Language of document :

Zahtjev za prethodnu odluku koji je 6. siječnja 2022. uputio Okresný súd Prešov (Slovačka) – UR/365.bank a.s.

(predmet C-12/22)

Jezik postupka: slovački

Sud koji je uputio zahtjev

Okresný súd Prešov

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: UR

Tuženik: 365.bank a.s.

Prethodna pitanja

Odgovaraju li podaci iz ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenog 21. prosinca 2016., navedeni u ovom rješenju, jasnom i sažetom definiranju vrste kredita u skladu s člankom 10. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2008/48/EZ1 ?

Odgovaraju li podaci iz ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenog 21. prosinca 2016., navedeni u ovom rješenju, jasnom i sažetom definiranju trajanja ugovora o kreditu u skladu s člankom 10. stavkom 2. točkom (c) Direktive 2008/48/EZ?

Odgovaraju li podaci iz ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenog 21. prosinca 2016., navedeni u ovom rješenju, jasnom i sažetom definiranju vrste kredita u skladu s člankom 10. stavkom 2. točkom (g) Direktive 2008/48/EZ te,

treba li ugovor o potrošačkom kreditu sadržavati matematičku formulu za izračun EGKS-a, uključujući osnovne varijable, kao i sam izračun,

je li dovoljno da ugovor o potrošačkom kreditu sadržava varijable potrebne za izračun EGKS-a ili ih treba ponovno navesti i izričito istaknuti da je riječ o pretpostavkama za izračun EGKS-a?

Može li se Direktiva 93/13/EEZ1 tumačiti na način da se njome zahtijeva da nacionalni propisi ili nacionalna praksa obvezuju sud da ugovornu odredbu proglasi nepoštenom i nakon prestanka ugovornog odnosa, kao što je to slučaj u ovom predmetu?

Protivi li se Direktivi Vijeća 93/13/EEZ u cijelosti, osobito njezinoj petoj uvodnoj izjavi (budući da potrošači uglavnom ne poznaju zakonske propise kojima se u drugim državama članicama uređuju ugovori o prodaji robe ili usluga; budući da ih nedovoljno poznavanje može odvratiti od izravnog sklapanja poslova kupovine robe ili usluga u drugoj državi članici) sudska praksa koja, u slučaju navodnog nepostojanja obveznog elementa ugovora o potrošačkom kreditu, pretpostavlja da je ta okolnost bila poznata potrošaču već u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu, osobito u slučaju kada je potrošač zasebno potvrdio da se upoznao s ugovorom o kreditu potpisivanjem drugih povezanih dokumenata o kreditu (primjerice obrazac standardnih informacija o potrošačkom kreditu, popis primljenih dokumenata itd.)?

Protivi li se načelu zaštite potrošača i načelu djelotvornosti to da se nacionalnim pravom za podnošenje tužbe za povrat neosnovano stečene koristi koju je stekao dobavljač na štetu potrošača predviđa subjektivni, ali i objektivni rok zastare koji se temelji na neutralnom kriteriju (nastupanje stjecanja bez osnove) na način da se utvrđivanje početka roka zastare ne prepušta isključivo potrošaču, a time i da dobavljač nema stvarnu mogućnost obrane isticanjem prigovora zastare?

Je li u skladu s načelom zaštite potrošača i načelom djelotvornosti da se svaki nedostatak u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je pripremio dobavljač bezuvjetno smatra posljedicom namjernog postupanja dobavljača?

Treba li načelo djelotvornosti iz presuda Suda Europske unije navedenih u nastavku tumačiti na način da rok zastare za neosnovano stečenu korist po osnovi beskamatnog i besplatnog kredita zbog nedostatka treba početi teći tek u trenutku u kojem sud donese odluku o tom nedostatku (primjerice utvrđenjem beskamatne i besplatne prirode kredita)?

U kojem trenutku, u skladu s načelom djelotvornosti primijenjenim u presudama Suda navedenima u nastavku, treba početi teći rok zastare?

____________

1 Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.).

1 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).