MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 11. siječnja 2018.(1)
Predmet C‑673/16
Relu Adrian Coman,
Robert Clabourn Hamilton,
Asociaţia Accept
protiv
Inspectoratul General pentru Imigrări,
Ministerul Afacerilor Interne,
Consiliul Naţional pentru Combaterea Discriminării
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Curtea Constituţională (Ustavni sud, Rumunjska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Europske unije – Direktiva 2004/38/EZ – Članak 2. točka 2. podtočka (a) – Pojam ‚bračni drug’ – Pravo građana Unije na kretanje i boravak na području Unije – Istospolni brak – Nepriznavanje braka u državi domaćinu – Članak 3. – Pojam ‚svi ostali članovi obitelji’ – Članak 7. – Pravo na boravak dulji od tri mjeseca – Članci 7. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”
I. Uvod
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na članak 2. točku 2. podtočku (a), članak 3. stavak 1., članak 3. stavak 2. točke (a) i (b) i članak 7. stavak 2. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ(2).
2. Njime se Sudu daje prilika da prvi put odluči o pojmu „bračni drug” u smislu Direktive 2004/38 u okviru braka sklopljenog između dvaju muškaraca. Osjetljivo je to pitanje jer, iako se radi o braku kao pravnoj instituciji i to u posebnom i ograničenom okviru slobodnog kretanja građana Europske unije, definicija pojma „bračni drug” koja se prihvati nužno će utjecati na sam identitet dotičnih muškaraca i žena te stoga na njihovo dostojanstvo, ali i na osobni i društveni koncept braka koji uvažavaju građani Unije, koji se može razlikovati od jedne do druge osobe i od jedne do druge države članice.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Povelja
3. Člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), naslovljenim „Poštovanje privatnog i obiteljskog života”, određuje se:
„Svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.”
4. U skladu s člankom 9. Povelje „[p]ravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji jamče se u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tih prava.”
5. Samim člankom 21. stavkom 1. Povelje zabranjuje se „svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija.”
2. UFEU
6. U skladu s člankom 21. UFEU‑a, „[s]vaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe”.
3. Direktiva 2004/38
7. U uvodnim izjavama 2., 5., 6. i 31. Direktive 2004/38 navodi se:
„(2) Slobodno kretanje osoba predstavlja jednu od temeljnih sloboda unutarnjeg tržišta, koje obuhvaća područje bez unutarnjih granica na kojem je sloboda osigurana u skladu s odredbama Ugovora.
[…]
(5) Pravo svih građana Unije slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica trebalo bi, kako bi se moglo ostvarivati pod objektivnim uvjetima slobode i dostojanstva dodijeliti i članovima njihovih obitelji, bez obzira na njihovo državljanstvo. Za potrebe ove Direktive, definicijom ‚člana obitelji’ trebalo bi također obuhvatiti registriranog partnera, ako je zakonodavstvom države članice domaćina registrirano partnerstvo izjednačeno s brakom.
(6) Kako bi se sačuvalo jedinstvo obitelji u širem smislu i ne dovodeći u pitanje zabranu diskriminacije na temelju državljanstva, država članica domaćin trebala bi na temelju svog nacionalnog zakonodavstva ispitati položaj osoba koje nisu obuhvaćene definicijom članova obitelji prema ovoj Direktivi i koje zbog toga ne uživaju automatsko pravo na ulazak u državu članicu domaćina i boravak u njoj, kako bi odlučila može li odobriti ulazak i boravak tim osobama, uzimajući pritom u obzir njihovu vezu s građaninom Unije i sve ostale okolnosti, kao što su njihova financijska ili fizička ovisnost o građaninu Unije.
[…]
(31) Ova je Direktiva u skladu s temeljnim pravima i slobodama, te načelima koja su priznata osobito u [Povelji]. U skladu sa zabranom diskriminacije sadržanoj u Povelji, države članice trebale bi provoditi ovu Direktivu bez diskriminacije među nositeljima prava iz ove Direktive na osnovama kao što su spol, rasa, boje kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske karakteristike, jezik, vjeroispovijed ili uvjerenja, političko ili drugo mišljenje, pripadnost etničkoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija.”
8. Člankom 2. Direktive 2004/38/EZ naslovljenim „Definicije” predviđa se:
„Za potrebe ove Direktive:
[…]
2. ‚član obitelji’ znači:
(a) bračni drug;
(b) partner s kojim je građanin Unije sklopio registrirano partnerstvo na temelju zakonodavstva države članice, ako je zakonodavstvom države članice domaćina registrirano partnerstvo izjednačeno s brakom, i u skladu s uvjetima utvrđenima u relevantnom zakonodavstvu države članice domaćina;
(c) izravni potomci koji nisu navršili 21. godinu ili su uzdržavanici, kao i oni bračnog druga ili partnera u smislu točke (b) ovog članka;
(d) izravni srodnici u uzlaznoj liniji koji su uzdržavanici, kao i oni bračnoga druga ili partnera u smislu točke (b) ovog članka;
[…]”
9. Članak 3. Direktive 2004/38, naslovljen „Nositelji prava”, glasi kako slijedi:
„1. Ova se Direktiva primjenjuje na sve građane Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one čiji su državljani i na članove njihovih obitelji, u smislu članka 2. točke 2. ove Direktive, koji ih prate ili im se pridružuju.
2. Ne dovodeći u pitanje bilo koje osobno pravo na slobodno kretanje i boravak koje dotične osobe imaju, država članica domaćin u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom olakšava ulazak i boravak sljedećim osobama:
(a) svim ostalim članovima obitelji koji nisu obuhvaćeni definicijom iz članka 2. točke 2. ove Direktive, bez obzira na njihovo državljanstvo, koji su u zemlji iz koje dolaze uzdržavanici ili članovi kućanstva građanina Unije koji je nositelj primarnog prava na boravak, ili kada je zbog ozbiljnih zdravstvenih razloga nužno da građanin Unije osobno njeguje dotičnog člana obitelji;
(b) partneru s kojim je građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu.
Država članica domaćin poduzima opsežno ispitivanje osobnih okolnosti i obrazlaže svako odbijanje ulaska ili boravka tim osobama.”
10. U članku 7. stavcima 1. i 2. Direktive 2004/38, naslovljenom „Pravo na boravak dulji od tri mjeseca”, navodi se:
„1. Svi građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:
(a) su radnici ili samozaposlene osobe u državi članici domaćinu; ili
(b) imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji kako ne bi postali teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog razdoblja boravka te su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u državi članici domaćinu; ili
(c) su upisani u privatnu ili javnu ustanovu, ovlaštenu ili financiranu od države članice domaćina na temelju njezinog zakonodavstva ili upravne prakse, s glavnom svrhom školovanja, uključujući strukovno osposobljavanje, te
su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u državi članici domaćinu, te putem izjave ili drugim jednakovrijednim sredstvom, relevantnom nacionalnom tijelu zajamče da imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji kako tijekom svojeg razdoblja boravka ne bi postali teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina; ili
(d) su članovi obitelji u pratnji građanina Unije ili se pridružuju građaninu Unije koji ispunjava uvjete iz točke (a), (b) ili (c).
2. Pravo na boravak predviđeno u stavku 1. obuhvaća članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz stavka 1. točke (a), (b) ili (c).”
B. Rumunjsko pravo
11. U skladu s člankom 259. stavcima 1. i 2. Code civil (Građanski zakonik):
„1. Brak je dobrovoljna zajednica muškarca i žene koji se sklapa pod uvjetima predviđenima zakonom.
2. Muškarac i žena imaju pravo sklopiti brak kako bi zasnovali obitelj.”
12. U skladu s člankom 277. stavcima 1., 2. i 4. Građanskog zakonika:
„1. Zabranjuje se istospolni brak.
2. Istospolni brak koji su u inozemstvu zaključili ili sklopili rumunjski državljani ili stranci ne priznaje se u Rumunjskoj. […]
4. Zakonske odredbe koje se odnose na slobodno kretanje na rumunjskom državnom području građana država članica [Unije] i Europskog gospodarskog prostora nastavljaju se primjenjivati.”
III. Činjenice u glavnom postupku
13. Relu Adrian Coman rumunjski je državljanin koji ima i američko državljanstvo. On je u lipnju 2002. u New Yorku (Sjedinjene Američke Države) upoznao Roberta Clabourna Hamiltona, američkog državljanina. Ondje su zajedno živjeli od svibnja 2005. do svibnja 2009. Tada se R. A. Coman preselio u Bruxelles kako bi radio za Europski parlament kao asistent zastupnika, dok je R. C. Hamilton ostao u New Yorku. Vjenčali su se u Bruxellesu 5. studenoga 2010.
14. U ožujku 2012. R. A. Coman prestao je raditi za Parlament te je ostao u Bruxellesu. U prosincu 2012. R. A. Coman i njegov suprug pokrenuli su pred rumunjskom upravom upravni postupak da bi dobili dokumente potrebne kako bi R. A. Coman mogao sa svojim suprugom, koji nije državljanin Unije, raditi i zakonito boraviti u Rumunjskoj u razdoblju duljem od tri mjeseca.
15. Dopisom od 11. siječnja 2013. Inspectoratul General pentru Imigrări (Opći inspektorat za imigraciju, Rumunjska) odbio je njihov zahtjev. Prema mišljenju tog tijela, produljenje prava na privremeni boravak američkom državljaninu pod uvjetima predviđenima rumunjskim zakonodavstvom u području imigracije u vezi s drugim relevantnim zakonskim odredbama u tom području ne može se odobriti radi spajanja obitelji.
16. R. A. Coman i R. C. Hamilton podnijeli su 28. listopada 2013. s Asociaţia Accept tužbu protiv odluke Inspectoratul General pentru Imigrări (Opći inspektorat za imigraciju) pred Judecătoria Sectorului 5 București (5. odjel Prvostupanjskog suda u Bukureštu, Rumunjska).
17. U okviru tog spora istaknuli su prigovor neustavnosti protiv odredbi članka 277. stavaka 2. i 4. Građanskog zakonika. Prema njihovu mišljenju, nepriznavanjem istospolnih brakova sklopljenih u inozemstvu, u svrhu ostvarivanja prava na boravak, povređuju se odredbe rumunjskog Ustava kojima se štiti pravo na osobni, obiteljski i privatni život kao i odredbe koje se odnose na načelo jednakosti.
18. Dana 18. prosinca 2015. Judecătoria Sectorului 5 București (5. odjel Prvostupanjskog suda u Bukureštu) pokrenuo je postupak pred Curtea Constituţională (Ustavni sud) kako bi odlučio o navedenom prigovoru. Potonji je sud smatrao da se ovaj postupak odnosi samo na priznavanje učinaka braka zakonito sklopljenog u inozemstvu između građanina Unije i njegova bračnog druga istog spola koji je državljanin treće zemlje u pogledu prava na obiteljski život i prava na slobodno kretanje, u odnosu na zabranu diskriminacije na temelju spolne orijentacije. U tom je okviru imao dvojbe o tumačenju određenih pojmova iz Direktive 2004/38, u vezi s Poveljom i nedavnom sudskom praksom Suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) koja se odnosi na pravo na obiteljski život. Stoga je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu prethodna pitanja.
IV. Zahtjev za prethodnu odluku i postupak pred Sudom
19. Odlukom od 29. studenoga 2016., koju je Sud zaprimio 30. prosinca 2016., Curtea Constituţională (Ustavni sud) stoga je odlučila postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Primjenjuje li se pojam ‚bračni drug’ u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38, u vezi s člancima 7., 9., 21. i 45. Povelje, na državljanina države koja nije država članica Unije koji je istog spola kao građanin Unije s kojim se zakonito vjenčao u skladu sa zakonom države članice koja nije država domaćin?
2. U slučaju potvrdnog odgovora, nalaže li se člankom 3. stavkom 1. i člankom 7. stavkom [2.](3) Direktive 2004/38, u vezi s člancima 7., 9., 21. i 45. Povelje, da država članica domaćin odobri pravo na boravak na vlastitom državnom području u razdoblju duljem od tri mjeseca bračnom drugu istog spola kao građanin Unije?
3. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, može li se državljanina države koja nije država članica Unije, koji je istog spola kao građanin Unije s kojim se zakonito vjenčao u skladu sa zakonom države članice koja nije država domaćin, ubrojiti u ‚sv[e] ostal[e] člano[ve] obitelji’ u smislu članka 3. stavka 2. točke (a) Direktive 2004/38 ili smatrati ‚partner[om] s kojim je građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu’ u smislu članka 3. stavka 2. točke (b) navedene direktive, uz odgovarajuću obvezu države članice domaćina da mu olakša ulazak i boravak, čak i ako ta država ne priznaje istospolne brakove niti predviđa ikakav drugi oblik pravnog priznavanja, kao što je registrirano partnerstvo?
4. U slučaju potvrdnog odgovora na treće pitanje, nalaže li se člankom 3. stavkom 2. i člankom 7. stavkom 2. Direktive 2004/38, u vezi s člancima 7., 9., 21. i 45. Povelje, da država članica domaćin odobri pravo na boravak na vlastitom državnom području u razdoblju duljem od tri mjeseca bračnom drugu istog spola kao građanin Unije?”
20. Pisana očitovanja podnijeli su tužitelji u glavnom postupku, rumunjska, mađarska, nizozemska i poljska vlada te Europska komisija.
21. Osim toga, svi su se, osim nizozemske vlade, očitovali na raspravi održanoj 21. studenoga 2017. Latvijska vlada i Consiliul Naţional pentru Combaterea Discriminării (Nacionalno vijeće za borbu protiv diskriminacije, Rumunjska), koji nisu podnijeli pisana očitovanja, također su na toj raspravi mogli iznijeti svoje argumente.
V. Analiza
A. Primjenjivost Direktive 2004/38
22. Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2004/38 utvrđuje se nositelje prava iz te direktive kao „sve građane Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one čiji su državljani i […] članove njihovih obitelji, u smislu članka 2. točke 2. ove Direktive, koji ih prate ili im se pridružuju”(4).
23. Stoga se u okviru glavnog postupka R. C. Hamilton ne može u svoju korist pozvati na Direktivu. Naime, kao što je Sud već posebno jasno presudio, „[i]z tekstualnog, sustavnog i teleološkog tumačenja odredbi Direktive 2004/38 proizlazi da one ne dopuštaju zasnivanje izvedenog prava boravka u korist državljana trećih zemalja koji su članovi obitelji građanina Unije u državi članici čiji je taj građanin državljanin”(5).
24. Međutim, Sud je priznao da se izvedeno pravo na boravak moglo u određenim okolnostima temeljiti na članku 21. stavku 1. UFEU‑a i da je u tom okviru po analogiji trebalo primijeniti Direktivu 2004/38(6).
25. Naime, kad državljanin treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije ne bi imao pravo na boravak u državi članici čije državljanstvo ima građanin Unije, to bi građanina Unije moglo odvratiti od odlaska iz te države radi obavljanja djelatnosti na državnom području druge države članice zbog neizvjesnosti u pogledu toga hoće li nakon povratka u državu članicu podrijetla moći nastaviti obiteljski život koji je eventualno započeo u državi članici domaćinu(7). Kako bi mogao ostvariti to izvedeno pravo na boravak, boravak građanina Unije u državi članici domaćinu ipak treba biti takav da mu omogući da zasnuje ili ustali obiteljski život(8).
26. Stoga je sada nesporno da „[u] slučaju kad je prilikom stvarnog boravka građanina Unije u državi članici domaćinu na temelju i u skladu s uvjetima iz članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive 2004/38 došlo do toga da zasnuje ili ustali obiteljski život, korisni učinak prava koje dotični građanin Unije ima sukladno članku 21. stavku 1. UFEU‑a zahtijeva da se obiteljski život koji je vodio u državi članici domaćinu može nastaviti nakon povratka u državu članicu čiji je državljanin, kroz priznavanje izvedenog prava boravka dotičnom članu obitelji koji je državljanin treće zemlje. Naime, kada ne bi postojalo takvo izvedeno pravo boravka, taj bi građanin bio obeshrabren napustiti državu članicu čiji je državljanin radi korištenja svojim pravom boravka sukladno članku 21. stavku 1. UFEU‑a u drugoj državi članici zbog činjenice što ne postoji izvjesnost da će u državi članici iz koje dolazi moći nastaviti obiteljski život koji je tako zasnovao ili ustalio sa svojim bliskim srodnicima u državi članici domaćinu”(9).
27. U ovom se slučaju čini nespornim da su R. A. Coman i R. C. Hamilton doista ustalili obiteljski život tijekom razdoblja u kojem je R. A. Coman, koji je građanin Unije, boravio u Belgiji. Naime, nakon što su četiri godine zajedno živjeli u New Yorku te su tada uspostavili obiteljski život(10), njihova je veza nesporno ustaljena njihovim brakom sklopljenim u Bruxellesu 5. studenoga 2010.
28. Ne čini mi se da se na temelju činjenice da R. C. Hamilton nije u tom gradu neprekidno živio s R. A. Comanom njihovoj vezi može oduzeti stvarna narav. Naime, u globaliziranom svijetu nije rijetko da par u kojem jedna osoba radi u inozemstvu ne živi u istom domu dulje ili kraće razdoblje zbog udaljenosti između dviju zemalja, mogućnosti pristupa prijevoznim sredstvima, zaposlenja drugog bračnog druga ili pak školovanja djece. Činjenica da par ne živi zajedno sama po sebi ne može utjecati na postojanje utvrđene stabilne veze, što je ovdje slučaj, te prema tome na postojanje obiteljskog života(11).
29. Pitanja suda koji je uputio zahtjev stoga su i dalje relevantna jer tumačenje odredbi iz zahtjeva za prethodnu odluku može biti korisno u donošenju presude u predmetu koji se vodi pred Curtea Constituţională (Ustavni sud).
B. Prvo prethodno pitanje
30. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita primjenjuje li se pojam „bračni drug” iz članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38, u vezi s člancima 7., 9., 21. i 45. Povelje, na državljanina treće zemlje koji je istog spola kao građanin Unije s kojim se zakonito vjenčao u skladu sa zakonom države članice koja nije država domaćin.
31. Stranke koje su podnijele očitovanja predlažu dva potpuno oprečna odgovora. Prema mišljenju stranaka u glavnom postupku, nizozemske vlade i Komisije, članak 2. točku 2. podtočku (a) Direktive 2004/38 treba tumačiti autonomno i ujednačeno. U skladu s navedenim, na državljanina treće zemlje koji je istog spola kao građanin Unije s kojim se zakonito vjenčao u skladu s pravom države članice odnosi se pojam „bračni drug”. Suprotno tomu, rumunjska, latvijska, mađarska i poljska vlada smatraju da taj pojam nije obuhvaćen pravom Unije, nego ga treba utvrditi u pogledu zakona države članice domaćina.
32. Ne čini mi se da se potonja teza može prihvatiti. Naprotiv, smatram da je potrebno autonomno tumačenje i da ono dovodi do toga da se pojam „bračni drug” u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38 shvati neovisno o spolu osobe koja je vjenčana za građanina Unije.
1. Autonomno tumačenje pojma „bračni drug”
33. Iako se u članku 2. točki 2. podtočki (b) Direktive 2004/38, koji se odnosi na registrirano partnerstvo, navode „uvjet[i] utvrđen[i] u relevantnom zakonodavstvu države članice domaćina”, članak 2. točka 2. podtočka (a) te direktive ne sadržava nikakvo upućivanje na pravo država članica na temelju kojeg bi se utvrdio „bračni drug”.
34. Doista, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije, koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega, moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji(12). To tumačenje mora uzeti u obzir ne samo tekst odredbe nego i kontekst i cilj koji se nastoji postići predmetnim propisom(13).
35. Ta je metodologija izričito upotrijebljena u okviru Direktive 2004/38 te ne vidim zbog čega bi je trebalo odbaciti u tumačenju pojma „bračni drug”(14).
36. Točno je da je utvrđeno da je zakonodavstvo o bračnom stanju obuhvaćeno nadležnošću država članica i da se pravom Unije ne ugrožava ta nadležnost(15). Međutim, u tom pogledu valja iznijeti dvije napomene.
37. S jedne strane, prema horizontalnoj ustaljenoj sudskoj praksi, države članice trebaju izvršavati svoju nadležnost u skladu s pravom Unije(16). U stvarima koje se odnose na bračno stanje ne odstupa se od tog pravila, uzimajući u obzir da je Sud izričito presudio da odredbe koje se odnose na načelo nediskriminacije treba poštovati u izvršavanju te nadležnosti(17).
38. S druge strane, pravni problem o kojem se radi u glavnom postupku ne odnosi se na legalizaciju istospolnog braka, nego na slobodno kretanje građanina Unije. Doista, iako su države članice slobodne propisati ili ne brak za osobe istog spola u svojem unutarnjem pravnom poretku(18), Sud je presudio da situacija koja je uređena propisima koji su a priori obuhvaćeni nadležnošću država članica može imati „neodvojivu vezu sa slobodom kretanja građana Unije, kojoj je protivno odbijanje priznanja državljan[ima] [trećih zemalja] prava ulaska i boravka u državi članici u kojoj boravi taj građanin, s obzirom na to da bi to bilo u suprotnosti s tom slobodom”(19).
39. Uvođenje u određene nacionalne ustave(20) shvaćanja prema kojem je brak isključivo zajednica muškarca i žene ne može izmijeniti taj pristup.
40. Naime, ako bi se trebalo smatrati da koncept braka utječe na nacionalni identitet određenih država članica, što nije izričito navela nijedna od država članica koje su podnijele pisana očitovanja, nego samo latvijska vlada na raspravi održanoj 21. studenoga 2017., obveza poštovanja tog identiteta iz članka 4. stavka 2. UEU‑a ne može se tumačiti neovisno o obvezi lojalne suradnje iz stavka 3. te odredbe. U skladu s tom odredbom, države članice dužne su osigurati ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije.
41. Doista, u ovom se slučaju pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose isključivo na primjenu Direktive 2004/38. Stoga se radi samo o tome da se pojasni opseg obveze koja proizlazi iz akta Unije. Slijedom toga, tumačenjem pojma „bračni drug”, koje se odnosi samo na područje primjene Direktive 2004/38 o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, ne dovodi se u pitanje stvarna sloboda država članica u pogledu legalizacije istospolnog braka(21).
42. Osim toga, kao što ću to iznijeti u analizi konteksta i ciljeva Direktive 2004/38, temeljna prava povezana s pojmom „bračni drug” protive se i tumačenju kojim se može spriječiti ili otežati homoseksualnom građaninu ili građanki Unije da njega ili nju prati osoba s kojom se vjenčao ili vjenčala.
2. Pojam „bračni drug” u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38
43. Stoga pojam „bračni drug” iz članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38 valja protumačiti uzimajući u obzir pojmove iz odredbe, njezin kontekst i cilj koji se njome nastoji postići.
a) Tekst i struktura članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38
44. U Direktivi 2004/38 nije definiran pojam „bračni drug” koji se u njoj upotrebljava u nekoliko navrata, među ostalim, u članku 2. točki 2. podtočki (a).
45. Međutim, strukturom članka 2. točke 2. Direktive 2004/38, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 2. točkom (b), može se potvrditi da se pojmom „bračni drug” upućuje na „brak”.
46. Naime, osim izravnih potomaka i izravnih srodnika u uzlaznoj liniji iz članka 2. točke 2. podtočaka (c) i (d) Direktive 2004/38, „članovi obitelji” u smislu Direktive 2004/38 jesu bračni drug i partner s kojim je građanin Unije sklopio registrirano partnerstvo. U članku 3. stavku 2. točki (b) Direktive 2004/38 među nositelje prava Direktive dodaje se „partne[r] s kojim je građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu”.
47. Kako bi bila relevantna, ta tri slučaja nužno se odnose na različite situacije, od najviše ograničavajuće do najblaže s pravnog gledišta. Budući da se u članku 3. Direktive 2004/38 navodi obična veza bez ikakve pravne veze i da se postojanje registriranog partnerstva navodi u članku 2. točki 2. podtočki (b) Direktive, znači da se pojam „bračni drug” odnosi na treću i posljednju pravnu mogućnost, odnosno na odnos koji se temelji na braku(22).
48. Nadalje, Sud je već implicitno, ali sigurno, pridružio braku pojam „bračni drug” iz članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38. Naime, u presudi od 25. srpnja 2008., Metock i dr. (C‑127/08, EU:C:2008:449), Sud je presudio da se članak 3. stavak 1. Direktive 2004/38 trebao tumačiti na način da se na „državljanina treće zemlje, koji je bračni drug građanina Unije koji boravi u državi članici a nema njezino državljanstvo, a koji se pridružuje tom građaninu Unije ili ga prati primjenjuju odredbe navedene direktive, neovisno o mjestu i vremenu njihova vjenčanja kao i načinu na koji je taj državljanin treće zemlje ušao u državu članicu domaćina”(23).
49. Stoga, iako je točno da pojam „bračni drug” upotrijebljen u članku 2. točki 2. podtočki (a) Direktive 2004/38 upućuje na brak, neovisan je o rodu i mjestu u kojem je sklopljen.
50. Nepostojanje utjecaja mjesta u kojem je brak sklopljen potvrđen je, argumentom a contrario, odabirom zakonodavca Unije da u slučaju registriranog partnerstva izričito uputi na pravo države članice domaćina. Ta se razlika može lako objasniti činjenicom da pravna institucija braka ima određenu univerzalnost, barem pretpostavljenu, u pravima i obvezama koje se njime prenose na bračne drugove, dok su zakonodavstva koja se odnose na „partnerstvo” različita i raznolika po njihovim osobnim i materijalnim područjima primjene kao i njihovim pravnim posljedicama(24). Nadalje, zakonodavac Unije zadržao je pogodnost iz članka 2. točke 2. podtočke (b) Direktive 2004/38 za registrirano partnerstvo „izjednačeno s brakom”(25).
51. Na temelju samih pripremnih akata Direktive 2004/38 može se potvrditi da su odabrane riječi namjerno neutralne. Naime, iako je Komisija u svojem prvotnom prijedlogu(26) već upotrijebila pojam „bračni drug” bez druge naznake,Parlament je htio da se navede neutralnost spola osobe dodavanjem pojmova „bez obzira na njihov spol, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom koje se primjenjuje u području”(27). Međutim, Vijeće Europske unije oklijevalo je utvrditi definiciju pojma „bračni drug” kojim bi se izričito obuhvatilo istospolne bračne drugove jer su u to vrijeme samo dvije države članice donijele zakonodavstvo kojim se dopušta istospolni brak i jer je Sud također mogao utvrditi da se definicija braka koja je tada bila opće prihvaćena u državama članicama odnosila na zajednicu između osoba suprotnog spola(28). Uzimajući u obzir zabrinutost Vijeća, Komisija je odlučila „ograničiti [svoj] prijedlog na pojam bračnog druga koji u načelu podrazumijeva bračnog druga različitog spola, osim u slučaju buduće promjene”(29).
52. Stoga smatram da se iz tih pripremnih akata ne može izvesti argument u prilog jedne ili druge teze. Naime, nedvojbeno je da je zakonodavac Unije bio potpuno svjestan kontroverze do koje može doći zbog tumačenja pojma „bračni drug”, koji nije drukčije definiran. Međutim, on nije želio pojasniti taj pojam tako da ga ograniči na heteroseksualni ni, suprotno, na istospolni brak, pri čemu je Komisija ipak izričito naglasila mogućnost promjene po tom pitanju. Ta Komisijina zadrška je ključna. Njome se isključuje da je značenje pojma „bračni drug” potpuno utvrđeno i neovisno o promjenama u društvu(30).
53. Stoga iz tog prvog ispitivanja proizlazi da je tekst članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38 neutralan. Tim se odabirom zakonodavca dopušta tumačenje pojma „bračni drug” neovisno o mjestu sklapanja braka i pitanju spola dotičnih osoba. Kontekstom i ciljem Direktive 2004/38 potvrđuje se to tumačenje.
b) Kontekst članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38
54. U trenutku kad je donesena Direktiva 2004/38 samo su dvije države članice Unije, odnosno Kraljevina Belgija i Kraljevina Nizozemska, imale zakon kojim se dopuštao brak istospolnim osobama. Kao što sam to prethodno naveo, ta je okolnost utjecala na odabir Vijeća da ne prihvati prijedlog izmjena koji je iznio Parlament, u prilog izričitijem tekstu članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38.
55. Ipak smatram da valja uzeti u obzir promjenu koju je tada predvidjela Komisija u svojem izmijenjenom prijedlogu. Usto, pojam „bračni drug” također je usko povezan s nekoliko temeljnih prava te njegovo kontekstualno tumačenje ne može biti nepromjenjivo.
1) Promjenjivo tumačenje pojma „bračni drug”
56. Kao što je to nekoliko nezavisnih odvjetnika već imalo priliku navesti, pravo Unije treba tumačiti „s obzirom na današnje okolnosti”(31), odnosno u skladu sa „suvremenom stvarnošću”(32) Unije. Naime, pravo ne može biti „izolirano od društvene stvarnosti niti može biti izuzeto od što je moguće brže prilagodbe toj stvarnosti. Inače postoji opasnost od nametanja zastarjelih gledišta, a time i preuzimanja statične uloge”(33). To je bez ikakve dvojbe osobito slučaj u predmetima koji se tiču društva. Kao što je to objasnio nezavisni odvjetnik L. A. Geelhoed, „[k]ad bi Sud zanemario te promjene, postojala bi opasnost da predmetna pravna pravila djelomično izgube svoju učinkovitost”(34). Kao što je to sam Sud naveo, odredbu prava Unije treba tumačiti s obzirom na stanje njegova razvoja u trenutku u kojem predmetnu odredbu treba primijeniti(35).
57. Zato mi se rješenje koje je Sud prihvatio u presudi od 31. svibnja 2001., D i Švedska/Vijeće (C‑122/99 P i C‑125/99 P, EU:C:2001:304), prema kojem „pojam ‚brak’ u skladu s definicijom koja je opće prihvaćena u državama članicama označa[va] zajednicu između dviju osoba različitog spola”(36), danas čini zastarjelo.
58. Naime, iako je krajem 2004. istospolni brak bio dopušten u samo dvije države članice, otada je još jedanaest država članica izmijenilo svoja zakonodavstva u tom smislu, a istospolni brak će biti moguć i u Austriji, najkasnije od 1. siječnja 2019.(37). To pravno priznavanje istospolnog braka samo je odraz opće promjene društva u pogledu tog pitanja. To potvrđuju statistička istraživanja(38); primjer toga je i referendum u Irskoj na temelju kojeg je dopušteno sklapanje istospolnog braka(39). Iako je to pitanje i dalje osjetljivo na različite načine, uključujući u Uniji(40), promjena ipak proizlazi iz općeg pokreta. Naime, sada na svim kontinentima postoji ta vrsta braka(41). Stoga se ne radi o činjenici povezanoj s nekom kulturom ili određenim povijesnim razdobljem, nego, naprotiv, odgovara univerzalnom priznavanju različitih oblika obitelji(42).
2) Temeljna prava povezana s pojmom „bračni drug”
59. Pojam „bračni drug” u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38 nužno je povezan s obiteljskim životom te, slijedom toga, sa zaštitom koja mu se dodjeljuje člankom 7. Povelje. Stoga u kontekstualnom tumačenju treba uzeti u obzir opseg tog članka(43). U tom se pogledu ne može zanemariti promjena u sudskoj praksi ESLJP‑a.
60. Naime, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, značenje i opseg primjene prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om jednaki su onima koja se dodjeljuju navedenom konvencijom. Doista, u skladu s objašnjenjima koja se odnose na Povelju, koja „[s]udovi Unije […] [trebaju uzeti] u obzir”(44), prava zajamčena člankom 7. Povelje odgovaraju pravima zajamčenima člankom 8. EKLJP‑a. Stoga prvo navedena pravila imaju isto značenje i opseg kao i drugo navedena(45).
61. Nadalje, sudska praksa ESLJP‑a koja se odnosi na članak 8. EKLJP‑a doživjela je znatan razvoj.
62. Naime, ESLJP neprestano potvrđuje slobodu država da dopuste istospolni brak(46), a početkom 2010-ih smatrao je da bi bilo „neprirodno nastaviti smatrati da, za razliku od heteroseksualnih parova, homoseksualni parovi ne mogu imati ‚obiteljski život’ u svrhu članka 8. [EKLJP‑a]”(47). Otada se to tumačenje potvrdilo u nekoliko navrata(48). ESLJP je također potvrdio da se člankom 8. EKLJP‑a državama propisuje obveza da omoguće homoseksualnim parovima dobivanje zakonskog priznavanja i pravne zaštite(49).
63. Utjecaj te promjene u shvaćanju obiteljskog života na pravo na boravak državljana trećih zemalja nije sporan. Naime, iako članak 8. EKLJP‑a ne sadržava opću obvezu da se prihvati nastanjenje bračnih drugova koji nisu državljani ili da se dopusti spajanje obitelji na državnom području države ugovornice, odluke koje donose države u području imigracije mogu u određenim slučajevima predstavljati uplitanje u ostvarivanje prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života zaštićenog člankom 8. EKLJP‑a(50). To je osobito slučaj kad zainteresirane osobe u državi domaćinu imaju dovoljno jake osobne ili obiteljske veze koje se mogu ozbiljno ugroziti u slučaju primjene predmetne mjere(51).
64. Doista, prema ESLJP‑u, iako „zaštita tradicionalne obitelji m[ože] u određenim okolnostima, biti legitiman cilj […], [on] smatra da u predmetnom području, odnosno prilikom dodjele dozvole boravka zbog obiteljskog razloga homoseksualnom partneru koji je stranac, ta zaštita nije ,osobito utemeljen i uvjerljiv’ razlog kojim se može u predmetnim okolnostima opravdati diskriminacija na temelju spolne orijentacije”(52).
65. Štoviše, čini se da je ESLJP sklon smatrati da je razlika u postupanju koja se isključivo ili odlučujuće temelji na razmatranjima koja se odnose na spolnu orijentaciju tužitelja potpuno neprihvatljiva s obzirom na EKLJP(53). U jednom je drugom kontekstu nezavisni odvjetnik N. Jääskinen iznio slično stajalište. Naime, činilo mu se da je „samo po sebi jasno da se ciljem kojim se nastoji zaštititi brak ili obitelj ne može opravdati diskriminacija na temelju spolne orijentacije [jer se] teško može zamisliti uzročna veza između te vrste diskriminacije, kao sredstva, i zaštite braka, kao pozitivnog učinka koji iz toga proizlazi”(54).
66. Stoga mi se čini da taj razvoj prava na poštovanje obiteljskog života dovodi do toga da je tumačenje pojma „bračni drug”, kada je ograničeno na područje primjene Direktive 2004/38, nužno neovisno o spolu dotičnih osoba.
67. Naime, to tumačenje osigurava optimalno poštovanje obiteljskog života zajamčeno člankom 7. Povelje, ostavljajući pritom državama članicama slobodu da dopuste ili ne istospolni brak. Suprotno tomu, drukčijim bi se tumačenjem stvorila razlika u postupanju između vjenčanih parova ovisno o tome jesu li istog ili različitog spola jer u nijednoj državi članici nije zabranjen heteroseksualni brak. Takva razlika u postupanju koja se temelji na spolnoj orijentaciji ne bi bila prihvatljiva s obzirom na Direktivu 2004/38 kao i Povelju, kako je treba tumačiti s obzirom na EKLJP.
c) Cilj koji se nastoji postići Direktivom 2004/38
68. Cilj koji se nastoji postići Direktivom 2004/38 također potvrđuje tumačenje pojma „bračni drug” neovisno o spolnoj orijentaciji.
69. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Direktiva 2004/38 ima za cilj olakšati ostvarivanje temeljnog i individualnog prava slobodnog kretanja i boravka na državnom području država članica koje je izravno dodijeljeno građanima Unije člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a i poduprijeti to pravo(55).
70. Na taj se cilj podsjeća već u uvodnoj izjavi 1. Direktive 2004/38. U uvodnoj izjavi 2. dodaje se da slobodno kretanje osoba predstavlja jednu od temeljnih sloboda unutarnjeg tržišta, koja je, uostalom, zajamčena člankom 45. Povelje.
71. Osim toga, u uvodnoj izjavi 5. Direktive 2004/38 naglašava se da bi pravo svih građana Unije slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica trebalo dodijeliti, kako bi se moglo ostvarivati pod objektivnim uvjetima slobode i dostojanstva, i članovima njihovih obitelji, bez obzira na njihovo državljanstvo(56). Naime, kao što je to Sud u nekoliko navrata utvrdio, ostvarivanje sloboda koje su građanima Unije zajamčene Ugovorom bilo bi ozbiljno ugroženo kad im ne bi bilo dopušteno da vode normalan obiteljski život u državi članici domaćinu(57).
72. Tako bi se, kao što sam napomenuo u ispitivanju primjenjivosti Direktive 2004/38 na ovaj slučaj, građane Unije moglo odvratiti od odlaska iz države članice čiji su državljani te od nastanjivanja na državnom području druge države članice kad ne bi imali sigurnost da će nakon svojeg povratka u državu članicu podrijetla moći nastaviti obiteljski život koji je eventualno započeo sklapanjem braka ili spajanjem obitelji u državi članici domaćinu(58).
73. Zbog tih ciljeva Sud ustaljeno smatra da se odredbe Direktive 2004/38 ne mogu restriktivno tumačiti i ni u kojem slučaju ne mogu se lišiti svojega korisnog učinka(59). Sud je čak priznao da se radi o načelu na temelju kojeg se „odredbe kao što je Direktiva 2004/38, posvećene slobodi kretanja građana Unije, koje čine temelje Unije, mora široko tumačiti”(60).
74. Slijedom toga, između tumačenja pojma „bračni drug” kojim se ograničava područje primjene Direktive 2004/38 i tumačenja kojim se, u skladu s tekstom tumačene odredbe i njezinim kontekstom, daje prednost slobodnom kretanju većeg broja građana, valja prihvatiti drugo tumačenje.
75. Taj je odabir tumačenja tim više opravdan jer odgovara jednom drugom cilju Direktive 2004/38, navedenom u njezinoj uvodnoj izjavi 31., kojim se potiče države članice da provode Direktivu 2004/38 „bez diskriminacije među nositeljima prava iz ove Direktive na osnovama kao što [je to] […] spolna orijentacija”. Međutim, definicija pojma „bračni drug” koja bi se odnosila samo na heteroseksualni brak neizbježno bi dovela do diskriminacije na temelju spolne orijentacije(61).
76. Naposljetku, tumačenje pojma „bračni drug” koje je neovisno o pitanju spola dotičnih osoba također jamči veću razinu pravne sigurnosti i transparentnosti jer građanin Unije koji je zakonito vjenčan zna da će se njegov suprug, bez obzira na njegov spol, smatrati njegovim bračnim drugom u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38 u 27 drugih država članica Unije(62).
3. Međuzaključak
77. Tekstualnim, kontekstualnim i teleološkim tumačenjem pojma „bračni drug” iz članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38 daje se tom pojmu autonomna definicija koja je neovisna o spolnoj orijentaciji(63).
78. Najprije, ujednačena primjena prava Unije kao i načelo jednakosti nalažu da se izrazi odredbe prava Unije, koja nije definirana i ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega, moraju autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji.
79. Nadalje, iako struktura članka 2. točke 2. Direktive 2004/38, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 2. točkom (b), nalaže povezivanje pojma „bračni drug” s brakom, zakonodavac je usto dobrovoljno odabrao upotrijebiti neutralan pojam, koji nije drukčije pojašnjen.
80. Konačno, promjena u europskom društvu, koja se odražava u broju zakonodavstava kojima se dopušta istospolni brak i u trenutačnoj definiciji obiteljskog života u smislu članka 7. Povelje, te ciljevi Direktive 2004/38, odnosno davanje prednosti slobodi kretanja građana Unije uz poštovanje njihove spolne orijentacije, dovode do tumačenja pojma „bračni drug” koje je neovisno o spolnoj orijentaciji(64).
C. Drugo prethodno pitanje
81. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita nalaže li se člankom 3. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 2. Direktive 2004/38, u vezi s člancima 7., 9., 21. i 45. Povelje, da država članica domaćin odobri pravo na boravak na vlastitom državnom području u razdoblju duljem od tri mjeseca bračnom drugu istog spola kao građanin Unije.
82. Članak 7. stavak 2. Direktive 2004/38 jasan je: pravo građanina Unije na boravak dulji od tri mjeseca na državnom području druge države članice obuhvaća njegovog bračnog druga, državljanina treće zemlje, koju mu je u pratnji ili mu se pridružuje u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz članka 7. stavka 1. točaka (a), (b) ili (c) Direktive 2004/38.
83. Stoga se radi o automatskom pravu. To se potvrđuje člankom 3. stavkom 2. Direktive 2004/38.
84. Naime, kao što je to Sud utvrdio, „iz teksta članka 3. stavka 2. Direktive 2004/38 i iz njezine opće strukture proizlazi da je zakonodavac Unije uspostavio razliku između članova obitelji građanina Unije određenih u članku 2. točki 2. Direktive 2004/38, koji pod uvjetima navedenima u toj direktivi imaju pravo na ulazak i boravak u državi članici domaćinu navedenog građanina, i drugih članova obitelji iz članka 3. stavka 2. prvog podstavka točke (a) [te] direktive, čiji ulazak i boravak treba olakšati isključivo ta država članica”(65).
85. Međutim, kao što je to prethodno navedeno, u okviru glavnog postupka R. C. Hamilton nije se mogao u svoju korist pozvati na direktivu jer se odredbama Direktive 2004/38 ne dopušta zasnivanje izvedenog prava boravka u korist državljana trećih zemalja koji su članovi obitelji građanina Unije u državi članici čiji je taj građanin državljanin(66).
86. Međutim, R. C. Hamilton trebao je u načelu moći ostvariti izvedeno pravo na boravak na temelju članka 21. stavka 1. UFEU‑a te se na njega po analogiji trebala primijeniti Direktiva 2004/38(67).
87. U tim okolnostima, u skladu sa sudskom praksom Suda, uvjeti za priznavanje izvedenog prava na boravak koji se primjenjuju u državi članici podrijetla njegova bračnog druga u načelu ne bi smjeli biti stroži od onih koji su predviđeni navedenom direktivom ako je riječ o situaciji u kojoj njegov bračni drug ostvaruje svoje pravo na slobodno kretanje nastanjujući se u državi članici različitoj od države članice čiji je državljanin(68).
88. Konkretno, prilikom primjene po analogiji Direktive 2004/38, uvjeti za priznavanje prava na boravak u razdoblju duljem od tri mjeseca državljaninu treće zemlje, koji je bračni drug istog spola kao i građanin Unije, u načelu ne bi smjeli biti stroži od uvjeta predviđenih člankom 7. stavkom 2. te direktive.
D. Treće i četvrto prethodno pitanje
89. Treće i četvrto pitanje suda koji je uputio zahtjev postavlja se samo u slučaju u kojem bi pojam „bračni drug” u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) Direktive 2004/38 trebalo tumačiti na način da se odnosi samo na heteroseksualne parove koji su sklopili brak.
90. Budući da se taj zaključak, prema mojem mišljenju, protivi tekstu i kontekstu predmetne odredbe kao i ciljevima koji se nastoje postići Direktivom 2004/38, na ta pitanja nije potrebno odgovoriti. Međutim, radi sveobuhvatnosti, kratko ću ih ispitati. Osim toga, može ih se ispitati zajedno.
91. Naime, svojim trećim i četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se državljanina treće zemlje koji je istog spola kao građanin Unije s kojim se vjenčao u skladu sa zakonom države članice koja nije država domaćin i kojeg se ne smatra „bračnim drugom” u smislu Direktive 2004/38 ubrojiti u „sv[e] ostal[e] članov[e] obitelji” ili smatrati „partner[om] s kojim je građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu” u smislu članka 3. stavka 2. točke (a) ili (b) navedene direktive i koje su posljedice te moguće kvalifikacije.
92. Kao što sam to prethodno objasnio, stajalište da homoseksualni parovi ne mogu imati obiteljski život u smislu članka 7. Povelje danas predstavlja umjetnu konstrukciju(69).
93. Slijedom toga, državljanin treće zemlje koji je istog spola kao građanin Unije s kojim se vjenčao u skladu sa zakonom jedne države članice nedvojbeno može biti obuhvaćen područjem primjene članka 3. stavka 2. Direktive 2004/38 odnosno može ga se ubrojiti u „sv[e] ostal[e] članov[e] obitelji” ili smatrati partnerom s kojim je građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu.
94. Međutim, iz presude od 5. rujna 2012., Rahman i dr. (C‑83/11, EU:C:2012:519) proizlazi da se člankom 3. stavkom 2. Direktive 2004/38 ne obvezuje države članice da priznaju pravo na ulazak i boravak osobama koje su obuhvaćene područjem primjene te odredbe. Njime im se samo nalaže obveza da, u odnosu na zahtjeve za ulazak i boravak drugih državljana trećih zemalja, dodijele određenu prednost onima koje su podnijele osobe obuhvaćene njegovim područjem primjene(70).
95. Sud je pojasnio da države članice u svrhu ispunjavanja te obveze trebaju, „u skladu s člankom 3. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive 2004/38, predvidjeti mogućnost da osobe iz stavka 2. prvog podstavka tog članka dobiju odluku o svojim zahtjevima koja se temelji na opsežnom ispitivanju njihovih osobnih okolnosti i koja, u slučaju odbijanja, treba biti obrazložena”(71).
96. Sud je utvrdio i da su države članice imale „široku marginu prosudbe u pogledu odabira čimbenika koje treba uzeti u obzir jer država članica domaćin treba osigurati da njezino zakonodavstvo sadržava kriterije koji su u skladu s uobičajenim značenjem pojma ‚olakšava’ […] i kojima se tu odredbu ne lišava njezina korisnog učinka”(72).
97. Čini mi se da ta margina prosudbe ipak treba biti sužena u slučaju koji opisuje sud koji je uputio zahtjev.
98. S jedne strane, odbijanje zahtjeva za ulazak i boravak državljanina treće zemlje koji je istog spola kao građanin Unije s kojim se vjenčao u skladu sa zakonom države članice ne može se temeljiti isključivo, ili odlučujuće, na njegovoj spolnoj orijentaciji jer bi se time povrijedili članci 7. i 21. Povelje(73). U tom pogledu, „[i]ako zaštita tradicionalne obitelji može u određenim okolnostima biti legitiman cilj s obzirom na članak 14. [EKLJP‑a, kojim se zabranjuje diskriminacija], [Europski] sud [za ljudska prava] smatra da u predmetnom području, odnosno dodjeli dozvole boravka zbog obiteljskog razloga homoseksualnom partneru koji je stranac, ta zaštita nije ,osobito utemeljen i uvjerljiv’ razlog kojim se može u predmetnim okolnostima opravdati diskriminacija na temelju spolne orijentacije”(74).
99. S druge strane, obveza olakšavanja ulaska i boravka državljanina treće zemlje koji je istog spola kao građanin Unije s kojim se vjenčao tim je više obvezujuća, a margina prosudbe sužena, kad država članica ne dopušta istospolni brak i ne omogućuje homoseksualnim parovima da sklope registrirano partnerstvo. Naime, iz članka 8. EKLJP‑a te stoga iz članka 7. Povelje proizlazi pozitivna obveza da se tim osobama, kao i heteroseksualnim osobama, omogući zakonsko priznavanje i pravna zaštita njihova para(75). Doista, dodjela dozvole boravka bračnom drugu građanina Unije predstavlja priznavanje i minimalno jamstvo koje mu se može dati.
VI. Zaključak
100. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputila Curtea Constituţională (Ustavni sud) odgovori kako slijedi:
„1. Članak 2. točku 2. podtočku (a) Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ treba tumačiti na način da se pojam ‚bračni drug’ primjenjuje na državljanina treće zemlje koji je istog spola kao i građanin Europske unije s kojim se vjenčao.
2. Članak 3. stavak 1. i članak 7. stavak 2. Direktive 2004/38 treba tumačiti na način da bračni drug koji je istog spola kao i građanin Unije i koji prati navedenog građanina na državnom području druge države članice ondje ima pravo na boravak dulji od tri mjeseca ako potonji ispunjava uvjete iz članka 7. stavka 1. točke (a), (b) ili (c) te direktive.
Članak 21. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se u situaciji u kojoj je građanin Unije zasnovao ili ustalio obiteljski život s državljaninom treće zemlje prilikom stvarnog boravka u državi članici različitoj od države članice čiji je državljanin, odredbe Direktive 2004/38 po analogiji primjenjuju i na slučaj kad se navedeni građanin Unije vraća s dotičnim članom svoje obitelji u državu članicu podrijetla. U tom slučaju, uvjeti za priznavanje prava na boravak u razdoblju duljem od tri mjeseca državljaninu treće zemlje, koji je bračni drug istog spola kao i građanin Unije, u načelu ne bi smjeli biti stroži od uvjeta predviđenih člankom 7. stavkom 2. Direktive 2004/38.
3. Članak 3. stavak 2. Direktive 2004/38 treba tumačiti na način da ga se može primijeniti na situaciju državljanina treće zemlje koji je istog spola kao i građanin Unije s kojim se vjenčao u skladu sa zakonom države članice, bez obzira ubraja li ga se u ,sv[e] ostal[e] članov[e] obitelji’ ili ga se smatra ,partner[om] s kojim je građanin Unije u trajnoj vezi, uz odgovarajuću potvrdu’.
4. Članak 3. stavak 2. Direktive 2004/38 treba tumačiti na sljedeći način:
– njime se ne obvezuje države članice da državljaninu treće zemlje koji je zakonito vjenčan s građaninom Unije istog spola odobre pravo na boravak na vlastitom državnom području u razdoblju duljem od tri mjeseca;
– međutim, njime se nalaže da države članice osiguraju da njihovo zakonodavstvo sadržava kriterije na temelju kojih navedeni državljanin može dobiti odluku o svojem zahtjevu za ulazak i boravak koja se temelji na opsežnom ispitivanju njegovih osobnih okolnosti i koja je, u slučaju odbijanja, obrazložena;
– iako države članice imaju široku marginu prosudbe u odabiru navedenih kriterija, oni ipak moraju biti u skladu s uobičajenim značenjem pojma ‚olakšava’ te se njima ne smije tu odredbu lišiti korisnog učinka te
– u svakom slučaju, odbijanje zahtjeva za ulazak i boravak ne može se temeljiti na spolnoj orijentaciji dotične osobe”.