MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE
od 20. srpnja 2017.(1)
Predmet C‑256/16
Deichmann SE
protiv
Hauptzollamt Duisburg
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka))
„Prethodni postupak – Damping – Zahtjev za povrat uvoznih carina plaćenih na temelju uredbe proglašene nevaljanom – Provedbena uredba (EU) 2016/223 – Uredba donesena kao posljedica izvršavanja presude Suda – Valjanost”
1. Spor iz kojeg proizlazi ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na posljedice poništenja uredbe kojom su bile nametnute antidampinške pristojbe. Sud odgovorom na pitanja nacionalnog suda ima priliku utvrditi značajke svoje sudske prakse o dosegu presuda kojima se poništavaju akti institucija Unije.
2. U ovom slučaju, dvojbe nastaju u okviru prethodnog pitanja o valjanosti Provedbene uredbe (EU) 2016/223(2) kojom je Komisija započela određene radnje kako bi ispravila nezakonitosti koje je utvrdio Sud u jednoj prethodnoj presudi(3) kojom je proglasio nevaljanost određenih antidampinških uredbi.
3. Te su uredbe, koje su naknadno poništene, služile kao temelj za obračun antidampinških pristojbi društvu Deichmann SE(4), uvozniku obuće iz Kine i Vijetnama u Europsku uniju, koje je na temelju poništenja tih uredbi zatražilo povrat iznosa koje je platilo.
4. Sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li Provedbena uredba 2016/223 valjana jer ako nije, Deichmannu bi trebalo vratiti ono što je platio s naslova tih pristojbi.
5. Rasprava se, s jedne strane, odnosi na ovlasti institucija Unije za nastavak postupka po čijem će se okončanju moći zahtijevati antidampinške pristojbe umjesto onih poništenih, i, s druge strane, pravo osoba na stabilnost ustaljenih situacija, kao i na djelotvornu zaštitu njihova pravnog položaja.
I. Pravni okvir
A. Ugovor o funkcioniranju Europske unije
6. U skladu s člankom 263. UFEU‑a:
„[…]
Svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.
[…]
Postupak predviđen ovim člankom mora se pokrenuti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja akta ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj saznao za akt.”
7. U skladu s člankom 266. UFEU‑a:
„Institucija čiji je akt proglašen ništavim, ili čije je propuštanje djelovanja proglašeno protivnim Ugovorima, dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda Europske unije.
[…]”
B. Uredba (EEZ) br. 2913/92(5)
8. Člankom 221. predviđeno je:
„[…]
3. Priopćenje se dužniku ne može dostaviti nakon isteka roka od tri godine od dana nastanka carinskog duga. Rok prestaje teći ulaganjem pravnog lijeka u skladu s člankom 243. za sve vrijeme trajanja tog postupka[(6)].
[…]” [neslužbeni prijevod]
9. Članak 236. glasi:
„1. Uvozne ili izvozne carine vraćaju se do iznosa za koji se dokaže da u trenutku plaćanja iznos tih carina nije bio zakonski utemeljen ili da je iznos uknjižen protivno članku 220. stavku 2.
[…]
2. Uvozne ili izvozne carine vraćaju se ili otpuštaju nakon podnošenja zahtjeva carinarnici u roku od tri godine od dana kad je o iznosu tih carina obaviješten dužnik.
[…]”
C. Uredba (EZ) br. 1225/2009(7)
10. Člankom 10. („Retroaktivnost”) propisano je:
„1. Privremene mjere i konačne antidampinške pristojbe primjenjuju se samo na proizvode koji uđu u slobodni promet nakon što je odluka, donesena sukladno članku 7. stavku 1. ili članku 9. stavku 4., ovisno o slučaju, stupila na snagu, i uz izuzeća utvrđena ovom Uredbom.
[…]”
11. U članku 14. („Opće odredbe”) navodi se:
„1. Privremene ili konačne antidampinške pristojbe uvode se putem uredbe, a ubiru ih države članice u obliku, prema navedenoj stopi i drugim uvjetima utvrđenim u uredbi o uvođenju pristojba. Pristojbe se ubiru neovisno od carinskih pristojba, poreza i drugih uvoznih davanja. Proizvod ne podliježe i antidampinškim i kompenzacijskim pristojbama s ciljem rješavanja jedne i iste situacije koja proizlazi iz dampinga ili subvencioniranja izvoza.
[…]”
12. Člankom 23. („Stavljanje izvan snage”) predviđeno je:
„Uredba (EZ) br. 384/96 stavlja se izvan snage.
Međutim, stavljanje izvan snage Uredbe (EZ) br. 384/96 ne dovodi u pitanje valjanost postupaka pokrenutih na temelju te Uredbe.
Upućivanja na Uredbu stavljenu izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Uredbu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom u Prilogu II.”
II. Činjenice
13. Primjenom Uredbe (EZ) br. 1472/2006(8) i Provedbene uredbe (EU) br. 1294/2009(9), dana 10. svibnja 2010., Hauptzollamt Duisburg (Glavni carinski ured u Duisburgu, Njemačka) dostavio je Deichmannu obračun antidampinške pristojbe u iznosu od 11 181,92 eura.
14. Obračun se odnosio na šest uvoza cipela podrijetlom iz Narodne Republike Kine i Vijetnama, koje je Deichmann prijavio u travnju 2010. za puštanje u slobodan promet.
15. Dobavljač i proizvođač cipela koje su došle iz Kine bio je poduzetnik Chengdu Sunshine Shoes Co. Ltd., a cipela iz Vijetnama, Tripos Enterprises Inc. Oba su društva u srpnju 2005. zatražila tretman tržišnog gospodarstva („MET”) na temelju relevantnih dokumenata u skladu s člankom 2. stavkom 7. točkama (b) i (c) Uredbe (EZ) br. 384/96(10).
16. Sud je u svojim presudama Zhejiang Aokang Shoes Co. Ltd i Brosmann Footwear(11) poništio Uredbu br. 1472/2006.
17. Pozivajući se posebno na presudu Brosmann(12), Deichmann je 12. lipnja 2012. od Glavnog carinskog ureda u Duisburgu zatražio povrat antidampinške pristojbe koja mu je bila obračunana, ali zahtjev je odbijen 15. studenoga 2013.
18. Sud je naknadno donio presudu C & J Clark International i Puma(13) kojom su Uredba br. 1472/2006 i Provedbena uredba br. 1294/2009 proglašene nevaljanima(14).
19. Da bi provela tu presudu, Komisija je donijela Provedbenu uredbu 2016/223 na temelju koje je pokrenula postupak pojedinačne ocjene podnesenih zahtjeva za MET i IT. Time je namjeravala zamijeniti poništene akte novima u kojima nisu sadržane nezakonitosti koje je utvrdio Sud te nastaviti postupak od trenutka njihova nastanka.
20. Istodobno, Komisija je nacionalnim carinskim tijelima ocijenila primjerenim naložiti da ne vraćaju pristojbe do završetka postupka.
21. Komisija je odredila i da zbog učinkovite upotrebe resursa neće uzeti u obzir sve zahtjeve za MET i IT nego samo one koji se odnose na izvoznike koji su dostavili obuću nekom uvozniku ako je taj potonji uvoznik zatražio povrat nepropisnih uplata na temelju poništenja uredbi o utvrđivanju antidampinških pristojbi. U tu je svrhu naložila da joj nacionalna carinska tijela dostave navedene zahtjeve i dokazne dokumente radi utvrđivanja tih slučajeva.
22. Deichmann je pred sudom koji je uputio zahtjev izložio da je Provedbena uredba 2016/223 nevaljana jer na temelju članka 14. stavka 1. Osnovne antidampinške uredbe iz 1996. Komisija nije ovlaštena nametati obveze ex post ni nacionalnim carinskim tijelima ni uvoznicima koji su zatražili povrat.
23. Jednako tako, naveo je da je povrijeđen članak 266. UFEU‑a jer su uzeti u obzir samo proizvođači‑izvoznici koji su zatražili MET ili IT te da odluka nije donesena u roku predviđenom člankom 2. stavkom 7. točkom (c) Osnovne antidampinške uredbe iz 1996. Osim toga, povrijeđen je članak 266. UFEU‑a pokretanjem neovisnog postupka preispitivanja kada je antidampinška mjera već bila istekla.
24. Financijski sud u Düsseldorfu dvoji o valjanosti Provedbene uredbe 2016/223. Prva skupina razloga odnosi se formalno na pravnu osnovu koju je Komisija odabrala za donošenje navedene uredbe:
– Sud koji je uputio zahtjev ocjenjuje da bi na temelju članka 23. drugog stavka Osnovne antidampinške uredbe iz 2009. bila primjenjiva Osnovna antidampinška uredba iz 1996., a ne Osnovna antidampinška uredba iz 2009., pa bi posljedično Vijeće bilo nadležno za donošenje Provedbene uredbe 2016/223, a ne Komisija.
– Iz članka 14. Osnovne antidampinške uredbe iz 1996. ne proizlazi nikakva ovlast sastavljanja pripremne uredbe za ponovno uvođenje antidampinške pristojbe.
25. Druga se skupina razloga odnosi na primjerenost Provedbene uredbe 2016/223 za nalaganje nacionalnim carinskim tijelima da odgode svoju odluku o zahtjevima za povrat antidampinških pristojbi sve dok Komisija ne riješi zahtjeve za MET i IT. Članak 236. stavak 1. Carinskog zakonika odnosi se samo na pitanje je li iznos uistinu bio dugovan kada su plaćene uvozne carine, što moraju ocijeniti carinska tijela. Komisija je svojim uključivanjem u taj postupak odlučivanja povrijedila članak 5. UEU‑a.
26. Kao treće, sud koji je uputio zahtjev navodi niz argumenata povezanih s člankom 266. UFEU‑a i Komisijinim ovlastima za zamjenu poništenih akata novima kojima se uklanja nezakonitost koju je utvrdio Sud. Sud koji je uputio zahtjev prigovara na to da se antidampinškoj pristojbi želi dati retroaktivni učinak od trenutka donošenja poništenih uredbi, neovisno o tome što je antidampinška mjera istekla 31. ožujka 2011.
27. Ponovno uvođenje antidampinške pristojbe nije dopušteno člankom 10. Osnovne antidampinške uredbe iz 1996. Osim toga, radi pravne sigurnosti, ne može se provesti naplata a posteriori jer je ona zabranjena člankom 221. stavkom 3. prvom rečenicom Carinskog zakonika.
28. Na kraju, sud koji je uputio zahtjev navodi praktične razloge koji proizlaze iz proteklog vremena (kojima se sprečava određivanje novih antidampinških pristojbi) te poteškoće za izvoznika da, nakon proteka tog vremena, dostavi dokumente i informacije, čime se može dovesti u pitanje pravo obrane. Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome predstavlja li postupak koji je predvidjela Komisija zloporabu njezinih ovlasti te ukazuje na druge opcije koje su, prema njegovu mišljenju, mogle biti primjerenije.
29. Na temelju tih argumenata Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu) postavlja Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li Provedbena uredba Komisije (EU) 2016/223 od 17. veljače 2016. o uspostavljanju postupka za ocjenu određenih zahtjeva za tretman tržišnoga gospodarstva te za pojedinačni tretman koje su podnijeli proizvođači izvoznici iz Kine i Vijetnama te o provedbi presude Suda u spojenim predmetima C‑659/13 i C‑34/14 valjana?”
III. Postupak pred Sudom
30. Tajništvo Suda zaprimilo je odluku kojom se upućuje prethodno pitanje 9. svibnja 2016.
31. Deichmann i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja i prisustvovali raspravi koja je održana 11. svibnja 2017.
IV. Sažetak očitovanja stranaka
A. Dopuštenost prethodnog pitanja
32. Prema mišljenju Komisije prethodno pitanje nije dopušteno s obzirom na sudsku praksu Suda u skladu s kojom osoba koja je nedvojbeno mogla izravno pokrenuti postupak protiv akta Unije i koja je propustila prekluzivni rok propisan člankom 263. UFEU‑a ne može dovoditi u pitanje zakonitost tog akta pred nacionalnim sudovima.
33. U ovom slučaju, prema mišljenju Komisije, Deichmann je imao pravo zatražiti poništenje sporne uredbe pred Općim sudom jer se ta uredba izravno odnosila na njega i u njoj nisu bile navedene provedbene mjere u smislu članka 263. stavka 4. UFEU‑a. Budući da nije pokrenuo postupak u odgovarajućem roku, Deichmann ne može tražiti poništenje uredbe pred nacionalnim sudom. To što je ta uredba donesena nakon što se Deichmann obratio nacionalnom sudu nije relevantno.
34. Deichmann je na raspravi odbio te prigovore jer, prema njegovu mišljenju, nije imao pravo izravno pobijati uredbu jer se ona nije izravno odnosila na njega. Osim toga, tom se odredbom zahtijevaju provedbene mjere, kako nacionalne tako i provedbene mjere Unije.
B. Meritum
35. Deichmann, koji se poziva na članak 5. UEU‑a, tvrdi da je došlo do povrede sustava podjele nadležnosti predviđenog UFEU‑om. Prema njegovu mišljenju, s obzirom na to da su propisi koje je Sud proglasio nevaljanima doneseni kada je na snazi bila Osnovna antidampinška uredba iz 1996., upravo je ta uredba primjenjiva. Naime, člankom 23. Osnovne antidampinške uredbe iz 2009. određen je prijelazni sustav koji upućuje u tom smjeru. Prema Deichmannovu mišljenju, posljedica toga jest to da, u skladu s člankom 9. stavkom 4. Osnovne antidampinške uredbe iz 1996., nadležnost pripada Vijeću, a ne Komisiji.
36. Deichmann se usredotočuje na članak 14. Osnovne antidampinške uredbe iz 2009., koji je izričito naveden u Provedbenoj uredbi 2016/223, kako bi osporio da je tim člankom dopušteno donošenje uredbe kao posljedica izvršavanja presude.
37. U slučaju da je primjenjiv, stavkom 1. navedenog članka 14. samo se dopušta institucijama Unije da uvedu privremene ili konačne antidampinške pristojbe koje države članice ubiru pod uvjetima određenima Osnovnom antidampinškom uredbom iz 2009. Spornom se uredbom ne nameće antidampinška pristojba niti se određuju kriteriji za njezino ubiranje, već se ona samo ograničuje na utvrđivanje načina povrata već obračunanih antidampinških pristojbi (što je predviđeno u članku 236. Carinskog zakonika), za što su nadležne države članice.
38. Također, Deichmann ne smatra da je sporna uredba obuhvaćena člankom 266. UFEU‑a. Nakon što se pozvao na argumente iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, napominje da provedbeni akt ne može sadržavati iste nezakonitosti kao onaj poništeni. U ovom se slučaju Provedbena uredba 2016/223, protivno presudi C & J Clark International i Puma(15), odnosi samo na provjeru ograničenog broja zahtjeva MET i IT, čime se ponavlja ista nezakonitost koja je bila predmet ocjene u navedenoj presudi.
39. Deichmann tvrdi da je mogućnost nastavka antidampinškog postupka ograničena samo na slučajeve u kojima postupak još nije završen, odnosno za koje rok još nije istekao. Budući da je u ovom slučaju taj istek roka bio 31. ožujka 2011., postupak nije bilo moguće nastaviti, a da ne dođe do povrede načelâ zabrane retroaktivnosti i pravne sigurnosti (članak 10. Osnovnih antidampinških uredbi iz 1996. i 2009.), kao i pravila o zastari iz članka 221. stavka 3. Carinskog zakonika.
40. Deichmann se oslanja na članak 236. Carinskog zakonika kako bi ustvrdio da se zahtjevi za povrat nepropisnih uplata moraju riješiti u što kraćem roku. Međutim, tim se člankom Komisiji ne dodjeljuje nikakva ovlast za određivanje suspenzivnog roka za povrat.
41. Komisija je djelovala ne uzimajući u obzir načelo proporcionalnosti jer se nije pridržavala granica određenih presudom C & J Clark International i Puma(16) kada je obustavila primjenu članka 236. Carinskog zakonika, čime je odgodila povrat antidampinških pristojbi. Osim toga, donesena mjera nije najmanje restriktivna od ostalih mogućih mjera jer se njome povrat iznosa europskih uvoznika podvrgava ispitivanju zahtjeva za MET i IT koje su podnijeli kineski izvoznici. Međutim, potonji izvoznici ne mogu primjereno surađivati jer su te zahtjeve podnijeli prije više od deset godina i sada nisu zainteresirani za njihov ishod jer to ne utječe na njihove pristojbe.
42. Na kraju, Deichmann se poziva na primjenu po analogiji članka 54. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i tvrdi da je Komisija zlouporabila ovlasti.
43. Prema mišljenju Komisije, primjenjiva je Osnovna antidampinška uredba iz 2009., a ne uredba iz 1996. Komisija priznaje da postoje jezična odstupanja među različitim verzijama, ali, prema njezinu mišljenju, njih treba riješiti u korist valjanosti Osnovne antidampinške uredbe iz 2009., s obzirom na njezinu kodifikacijsku svrhu.
44. Komisija brani odabir članka 14. Osnovne antidampinške uredbe iz 2009. kao pravnu osnovu sada sporne uredbe, jer smatra da antidampinške pristojbe nisu uvozne carine kojima se stvara carinski dug. Radi se o posebnim mjerama u odnosu na koje se zakonodavstvo Unije ne primjenjuje automatski nego samo u mjeri u kojoj to odluče Vijeće i Komisija u svakom slučaju zasebno u trenutku donošenja uredbe kojom se nameću antidampinške pristojbe.
45. U ovom slučaju, Vijeće je odlučilo da je Carinski zakonik primjenjiv na ubiranje antidampinških pristojbi nametnutih Konačnom i Provedbenom uredbom. Međutim, ništa ne bi sprečavalo da se članak 14. primijeni u obrnutom smislu, ako bi za to bilo potrebe, kako bi se isključila primjena Carinskog zakonika i time nadležnost nacionalnih tijela koja je njime predviđena.
46. Što se tiče naloga nacionalnim tijelima (za obustavu postupka povrata i dostavljanja određenih informacija), Komisija smatra da su oni valjani. Iako se njima ublažavaju odredbe članka 236. Carinskog zakonika, oni su utemeljeni u ovlasti koja je Komisiji dodijeljena člankom 14. stavkom 1. Osnovne antidampinške uredbe iz 2009. za utvrđivanje ne samo oblika i stope tih pristojbi nego i „drugih uvjeta” kojima se države članice moraju koristiti da bi ih ubirale.
47. Komisija ocjenjuje da su ti nalozi primjereni jer presuda C & J Clark Internacional i Puma(17) nije utjecala na postojanje duga samog po sebi nego samo na primjenjivu stopu kako bi se on konkretizirao. U tim okolnostima, mogući povrat ne bi utjecao na ukupan dug koji je već podmiren, nego samo na dug za koji bi se analizom svakog zahtjeva za MET ili IT utvrdilo da se na njega primjenjuju stope davanja. Razumno je da to ispitivanje provodi Komisija prije nego što nacionalna tijela izvrše povrat.
48. Komisija smatra da se člankom 266. UFEU‑a ne sprečava nastavak postupka. Na temelju sudske prakse Suda dopušteno je donijeti odluku o nastavku nakon poništenja ili utvrđivanja nevaljanosti akta Unije, uključujući i kada ne postoji posebna pravna osnova(18). Osim toga, nije povrijeđen rok zastare (tri godine) naveden u članku 221. stavku 3. Carinskog zakonika jer je bio prekinut te se, u svakom slučaju, mogao izbjeći primjenom članka 14. stavka 1. Osnovne antidampinške uredbe iz 2009.
49. Navedeni nastavak postupka ne bi imao retroaktivni učinak jer bi se bez razmatranja zahtjeva za MET i IT trebalo smatrati da dug uvoznika, kao što je to Deichmann, nije konačno utvrđen. Čak i da se prizna taj retroaktivni učinak, nastavak postupka bio bi dopušten pod uvjetom da nema povrede legitimnih očekivanja uključenih osoba(19). Uvoznik kao što je to Deichmann ne može ostvariti zaštitu legitimnih očekivanja dok Komisija ne zaključi postupak konačnim aktom.
V. Ocjena
A. Dopuštenost prethodnog pitanja
50. Sudskom praksom Suda(20) nedopuštenost prethodnog pitanja u okolnostima na koje se poziva Komisija uvjetovana je dvama zahtjevima: (i.) da se radi o fizičkoj ili pravnoj osobi koja je nedvojbeno mogla izravno pokrenuti postupak i koja je propustila prekluzivni rok iz članka 263. UFEU‑a i (ii.) da se odredbom čija se zakonitost ispituje ne zahtijevaju provedbene mjere u smislu tog istog članka stavka 4.
51. Moglo bi se raspravljati, u dijalektičkom smislu, o tome je li se Provedbena uredba 2016/223, s obzirom na tekst njezina članka 1. stavka 1., izravno odnosila na Deichmanna. Iako su njezini adresati nacionalna carinska tijela, ta bi uredba mogla izravno utjecati na pravnu situaciju onih osoba koje su, kao što je to Deichmann, zatražile povrat antidampinških pristojbi na temelju članka 236. Carinskog zakonika. Provedbenom uredbom 2016/223 tim je osobama odmah zabranjeno primanje povrata naplaćenih pristojbi (stavci 2. i 3. članka 1.).
52. Ne smatram, međutim, da je potrebno odlučiti o Deichmannovoj aktivnoj procesnoj legitimaciji, s obzirom na to da je iz samog tumačenja članka 1. stavka 2. Provedbene uredbe 2016/223 jasno da se tom odredbom zahtijevaju provedbene mjere. Odgovarajuće pristojbe mogu se ponovno uvesti samo nakon provjere i ocjene zahtjeva za MET ili IT proizvođača izvoznika u (novoj) uredbi.
53. Drugim riječima, Provedbena uredba 2016/223 ustvari prethodi naknadnim uredbama na temelju kojih će se morati ocjenjivati razni zahtjevi za MET ili IT koje su podnijeli proizvođači‑izvoznici(21). Treba pojasniti, stoga, da provedbenim mjerama u smislu članka 263. stavka 4. UFEU‑a nisu stvorene okolnosti za smatranje prethodnog pitanja nedopuštenim.
54. Valja dodati da je Provedbena uredba 2016/223 donesena kada je Deichmannova tužba već bila u postupku(22). Upravo tijekom postupka o njegovu pravu povrata kod suda su se pojavile dvojbe koje su dovele do zahtjeva za prethodnu odluku. Deichmann je, naime, mogao opravdano pretpostaviti da ne mora pokrenuti postupak pred Općim sudom u pogledu te uredbe s obzirom na fazu u kojoj se nalazio njegov spor kada je uredba objavljena.
55. Prigovor nedopuštenosti kojem se protivi Komisija stoga treba odbiti.
B. Meritum
56. Kako bi se predmetni problemi mogli primjereno shvatiti, podsjetit ću ukratko na okolnosti zahtjeva za povrat antidampinških pristojbi koji je podnio Deichmann.
57. Sud je u nizu presuda(23) proglasio Uredbu br. 1472/2006 i Provedbenu uredbu br. 1294/2009 ništavima jer Komisija nije pojedinačno ispitala svaki zahtjev izvoznika za MET i IT. Umjesto toga Komisija je uzela uzorak iz svih predmeta i na temelju toga odredila antidampinšku pristojbu koju je trebalo platiti.
58. Što se tiče, konkretno, ovog predmeta, nakon presude C & J Clark International i Puma(24) Komisija je osmislila postupak za provjeru toga jesu li proizvođači‑izvoznici koji nisu bili uključeni u uzorak podnijeli zahtjeve za MET i IT i ako jesu, za ocjenu tih zahtjeva na temelju provedbene uredbe kojom bi se eventualno, ponovno uvela odgovarajuća pristojba.
59. Provedbena uredba 2016/223 čija je valjanost predmet pitanja suda koji je uputio zahtjev, prvi je korak u tom postupku. Radi se o propisu koji se odlikuje svojom sažetošću i koji se sastoji od dvaju članaka (u drugom je samo naveden datum njegova stupanja na snagu).
60. Članak 1. odnosi se na nacionalna carinska tijela koja su primila zahtjev za povrat – kada je proizvođač izvoznik koji nije uključen u uzorak zatražio MET ili IT – te se njime nalaže da proslijede taj zahtjev Komisiji(25). Nacionalna carinska tijela ne mogu odlučivati o tom zahtjevu (i stoga moraju obustaviti postupak za povrat) dok Komisija ne objavi provedbenu uredbu o ponovnom uvođenju antidampinških pristojbi.
61. Budući da se ispitivanje valjanosti akta Unije u okviru zahtjeva za prethodnu odluku mora ograničiti na razloge koje je izložio sud koji je uputio zahtjev, i da se ne mora proširiti na druge razloge(26), u sljedećim ću odlomcima analizirati dvojbe koje je sud koji je uputio zahtjev iznio u svojem zahtjevu, koje se tiču: (i.) pravne osnove na koju se oslanja Komisija za donošenje Provedbene uredbe 2016/223(27); (ii.) nadležnosti Komisije za nastavak antidampinškog postupka(28), (iii.) mogućnosti da se članak 236. Carinskog zakonika trenutačno učini nevaljanim(29); (iv.) dosega ponovnog otvaranja postupka i vremenskog učinka nove Uredbe(30); i (v.) posebnosti nastavljanog postupka i utvrđivanja odlučujućih činjenica za njegovo rješavanje(31).
1. Pravna osnova
62. U skladu s člankom 236. Carinskog zakonika, nakon poništenja uredbe kojom se uspostavlja antidampinška pristojba, iznose koji su uplaćeni na temelju te uredbe treba, u načelu, vratiti. Kada više nema pravne osnove za njihovo davanje, ti iznosi su nepropisni od trenutka njihova plaćanja.
63. Spor je nastao jer je Komisija u Provedbenoj uredbi 2016/223 navela određene uvjete za primjenu članka 236. Carinskog zakonika.
64. Ovaj predmet i predmet u kojem je donesena presuda od 18. siječnja 2017., Wortmann, imaju nekoliko dodirnih točaka(32). Tada je polemika bila usredotočena na primjenu članka 241. Carinskog zakonika kojim se ograničuje primanje kamata u slučaju povrata nepropisno ubranih antidampinških pristojbi. Sada problem leži u mogućnosti Komisije da odredi suspenzivni rok tijekom kojeg nacionalna tijela ne mogu primjenjivati članak 236. istog Zakonika sve dok Komisija ne odluči o dostavljenim zahtjevima za MET i IT.U oba su predmeta prethodno postojale presude Suda kojima je proglašena nevaljanost uredbe kojom se propisuju antidampinške pristojbe.
65. U mišljenju u predmetu Wortmann(33) naveo sam da se mehanizam obračuna antidampinških pristojbi u biti oslanja na strukturu obračuna carinskih tarifa(34). Odredbe Carinskog zakonika u odnosu na povrat nepropisno plaćenih pristojbi povezane su s onime što sam u tom mišljenju nazvao „uobičajenim” situacijama koje se odnose na slučajeve u kojima zbog pogrešne konkretizacije pojedinačnih elemenata carinskog duga nastaje povreda obračuna duga. Različiti su slučajevi u kojima je povrat nepropisnih plaćanja koje su izvršili uvoznici posljedica proglašenja ništavosti uredbe kojom je uvedena antidampinška pristojba.
66. Kada se institucije Unije suočavaju sa sudskim proglašenjem nevaljanosti svojih akata, te institucije imaju nekoliko opcija, ovisno o sadržaju presude i okviru vlastitih ovlasti.
67. Kao prvo, moraju provjeriti je li presudom proglašena ništavost akta koja se ne može ispraviti ili se, suprotno tomu, djelovanje ili propust institucije mogu ispraviti. U tom potonjem slučaju, ovlastima institucije obično je obuhvaćena ovlast za to da svoje postupke učini zakonitima u skladu sa sadržajem presude. U skladu s presudom može se, naime, ponovno pokrenuti postupak od početka ili od trenutka u kojem je utvrđena proglašena nezakonitost.
68. Sud se suočio s tim problemima u području antidampinških pristojbi u presudi od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, koja je, čini mi se, neosporno važna za ovaj predmet(35). Konkretno, radilo se o tome može li postupak biti ponovno pokrenut nakon što je utvrđeno da je sporni propis nevaljan na temelju zahtjeva za prethodnu odluku, bez obzira na to što u osnovnoj antidampinškoj uredbi nema odredbi u tom smislu.
69. Sud je u tim predmetima proglasio da se obveza određena člankom 266. UFEU‑a u slučaju poništavajućih presuda analogno primjenjuje: „[…] posljedica njegove odluke jest da dotične institucije moraju poduzeti nužne mjere radi otklanjanja utvrđene nezakonitosti”. Upravo kako bi „ispunile tu obvezu, dotične institucije dužne su poštovati ne samo izreku poništavajuće presude ili presude kojom se utvrđuje nevaljanost već i obrazloženje koje je do nje dovelo i koje predstavlja nužnu potporu”(36).
70. Osim toga, Sud je u tom predmetu (kao i u presudama u kojima je utvrđena nevaljanost iz kojih je proizašao ovaj predmet) utvrdio nepravilnost koja nije dovela do ništavosti cijelog postupka. Sud je dodao da institucije mogu „ponovno pokrenuti postupak od onog dijela u kojem je došlo do nepravilnosti kako bi donijele akt koji zamjenjuje prethodni poništeni akt ili akt koji je utvrđen nevaljanim”(37). Utvrdio je, u tom istom smislu, da „poništenje akta Unije ne utječe nužno na povezane pripremne akte”(38).
71. U presudi CM Eurologistik i GLS istaknuto je da „nije nužno da mjerodavni propis izričito predvidi mogućnost ponovnog pokretanja postupka kako bi institucije koje su donijele poništeni akt ili akt koji je utvrđen nevaljanim mogle ostvariti takvu mogućnost. Sud je, uostalom, već imao priliku utvrditi, bez navođenja posebne pravne osnove, da takva mogućnost postoji nakon što je donio presudu kojom je poništio jednu antidampinšku uredbu (vidjeti u tom smislu presudu Industrie des poudres sphériques/Vijeće, C‑458/98 P, EU:C:2000:531, t. 82. i 94.)”(39).
72. Stoga, to što se Osnovnom uredbom ne predviđa pokretanje postupka nakon što je utvrđeno da je antidampinška uredba nevaljana ne dovodi do toga da je uredba koja je donesena kao posljedica izvršavanja presude nevaljana(40).
73. U skladu s tim pojašnjenjima, Komisija je, s jedne strane, ovlaštena postupiti na način da se ponovno uspostavi zakonitost u skladu s presudom u kojoj je utvrđena nevaljanost; s druge strane, u skladu s člankom 266. UFEU‑a, dužna je postupiti u skladu sa sadržajem te presude.
74. Konkretno, čak nije nužno pozvati se na članak 14. Osnovne antidampinške uredbe iz 2009., s obzirom na to da se stvarna pravna osnova za nastavak postupka nalazi u Komisijinoj ovlasti‑dužnosti na kojoj je, ponavljam, da ponovno uspostavi zakonitost u skladu s izrekom i obrazloženjem presude kojom se utvrđuje nevaljanost antidampinških uredbi u okviru prethodnog postupka.
75. Ne čini mi se da tu sudsku praksu treba smatrati osporenom presudom od 14. lipnja 2016., Komisija/McBride i dr.(41), koja je donesena u kontekstu gdje je uredba koja je bila temelj poništenog akta stavljena izvan snage i nije zamijenjena novom.
76. Točno je da je u toj presudi Sud utvrdio da „obveza djelovanja koja proizlazi iz članka 266. UFEU‑a nije izvor nadležnosti za Komisiju niti joj omogućuje da se poziva na pravnu osnovu koja je u međuvremenu stavljena izvan snage”(42). Međutim, taj se predmet razlikovao od ovog predmeta jer propisi kojima se dodjeljuje nadležnost za donošenje akta (u zamjenu za poništeni akt) više nisu postojali u pravnom sustavu Unije i institucija nije mogla temeljiti svoju ovlast za djelovanje isključivo na temelju članka 266. UFEU‑a. Suprotno tomu, u predmetnom slučaju nije nestala pravna osnova, nego je samo došlo do promjene u dodjeli nadležnosti Komisiji, kao što ću to izložiti u nastavku.
77. U svakom slučaju, smatram da citiranje članka 14. Osnovne antidampinške uredbe iz 2009. nije neprimjereno. Stavkom 1. toga članka predviđeno je da se antidampinške pristojbe uvode uredbom, a naplaćuju ih države članice u obliku, prema navedenoj stopi i drugim uvjetima utvrđenim u uredbi o uvođenju pristojbi.
78. Ovaj je slučaj poseban jer je Komisija djelovala na dvjema razinama. Kao prvo, donijela je Provedbenu uredbu 2016/223 kojom se od carinskih tijela zahtijevaju informacije o podnesenim zahtjevima za povrat te privremena obustava primjene članka 236. Carinskog zakonika. Zatim je donijela provedbene uredbe za potrebe ocjene zahtjeva za MET i IT proizvođača izvoznika koji nisu bili uključeni u prvotni uzorak.
79. Moglo bi se raspravljati o tome je li pozivanje na „druge uvjete” navedene u članku 14. stavku 1. Osnovne antidampinške uredbe iz 2009. Komisiji dopustilo donošenje svih mjera propisanih Provedbenom uredbom 2016/223. Međutim, i da je neka od njih neprimjerena ili nerazmjerna, donošenjem te Provedbene uredbe Komisija ne bi počinila povredu u pogledu nevaljanosti (zbog nepostojanja pravne osnove).
80. Ponovno se treba vratiti na nepravilnost prouzročenu ništavnošću Uredbe br. 1472/2006 kojom su uvedene konačne antidampinške pristojbe u iznosu od 9.7 % do 16.5 % na uvoze obuće. Sud nije utvrdio da su te pristojbe nevaljane, već da je Komisija trebala ispitati odnosne zahtjeve kako bi provjerila da su uvjeti tržišnog gospodarstva prevladavali i u odnosu na tužitelje. Samo se na temelju tog ispitivanja i te provjere moglo utvrditi je li stopa primjenjiva na svakog podnositelja zahtjeva bila jedna (ona od 16.5 %) ili druga (ona od 9.7 %).
81. Stoga, nastavak postupka nakon donošenja presuda o poništenju bio je toliko dosljedan koliko i obvezan jer je trebalo odgovoriti na podnesene zahtjeve na način da se riješi je li na neke od njih trebalo primijeniti smanjenu stopu (9.7 %) u odnosu na općenitu stopu koja je bila primijenjena (16.5 %). Pravna osnova za donošenje te konačne odluke bila je zapravo ista kojom se ranije (2006.) opravdalo određivanje konačnih antidampinških pristojbi.
82. Provedbena uredba 2016/223 samo je instrument čija je namjena obračunati, jednom za svagda, odgovarajuće antidampinške pristojbe. Ta se uredba temelji na kriterijima učinkovitosti i njome se žele izbjeći nepotrebne ocjene zahtjeva za MET i IT kada se privremeno obustave povrati iznosa čije će usklađivanje sa zakonom ovisiti o provedbi navedenih ocjena.
2. Komisijina nadležnost
83. U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje dvoji se o Komisijinoj nadležnosti za donošenje Provedbene uredbe 2016/223 jer je u trenutku donošenja antidampinških uredbi koje je Sud utvrdio kao nevaljane, ta nadležnost pripadala Vijeću(43).
84. Sud se u istom okviru antidampinških pristojbi pozvao na djelovanje institucija u granicama njihove nadležnosti u presudi Komisija/McBride i dr.(44), iz čijih se točaka mogu istaknuti sljedeće tvrdnje:
– „[I]ako poštovanje načela o vremenskoj primjeni propisa kao i uvjeti u vezi s načelima pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja traže da se primijene materijalna pravila na snazi u vrijeme nastanka činjenica o kojima je riječ iako ta pravila više nisu na snazi na dan kada institucija Unije usvaja akt, nasuprot tomu, odredba koja čini pravnu osnovu akta i koja ovlašćuje instituciju Unije za usvajanje akta o kojem je riječ mora biti na snazi u vrijeme njegova usvajanja. Isto tako, postupak usvajanja tog akta treba provesti u skladu s pravilima na snazi u vrijeme tog usvajanja”(45).
– „[T]a sudska praksa[(46)] dopušta primjenu materijalnih pravila na snazi u vrijeme nastanka činjenica iz tog predmeta u skladu s postupovnim pravilima na snazi u vrijeme usvajanja predmetnog akta pod uvjetom da je pravna osnova koja ovlašćuje instituciju na djelovanje na snazi u vrijeme usvajanja predmetnog akta.(47)”
85. Osnovnom antidampinškom uredbom iz 1996. Vijeću je dodijeljena nadležnost za donošenje uredbe kojom se uvodi konačna antidampinška pristojba (članak 9. stavak 4.) isto kao i Osnovnom antidampinškom uredbom iz 2009. (članak 9. stavak 4.).
86. Međutim, to je dodjeljivanje nadležnosti izmijenjeno Uredbom (EU) br. 37/2014(48) kako bi, među ostalim mjerama, bilo preneseno na Komisiju. Iako je člankom 3. Uredbe br. 37/2014 predviđen niz slučajeva u kojima se on ne primjenjuje(49), u ovom predmetu nema nijednog takvog slučaja jer je postupak nastavljen nakon stupanja na snagu navedene uredbe. Stoga, na datum kada je Provedbena uredba 2016/223 provedena i donesena, Komisija je, u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom, bila ovlaštena institucija za donošenje akta za ispravak nezakonitosti.
87. Kao što sam izložio, u ovom predmetu nema okolnosti koja je ocijenjena u presudi Komisija/Mc Bride(50), ali, nasuprot tomu, postoji promjena u dodjeli nadležnosti Komisiji koja je dužna primjenjivati relevantna materijalna i postupovna pravila na snazi u trenutku nastanka činjenica, odnosno donošenja akta(51).
3. Obustava učinkovitosti članka 236. Carinskog zakonika
88. Člankom 236. Carinskog zakonika nije predviđena obustava postupaka za povrat carinskih prihoda koji su potvrđeni kao nepropisni. Smatram, međutim, da je doslovno tumačenje ove odredbe moguće prilagoditi kada se radi o povratima na koje se odnosi (prethodna) presuda Suda.
89. Praktične posljedice Provedbene uredbe 2016/223 utječu, s jedne strane, na nacionalna carinska tijela i, s druge strane, na uvoznike koji žele ostvariti povrat antidampinških pristojbi koje su platili.
90. U pogledu carinskih tijela država članica (od kojih nijedna nije osporila Provedbenu uredbu 2016/223 zbog povrede nadležnosti), ne mogu se zanemariti antidampinške pristojbe koje su dio vlastitih prihoda same Unije(52). Kao što sam napomenuo u predmetu Wortmann(53), „[u]pravljanje vlastitim sredstvima […] provodi se u skladu sa shemom u okviru koje su carinske uprave država članica zadužene za njihov obračun i naplatu, pri čemu se prihod dijeli s Unijom. Država, prema tome, djeluje kao instrument institucija Europske unije. Ta okolnost podrazumijeva posebnu poveznicu nacionalnih tijela s presudom kojom se poništava uredba o antidampinškim pristojbama i osnažuje zahtjev da sud mora uzeti u obzir sudsku praksu Suda donesenu u tom području, kao i provedbene kriterije iz članka 266. UFEU‑a”.
91. U tom kontekstu, u kojem se isprepliću područja nadležnosti javnih vlasti koje su uključene u postupak utvrđivanja, upravljanja i naplate antidampinških pristojbi, čini mi se teškim isključiti da Komisijina djelovanja nakon donošenja presude kojom se poništava (ili kojom se utvrđuje nevaljanost u okviru prethodnog postupka) antidampinške uredbe, ne mogu utjecati na postupanje nacionalnih carinskih tijela.
92. Kako zahtjev za povrat nepropisnih antidampinških pristojbi tako i njihov prethodni obračun ovise o tome što je u određenom trenutku Komisija utvrdila u odnosu na njih. Kvalifikacija njihove nepropisnosti čvrsto je povezana s nedostatkom pravnog pokrića, odnosno nevaljanošću pojedinog akta u skladu s kojim su te pristojbe obračunane ili pravnog akta na temelju kojeg su uvedene. U predmetnom slučaju radi se o toj drugoj pretpostavci.
93. Točno je da je Sud u svojoj sudskoj praksi(54) postavio nedvojbeno načelo prema kojem porezni obveznik koji je nepropisno uplatio financijske iznose naplaćene povredom prava Unije može potraživati njihov povrat.
94. Konkretizaciju koncepta „nepropisni” u ovom slučaju treba povezati s izrekom i obrazloženjem presude kojom je utvrđena nevaljanost Uredbe br. 1472/2006 i Provedbene uredbe br. 1294/2009. Ako, kao što je to već izloženo, to poništenje proizlazi iz činjenice da je Komisija odredila antidampinšku pristojbu, a da nije pojedinačno analizirala zahtjeve proizvođača‑izvoznika za MET i IT (nego je samo proučila jedan uzorak), povreda je počinjena u točno određenom trenutku postupka i mogla je biti ispravljena u skladu s navedenom sudskom praksom.
95. Stoga je, u načelu, opravdano nastaviti postupak od trenutka u kojem je nastupila nezakonitost, kao što je to učinila Komisija. Je li ta institucija povrijedila članak 236. Carinskog zakonika kada je nacionalnim tijelima nametnula razdoblje čekanja radi provjere toga je li potrebno vratiti nepropisno plaćene iznose?
96. Prema mojem mišljenju, nije. S obzirom na tekst presude kojom je utvrđena nevaljanost uredbi zapravo nije bilo poznato jesu li uplaćeni iznosi bili „nepropisni” ili ne. Sud je odlučio o postupku prije odluke, ali ne o njegovu meritumu (to jest, o iznosu antidampinških pristojbi koje treba obračunati).
97. Kako bi se razjasnila nepoznanica u pogledu merituma, o kojoj još nije odlučeno, Komisija mora nastaviti postupak od trenutka u kojem je nastupila nezakonitost i analizirati zahtjeve za MET i IT svakog izvoznika. I dok je taj postupak u tijeku, smatram razumnim da nacionalna tijela obustave svoju odluku i pričekaju odluku Komisije. Do tada ne mogu zasigurno znati je li uplaćena antidampinška pristojba bila nepropisna i u kojoj mjeri(55).
98. Sa stajališta uvoznika koji traže povrat, točno je da im novac koji potražuju ne bi bio dostupan sve dok Komisija ne zaključi postupak. Međutim, kao što je presudio Sud(56), „[k]ad se uvozne carine, uključujući i antidampinške pristojbe, vraćaju zbog toga što su naplaćene kršenjem Unijina prava, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, države članice imaju obvezu, koja proizlazi iz prava Unije, da strankama koje imaju pravo na povrat plate pripadajuće kamate koje teku od dana na koji su te stranke platile vraćene pristojbe”.
99. Slijedom navedenog, iz obustave ne proizlazi nikakva stvarna šteta za uvoznika jer, ako se naposljetku utvrdi da su uvozne carine bile „naplaćene kršenjem Unijina prava”, na njihov povrat moraju se zaračunati kamate od datuma uplate tih carina do njihova povrata, čime se naknađuje bilo kakvo kašnjenje.
100. Na kraju, ispitujući sa stajališta načela proporcionalnosti odluku o obustavi postupka radi povrata, smatram da se njome ne povrjeđuje to načelo. Alternativa je bila vratiti te iznose i, u slučaju potrebe, ponovno zatražiti njihovo plaćanje nakon razmatranja zahtjeva za MET i IT. Čini mi se primjerenijim, i ustrajem na tome, odražavati status quo sve dok je (mogući) potpuni povrat novca koji nije dostupan do Komisijina rješenja osiguran plaćanjem kamata.
4. Doseg razmatranja zahtjeva za MET i IT i privremena učinkovitost Provedbene uredbe 2016/223
101. Komisiji se prigovara da je Provedbenom uredbom 2016/223 ograničila razmatranje zahtjeva za MET i IT na neke proizvođače‑izvoznike, a ne na sve, što bi moglo biti protivno izvršenoj presudi.
102. Ne slažem se s tom argumentacijom. Komisija uzima u obzir razumna praktična razmatranja kada pokreće svoju istragu samo u odnosu na zahtjeve čiji bi sadržaj mogao utjecati na uvoznike koji su zatražili povrat antidampinških pristojbi. U konkretnom slučaju na koji se odnosi prethodno pitanje, prigovor bi bio opravdan da je Provedbenom uredbom 2016/223 zabranjeno uključivanje zahtjeva za MET i IT izvoznika obuće koju je kupio Deichmann u ocjenu, ali to nije slučaj.
103. Povređuju li se Provedbenom uredbom 2016/223 načela pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti (na kojima počiva članak 10. kako Osnovne antidampinške uredbe iz 1996. tako i Osnovne antidampinške uredbe iz 2009.) ili pravilo o zastari sadržano u članku 221. stavku 3. Carinskog zakonika(57)?
104. Smatram da nema povrede. Sud u svojoj sudskoj praksi priznaje da, kao što sam to već istaknuo, institucije mogu ponovno pokrenuti postupak na koji se odnosi proglašenje ništavosti pod uvjetom da se primijeni propis koji je na snazi u trenutku nastupanja činjenica, da se poštuje postupak sastavljanja koji je na snazi u vrijeme donošenja novog akta i da u tom trenutku institucija ima nadležnost.
105. Retroaktivnost bi podrazumijevala da se naknadni propis primjenjuje na već ustaljenu pravnu situaciju. To nije slučaju u ovom predmetu jer su primjenjivi propisi upravo propisi koji su bili na snazi kada su nastupile činjenice i stope antidampinških pristojbi nisu varirale. Jedino što treba riješiti jest treba li, u skladu s tim propisima, uskladiti relevantne obračune s jednom stopom davanja (općom) ili drugom (smanjenom), ovisno o značajki izvoznika koji je zatražio status MET ili IT. Konačni će rezultat biti izražen u iznosu kojim će se, ako je povoljan za uvoznika, uvozniku dodijeliti pravo na povrat bez gubitka vrijednosti, s obzirom na to da će biti uvećan za odgovarajuće kamate od datuma nepropisnog plaćanja.
106. U pogledu zastare, okolnost je analogna onoj razmatranoj pri ocjeni primjenjivosti članka 236. Carinskog zakonika u kontekstu izvršenja presude. Od trenutka otvaranja rasprave o valjanosti uredbi na koje se oslanjalo utvrđivanje antidampinške pristojbe nastala je neriješena situacija. Provedeni obračuni ovisili su o tome kakva će presuda biti izrečena. Nakon donošenja, sadržaj presude se odražava na sve te situacije koje su dotad bile privremene i koje se moraju revidirati kako bi se uskladile s presudom.
107. Ta privremenost uravnoteženo djeluje u oba smjera. Uvoznici se pokušavaju pozvati na članak 221. stavak 3. Carinskog zakonika radi određivanja granica ovlasti Komisije i nacionalnih tijela na rok od tri godine koji je naveden u tom stavku. Međutim, ako bi njihova teza bila prihvaćena, kao što to tvrdi Deichmann, moglo bi se raspravljati i o tome da je protokom vremena prestalo njihovo pravo na traženje povrata nepropisnih uplata, s obzirom na to da je istekao rok od tri godine predviđen člankom 236. stavkom 2. istog Carinskog zakonika. Automatskom primjenom rokova, ne uzimajući u obzir utjecaj prekida koji na njih imaju sudska i upravna postupanja koja iz njih proizlaze, spriječila bi se učinkovitost presuda jer bi one zbog protoka vremena bile neizvršive u svim slučajevima u kojima je rješenje postalo pravomoćno nakon tog razdoblja.
108. Točno je da, kao što je to navedeno u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, Vijeće nije Provedbenom odlukom od 18. ožujka 2014.(58) prihvatilo prijedlog Provedbene uredbe koji je dostavila Komisija za potrebe izvršenja presude Brosmann(59). Ta se odluka temeljila na članku 221. stavku 3. Carinskog zakonika i na odbijanju navodnog retroaktivnog ponovnog nametanja pristojbi.
109. Međutim, ne smatram da je Komisija obvezana tom Odlukom Vijeća nakon što je stekla nadležnost za odlučivanje jer se tadašnje pretpostavke razlikuju od sadašnjih pretpostavki. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 10. Provedbene uredbe 2016/223, tada je bilo odlučujuće to da su nadležna carinska tijela nadoknadila relevantne carinske pristojbe na temelju članka 236., dok sada te nadoknade nije bilo.
110. Zbog činjenice da su sudski postupci koji se odnose na valjanost antidampinških uredbi u tijeku, ne može se govoriti o povredi pravne sigurnosti. Neslaganje je bilo javno i podrazumijevalo je da obračuni ovise o ishodu odnosnih sporova(60).
5. Postupak i dokazi za rješavanje zahtjeva za MET i IT
111. U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje propituju se određeni aspekti povezani s postupkom ocjene i dokazivanjem zahtjeva za MET i IT.
112. Međutim, smatram da se radi o preranim argumentima. Provedbena uredba 2016/223, kao što sam to već naveo, usmjerena je na pripremu(61) postupka ispitivanja zahtjeva za MET i IT koji nisu početno ocijenjeni. Rasprava o razvoju tog postupka i o većim ili manjim teškoćama u pogledu dokazivanja u tom postupku, a s obzirom na proteklo vrijeme od podnošenja tih zahtjeva, ovisit će o mogućem pobijanju naknadnih provedbenih uredbi(62).
113. U te dvije zadnje uredbe koje su objavljene(63) Komisija je „ponovno uvela” konačne antidampinške pristojbe nakon što je razmotrila zahtjeve svakog proizvođača‑izvoznika, tvrdnje poduzetnika na koje se to odnosi i dokaze priložene spisu. Je li Komisija da bi došla do tog konačnog rezultata postupila u skladu s pravom, to je nešto što će se moći razjasniti samo analizom odgovarajućih postupaka koji su rezultirali donošenjem tih novih provedbenih uredbi.
VI. Zaključak
114. U skladu s navedenim, predlažem da se Finanzgerichtu Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
„Ispitivanjem prethodnog pitanja nije uočen nijedan aspekt koji bi mogao utjecati na valjanost Provedbene uredbe Komisije (EU) 2016/223 od 17. veljače 2016. o uspostavljanju postupka za ocjenu određenih zahtjeva za tretman tržišnoga gospodarstva te za pojedinačni tretman koje su podnijeli proizvođači izvoznici iz Kine i Vijetnama te o provedbi presude Suda u spojenim predmetima C‑659/13 i C‑34/14”.