MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 17. svibnja 2017.(1)(i)
Predmet C‑218/16
Aleksandra Kubicka
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Okręgowy w Gorzowie Wielkopolskim (Regionalni sud u Gorzówu Wielkopolskom, Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Nasljeđivanje i Europska potvrda o nasljeđivanju – Područje primjene Uredbe (EU) br. 650/2012 – Nekretnine u državi članici koja ne poznaje vindikacijski legat – Odbijanje priznanja stvarnopravnih učinaka takvog legata”
I. Uvod
1. Uredba (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju(2), koja je stupila na snagu 16. kolovoza 2012., primjenjuje se, u skladu s člankom 84. drugim stavkom te uredbe, izuzev nekoliko općih odredbi, od 17. kolovoza 2015.
2. Sudu se prvi put(3) postavlja pitanje o tumačenju odredbi Uredbe br. 650/2012 i osobito izuzetaka predviđenih člankom 1. stavkom 2. točkama (k) i (l) te uredbe kojima se iz područja njezine primjene isključuju „priroda stvarnih prava” i „bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis, te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik”(4).
3. Moje mišljenje bavit će se vrlo osjetljivim pitanjem utvrđivanja područja nasljednog prava i stvarnog prava koje je bilo predmetom brojnih pregovora, kao što je istaknula Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima(5) te kao što se ističe u pravnoj teoriji(6).
4. Konkretno je u glavnom predmetu potrebno utvrditi mogu li odredbe kojima se isključuju slučajevi primjene prava mjesta gdje se nalazi predmetna imovina biti temelj za odbijanje priznanja stvarnopravnih učinaka vindikacijskog legata, kojim se pravo na imovinu izravno prenosi na legatara prilikom otvaranja nasljedstva, kada se taj legat odnosi na pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u državi članici koja ne poznaje taj oblik legata, nego samo damnacijski legat. Tom se odredbom nasljednik obvezuje prenijeti pravo na imovinu na legatara, što njemu daje pravo da zahtijeva izvršenje legata.
5. Nakon što najprije objasnim zbog kojih razloga treba odbiti prigovore nedopuštenosti, pokazat ću zašto se može opravdano smatrati:
– da se rasprava ne odnosi na pravo vlasništva koje ima legatar, koje nije poznato u državi članici u kojoj se na njega poziva, nego na načine priznavanja prijenosa tog prava radi njegovog upisa u zemljišne knjige.
– da isključivanje zahtjeva za taj upis treba usko tumačiti, i
– da stoga u situaciji poput one u glavnom predmetu, u skladu s člankom 23. Uredbe br. 650/2012, legat koji se odnosi na stvarno pravo koje država članica mjesta gdje se nalazi nekretnina poznaje treba proizvesti učinke na legatara, neovisno o mjestu gdje se treba upisati, jer je pravo na nekretninu na njega izravno preneseno primjenom nasljednog prava, određenog na temelju članka 22. te uredbe.
6. Stoga ću predložiti da se na postavljeno pitanje odgovori niječno.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
7. U uvodnim izjavama 7., 9., 15., 16., 18., 19., 37. i 67. Uredbe br. 650/2012 navodi se:
„(7) Pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta treba olakšati uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje se trenutačno susreću s poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije. U europskom pravnom prostoru građani moraju imati mogućnost organizirati svoje nasljeđivanje unaprijed. Prava nasljednika i legatara, drugih osoba bliskih umrlom i vjerovnika nasljedstva moraju biti učinkovito zajamčena.
[…]
(9) U područje primjene ove Uredbe treba uključiti sve građanskopravne aspekte nasljeđivanja, točnije, sve oblike prijenosa imovine, prava i obveza zbog smrti, bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom zbog smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem.
[…]
(15) Ova bi Uredba trebala omogućiti nastanak ili prijenos nasljeđivanjem prava na pokretnoj ili nepokretnoj imovini kako je predviđeno mjerodavnim pravom za nasljeđivanje. Međutim, ona ne bi trebala utjecati na ograničeni broj (numerus clausus) stvarnih prava poznatih u nacionalnim pravima nekih država članica. Od države članice ne bi se smjelo zahtijevati priznanje stvarnog prava na imovini koja je smještena u toj državi članici ako dotično stvarno pravo nije poznato u njezinom pravu.
(16) Međutim, kako bi se korisnicima omogućilo uživanje u drugoj državi članici prava koja su nastala ili su na njih prenesena nasljeđivanjem, ova bi Uredba trebala predvidjeti prilagodbu nepoznatog stvarnog prava najbližem odgovarajućem stvarnom pravu po pravu te druge države članice. U kontekstu takve prilagodbe trebalo bi uzeti u obzir ciljeve i interese za koje služi konkretno stvarno pravo i učinke koje su s njim povezani. Za potrebe određivanja najbližeg odgovarajućeg nacionalnog stvarnog prava, trebalo bi za dodatne podatke o prirodi i učincima prava omogućiti kontaktiranje tijela ili nadležnih osoba države čije se pravo primjenjuje na nasljeđivanje. U tu svrhu mogle bi se koristiti postojeće mreže u području pravosudne suradnje u građanskim i trgovačkim stvarima, kao i svi ostali dostupni načini koji olakšavaju spoznaju o stranom pravu.
[…]
(18) Zahtjevi za evidentiranjem u upisnik prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe. Stoga bi pravo države članice u kojoj se nalazi upisnik (za nepokretnu imovinu pravo države u kojoj se nalazi nekretnina, lex rei sitae) trebalo biti ono koje određuje pod kojim pravnim uvjetima i kako se evidencija mora voditi te koja tijela, poput zemljišnoknjižnih odjela ili javnih bilježnika, su zadužena za provjeru jesu li svi zahtjevi ispunjeni i je li predočena ili utvrđena dokumentacija dovoljna ili sadrži li potrebne podatke. Posebno, tijela mogu provjeriti je li pravo umrlog na imovini koja se nasljeđuje spomenutoj u ispravi predočenoj za upis pravo koje je evidentirano kao takvo u upisniku ili koje je na drugi način dokazano u skladu s pravom države članice u kojoj se nalazi upisnik. Kako bi se izbjeglo dupliciranje isprava, tijela za evidentiranje trebala bi prihvatiti takve isprave koje su u drugoj državi članici izdala nadležna tijela i čiji je optjecaj predviđen ovom Uredbom. Posebno, Europska potvrda o nasljeđivanju izdana po ovoj Uredbi trebala bi predstavljati valjanu ispravu za evidentiranje imovine za nasljeđivanje u upisniku države članice. To ne bi trebalo spriječiti tijela uključena u evidentiranje da zatraže od osobe koja traži evidentiranje pružanje onih dodatnih podataka ili predočenje onih dodatnih isprava koji su potrebni po pravu države članice u kojoj se vodi upisnik, na primjer podataka ili isprava koji se odnose na plaćanje poreza. Nadležna tijela mogu osobi koja traži evidentiranje ukazati na to kako se nedostajući podaci ili isprave mogu dostaviti.
(19) Učinci evidentiranja prava u upisniku trebali bi se također isključiti iz područja primjene ove Uredbe. Stoga bi pravo države članice u kojoj se upisnik vodi trebalo biti ono koje određuje je li evidentiranje, na primjer, po učinku deklaratorno ili konstitutivno. Kada, stoga, na primjer, stjecanje prava na nepokretnoj imovini zahtijeva evidentiranje u upisniku po pravu države članice u kojoj se upisnik vodi kako bi se osigurao učinak upisnika erga omnes ili radi zaštite pravnih transakcija, trenutak tog stjecanja trebao bi se određivati po pravu te države članice.
[…]
(37) Kako bi se građanima omogućilo uživanje, sa svom pravnom sigurnošću, koristi unutarnjeg tržišta, ova bi im Uredba trebala omogućiti saznanje unaprijed o tome koje će se pravo primijeniti na njihovo nasljeđivanje. Trebala bi se uvesti usklađena kolizijska pravila radi izbjegavanja proturječnih ishoda. Osnovno pravilo bi trebalo osigurati da nasljeđivanje uređuje predvidivo pravo koje je blisko povezano. Radi pravne sigurnosti i izbjegavanja fragmentacije nasljeđivanja, to bi pravo trebalo urediti nasljeđivanje u cijelosti, to jest, svu imovinu koja čini ostavinu, bez obzira na vrstu imovine i na to je li imovina smještena u drugoj državni članici ili u trećoj državi.
[…]
(67) Kako bi se nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama unutar Unije riješilo brzo, skladno i učinkovito, nasljednici, legatari, izvršitelji oporuke ili upravitelji ostavinom trebali bi moći lako dokazati svoj status i/ili prava i ovlasti u drugoj državi članici, na primjer u državi članici u kojoj se nalazi imovina za nasljeđivanje. Kako bi im se to omogućilo, [o]va bi Uredba trebala predvidjeti uspostavu jednoobrazne potvrde, Europske potvrde o nasljeđivanju […], koja bi se izdavala za korištenje u drugoj državi članici. Radi osiguranja načela supsidijarnosti, [p]otvrda ne bi smjela zamijeniti unutarnje isprave koji sa sličnom svrhom možda postoje u državama članicama.”
8. U skladu s člankom 1. te uredbe:
„1. Ova Uredba primjenjuje se na nasljeđivanje zbog smrti. Ne primjenjuje [se] na porezne, carinske ili upravne stvari.
2. Sljedeće je isključeno iz područja primjene ove Uredbe:
[…]
(k) priroda stvarnih prava; i
(l) bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik.”
9. U skladu s člankom 21. stavkom 1. navedene uredbe kojim se utvrđuje opće pravilo o mjerodavnom pravu za nasljeđivanje:
„Osim ako je drukčije predviđeno ovom Uredbom, pravo mjerodavno za nasljeđivanje u cijelosti pravo je države u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti.”
10. Člankom 22. Uredbe br. 650/2012, naslovljenim „Izbor prava”, u stavcima 1. i 2. predviđa se:
„1. Osoba može za pravo koje će urediti u cijelost njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.
[…]
2. Izbor prava se vrši izričito u izjavi u obliku raspolaganja imovinom zbog smrti ili slijedi iz odredaba takvog raspolaganja.”
11. Člankom 23. te uredbe, naslovljenim „Područje primjene mjerodavnog prava”, u stavku 1. i stavku 2. točki (e) predviđa se:
„1. Pravo određeno prema članku 21. ili članku 22. uređuje nasljeđivanje u cijelosti.
2. To pravo posebno uređuje:
[…]
(e) prijenos na nasljednike i, ovisno o slučaju, na legatare imovine, prava i obveza koji čine ostavinu, uključujući uvjete i učinke prihvata i odricanja od nasljedstva ili legata.”
12. U skladu s člankom 31. navedene uredbe, naslovljenim „Prilagodba stvarnih prava”:
„Ako se osoba poziva na stvarno pravo koje ima po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje, a pravo države članice u kojoj se poziva na pravo ne poznaje dotično stvarno pravo, to pravo se, ako je to potrebno i u mogućoj mjeri, prilagođava najsličnijem stvarnom pravu po pravu te države, uzimajući u obzir ciljeve i interese koje ostvaruje određeno stvarno pravo i učinke koji su s njim povezani.”
13. Poglavlje V. Uredbe br. 650/2012 odnosi se na javne isprave i sudske nagodbe.
14. U skladu s člankom 59. stavkom 1. te uredbe, naslovljenim „Prihvaćanje javnih isprava”, „[j]avna isprava sastavljena u državi članici ima jednaku dokaznu snagu u drugoj državi članici kao što ima u državi članici podrijetla, ili najsličniji učinak, pod uvjetom da to nije očigledno protivno javnom poretku (ordre public) u dotičnoj državi članici”.
15. U okviru poglavlja VI. navedene uredbe, koje se odnosi na Europsku potvrdu o nasljeđivanju, u članku 62., naslovljenom „Uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju”, navodi se:
„1. Ova Uredba uspostavlja Europsku potvrdu o nasljeđivanju […] koja se izdaje za korištenje u drugoj državi članici i stvara učinke navedene u članku 69.
2. Korištenje [Europske] potvrde [o nasljeđivanju] nije obvezno.
[…]”.
16. U članku 63. Uredbe br. 650/2012, naslovljenom „Svrha [Europske p]otvrde [o nasljeđivanju]”, u stavku 1. i stavku 2. točki (b) navodi se:
„1. [Europsku p]otvrdu [o nasljeđivanju] mogu koristiti nasljednici, legatari koji imaju izravna prava u nasljedstvu i izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici ili legatari i/ili svoje ovlasti kao izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom.
2. [Europska p]otvrda [o nasljeđivanju] se može koristiti za dokazivanje jedne ili više sljedećih stvari:
[…]
(b) pripadnost određene imovine koja čini dio ostavine nasljednicima ili, ovisno o slučaju, legatarima spomenutima u [Europskoj p]otvrdi [o nasljeđivanju]”
17. Člankom 68. te uredbe, koji je dio istog poglavlja te je naslovljen „Sadržaj [Europske p]otvrde [o nasljeđivanju]”, propisuje se:
„[Europska p]otvrda [o nasljeđivanju] mora sadržavati sljedeće podatke, u mjeri potrebnoj za svrhu za koje se izdaje:
[…]
(m) popis prava i/ili imovine za svakog legatara;
[…]”
18. U članku 69. navedene uredbe, naslovljenom „Učinci [Europske p]otvrde [o nasljeđivanju]”, u stavcima 2. i 5. navodi se:
„2. Za [Europsku p]otvrdu [o nasljeđivanju] se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u [toj] Potvrdi navedena kao nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavinom predmnijeva se da ima status naveden u Potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u Potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u [Europskoj p]otvrdi [o nasljeđivanju].
[…]
5. [Europska p]otvrda [o nasljeđivanju] je valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantnom upisniku države članice, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 2. točke (k) i (l).”
B. Poljsko pravo
1. Građanski zakonik
19. U skladu s člankom 9811. stavkom 1. Kodeks Cywilny (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: Građanski zakonik):
„Oporučitelj može u oporuci sklopljenoj pred javnim bilježnikom odlučiti da određena osoba stječe predmet iz legata u trenutku otvaranja nasljedstva (vindikacijski legat).”
20. U skladu sa stavkom 2. točkom 2. tog članka:
„Predmet iz takvog legata može osobito uključivati:
[…]
2. udio vlasništva na nekretnini, koje predstavlja prenosivo imovinsko pravo.
[…]”
21. Članak 968. Građanskog zakonika odnosi se na damnacijski legat u kojem oporučitelj može izabrati bilo koji zakonit oblik oporuke, uključujući vlastoručnu oporuku.
2. Zakonik o javnom bilježništvu
22. U skladu s člankom 81. Prawo o notariacie (Zakon kojim se uvodi Zakonik o javnom bilježništvu, u daljnjem tekstu: Zakonik o javnom bilježništvu) od 14. veljače 1991.(7), kako je izmijenjen zakonom od 13. prosinca 2013.(8), javni bilježnik dužan je odbiti sastaviti nezakoniti javnobilježnički akt.
23. Člankom 83. stavkom 2. Zakonika o javnom bilježništvu predviđa se da se nad odbijanjem sastavljanja javnobilježničkog akta vrši nadzor kada osoba na koju se odnosi odbijanje podnese tužbu. Potonju tužbu najprije ispituje sam javni bilježnik u okviru samonadzora te može utvrditi da je osnovana i sastaviti akt. Ako sam javni bilježnik ne prihvati tužbu, ispituje ju Sąd Okręgowy (Regionalni sud, Poljska) u mjestu poslovnog nastana javnog bilježnika. Prema nacionalnoj sudskoj praksi, Sąd Okręgowy (Regionalni sud) odlučuje o sporu u drugom stupnju.
III. Činjenice glavnog postupka i prethodno pitanje
24. Poljska državljanka Aleksandra Kubicka majka je dvoje maloljetne djece rođene u braku s njemačkim državljaninom s kojim je suvlasnica u polovini idealnog dijela nekretnine u Frankfurtu na Odri (Njemačka) gdje obitelj boravi.
25. Kako bi sastavila svoju oporuku, A. Kubicka obratila se javnom bilježniku koji posluje u Słubicama (Poljska). Željela je da njezinom bračnom drugu, u trenutku otvaranja nasljedstva, pripadne udio prava koji ona ima na zajedničku nekretninu. Odlučila je sastaviti vindikacijski legat, koji je u poljskom nasljednom pravu predviđen člankom 9811. Građanskog zakonika. Za ostatak svoje imovine željela je zadržati zakoniti redoslijed nasljeđivanja na temelju kojeg njezin bračni drug i njezina djeca nasljeđuju u jednakim dijelovima.
26. Pozivajući se na članak 81. Zakonika o javnom bilježništvu, zamjenik javnog bilježnika Marcin Margoński odbio je sastaviti oporučni akt koji sadržava vindikacijski legat.
27. Kako bi potvrdio da se takav legat protivi njemačkom zakonodavstvu, pravnoj teoriji i sudskoj praksi koji se odnose na stvarna prava i vođenje zemljišnih knjiga te da mora te elemente uzeti u obzir na temelju članka 1. stavka 2. točaka (k) i (l) i članka 31. Uredbe br. 650/2012, taj je zamjenik istaknuo:
– da je u njemačkom pravu, u skladu s člankom 2174. Bürgerliches Gesetzbuch (Građanski zakonik), dozvoljen samo damnacijski legat koji proizvodi učinke obveznog prava;
– da se, prema ustaljenoj njemačkoj sudskoj praksi koja prethodi stupanju na snagu te uredbe, stvarnopravni učinci stranih vindikacijskih legata koji se odnose na nekretninu koja se nalazi u Njemačkoj ne priznaju jer se pravom mjerodavnim za nasljeđivanje ne može utvrditi stjecanje prava na takvu imovinu;
– da je stoga upis legatara u zemljišne knjige moguć samo javnobilježničkim aktom koji sadržava ugovor o prijenosu vlasništva na nekretnini između nasljednika i legatara u svrhu provedbe legata ili, ako ne postoji takav akt, sudskom odlukom koja ga zamjenjuje; i
– da se od stupanja na snagu navedene uredbe ti vindikacijski legati preinačuju u damnacijske legate na temelju članka 31. te iste uredbe.
28. Zamjenik javnog bilježnika također opravdava svoju analizu podsjećajući na obrazloženja njemačkog zakona kojim se provodi Uredba br. 650/2012, odnosno Internationales Erbrechtsverfahrensgesetz (Zakon o postupcima u području međunarodnog nasljednog prava) od 29. lipnja 2015.(9), koji sadržava sljedeći odlomak: „[s] druge strane, njemačko pravo ne poznaje vindikacijski legat niti ga treba priznati u okviru [te] uredbe [članak 1. stavak 2. točka (k) iste uredbe]. Do danas se u njemačkom pravu provode preinake takvog legata kako bi postao pravo koje proizlazi iz obveznog prava (damnacijski legat). Članak 31. [navedene] uredbe ni u kojem pogledu ne mijenja postojeću situaciju.”
29. Tvrdeći da se nijednom odredbom Uredbe br. 650/2012 ne opravdava nepriznavanje stvarnopravnih učinaka vindikacijskog legata, predviđenog u nasljednom pravu koje je izabrala, A. Kubicka podnijela je tužbu zamjeniku javnog bilježnika.
30. Budući da je on ponovno odbio sastaviti javnobilježnički akt, A. Kubicka tada je podnijela tužbu sudu koji je uputio zahtjev.
31. Taj je Sud smatrao da se od njega traži da ocijeni u kojoj se mjeri učinci koji proizlaze iz nasljednog prava mogu ograničiti pravom mjesta gdje se nalazi imovina.
32. U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev Sąd Okręgowy w Gorzowie Wielkopolskim (Regionalni sud u Gorzówu Wielkopolskom, Poljska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 1. stavak 2. točku (k), članak 1. stavak 2. točku (l) ili članak 31. Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da oni dopuštaju odbijanje priznanja stvarnopravnih učinaka vindikacijskog legata (legatum per vindicationem), koji je predviđen propisima o nasljeđivanju, ako se taj legat odnosi na pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u državi članici čije pravo ne poznaje institut legata s izravnim stvarnopravnim učinkom?”
IV. Moja analiza
A. Dopuštenost prethodnog pitanja
33. Njemačka i mađarska vlada u svojim su pisanim očitovanjima istaknule nedopuštenost prethodnog pitanja zato što je hipotetsko.
34. Najprije treba podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, „postupak predviđen člankom 267. UFEU‑a […] instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova. Iz toga proizlazi da samo nacionalni sudovi pred kojima se vodi postupak i koji trebaju donijeti sudsku odluku mogu ocjenjivati, s obzirom na posebnosti svakog predmeta, je li im za donošenje njihove odluke potrebna prethodna odluka kao i relevantnost pitanja koja postavljaju Sudu. Slijedom toga, ako se pitanja nacionalnih sudova odnose na tumačenje odredbe prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku. Međutim, Sud može uskratiti donošenje prethodne odluke koju je zatražio nacionalni sud ako je očito da tumačenje prava Unije koje se traži nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetske naravi ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da na koristan način odgovori na pitanja koja su mu postavljena”(10).
35. Mađarska je vlada pozvala Sud da ne odgovori na prethodno pitanje jer se ono odnosi na odbijanje priznavanja učinka legata na stvarna prava o kojem se njemačko tijelo zaduženo za vođenje zemljišnih knjiga nije još izjasnilo jer nije nastupila smrt oporučiteljice. Ta vlada smatra da se tim pitanjem traži samo tumačenje poljskih i njemačkih nacionalnih odredbi koje se odnose na legat kako bi se utvrdio njihov međusobni odnos.
36. Pozivajući se na uvodnu izjavu 7. Uredbe br. 650/2012, ističem da se njome želi europskim građanima omogućiti lakša organizacija nasljeđivanja i učinkovito zajamčiti prava nasljednika i legatara. Stoga su dopuštena pitanja koja se odnose na situacije u kojima se oporučitelj suočava s ograničenjima slobode oporučnog raspolaganja. Također nije prihvatljivo, radi pravne sigurnosti, da se o tom pitanju raspravlja tek nakon otvaranja nasljedstva ako se poteškoće u tumačenju javljaju prilikom sastavljanja akta.
37. Prema mišljenju njemačke vlade, sud koji je uputio zahtjev smatra da treba provjeriti nezakonitost akta koji je izabrala tužiteljica s obzirom na članak 81. Zakonika o javnom bilježništvu, ali pritom nije pojasnio u kojoj bi mjeri ta nezakonitost proizlazila, u skladu s poljskim pravom, iz nepriznavanja vindikacijskog legata u njemačkom pravu.
38. Međutim, ističem da, kao što je napomenuto i na raspravi, obvezu javnog bilježnika da odbije sastaviti akt koji bi proturječio pravnim zahtjevima treba široko tumačiti. Budući da se radi o javnom službeniku, ta obveza nužno uključuje dužnost savjetovanja i provjere učinkovitosti akta s obzirom na cilj koji dotična osoba želi postići.
39. U glavnom se postupku, kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, radi o želji oporučiteljice da organizira izravan prijenos imovine kako se nakon njezine smrti ne bi trebale ispunjavati druge formalnosti.
40. Potvrđena je relevantnost analize njemačkog pozitivnog prava koju je proveo sud koji je uputio zahtjev, u skladu s kojom vindikacijski legat koji se odnosi na prava na nekretninu koja se nalazi u Njemačkoj ne može proizvesti učinak(11).
41. Budući da se pred sudom koji je uputio zahtjev osporava odbijanje javnog bilježnika da sastavi takav akt, koji je predviđen pravom koje je izabrala oporučiteljica, ali nije priznat u pravu mjesta gdje se nalazi nekretnina, treba smatrati da zahtjev za tumačenje nije hipotetski.
42. Stoga je, prema mojem mišljenju, prethodno pitanje dopušteno.
B. Meritum
43. Glavni se postupak odnosi na prijenos prava vlasništva A. Kubicke, poljske državljanke, na nekretnini koja se nalazi u Njemačkoj nakon njezine smrti primjenom legata.
44. To raspolaganje imovinom zbog smrti obuhvaćeno je područjem primjene Uredbe br. 650/2012 u skladu s člankom 1. i člankom 3. stavkom 1. točkom (a) te uredbe.
45. Za načine tog prijenosa mora se u načelu upotrebljavati nasljedno pravo koje je izabrala A. Kubicka. Naime, u skladu s člankom 22. te uredbe, ona može za pravo kojim se u cijelosti uređuje njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čija je državljanka u trenutku izbora. Člankom 23. stavkom 2. točkom (e) navedene uredbe predviđa se da se tim pravom osobito uređuje prijenos prava koja čine ostavinu na legatare. Ta je analiza potkrijepljena uvodnom izjavom 42. iste uredbe u skladu s kojom bi „[p]ravo određeno kao mjerodavno za nasljeđivanje trebalo […] uređivati nasljeđivanje od otvaranja nasljedstva do prijenosa vlasništva na imovini koja čini ostavinu korisnicima kako je određeno tim pravom […]”.
46. Tim legatom A. Kubicka želi legataru dati svoj udio punog vlasništva nad imovinom, odnosno stvarno pravo koje postoji u oba predmetna pravna sustava, u skladu s onim koje trenutačno ostvaruje.
47. Izbor vindikacijskog legata umjesto damnacijskog stoga ne mijenja sadržaj prava koje će se primjenjivati na imovinu. Tim se izborom samo organizira izravan prijenos stvarnog prava, umjesto neizravnog prijenosa stvaranjem osobnog prava u korist legatara.
48. Međutim, isključenje iz članka 1. stavka 2. točke (k) Uredbe br. 650/2012 se ne odnosi na tu razliku u načinu prijenosa, suprotno tvrdnjama njemačke vlade. Naime, samo utvrđivanje prirode i broja stvarnih prava treba ostati u nadležnosti prava mjesta gdje se nalazi nekretnina, kao što je vrlo jasno pojašnjeno u uvodnoj izjavi 15. te uredbe.
49. Stoga se upućivanje na članak 1. stavak 2. točku (k) navedene uredbe može isključiti iz rasprave zbog njegova područja primjene.
50. Slijedom toga, isto vrijedi za članak 31. Uredbe br. 650/2012 koji se može primijeniti, prema njegovu tekstu, samo u slučajevima kada „se osoba poziva na stvarno pravo koje ima po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje, a pravo države članice u kojoj se poziva na pravo ne poznaje dotično stvarno pravo”.
51. Stoga je još potrebno ispitati posljednju točku koja slijedi, a koju je njemačka vlada prikazala kao odlučujuću(12): mogu li se isključenjem iz članka 1. stavka 2. točke (l) te uredbe ograničiti učinci nasljednog prava na prijenos imovine, kao što su utvrđeni u članku 23. točki (e) navedene uredbe?
52. Drugim riječima, ako nasljednik, na temelju nasljednog prava koje je izabrao oporučitelj, postane vlasnik nekretnine te je to vlasništvo potrebno upisati u zemljišne knjige druge države članice, može li se ona protiv njega pozvati na pravo mjesta gdje se nalazi nekretnina, kojim se predviđaju drukčiji materijalni uvjeti, kako bi obavila taj upis kojim se zasniva pravo?
53. Elementi odgovora mogu se izvesti iz analize odredbi članka 1. stavka 2. točke (l) Uredbe br. 650/2012 kao i iz njezinih ciljeva.
54. Najprije za potrebe rasprave ponovno podsjećam da je, u skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (l) navedene uredbe, iz područja njezine primjene isključeno „bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik”.
55. Uvodnom izjavom 18. Uredbe br. 650/2012 pojašnjava se njezin doseg koji treba strogo tumačiti u pogledu isključivanja: „pravo države članice u kojoj se nalazi upisnik (za nepokretnu imovinu pravo države u kojoj se nalazi nekretnina, lex rei sitae) trebalo [bi] biti ono koje određuje pod kojim pravnim uvjetima i kako se evidencija mora voditi te koja tijela, poput zemljišnoknjižnih odjela ili javnih bilježnika, su zadužena za provjeru jesu li svi zahtjevi ispunjeni i je li predočena ili utvrđena dokumentacija dovoljna ili sadrži li potrebne podatke. […] Posebno, Europska potvrda o nasljeđivanju izdana po ovoj Uredbi trebala bi predstavljati valjanu ispravu za evidentiranje imovine za nasljeđivanje u upisniku države članice. […] Nadležna tijela mogu osobi koja traži evidentiranje ukazati na to kako se nedostajući podaci ili isprave mogu dostaviti”.
56. Kao što su osobito navele španjolska vlada i Komisija(13), pravni zahtjevi iz te odredbe koji se odnose, među ostalim, na rok za upis i formalne uvjete, imaju za cilj osigurati zaštitu koja je sastavni dio svakog oblika upisa prijenosa prava. Europska potvrda o nasljeđivanju uspostavljena je upravo kako bi se lakše ispunili ti zahtjevi, koji se ne odnose na materijalne uvjete prijenosa stvarnoga prava, i olakšao optjecaj isprava(14).
57. U toj fazi analize, moglo bi se već smatrati da se odredbe članka 1. stavka 2. točke (l) navedene uredbe ne mogu tumačiti na način da se njima omogućuje odbijanje priznanja učinaka legata na koji se primjenjuje izabrano nasljedno pravo.
58. Međutim, kao što tvrdi njemačka vlada, je li moguće zamisliti suprotno rješenje pozivajući se na tekst zadnjeg dijela rečenice u tom članku, odnosno: „te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik”?
59. U uvodnoj izjavi 19. iste uredbe vrlo se jasno izražava smisao tih riječi. U njoj je izričito navedeno pitanje je li evidentiranje po pravnom učinku deklaratorno ili konstitutivno. Trenutak stjecanja također se navodi kao primjer isključenja iz područja nasljednog prava.
60. Nikako se ne može raditi o tome da se iz zahtjeva za evidentiranje napravi uvjet za stjecanje stvarnog prava. Naime, ta se zadrška nužno treba povezati s načelom jedinstva nasljednog prava, kako je predviđeno člankom 23. stavkom 2. točkom (e) Uredbe br. 650/2012, u skladu s kojim se nasljednim pravom uređuje „prijenos na nasljednike i […] na legatare imovine, prava i obveza”. Drukčije bi tumačenje znatno umanjilo doseg tog načela, a treba uzeti u obzir cilj koji zakonodavac Unije nastoji ostvariti.
61. U tom pogledu, treba podsjetiti da je ta uredba dio šire zamisli o održavanju i razvoju područja slobode, sigurnosti i pravde u kojem je osigurano slobodno kretanje osoba(15).
62. Navedena je uredba odgovor na potrebu da se osigura usklađenost pravila koja se primjenjuju kod sukoba zakona i nadležnosti, a koja su osobito stroga u nasljednim stvarima zbog raznovrsnosti pitanja koja treba riješiti, a koja ih čine složenima (utvrđivanje korisnika, njihovih prava, ponekad s obzirom na predmetnu imovinu, načini upravljanja ili likvidacije ostavine itd.).
63. Također, ključni konkretni cilj Uredbe br. 650/2012 izražen je u njezinoj uvodnoj izjavi 7. U njoj se pojašnjava da „[u] europskom pravnom prostoru građani moraju imati mogućnost organizirati svoje nasljeđivanje unaprijed. Prava nasljednika i legatara […] moraju biti učinkovito zajamčena”.
64. Sredstva koja se koriste u tu svrhu opisana su, među ostalim, u uvodnoj izjavi 8. te uredbe u skladu s kojom „ova Uredba treba skupiti odredbe o […] priznavanju […] javnih isprava […] i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju” i u uvodnoj izjavi 37. iste uredbe koja se odnosi na usklađivanje kolizijskih pravila, „bez obzira na vrstu imovine i na to je li imovina smještena u drugoj državni članici ili u trećoj državi”.
65. Treba također istaknuti da je ta želja za pojednostavljenjem dovela do izrade Europske potvrde o nasljeđivanju. Ona nasljednicima i legatarima osobito omogućava da dokažu svoj status i prava u drugoj državi članici i osobito pripadnost određene imovine legataru koji se navodi u toj potvrdi(16).
66. Tako je, u skladu s člankom 69. stavkom 5. navedene uredbe, navedena potvrda valjana isprava za evidentiranje imovine za nasljeđivanje u relevantnom upisniku države članice.
67. Također se ne može tvrditi da se i ta odredba odnosi na slučaj isključenja predviđen člankom 1. stavkom 2. točkom (l) Uredbe br. 650/2012. Njezin doseg treba ograničiti na posebne uvjete postupka upisa u upisnike(17) zbog razloga koji su već izneseni u točki 55. ovog mišljenja te proizlaze iz uvodne izjave 18. te uredbe. Iz toga proizlazi da je u praksi moguće zahtijevati druge isprave ili podatke kao dopunu Europskoj potvrdi o nasljeđivanju kada ona, na primjer, ne sadržava dovoljno precizne podatke kako bi se identificirala nekretnina za koju treba upisati prijenos vlasništva.
68. U smislu tih analiza, u skladu s navodima Komisije(18) u okviru pregovora koji su prethodili donošenju navedene uredbe, odbijeni su ili izmijenjeni prijedlozi njemačke vlade kojima se nastojala zadržati primjena prava upisa u upisnike države članice u kojoj se nalazi imovina koja se prenosi kako bi se utvrdili uvjeti pod kojima se prenosi pravo vlasništva.
69. Osim toga, Komisija je istaknula da je Kraljevina Nizozemska, u čijem se nasljednom pravu također ne predviđa vindikacijski legat, prilagodila svoje odredbe o upisu tijekom prenošenja Uredbe br. 650/2012 kako bi vindikacijskom legataru omogućila upis njegova prava vlasništva na temelju Europske potvrde o nasljeđivanju kojom se utvrđuje da je legatar stekao nekretninu legatom(19).
70. Tim se rješenjem izboru nasljednog prava jamči potpuna učinkovitost.
71. Ono je također od ključnog značaja za podjelu ostavine jer se mogu javiti iste poteškoće.
72. To rješenje također treba ocijeniti u kontekstu mehanizma prilagodbe, predviđenog u članku 31. te uredbe, kada stečena prava nisu poznata u pravu koje se primjenjuje u mjestu njihova upisa, čime se iskazuje nemogućnost isključenja prava i snažna želja zakonodavca Unije za davanjem korisnog učinka izboru nasljednog prava.
73. Stoga, s obzirom na sve te elemente, smatram da u situaciji poput one u glavnom predmetu, članak 1. stavak 2. točku (k) i točku (l) ili članak 31. navedene uredbe treba tumačiti na način da oni ne dopuštaju odbijanje priznanja stvarnopravnih učinaka vindikacijskog legata (legatum per vindicationem), koji je predviđen propisima o nasljeđivanju, ako se taj legat odnosi na pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u državi članici čije pravo ne poznaje institut legata s izravnim stvarnopravnim učinkom.
V. Zaključak
74. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Sąd Okręgowy w Gorzowie Wielkopolskim (Regionalni sud u Gorzówu Wielkopolskom, Poljska) odgovori na sljedeći način:
U situaciji poput one u glavnom predmetu, članak 1. stavak 2. točku (k), članak 1. stavak 2. točku (l) ili članak 31. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju treba tumačiti na način da oni ne dopuštaju odbijanje priznanja stvarnopravnih učinaka vindikacijskog legata (legatum per vindicationem), koji je predviđen propisima o nasljeđivanju, ako se taj legat odnosi na pravo vlasništva na nekretnini koja se nalazi u državi članici čije pravo ne poznaje institut legata s izravnim stvarnopravnim učinkom.
i „U točkama 19. i 20. ovog teksta unesena je jezična izmjena nakon prve objave”.