MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 11. lipnja 2015.(1)
Predmet C‑408/14
Aliny Wojciechowski
protiv
Office national des pensions (ONP)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal du travail de Bruxelles (Belgija))
„Umirovljeni dužnosnik Europske unije – Pravo na mirovinu – Načelo najdužeg trajanja razdoblja osiguranja – Kumuliranje prava na mirovinu – Načelo lojalne suradnje – Povelja Europske unije o temeljnim pravima“
1. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje načela lojalne suradnje između Europske unije i država članica te članka 34. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između A. Wojciechowski, bivše dužnosnice Unije, protiv belgijskog Office national des pensions (ONP) (Nacionalni ured za mirovine) (u daljnjem tekstu: ONP) zbog odbijanja te ustanove da imenovanoj prizna pravo na starosnu mirovinu.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
2. Članak 11. stavak 2. Priloga VIII., naslovljen „Mirovinski sustav“, Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, utvrđen Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike tih Zajednica te posebnim privremenim mjerama za dužnosnike Komisije(2), kako je izmijenjen Uredbom Europskog parlamenta i Vijeća (EU, Euratom) br. 1080/2010 od 24. studenoga 2010.(3) (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisuje:
„Dužnosnik koji stupi u službu Unije nakon što je:
[…]
obavljao djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe,
ima pravo, nakon što ga se imenuje na stalno radno mjesto, ali prije nego što ispuni uvjete za isplatu starosne mirovine u smislu članka 77. Pravilnika o osoblju, na to da se Uniji isplati kapitalizirana vrijednost mirovinskih prava koje je stekao na temelju tog prethodnog radnog odnosa, ažurirana na stvarni datum prijenosa.
[…]“
B – Belgijsko pravo
3. Kraljevska uredba br. 50 od 24. listopada 1967. o starosnoj mirovini i mirovini za nadživjele osobe zaposlenih osoba(4), u verziji primjenjivoj na činjenice predmeta u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Kraljevska uredba br. 50), u svom članku 10.a(5) prvom i četvrtom stavku propisuje:
„Kad je zaposlena osoba ovlaštena zahtijevati starosnu mirovinu na temelju ove uredbe i starosnu mirovinu ili pogodnosti na temelju jednog ili više drugih sustava i kad ukupan iznos razlomaka koji izražava visinu svake od tih mirovina premašuje jednu jedinicu [najduljeg trajanja] radnog staža, profesionalna karijera koja se uzima u obzir za izračun starosne mirovine umanjuje se za onoliko godina koliko je potrebno da se navedeni ukupni iznos smanji na jednu jedinicu [najduljeg trajanja] radnog staža.
[…]
Za potrebe primjene ovog članka izraz ,drugi sustav’ podrazumijeva bilo koji drugi belgijski sustav starosnih mirovina i mirovina za nadživjele osobe osim mirovinskog sustava za samozaposlene osobe i svaki drugi istovjetan sustav strane zemlje ili sustav koji se primjenjuje na osoblje institucije međunarodnog javnog prava.“
4. U skladu s člankom 3. Kraljevske uredbe od 14. listopada 1983. o provedbi članka 10.a Kraljevske uredbe br. 50 o starosnoj mirovini i mirovini za nadživjele osobe zaposlenih osoba(6) (u daljnjem tekstu: Kraljevska uredba od 14. listopada 1983.), broj godina za koji se umanjuje, primjenjujući gore navedeni članak 10.a, ne može biti veći od 15 ni od rezultata, zaokruženog na veću jedinicu, dobivenog na način da se razlika između preračunatog iznosa(7) i paušalnog iznosa(8) podijeli s iznosom od 10 % navedenog paušalnog iznosa.
5. Smanjenje profesionalne karijere prvenstveno utječe na godine na temelju kojih se stječe pravo na mirovinu u najmanjem iznosu(9).
II – Činjenice glavnog postupka i prethodno pitanje
6. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je A. Wojciechowski, belgijska državljanka, kao zaposlena osoba radila u Belgiji od 1965. do 1977., a zatim kao dužnosnica u Europskoj komisiji od 17. listopada 1977. do 30. studenoga 2011.
7. ONP je u svibnju 2012. po službenoj dužnosti ispitao pravo A. Wojciechowski na starosnu mirovinu zaposlene osobe s obzirom na to da je 26. travnja 2013. navršila propisanu starosnu dob za stjecanje mirovine u Belgiji (65 godina).
8. U prvom informativnom obrascu, koji je ispunila 21. svibnja 2012., imenovana je naznačila da je u Belgiji imala profesionalnu karijeru u svojstvu zaposlene osobe od 1965. do 1977. i da od 1. prosinca 2011. ostvaruje pravo na mirovinu na teret Komisije. Navela je također da je od toga datuma prestala s obavljanjem bilo kakve profesionalne djelatnosti.
9. ONP je dopisom od 12. lipnja 2012. od Komisije zatražio podatak ispunjava li A. Wojciechowski uvjete za primanje starosne mirovine na teret sustava Unije. Komisija je dopisom od 17. kolovoza 2012. obavijestila ONP da je imenovanoj dostavila odgovore sukladno svojoj upravnoj praksi.
10. A. Wojciechowski je dopisom od 24. kolovoza 2012. dostavila ONP‑u potvrdu koju je primila od Komisije, a iz koje proizlazi da od 1. prosinca 2011. ima pravo na mirovinu na njezin teret, izračunatu na temelju doprinosa koje je u mirovinski sustav Zajednice uplatila u razdoblju od 17. listopada 1977. do 30. studenoga 2011. ONP‑u nije dala podatak o iznosu te mirovine. A. Wojciechowski je, nadalje, tim istim dopisom ONP‑u potvrdila da nije iskoristila pravo koje ima na temelju članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku, da Uniji isplati kapitaliziranu vrijednost mirovinskih prava koja je stekla na temelju obavljanja djelatnosti kao zaposlene osobe.
11. ONP je odlukom od 11. rujna 2012., pozivajući se na članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50, imenovanoj priopćio:
„Vaš radni staž obuhvaća i radni staž u drugom sustavu (javne službe, međunarodna organizacija). Međutim, ukupan iznos Vašeg radnog staža, ostvarenog u više mirovinskih sustava, ne može premašiti najduže trajanje razdoblja osiguranja, što znači da Vaš ukupni radni staž ne može iznositi više od 45 godina. […] Vaš radni staž treba smanjiti za 10 godina. […]“
12. Iz te odluke proizlazi da je ONP smatrao da je A. Wojciechowski ostvarila 13/45 radnog staža kao zaposlena osoba i 45/45 radnog staža u drugom sustavu. Na temelju pravila o izračunu koja su na snazi ONP je zaključio da imenovana na temelju radnog staža u svojstvu zaposlene osobe u Belgiji ima pravo na starosnu mirovinu od 83,05 eura, što odgovara profesionalnoj karijeri zaposlene osobe u iznosu od 3/45(10).
13. ONP je A. Wojciechowski elektroničkom poštom od 13. studenoga 2012. pojasnio da je – s obzirom na to da nije upoznat s iznosom mirovine koju prima od Komisije – smatrao da nakon 35 godina radnog staža u okviru te institucije razlomak koji predstavlja iznos mirovine koji treba uzeti u obzir za primjenu navedenog članka 10.a iznosi 70/70, ili 45/45, s obzirom na činjenicu da europski dužnosnik koji je stupio u službu prije 1. svibnja 2004. za svaku godinu rada na ime mirovine stječe 2 % godišnje u odnosu na posljednju plaću koju je primio dok je obavljao djelatnost i da je najveći postotak koji može steći ograničen na 70 % njegove posljednje osnovne plaće te da je najduže trajanje razdoblja osiguranja stoga premašeno za trinaest godina.
14. Kada je riječ o izračunu smanjenja mirovine do kojeg dolazi zbog tog prekoračenja, ONP je u toj elektroničkoj pošti naveo da se taj izračun, u slučaju kad nije upoznat s iznosom mirovine koji je primljen iz drugog sustava, obavlja na temelju preračunatog iznosa iz drugog sustava, za koji se smatra da je „jednak umnošku 2,5 i paušalnog iznosa od 6506,98 [eura] s obzirom na indeks 138,01, ako se ne dokaže suprotno“(11). Iz toga, prema ONP‑ovu mišljenju, slijedi da, suprotno onomu što je bilo navedeno u odluci od 11. rujna 2012., nije moguće odobriti nijednu godinu djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe. ONP imenovanoj nije dostavio novu odluku, ali joj je od srpnja 2013. prestao isplaćivati mirovinu.
15. A. Wojciechowski je tužbom podnesenom 11. prosinca 2012. pokrenula postupak pred Tribunal du travail de Bruxelles (Radni sud u Bruxellesu) (Belgija), zahtijevajući od tog suda da poništi odluku od 11. rujna 2012. i da ONP‑u naloži da joj prizna starosnu mirovinu određenu u iznosu od 13/45, odnosno oko 367,07 eura mjesečno(12). U prilog svojem zahtjevu A. Wojciechowski, među ostalim, navodi da, ako se na njezinu situaciju primjenjuje Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice(13), ili Uredba (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti(14), iz toga na temelju sudske prakse Suda(15) proizlazi da ONP za izračun njezine belgijske mirovine ne može primijeniti navedeno načelo najdužeg trajanja razdoblja osiguranja. Osim toga, smatra da je ONP počinio pogrešku jer je njezin radni staž u institucijama Unije iznosio 34 godine i 11 mjeseci, odnosno 35 godina, a ne 45 godina. U tom smislu ona postavlja pitanje na kojem je pravnom temelju ONP na teorijski način odredio iznos njezine europske mirovine.
16. ONP tvrdi da mirovine na teret institucija Unije ne ulaze u područje primjene zakonodavstva Unije na području preklapanja jer se ne primjenjuju uredbe br. 1408/71 i 883/2004. Belgijski Cour de cassation (kasacijski sud) priznao je usto ustavnost načela najdužeg trajanja razdoblja osiguranja i ONP smatra da je primijenio načelo opreznosti primjenjujući članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50 na temelju teorijskih podataka, s obzirom na to da nije posjedovao informacije koje su tražene od Komisije.
17. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da načelo najdužeg trajanja razdoblja osiguranja utjelovljuje rezidualnu narav mirovinskog sustava zaposlenih osoba u odnosu na ostale sustave i želi da se čitav priznat radni staž, osim staža samozaposlenih osoba, zbraja s radnim stažem zaposlene osobe te da se, kada ukupan iznos razlomaka koji izražavaju visinu svake od mirovina premašuje jednu jedinicu radnog staža, profesionalna karijera koja se uzima u obzir za izračun starosne mirovine zaposlene osobe smanjuje za onoliko godina koliko je to potrebno da bi se navedeni ukupni iznos smanjio na jednu jedinicu radnog staža. Kao što je to belgijski Cour constitutionnelle (ustavni sud) presudio u presudi od 20. rujna 2001., svrha navedenog članka 10.a je osigurati da se prema svim radnicima s različitim profesionalnim karijerama postupa na jednak način kako bi se ostvario cilj upravljanja rashodima u sektoru mirovina.
18. Nakon što je utvrdio da je sustav koji se primjenjuje na osoblje Komisije obuhvaćeno Pravilnikom o osoblju, kao sustav koji se primjenjuje na osoblje institucije javnog međunarodnog prava, obuhvaćen člankom 10.a Kraljevske uredbe br. 50 i da se, s obzirom na sudsku praksu Suda, čini da se A. Wojciechowski ne može pozivati na članke 45. i 48. UFEU‑a ni na uredbe br. 1408/71 ili 883/2004, Tribunal du travail de Bruxelles citira dugačke ulomke odluke kojom je Cour du travail de Bruxelles (Visoki radni sud u Bruxellesu) uputio zahtjev za prethodnu odluku u predmetu povodom kojeg je donesena presuda Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54). Iako smatra da obrazloženje te odluke nije izravno prenosivo na ovaj spor jer su predmetni belgijski pravni propisi različiti te da ni rješenje koje je Sud prihvatio u presudi My (C‑293/03, EU:C:2004:821) nije izravno prenosivo na spor o kojem mora odlučiti, ipak smatra da bi članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50 Uniji mogao otežati zapošljavanje belgijskih službenika s određenim stažem.
19. U tim je okolnostima Tribunal du travail de Bruxelles odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se načelu lojalne suradnje i članku 4. stavku 3. UEU‑a, s jedne strane, i članku 34. stavku 1. [Povelje], s druge strane, to da država članica smanji, odnosno odbije priznati starosnu mirovinu koju zaposlena osoba treba primiti na temelju obavljenog rada sukladno zakonodavstvu te države članice, kad ukupan broj godina radnog staža u toj državi članici i u europskim institucijama premašuje najduže trajanje razdoblja osiguranja od 45 godina iz članka 10.a [Kraljevske uredbe br. 50]?“
III – Postupak pred Sudom
20. Belgijska vlada i Komisija su sukladno članku 23. drugom stavku Statuta Suda Europske unije podnijeli pisana očitovanja u ovom predmetu. Nakon što je A. Wojciechowski odustala od podnošenja pisanih očitovanja, podnijela je zahtjev za održavanje rasprave. Taj je zahtjev prihvaćen na temelju članka 76. stavka 3. Poslovnika Suda.
21. Sud je rješenjem od 13. ožujka 2015. prihvatio zahtjev A. Wojciechowski za dobivanjem pravne pomoći.
22. Na raspravi 7. svibnja 2015. saslušana su izlaganja A. Wojciechowski, kao i belgijske vlade i Komisije.
IV – O prethodnom pitanju
A – Nadležnost Suda i dopuštenost prethodnog pitanja
1. Nadležnost Suda
a) Argumenti belgijske vlade
23. Belgijska vlada ponajprije osporava nadležnost Suda za prethodno pitanje, jer glavni predmet ni na koji način nije povezan s pravom Unije. S jedne strane, situacija A. Wojciechowski je u potpunosti unutarnje naravi, na nju se ne primjenjuju ni odredbe primarnog prava u području slobodnog kretanja radnika ni Uredba br. 1408/71 ili Uredba br. 883/2004. S druge strane, glavni predmet se ne odnosi na nepriznavanje ili smanjenje starosne mirovine koju je imenovana ovlaštena zahtijevati za navršeni radni staž u okviru Unije ni na odbijanje ONP‑a da uzme u obzir godine navršenog radnog staža u instituciji kako bi se utvrdila starosna mirovina prema belgijskom sustavu, koji je, naprotiv, ipak bio uzet u obzir. Načelo lojalne suradnje propisano u članku 4. stavku 3. UEU‑a, koji utvrđuje uzajamnu obvezu između Unije i država članica se ne primjenjuje na ovaj predmet, koji se ne može usporediti ni s onim u kojemu je donesena presuda Komisija/Belgija (137/80, EU:C:1981:237) niti s onim u kojemu je donesena presuda My (C‑293/03, EU:C:2004:821).
24. Naposljetku, prema mišljenju belgijske vlade, u ovom slučaju ne primjenjuje se ni članak 34. Povelje s obzirom na to da je, s jedne strane, ta odredba odraz jednostavnog načela, a ne prava u smislu članka 51. stavka 1. same Povelje i, s druge strane, ne može se smatrati da je članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50 odredba kojom se provodi pravo Unije.
b) Analiza
25. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, dužnosnik Unije ima svojstvo radnika u smislu članka 45. stavaka 1. UFEU‑a pod uvjetom da se koristi svojim pravom na slobodu kretanja(16). U tom pogledu Sud je pojasnio da se razdoblje zaposlenja u međunarodnoj javnoj službi, kao što je Unija, ne može izjednačiti s razdobljem navršenim u javnoj službi druge države članice i stoga samo po sebi ne može stvoriti vezu s jednom od situacija predviđenih u navedenoj odredbi Ugovora(17).
26. U ovom slučaju, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i iz spisa proizlazi da je A. Wojciechowski, belgijska državljanka, uvijek imala boravište i bila zaposlena u Belgiji(18), najprije kao zaposlena osoba u privatnom sektoru, zatim u službi Komisije. Ona nije nikada tijekom profesionalnog života stekla svojstvo radnika migranta. Slijedom navedenog, njezina situacija, koja je u potpunosti unutarnja, ne ulazi u područje primjene članka 45. stavka 1. UFEU‑a(19).
27. Nadalje, kao što su to sud koji je uputio zahtjev i belgijska vlada točno primijetili, situacija A. Wojciechowski tijekom razdoblja u kojem je bila zaposlena u službi Komisije također ne ulazi u područje primjene Uredbe br. 1408/71 ni Uredbe br. 883/2004. Naime, Sud u tom pogledu pojašnjava da se „dužnosnici [Unije] ne mogu smatrati radnicima u smislu Uredbe br. 1408/71 jer se na njih ne primjenjuje nacionalno zakonodavstvo iz područja socijalne sigurnosti, kako to zahtijeva članak 2. spomenute uredbe, određujući osobno područje primjene te uredbe“(20).
28. Osim toga iz sudske prakse Suda proizlazi da situacija dužnosnika ne potpada pod područje primjene prava Unije samo zbog činjenice postojanja trenutačnog ili prošlog radnog odnosa s Unijom(21).
29. Stoga sama okolnost da je A. Wojciechowski imala status umirovljenog dužnosnika ne omogućava da se automatski zaključi o postojanju poveznice s pravom Unije. U tom pogledu valja istaknuti da iako, na tom temelju, ona potpada pod područje primjene Pravilnika, odnosno akta „čiji su svi elementi obvezni i koji se izravno primjenjuje u svim državama članicama“(22), koji povezuje države članice „uvijek kada je njihova suradnja nužna za njegovu provedbu“(23), ipak je nesporno da nijedna njegova odredba ne uređuje direktno činjenice iz glavnog predmeta.
30. Osobito, ne može se iz bilo koje odredbe Pravilnika izvući zabrana državama članicama da uzmu u obzir mirovinu na koju bivši dužnosnik Unije ostvaruje pravo na teret Unije, kako bi se primijenilo nacionalno pravno pravilo koje dovodi do ograničenja prava na mirovinu koju bi navedeni dužnosnik bio ovlašten zahtijevati prema zakonodavstvu te države članice. Naprotiv, ustaljena je sudska praksa da pravo Unije ne ugrožava nadležnost država članica kojima uređuju njihove sustave socijalnog osiguranja i da, ako je točno da u izvršavanju te ovlasti države članice moraju poštovati pravo Unije(24), činjenica je da je, uslijed nepostojanja usklađenosti Unije, na zakonodavstvu svake države članice da utvrdi, s jedne strane, uvjete prava ili obveza osiguranja u sustavu socijalnog osiguranja i, s druge strane, pretpostavke za stjecanje prava na davanja(25).
31. Doista, može se tvrditi da je učinak belgijskog propisa ugroziti mogućnost prijenosa prava na mirovinu iz članka 11. stavka 2. Priloga VIII. Pravilniku s obzirom na to da je, ako ta mogućnost nije izvršena, moguće izgubiti prava na mirovinu stečena prema belgijskom sustavu prije stupanja u službu Unije, pretvarajući tako tu mogućnost de facto u obvezu, kršeći jasan tekst te odredbe. Međutim, u glavnom predmetu A. Wojciechowski se žali na to da joj nijedna starosna mirovina na temelju belgijskog sustava nije priznata za razdoblja tijekom kojih je uplaćivala doprinose u taj sustav, a ne na prepreku funkcioniranju mehanizma prijenosa predviđenog u gore navedenoj odredbi Pravilnika, kojom se želi samo omogućiti preračunavanje kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava stečenih u nacionalnom sustavu u godine mirovinskog staža prema mirovinskom sustavu Unije, i čega se A. Wojciechowski uostalom izričito odrekla.
32. S obzirom na rečeno, valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev prvim dijelom postavljenog pitanja pita o primjeni sudske prakse Suda na situaciju tužiteljice iz glavnog postupka, nastale u presudama Komisija/Belgija (137/80, EU:C:1981:237) i My (C‑293/03, EU:C:2004:821), koja je nedavno potvrđena presudom Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54), prema kojoj se obveza lojalne suradnje i pomoći država članica prema Uniji, koja je izražena u obvezi predviđenoj u članku 10. UEZ‑a (postao članak 4. stavak 3. UEU‑a) radi lakšeg ispunjenja njezina cilja, protivi nacionalnom propisu koji može obeshrabriti obavljanje profesionalne djelatnosti u instituciji Unije otežavajući zapošljavanje nacionalnih službenika u institucijama Unije(26).
33. Doista, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, pravni propis iz glavnog postupka i njegova primjena od strane ONP‑a u slučaju A. Wojciechowski mogu povrijediti navedenu obvezu lojalne suradnje i pomoći, kako je tumači i primjenjuje Sud u toj sudskoj praksi.
34. U tim okolnostima ne čini mi se da bi se mogla osporiti nadležnost Suda da odgovori na taj dio prethodnog pitanja. Ta je nadležnost uostalom implicitno prihvaćena u presudi Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54), u kojoj je Sud odgovorio na analogno pitanje koje je postavio Cour du travail de Bruxelles o primjeni belgijskog propisa u području naknade za nezaposlenost u okviru spora između ONP‑a i bivšeg člana ugovornog osoblja Unije, čija situacija, kao i ova od A. Wojciechowski, nema drugih poveznica s pravom Unije(27).
35. Argument belgijske vlade prema kojemu se spor u glavnom postupku razlikuje od onih u kojima su donesene presude Komisija/Belgija (137/80, EU:C:1981:237) i My (C‑293/03, EU:C:2004:821), pa da se načela koja je Sud utvrdio u tim presudama ne mogu prenijeti na situaciju A. Wojciechowski, zadire u srž pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev i nije takav da bi mogao utjecati na nadležnost Suda da na nj odgovori.
36. Što se tiče drugog dijela prethodnog pitanja o tumačenju članka 34. Povelje, mišljenja sam da se, u nedostatku ostalih poveznica s pravom Unije, primjena Povelje i stoga, nadležnosti Suda da odgovori na taj dio pitanja mogu utvrditi samo ako bi sudska praksa navedena u gornjoj točki 32. bila primjenjiva na situaciju A. Wojciechowski(28).
2. Dopuštenost prethodnog pitanja
37. U slučaju da se Sud proglasi nadležnim, belgijska vlada osporava dopuštenost postavljenog pitanja, koje je prema njezinom mišljenju posve hipotetskog karaktera, jer sud koji je uputio zahtjev temelji odluku o pokretanju postupka pred Sudom na pretpostavci koju ne potkrjepljuju činjenice, nepovezanoj s glavnim postupkom, prema kojoj bi članak 10.a Kraljevske uredbe br. 50 „mogao otežati Europskoj zajednici zapošljavanje belgijskih službenika s određenim stažem“.
38. U tom pogledu samo primjećujem da se sudska praksa navedena u gornjoj točki 32. u biti temelji na tvrdnji o postojanju rizika od sprječavanja Unije u ispunjenju njezinih zadaća zbog primjene nacionalnih propisa koji mogu određene kategorije radnika obeshrabriti pri pristupu europskoj javnoj službi. Ispuštanjem pretpostavke koju osporava belgijska vlada, sud koji je uputio zahtjev, ne uvodeći element koji nije povezan s činjeničnim stanjem glavnog postupka, samo si postavlja pitanje i pita Sud o postojanju, u okolnostima iz glavnog postupka, spomenutog rizika i o ispunjavanju uvjeta za primjenu gore spomenute sudske prakse.
B – Meritum
1. Prvi dio prethodnog pitanja: načelo lojalne suradnje
39. Prvim dijelom prethodnog pitanja, sud koji je uputio zahtjev želi saznati protivi li se načelu lojalne suradnje to da država članica smanji, odnosno odbije priznati starosnu mirovinu koju zaposlena osoba treba primiti na temelju obavljenog rada sukladno zakonodavstvu te države članice kad ukupan broj godina radnog staža u toj državi članici i u europskim institucijama premašuje najduže trajanje razdoblja osiguranja iz nacionalnog zakonodavstva.
a) Očitovanja iznesena pred Sudom
40. Belgijska vlada ističe da na dio pitanja koji je postavio sud koji je uputio zahtjev o tumačenju članka 4. stavka 3. UEU‑a treba odgovoriti negativno. Prema mišljenju te vlade, načelo lojalne suradnje, kako ga je protumačio Sud u presudama navedenima u gore navedenoj točki 32., nije primjenjivo na glavni postupak koji se ne odnosi na odbijanje nacionalnih tijela da uzmu u obzir godine navršenog radnog staža radnika u okviru Unije kako bi se utvrdila njegova starosna mirovina na temelju belgijskog sustava. Taj je radni staž ipak bio uzet u obzir u slučaju A. Wojciechowski. Doista, članak 4. stavak 3. UEU‑a uspostavlja međusobnu obvezu lojalne suradnje između Unije i država članica.
41. Belgijska vlada osim toga ističe da, čak i kad bi se pretpostavilo da je načelo lojalne suradnje primjenjivo na glavni postupak, pravilo o najduljem trajanju razdoblja osiguranja koje propisuje belgijsko zakonodavstvo ne utječe na nj. U tom pogledu, ta vlada primjećuje da navedeno načelo ne može dovesti u prednost osobe koje su bile zaposlenici prije stjecanja ukupnog radnog staža unutar Unije kao dužnosnika, u odnosu na druge radnike, osobito one koji su stekli radni staž u oba sustava. Pravilo o najduljem trajanju razdoblja osiguranja počiva na legitimnom razlogu upravljanja rashodima u sektoru mirovina i na načelu jednakosti radnika koji su radni staž ostvarili u različitim sustavima. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pravo Unije ne utječe na nadležnost država članica da urede svoje sustave socijalne sigurnosti pa je na njima, kada ne postoji usklađenost na razini Unije, da utvrde uvjete u vezi s pravom i obvezom da se osiguraju u sustavu socijalne sigurnosti, kao i uvjete na temelju kojih imaju pravo na ta davanja.
42. Komisija ističe da u slučaju da je Uredba br. 883/2004 bila primjenjiva na glavni postupak, belgijske vlasti nisu mogle suprotstaviti pravilo o najduljem trajanju razdoblja osiguranja A. Wojciechowski, jer bi to povrijedilo načelo zbrajanja različitih razdoblja osiguranja i bilo bi suprotno duhu pravila o zabrani kumuliranja iz te uredbe(29). Naime, prema mišljenju Komisije isto se rješenje mora postići putem obveze lojalne suradnje koja obvezuje Kraljevinu Belgiju na temelju članka 4. stavka 3. UEU‑a. U tom pogledu, Komisija navodi, s jedne strane, da pravilo o najduljem trajanju razdoblja osiguranja može predstavljati prepreku i stoga obeshrabriti obavljanje profesionalne djelatnosti u instituciji Unije, jer bi radnik zapošljavanjem u jednoj takvoj instituciji bio zakinut za zaštitu od pravila o zabrani kumuliranja iz belgijskog zakonodavstva, pravila koje ne bi bilo moguće primijeniti na njega da je izvršio svoje pravo na slobodno kretanje u drugoj državi članici. S druge strane, Komisija ističe da iz sudske prakse proizlazi da cilj zapošljavanja kvalificiranog osoblja u institucijama Unije, cilj u čijem ostvarenju države članice podržavaju Uniju na temelju načela lojalne suradnje, utvrđuje temeljno načelo kojim se vodi sudska praksa Suda, odnosno načelo prema kojemu prava na socijalno osiguranje osobe koja je bila zaposlena na nacionalnom radnom mjestu u državi članici ne mogu trpjeti štetu zbog činjenice da je ta osoba radila u europskim institucijama. Prema mišljenu Komisije razlike koje postoje između glavnog predmeta i ovog u kojemu je donesena presuda My (C‑293/03, EU:C:2004:821) ne dopuštaju da se donese zaključak različit od onoga koji je Sud donio u toj presudi. Osim toga, primjena članka 10.a Kraljevske uredbe br. 50 u ovom slučaju je dovela do toga da je A. Wojciechowski uplaćivala izgubljene socijalne doprinose u fondove belgijskog mirovinskog sustava.
43. Na raspravi je Komisija naknadno pojasnila svoj stav, naznačivši da se situacija dužnosnika Unije mora izjednačiti s onom radnika migranta čak i ako se nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje. Sud je sudsku praksu iz gornje točke 32. razvio kako bi zaobišao eventualne prepreke primjeni načela koja proizlaze iz pravila Ugovora o slobodnom kretanju radnika u odnosu na dužnosnike Unije.
44. Oslanjajući se osobito na presudu Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54), kao i na mišljenje nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu Časta (C‑166/12, EU:C:2013:443), A. Wojciechowski je na raspravi tvrdila da članak 4. stavak 3. UEU‑a u vezi s Pravilnikom propisuje načelo prema kojemu mora biti zajamčen kontinuitet socijalnih davanja koje je dužnosnik Unije stekao u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti.
b) Analiza
45. Najprije valja odbiti argument belgijske vlade koji se temelji na uzajamnom karakteru načela lojalne suradnje. Ako dobro razumijem taj argument, navedena vlada smatra da se na temelju takve uzajamnosti ne može istovremeno osporiti državi članici da nije uzela u obzir razdoblje zaposlenja radnika u instituciji Unije kako bi se utvrdila njegova socijalna prava prema nacionalnom sustavu, kao u predmetima koji su doveli do presuda My (C‑293/03, EU:C:2004:821) i Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54) i da ga je uzela u obzir, kao u glavnom postupku.
46. Nesporno je dakako da načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, kao što je to uostalom izričito navedeno u prvom stavku te odredbe(30), podrazumijeva obostranu obvezu pomoći između Unije i njezinih država članica. Iz toga slijedi da može doći do povrede tog načela kada ta uzajamnost nije osigurana, osobito kada ta dužnost jednostrano obvezuje države članice ili pak kada je sadržaj te dužnosti definiran na način da zadire u nadležnosti rezervirane za države članice.
47. Međutim, to nije slučaj u okolnostima iz glavnog postupka.
48. U tom pogledu primjećujem, s jedne strane, da se sudska praksa navedena u gornjoj točki 32., u pravilu, odnosi na svaki nacionalni propis ili praksu koji time što ne osiguravaju kontinuitet radnikovih socijalnih prava koji su dio svoje karijere proveli u instituciji Unije imaju za učinak da obeshrabruju ulazak u službu Unije, slijedom čega se otežava zapošljavanje kadra od strane Unije. Budući da se takav nacionalan propis ili praksa ocjenjuju isključivo prema svojim učincima, iz toga slijedi da ta sudska praksa može obuhvaćati i odbijanje tijela države članice da uzmu u obzir razdoblja koja je radnik navršio kao dužnosnik institucije Unije radi stjecanja prava predviđenog u sustavu socijalnog osiguranja iz te države, kao i uzimanje u obzir istih razdoblja kako bi se smanjila ili čak ukinula prava koja je radnik stekao na temelju spomenutog sustava(31), kao što je to slučaj s A. Wojciechowski. Taj zaključak proizlazi iz ratia na kojem se temelji sudska praksa navedena u gornjoj točki 32. te se ne može smatrati da ne poštuje uzajamni karakter obveze lojalne suradnje.
49. S druge strane, iako je točno da, kao što to podsjeća belgijska vlada, pravo Unije ne utječe na nadležnost država članica da urede svoje sustave socijalne sigurnosti i da je, kada ne postoji usklađenost na razini Unije, na zakonodavstvu svake države članice da utvrdi uvjete za ostvarenje prava u području socijalne sigurnosti, činjenica je da su države članice prilikom izvršenja te nadležnosti dužne poštovati pravo Unije(32), uključujući načela koja je Sud utvrdio u sudskoj praksi navedenoj u gornjoj točki 32., načelo lojalne suradnje u vezi s Pravilnikom.
50. Jednako tako, nisam uvjeren u tvrdnju Komisije prema kojoj treba osigurati paralelizam između rješenja koja proizlaze, s jedne strane, iz primjene odredbi Ugovora o slobodnom kretanju radnika i onih iz Uredbe br. 883/2004 i, s druge strane, sudske prakse Suda o primjeni načela lojalne suradnje spomenute u gornjoj točki 32(33).
51. Naime, kao prvo, kao što je to ispravno podsjetila belgijska vlada na raspravi, u presudi My (C‑293/03, EU:C:2004:821, t. 42.) Sud je izričito isključio mogućnost da se razdoblje zaposlenja u međunarodnoj javnoj službi, kao što je služba Unije, može izjednačiti s razdobljem navršenim u javnoj službi druge države članice radi primjene članka 45. UFEU‑a, razlikujući stoga jasno situaciju radnika migranta od situacije dužnosnika koji se nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje.
52. Kao drugo, kao što sam naveo u gornjoj točki 27., ustaljena je sudska praksa da situacija dužnosnikâ Unije ne potpada pod uredbe donesene na temelju članka 48. UFEU‑a kojima se žele uskladiti zakonodavstva država članica u području socijalnog osiguranja i to čak i kada su se navedeni dužnosnici koristili svojim pravom na slobodno kretanje.
53. Kao treće, kao što je Sud precizirao u presudama Komisija/Luxembourg (315/85, EU:C:1987:569, t. 21.) i Časta (C‑166/12, EU:C:2013:792, t. 30.), kada je riječ o članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku, odredbe Pravilnika nisu imale namjeru harmonizirati ni uskladiti različite nacionalne odredbe koje se tiču mirovina.
54. Kao četvrto, pri utvrđivanju načela prema kojemu država članica, koja donese propis koji može obeshrabriti obavljanje profesionalne djelatnosti u europskoj instituciji povrjeđuje svoju obvezu lojalne suradnje u vezi s odredbama Pravilnika, sudska praksa spomenuta u gornjoj točki 32. ima za cilj ukinuti prepreke koje ti nacionalni propisi mogu proizvesti kada Unija zapošljava svoje osoblje sukladno cilju naznačenom u članku 27. prvom stavku Pravilnika(34). Slijedom navedenog, s obzirom na njezin ratio, primjenom te sudske prakse ne može se zanemariti potreba za ispitivanjem je li propis o kojem je riječ stvarno takav da „otežava“ to zapošljavanje(35).
55. Kad je to pojašnjeno, valja provjeriti može li propis o kojem je riječ u glavnom postupku obeshrabriti obavljanje profesionalne djelatnosti u europskoj instituciji u smislu sudske prakse iz gore navedene točke 32.
56. U tom pogledu podsjećam da je Sud već presudio da je nacionalni propis koji instituciji Unije otežava zapošljavanje radnika s određenim stažem(36), kao i nacionalni propis koji može predstavljati prepreku zapošljavanju privremenog osoblja od strane jedne od tih institucija(37), suprotan načelu lojalne suradnje u vezi s odredbama Pravilnika
57. U glavnim predmetima u kojima su donesene te odluke razdoblja rada u službi institucija Unije nisu bila uzeta u obzir pri stjecanju prava na primanja predviđena sustavom socijalnog osiguranja predmetne države članice na koja bi imenovana imala pravo da je tijekom tih razdoblja bila osigurana u navedenom sustavu. Naprotiv, u prethodnom postupku koji nas se tiče, radni staž u Uniji tužiteljice u glavnom postupku je ipak bio uzet u obzir radi izračuna njezine starosne mirovine u Belgiji. Ta jedina okolnost, međutim, ne može opravdati drugačije rješenje, kada takvo uzimanje u obzir dovodi do istog rezultata smanjenja, ili čak ukidanja, prava na mirovinu koja bi A. Wojciechowski imala ovlast zahtijevati na teret belgijskog sustava da nije bila zaposlena u instituciji Unije.
58. Vjerojatnost gubitka tih prednosti može, u načelu, odvratiti radnika koji je stekao određeni staž u belgijskom mirovinskom sustavu od prihvaćanja radnog mjesta u jednoj od institucija Unije ili ga potaknuti da napusti dužnosti koje obavlja prije nego što tamo navrši cijeli radni staž. Slijedom navedenog, predmetni propis u glavnom postupku krši načelo lojalne suradnje u vezi s Pravilnikom, kao i propise o kojima je bila riječ u predmetima koji su doveli do presude My (C‑293/03, EU:C:2004:821) i rješenja Ricci i Pisaneschi (C‑286/09 i C‑287/09, EU:C:2010:420).
59. Valja međutim istaknuti da primjena pravila o najdužem trajanju razdoblja osiguranja iz članka 10.a Kraljevske uredbe br. 50 sama po sebi ne dovodi do gubitka svih prava na mirovinu koja je A. Wojciechowski mogla zahtijevati da nije ostala osigurana u belgijskom sustavu zaposlenih osoba tijekom svog cijelog radnog staža, već štoviše način na koji je ONP izračunao razlomak koji izražava visinu mirovine na teret Unije, izjednačivši radni staž od 35 godina u instituciji Unije s ukupnim radnim stažem (45/45) u belgijskom sustavu. Naime, prava na mirovinu tužiteljice u glavnom postupku prema belgijskom sustavu ne bi bila dovedena u pitanje da je ONP smatrao da je 35 navršenih godina rada u Komisiji jednako razlomku od 35/45 radnog staža i da je stoga zaključio da njezin ukupan radni staž iznosi 48/45, s prekoračenjem ukupnog trajanja razdoblja osiguranja od tri godine. Iz toga slijedi da nije pravilo o ukupnom trajanju razdoblja osiguranja to koje povređuje načelo lojalne suradnje u vezi s Pravilnikom, nego metoda koju su belgijska tijela primijenila za izračun veze između belgijske mirovine i mirovine Unije.
60. Belgijska vlada je na raspravi osobito inzistirala na pravu koje ima dužnosnik koji stupi u službu Unije sukladno članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku nakon što ga se imenuje na stalno radno mjesto, ali prije nego što ispuni uvjete za isplatu starosne mirovine u smislu članka 77. Pravilnika, da se Uniji isplati kapitalizirana vrijednost mirovinskih prava koja je stekao na temelju tog prethodnog radnog odnosa, ažurirana na stvarni datum prijenosa. Prema mišljenju te vlade, upravo je okolnost da A. Wojciechowski nije iskoristila navedeno pravo kod nje dovela do gubitka prava na mirovinu na temelju belgijskog sustava.
61. U tom pogledu, točno je, kao što to također ističe belgijska vlada, da je Sud u presudi Komisija/Belgija (137/80, EU:C:1981:237) precizirao da, uspostavljajući sustav prijenosa mirovinskih prava u korist dužnosnika, gore spomenuta odredba Priloga VIII. Pravilniku „ima za cilj omogućiti prelazak s poslova iz javnog ili privatnog sektora države članice u administraciju Zajednica te tako Zajednicama osigurati najveće mogućnosti izbora kvalificiranog osoblja koje već ima prikladno profesionalno iskustvo“(38). Međutim, izvršavanje takve mogućnosti omogućuje samo preračunavanje razdoblja uplaćivanja doprinosa u nacionalni sustav u godine mirovinskog staža u mirovinskom sustavu Unije. Iz toga slijedi da u slučaju dužnosnika koji je, kao tužiteljica u glavnom predmetu, veliki broj godina uplaćivao doprinose u nacionalni mirovinski sustav prije stečenog ukupnog radnog staža u instituciji Unije, takav prijenos doista ima prednost koja mu omogućava da ranije stekne maksimalan iznos starosne mirovine na teret Unije, ali mu oduzima mogućnost da osim te mirovine dobije mirovinu na teret nacionalnog sustava na temelju doprinosa koje je uplaćivao u taj sustav. Slijedom navedenog, iako olakšava prijelaz s nacionalnog radnog mjesta na radno mjesto u Uniji, mogućnost takvog prijelaza ipak ne uklanja nedostatke koji za takvog dužnosnika proizlaze iz primjene propisa iz glavnog predmeta. Osim toga, kao što je to ispravno primijetila Komisija na raspravi, članak 11. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku predviđa samo mogućnost u korist dužnosnika, tako da se neizvršavanju te mogućnosti ne može pripisati gubitak prava koja je dužnosnik stekao uplaćivanjem doprinosa u nacionalni sustav socijalnog osiguranja.
62. Na temelju svih prethodnih razmatranja, smatram da na prethodno pitanje koje je postavio Tribunal du travail de Bruxelles u odnosu na članak 4. stavak 3. UEU‑a treba odgovoriti da se ta odredba u vezi s Pravilnikom protivi propisu države članice, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji propisuje da se starosna mirovina koju zaposlena osoba treba primiti na temelju uplaćenih doprinosa sukladno zakonodavstvu te države članice umanjuje, ili čak ukida, kad ukupan broj godina radnog staža tog radnika u svojstvu zaposlene osobe u navedenoj državi članici i u svojstvu europskog dužnosnika zaposlenog u toj istoj državi članici premašuje najduže trajanje razdoblja osiguranja ako je zbog načina izračuna razlomka koji izražava visinu mirovine na teret Unije takvo smanjenje veće od onoga koje bi bilo primijenjeno da je navedeni radnik ukupan radni staž proveo u svojstvu zaposlene osobe u državi članici o kojoj je riječ.
63. Kad je riječ o prigovoru Komisije da se tužiteljica iz glavnog postupka mogla, protiv belgijske vlade, pozvati na obvezu koja u odnosu na države članice proizlazi iz načela lojalne suradnje u vezi s Pravilnikom da olakšaju ispunjenje cilja Unije time da ne obeshrabruju obavljanje profesionalne djelatnosti u jednoj od njezinih institucija, primjenom svojih propisa iz područja socijalnog osiguranja, ističem da je Sud u presudama My (C‑293/03, EU:C:2004:821) i Melchior (C‑647/13, EU:C:2015:54) neizravno priznao da ta obveza može proizvesti izravne pravne učinke u odnosima između država članica i pojedinaca. Za ostalo, upućujem na bilješku 26. na dnu stranice mog mišljenja u predmetu Melchior (C‑647/13, EU:C:2014:2301).
2. Drugi dio prethodnog pitanja: članak 34. Povelje
64. S obzirom na odgovor koji predlažem da Sud dâ na prethodno pitanje u odnosu na načelo lojalne suradnje, čini se da nije potrebno ispitivanje tog pitanja i u odnosu na članak 34. stavak 1. Povelje.
65. Osim toga, ako bi Sud smatrao, suprotno onome što predlažem u ovom mišljenju, da se to načelo ne primjenjuje na glavni postupak, ne bi bila primjenjiva ni Povelja. Naime, iz ustaljene sudske prakse Suda u bitnome proizlazi da se temeljna prava koja se jamče u pravnom poretku Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih(39). Kao što je to Sud precizirao u presudi Åkerberg Fransson (C‑617/10, EU:C:2013:105), ne može postojati slučaj na koji se primjenjuje pravo Unije a da se pritom ne primjenjuju navedena temeljna prava. Stoga, primjena prava Unije uključuje primjenu temeljnih prava zajamčenih Poveljom(40). Nasuprot tome, kada pravna situacija ne ulazi u područja primjene prava Unije, Sud nije nadležan o njoj odlučivati te eventualno prizivane odredbe Povelje ne mogu same po sebi biti temelj takve nadležnosti(41). U ovom slučaju nije sporno da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku, utvrđujući pravila o izračuna davanja starosne mirovine zaposlenika, ne provodi akt sekundarnog prava Unije. Osim toga, iz prethodnih razmatranja proizlazi da je pravna situacija A. Wojciechowski u potpunosti unutarnje naravi i da nije izravno obuhvaćena odredbama Pravilnika(42). Iz toga slijedi da bi situacija A. Wojciechowski bila uređena pravom Unije, Povelja bi se primjenjivala samo u slučaju, kao što sam predložio, kada bi Sud smatrao da je članak 4. stavak 3. UEU‑a u vezi s Pravilnikom primjenjiv na glavni postupak.
66. Naposljetku, kao što to tvrdi Komisija, u slučaju kada bi Sud smatrao da se A. Wojciechowski na navedeni članak ne može pozvati u postupku, iako je primjenjiv na glavni postupak, iz presude Association de médiation sociale (C‑176/12, EU:C:2014:2) proizlazi da bi Povelja svejedno bila primjenjiva(43). Međutim, podsjećam da je Sud u istoj presudi, suprotno onome što je presudio u presudi Kücükdeveci (C‑555/07, EU:C:2010:21) u odnosu na načelo nediskriminacije na temelju dobi iz članka 21. stavka 1. Povelje, smatrao da se u postupku nije moguće pozvati samo na sam članak 27. Povelje, jer taj članak može u potpunosti proizvoditi svoje učinke tek nakon što ga preciziraju odredbe prava Unije ili nacionalnog prava.
67. U pogledu merituma, mutatis mutandis, upućujem na razmatranja izložena u točkama 60. do 62. mog mišljenja u predmetu Melchior (C‑647/13, EU:C:2014:2301). Bez dovođenja u pitanje mogućnosti država članica da u izvršavanju svoje ovlasti glede uređenja svojih sustava socijalne sigurnosti predvide mehanizme najviših davanja ili pravilâ o zabrani kumulativne dodjele, ne čini mi se da je s načelima iz članka 34. Povelje sukladan nacionalni propis koji, u situacijama poput onih u glavnom postupku, dovodi do ukidanja prava na mirovinu koju je zaposlena osoba stekla na temelju doprinosa koje je uplaćivala u nacionalni sustav samo zbog toga što je stekla ukupan radni staž u instituciji Unije kojim je stekla pravo na mirovinu na teret Unije za razdoblje različito od onog tijekom kojega je uplaćivala doprinose u nacionalni sustav.
V – Zaključak
68. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodno pitanje koje mu je uputio Tribunal du travail de Bruxelles odgovori na sljedeći način:
Članak 4. stavak 3. UEU‑a, u vezi s Pravilnikom o osoblju za dužnosnike Europske unije, utvrđenim Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. o Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i uvjetima zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike tih Zajednica, te posebnim privremenim mjerama za dužnosnike Komisije, kako je izmijenjena Uredbom Europskog parlamenta i Vijeća (EU, Euratom) br. 1080/2010 od 24. studenoga 2010., protivi se pravnom propisu države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji propisuje da se starosna mirovina koju zaposlena osoba treba primiti na temelju uplaćenih doprinosa sukladno zakonodavstvu te države članice umanjuje, odnosno ukida, kad ukupan broj godina radnog staža tog radnika u svojstvu zaposlene osobe u navedenoj državi članici i u svojstvu europskog dužnosnika zaposlenog u toj istoj državi članici premašuje najduže trajanje razdoblja osiguranja ako je zbog načina izračuna razlomka koji izražava visinu mirovine na teret Europske unije takvo smanjenje veće od onoga koje bi bilo primijenjeno da je navedeni radnik ukupan radni staž proveo u svojstvu zaposlene osobe u državi članici o kojoj je riječ.