MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 14. travnja 2016.(1)
Predmet C‑168/15
Milena Tomášová
protiv
Ministerstvo spravodlivosti SR
Pohotovosť s. r. o.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Okresný súd Prešov (Okružni sud u Prešovu, Slovačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13/EEZ – Ugovor o potrošačkom kreditu – Ovrha arbitražnog pravorijeka – Propust suca nadležnog za ovrhu da ocijeni jesu li odredbe sadržane u ugovoru nepoštene – Odgovornost države članice za štetu uzrokovanu pojedincima zbog povrede prava Unije koja se može pripisati nacionalnom sudu – Uvjeti za utvrđivanje – Postojanje dovoljno ozbiljne povrede prava Unije”
I – Uvod o važnosti predmeta u glavnom postupku, činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku i prethodna pitanja
1. Uspostavljanje u pravu Unije obveze nacionalnog suda da, kada raspolaže pravnim i činjeničnim elementima koji su u tu svrhu potrebni, po službenoj dužnosti ispita postojanje nepoštene odredbe u ugovoru između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga, na temelju Direktive 93/13/EEZ(2), predstavlja znatan napredak u zaštiti potrošača.
2. U ovom se predmetu Sud poziva da utvrdi podrazumijeva li djelotvornost Direktive 93/13 nužno da se, štoviše, utvrdi izvanugovorna odgovornost države članice zbog propusta nacionalnog suda, posebice u okviru ovršnog postupka, da po službenoj dužnosti ispita postoji li nepoštena odredba u ugovoru o potrošačkom kreditu. Općenito, postavlja se pitanje može li se i u kojim okolnostima neispunjenje obveze nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ocijene postoji li nepoštena odredba u ugovoru između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga sankcionirati utvrđivanjem odgovornosti odnosne države članice.
3. Ovaj predmet ima svoje izvorište u sporu između M. Tomášove, s jedne strane, i Ministerstva spravodlivosti SR (Ministarstvo pravosuđa Slovačke Republike) i društva Pohotovosť s. r. o., s druge strane, u vezi s ovrhom arbitražnog pravorijeka kojim je M. Tomášovoj naloženo plaćanje novčanog iznosa povezanog sa sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditu.
4. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je M. Tomášová umirovljenica čiji se jedini dohodak sastoji od mirovine u iznosu od 347 eura. Ona je 2007. sklopila ugovor o potrošačkom kreditu s društvom Pohotovosť, kod kojeg je ugovorila zajam u iznosu od 232 eura.
5. Taj je ugovor imao oblik unaprijed formuliranog standardnog ugovora s arbitražnom klauzulom koja je predviđala obvezu prihvaćanja nadležnosti arbitražnog suda koji se nalazi na udaljenosti većoj od 400 km od prebivališta M. Tomášove za rješavanje sporova vezanih za taj ugovor. Usto, u skladu s navedenim ugovorom, zatezne kamate bile su 91,25 % godišnje. Osim toga, u predmetnom ugovoru nije bila naznačena efektivna kamatna stopa.
6. Budući da je kasnila s vraćanjem kredita i nije mogla platiti navedene zatezne kamate, M. Tomášová ugovorila je kod društva Pohotovosť novi u iznosu od 232,36 eura.
7. Odlukama Stálog rozhodcovskog súda (Stalni arbitražni sud) od 9. travnja i 15. svibnja 2008. M. Tomášovoj naloženo je plaćanje društvu Pohotovosť više iznosa na ime nevraćanja predmetnih kredita, zateznih kamata i troškova postupka.
8. Nakon što su te odluke postale pravomoćne i ovršne, društvo Pohotovosť 13. i 27. listopada 2008. podnijelo je zahtjeve za ovrhu pred Okresnim súdom Prešov (Okružni sud u Prešovu, Slovačka), koji su prihvaćeni odlukama od 15. i 16. prosinca 2008.
9. Prema odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, predmetni ovršni postupci još su bili u tijeku u vrijeme podnošenja ovog zahtjeva za prethodnu odluku.
10. M. Tomášová 9. srpnja 2010. podnijela je protiv Ministarstva pravosuđa Slovačke Republike zahtjev za naknadu štete u iznosu od 2000 eura za štetu nastalu, prema njezinu mišljenju, povredom Okresnog súda Prešov (Okružni sud u Prešovu) prava Unije, tvrdeći da je u tim postupcima taj sud prihvatio zahtjeve za ovrhu utemeljene na nepoštenoj arbitražnoj klauzuli, a čija je svrha povrat iznosa na temelju nepoštene odredbe.
11. Presudom od 22. listopada 2010. Okresný súd Prešov (Okružni sud u Prešovu) odbio je zahtjev M. Tomášove kao neosnovan, s obrazloženjem da nije iskoristila sva pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju, da predmetni ovršni postupci još nisu bili konačno dovršeni i da, slijedom toga, još nije moglo biti riječ o šteti, pa je navedeni zahtjev bio preuranjeno podnesen.
12. M. Tomášová podnijela je žalbu protiv te presude.
13. Odlukom od 31. siječnja 2012. Krajský súd v Prešove (Regionalni sud u Prešovu, Slovačka) ukinuo je navedenu presudu i predmet uputio pred Okresný súd Prešov (Okružni sud u Prešovu). Utvrdio je da argumenti koje je iznio Okresný súd Prešov (Okružni sud u Prešovu) u obrazloženju odbijanja zahtjeva za naknadu štete koji je podnijela M. Tomášová nisu uvjerljivi.
14. U tim je okolnostima Okresný súd Prešov (Okružni sud u Prešovu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Predstavlja li ozbiljnu povredu prava Europske unije kada se, suprotno sudskoj praksi Suda Europske unije, u ovršnom postupku koji se vodi na temelju arbitražnog pravorijeka naplati iznos na temelju nepoštene odredbe?
2. Može li odgovornost države članice za povredu prava [Unije] nastati prije nego što stranka postupka iscrpi sva pravna sredstva kojima raspolaže u postupku ovrhe odluke u skladu s pravnim poretkom države članice; može li u tom slučaju, imajući u vidu predmetne okolnosti, navedena odgovornost države članice nastati i prije završetka postupka ovrhe odluke te prije iscrpljenja mogućnosti tužiteljice da zatraži isplatu zbog stjecanja bez osnove?
3. U slučaju potvrdnog odgovora, predstavlja li radnja tijela kao što je ona koju je tužiteljica opisala, imajući u vidu okolnosti slučaja, posebno potpuno pasivno držanje tužiteljice i činjenicu da nisu iscrpljena sva pravna sredstava koja su dopuštena pravom države članice, dovoljno očitu i ozbiljnu povredu prava [Unije]?
4. Ako je u predmetnom slučaju moguće utvrditi dovoljno ozbiljnu povredu prava [Unije], odgovara li iznos koji je tužiteljica zatražila iznosu štete za koju je država članica odgovorna; je li moguće odrediti štetu u visini plaćenog iznosa koji predstavlja stjecanje bez osnove?
5. Ima li postupak zbog stjecanja bez osnove, kao pravno sredstvo, prednost u odnosu na postupak radi naknade štete?”
15. Pisana očitovanja podnijele su slovačka i češka vlada te Europska komisija.
16. Sud je 18. prosinca 2015., na temelju članka 101. Poslovnika Suda, uputio zahtjev za pojašnjenje sudu koji je uputio zahtjev. Tim je zahtjevom od suda koji je uputio zahtjev zatraženo da pojasni je li i u kojim okolnostima bio pozvan odlučivati u posljednjem stupnju u okviru ovršnog postupka o kojem je riječ u glavnom postupku. Taj je sud na taj zahtjev odgovorio dopisom koji je Sud zaprimio 16. veljače 2016.
II – Analiza
17. Ovaj predmet odnosi se na uvjete utvrđivanja odgovornosti države članice u svrhu podnošenja zahtjeva za naknadu štete uzrokovane pojedincima zbog povreda prava Unije koje se mogu pripisati nacionalnom sudu. Postavljena pitanja dio su specifičnog konteksta spora koji se odnosi na ovrhu arbitražnog pravorijeka čije je izvorište u sklapanju ugovora o potrošačkom kreditu koji navodno sadržava nepoštene odredbe u smislu Direktive 93/13.
18. Svojim prvim, drugim i trećim pitanjem, koja, prema mojem mišljenju, treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita predstavlja li i u kojim uvjetima povreda prava Unije – koja proizlazi iz sudske odluke donesene u okviru ovršnog postupka utemeljenog na arbitražnom pravorijeku kojim se prihvaća zahtjev za naplatu iznosa na temelju odredbe koju valja smatrati nepoštenom – „dovoljno ozbiljnu” povredu koja podrazumijeva izvanugovornu odgovornost odnosne države članice. U tom kontekstu, pita se ima li u tom pogledu utjecaja okolnost da taj ovršni postupak nije okončan, da je osoba koja je predmet tog postupka pokazala apsolutnu pasivnost i da nije iskoristila sva pravna sredstva, poput tužbe za isplatu zbog stjecanja bez osnove, koja joj odnosni pravni poredak stavlja na raspolaganje.
19. Četvrto i peto pitanje odnose se na opseg eventualne tužbe za naknadu štete pretrpljene zbog neaktivnosti nacionalnog suda, koja se sastoji u tome što je potonji propustio ocijeniti nepoštenost ugovornih odredaba, i na njezinu poveznicu s drugim tužbama građanske naravi.
A – Prva tri prethodna pitanja: mogućnost i uvjeti za utvrđivanje odgovornosti države za neispunjenje obveze nacionalnog suda nadležnog za ovrhu da po službenoj dužnosti ocijeni postoji li nepoštena odredba na temelju Direktive 93/13
20. Prvo, drugo i treće prethodno pitanje u biti nas navode na razmatranje pitanja može li se na temelju činjenice da je nacionalni sud nadležan za ovrhu propustio po službenoj dužnosti ocijeniti jesu li odredbe potrošačkog ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku bile nepoštene – i da ih je nakon toga stavio izvan snage u okviru spornog ovršnog postupka – utvrditi izvanugovorna odgovornost odnosne države članice.
21. Ta se problematika, prema mojem mišljenju, odnosi na dva aspekta koja ću redom ispitati.
22. Prvi aspekt odnosi se na pitanje može li se, u slučaju poput onog u ovom predmetu, izvanugovorna odgovornost države članice za povredu prava Unije utvrditi na temelju postupanja ili propusta nacionalnog suda za koji se čini da nije morao odlučivati u zadnjem stupnju.
23. Drugi aspekt odnosi se na pitanje može li se i, ako može, pod kojim uvjetima, propust da se ispitaju i stave izvan snage nepoštene odredbe okarakterizirati kao „dovoljno ozbiljna povreda” pravnog pravila Unije čija je svrha priznavanje prava pojedincima.
1. Prvi aspekt: može li se odgovornost nacionalnog suda nadležnog za ovrhu utvrditi prije okončanja ovršnog postupka te čak i ako stranka koja je navodno pretrpjela štetu nije iskoristila sva nacionalna sredstva koja ima na raspolaganju?
24. U ovom slučaju čini se da iz prethodnih pitanja proizlazi da se glavni postupak odnosi na slučaj u kojem sudac a quo nije pozvan odlučivati u zadnjem stupnju. Naime, čini se da ta pitanja imaju smisla samo u slučaju kada bi se trebalo smatrati da sporni ovršni postupak nije konačno dovršen. Prema mojem shvaćanju spisa, čini se da još nije donesena konačno obvezujuća odluka o meritumu za tužiteljicu u glavnom postupku i da je potonja podnijela zahtjev za naknadu štete koju je pretrpjela zbog sudske odluke koja se može pobijati redovnim pravnim lijekom.
25. Međutim, iz spisa podnesenog Sudu ne proizlazi jasno odlučuje li u glavnom postupku Okresný súd Prešov (Okružni sud u Prešovu) u zadnjem stupnju.
26. Sud koji je uputio zahtjev nije u svojem dopisu upućenom slijedom zahtjeva Suda za pojašnjenja dao jasan odgovor o ovim aspektima. Iz primjenjivog nacionalnog prava proizlazi da se protiv rješenja suda kojem je odbijen zahtjev za odobrenje provedbe ovrhe može podnijeti žalba(3). Isto tako, odluka kojom su prihvaćeni dužnikovi prigovori mogla bi se pobijati redovnim pravnim lijekom(4). Iz toga proizlazi, kao što to navodi slovačka vlada, da, prema okolnostima ovog slučaja, ovršni sud čiji je postupak predmet ovog spora može biti, ali nije nužno(5), sud koji odlučuje u zadnjem stupnju.
27. Čini mi se da je potonje razmatranje u središtu problematike vezane za utvrđivanje odgovornosti država članica za propuste sudova u okviru njihova pravnog poretka.
28. Naravno, utvrđeno je da načelo odgovornosti država članica za štetu nanesenu pojedincima povredom prava Unije, utemeljeno od presude Francovich i dr.(6), a uvjeti za čije su postojanje navedeni u presudi Brasserie du Pêcheur et Factorame(7), vrijedi za svaki slučaj povrede prava Unije države članice, neovisno o tome o kojem je tijelu države članice čije je djelovanje ili propust uzrok povrede riječ(8).
29. Sud je tako u presudi Köbler(9) naveo da je to načelo, pod određenim uvjetima, također primjenjivo kada povreda prava Unije proizlazi iz odluke nacionalnog suda.
30. Ne može se, dakle, odmah isključiti mogućnost da odgovornost države općenito postoji za povredu prava Unije koja se temelji na postupanju ili propustu nacionalnog suda, bez obzira na njegovu narav ili položaj u odnosnom pravosudnom ustroju.
31. Iako u teoriji svaka odluka nacionalnog suda kojom se krši pravo Unije može dovesti do odgovornosti države, to ne znači da je ona u svim slučajevima dovoljna da dovede do te odgovornosti.
32. U slučaju kada do takvog postupanja ili propusta dođe u obavljanju pravosudne funkcije te je vjerojatno da će biti sankcionirano, u skladu s postupovnim pravilima primjenjivima na nacionalnoj razini, u okviru žalbe ili pravnog sredstva podnesenog protiv sporne presude, upravo na temelju odluke suda koji odlučuje u zadnjem stupnju dolazi, ultima ratio, do postupanja ili propusta države protivnog pravu Unije.
33. Iz presude od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, EU:C:2003:513) i sudske prakse koja je slijedila nakon te presude(10) tako jasno proizlazi da se u takvim okolnostima čini da to načelo vrijedi samo u odnosu na sudove koji odlučuju u zadnjem stupnju.
34. Stoga je Sud u toj ključnoj presudi, s obzirom na temeljnu ulogu sudbene vlasti da zaštiti prava koja pojedinci imaju na osnovi pravila prava Unije i činjenicu da je sud koji odlučuje u zadnjem stupnju po definiciji zadnja instancija pred kojom ti pojedinci mogu ostvariti prava koja im dodjeljuje pravo Unije, zaključio da bi zaštita prava koja ono priznaje bila oslabljena – a puna djelotvornost pravila Unije kojima se dodjeljuju takva prava dovedena u pitanje – ako pojedinci ne bi, pod određenim uvjetima, mogli dobiti naknadu štete koja im je nastala povredom prava Unije koja se može pripisati odluci nacionalnog suda koji odlučuje u zadnjem stupnju(11).
35. U istom smislu, Sud je u presudi Traghetti del Mediterraneo(12) jasno naglasio da, s obzirom na specifičnost pravosudne funkcije i legitimne zahtjeve pravne sigurnosti, odgovornost države u takvom slučaju nije neograničena. U skladu s tom presudom, „do te odgovornosti dolazi samo u iznimnom slučaju kada nacionalni sud [odlučuje] u zadnjem stupnju”(13).
36. U novije vrijeme, u presudi Târșia(14) Sud je smatrao da upravo u slučaju kada sudska odluka kojom se D. C. Târșiji nalaže plaćanje poreza – a riječ je o odluci koja je u biti naknadno proglašena protivnom pravu Unije – postane konačna, treba predvidjeti mogućnost utvrđivanja odgovornosti države, kako bi odnosna osoba dobila pravnu zaštitu svojih prava.
37. Iako su se o tome je li taj nastanak državne odgovornosti mogao eventualno proizlaziti iz odluka nacionalnih sudova koji ne odlučuju nužno u zadnjem stupnju mogle voditi neke doktrinarne rasprave(15), iz sada čvrsto ustaljene sudske prakse Suda čini mi se da je nastanak te odgovornosti jasno ograničen na propuste nacionalnih sudova protiv čijih se odluka ne može podnijeti redovan pravni lijek.
38. Naime, novost uvedena presudom Köbler(16), koja proizlazi iz široke i jedinstvene koncepcije koju Sud ima glede pojma „država” u svezi s nastankom izvanugovorne odgovornosti zbog povrede prava Unije, u ovom je slučaju važna samo kada postoji odluka koja se može pripisati nacionalnom sudu koji odlučuje u zadnjem stupnju – što, međutim, ne podrazumijeva da je nužno riječ o vrhovnom sudu.
39. Dojma sam da ovo razmatranje nedvosmisleno proizlazi iz te presude. Naime, Sud je u toj presudi, čini mi se, inzistirao na konačnosti odluke sudova koji odlučuju u zadnjem stupnju. Sud je tako naveo da „je [nacionalni] sud koji odlučuje u zadnjem stupnju po definiciji zadnja instancija pred kojom pojedinci mogu ostvarivati prava koja im priznaje pravo Zajednice” i da se, s obzirom na to da „povredu tih prava odlukom takvog suda koja je postala konačna jer se uglavnom više nije moguće ispraviti, pojedincima ne može oduzeti mogućnost da se pozivaju na odgovornost države kako bi tim putem dobili pravnu zaštitu svojih prava”(17).
40. Osim toga, čini mi se da taj zaključak osigurava pravednu ravnotežu između, s jedne strane, potrebe djelotvornog jamčenja prava koja pojedincima priznaje pravo Unije i, s druge strane, specifičnosti koje karakteriziraju intervenciju pravosudnih tijela u svakoj državi članici kao i teškoća s kojima se nacionalni suci mogu suočavati u obavljanju pravosudne funkcije.
41. Drugim riječima, povreda prava Unije koja dovodi do odgovornosti države zbog štete uzrokovane sudskom odlukom postoji samo u slučaju pogreške pravosudnog sustava u cjelini, to jest u slučaju kada sud koji odlučuje u zadnjem stupnju nije mogao djelotvorno jamčiti zaštitu prava dodijeljenog pravom Unije. Da bi bila riječ o povredi obveze države koja se može pripisati neispunjenju sudova, čini mi se nužnim postojanje konačne sudske odluke kojom se određuje pravni položaj odnosnih osoba u budućnosti(18).
42. Kao što o tome, prema mojem mišljenju, svjedoči sudska praksa Suda(19), čini mi se da taj zaključak vrijedi kako za slučaj u kojem sud koji je uputio zahtjev nije ispunio obvezu upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku – koju, na temelju članka 267. trećeg podstavka UFEU‑a, imaju sudovi protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka kada imaju dvojbe glede tumačenja prava Unije – tako i za slučaj kada je dovedeno u pitanje poštovanje materijalnog prava Unije, poput onoga kojim se od sudova zahtijeva, u odnosu na djelotvornost Direktive 93/13, konkretnije, njezina članka 6. stavka 1., da ocijene nepoštenost odredaba sadržanih u potrošačkim ugovorima i da ih eventualno stave izvan snage.
43. Jesu li potreba da se potrošačima, koje se tradicionalno smatra ranjivim strankama, zajamči posebna zaštita kao i status prisilnopravnih normi koji je Sud dodijelio pravilima kojima se potrošačima osigurava zaštita u skladu s Direktivom 93/13(20) takve naravi da potvrđuju takav zaključak ili ga ublažuju, s obzirom na ograničenja načela procesne autonomije glede konkretnih uvjeta provedbe utvrđivanja odgovornosti države?
44. Smatram da nisu.
45. Djelotvornost Direktive 93/13 osigurana je, čini mi se, mogućnošću odnosno u određenim slučajevima obvezom nacionalnog suda da utvrdi nepoštenost i mogućnošću suda koji odlučuje u zadnjem stupnju da onemogući ovrhu te odluke ako nije ispunjena ta obveza. Smatram da bi se otišlo predaleko ako bi se predvidio nastanak izvanugovorne odgovornosti države u svakom slučaju kad se tvrdi da sud, bez obzira na svoje mjesto u nacionalnoj organizaciji sudova i svoju razinu intervencije, nije ispunio obvezu ocjene nepoštenosti ugovorne odredbe sadržane u ugovoru između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga i, u nekim slučajevima, njezina stavljanja izvan snage.
46. Međutim, iako načelo djelotvornosti nije, dakle, dovedeno u pitanje, drukčije bi moglo biti s gledišta načela ekvivalentnosti(21). Naime, iako su uvjeti za utvrđivanje odgovornosti države koje je iznio Sud nužni i dovoljni kako bi se ustanovilo pravo pojedinaca na naknadu štete, to ne znači da država ne može snositi odgovornost i pod manje restriktivnim uvjetima na temelju nacionalnog prava. Stoga, ako je na temelju važećeg nacionalnog prava moguće utvrditi odgovornost sudova koji ne odlučuju u zadnjem stupnju za povredu primjenjivih nacionalnih pravnih pravila, ta bi mogućnost trebala biti otvorena pod istim uvjetima i u slučaju kada je nacionalni sud povrijedio prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije, među ostalim, ona koje proizlaze iz Direktive 93/13.
47. Iz svih ovih razmatranja proizlazi da, u skladu s poštovanjem načela ekvivalentnosti, pravo Unije samo po sebi ne nameće državi članici obvezu da popravi štetu koja proizlazi iz sudske odluke koja se još uvijek može pobijati pravnim lijekom.
48. Zaključno, do odgovornosti države članice za štetu uzrokovanu pojedincu povredom prava Unije od nacionalnog suda može doći samo u iznimnom slučaju kada taj sud odlučuje u zadnjem stupnju, a što je, glede spora u glavnom postupku, na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, uzimajući u obzir posebne okolnosti tog spora.
49. U slučaju da u okviru glavnog postupka sud koji je uputio zahtjev treba smatrati sudom koji odlučuje u zadnjem stupnju, također bi se postavilo pitanje u kojoj je mjeri taj sud dovoljno ozbiljno povrijedio pravno pravilo čiji je cilj priznavanje prava pojedincima.
2. Drugi aspekt: pod kojim se uvjetima propuštanje ocjenjivanja postojanja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima i, po potrebi, njihova stavljanja izvan snage može kvalificirati kao dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila Unije čiji je cilj priznavanje prava pojedincima?
50. Glede uvjeta za postojanje odgovornosti države članice zbog povrede prava Unije, Sud je u više navrata utvrdio da oštećenici imaju pravo na naknadu pretrpljene štete kada se ispune tri uvjeta, odnosno da je svrha povrijeđenog pravnog pravila Unije priznavanje prava pojedincima, da je povreda tog pravila dovoljno ozbiljna i da postoji izravna uzročna veza između te povrede i štete koju su pojedinci pretrpjeli(22). Odgovornost države članice za štetu uzrokovanu odukom suda koji odlučuje u zadnjem stupnju, a koji povrijedi pravno pravilo Unije, uređena je istim uvjetima(23).
51. Uvjete koji omogućuju utvrđivanje odgovornosti država članica za štetu prouzročenu fizičkim osobama kršenjem prava Unije načelno moraju uspostaviti nacionalni sudovi, sukladno smjernicama za njihovu provedbu koje pruža Sud(24).
52. Te se smjernice mogu sažeti na sljedeći način.
53. Kao prvo, valja utvrditi je li svrha povrijeđenog pravila priznavanje prava pojedincima. Ne dvojim da odredbe Direktive 93/13 i obveze nametnute nacionalnim sudovima s ciljem osiguranja njihove pune djelotvornosti proizvode za pojedince prava koja nacionalni sudovi moraju štititi.
54. Kao drugo, glede uvjeta za postojanje „očite” povrede, dobro je utvrđeno da, s obzirom na specifičnost funkcije pravosuđa i legitimnih zahtjeva pravne sigurnosti, odgovornost države za štetu uzrokovanu pojedincima zbog povrede prava Unije odlukom nacionalnog suda nije neograničena. Stoga, osim prethodno navedene činjenice da do takve odgovornosti može doći samo u iznimnim slučajevima u kojima je nacionalni sud odlučivao u zadnjem stupnju, valja ocijeniti je li potonji očito povrijedio primjenjivo pravo(25).
55. Što u slučaju obveze naložene nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti ispita postojanje nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga?
56. Podsjećam da se sustav zaštite koji je proveden Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u podčinjenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i informiranosti, što je situacija koja ga navodi na to da pristane na uvjete koje je ranije sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge a da pritom ne može utjecati na njihov sadržaj(26).
57. S obzirom na takav slabiji položaj, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Kao što to proizlazi iz sudske prakse, riječ je o imperativnoj normi kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom koja je takve naravi da ponovno uspostavlja jednakost među njima(27).
58. Kako bi osigurao zaštitu predviđenu Direktivom 93/13, Sud je također u više navrata istaknuo da se takav neravnopravni odnos koji postoji između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga može ispraviti samo pozitivnom intervencijom neovisnom o samim ugovornim strankama(28).
59. Sud je s obzirom na ta načela utvrdio da je nacionalni sud morao po službenoj dužnosti ocijeniti nepoštenost ugovorne odredbe(29).
60. Glede pitanja je li sud počinio „dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije” propustivši u okolnostima poput onih opisanih u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje ocijeniti jesu li odredbe potrošačkog ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku bile nepoštene, u skladu sa sudskom praksom(30) relevantno je više elemenata, za koje smatram da se mogu razvrstati u dvije kategorije.
61. Prva kategorija odnosi se na opći stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila, što podrazumijeva, prema potrebi, utvrđivanje postoji li jasna sudska praksa Suda o pravnom pitanju o kojem nacionalni sud odlučuje. Druga kategorija odnosi se na sve posebne okolnosti odnosnog slučaja, kao što su margina prosudbe koju nacionalna tijela imaju na temelju povrijeđenog pravila, očita, namjerna i/ili opravdiva narav navodne povrede i svi činjenični i pravni elementi s kojima su stranke u sporu upoznale nacionalni sud. U svezi s drugim aspektom, Sud je naveo da nacionalni sud koji odlučuje o zahtjevu za naknadu štete mora uzeti u obzir sve okolnosti slučaja o kojem odlučuje(31).
62. Kao prvo, glede pitanja je li povrijeđeno pravilo dovoljno jasno i precizno, nepobitno je da je povreda prava Unije očito ozbiljna kada opstaje unatoč objavi presude kojom se ta povreda utvrđuje ili presude u prethodnom postupku ili stalne sudske prakse Suda u tom području iz kojih proizlazi nedopušteni karakter predmetnog ponašanja(32).
63. U ovom primjeru, glede obveze suca u postupku ovrhe arbitražnog pravorijeka da po službenoj dužnosti ispita je li ugovorna odredba nepoštena, smatram da to pravilo, koje je sudskim putem utvrdio Sud, na datum donošenja odluke o odobrenju ovrhe o kojoj je riječ u glavnom postupku nije imalo potrebnu razinu jasnoće i preciznosti. Posebice, nije moguće jasno zaključiti da je to pravilo u vrijeme donošenja sudskih odluka od 15. i 16. prosinca 2008., o kojima je riječ u glavnom postupku, jasno proizlazilo iz sudske prakse.
64. Dva me glavna razloga navode na taj zaključak.
65. Kao prvo, čini mi se da Sud, koji odlučuje u okviru zahtjevâ za prethodnu odluku o tumačenju odredaba Direktive 93/13 koji proizlaze iz vrlo različitih sporova, još nije dao jasan odgovor o tome je li nacionalni sud „morao” ili „mogao” ocijeniti odredbu koju smatra nepoštenom i je li je, u slučaju da je to tako, morao ili mogao staviti izvan snage. Iako najnovija sudska praksa nedvojbeno govori u prilog obvezi suca da ocijeni je li odredba nepoštena u određenim okolnostima(33) i, prema potrebi, iz toga izvuče sve posljedice, to nije uvijek bilo tako. Izričaji kojima se Sud koristi dugo su sadržavali određenu dvosmislenost, koja se najčešće objašnjava okolnostima svakog pojedinog slučaja(34).
66. Nadalje, u mnogim je predmetima bilo samo riječ o obvezi suda da ocijeni nepoštenost odredaba koje podliježu njegovoj ocjeni u vrlo posebnim okolnostima. Prema sada utvrđenom izričaju, nacionalni sud mora po službenoj dužnosti ocijeniti nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja čim raspolaže za to potrebnim pravnim i činjeničnim elementima(35).
67. S druge strane, to utvrđivanje „obveze” još je manje očito kod ovršnih postupaka, poput onoga u glavnom postupku, koji često podrazumijeva marginalnu intervenciju(36) ili pak izostanak intervencije(37) nadležnog nacionalnog suda. Kao što sam to već imao priliku spomenuti, nije rijetko da u takvim postupcima, koji se vode po pojednostavnjenom obrascu, sud ne može poznavati sve relevantne činjenične i pravne elemente.
68. Naime, treba napomenuti da je Sud samo u rješenju Pohotovosť(38) ispitao slučaj poput onoga u glavnom postupku i, među ostalim, utvrdio da, kada nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu arbitražnog pravorijeka mora, u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima, po službenoj dužnosti ocijeniti nesukladnost između arbitražne klauzule i nacionalnih pravila prisilnopravne naravi, dužan je također po službenoj dužnosti ocijeniti je li ta odredba nepoštena s obzirom na članak 6. Direktive 93/13, kada raspolaže za to potrebnim pravnim i činjeničnim elementima.
69. Iako se to rješenje poziva, naravno, na dotadašnju sudsku praksu Suda(39) za davanje odgovora na postavljena pitanja, ne može se isključiti da se nacionalnom sudu moglo pojaviti nekoliko pitanja glede obveza koje mu se nalažu.
70. S tim u svezi, čini mi se da činjenica da je Sud smatrao svrhovitim riješiti predmet C‑76/10, Pohotovost'(40) rješenjem donesenim na temelju članka 104. stavka 3. prvog podstavka Poslovnika Suda, u njegovoj verziji koja je bila na snazi na datum donošenja tog rješenja(41), ni u kojem slučaju nije odlučujuća za utvrđivanje da su obveze naložene sudu nadležnom za ovrhu arbitražnog pravorijeka „jasno i precizno” proizlazile iz sudske prakse.
71. Naime, smatram da ocjena pitanja je li nacionalni sud imao jasno i precizno pravno pravilo nije povezana s odlukom Suda da za tumačenje tog pravila primijeni pojednostavnjeni postupak. Sama činjenica da je bilo moguće uputiti zahtjev za prethodnu odluku dopušta pretpostavku da je predmetno pravno pravilo moglo, barem za dio nacionalnih sudova, prouzročiti teškoće pri tumačenju.
72. Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u predmetu u kojem je donesena presuda od 4. lipnja 2002., Lyckeskog (C‑99/00, EU:C:2002:329)(42), glede moguće poveznice između pitanja dokaza postojanja razumne sumnje zbog koje nacionalni sud mora uputiti zahtjev za prethodnu odluku na temelju sudske prakse Cilfit i dr.(43) i teksta članka 104. stavka 3. bivšeg Poslovnika Suda, „[u] prvom slučaju, naime, uzima se u obzir, tako reći, kvaliteta i dosljednost dvojbi koje nacionalni sud mora imati u svezi s pitanjem prava Zajednice pri odlučivanju hoće li to pitanje uputiti Sudu; u drugom je, međutim, riječ o dvojbama koje bi odgovor na pitanje mogao pobuditi samom Sudu glede izbora postupka za davanje odgovora na to pitanje”(44).
73. Kao drugo, čak i kad bi se predmetno pravno pravilo čija je svrha priznavanje prava pojedincima smatralo jasno utvrđenim u vrijeme nastanka relevantnih činjenica, za utvrđenje postoji li stvarno „očita povreda” pravnog pravila, prema mojem mišljenju, treba ispitati još jedan aspekt, koji se odnosi na sve okolnosti predmetnog slučaja.
74. Naime, sud po službenoj dužnosti mora ispitati je li neka odredba nepoštena – i, prema potrebi, staviti je izvan snage – samo u slučaju kad ima na raspolaganju sve relevantne činjenične i pravne elemente. To je uzimanje u obzir svih okolnosti odlučujuće i ono je razlog zbog kojeg se Sud, prihvaćajući tumačiti opće kriterije koje je europski zakonodavac koristio u članku 3. Direktive 93/13 za definiranje pojma nepoštenog uvjeta, općenito suzdržavao od odlučivanja o primjeni tih kriterija na pojedinačnu odredbu(45).
75. Smatram da je među činjeničnim elementima koje treba uzeti u obzir odaziv ili, obrnuto, pasivnost odnosnog potrošača. Sud je, naime, istaknuo da, iako u postupcima povodom spora između prodavatelja robe ili pružatelja usluga te potrošača Direktiva 93/13 nalaže pozitivnu intervenciju nacionalnog suda pred kojim se vodi postupak, neovisnu o samim ugovornim stranama, poštovanje načela djelotvornosti ne može u cijelosti nadoknaditi potpunu pasivnost predmetnog potrošača. Slijedom toga, činjenica da se potrošač može pozvati na zaštitu zakonskim odredbama o nepoštenim odredbama samo ako pokrene sudski postupak ne može se sama za sebe smatrati suprotnom načelu djelotvornosti(46).
76. Potonji zahtjev, odnosno onaj koji nalaže uzimanje u obzir uloženih napora navodnog oštećenika radi izbjegavanja ili u najmanju ruku ograničavanja opsega pretrpljene štete, precizno je utvrdio Sud(47) te je on nedvojbeno povezan s nužnošću postojanja sudske odluke suda koji odlučuje u zadnjem stupnju(48).
77. Naposljetku, mogu samo zaključiti da obveza ocjenjivanja nepoštenosti ugovornih odredaba po službenoj dužnosti u skladu s Direktivom 93/13 postoji samo u slučaju kada nacionalni sud raspolaže za to potrebnim činjeničnim i pravnim elementima.
78. Takva je ocjena vrlo subjektivna i za nju je nadležan nacionalni sud. Da bi se moglo utvrditi da je propust suda da ocijeni i, prema potrebi, stavi izvan snage nepoštene odredbe sadržane u ugovorima sklopljenima između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga očit te da ga se može sankcionirati s gledišta odgovornosti države za povredu prava Unije, treba voditi računa o tome može li se taj propust opravdati.
79. Također je vrlo važna činjenica da je sam potrošač ili drugi izvor informacija skrenuo sudu koji odlučuje o predmetu pozornost na taj aspekt.
B – Četvrto i peto pitanje
80. Kao što sam to prethodno spomenuo, četvrto i peto pitanje odnose se na opseg eventualne tužbe za naknadu štete pretrpljene zbog neaktivnosti suda i na njezinu poveznicu s drugim tužbama.
81. Naime, sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim pitanjem u biti pita odgovara li šteta uzrokovana mogućom povredom prava Unije o kojoj je riječ u glavnom postupku iznosu naknade štete koju zahtijeva M. Tomášová i je li moguće odrediti štetu u visini plaćenog iznosa koji predstavlja stjecanje bez osnove. Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi doznati ima li postupak zbog stjecanja bez osnove, kao pravno sredstvo, prednost u odnosu na postupak radi naknade štete.
82. Čini mi se da se upiti suda koji je uputio zahtjev odnose na aspekte koji spadaju u postupovnu autonomiju država članica.
83. S tim u svezi, valja podsjetiti da je, kada su ispunjene pretpostavke za odgovornost države, a što su nacionalni sudovi dužni utvrditi, država dužna naknaditi uzrokovanu štetu u skladu s nacionalnim pravom, pri čemu pretpostavke za naknadu štete propisane nacionalnim pravom, kako materijalne tako i formalne, ne smiju biti manje povoljne od onih koje se odnose na slične zahtjeve u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) i ne smiju biti takve da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje naknade štete (načelo djelotvornosti)(49).
84. Iz toga proizlazi da su pravila u svezi s ocjenom štete uzrokovane povredom prava Unije utvrđena nacionalnim pravom svake države članice, pod uvjetom da se u nacionalnim propisima o popravljanju štete koji utvrđuju ta pravila moraju poštovati načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.
85. Slično tomu, povezanost između tužbe za naknadu štete navodno pretrpljene zbog povrede pravnog pravila i drugih dostupnih tužbi prema nacionalnom pravu, posebice tužbe za isplatu zbog stjecanja bez osnove koju je moguće podnijeti na temelju nacionalnog prava, utvrđuje se nacionalnim pravima uz poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.
86. Svaka država stoga mora u okviru unutarnjeg pravnog poretka, uz poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, odrediti kriterije na temelju kojih se može utvrditi i ocijeniti šteta uzrokovana povredom prava Unije.
III – Zaključak
87. Predlažem da se na pitanja koja je postavio Okresný súd Prešov (Okružni sud u Prešovu, Slovačka) odgovori na sljedeći način:
1. Država članica ne može se smatrati odgovornom zbog toga što nacionalni sud, koji intervenira u okviru ovršnog postupka utemeljenog na arbitražnom pravorijeku, nije stavio izvan snage arbitražnu klauzulu za koju je utvrđeno da je nepoštena na temelju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako dužnik u predmetnom postupku nije iskoristio sva redovna pravna sredstva koja je imao na raspolaganju na temelju primjenjivog nacionalnog prava.
2. Da bi se propust suda koji odlučuje u zadnjem stupnju u okviru ovršnog postupka da stavi izvan snage arbitražnu klauzulu za koju je utvrđeno da je nepoštena na temelju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. mogao kvalificirati kao dovoljno ozbiljna povreda na temelju koje nastaje izvanugovorna obveza države članice, treba uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente s kojima je taj sud bio upoznat na dan donošenja odluke. Takva povreda prava Unije ne može se smatrati dovoljno ozbiljnom kada je moguće opravdati propust nacionalnog suda da ocijeni nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Naprotiv, takav propust može se kvalificirati kao dovoljno ozbiljna povreda kada sud koji odlučuje u zadnjem stupnju, unatoč informacijama s kojima ga je upoznao sam potrošač ili je s njima upoznat na drugi način, nije po službenoj dužnosti ispitao je li ugovorna odredba sadržana u tom ugovoru nepoštena.
3. Svaka država mora u okviru unutarnjeg pravnog poretka, uz poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, odrediti kriterije na temelju kojih se može utvrditi i ocijeniti šteta uzrokovana povredom prava Unije.