužitelja, čije aktivnosti ipak nisu rizičnije.

136    Naime, s jedne strane, iz točaka 51. do 63. ove presude proizlazi da tužitelj nije dokazao da se isključenjem osiguranih depozita u svrhe izračuna ex ante doprinosa povređuje načelo jednakog postupanja. S druge strane, uzimajući u obzir razmatranja navedena u točkama 94. i 96. ove presude, velike institucije koje imaju jako velike iznose obveza, poput tužitelja, nemaju jednak profil rizičnosti kao male i srednje institucije ili slabiji od njih. Slijedom toga, te dvije kategorije ne nalaze se u usporedivoj situaciji za potrebe ocjene koju SRB treba izvršiti kako bi izračunao ex ante doprinose.

137    Stoga ovaj prigovor valja odbiti kao neosnovan.

2)      Drugi prigovor, koji se temelji na neocjenjivanju čimbenika rizika u pogledu zahtjeva koje je nadzorno tijelo naložilo u okviru SSM‑a

138    Tužitelj tvrdi da metoda prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na profil rizičnosti dovodi do toga da se čimbenici rizika ocjenjuju neovisno o bilo kakvom zahtjevu koji je nadzorno tijelo naložilo u okviru SSM‑a. Međutim, prema kriterijima koji su dio SSM‑a, francuske institucije manje su rizične od bankovne unije, iako se prema kriterijima procjene navedenima u Delegiranoj uredbi 2015/63 čine najrizičnijima.

139    SRB i Vijeće osporavaju te argumente.

140    Ovaj prigovor i drugi prigovor prvog dijela prvog tužbenog razloga, koji je odbijen u točkama 100. do 110. ove presude, u biti se preklapaju.

141    Stoga ovaj prigovor valja odbiti zbog istih razloga.

3)      Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nemogućnosti sveobuhvatnog uzimanja u obzir svake pojedinačne posebnosti svake institucije

142    Tužitelj smatra da se člankom 70. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 806/2014 i člancima 6. i 7 te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63 povređuje načelo jednakog postupanja zbog toga što se u okviru postupka koji se jednako primjenjuje na sve institucije i kako bi se među njima jednako i razmjerno raspodijelio odgovarajući iznos na godišnju ciljnu razinu, ne može sveobuhvatno uzeti u obzir svaka pojedinačna posebnost svake institucije.

143    SRB i Vijeće osporavaju tu argumentaciju.

144    Prije svega, valja istaknuti da formulacijom svojega prigovora tužitelj sam priznaje da se kritizirana metoda izračuna ex ante doprinosa primjenjuje na isti način na sve institucije.

145    Zatim, ako se tužiteljeva kritika treba razumjeti na način da se njome ističe da se on ne nalazi u usporedivoj situaciji s onom drugih institucija i da se s njim treba postupati na drukčiji način, valja istaknuti da tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan konkretan dokaz kojim bi se dokazalo da se nalazi u takvoj situaciji.

146    Naposljetku, i u svakom slučaju, tužiteljevom argumentacijom zapravo se tvrdi da kriteriji prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na profil rizičnosti nisu prikladni. Međutim, tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan detaljan dokaz kojim bi se konkretno nastojalo dokazati da su ti kriteriji neprikladni jer se njime samo navode nepotkrijepljene tvrdnje.

147    Slijedom toga treći prigovor i s njime četvrti dio prvog tužbenog razloga treba odbiti u cijelosti.

2.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

148    Tužitelj tvrdi da se člankom 70. stavkom 1. i stavkom 2. drugim podstavkom točkama (a) i (b) Uredbe br. 806/2014 i člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63 utvrđuju pravila izračuna ex ante doprinosa kojima se povređuje načelo proporcionalnosti.

149    SRB, Parlament, Vijeće i Komisija osporavaju tu argumentaciju.

150    Načelo proporcionalnosti, koje je dio općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije mogu ostvariti legitimne ciljeve koje slijedi zakonodavstvo o kojem je riječ i da ne prelaze granice onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva, pri čemu, u slučaju kada postoji izbor između više prikladnih mjera, valja upotrijebiti najmanje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne s obzirom na ciljeve koje se želi postići (presude od 4. svibnja 2016., Philip Morris Brands i dr., C‑547/14, EU:C:2016:325, t. 165. i od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB, T‑758/18, EU:T:2021:28, t. 142., vidjeti u tom smislu i presudu od 8. lipnja 2010., Vodafone i dr., C‑58/08EU:C:2010:321, t. 51.).

151    Što se tiče sudskog nadzora pretpostavki spomenutih u točki 150. ove presude, valja podsjetiti na to da, prilikom određivanja načina izračuna ex ante doprinosâ zakonodavac Unije ima široku ovlast prosudbe kada je potrebno intervenirati u područje koje za njega uključuje izbore političke, ekonomske i socijalne naravi i u kojem je pozvan izvršiti složene procjene (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 117. i 118.).

152    Nadalje, u vezi s delegiranom ovlasti u smislu članka 290. UFEU‑a, Komisija ima, u okviru izvršavanja ovlasti koje su joj povjerene, široku marginu prosudbe kad je pozvana provesti složene ocjene i procjene (vidjeti u tom smislu presudu od 11. svibnja 2017., Dyson/Komisija, C‑44/16 P, EU:C:2017:357, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

153    Isto vrijedi i za Delegiranu uredbu 2015/63 kojom je Komisija na temelju članka 103. stavka 7. Direktive 2014/59 precizirala pravila prilagodbe ex ante doprinosa profilu rizičnosti.

154    Naime, kao što to proizlazi iz dokumenata u vezi s donošenjem Delegirane uredbe 2015/63, osobito dokumenata „JRC technical work supporting Commission second level legislation on risk based contributions to the (single) resolution fund” (JRC‑ova tehnička studija u potporu Komisijinu zakonodavstvu druge razine o doprinosima (jedinstvenim) sanacijskim fondovima koji se temelje na rizicima, u daljnjem tekstu: „JRC‑ova tehnička studija”) i „Commission Staff Working Document: estimates of the application of the proposed methodology for the calculation of contributions to resolution financing arrangements” (Radni dokument Komisijinih službi: procjene primjene predložene metodologije za izračun doprinosa aranžmanima financiranja sanacije) izrada takvih pravila podrazumijeva Komisijine složene ocjene i procjene jer se njima trebaju ispitati različiti elementi s obzirom na to koji se različiti tipovi rizika obuhvaćaju u bankovnom i financijskom sektoru.

155    U tim okolnostima, i u skladu sa sudskom praksom (vidjeti u tom smislu presude od 4. svibnja 2016., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑358/14, EU:C:2016:323, t. 79., 96. i 97. i navedenu sudsku praksu, i od 21. prosinca 2022., Firearms United Network i dr./Komisija, T‑187/21, neobjavljenu, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2022:848, t. 122. i 123. i navedenu sudsku praksu), nadzor Općeg suda nad poštovanjem načela proporcionalnosti mora se ograničiti na ispitivanje jesu li mjere koje su donijeli zakonodavac Unije i Komisija očito neprikladne s obzirom na zadani cilj, idu li očito iznad onoga što je nužno za postizanje tog cilja ili dovode do nepogodnosti koje su očito neproporcionalne navedenom cilju.

156    U tom pogledu tužitelj u biti ističe tri argumenta.

157    Kao prvo, valja ispitati njegov argument prema kojem se člankom 70. stavkom 1. i stavkom 2. drugim podstavkom točkama (a) i (b) Uredbe br. 806/2014 i člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegirane uredbe 2015/63 povređuje načelo proporcionalnosti zbog toga što izračun ex ante doprinosa svake institucije ovisi o situaciji druge institucije, a da se pritom ne poštuje cilj ujednačene raspodjele s obzirom na rizik. Konkretnije, francuski bankovni sektor nosi neproporcionalno opterećenje zbog te međuovisnosti među institucijama.

158    Kada je prije svega riječ o prikladnosti metode izračuna ex ante doprinosa, s jedne strane, valja podsjetiti na to da je Sud već priznao da se zakonodavac Unije mogao odlučiti, u okviru svoje široke margine prosudbe, za način izračuna ex ante doprinosa koji se zasniva na komparativnom uzimanju u obzir, osobito, financijskog stanja svake institucije s odobrenjem za rad u državama članicama sudionicama (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021.:601, t. 118.).

159    S druge strane, tužitelj nije istaknuo nijedan dokaz kojim bi se mogli dovesti u pitanje razlozi koji podupiru to utvrđenje ili SRB‑ova tvrdnja prema kojoj se takvom metodom izračuna nastoji potaknuti institucije da usvoje pravila o poslovanju po modelu koji predstavlja manji rizik time što ih se potiče, među ostalim, da poboljšaju svoj položaj s obzirom na druge institucije.

160    U tim okolnostima tužitelj ne može tvrditi da je izračun ex ante doprinosa na temelju komparativnog uzimanja u obzir financijske situacije svake institucije očito neprikladna mjera za postizanje cilja navedenog u točki 159. ove presude.

161    Što se tiče nužnosti metode navedene u točki 159. ove presude, tužitelj ističe da bi se ex ante doprinosi mogli izračunati drugom metodom koja bi se temeljila samo na podacima same predmetne institucije. Međutim, pod pretpostavkom da bi takva metoda dovela do nižeg i time manje obvezujućeg ex ante doprinosa za institucije, nije dokazano da bi ona omogućila da se postigne cilj naveden u točki 159. ove presude jednako učinkovito kao i komparativnom metodom izračuna koju su uspostavili zakonodavac Unije i Komisija.

162    S obzirom na nedosljednost tužiteljevih argumenata, nije dokazano da ta metoda izračuna nadilazi ono što je nužno da bi se postigao cilj naveden u točki 159. ove presude.

163    Naposljetku, tužitelj nije dokazao da bi izračun ex ante doprinosa na temelju komparativnog uzimanja u obzir financijske situacije svake institucije doveo do očito neproporcionalnih nepogodnosti s obzirom na zadani cilj opisan u točki 159. ove presude.

164    Kao drugo, tužitelj tvrdi da se procjena profila rizičnosti institucija za potrebe izračuna ex ante doprinosa temelji na kriterijima koji nisu u korelaciji s onima koji se primjenjuju u okviru SSM‑a. Zbog tog nepostojanja korelacije, na tužitelja se primjenjuje ex ante doprinos čiji je iznos umjetno povećan i neproporcionalan.

165    Kao prvo, kada je riječ o prikladnosti kriterija procjene profila rizičnosti institucija, kako su utvrđeni člankom 103. stavkom 7. Direktive 2014/59, na koji uostalom upućuju članak 70. stavak 2. drugi podstavak točka (b) Uredbe br. 806/2014, članci 6. i 7. te Prilog I. Delegiranoj uredbi 2015/63, iz njihova sadržaja te uvodne izjave 107. Direktive 2014/59, uvodne izjave 109. Uredbe br. 806/2014 i uvodne izjave 5. Delegirane uredbe 2015/63 proizlazi da se tim kriterijima nastoji osigurati da su institucije koje posluju po modelu koji predstavlja veći rizik dužne uplaćivati veće ex ante doprinose od onih koje posluju po modelu koji predstavlja manji rizik.

166    Međutim, tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan konkretan dokaz kojim bi se dovela u pitanje činjenica da navedeni kriteriji mogu omogućiti postizanje takvog cilja. U tom pogledu on je samo iznio nepotkrijepljenu tvrdnju prema kojoj su kriteriji koji su korišteni za procjenu rizika u okviru SSM‑a prikladniji za osiguranje toga da institucije koje predstavljaju povećani rizik više doprinose SRF‑u. Međutim, s obzirom na razmatranja navedena u točkama 104. do 111. ove presude, takav argument ne može se prihvatiti jer su ciljevi propisa u vezi sa SRM‑om i ciljevi propisa o SSM‑u različiti.

167    U tim okolnostima treba odbiti tužiteljeve argumente kojima se nastoji dokazati da su odredbe navedene u točki 165. ove presude, kojima se propisuju kriteriji prilagodbe ex ante doprinosa profilu rizičnosti institucija, očito neprikladne s obzirom na cilj koji se navodi u navedenoj točki.

168    Kao drugo, što se tiče nužnosti uzimanja u obzir kriterija koji proizlazi iz odredaba navedenih u točki 165. ove presude, tužitelj tvrdi da bi eventualno uzimanje u obzir kriterija korištenih u okviru SSM‑a za potrebe izračuna ex ante doprinosa moglo dovesti do manje opterećenja za predmetne institucije.

169    Međutim, kao što je Sud to istaknuo u presudi od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB (C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021.:601, t. 113.), kriterijima predviđenim odredbama navedenim u točki 165. ove presude nastoji se raspodijeliti iznos godišnje ciljne razine među svim predmetnim institucijama. Tako, iako zamjenski kriteriji onih koji proizlaze iz tih odredaba, poput kriterija korištenih u okviru SSM‑a, dovode do manje opterećenja za određene institucije, oni istodobno dovode do više opterećenja za druge institucije. Unatoč tomu, tužitelj nije pojasnio kako bi primjena navedenih zamjenskih kriterija stvorila manje opterećenja za sve predmetne institucije.

170    Osim toga, pod pretpostavkom da takvi kriteriji dovode do nižeg ex ante doprinosa za institucije, tužitelj ne pojašnjava kako primjena tih kriterija omogućava postizanje cilja navedenog u točki 165. ove presude jednako učinkovito kao primjena kriterija proizašlih iz odredaba navedenih u toj točki, unatoč činjenici da su, kao što to proizlazi iz točaka 104. do 111. ove presude, zadani ciljevi SSM‑a i, konkretnije, zakonodavstva Unije u pogledu nadzora različiti od onih obuhvaćenih propisima o sanaciji institucija.

171    U tim okolnostima tužitelj nije dokazao zbog čega kriteriji uspostavljeni odredbama navedenim u točki 165. ove presude očito nadilaze ono što je nužno kako bi se postigao cilj naveden u istoj točki.

172    Treće, tužitelj nije dokazao ni da bi prilagodba ex ante doprinosa profilu rizičnosti institucija, s obzirom na kriterije uspostavljene odredbama navedenima u točki 165. ove presude dovela do nepogodnosti koje su očito neproporcionalne navedenom cilju s obzirom na zadani cilj opisan u navedenoj točki ove presude.

173    Kao treće, tužitelj ističe da je povrijeđeno načelo proporcionalnosti jer je iznos ex ante doprinosa gotovo isključivo određen osnovnim godišnjim doprinosom. Prema njegovu mišljenju, glavni parametar ex ante doprinosa ostaje veličina bilance a ne multiplikator prilagodbe koji time što oscilira između 0,8 i 1,5 ima ograničen utjecaj. Takav mehanizam podrazumijeva da će osnovni godišnji doprinosi velikih institucija biti precijenjeni iako one predstavljaju slabiji profil rizičnosti u okviru SSM‑a.

174    U tom pogledu iz članka 70. stavka 2. drugog podstavka točke (a) Uredbe br. 806/2014 u vezi s uvodnom izjavom 5. Delegirane uredbe br. 2015/63 proizlazi da se osnovni godišnji doprinos svake institucije temelji na razmjernom iznosu obveza institucije, isključujući regulatorni kapital i osigurane depozite, u odnosu na obveze koje isključuju regulatorni kapital i osigurane depozite svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica jer se taj doprinos zasniva na veličini institucije.

175    Kada je riječ o prikladnosti uzimanja u obzir veličine institucija za potrebe izračuna osnovnog godišnjeg doprinosa, valja podsjetiti na to da se, uzimajući u obzir razmatranja navedena u točki 87. ove presude, na institucije koje imaju velike obveze – i koje su stoga velike – više može primjenjivati sanacijski instrument i da tako mogu koristiti financiranja SRF‑a.

176    Međutim, time što se zasnivao na kriteriju veličine obveza institucija – i slijedom toga na njihovoj veličini – zakonodavac Unije i Komisija htjeli su zajamčiti ciljeve na koje se podsjeća u točki 42. ove presude, a koji se sastoje, s jedne strane, od toga da se SRM‑u pruže dostatni financijski resursi radi učinkovite primjene instrumenata sanacije, i, s druge strane, da se institucije potaknu da usvoje načine poslovanja po modelu koji predstavlja manji rizik time što, među ostalim, smanje svoje obveze.

177    Zbog toga tužitelj nije dokazao da su se zakonodavac Unije i Komisija time što su izračun osnovnog godišnjeg doprinosa temeljili na veličini institucija, zalagali za mjeru koja je očito neprikladna za postizanje ciljeva navedenih u točki 176. ove presude.

178    Kada je riječ o nužnosti kriterija povezanog s veličinom, tužitelj u biti tvrdi da bi, ako se izračun ex ante doprinosa više temeljio na multiplikatoru prilagodbe nego na veličini institucija, iznos tih doprinosa bio niži jer bi odražavao profil niske rizičnosti institucija.

179    Međutim, ako bi se tužiteljeva argumentacija trebala tumačiti na način da on njome zahtijeva primjenu većeg raspona multiplikatora prilagodbe od onog predviđenog u članku 9. stavku 3. Delegirane uredbe 2015/63, odnosno raspona koji obuhvaća i vrijednosti veće od 1,5 %, nije dokazano da bi izračun ex ante doprinosa na temelju takvog raspona doveo do manjeg opterećenja za institucije. Naime, u takvom slučaju, mulitiplikator prilagodbe mogao bi se odrediti na vrijednost veću od 1,5 % tako da iznos tih doprinosa naraste.

180    Ne može se tvrditi da, time što se izračun ex ante doprinosa više zasniva na veličini institucija nego na multiplikatoru prilagodbe, metoda izračuna navedenih doprinosa – koju je propisao zakonodavac Unije i pojasnila Komisija – očito nadilazi ono što je nužno za postizanje cilja navedenog u točki 176. ove presude.

181    Tako tužitelj nije dokazao da uzimanje u obzir veličine institucija za potrebe izračuna ex ante doprinosa dovodi do nepogodnosti koje su očito neproporcionalne zadanim ciljevima.

182    S obzirom na prethodna razmatranja, drugi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

3.      Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti

183    Trećim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da se člankom 69. stavkom 1. i 2., člankom 70. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 806/2014, člankom 4. stavkom 2., člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63 i člankom 4. Provedbene uredbe 2015/81 povređuje načelo pravne sigurnosti. Argumentacija koja ide u prilog tom razlogu podijeljena je na tri dijela koji se temelje, prvi, na nemogućnosti za institucije da unaprijed znaju iznos ex ante doprinosa, drugi, na neuzimanju u obzir određenih pokazatelja rizika i, treći, na neprikladnom načinu određivanja „stope povećanja osiguranih depozita” koja služi određivanju godišnje ciljne razine. U okviru ovog razloga tužitelj je istaknuo i četvrti dio koji se temelji na nepoštovanju članka 290. UFEU‑a.

184    Uvodno valja pojasniti doseg ovog prigovora nezakonitosti.

185    U tom pogledu valja istaknuti da se, iako tužitelj formalno ističe prigovor nezakonitosti protiv svih odredaba navedenih u točki 183. ove presude, njegova argumentacija u prilog tom prigovoru odnosi samo na usklađenost članaka 6. i 7. i Priloga I. Delegiranoj uredbi 2015/63 s načelom pravne sigurnosti. Slijedom toga, tužitelj ne iznosi nikakvu argumentaciju koja se odnosi posebno na zakonitost u pogledu navedenog načela, članka 69. stavaka 1. i 2., članka 70. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 806/2014, članka 4. stavka 2. Delegirane uredbe 2015/63 i članka 4. Provedbene uredbe 2015/81. U tim okolnostima, valja utvrditi da se ovaj prigovor nezakonitosti zapravo odnosi samo na članke 6. i 7. te na Prilog I. Delegiranoj uredbi 2015/63.

a)      Prvi dio, koji se temelji na nemogućnosti da se unaprijed sazna razina ex ante doprinosa

186    Tužitelj u biti tvrdi da se člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63 povređuje načelo pravne sigurnosti jer on ne može dovoljno unaprijed saznati iznos ex ante doprinosa koji će mu biti naložen. Prije svega, metoda izračuna u cijelosti je netransparentna. Zatim, prilagodba osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na profil rizičnosti ovisi o pravilima predviđenim tim odredbama, koja su netransparentna. Naposljetku, njegovo razvrstavanje u različite skupove jednostrano je i netransparentno.

187    Osim toga, utvrđivanje ex ante doprinosa temelji se na korištenju podataka koji nisu javno objavljeni. Naposljetku, iznos ex ante doprinosa ovisi o razvoju situacije drugih institucija, što stvara jake međuovisnosti pojedinačnih iznosa doprinosa različitih institucija, što čini nemogućim unaprijed izračunati točan ex ante doprinos.

188    SRB, Parlament, Vijeće i Komisija osporavaju tu argumentaciju.

189    Načelo pravne sigurnosti zahtijeva, s jedne strane, da su pravna pravila jasna i precizna i, s druge strane, da je njihova primjena za osobe predvidljiva, osobito kada mogu imati nepovoljne posljedice. Spomenuto načelo osobito zahtijeva da propis omogućava zainteresiranim osobama da znaju točan opseg obveza koje im taj propis nameće i da potonje osobe mogu nedvojbeno znati svoja prava i obveze te da se posljedično mogu ponašati u skladu s njima (presude od 29. travnja 2021., Banco de Portugal i dr., C‑504/19, EU:C:2021:335, t. 51. i od 16. veljače 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑157/21, EU:C:2022:98, t. 319.).

190    Međutim, te zahtjeve ne treba shvatiti na način da im se protivi to da u okviru norme koju donosi institucija Unije upotrebljava apstraktni pravni pojam niti da nameću da takva apstraktna norma navede različite konkretne slučajeve u kojima je se može primijeniti, s obzirom na to da navedena institucija ne može unaprijed utvrditi sve te slučajeve (vidjeti po analogiji presude od 20. srpnja 2017., Marco Tronchetti Provera i dr., C‑206/16, EU:C:2017:572, t. 39. i 40. i od 16. veljače 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑157/21, EU:C:2022:98, t. 320.).

191    Stoga odredba akta Unije povređuje načelo pravne sigurnosti zbog svoje nejasnoće samo ako je toliko dvosmislena da zainteresiranim stranama onemogućuje da sa sigurnošću spoznaju njezino područje primjene ili značenje (vidjeti u tom smislu presude od 14. travnja 2005., Belgija/Komisija, C‑110/03, EU:C:2005:223, t. 31. i od 22. svibnja 2007., Mebrom/Komisija, T‑216/05, EU:T:2007:148, t. 108.).

192    Također, činjenica da akt Unije dodjeljuje diskrecijsko pravo tijelima zaduženima za njegovu provedbu ne krši sama po sebi zahtjev predvidljivosti, pod uvjetom da su doseg i načini izvršavanja tog prava dovoljno jasno definirani, s obzirom na legitimnu svrhu u pitanju, kako bi se omogućila odgovarajuća zaštita protiv proizvoljnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑157/21, EU:C:2022:98, t. 321. i navedenu sudsku praksu).

193    Tako u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 191. i 192. ove presude, u ovom slučaju valja ispitati je li primjenjivi propis toliko dvosmislen da čini prepreku tomu da institucije mogu s dovoljnom sigurnošću otkloniti eventualne sumnje o dosegu ili smislu članaka 6. i 7. te Priloga I. Delegiranoj uredbi 2015/63 za koje tužitelj ističe nezakonitost.

194    Kao prvo, kada je riječ o navodnoj transparentnosti metode izračuna u cijelosti, na tužitelju je da identificira nejasnoću, nepreciznosti ili manjak predvidljivosti u pravnim pravilima koja osporava. Međutim, tužitelj ih nije identificirao jer je samo iznio općenite i nepotkrijepljene tvrdnje.

195    U svakom slučaju, iz sudske prakse proizlazi da primjenjivi propis ne mora nužno omogućiti institucijama da provjere točnost izračuna svojeg ex ante doprinosa jer bi takav zahtjev značio nužno zabraniti zakonodavcu Unije i Komisiji da uvedu način izračuna tog doprinosa koji uključuje podatke čija je povjerljivost zaštićena pravom Unije i, prema tome, prekomjerno umanjiti diskrecijsku ovlast kojom zakonodavac i Komisija moraju raspolagati u tu svrhu, sprečavajući ih da se, među ostalim, odluče za metodu koja može osigurati dinamičnu prilagodbu financiranja SRF‑a razvoju financijskog sektora, tako da se komparativno uzima u obzir, osobito, financijsko stanje svake institucije s odobrenjem za rad na državnom području države članice sudionice u SRF‑u (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 118.).

196    Tako je dovoljno da osobe na koje se odnosi odluka kojom su utvrđeni ex ante doprinosi, iako im nisu dostavljeni podaci obuhvaćeni poslovnom tajnom, raspolažu metodom izračuna koju je SRB upotrijebio te dovoljnim informacijama da shvate, u biti, na koji je način njihov osobni položaj bio uzet u obzir u svrhu izračuna njihova ex ante doprinosa, s obzirom na položaj svih ostalih dotičnih institucija (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 122.).

197    Među informacijama koje se tako moraju staviti na raspolaganje institucijama nalaze se, među ostalim, granične vrijednosti svakog skupa i vrijednosti pokazatelja rizika koji se odnose na njih, a na temelju kojih je ex ante doprinos institucija prilagođen njihovu profilu rizičnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 167.).

198    Osim toga, Delegirana uredba 2015/63 uopće ne sprečava SRB‑ovu mogućnost da u agregiranom i anonimiziranom obliku otkrije dovoljno informacija kako bi se instituciji omogućilo da shvati na koji je način njezin osobni položaj uzet u obzir prilikom izračuna njezina ex ante doprinosa, s obzirom na položaj svih ostalih predmetnih institucija (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 139.).

199    U tim okolnostima valja odbiti prvi tužbeni razlog.

200    Kao drugo, što se tiče prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa institucija s obzirom na profil rizičnosti, valja istaknuti da tužitelj samo tvrdi da su članci 6. i 7. Delegirane uredbe 2015/63 „netransparentni svojim opsegom” i stoga općenito ističe da su pojmovi korišteni u tim odredbama nedovoljno jasni tako da to dovodi do povrede načela pravne sigurnosti.

201    Međutim, tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan konkretan dokaz kako bi osporio zakonitost članaka 6. i 7. Delegirane uredbe 2015/63 zbog njihove navodne nejasnoće, nepreciznosti ili manjka njihove predvidljivosti.

202    U tim se okolnostima drugi prigovor ne može prihvatiti.

203    Kao treće, kada je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem je metoda zvana „binning”, opisana u točki 204. ove presude, i osobito pripisivanje različitim skupovima provedeno jednostrano i netransparentno, valja istaknuti sljedeće.

204    Na temelju Priloga I. naslovljenog „Korak 2” Delegirane uredbe 2015/63, na SRB‑u je da kao prvo izračuna broj skupova kako bi usporedio institucije s obzirom na različite pokazatelje i potpokazatelje rizika. Kao drugo, na SRB‑u je da pripiše institucije svakom skupu. Kao treće, na SRB‑u je da svim institucijama koje se nalaze u istom skupu dodijeli istu ocjenu, zvanu „diskretizirani pokazatelj”, koji treba uzeti u obzir za preostali izračun njihova multiplikatora prilagodbe.

205    Usto su u Prilogu I. Delegiranoj uredbi 2015/63 podrobno opisani različiti koraci metode binninga i navedene su matematičke formule koje SRB mora primijeniti.

206    Međutim, tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan konkretan dokaz kojim bi se nastojalo identificirati manjak jasnoće, preciznosti ili predvidljivosti u pogledu različitih koraka ili tih formula.

207    U svakom slučaju, s obzirom na razmatranja navedena u točkama 195. do 197. ove presude, Komisija nije bila dužna propisati da se institucijama dostave podaci koji im omogućuju da u potpunosti ispitaju točnost primjene metode binninga.

208    Osim toga, Delegiranom uredbom 2015/63 uopće se ne sprečava SRB da radi ispunjenja zahtjeva navedenih u točkama 196. i 197. ove presude otkrije granične vrijednosti svakog skupa i pokazatelja koji se na to odnose, kako bi se predmetnoj instituciji omogućilo da se uvjeri, među ostalim, u to da klasifikacija koja joj je dodijeljena prilikom diskretizacije pokazatelja, kako je definirana u Prilogu I. toj delegiranoj uredbi, zaista odgovara njezinu ekonomskom položaju, da se ta diskretizacija odvijala u skladu s metodom utvrđenom u toj delegiranoj uredbi na temelju uvjerljivih podataka i da su doista uzeti u obzir svi čimbenici rizika koji se moraju uzeti u obzir primjenom Uredbe br. 806/2014 kao i Priloga I. navedenoj delegiranoj uredbi.

209    Kao četvrto, tužitelj se ne može pozivati, u prilog ovom prigovoru nezakonitosti, na činjenicu da mu alat za izračun koji je SRB stavio na raspolaganje institucijama prije donošenja pobijane odluke nije omogućio da provjeri analize koje je potonji proveo kako bi institucije pripisao različitim skupovima. Naime, taj alat izračuna nije propisan primjenjivim propisom, konkretnije Delegiranom uredbom 2015/63. Slijedom toga, takva kritika odnosi se na zakonitost SRB‑ovih akata a ne na zakonitost te delegirane uredbe.

210    Pod pretpostavkom da se navedeni prigovor treba razumjeti na način da njime tužitelj osporava zakonitost pobijane odluke, dovoljno je istaknuti da on ne pojašnjava kako – unatoč činjenici da mjerodavni propisi ne obvezuju SRB da institucijama stavi na raspolaganje alat za izračun naveden u točki 209. ove presude i da njegovo priopćavanje prethodi donošenju te odluke – navodno nevaljani podaci u navedenom alatu utječu na valjanost navedene odluke. U svakom slučaju, iz sudske prakse navedene u točkama 195. i 196. ove presude proizlazi da SRB nije dužan otkriti podatke obuhvaćene poslovnom tajnom koji se odnose na ekonomski položaj svake od drugih predmetnih institucija.

211    Kao peto, tužitelj naglašava da je objava određenih agregata povjerljivih podataka u odlukama kojima se određuju ex ante doprinosi određene godine nedovoljna jer SRB ne objavljuje uvijek druge elemente koji nisu povjerljivi a nužni su za dobro razumijevanje i predviđanje izračuna.

212    Međutim, ni takvom argumentacijom tužitelj ne dovodi u pitanje odredbe mjerodavnog propisa navedenog u točki 186. ove presude, za koji ističe nezakonitost u pogledu načela pravne sigurnosti.

213    Naime, tužitelj samo kritizira to što SRB ne objavljuje određene elemente koji nisu povjerljivi i potrebni za izračun ex ante doprinosa, prije donošenja odluka kojima se utvrđuju ti doprinosi. Slijedom toga, taj prigovor ne odnosi se na zakonitost primjenjivog propisa nego na načine kako ga SRB primjenjuje.

214    Pod pretpostavkom da bi se navedeni prigovor trebao shvatiti na način da njime tužitelj osporava zakonitost pobijane odluke, tužitelj ne pojašnjava dovoljno jasno koje je konkretne elemente SRB bio dužan objaviti kako bi ispunio zahtjeve koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 195. i 196. ove presude i to nije učinio. U tom pogledu, iz te iste sudske prakse proizlazi da bi bilo pretjerano zahtijevati od SRB‑a da priopći svaki od brojčanih elemenata na koje se oslanja izračun doprinosa svake dotične institucije (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württembergi SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 123. i navedenu sudsku praksu).

215    Kao šesto, kada je riječ o činjenici da izračun ex ante doprinosa neke institucije ovisi o povjerljivim podacima u vezi s položajem drugih institucija, što povećava nepredvidljivost metode izračuna, valja istaknuti da tužiteljeva argumentacija u tom pogledu uopće nije razvijena.

216    U svakom slučaju, ta argumentacija nailazi na upute koje proizlaze iz presude od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB (C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601), koje se svakako odnose na poštovanje obveza obrazlaganja, ali vrijede jednako i kada je riječ o poštovanju načela pravne sigurnosti.

217    U presudi od 15 srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB (C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601), Sud je priznao da bi isti način metode izračuna ex ante doprinosa, kao što proizlazi iz Direktive 2014/59 i Uredbe br. 806/2014, mogao značiti da SRB koristi podatke drugih institucija koji su zaštićeni poslovnom tajnom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB (C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 114.).

218    U tim okolnostima, s jedne strane, tužitelj se ne može osloniti na samu okolnost prema kojoj on ne može, zbog toga što mu nisu priopćeni podaci drugih institucija, unaprijed izračunati ex ante doprinos koji duguje.

219    S druge strane, kao što je to istaknuto u točki 198. ove presude, Delegiranom uredbom 2015/63 uopće se ne sprečava SRB‑ovu mogućnost da u agregiranom i anonimiziranom obliku otkrije dovoljno informacija kako bi se instituciji omogućilo da shvati na koji je način njezin osobni položaj uzet u obzir prilikom izračuna njezina ex ante doprinosa, s obzirom na položaj svih ostalih predmetnih institucija.

220    Slijedom toga valja odbiti prvi dio trećeg tužbenog razloga.

b)      Drugi dio, koji se temelji na nepredvidljivosti u pogledu primjene određenih pokazatelja rizika

221    Tužitelj tvrdi da određeni pokazatelji rizika nisu bili primijenjeni za izračunavanje ex ante doprinosa za razdoblje doprinosa 2021., odnosno „omjer neto stabilnih izvora financiranja” MREL te „složenost” i „mogućnost sanacije”. Neuzimanje u obzir tih pokazatelja rizika kao i nepredvidljivost u pogledu njihove uspostave bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti jer tužitelj ne može predvidjeti njihovu provedbu.

222    Osim toga, činjenica da Delegirana uredba 2015/63 u svojim prijelaznim odredbama ostavlja mogućnost SRB‑u da ne zadrži određene pokazatelje rizika čime mu omogućava prilagodbu osnovnog godišnjeg doprinosa s obzirom na profil rizičnosti, izvor je pravne nesigurnosti.

223    SRB i Komisija osporavaju tu argumentaciju.

224    U skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 189. do 192. ove presude, u ovom slučaju valja ispitati je li mjerodavni propis toliko dvosmislen da čini prepreku tomu da institucije mogu s dovoljnom sigurnosti otkloniti eventualne sumnje o primjeni određenih pokazatelja rizika poput „omjera neto stabilnih izvora financiranja”, „MREL‑a” „složenosti” i „mogućnosti sanacije”.

225    Uvjeti u kojima SRB prijelazno može ne primijeniti takve pokazatelje rizika predviđeni su u članku 20. stavku 1. Delegirane uredbe 2015/63 prema kojem „[a]ko informacije potrebne za određeni pokazatelj iz Priloga II. [te delegirane uredbe] nisu uključene u primjenjivi zahtjev za nadzorno izvješćivanje iz članka 14. [navedene delegirane uredbe] za referentnu godinu, taj se pokazatelj rizika ne primjenjuje dok zahtjev za nadzorno izvješćivanje ne postane primjenjiv”.

226    Člankom 20. stavkom 1. Delegirane uredbe 2015/63 tako se predviđaju dva uvjeta u kojima SRB privremeno ne primjenjuje pokazatelj rizika, odnosno, kao prvo, u onom gdje informacije potrebne za takav pokazatelj nisu uključene u primjenjivi zahtjev za nadzorno izvješćivanje naveden u članku 14. te delegirane uredbe i, kao drugo, u onom u kojem se taj pokazatelj navodi u Prilogu II. navedenoj delegiranoj uredbi naslovljenom „Podaci koji se dostavljaju sanacijskim tijelima” i koji sadržava petnaest kategorija podataka. Međutim, tužitelj nije ni tvrdio a još manje dokazao da su ti uvjeti toliko dvosmisleni da čini prepreku tomu da institucije mogu s dovoljnom sigurnosti otkloniti eventualne sumnje o primjeni određenih pokazatelja rizika.

227    U tim okolnostima treba odbiti tužiteljeve argumente kojima se nastoji dokazati da su Uredba br. 806/2014 ili Delegirana uredba 2015/63 nezakonite zbog navodne povrede načela pravne sigurnosti zbog nepredvidljivosti u pogledu uspostave pokazatelja rizika.

228    Stoga valja odbiti drugi dio trećeg tužbenog razloga.

c)      Treći dio, koji se temelji na pravilima određivanja „stope povećanja osiguranih depozita”

229    Tužitelj smatra da cilj postizanja konačne ciljne razine – jednake 1 % iznosa osiguranih depozita bankovne unije – znači da SRB svake godine procjenjuje „stopu povećanja tih osiguranih depozita”, koji se određuje netransparentno i čiji razvoj institucije teško mogu predvidjeti.

230    SRB osporava tu argumentaciju.

231    Valja istaknuti da tužitelj Općem sudu nije podnio nijedan konkretan dokaz kojim bi se nastojalo dokazati da su odredbe navedene u točki 183. ove presude toliko dvosmislene da čine prepreku tomu da institucije mogu s dovoljnom sigurnosti otkloniti eventualne sumnje o utvrđivanju konačne ciljne razine ili godišnje ciljne razine.

232    Osim toga, dijelom svoje argumentacije, tužitelj zapravo osporava nepostojanje obrazloženja pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na određivanje godišnje ciljne razine. Taj se prigovor ne odnosi na nezakonitost odredaba navedenih u točki 183. ove presude te će se ispitati u točkama 271. do 308. ove presude.

233    Stoga valja odbiti treći dio trećeg tužbenog razloga u dijelu u kojem tužitelj njime osporava zakonitost tih odredaba.

d)      Četvrti dio, koji se temelji na nepoštovanju članka 290. UFEU‑a kriterijima izračuna definiranih Delegiranom uredbom 2015/63

234    U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj je također smatrao da činjenica da su bitni kriteriji izračuna bili definirani Delegiranom uredbom 2015/63 a ne Uredbom br. 806/2014 dovodi do povrede članka 290. UFEU‑a. Na raspravi je tužitelj pojasnio da on tim argumentom tvrdi da su Direktivom 2014/59 bile određene samo određene velike kategorije rizika, podijeljene u četiri skupine, ali da njome nisu bili razrađeni kriteriji koje je Komisija definirala u Delegiranoj uredbi 2015/63.

235    Parlament osporava osnovanost tog dijela trećeg tužbenog razloga i dvoji o njegovoj dopuštenosti jer on nije bio istaknut dovoljno jasno i precizno u tužbi.

236    U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da je, kako bi tužba bila dopuštena, potrebno da bitni činjenični i pravni elementi – na kojima se temelji – proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta, sve kako bi se osigurala pravna sigurnost i dobro sudovanje. Tako svaki tužbeni razlog tužbe kojom se pokreće postupak koji nije dovoljno jasan treba smatrati nedopuštenim. Isto se zahtijeva kada se u prilog tužbenom razlogu iznosi prigovor. Tu apsolutnu zapreku vođenju postupka treba istaknuti sud Unije po službenoj dužnosti (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 2021., Italija/Komisija, T‑265/19, neobjavljenu, T‑384/19, EU:T:2021.:392, t. 33. i navedenu sudsku praksu i od 7. srpnja 2021., Bateni/Vijeće, T‑455/17, EU:T:2021:411, t. 135. i navedenu sudsku praksu).

237    U ovom slučaju u tužbi se u točki 125. samo navodi da „izrazito strukturna uloga kriterija izračuna definiranih Delegiranom uredbom [2015/63] dovodi do toga da se smatra da su ti kriteriji, po definiciji, bitni u [Uredbi br. 806/2014], što dovodi do povrede članka 290. UFEU‑a” i, u točki 139., do navođenja da „činjenica da su kriteriji bitni za izračun doneseni u okviru Delegirane uredbe a ne [Uredbe br. 806/2014], protivna je članku 290. [stavku 1.] UFEU‑a”.

238    Te tvrdnje nisu bile popraćene nikakvom argumentacijom u tužbi. Tužitelj tako osobito nije identificirao odredbe Delegirane uredbe 2015/63 koje prema njegovu mišljenju sadržavaju bitne elemente u smislu članka 290. stavka 1. drugog podstavka druge rečenice UFEU‑a, koji bi se trebali nalaziti u Direktivi 2014/59. Također, tužitelj nije ni pojasnio koji su konkretni elementi navedenih odredaba „bitni” ni dostavio argumentaciju u tu svrhu.

239    Naposljetku, manjak jasnoće u ovom dijelu otežan je činjenicom da je on istaknut u okviru razloga koji se temelji na povredi drukčijeg pravnog pravila, odnosno načela pravne sigurnosti.

240    Slijedom toga valja utvrditi da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se zasniva prigovor koji se temelji na povredi članka 290. UFEU‑a ne proizlazi, barem ne sažeto, iz samog teksta tužbe. Stoga takav prigovor ne ispunjava zahtjeve navedene u točki 236. ove presude.

241    U tim okolnostima, tužiteljeva se argumentacija na raspravi ne može smatrati proširenjem prigovora navedenog u točkama 125. i 139. tužbe jer takav prigovor nije bio valjano istaknut.

242    Stoga valja odbaciti četvrti dio trećeg tužbenog razloga kao nedopušten.

4.      Četvrti i peti tužbeni razlog, koji se temelje na povredi načela dobre uprave i povredi načela djelotvorne sudske zaštite time što sadržavaju prigovor nezakonitosti

243    Tužitelj smatra da kako članak 4. stavak 2., članci 6. i 7. te Prilog I. Delegiranoj uredbi 2015/63 tako i pobijana odluka, koja se temelji na tim odredbama, povređuju načelo dobre uprave koje obuhvaća obvezu obrazlaganja i načelo djelotvorne sudske zaštite. Prema tužiteljevu mišljenju, institucije nemaju pristup svim bitnim podacima koji bi im omogućili da razumiju i provjere pobijanu odluku. Konkretno, institucije ne poznaju detaljna pravila izračuna „stope prilagodbe osiguranih depozita”, što ih sprečava da se uvjere u valjanost izračuna izvršenih u to ime.

244    SRB osporava tu argumentaciju.

245    Kao prvo, valja podsjetiti na to da načelo dobre uprave zahtijeva da se u slučajevima u kojima, kao u ovom slučaju, institucije ili tijela Unije raspolažu marginom prosudbe, poštovanje jamstava koje pravni poredak Unije dodjeljuje u upravnim postupcima, među kojima se nalazi osobito obveza za nadležnu instituciju ili tijelo da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, EU:C:1991:438, t. 14., od 30. rujna 2003., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑191/98, T‑212/98 do T‑214/98, EU:T:2003:245, t. 404., i od 9. travnja 2019., Qualcomm i Qualcomm Europe/Komisija, T‑371/17, neobjavljena, EU:T:2019:232, t. 200.).

246    Kao drugo, prema ustaljenoj sudskoj praksi, djelotvornost sudskog nadzora zajamčenog člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) zahtijeva da zainteresiranoj osobi bude omogućeno da se upozna s razlozima na kojima se temelji odluka donesena u odnosu na nju, bilo čitanjem same odluke ili priopćenjem tih razloga na njezin zahtjev, ne dovodeći u pitanje ovlast nadležnog suda da od predmetnog tijela zahtijeva da mu se dostave navedeni razlozi, kako bi joj se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da uz potpuno poznavanje predmeta odluči je li korisno pokrenuti postupak pred nadležnim sudom te kako bi taj sud mogao u potpunosti izvršiti nadzor zakonitosti predmetne odluke (presude od 26. travnja 2018., Donnellan, C‑34/17, EU:C:2018:282, t. 55. i od 24. studenoga 2020., Minister van Buitenlandse Zaken, C‑225/19 i C‑226/19, EU:C:2020:951, t. 43.).

247    Osim toga, s obzirom na načelo kontradiktornosti, koje čini dio prava na obranu navedenih u članku 47. Povelje, stranke u postupku moraju imati pravo upoznati se s podnescima i očitovanjima koje je sucu podnijela protivna strana te o njima raspravljati. Naime, temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek ne omogućava temeljiti sudsku odluku na činjenicama i dokumentima s kojima se stranke ili jedna od njih nisu upoznale i o kojima nisu mogle zauzeti stajalište (vidjeti presude od 4. lipnja 2013., ZZ, C‑300/11, EU:C:2013:363, t. 55. i 56., i od 23. listopada 2014., Unitrading, C‑437/13, EU:C:2014:2318, t. 21.).

248    Međutim, u određenim iznimnim slučajevima, tijelo Unije može se usprotiviti priopćenju preciznih i potpunih razloga koji čine temelj odluke donesene protiv njega, pozivajući se na razloge koji proizlaze iz zaštite povjerljivih podataka. U takvom slučaju nužno je provesti tehnike i pravna pravila koji omogućuju pomirenje, s jedne strane, legitimnih pitanja o povjerljivim podacima koji su uzeti u obzir za donošenje takve odluke i, s druge strane, potrebe da se pojedincu pruži dostatno poštovanje njegovih postupovnih prava, poput prava na saslušanje i načelo kontradiktornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 115. do 120., vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 125.).

249    S obzirom na posebnu prirodu ex ante doprinosa, takvo pomirenje mora se izvršiti i u slučajevima izračuna tih doprinosa. Naime, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 105. do 107. Direktive 2014/59 i uvodne izjave 41. Uredbe br. 806/2014, navedenim doprinosima nastoji se u okviru osigurateljne logike zajamčiti to da financijski sektor pribavi dostatna financijska sredstva za SRM kako bi on mogao ispunjavati svoje funkcije, potičući poslovanje predmetnih institucija po modelu koji predstavlja manji rizik. Tako se izračun tih doprinosa ne zasniva na primjeni stope na osnovicu nego, na temelju članaka 102. i 103. Direktive 2014/59 te članaka 69. i 70. Uredbe br. 806/2014, na definiciji konačne ciljne razine koju treba postići zbrojem tih doprinosa uplaćenih prije isteka početnog razdoblja od osam godina računajući od 1. siječnja 2016. (u daljnjem tekstu: početno razdoblje i konačna ciljna razina), zatim godišnja ciljna razina koju treba raspodijeliti između institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 113.).

250    Budući da je ukupna ciljna razina definirana tako da mora iznositi 1 % iznosa osiguranih depozita svih tih institucija i da se osnovni godišnji doprinos svake institucije izračunava razmjerno iznosu njezinih obveza (isključujući regulatorni kapital) umanjenih za osigurane depozite, u odnosu na ukupne obveze (isključujući regulatorni kapital) umanjene za osigurane depozite svih institucija s odobrenjem za rad na državnom području svih država članica sudionica, razvidno je da samo načelo metode izračuna ex ante doprinosâ SRF‑u, kako proizlazi iz Direktive 2014/59 i Uredbe br. 806/2014, čiju valjanost društvo Landesbank Baden‑Württemberg uopće nije osporavalo, podrazumijeva SRB‑ovu upotrebu podataka koji su obuhvaćeni poslovnom tajnom (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 114.).

251    Međutim, institucije, uredi i agencije Unije načelno ne smiju, na temelju načela zaštite poslovne tajne, koje je opće načelo prava Unije, a koje je konkretizirano, među ostalim, u članku 339. UFEU‑a, odati konkurentima privatnog subjekta povjerljive informacije koje je on pružio (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 109. i 114. i navedenu sudsku praksu).

252    U tim je okolnostima na Komisiji i Vijeću Europske unije da prilikom uspostave sustava izračuna ex ante doprinosa Delegiranom uredbom 2015/63 i Provedbenom uredbom 2015/81 pomiri poštovanje poslovne tajne s načelom djelotvorne sudske zaštite, tako da podaci zaštićeni tom tajnom ne mogu biti priopćeni zainteresiranim osobama i da osobito ne mogu biti uključeni u obrazloženje odluka kojima se određuje iznos ex ante doprinosa.

253    To obilježje sustava izračuna ex ante doprinosa ipak ne sprečava izvršavanje djelotvornog sudskog nadzora suda Unije.

254    Naime, s jedne strane, ništa u odredbama za koje tužitelj ističe nezakonitost ne protivi se tomu da SRB u skladu s člankom 88. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 806/2014 prilikom donošenja odluke kojom se određuju ex ante doprinosi otkrije povjerljive podatke koje je dobio u okviru svoje aktivnosti, u sažetom ili agregiranom obliku tako da se predmetne institucije ne mogu prepoznati (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 136.).

255    S druge strane, kada obrazloženje takve odluke treba biti ograničeno kako bi se osigurala zaštita povjerljivih podataka koje je donositelj te odluke uzeo u obzir, na njemu je da se u slučaju postupaka pred sudovima Unije kojima se osporavaju ti podaci opravda pred tim sudovima u okviru sporne istrage (vidjeti u tom smislu presude od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 110. i od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 145.).

256    Ovisno o okolnostima, a kako bi se proveo djelotvoran sudski nadzor u skladu sa zahtjevima iz članka 47. Povelje, sudovi Unije mogu od SRB‑a zatražiti podnošenje podataka koji mogu opravdati izračune čija se točnost pred njima osporava, pri čemu osiguravaju, prema potrebi, povjerljivost tih podataka (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P,EU:C:2021:601, t. 146.).

257    Osim toga, ispitujući sve pravne i činjenične elemente koje je SRB dostavio, na sudu Unije je da ispita osnovanost razloga na koje se on poziva kako bi se usprotivio priopćavanju podataka korištenih za izračun ex ante doprinosa (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 126.).

258    Ako se pokaže da se razlozi na koje se poziva SRB doista protive priopćavanju informacija ili dokaza podnesenih sudu Unije, potrebno je prikladno odvagati zahtjeve povezane s djelotvornom sudskom zaštitom, osobito poštovanja načela kontradiktornosti, i zahtjeve koji proizlaze iz zaštite poslovne tajne (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 128.).

259    Iz prethodno navedenog proizlazi da izračun ex ante doprinosa na temelju podataka obuhvaćenih poslovnom tajnom, u skladu s člankom 4. stavkom 2. člancima 6. i 7. te Prilogom I. Delegiranoj uredbi 2015/63, a da navedeni podaci pritom nisu stavljeni na raspolaganje zainteresiranim osobama, ne znači samo po sebi da su te odredbe nespojive s načelom dobre uprave i načelom djelotvorne sudske zaštite.

260    Argumenti koje je istaknuo tužitelj ne dovode u pitanje taj zaključak.

261    U tom pogledu, kao prvo, tužitelj se ne može osloniti na presude od 28. studenoga 2019., Portigon/SRB (T‑365/16, EU:T:2019:824), i od 23. rujna 2020., Landesbank Baden‑Württemberg/SRB (T‑411/17, EU:T:2020:435). S jedne strane, Sud je potonju presudu ukinuo u presudi od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB (C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601), čime su sankcionirana razmatranja koja se odnose na načela djelotvorne sudske zaštite, a na koja se tužitelj oslanja. S druge strane, presuda od 28. studenoga 2019., Portigon/SRB (T‑365/16, EU:T:2019:824), protivno onomu što tvrdi tužitelj, ne sadržava nikakvu analizu posebno u pogledu načela djelotvorne sudske zaštite.

262    Kao drugo, tužitelj ne može osporavati zakonitost Delegirane uredbe 2015/63 zbog toga što ni Uredba br. 806/2014 ni Direktiva 2014/59 ne nalažu metodu izračuna ex ante doprinosa prema kojoj bi se unaprijed odredila ciljna razina, a zatim bi se ti isti doprinosi raspodijelili među institucijama.

263    U tom pogledu, dovoljno je podsjetiti na to da je, kao što je to istaknuto u točkama 254. do 258. ove presude, Sud priznao mogućnost za zakonodavca Unije da koristi metodu izračuna koja se temelji na definiciji ciljne razine, a zatim godišnju ciljnu razinu koja se treba raspodijeliti među svim institucijama a da se pritom ne povrijede obveza obrazlaganja ili načelo djelotvorne sudske zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 136., 145. i 146.).

264    U tim okolnostima takva metoda mogla bi se uspostaviti i Delegiranom uredbom 2015/63.

265    Kao treće, tužitelj smatra da institucije nemaju pristup svim podacima koji su bitni kako bi im omogućili da razumiju i provjere pobijanu odluku.

266    U tom pogledu, s jedne strane, dovoljno je podsjetiti na to da odredbe navedene u točki 243. ove presude uopće ne sprečavaju SRB da otkriju, kako bi ispunili zahtjeve navedene u točkama 245. do 258. ove presude, informacije koje su nužne kako bi se predmetnim institucijama omogućilo da osiguraju, među ostalim, pristup svim podacima koji su bitni za razumijevanje i ispitivanje pobijane odluke.

267    S druge strane, u mjeri u kojoj se navedeni prigovor odnosi na zakonitost pobijane odluke, tužitelj Općem sudu nije podnio nikakvu argumentaciju u prilog njemu.

268    Stoga se takav prigovor ne može prihvatiti.

269    Četvrto, kada je riječ o tužiteljevoj argumentaciji o nepostojanju podataka o određivanju „stope prilagodbe osiguranih depozita” u pobijanoj odluci koja služi određivanju godišnje ciljne razine, takva argumentacija ne dovodi u pitanje odredbe navedene u točki 243. ove presude, za koje tužitelj ističe nezakonitost u pogledu načela dobre uprave i načela djelotvorne sudske zaštite nego zakonitost pobijane odluke. Stoga će se ona ispitati u točkama 309. do 314. ove presude.

270    Stoga valja odbiti četvrti i peti tužbeni razlog zbog toga što su istaknuti u prilog prigovoru nezakonitosti članka 4. stavaka 2., članaka 6. i 7. te Priloga I. Delegiranoj uredbi 2015/63.

C.      Razlozi koji se odnose na zakonitost pobijane odluke

1.      Obrazloženje utvrđivanja godišnje ciljne razine

271    Kao što je to navedeno u točki 232. ove presude, trećim dijelom trećeg tužbenog zahtjeva tužitelj zapravo, među ostalim, osporava nepostojanje obrazloženja pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje godišnje ciljne razine.

272    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, na kraju početnog razdoblja dostupna financijska sredstva u SRF‑u trebaju dosegnuti ciljanu razinu, koja odgovara barem 1 % iznosa osiguranih depozita svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica.

273    Prema članku 69. stavku 2. Uredbe br. 806/2014, tijekom početnog razdoblja, ex ante doprinosi moraju se raspodijeliti što je moguće ravnomjernije dok se ne postigne ciljna razina navedena u točki 272. ove presude, ali uzimajući u obzir fazu poslovnog ciklusa i utjecaj koji prociklički doprinosi mogu imati na financijski položaj institucija.

274    Članak 70. stavak 2. Uredbe br. 806/2014 pojašnjava da svake godine doprinosi svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica ne premašuju 12,5 % ciljne razine.

275    Što se tiče načina izračuna ex ante doprinosa, člankom 4. stavkom 2. Delegirane uredbe 2015/63 predviđa se da SRB određuje njihov iznos na temelju godišnje ciljne razine, uzimajući u obzir konačnu ciljnu razinu, na temelju prosječnog iznosa osiguranih depozita prethodne godine izračunanog tromjesečno, za sve institucije s odobrenjem na državnim područjima država članica sudionica.

276    Jednako tako, prema članku 4. Provedbene uredbe 2015/81, SRB izračunava ex ante doprinos za svaku instituciju na temelju godišnje ciljne razine, koju treba utvrditi s obzirom na konačnu ciljnu razinu i u skladu s metodom prikazanom u Delegiranoj uredbi 2015/63.

277    U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 48. pobijane odluke, SRB je za razdoblje doprinosa 2021. odredio iznos godišnje ciljne razine na 11 287 677 212,56 eura.

278    U uvodnim izjavama 36. i 37. pobijane odluke SRB je u bitnome objasnio da bi godišnja ciljna razina trebala biti određena na temelju analize o razvoju osiguranih depozita tijekom prethodnih godina, o svakom relevantnom razvoju ekonomske situacije te analize koja se odnosi na pokazatelje u vezi s fazom poslovnog ciklusa i učincima koji prociklički doprinosi imaju na financijski položaj institucija. Zatim je SRB smatrao prikladnim odrediti koeficijent koji se zasnivao na toj analizi i na financijskim sredstvima dostupnima u SRF‑u (u daljnjem tekstu: „koeficijent”). SRB je primijenio taj koeficijent na osminu prosječnog iznosa osiguranih depozita u 2020. kako bi dobio godišnju ciljnu razinu.

279    SRB je u uvodnim izjavama 38. do 47. pobijane odluke izložio pristup koji je slijedio kako bi odredio koeficijent.

280    U uvodnoj izjavi 38. pobijane odluke SRB je utvrdio stalnu tendenciju povećanja osiguranih depozita za sve institucije država članica sudionica. Konkretno, prosječan iznos tih depozita, izračunan tromjesečno za 2020. iznosi 6,689 bilijuna eura.

281    U uvodnim izjavama 40. i 41. pobijane odluke SRB je predstavio predviđeni razvoj osiguranih depozita za preostale tri godine početnog razdoblja, odnosno od 2021. do 2023. Procijenio je da će godišnje stope rasta osiguranih depozita do kraja početnog razdoblja biti između 4 % i 7 %.

282    U uvodnim izjavama 42. do 45. pobijane odluke, SRB je predstavio procjenu faze poslovnog ciklusa i mogućeg procikličkog učinka koji bi ex ante doprinosi mogli imati na tužiteljev financijski položaj. Kako bi to učinio, naveo je da je uzeo u obzir nekoliko pokazatelja, poput Komisijina predviđanja rasta bruto domaćeg proizvoda i projekcije Europske središnje banke (ESB) u tom pogledu ili kreditne tokove privatnog sektora u postotku bruto domaćeg proizvoda.

283    U uvodnoj izjavi 46. pobijane odluke SRB je zaključio da bi bilo razumno očekivati nastavak rasta osiguranih depozita unutar bankovne unije jer je ritam toga rasta niži od onog 2020. U tom pogledu SRB je u uvodnoj izjavi 47. pobijane odluke naveo da je usvojio „oprezan pristup” u pogledu stopa rasta osiguranih depozita za buduće godine do 2023.

284    S obzirom na ta razmatranja, SRB je u uvodnoj izjavi 48. pobijane odluke odredio vrijednost koeficijenta na 1,35 %. Zatim je izračunao iznos godišnje ciljne razine time što je pomnožio prosječan iznos osiguranih depozita u 2020. tim koeficijentom i podijelio rezultat tog izračuna s osam, u skladu sa sljedećom matematičkom formulom, koja se nalazi u uvodnoj izjavi 48. navedene odluke:

„Cilj0 [iznos godišnje ciljne razine] = Ukupni osigurani depoziti2020 * 0,0135 * ⅛ = EUR 11 287 677 212,56”

285    Međutim, SRB je na raspravi naveo da je godišnju ciljnu razinu za razdoblje doprinosa 2021. odredio kako slijedi.

286    Kao prvo, na temelju prospektivne analize, SRB je odredio iznos osiguranih depozita svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica, predviđenog za kraj početnog razdoblja, na otprilike 7,5 bilijuna eura. Kako bi došao do tog iznosa, SRB je uzeo u obzir prosječni iznos osiguranih depozita u 2020., odnosno 6,689 bilijuna eura, godišnju stopu rasta osiguranih depozita od 4 % te broj preostalih razdoblja doprinosa do kraja početnog razdoblja, odnosno tri.

287    Kao drugo, u skladu s člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, SRB je izračunao 1 % od tih 7,5 bilijuna eura kako bi dobio procijenjeni iznos konačne ciljne razine koja bi trebala biti postignuta na kraju početnog razdoblja, odnosno oko 75 milijardi eura.

288    Kao treće, SRB je od potonjeg iznosa oduzeo financijska sredstva koja su već dostupna u SRF‑u u 2021., to jest oko 42 milijarde eura, kako bi dobio iznos koji treba primiti tijekom preostalih razdoblja doprinosa prije isteka početnog razdoblja, odnosno od 2021. do 2023. Taj iznos je otprilike 33 milijarde eura.

289    Kao četvrto, SRB je podijelio potonji iznos s tri kako bi ga ujednačeno rasporedio između navedenih triju preostalih razdoblja doprinosa. Tako je godišnja ciljna razina za razdoblje doprinosa 2021. određena na iznos naveden u točki 277. ove presude, odnosno na otprilike 11 287 milijardi eura.

290    SRB je na raspravi također potvrdio da je objavio podatke na kojima je zasnovao metodu opisanu u točkama 286. do 289. ove presude i koji su omogućili tužitelju da razumije metodu kojom je godišnja ciljna razina bila određena. Konkretno, pojasnio je da je na svojoj internetskoj stranici objavio, u svibnju 2021., to jest nakon donošenja pobijane odluke, ali prije podnošenja ove tužbe informativni sažetak pod nazivom „Fact Sheet 2021.” (u daljnjem tekstu: informativni sažetak), kojim se navodi procijenjeni iznos konačne ciljne razine. Jednako tako, SRB je tvrdio da je iznos financijskih sredstava dostupnih u SRF‑u bio dostupan i na njegovoj internetskoj stranici te putem drugih javnih izvora i to puno prije donošenja pobijane odluke.

291    Kako bi ispitao je li SRB poštovao svoju obvezu obrazlaganja u dijelu koji se odnosi na određivanje godišnje ciljne razine, prije svega valja podsjetiti na to da je nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja razlog koji se odnosi na javni poredak koji sud Unije može odnosno koji mora istaknuti po službenoj dužnosti (vidjeti presudu od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 34. i navedenu sudsku praksu). Slijedom toga, Opći sud može, odnosno mora, uzeti u obzir i druge nedostatke obrazloženja a ne samo one koje istakne tužitelj, i to osobito kada se oni otkriju tijekom postupka.

292    U tu svrhu stranke su tijekom usmene faze postupka saslušane o svim mogućim nedostacima obrazloženja koja može sadržavati pobijana odluka u dijelu koji se odnosi na određivanje godišnje ciljne razine. Konkretnije, kada je konkretno ispitan o tome, SRB je potvrdio metodu koju je stvarno primijenio kako bi odredio godišnju ciljnu razinu za razdoblje doprinosa 2021., kako je iznesena u točkama 286. do 289. ove presude.

293    Kada je zatim riječ o sadržaju obveze obrazlaganja, iz sudske prakse proizlazi da posve posebnu važnost ima obrazloženje odluke institucije, tijela, ureda ili agencije Unije zato što zainteresiranoj osobi omogućuje da pri punom poznavanju predmeta odluči je li korisno podnijeti pravni lijek protiv te odluke, a nadležnom sudu da provede svoj nadzor, tako da je ono, dakle, jedan od uvjeta za djelotvornost sudske zaštite, zajamčene člankom 47. Povelje (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

294    Takvo obrazloženje mora se prilagoditi prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je donesen. S tim u vezi, obrazloženje ne mora sadržavati napomenu o svim pravnim ili činjeničnim elementima koji su relevantni, s obzirom na to da se dostatnost obrazloženja mora ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst akta nego i na njegov kontekst te na sva pravna pravila kojima se uređuje dotično područje i, osobito, s obzirom na interes koji adresati mogu imati za dobivanje objašnjenja. Slijedom toga, akt koji negativno utječe na neku osobu u dovoljnoj je mjeri obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, što joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

295    Usto to obrazloženje mora, među ostalim, biti lišeno proturječja kako bi omogućilo zainteresiranim osobama da saznaju stvarne razloge te odluke kako bi obranili svoja prava pred nadležnim sudom, a potonjem da provede svoj nadzor (vidjeti u tom smislu presude od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 169. i navedenu sudsku praksu, od 22. rujna 2005., Suproco/Komisija, T‑101/03, EU:T:2005:336, t. 20. i 45. do 47. i od 16. prosinca 2015., Grčka/Komisija, T‑241/13, EU:T:2015:982, t. 56.).

296    Jednako tako, kada autor pobijane odluke dostavi određena pojašnjenja u vezi s njezinim razlozima tijekom postupka pred sudom Unije, ta pojašnjenja moraju biti dosljedna s razmatranjima iznesenima u toj odluci (vidjeti u tom smislu presude od 22. rujna 2005., Suproco/Komisija, T‑101/03, EU:T:2005:336, t. 45. do 47., i od 13. prosinca 2016., Printeos i dr./Komisija, T‑95/15, EU:T:2016:722, t. 54. i 55.).

297    Naime, ako razmatranja iznesena u pobijanoj odluci nisu dosljedna s takvim pojašnjenjima dostavljenima tijekom sudskog postupka, obrazloženje predmetne odluke ne ispunjava funkcije na koje se podsjeća u točkama 293. i 294. ove presude. Konkretno, takva nedosljednost sprečava, s jedne strane, zainteresirane osobe da saznaju stvarne razloge pobijane odluke prije podnošenja tužbe i da pripreme svoju obranu u tom pogledu i, s druge strane, sud Unije da identificira razloge koji su poslužili kao stvarna pravna podrška toj odluci i da ispita njezinu usklađenost s primjenjivim pravilima.

298    Naposljetku, valja podsjetiti na to da kada SRB donese odluku kojom se određuju ex ante doprinosi, on mora upoznati predmetne institucije s metodom izračuna tih doprinosa (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 122.).

299    Jednako mora vrijediti za metodu određivanja iznosa godišnje ciljne razine jer je taj iznos jako važan u strukturi takve odluke. Naime, kao što to proizlazi iz članka 4. Provedbene uredbe 2015/81, način izračuna ex ante doprinosa sastoji se od raspodjele navedenog iznosa među svim predmetnim institucijama tako da povećanje ili smanjenje tog istog iznosa dovodi do odgovarajućeg povećanja ili smanjenja ex ante doprinosa svake od tih institucija.

300    Iz prethodno navedenog proizlazi da, iako je SRB putem pobijane odluke institucijama dužan dostaviti pojašnjenja u pogledu metode određivanja godišnje ciljne razine, ta pojašnjenja moraju biti dosljedna s pojašnjenjima koja je SRB dostavio tijekom sudskog postupka i koji se odnose na stvarno primijenjenu metodu.

301    Međutim, to ovdje nije konkretno slučaj.

302    Naime, prije svega valja istaknuti da je u pobijanoj odluci u uvodnoj izjavi 48. iznesena matematička formula koja je predstavljena kao osnovica za određivanje godišnje ciljne razine. Međutim, pokazalo se da ta formula ne uključuje elemente metode koju je SRB stvarno primijenio, kako je pojašnjeno na raspravi. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 286. do 289. ove presude, SRB je tom metodom dobio iznos godišnje ciljne razine time što je od konačne ciljne razine oduzeo financijska sredstva raspoloživa u SRF‑u, kako bi izračunao iznos koji preostaje primiti do kraja početnog razdoblja, i dijeleći taj iznos s tri. Međutim, ta dva koraka izračuna uopće nisu izražena u navedenoj matematičkoj formuli.

303    Usto, to utvrđenje ne može se dovesti u pitanje SRB‑ovom tvrdnjom prema kojoj je u svibnju 2021. objavio informativni sažetak koji sadržava raspon kojim se navode mogući iznosi konačne ciljne razine i, na svojoj internetskoj stranici, iznos financijskih sredstava dostupnih u SRF‑u. Naime, neovisno o tome je li tužitelj zaista imao saznanja o tim iznosima, potonji nisu, sami po sebi, takve prirode da mu omogućavaju da razumije da je SRB zaista primijenio dvije transakcije navedene u točki 302. ove presude jer se povrh toga pojašnjava da se one čak ni ne spominju u matematičkoj formuli predviđenoj u uvodnoj izjavi 48. pobijane odluke.

304    Slične nedosljednosti negativno utječu i na način određivanja koeficijenta od 1,35 %, koji pak ima ključnu ulogu u toj matematičkoj formuli navedenoj u točki 303. ove presude. Naime, taj koeficijent mogao bi se razumjeti na način da se temelji, među drugim parametrima, na predviđenom rastu osiguranih depozita tijekom preostalih godina početnog razdoblja. Međutim, to nije dosljedno s pojašnjenjima koje je SRB dao na raspravi, iz čega proizlazi da je taj koeficijent bio određen na način da se njime može opravdati rezultat izračuna iznosa godišnje ciljne razine, to jest nakon što je SRB izračunao taj iznos na temelju četiri koraka prikazana u točkama 286. do 289. ove presude i, osobito, podjelom s tri iznosa proizašlog iz oduzimanja financijskih sredstava dostupnih u SRF‑u od konačne ciljne razine. Međutim, taj pristup uopće ne proizlazi iz pobijane odluke.

305    Osim toga, valja podsjetiti na to da se, prema informativnom sažetku, iznos procijenjene konačne ciljne razine nalazi u rasponu između 70 i 75 milijardi eura. Taj raspon pokazuje se nedosljedan s rasponom stope rasta osiguranih depozita između 4 % i 7 % koji se nalaze u uvodnoj izjavi 41. pobijane odluke. Naime, SRB je na raspravi naveo da je za potrebe određivanja godišnje ciljne razine uzeo u obzir stopu rasta osiguranih depozita od 4 % – što je najniža stopa drugog raspona – te da je tako dobio procijenjenu konačnu ciljnu razinu od 75 milijardi eura – što čini najvišu vrijednost prvog raspona. Dokazano je da postoji nedosljednost između ta dva raspona. Naime, s jedne strane, raspon koji se odnosi na stopu razvoja osiguranih depozita sadržava i vrijednosti iznad stope od 4 %, čija je primjena pak dovela do procijenjenog iznosa konačne ciljne razine koji je veći od onih uključenih u raspon koji se odnosi na tu ciljnu razinu. S druge strane, tužitelj ne može razumjeti razlog zbog kojeg je SRB u raspon povezan s tom ciljnom razinom uključio iznose niže od 75 milijardi eura. Naime, kako bi do toga došao, trebao je primijeniti stopu ispod 4 %, što pak nije sadržano u rasponu koji se odnosi na stopu rasta osiguranih depozita. U tim okolnostima tužitelj nije mogao odrediti način na koji je SRB koristio raspon koji se odnosi na stopu razvoja tih depozita kako bi došao do izračuna procijenjene konačne ciljne razine.

306    Iz toga slijedi da, što se tiče određivanja godišnje ciljne razine, metoda koju je SRB zaista primijenio, kako je objašnjena na raspravi, ne odgovara metodi opisanoj u pobijanoj odluci, tako da stvarne razloge u pogledu kojih je određena ta ciljna razina na temelju pobijane odluke ne mogu identificirati ni institucije ni Opći sud.

307    S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da pobijana odluka sadržava mane u obrazloženju u pogledu određivanja godišnje ciljne razine.

308    Treći dio trećeg tužbenog razloga, time što se temelji na nepostojanju obrazloženja pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na određivanje godišnje ciljne razine, tako treba prihvatiti. Uzimajući u obzir pravne i ekonomske izazove ovog predmeta, ipak je u interesu dobrog sudovanja da se nastavi ispitivanje drugih tužbenih razloga.

2.      Četvrti i peti tužbeni razlog, koji se temelje na tome da je SRB u pobijanoj odluci povrijedio načelo dobre uprave i načelo djelotvorne sudske zaštite

309    Kao što to proizlazi iz točke 269. ove presude, četvrtim i petim tužbenim razlogom tužitelj osporava povredu načela dobre uprave i načela djelotvorne sudske zaštite u pobijanoj odluci.

310    Tužiteljeva argumentacija odnosi se preciznije na nepostojanje, u pobijanoj odluci, podataka o određivanju „stope prilagodbe osiguranih depozita” koji služe određivanju godišnje ciljne razine, odnosno koeficijenta.

311    Kao što to proizlazi iz ispitivanja u točkama 271. do 308. ove presude, SRB je povrijedio obvezu obrazlaganja u dijelu koji se odnosi na određivanje godišnje ciljne razine.

312    Osim toga, iz članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje i sudske prakse navedene u točki 246. ove presude proizlazi da obrazloženje odluke tijela Unije čini jedan od uvjeta djelotvornosti načela dobre uprave i djelotvorne sudske zaštite.

313    Iz toga slijedi da je i povreda obrazlaganja pobijane odluke u pogledu određivanja godišnje ciljne razine povreda načela dobre uprave i načela djelotvorne sudske zaštite.

314    Stoga valja prihvatiti četvrti i peti tužbeni razlog u dijelu u kojem se odnose na povredu načela dobre uprave i djelotvorne sudske zaštite zbog povrede obveze obrazlaganja.

3.      Sedmi i osmi tužbeni razlozi, koji se temelje na očitim pogreškama u ocjeni i pogrešci koja se tiče prava koje proizlaze iz ograničenja naloženih pozivanjem na NOP‑ove

315    Sedmim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je SRB počinio nekoliko očitih pogrešaka u ocjeni kada je procijenio razinu pozivanja na NOP‑ove i kolaterale koje zauzvrat treba prihvatiti.

316    Osmim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je SRB povrijedio članak 70. stavak 3. Uredbe br. 806/2014 i članak 103. stavak 3. Direktive 2014/59 kada je odredio razinu pozivanja na NOP‑ove i kolaterale koje zauzvrat treba prihvatiti.

317    SRB osporava tu argumentaciju.

318    Uvodno valja podsjetiti na to da se ex ante doprinosi mogu uplatiti ili neposrednom uplatom u gotovini ili putem NOP‑ova u skladu s člankom 70. stavkom 3. Uredbe br. 806/2014. U slučajevima korištenja NOP‑ova, institucija sa SRB‑om sklapa sporazum kojim preuzima obvezu da na prvi zahtjev plati odgovarajuću svotu kao dio ex ante doprinosa.

319    U tom pogledu valja pojasniti da je u pobijanoj odluci SRB ograničio pozivanje na NOP‑ove na 15 % iznosa ex ante doprinosa koji se duguju na ime razdoblja doprinosa 2021. i kolaterale podnesene na ime NOP‑ova na isključivo gotovinu.

320    Osim toga, valja podsjetiti na to da članak 70. stavak 3. Uredbe br. 806/2014 predviđa da dostupna financijska sredstva koja se uzimaju u obzir kako bi se ostvarila konačna ciljna razina mogu uključivati NOP‑ove koji su u potpunosti osigurani kolateralom niskog rizika i neopterećeni pravima trećih, izdvojeni da ih koristi isključivo SRB, s obzirom na to da udio NOP‑ova ne smije premašiti 30 % ukupnog iznosa ex ante doprinosa svake godine. Takva mogućnost predviđena je i u članku 103. stavku 3. Direktive 2014/59/EU.

321    Prema članku 13. stavku 3. Delegirane uredbe 2015/63, na SRB‑u je da u odluci koja se odnosi na ex ante doprinose na temelju određenog razdoblja doprinosa utvrdi udio NOP‑ova koje svaka institucija može koristiti jer SRB prihvaća kolaterale samo ako njihova vrsta i uvjeti omogućuju brzu realizaciju, uključujući u slučaju odluke o sanaciji tijekom vikenda.

322    Kada SRB definira udjele tih NOP‑ova, on se mora pobrinuti za to da, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/81, pozivanje na NOP‑ove ni na koji način ne utječe na financijsku sposobnost ili likvidnost SRF‑a.

323    Naposljetku, u članku 8. stavku 3. Provedbene uredbe 2015/81 navodi se da tijekom početnog razdoblja pod uobičajenim okolnostima SRB dopušta pozivanje na NOP‑ove na zahtjev institucije i osigurava njihovu raspodjelu među institucijama koje su to zatražile. Tom odredbom također se pojašnjava da iznos dodijeljenih NOP‑ova ne smije biti u iznosu manjem od 15 % ukupnih obveza plaćanja institucije i da, kada izračunava godišnje doprinose svake institucije, SRB osigurava da u bilo kojoj godini zbroj tih NOP‑ova ne prelazi 30 % ukupnog iznosa tih doprinosa.

324    Iz prethodno navedenih odredaba proizlazi, s jedne strane, da posebna stopa NOP‑ova dodijeljenih nekoj instituciji koja je to zatražila iznosi barem 15 % njezinih ukupnih obveza plaćanja i, s druge strane, da zbroj svih odobrenih NOP‑ova ne smije prelaziti maksimalno ograničenje od 30 % ukupnog ex ante doprinosa za cijelo određeno razdoblje doprinosa. Potonjim ograničenjem koje je odredio zakonodavac Unije nastoji se da se, kao što je to potvrđeno člankom 7. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/81, ne utječe na likvidnost i operativnu sposobnost SRF‑a.

325    Tako je na SRB‑u da odredi točan udio NOP‑ova koji se dodjeljuje nekoj instituciji koja je to zatražila, pri čemu taj udio ne smije biti niži od 15 % svih osiguravajući da se ne prijeđe prethodno navedeno maksimalno ograničenje zbroja svih odobrenih NOP‑ova. Osim toga, iako te odredbe ne sadržavaju pojašnjenja u pogledu prirode kolaterala koje treba prihvatiti, SRB ipak može prihvatiti NOP‑ove samo ako su osigurani kolateralom niskog rizika neopterećenog pravima trećih i ako njihovi uvjeti omogućuju brzu realizaciju.

326    Određivanje preciznog udjela NOP‑ova dodijeljenih nekoj instituciji koja je to zatražila i priroda prihvatljivih kolaterala tako podrazumijeva složene gospodarske i tehničke procjene. Nadzor suda Unije mora se ograničiti na ispitivanje sadržava li izvršavanje diskrecijske ocjene dodijeljene SRB‑u očitu pogrešku ili zlouporabu ovlasti ili pak SRB nije očito prekoračio ograničenja te ovlasti.

327    S obzirom na ta razmatranja valja ispitati tužiteljeve argumente.

328    Kao prvo, što se tiče ograničenja pozivanja na NOP‑ove na 15 % iznosa ex ante doprinosa, tužitelj smatra da je takvo ograničenje protivno duhu, kontekstu i ciljevima članka 70. stavka 3. Uredbe br. 806/2014 jer SRB nije pokušao u cijelosti ponuditi institucijama mogućnost korištenja NOP‑ova iznad tog praga od 15 %.

329    U tom pogledu, kao što je to već bilo navedeno u točki 320. ove presude, članak 70. stavak 3. Uredbe br. 806/2014 pojašnjava da udjel NOP‑ova ne smije preći prag od 30 % ukupnog iznosa svih ex ante doprinosa uplaćenih svake godine. Nasuprot tomu, tom odredbom ne predviđa se da SRB mora odrediti udjel NOP‑ova na 30 % ukupnih obveza plaćanja institucije koja to zatraži.

330    Osim toga, kada SRB određuje udio NOP‑ova dodijeljenih institucijama koje su to zatražile, to određivanje mora se temeljiti na konkretnoj ocjeni situacije navedenih institucija i situacije SRF‑a, SRB mora osigurati da pozivanje na NOP‑ove ni na koji način ne utječe na financijsku sposobnost ili likvidnost SRF‑a, u skladu s uvodnom izjavom 16. i člankom 7. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/81.

331    Međutim, kao što to proizlazi, među ostalim, iz uvodne izjave 150. pobijane odluke, SRB je odlučio da neće postaviti udjel NOP‑ova na razinu višu od 15 % iznosa ex ante doprinosa na temelju konkretnog ispitivanja svih okolnosti koje je smatrao relevantnima, osobito onih povezanih s pandemijom bolesti COVID-19 te dugoročnih posljedica koje bi pozivanje višeg iznosa NOP‑ova imalo na položaj institucija.

332    U tim okolnostima tužitelj ne može tvrditi da bi ograničenje pozivanja na NOP‑ove na 15 % ukupnih obveza institucije koja to zatraži bilo protivno članku 70. stavku 3. Uredbe br. 806/2014.

333    Kao drugo, tužitelj tvrdi, kada je riječ o zahtjevu koji nalaže SRB, da kolateral NOP‑ova bude gotovina, da ni članak 103. stavak 3. Direktive 2014/59 ni članak 70. stavak 3. Uredbe br. 806/2014 ne ostavljaju na diskreciju SRB‑u izbor definicije tipa kolaterala koji institucije mogu pružiti. SRB stoga premašuje zakonske odredbe kojima se uređuju njegove ovlasti nalažući načelno i kvazireglementarno vrstu kolaterala.

334    U tom pogledu, kao što je to utvrđeno u točki 326. ove presude, iz odredbi navedenih u točkama 320. do 323. ove presude proizlazi da SRB raspolaže diskrecijskom ovlasti u pogledu pravila pozivanja na NOP‑ove i prirode kolaterala koji treba prihvatiti kao njihovu protučinidbu.

335    Točno je da je ta ovlast ograničena zahtjevom prema kojem taj kolateral mora biti niskog rizika neopterećen pravima trećih pridržanih za isključivo korištenje SRB‑a koje ni na kakav način ne ugrožavaju financijsku sposobnost ili likvidnost SRF‑a.

336    Međutim, tužitelj Općem sudu nije podnio nikakav element kojim bi se moglo dokazati koje druge vrste imovine čine kolateral usporediv s gotovinom u pogledu tih uvjeta.

337    U tim okolnostima tužitelj ne može tvrditi da SRB nije poštovao članak 103. stavak 3. Direktive 2014/59 i članak 70. stavak 3. Uredbe br. 806/2014 zbog toga što je definirao tip kolaterala koje institucije moraju dostaviti na ime NOP‑ova.

338    Taj zaključak nije doveden u pitanje činjenicom da je SRB opravdao taj zahtjev time što je u uvodnoj izjavi 152. pobijane odluke uputio na NOP‑ove koji su već ugovoreni tijekom prethodnih razdoblja doprinosa jer takva okolnost nema nikakav utjecaj na istaknutu pogrešku koja se tiče prava.

339    Kao treće, tužitelj ističe da je uređenje pozivanje na NOP‑ove netransparentno jer je SRB odbio zahtjev određenih institucija da im dostavi ili da objavi svoju Odluku SRB/ES/2020/71 od 16. prosinca 2020. kojom se određuje politika za razdoblje doprinosa 2021. za NOP‑ove (u daljnjem tekstu: odluka kojom se određuje politika NOP‑ova).

340    U tom pogledu, tužitelj ne pojašnjava dostatno utjecaj te okolnosti na ispitivanje pogreške koja se tiče prava na koju se poziva u okviru ovih tužbenih zahtjeva.

341    Osim toga, ako ovaj prigovor treba razumjeti na način da njime tužitelj dovodi u pitanje dostatnost obrazloženja pobijane odluke, valja istaknuti da se preklapaju taj prigovor i šesti tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja pobijane odluke u pogledu NOP‑ova. Međutim, tužitelj je na raspravi povukao taj tužbeni razlog, implicirajući da više ne osporava obrazloženje pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na pozivanje na NOP‑ove.

342    U svakom slučaju SRB je u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom Općeg suda od 9. studenoga 2022. dostavio međuodluke koje su bile relevantne za izračun ex ante doprinosa za razdoblje doprinosa 2021. Te odluke, koje su potom dostavljene tužitelju u verziji koja nije povjerljiva, sadržavaju, među ostalim, odluku kojom se određuje politika NOP‑ova. Osim toga, pobijana odluka sama daje u svojim uvodnim izjavama 145. do 155. obrazloženje u pogledu NOP‑ova.

343    Usto, tužitelj nije identificirao nijedan element koji se nalazi u odluci kojom se određuje politika NOP‑ova koja nije preuzeta u samoj pobijanoj odluci.

344    Slijedom toga, ništa ne navodi na to da neobjavljivanje odluke kojom se određuje politika NOP‑ova ima ikakav utjecaj na opseg informacija kojima tužitelj raspolaže kako bi mogao ispitati zakonitost pozivanja na NOP‑ove.

345    Kao četvrto, tužitelj tvrdi da je SRB počinio očite pogreške u ocjeni u pogledu rizika likvidnosti i procikličnosti koji ugrožavaju pozivanje na NOP‑ove iznad 15 % ex ante doprinosa. Naime, protivno SRB‑ovoj ocjeni, pozivanje na NOP‑ove bilo je predviđeno kako bi se ublažili prociklički učinci do kojih bi ex ante doprinosi mogli dovesti zbog njihova iznosa. Tako bi s obzirom na makroekonomski kontekst 2020. povećano pozivanje na NOP‑ove omogućilo uravnoteženje povećanja tih doprinosa koje je nastupilo zbog povećanja depozita institucija.

346    U tom pogledu točno je da, iako SRB određuje udjel NOP‑ova svake institucije koja to zatraži na iznos veći od 15 % ukupnih obveza plaćanja, ta razina može predstavljati kratkoročno olakšanje za predmetne institucije, kao što to tvrdi tužitelj, time što smanjuje udjel ex ante doprinosa koji treba biti uplaćen odmah u gotovini.

347    Međutim, kao što je to u bitnome istaknuo SRB, a da mu to nije osporeno, razina iznad 15 % mogla bi imati procikličke učinke na dugoročni položaj institucija. Naime, članak 7. stavak 2. Provedbene uredbe 2015/81 predviđa da, kada SRF intervenira zbog sanacijske mjere u skladu s člankom 76. Uredbe br. 806/2014, SRB se poziva na sve ili dio NOP‑ova kako bi odgovarajući iznosi bili uplaćeni SRF‑u. Iz toga proizlazi da institucije koje se pozivaju na NOP‑ove moraju mobilizirati potonje i uplatiti odgovarajuće svote, što dovodi do rizika velikih gubitaka za njih, koji bi mogao biti i veći ako bi udio NOP‑ova bio određen na višu razinu.

348    To vrijedi tim više jer je pobijana odluka donesena u posebnim okolnostima koje su bile obilježene ekonomskom nesigurnosti povezanom s pandemijom bolesti COVID-19. U vezi s tim, učinci koji su prouzročeni mogućim pozivom NOP‑ova na položaj institucija mogli bi biti i pogoršani, kao što to u biti ističe SRB u uvodnim izjavama 150., 152. i 153. pobijane odluke.

349    U tim okolnostima, SRB je mogao smatrati da bi viša razina NOP‑ova mogla imati dugoročne procikličke učinke za institucije zbog toga što povećava njihove gubitke nakon plaćanja svota koje odgovaraju NOP‑ovima u okviru moguće sanacijske mjere.

350    Slijedom toga, tužitelj nije dokazao da je SRB počinio očitu pogrešku u ocjeni, zlouporabu ovlasti ili da je očito prekoračio ograničenja svoje diskrecijske ovlasti time što je za razdoblje doprinosa 2021. udio NOP‑ova odredio na 15 % iznosa ex ante doprinosa.

351    To utvrđenje nije dovedeno u pitanje presudama koje je tužitelj naveo, to jest presudama od 9. rujna 2020., Société générale/ESB (T‑143/18, neobjavljena, EU:T:2020:389), od 9. rujna 2020., Crédit agricole i dr./ESB (T‑144/18, neobjavljena, EU:T:2020:390), od 9. rujna 2020., Confédération nationale du Crédit mutuel i dr./ESB (T‑145/18, neobjavljena, EU:T:2020:391), od 9. rujna 2020., BPCE i dr./ESB (T‑146/18, neobjavljena, EU:T:2020:392), od 9. rujna 2020., Arkéa Direct Bank i dr./ESB (T‑149/18, neobjavljena, EU:T:2020:393), od 9. rujna 2020., BNP Paribas/ESB (T‑150/18 i T‑345/18, EU:T:2020:394). Te presude odnose se na ESB‑ove odluke kojima je on naložio da kumulirani iznosi NOP‑ova ugovoreni prema SRF‑u ili SOD‑ovima budu oduzeti od regulatornog kapitala. U tim presudama sud Unije nije se izjasnio o tome što SRB određuje razine pozivanja na NOP‑ove ni kolaterale koje treba prihvatiti zauzvrat.

352    Kao peto, tužitelj tvrdi da SRB nije pojasnio zbog čega postoji rizik likvidnosti u slučajevima kolaterala koji se isključivo sastoje od gotovine i izraženi su u eurima. U tom pogledu, predložak sporazuma u pogledu NOP‑ova predviđao je mehanizam kojim se osigurava dobra likvidnost SRF‑a jer se njime propisuje, s jedne strane, mogućnost za SRB da u kratkom roku zaplijeni gotovinu koja odgovara NOP‑ovima i koja se dostavlja na ime kolaterala i, s druge strane, puno vlasništvo SRB‑a nad tom gotovinom te mogućnost da njome slobodno raspolaže u slučaju neplaćanja predmetne institucije.

353    S obzirom na to da ovaj prigovor treba razumjeti i na način da njime tužitelj dovodi u pitanje dostatnost obrazloženja pobijane odluke u pogledu rizika likvidnosti u slučajevima kolaterala koje isključivo čini gotovina i koji su izraženi u eurima, valja istaknuti da se preklapaju taj prigovor i šesti tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja pobijane odluke u pogledu NOP‑ova. Međutim, kao što je to istaknuto u točki 341. ove presude, tužitelj je na raspravi povukao taj tužbeni razlog.

354    Usto, ako bi se tužiteljeva argumentacija u vezi s tim prigovorom trebala razumjeti na način da on tvrdi da je SRB počinio očitu pogrešku u ocjeni kada je ograničio udio NOP‑ova na 15 % iznosa ex ante doprinosa iako se takvi kolaterali isključivo sastoje od gotovine i stoga nisu rizik za likvidnost u pogledu predloška sporazuma o NOP‑ovima, valja istaknuti sljedeće.

355    S jedne strane, iako je nesporno da su kolaterali u pogledu NOP‑ova koii se isključivo sastoje od gotovine kolateral niskog rizika zbog mogućnosti da ih se realizira u kratkom roku, ta okolnost ne dovodi u pitanje razmatranja navedena u točkama 347. do 349. ove presude, prema kojima je SRB u posebnim okolnostima koje obilježavaju predmetno razdoblje mogao smatrati, a da time ne počini očitu pogrešku u ocjeni, da bi stopa NOP‑ova viša od 15 % iznosa ex ante doprinosa mogla imati dugoročne procikličke učinke za institucije.

356    S druge strane, tužitelj se pogrešno oslanja na predložak sporazuma o NOP‑ovima kako bi tvrdio da je SRB trebao odobriti udio NOP‑ova viši od 15 % zbog toga što se tim predloškom propisuje da SRB ima puno vlasništvo nad prenesenom gotovinom, tako da ta gotovina čini kolateral niskog rizika.

357    Točno je da predložak sporazuma o NOP‑ovima u članku 3.1. predviđa da, kako bi se zajamčilo potpuno i točno plaćanje zajamčenih obveza, institucija uspostavlja kolateral u gotovini u korist SRB‑a i prenosi mu puno vlasništvo nad iznosom u gotovini koji je jednak iznosu NOP‑ova i, u članku 3.5., da SRB ima puno vlasništvo nad prenesenom gotovinom i da ima pravo da ih slobodno koristi, pod uvjetom obveze povrata iznosa koji odgovara kolateralu u gotovini u slučaju plaćanja zajamčenih obveza na njihov datum dospijeća.

358    Međutim, članci 2., 5. i 6. predloška sporazuma o NOP‑ovima određuju postupak kojim SRB poziva na uplatu NOP‑ova i na posljedice za predmetnu instituciju.

359    U člancima 2.1. i 2.2. predloška sporazuma o NOP‑ovima predviđeno je da SRB šalje obavijest instituciji kojom zahtijeva uplatu NOP‑a. Člankom 5. tog predloška sporazuma propisuje se da od primitka zatražene uplate, SRB vraća iznos kolaterala u gotovini koji je jednak pozvanom i uplaćenom iznosu. Člankom 6. predloška sporazuma o NOP‑ovima propisuje se osobito da, u slučaju neplaćanja institucije na prvi poziv SRB ima pravo zaplijeniti kolateral u gotovini podmirenih zajamčenih obveza, s time da osobito na to ime može izvršiti prijeboj između iznosa neplaćenih zajamčenih obveza i njegove obveze povrata kolaterala u gotovini.

360    Iz analize odredaba predloška sporazuma o NOP‑ovima proizlazi da, čak i ako SRB raspolaže punim vlasništvom nad gotovinom kojom se jamči za NOP‑ove, on ih može mobilizirati u korist SRG‑a samo posebnim postupkom.

361    U tim okolnostima SRB je u skladu s člankom 7. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/81 mogao smatrati da takvi NOP‑ovi nemaju isti stupanj jamstva u pogledu financijske sposobnosti i likvidnosti SRF‑a kao neposredna uplata u gotovini.

362    Kao šesto, iako tužitelj ističe da se SRB nije pozvao na mogućnost da koristi druge vrste kolaterala koji nisu gotovina, koji bi se također mogli smatrati niskim rizikom i neopterećenima pravima trećih, nije pojasnio da takve vrste gotovine predstavljaju jamstva usporediva s gotovinom kojima se ne ugrožavaju financijska sposobnost ili likvidnost SRF‑a, tako da taj argument valja odbiti.

363    U tim okolnostima tužitelj nije dokazao da je SRB počinio očite pogreške u ocjeni ili pogrešku koja se tiče prava kada je ograničio pozivanje na NOP‑ove na 15 % iznosa ex ante doprinosa dugovanih na ime razdoblja doprinosa 2021. i jamstva podnesena na ime NOP‑a samo na gotovinu.

364    Slijedom toga valja odbiti sedmi i osmi tužbeni razlog.

D.      Zaključak

365    Uzimajući u obzir osnovanost trećeg dijela trećeg tužbenog razloga i četvrti i peti tužbeni razlog time što su usmjereni izravno protiv pobijane odluke, valja poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.

E.      Ograničenje vremenskih učinaka presude

366    SRB od Općeg suda zahtijeva da u slučaju poništenja pobijane odluke održi na snazi njezine učinke do njezine zamjene ili barem tijekom razdoblja od šest mjeseci od dana na koji će presuda postati pravomoćna.

367    Tužitelj je na raspravi istaknuo da bi moguće poništenje odluke koja se pobija zbog materijalne nezakonitosti trebalo dovesti do toga da mu SRB vrati iznos njegova ex ante doprinosa. Osim toga, takvo poništenje ne bi imalo nikakvog utjecaja na funkcioniranje SRB‑a ni na financijsku stabilnost Unije jer je SRF jako napredan u svojoj strukturi.

368    Valja podsjetiti na to da, sukladno članku 264. drugom stavku UFEU‑a, Sud, ako to smatra potrebnim, navodi koji se učinci akta koji je proglasio ništavim moraju smatrati konačnima.

369    U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da, uzimajući u obzir razloge pravne sigurnosti, učinci takvog akta mogu biti održani osobito ako bi trenutačni učinci njegova poništavanja doveli do ozbiljnih negativnih posljedica za zainteresirane osobe i kada se zakonitost pobijanog akta ne osporava zbog njegova cilja ili sadržaja, nego zbog nenadležnosti njegova donositelja ili zbog povrede bitnih postupovnih pravila (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB (C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 175. i navedenu sudsku praksu).

370    U ovom slučaju pobijana odluka donesena je uz bitnu povredu postupka. Nasuprot tomu, Opći sud u ovom postupku nije utvrdio pogrešku koja negativno utječe na materijalnu zakonitost te odluke.

371    Osim toga, poput onoga što je Sud presudio u presudi od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB (C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 177.), valja utvrditi da bi proglašenje poništenja sporne odluke a da se ne predvidi održavanje na snazi njezinih učinaka dok se ne zamijeni novim aktom ugrozilo provedbu Direktive 2014/59, Uredbe br. 806/2014 i Delegirane uredbe 2015/63, koje su bitan dio bankovne unije, koja doprinosi stabilnosti europodručja.

372    U tim okolnostima učinke pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja valja održati na snazi dok u razumnom roku, koji ne može biti dulji od šest mjeseci od datuma objave ove presude, na snagu ne stupi nova SRB‑ova odluka kojom se utvrđuje ex ante doprinos tužitelja SRF‑u za razdoblje doprinosa 2017.

 Troškovi

373    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da SRB nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova kao i tužiteljevih troškova, u skladu s njegovim zahtjevom.

374    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, Parlament, Vijeće i Komisija snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se Odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) od 14. travnja 2021. o izračunu ex ante doprinosa Jedinstvenom fondu za sanaciju u dijelu u kojem se odnosi na društvo La Banque postale.

2.      Učinke Odluke SRB/ES/2021/22, u dijelu u kojem se odnosi na La Banque postale, valja održati na snazi, – u razumnom roku koji ne može biti dulji od šest mjeseci od datuma objave ove presude – dok na snagu ne stupi nova SRB‑ova odluka kojom se utvrđuje ex ante doprinos tužitelja SRF‑u za razdoblje doprinosa 2021.

3.      SRB će, uz vlastite troškove, snositi i troškove društva La Banque postale.

4.      Europski parlament, Vijeće Europske unije i Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Kornezov De Baere Petrlík

Kecsmár Kingston

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 20. prosinca 2023.

Tajnik Predsjednik

T. Henze

Sadržaj

I. Okolnosti spora

II. Pobijana odluka

III. Zahtjevi stranaka

IV. O pravu

A. Zapreke vođenju postupka

B. Prigovori nezakonitosti Uredbe br. 806/2014, Delegirane uredbe 2015/63 i Provedbene uredbe 2015/81

1. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja

a) Prvi i drugi dio, koji se temelje na neuzimanju u obzir razlike u položaju institucija bankovne unije i na neopravdanosti isključenja osiguranih depozita iz osnovice za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa

1) Prvi prigovor prvog dijela, koji se temelji na neuzimanju u obzir razlike u položaju bankarskih sektora država članica sudionica i drugi dio, koji se odnosi na neopravdanost isključenja osiguranih depozita iz osnovice za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa

2) Drugi prigovor prvog dijela, koji se temelji na nedosljednosti povezanoj s neuzimanjem u obzir kriterija ocjene koji su korišteni u okviru SSMa

b) Treći dio, koji se temelji na neopravdanosti neoduzimanja prihvatljivih obveza koje ispunjavaju bonitetne zahtjeve na temelju MRELa

c) Četvrti dio, koji se temelji na činjenici da ex ante doprinosi nisu reprezentativni za rizik koji se stvarno nosi zbog kriterija izračuna multiplikatora prilagodbe

1) Prvi prigovor, koji se temelji na neuzimanju u obzir sveobuhvatnog stvarnog profila rizičnosti svake institucije

2) Drugi prigovor, koji se temelji na neocjenjivanju čimbenika rizika u pogledu zahtjeva koje je nadzorno tijelo naložilo u okviru SSMa

3) Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nemogućnosti sveobuhvatnog uzimanja u obzir svake pojedinačne posebnosti svake institucije

2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

3. Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti

a) Prvi dio, koji se temelji na nemogućnosti da se unaprijed sazna razina ex ante doprinosa

b) Drugi dio, koji se temelji na nepredvidljivosti u pogledu primjene određenih pokazatelja rizika

c) Treći dio, koji se temelji na pravilima određivanja „stope povećanja osiguranih depozita”

d) Četvrti dio, koji se temelji na nepoštovanju članka 290. UFEUa kriterijima izračuna definiranih Delegiranom uredbom 2015/63

4. Četvrti i peti tužbeni razlog, koji se temelje na povredi načela dobre uprave i povredi načela djelotvorne sudske zaštite time što sadržavaju prigovor nezakonitosti

C. Razlozi koji se odnose na zakonitost pobijane odluke

1. Obrazloženje utvrđivanja godišnje ciljne razine

2. Četvrti i peti tužbeni razlog, koji se temelje tome da je SRB u pobijanoj odluci povrijedio načelo dobre uprave i načelo djelotvorne sudske zaštite

3. Sedmi i osmi tužbeni razlozi, koji se temelje na očitim pogreškama u ocjeni i pogrešci koja se tiče prava koja proizlazi iz ograničenja naloženih pozivanjem na NOPove PAGEREF _Toc155353801 \h 46

D. Zaključak

E. Ograničenje vremenskih učinaka presude

Troškovi

*Jezik postupka: francuski