PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
23. listopada 2013.(*)
„Dizajn Zajednice – Postupak za proglašavanje ništavosti – Registrirani dizajni Zajednice koji predstavljaju šalicu i tanjurić s urezima i duboki tanjur s urezima – Razlog za ništavost– Neovlaštena upotreba djela zaštićenog autorskim pravom države članice – Članak 25. stavak 1. točka (f) Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002“
U predmetima T‑566/11 i T‑567/11,
Viejo Valle, SA, sa sjedištem u L’Olleriji (Španjolska), koji zastupa I. Temiño Ceniceros, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji zastupa V. Melgar, u svojstvu agenta,
tuženika,
a druga stranka u postupcima pred žalbenim vijećem OHIM‑a, intervenijent pred Općim sudom, je
Établissements Coquet, sa sjedištem u Saint‑Léonard‑de‑Noblatu (Francuska), koji zastupa C. Bouchenard, odvjetnik,
povodom tužbi podnesenih protiv odluka trećeg žalbenog vijeća OHIM‑a od 29. srpnja 2011. (predmeti R 1054/2010‑3 i R 1055/2010‑3) koje se odnose na postupke za proglašavanje ništavosti između društava Établissements Coquet i Viejo Valle, SA,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: N. J. Forwood, predsjednik, F. Dehousse (izvjestitelj) i J. Schwarcz, suci,
tajnik: E. Coulon,
uzimajući u obzir tužbe podnesene tajništvu Općeg suda 31. listopada 2011.,
uzimajući u obzir OHIM‑ove odgovore na tužbe podnesene tajništvu Općeg suda 9. ožujka 2012.,
uzimajući u obzir intervenijentove odgovore na tužbe podnesene tajništvu Općeg suda 16. veljače 2012.,
uzimajući u obzir zahtjev za spajanje predmeta T‑566/11 i T‑567/11 koji je podnio tužitelj,
uzimajući u obzir OHIM‑ova i intervenijentova očitovanja o spajanju predmeta T‑566/11 i T‑567/11,
uzimajući u obzir novu dodjelu predmetâ izvršenu drugom vijeću i novom sucu izvjestitelju,
uzimajući u obzir odluke od 26. veljače 2013. o odbijanju zahtjevâ za prekid postupka koje je podnio tužitelj,
uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od mjesec dana od dostave obavijesti o zaključenju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, na temelju izvještaja suca izvjestitelja, u skladu s člankom 135.a Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenična osnova spora
1 Tužitelj Viejo Valle, SA nositelj je dizajna Zajednice registriranih pod brojevima 384912‑0001 i 384912‑0009 koji su Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) podneseni 9. kolovoza 2005. i objavljeni u Službenom glasniku dizajna Zajednice 18. listopada 2005. (u daljnjem tekstu: osporavani dizajni).
2 Osporavani dizajni, kao što je to vidljivo iz prijava dizajna, primjenjuju se na dijelove servisa i prikazani su kako slijedi:
– dizajn Zajednice registriran pod brojem 384912‑0001:
– dizajn Zajednice registriran pod brojem 384912‑0009:
3 Intervenijent Établissements Coquet 30. rujna 2008. podnio je OHIM‑u zahtjeve za proglašavanje ništavosti osporavanih dizajna. Ti zahtjevi temeljili su se na članku 25. stavku 1. točki (f) Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.).
4 U potporu svojim zahtjevima za proglašavanje ništavosti intervenijent se pozvao na dva dijela servisa, to jest na šalicu s tanjurićem (u vezi s dizajnom registriranim pod brojem 384912‑0001) i duboki tanjur (u vezi s dizajnom registriranim pod brojem 384912‑0009) iz svoje kolekcije „Hémisphère“, model „Satin“, za koje je intervenijent zatražio zaštitu u okviru francuskog autorskog prava.
5 Intervenijent je svojim zahtjevima za proglašavanje ništavosti priložio sljedeće fotografije:
– u vezi sa zahtjevom za proglašavanje ništavosti dizajna Zajednice registriranog pod brojem 384912‑0001:
– u vezi sa zahtjevom za proglašavanje ništavosti dizajna Zajednice registriranog pod brojem 384912‑0009:
6 Odjel za poništaje odlukama od 7. travnja 2010. proglasio je ništavima osporavane dizajne na temelju članka 25. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 6/2002.
7 Tužitelj je 10. lipnja 2010. podnio žalbu OHIM‑u protiv odluka Odjela za poništaje.
8 Dvjema odlukama od 29. srpnja 2011. (predmeti R 1054/2010‑3 i R 1055/2010‑3) (u daljnjem tekstu: pobijane odluke) treće žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je tužiteljeve žalbe.
9 Kao prvo, žalbeno vijeće smatralo je da je tužiteljev stav prema kojem intervenijent nije dovoljno identificirao zaštićeno djelo i stoga nije ispunio uvjete iz članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke iii. Uredbe Komisije (EZ) br. 2245/2002 od 21. listopada 2002. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 o dizajnu Zajednice (SL L 341, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 70.) očito neutemeljen.
10 Kao drugo, žalbeno vijeće smatralo je da je tužiteljeva tvrdnja prema kojoj intervenijent nije podnio dokaze koji pokazuju da je on nositelj autorskog prava neutemeljena.
11 Kao treće, žalbeno vijeće ispitalo je tužiteljev stav prema kojem se dijelovi servisa na koje se intervenijent poziva u potporu svojim zahtjevima za proglašavanje ništavosti ne mogu zaštititi autorskim pravom jer se radi o industrijskim tvorevinama koje se mogu zaštititi samo na temelju propisa iz područja dizajna.
12 Žalbeno vijeće najprije je istaknulo da djela na koja se poziva intervenijent nisu sami dijelovi servisa (šalica s tanjurićem i duboki tanjur), već ukrasni urezi na površini tih predmeta. Intervenijent je uvijek jasno isticao da se ne protivi tužiteljevoj upotrebi oblika dijelova servisa, već korištenju ukrasa koji se nalaze na tim predmetima i koji se mogu zaštititi kao intelektualna tvorevina.
13 Žalbeno vijeće na drugom je mjestu istaknulo da je intervenijent dokazao da industrijski karakter djela na koji se tužitelj poziva ne predstavlja razlog za odbijanje autorskopravne zaštite.
14 Djelo se sastojalo od ukrasa dijelova servisa na koje su aplicirani tanki, paralelni i koncentrični urezi iste debljine i bez prekidanja na cijeloj vanjskoj površini šalice te na gotovo cijeloj unutrašnjosti tanjurića i dubokog tanjura osim na središnjem krugu. Ti ukrasi omogućuju razlikovanje tih dijelova servisa i daju im dovoljno originalan karakter kako bi se opravdala njihova pravna zaštita prema francuskom pravu.
15 Žalbeno vijeće smatralo je da tužitelj nije objasnio razloge zbog kojih smatra da se taj ukras ne može zaštititi autorskim pravom. Tužitelj se pozivao na nepostojanje „umjetničkog karaktera“, što nije relevantan kriterij. Poziva se i na nepostojanje originalnosti, ali u tom pogledu ne iznosi dokaze.
16 Žalbeno vijeće konačno je smatralo da površinska obrada dijelova servisa na koje se poziva intervenijent spada u kategoriju intelektualnih tvorevina koje mogu odražavati autorovu osobnost i koje su stoga zaštićene francuskim zakonodavstvom iz područja autorskog prava.
17 Kao četvrto, žalbeno vijeće ispitalo je tužiteljeve argumente u vezi s korištenjem zaštićenog djela u okviru sustava dizajna Zajednice, argumente prema kojima, s jedne strane, usporedba dijelova predmetnog servisa u cijelosti pokazuje velike razlike među njima i, s druge strane, treba voditi računa o stupnju dizajnerove slobode.
18 Žalbeno vijeće istaknulo je da se ti argumenti odnose na jedan drugi razlog ništavosti predviđen u članku 6. Uredbe br. 6/2002, a ne na onaj koji je naveden. Kako bi se ispitao razlog ništavosti naveden u ovom slučaju, nije potrebno usporediti dijelove servisa u njihovoj cijelosti, već samo utvrditi je li u slučaju osporavanih dizajna korišteno djelo zaštićeno autorskim pravom. Razlike u obliku između tih dijelova servisa su nevažne. S druge strane, važno je da se na osporavanim dizajnima jasno vidi, kao prvo, postojanje zaštićenog djela, to jest isti uzorak ureza, i, na drugome mjestu, činjenica da ti urezi pokrivaju jednake dijelove na dijelovima servisa. Upravo se u tim dvjema značajkama uzetima zajedno očituje kreativni sadržaj ranijeg djela koji je kopiran ili neovlašteno „korišten“ u slučaju osporavanih dizajna.
19 Žalbeno vijeće stoga je odbilo tužiteljevu žalbu.
Zahtjevi stranaka
20 Tužitelj u bitnome od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi dopuštenima priloge tužbama;
– poništi pobijane odluke;
– naloži OHIM‑u snošenje troškova.
21 OHIM u bitnome od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi nedopuštenima priloge B 7 do B 14 tužbi u predmetu T‑566/11 i priloge B 7 do B 15 tužbi u predmetu T‑567/11;
– odbije tužbe;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
22 Intervenijent u bitnome od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi nedopuštenima priloge B 7 do B 14 tužbi u predmetu T‑566/11 i priloge B 7 do B 17 tužbi u predmetu T‑567/11;
– odbije tužbe;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
O pravu
23 S obzirom na zahtjev za spajanje koji je uložio tužitelj i očitovanja drugih stranaka, ove predmete treba spojiti u svrhu donošenja presude na temelju članka 50. Poslovnika Općeg suda.
24 Tužitelj navodi različite tužbene razloge i argumente koji se mogu sažeti kako slijedi.
25 U okviru prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke iii. Uredbe br. 2245/2002, tužitelj u bitnome ističe da intervenijent nije pružio zatražene informacije o zaštićenim djelima.
26 Tužitelj u vezi s tim prvim tužbenim razlogom dodaje da autorsko pravo nije postojalo zbog ranijeg otkrivanja djela i zbog toga što nisu bila originalna.
27 U okviru drugog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 25. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 6/2002, tužitelj u bitnome ističe da je žalbeno vijeće pogrešno utvrdilo da je u slučaju osporavanih dizajna neovlašteno korišteno intervenijentovo djelo.
28 Najprije treba odlučiti o dopuštenosti i, ako bude potrebno, o značaju određenih dokumenata koje je tužitelj priložio svojim tužbama i zahtjevima za prekid postupka.
O dopuštenosti i značaju određenih dokumenata priloženih tužbama i zahtjevima za prekid postupka
29 Tužitelj je pred Općim sudom prvi put predstavio dokumente preuzete s internetskih stranica drugih tvrtki iz sektora proizvodnje servisa, muzeja ili časopisa (prilozi B 7 do B 14 tužbi u predmetu T‑566/11; prilozi B 7 do B 17 tužbi u predmetu T‑567/11), iz kojih je, prema njegovu mišljenju, vidljivo da su druge tvrtke prije intervenijenta ukrasile predmete iz servisa aplicirajući na njihove vanjske površine koncentrične ureze i da taj ukras ni u kojem slučaju nije originalan, već je to praksa koja se primjenjuje od pamtivijeka.
30 Tužitelj iz toga zaključuje da intervenijent zapravo nema autorsko pravo na djelima koja navodi u prilog svojim zahtjevima za proglašavanje ništavosti.
31 S druge strane, u zahtjevima za prekid postupka od 3. prosinca 2012. i 8. siječnja 2013. tužitelj je podnio dvije presude francuskih sudova iz studenoga i prosinca 2012. U njima su dva francuska suda pred kojima je intervenijent pokrenuo postupke zbog povrede protiv trećih osoba u odnosu na ista djela na koja se intervenijent poziva u ovom slučaju presudila da intervenijent nema nikakvo autorsko pravo na tim djelima.
32 Tužitelj iz toga zaključuje da razlog ništavosti koji je intervenijent navodio protiv njega pred OHIM‑om više ne vrijedi i da stoga, kada navedene nacionalne presude postanu pravomoćne, treba prihvatiti ove tužbe i poništiti pobijane odluke.
33 OHIM i intervenijent osporavaju dopuštenost dokumenata koje je tužitelj predložio Općem sudu i tužiteljevo stajalište.
34 Najprije, u pogledu dokumenata koje je tužitelj podnio u prilozima B 7 do B 14 tužbi u predmetu T‑566/11 i u prilozima B 7 do B 17 tužbi u predmetu T‑567/11, treba istaknuti da oni predstavljaju nove elemente kojima žalbeno vijeće nije raspolagalo.
35 Ti dokumenti, podneseni prvi put pred Općim sudom, ne mogu se uzeti u obzir. Naime, tužba pred Općim sudom ima za cilj nadzor zakonitosti odluka OHIM‑ovih žalbenih vijeća u smislu članka 61. Uredbe br. 6/2002, na način da zadaća Općeg suda nije preispitivati činjenične okolnosti u svjetlu dokumenata koji su mu prvi put podneseni. Dakle, navedene dokumente treba zanemariti, pri čemu nije nužno ispitivati njihovu dokaznu snagu (presude Općeg suda od 18. ožujka 2010., Grupo Promer Mon Graphic/OHIM – PepsiCo (Prikaz kružnog promotivnog artikla), T‑9/07, Zb., str. II‑981., t. 24. i od 13. studenoga 2012., Antrax It/OHIM – THC (Radijatori), T‑83/11 i T‑84/11, t. 28.; vidjeti također po analogiji presudu Općeg suda od 14. svibnja 2009., Fiorucci/OHIM – Edwin (ELIO FIORUCCI), T‑165/06, Zb., str. II‑1375., t. 21. i 22. i navedenu sudsku praksu).
36 Nadalje, u pogledu presuda francuskih sudova podnesenih u prilozima zahtjevima za prekid postupka, treba istaknuti da i one predstavljaju nove dokaze kojima OHIM nije raspolagao. Okolnost da su te presude donesene nakon pobijanih odluka ne utječe na tu tvrdnju.
37 Međutim, sudska praksa navedena u gornjoj točki 35. ne isključuje mogućnost pozivanja na nacionalne presude prvi put pred Općim sudom ako se žalbenom vijeću ne prigovara da nije uzelo u obzir činjenice iz specifične nacionalne presude, već da je povrijedilo neku od odredbi Uredbe br. 6/2002 i pritom se u prilog tom tužbenom razlogu poziva na nacionalno zakonodavstvo (vidjeti po analogiji presude Općeg suda od 12. ožujka 2008., Sebirán/OHIM – El Coto De Rioja (Coto D’Arcis), T‑332/04, neobjavljena u Zborniku, t. 56.; od 17. lipnja 2008., El Corte Inglés/OHIM – Abril Sanchez i Ricote Saugar (BOOMERANG TV), T‑420/03, Zb., str. II‑837., t. 37. i od 12. studenoga 2008., Lego Juris/OHIM – Mega Brands (Crvena Lego kocka), T‑270/06, Zb., str. II‑3117., t. 23. do 25.).
38 Iz prethodno navedenog proizlazi da – ako su presude francuskih sudova priložene zahtjevima za prekid postupka očito nedopuštene u pogledu činjenica na koje se pozivaju i kojima žalbeno vijeće ne raspolaže – nisu nedopuštene ako tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće povrijedilo odredbu prava Europske unije.
39 Tužitelj je u ovom primjeru naveo te presude u prilog samo jednoj tvrdnji prema kojoj, „u mjeri u kojoj je nacionalni sud odbacio postojanje bilo kakvog prava intelektualnog vlasništva na proizvodima koje [intervenijent] navodi u potporu svojim zahtjevima za proglašavanje ništavosti […], razlog za ništavosti treba u cijelosti odbiti […] jer bi u suprotnom nastala nepopravljiva šteta za tužitelja, koji bi izgubio svoje ekskluzivno pravo zbog nepostojećeg ranijeg prava“.
40 U pogledu tog argumenta svakako treba istaknuti da, kao što je to u bitnome naveo intervenijent, predmetne francuske presude proizvode učinke samo među strankama u tim nacionalnim postupcima i u kontekstu postupaka zbog povrede koji se vode između njih. Te presude stoga, čak i ako postanu pravomoćne, neće imati učinak erga omnes u pogledu postojanja ili nepostojanja intervenijentova autorskog prava.
41 Za razliku od pravomoćnih upravnih odluka usvojenih u kontekstu sustava zaštite koji se temelje na podnošenju i upravnoj registraciji prava intelektualnog vlasništva, navedene presude ne mogu dovesti suca Unije do toga da utvrdi da je tužba postala bespredmetna i da obustavi postupak (vidjeti u pogledu slučajeva obustave postupka kao posljedice opoziva prava žiga na koji se poziva u potporu zahtjevu za proglašavanje ništavosti, o čemu je odlučeno pravomoćnom odukom nadležnog ureda za žigove i vrijedi erga omnes, rješenja Općeg suda od 26. lipnja 2008., Pfizer/OHIM – Isdin (FOTOPROTECTOR ISDIN), T‑354/07 do T‑356/07, neobjavljeno u Zborniku, i od 27. veljače 2012., MIP Metro/OHIM – Jacinto (My Little Bear), T‑183/11).
42 Prema tome, jedini argument koji tužitelj izvodi iz tih presuda i stoga jedini razlog zbog kojeg ih je podnio, a to je da automatski pobijaju utemeljenost intervenijentovih zahtjeva za proglašavanje ništavosti, jest pogrešan.
43 S obzirom na to da tužitelj nije na temelju tih presuda iznio druge argumente (vidjeti u tom smislu presudu Coto D’Arcis, t. 37. supra, t. 57.) i s obzirom na to da nije zadaća Općeg suda zamijeniti tužitelja u vođenju njegova slučaja (vidjeti u tom smislu rješenje Općeg suda od 29. studenoga 1993., Koelman/Komisija, T‑56/92, Zb., str. II‑1267., t. 23. i presudu Općeg suda od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, Zb., str. II‑3601., t. 94. i 97.), navedene presude francuskih sudova, na koje se nije dopušteno pozivati zbog u njima navedenih činjenica, ne mogu se uzeti u obzir kako bi se ispitala zakonitost pobijanih odluka i stoga se trebaju smatrati irelevantnima.
O prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke iii. Uredbe br. 2245/2002, prema kojem intervenijent nije pružio zatražene informacije o zaštićenim djelima
44 Tužitelj ističe da intervenijent nije pružio zatražene informacije o zaštićenim djelima. Intervenijent osobito nije dokazao datume stvaranja djela i nije naveo koja bi fizička osoba bila stvarni autor.
45 Prema francuskom pravu, autorsko pravo nastaje samom činjenicom stvaranja djela, i to od trenutka njegova stvaranja. Iznimno je važno poznavati autorstvo djela i datum njegova stvaranja kako bi se utvrdilo je li ono originalno i može li se stoga zaštititi ili ga je već ranije stvorio neki drugi autor. Jednako je tako nužno pružiti dokaze o prijenosu autorskog prava s fizičke osobe koja je stvorila djelo na intervenijenta.
46 OHIM i intervenijent osporavaju tužiteljev stav. Tvrde da je intervenijent predočio nužne i dovoljne informacije.
47 Iz zajedničkog čitanja odredbi članka 25. stavka 1. točke (f) i stavka 3. Uredbe br. 6/2002 te članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke iii. Uredbe br. 2245/2002 jasno je, prvo, da će dizajn Zajednice biti proglašen ništavim ako predstavlja neovlašteno korištenje djela zaštićenog autorskim pravom države članice, drugo, da se na ništavost može pozvati samo nositelj autorskog prava i, treće, da taj zahtjev treba sadržavati prikaz i podatke o zaštićenom djelu na kojem se temelji kao i podatke koji pokazuju da je podnositelj zahtjeva za proglašavanje ništavosti nositelj autorskog prava.
48 Najprije u pogledu pitanja sadržavaju li zahtjevi za proglašavanje ništavosti koje je intervenijent podnio OHIM‑u prikaz i podatke o zaštićenim djelima na kojima se temelje, žalbeno vijeće ispravno je smatralo da je intervenijent u cijelosti ispunio zahtjeve koje u vezi s time propisuje članak 28. stavak 1. točka (b) podtočka iii. Uredbe br. 2245/2002.
49 Intervenijent je u svojim zahtjevima za proglašavanje ništavosti od 30. rujna 2008. detaljno identificirao djela na koja se poziva u potporu tim zahtjevima, kako fotografijama koje je priložio tako i tekstualnim opisima. Opisana je bijela šalica s tankim urezima na vanjskoj strani i glatkom površinom na unutarnjoj strani te pripadajući bijeli tanjurić sa širokim rubom lagano uzdignutim na rubovima i malom glatkom ravnom površinom kao i duboki tanjur sa širokim horizontalnim rubom s tankim urezima i uskim jednostavnim udubljenjem u sredini u obliku zdjele koje je istodobno bilo baza tanjura.
50 Nadalje, u pogledu tužiteljeve kritike prema kojoj je intervenijent trebao pružiti datume stvaranja djela, identitet fizičke osobe koja je djelo stvorila i dokaz o prijenosu njezinih autorskih prava na intervenijenta, treba je odbaciti zbog sljedećih razloga.
51 Članak 25. stavak 3. Uredbe br. 6/2002 i članak 28. stavak 1. točka (b) podtočka iii. Uredbe br. 2245/2002 zahtijevaju da podnositelj zahtjeva za proglašavanje ništavosti dizajna Zajednice na temelju autorskog prava zaštićenog prema zakonodavstvu jedne države članice bude i nositelj tog autorskog prava i da OHIM‑u pruži dokaze o tome.
52 Na pitanje je li podnositelj zahtjeva za proglašavanje ništavosti nositelj autorskog prava u smislu te odredbe kao i dokazivanja tog prava pred OHIM‑om ne može se odgovoriti bez uzimanja u obzir prava države članice, u ovom slučaju francuskog prava, na koje se poziva u prilog zahtjevu za proglašavanje ništavosti. Pravo države članice u tom kontekstu osobito služi definiranju postupaka za stjecanje i dokazivanje autorskog prava na djelu na koje se poziva u potporu zahtjevu za proglašavanje ništavosti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Općeg suda od 18. siječnja 2012., Tilda Riceland Private/OHIM – Siam Grains (BASmALI), T‑304/09, t. 22.).
53 Iz spisa proizlazi da je prema francuskom pravu nositelj autorskog prava, ako se ne dokaže drukčije, osoba pod čijim je imenom djelo otkriveno.
54 Kao što to ističu OHIM i intervenijent – iako francusko pravo propisuje da „autor intelektualne tvorevine samom činjenicom njezina stvaranja uživa nad njom isključivo pravo nematerijalnog vlasništva koje je provedivo prema svima“ (članak L. 111‑1. francuskog Zakonika o intelektualnom vlasništvu; u daljnjem tekstu: CPI) i da se „djelo smatra stvorenim, neovisno o njegovu otkrivanju javnosti, samim izvršenjem autorove zamisli, čak i kada to izvršenje nije potpuno“ (članak L. 111‑2. CPI‑ja) – ono također navodi da se „autorom smatra, ako se ne dokaže drukčije, osoba pod čijim je imenom djelo otkriveno“ (članak L. 113‑1. CPI‑ja) i da je „kolektivno djelo, osim ako se ne dokaže drukčije, vlasništvo fizičke ili pravne osobe pod čijim je imenom otkriveno, pri čemu autorsko pravo ima ta osoba“ (članak L. 113‑5. CPI‑ja).
55 Intervenijent precizira da prema francuskoj sudskoj praksi, ako se fizička osoba koja je autor ne poziva na svoja autorska prava, ona pripadaju pravnoj osobi koja to djelo gospodarski iskorištava pod svojim imenom.
56 Iako je točno da je žalbeno vijeće u pobijanim odlukama pogrešno navelo da autorsko pravo nastaje stvaranjem „i/ili otkrivanjem“, a iz odredbi CPI‑ja proizlazi da ono nastaje samim stvaranjem, ta je činjenica bez važnosti. U ovom slučaju jedino je bitno pitanje identifikacija nositelja autorskog prava, koji je, u nedostatku zahtjeva koji bi postavila fizička osoba koja je stvorila djelo, fizička ili pravna osoba pod čijim je imenom djelo otkriveno.
57 Tužitelj je stoga uzalud tvrdio da OHIM nije tražio informacije o stvaranju djela kao što su datum stvaranja i identitet osobe koja ga je stvorila te o prijenosu autorskih prava na intervenijenta i prigovarao da žalbeno vijeće nije usvojilo njegovu žalbu s obzirom na činjenicu da ti podaci nisu bili navedeni.
58 Uzgred treba dodati da tužitelj ne poriče da se datum kada je intervenijent otkrio djelo na koje se poziva u potporu zahtjevima za proglašavanje ništavosti može utvrditi iz dokumenata koje je ta stranka dostavila OHIM‑u.
59 Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti jer se temelji na navodnoj nedostatnosti informacija koje je pružio intervenijent pred OHIM‑om u vezi sa zaštićenim djelima i osobito na nepostojanju dokaza o datumima stvaranja djela, identitetu fizičke osobe koja ih je stvorila i prijenosu prava s te osobe na intervenijenta.
60 Što se tiče navoda koji su izneseni u proširenju prvog tužbenog razloga – prema kojima intervenijent nema nikakvo autorsko pravo jer su druge tvrtke iz tog sektora prije njega ukrašavale predmete iz servisa aplicirajući koncentrične ureze na vanjske površine i da taj ukras ni u kojem slučaju nije originalan, već je to praksa koja se primjenjuje od pamtivijeka – treba istaknuti da su oni, ako i nisu novi, u cijelosti utemeljeni na dokazima koji su bili predloženi u fazi tužbe pred Općim sudom i stoga su već odbijeni kao nedopušteni.
61 Tužitelj također pred OHIM‑om nije tvrdio da su drugi proizvođači servisa prije intervenijenta otkrili djela navedena u prilog zahtjevima za proglašavanje ništavosti. Tužitelj u tužbama i sam priznaje da je tvrdnje u vezi s time naveo samo pred Općim sudom.
62 U vezi s nepostojanjem originalnosti ukrasa urezanih na predmet iz servisa za posluživanje, tužitelj uopće ne osporava ocjenu žalbenog vijeća prema kojoj, iako se na to nepostojanje originalnosti pozivalo u stadiju postupka pred Odjelom za poništaje, u potporu toj tvrdnji nije pružen nijedan dokaz.
63 Iz sudske prakse proizlazi da, u skladu s člankom 61. Uredbe br. 6/2002, nadzor zakonitosti odluke žalbenog vijeća koji provodi Opći sud mora se temeljiti na pravnim pitanjima koja su postavljena žalbenom vijeću. Stoga funkcija Općeg suda nije ispitivanje novih tužbenih zahtjeva koji su mu podneseni ili preispitivanje činjenica s obzirom na dokaze koji su mu prvi put predloženi. Konačno, ispitivanje tih novih zahtjeva i prihvaćanje takvih dokaza bilo bi suprotno članku 135. stavku 4. Poslovnika, koji određuje da se podnescima stranaka ne može izmijeniti predmet spora pred žalbenim vijećem (vidjeti po analogiji presudu ELIO FIORUCCI, t. 35. supra, t. 21. i 22. i navedenu sudsku praksu).
64 Iz razmatranja navedenih u gornjim točkama 60. do 63. proizlazi da tužiteljeve tvrdnje koje se odnose na to da su drugi proizvođači servisa ranije otkrili djelo i da ukras nije originalan jer se primjenjuje od pamtivijeka treba odbiti, ako već ne kao nedopuštene jer se radi o novim tužbenim razlozima, onda kao neutemeljene jer se u potpunosti temelje na nedopuštenim dokazima.
65 Ovaj tužbeni razlog i tvrdnje navedene o njegovu dodatku stoga treba odbiti.
O drugom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 25. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 6/2002, prema kojem je žalbeno vijeće pogrešno smatralo da je u slučaju osporavanih dizajna neovlašteno korišteno intervenijentovo djelo
66 Tužitelj prigovara žalbenom vijeću da je smatralo da djelo na koje se poziva intervenijent nisu šalica, tanjurić i duboki tanjur, već ukrasni urezi na površini tih dijelova servisa. Tužitelj smatra da su – kako bi se ocijenilo postojanje intervenijentova djela u tužiteljevim osporavanim dizajnima i stoga postojanje povrede autorskog prava na koju se intervenijent poziva – u obzir trebale biti uzete druge značajke, a ne te koncentrične kružnice.
67 Ocjena različitih komada tužiteljeva i intervenijentova posuđa omogućuje uočavanje mnogobrojnih razlika koje daju različite značajke tim komadima posuđa na način da stvaraju potpuno različit opći dojam. Na temelju tih razlika nije moguće utvrditi da je u slučaju osporavanih dizajna korišteno zaštićeno djelo.
68 Iz priloženih fotografija jasno je vidljivo da šalica s tanjurićem i duboki tanjur nemaju nijedan zajednički element osim ureza.
69 Intervenijentova šalica ima zaobljen oblik, sa specifičnom ručkom koja ni po čemu ne sliči stožastom obliku tužiteljeve šalice. Tužiteljev tanjurić ima glatku središnju površinu koja je relativno veća od intervenijentova tanjurića i ravniji rub jer je samo vanjski rub pod kutom. Gledano s vanjske strane, udubina tužiteljeva dubokog tanjura potpuno je glatka, uz iznimku ureza nekoliko milimetara od dna. Zaobljeniji je od intervenijentova dubokog tanjura i nema rubove ili izbočine. Rubovi tanjura razlikuju se po kutu i otvorenosti, tužiteljev tanjur više je zaobljen, dok je intervenijentov ravniji. Osim toga, urezi na pobijanom dizajnu deblji su i izraženiji.
70 Uzimajući u obzir da je sloboda dizajnera dijelova servisa ograničena, ne može se smatrati da su u slučaju osporavanih dizajna korištena djela na koja se intervenijent poziva.
71 Tužitelj dodaje da, čak i kada bi se smatralo da se djelo za koje intervenijent traži zaštitu sastoji od ukrasnih ureza na površinama njegovih dijelova servisa, svejedno ostaje pitanje koji je originalni dio predmetnog djela.
72 OHIM i intervenijent osporavaju tužiteljev stav.
73 Valja podsjetiti da se razlog za ništavost na koji se u ovom predmetu poziva intervenijent ne temelji na nepostojanju individualnog karaktera osporavanih dizajna u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002, već na neovlaštenom korištenju djela zaštićenog autorskim pravom jedne države članice u slučaju tih dizajna.
74 Iz toga slijedi da je jedino pitanje koje se postavlja pred OHIM‑om je li intervenijent nositelj autorskog prava prema francuskom pravu i koristi li se tim autorskim pravom neovlašteno u slučaju osporavanih dizajna.
75 U gornjim točkama 48. do 59. već je utvrđeno da je intervenijent poštovao zahtjeve iz članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke iii. Uredbe br. 2245/2002 u pogledu toga da se zahtjevu za proglašavanje ništavosti prilože prikaz i podaci za identifikaciju djela zaštićenog autorskim pravom na kojem se zahtjev temelji.
76 U pogledu tvrdnji da intervenijent nema autorsko pravo jer su drugi proizvođači iz istog sektora prije njega ukrašavali posuđe tankim koncentričnim urezima na vanjskim površinama i da taj ukras ni u kojem slučaju nije originalan, već je to praksa koja se primjenjuje od pamtivijeka, u gornjim točkama 60. do 64. već je utvrđeno da su ti razlozi, ako već ne nedopušteni jer se radi o novim tužbenim razlozima, onda svakako neutemeljeni jer se u potpunosti temelje na nedopuštenim dokazima.
77 U pogledu argumenta koji je naveden u tom tužbenom razlogu, da se žalbeno vijeće nije smjelo ograničiti na ukrase dijelova servisa, već je trebalo uzeti u obzir njihove oblike, valjda ga odbiti iz sljedećih razloga.
78 Točno je da djelo koje je intervenijent naveo pred OHIM‑om u potporu zahtjevu za proglašavanje ništavosti osporavanih dizajna nije ograničeno na ukrase dijelova servisa, već je obuhvaćalo i druge aspekte tih predmeta, među ostalim, njihove oblike. Međutim, intervenijent je pred OHIM‑om jasno tvrdio da je ukras kao takav materijalni odraz kreativnog ostvarenja zaštićenog autorskim pravom. Intervenijent je stoga tvrdio da se originalnost posuđa iz njegove kolekcije „Hémisphère“ osobito ogleda u kombinaciji površinskih ureza i glatkih dijelova te je smatrao da je takva obrada originalna i odražava autorovu kreativnost.
79 Kao što to proizlazi iz francuske sudske prakse koja je navedena u spisu i na koju se poziva žalbeno vijeće, komad posuđa zbog svojeg oblika ili ukrasa može biti djelo zaštićeno autorskim pravom pod uvjetom da je jedan od tih aspekata rezultat kreativne djelatnosti i upućuje na autorovu osobnost.
80 Prema tome, ništa nije sprečavalo žalbeno vijeće da ukrase intervenijentova posuđa smatra djelom čije je neovlašteno korištenje predmet spora. Žalbeno vijeće time je svjesno ograničilo svoju ocjenu na jedan aspekt dijelova servisa za posluživanje stranaka. Međutim, od dvije stranke u sporu, samo je intervenijent imao razlog usprotiviti se takvom pristupu žalbenog vijeća, koje se nije pozabavilo nekim od njegovih zahtjeva na temelju autorskog prava, no on to nije učinio.
81 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da ograničavanje analize žalbenog vijeća na ukrase dijelova intervenijentova servisa nije takve prirode da bi u ovom slučaju dovelo do nezakonitosti pobijanih odluka.
82 Iz toga slijedi da su svi tužiteljevi argumenti kojima ističe razlike u obliku osporavanih dizajna i dijelova intervenijentova servisa bez važnosti.
83 Za ocjenu zakonitosti pobijanih odluka, kao što je to zaključilo žalbeno vijeće, važno je samo, kao prvo, predstavlja li ukras s utorima na dijelovima intervenijentova servisa originalnu intelektualnu tvorevinu i, kao drugo, je li to djelo kopirano osporavanim dizajnima na način da je intervenijentovo autorsko pravo neovlašteno korišteno.
84 Žalbeno vijeće u pogledu prvog aspekta utvrdilo je sljedeće.
85 Ono je smatralo da se djelo sastojalo od ukrašavanja dijelova servisa, na koje su aplicirani tanki, paralelni i koncentrični urezi iste debljine i bez prekidanja na cijeloj vanjskoj površini šalice i na gotovo cijeloj unutrašnjosti tanjurića i dubokog tanjura osim na središnjem krugu.
86 Prema mišljenju žalbenog vijeća, takvo posebno ukrašavanje dijelova servisa omogućuje njihovo razlikovanje i predstavlja dovoljnu originalnost, pa je njihova zaštita po francuskom pravu opravdana. Posljedično, predmetni tanki urezi ispunjavaju uvijete iz francuskog prava.
87 Žalbeno vijeće istaknulo je da tužitelj nikada pred njim nije izričito iznio razloge zbog kojih ukrašavanje dijelova intervenijentova servisa ne bi opravdalo zaštitu autorskim pravom. Žalbeno vijeće navelo je da nedostatak umjetničkog karaktera na koji se pozivao tužitelj nije relevantan čimbenik. Istaknulo je da je tužitelj spomenuo i nepostojanje originalnosti dijela servisa pokrivanog urezima, ali nije iznio nijedan dokaz u potporu toj tvrdnji, i da je tužitelj ponovno pogrešno osporavao pravo intervenijentova djela na zaštitu prema francuskom pravu navodeći da je posuđe industrijski proizvod.
88 Žalbeno vijeće konačno je smatralo da površinska obrada dijelova servisa na koje se poziva intervenijent, „unatoč (ili zbog) jednostavnosti oblika“, spada u kategoriju intelektualnih tvorevina koje mogu odražavati autorovu osobnost i koje su stoga zaštićene francuskim zakonodavstvom iz područja autorskog prava.
89 Valja utvrditi da tužitelj nije uspio opovrgnuti te ocjene.
90 Tužitelj pred Općim sudom ne osporava utvrđenja žalbenog vijeća, koja su, uostalom, točna, o nevažnosti umjetničke ocjene djela i primjeni autorskog prava na industrijske proizvode. U vezi s navodnim nepostojanjem originalnosti, već je utvrđeno da su svi dokazi koje je tužitelj predložio Općem sudu nedopušteni.
91 Posljedično, valjda zaključiti da tužitelj nije dokazao da je žalbeno vijeće pogrešno utvrdilo da su ukrasi dijelova intervenijentova servisa djelo zaštićeno autorskim pravom.
92 Žalbeno vijeće u pogledu drugog aspekta, koji se odnosi na korištenje intervenijentova djela u osporavanim dizajnima, utvrdilo je sljedeće.
93 Žalbeno vijeće najprije je utvrdilo da osporavani dizajni sadržavaju zaštićeno djelo, odnosno iste ureze, i, kao drugo, činjenicu da se ti urezi nalaze na istim mjestima na predmetima iz servisa. Žalbeno vijeće istaknulo je da je upravo u ukupnosti tih dviju značajki vidljiv kreativni sadržaj ranijeg djela, „koje je bilo kopirano ili ,korišteno’ bez dozvole“ u osporavanim dizajnima.
94 Tužitelj se, nakon što je priznao da su urezi zajednički element predmetnih dijelova servisa, pred Općim sudom ograničio na isticanje da su urezi na osporavanim dizajnima „deblji i izraženiji“. Tužitelj se u tom pogledu poziva na mišljenje nezavisnog odvjetnika Mengozzija u presudi Suda od 20. listopada 2011., PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic (C‑281/10 P, još neobjavljena u Zborniku) i na navodno ograničenje dizajnerske slobode.
95 Međutim, ti argumenti nisu dovoljni da se dokaže pogreška žalbenog vijeća.
96 Najprije treba istaknuti da se tužitelj pogrešno pozivao na mišljenje nezavisnog odvjetnika Mengozzija u presudi PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic, točka 94. supra, i na navodno ograničenje dizajnerske slobode.
97 Razlog za ništavost u ovom slučaju temelji se na članku 25. stavku 1. točki (f) Uredbe br. 6/2002, a ne, kao u presudi PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic, navedenoj u točki 94. supra, na članku 25. stavku 1. točki (d) iste uredbe.
98 Rješenje ovog spora ne treba se stoga temeljiti na cjelokupnoj usporedbi dvaju dizajna u kojoj ograničenje stupnja dizajnerske slobode kao rezultat tehničkih ili pravnih ograničenja (koja, štoviše, u ovom slučaju nisu dokazana) može dovesti do toga da upućeni korisnik obrati pozornost na detalje i da lakše prepozna individualni karakter osporavanog dizajna (vidjeti u tom pogledu presudu Radijatori, t. 35. supra, t. 43. do 45. i navedenu sudsku praksu).
99 Rješenje ovog spora ovisi jedino o tome predstavlja li osporavani dizajn „neovlašteno korištenje“ djela zaštićenog autorskim pravom predmetne države članice.
100 Žalbeno vijeće stoga je ispravno smatralo da, kako bi ocijenilo razlog ništavosti, ne treba uspoređivati suprotstavljene dizajne u cijelosti, već samo utvrditi je li djelo zaštićeno autorskim pravom korišteno u kasnijim dizajnima, to jest utvrditi može li se postojanje tog djela vidjeti u tim dizajnima, s posljedicom, u tom kontekstu, da su razlike na koje se poziva tužitelj kao što su oblik šalice ili dizajn njezine ručke ili oblik udubljenja dubokog tanjura nevažne.
101 Na drugome mjestu, kao što je to ispravno utvrdilo žalbeno vijeće, nesporno je da su ukrasi osporavanih dizajna vrlo slični onima dijelova intervenijentova servisa za posluživanje, kako u pogledu ukrašene površine tako i u pogledu koncentričnosti, učestalosti i debljine ureza. Veća debljina i izražajnost ureza na koju se poziva tužitelj nisu dovoljne da se poništi ta sličnost.
102 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj nije pred Općim sudom dokazao da je žalbeno vijeće pogriješilo smatrajući, na temelju dokaza kojima je raspolagalo, da su ukrasi dijelova servisa na koje se pozivao intervenijent u potporu svojim zahtjevima za proglašavanje ništavosti zaštićeni francuskim pravom i da su ti ukrasi predmet neovlaštenog korištenja u osporavanim dizajnima.
103 Iz prethodno navedenog proizlazi da ovaj tužbeni razlog treba odbiti.
104 Budući da tužitelj nije uspio ni u jednom tužbenom razlogu, tužbu valja odbiti.
Troškovi
105 U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, svakoj stranci koja izgubi spor nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev.
106 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova OHIM‑a i intervenijenta, sukladno njihovim zahtjevima.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Predmeti T‑566/11 i T‑567/11 spajaju se u svrhu donošenja presude.
2. Tužbe se odbijaju.
3. Viejo Valle, SA snosit će svoje troškove kao i troškove Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) i troškove društva Établissements Coquet.
Forwood | Dehousse | Schwarcz |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 23. listopada 2013.
Sadržaj
Činjenična osnova spora
Zahtjevi stranaka
O pravu
O dopuštenosti i značaju određenih dokumenata priloženih tužbama i zahtjevima za prekid postupka
O prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 28. stavka 1. točke (b) podtočke iii. Uredbe br. 2245/2002, prema kojem intervenijent nije pružio zatražene informacije o zaštićenim djelima
O drugom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi članka 25. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 6/2002, prema kojem je žalbeno vijeće pogrešno smatralo da je u slučaju osporavanih dizajna neovlašteno korišteno intervenijentovo djelo
Troškovi