PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
11. prosinca 2014.(*)
„Civilno zrakoplovstvo – Zahtjev za odobrenje uvjeta za let helikoptera tipa Robinson R66 – Odluka Europske agencije za sigurnost zračnog prometa (EASA) o odbijanju zahtjeva – Tužba za poništenje – Doseg nadzora žalbenog odbora – Doseg nadzora Općeg suda – Tužba zbog propusta – Izvanugovorna odgovornost“
U predmetu T‑102/13,
Heli‑Flight GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Reichelsheimu (Njemačka), koje zastupa T. Kittner, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Europske agencije za sigurnost zračnog prometa (EASA), koju zastupaju T. Masing i C. Eckart, odvjetnici,
tuženik,
povodom, kao prvo, zahtjeva za poništenje odluke EASA‑e od 13. siječnja 2012. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja uvjeta za let podnesenog za helikopter tipa Robinson R66 (serijski broj 0034), kao drugo, zahtjeva za utvrđenje propusta postupanja EASA‑e povodom zahtjeva tužitelja od 11. srpnja 2011. i 10. siječnja 2012. koji se odnose na navedeni helikopter i, kao treće, zahtjeva da se EASA‑i naloži naknada navodne štete koju je tužitelj pretrpio zbog te odluke o odbijanju zahtjeva i tog propusta,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, M. Kancheva i C. Wetter (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Plingers, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 10. srpnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 U srpnju 2010. društvo Robinson Helicopter Company Inc. podnijelo je Europskoj agenciji za sigurnost zračnog prometa (EASA) zahtjev za izdavanje certifikata o tipu zrakoplova za helikopter tipa Robinson R66.
2 Tužitelj Heli‑Flight GmbH & Co. KG distribuira u Njemačkoj helikoptere koje proizvodi tvrtka Robinson Helicopter Company, od koje je 2011. kupio helikopter tipa Robinson R66 (serijski broj 0034), za 771.335 američkih dolara (USD). Radi financiranja te kupnje tužitelj je potpisao ugovor o leasingu 16. svibnja 2011. i o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene 1. srpnja 2011. Na temelju potonjeg ugovora tužitelj je dužan plaćati iznos od 4.538,37 eura mjesečno.
3 Kako bi mogao ponuditi to vozilo na prodaju u Njemačkoj tužitelj je 11. srpnja 2011. podnio EASA‑i zahtjev za odobrenje uvjeta letenja za razdoblje do kraja 2011. s namjerom da od nacionalnih tijela ishodi dozvolu za letenje.
4 Povodom tog zahtjeva EASA je 13. srpnja 2011. donijela odluku o odbijanju zahtjeva s obrazloženjem da, s jedne strane, postupak ispitivanja zahtjeva za izdavanje certifikata tipa nije bio gotov i da, s druge srane, imajući u vidu navedeno, EASA ne može dati ocjenu koju je u konkretnom slučaju zatražio tužitelj bez provedbe detaljne analize, što zajedno s onom koja se provodi u okviru postupka izdavanja certifikata tipa čini dvostruki posao.
5 Tužitelj je 10. siječnja 2012. povukao zahtjev koji se odnosio na razdoblje od 15. siječnja 2012. do 15. siječnja 2013. koristeći EASA‑in obrazac 37, iz kojeg proizlazi da se podneseni zahtjev odnosi na let ovih kategorija: „let čiji je cilj postići prihvaćanje od strane potencijalnih korisnika, istraživanje tržišta i obuka osoblja nadležnog za odnose s korisnicima, demonstracija i sudjelovanje na izložbi zrakoplova, letenje zrakoplova prema mjestu na kojem će biti podvrgnut pregledu ili ispitivanju plovidbenosti ili letenje prema skladištu“.
6 Odlukom od 13. siječnja 2012. (u daljnjem tekstu: prvotna odluka) EASA je ponovno odbila zahtjev tužitelja, navodeći da je tehničko ispitivanje helikoptera tipa Robinson R66 još uvijek u tijeku i da se zbog tog razloga ne može izdati odobrenje uvjeta letenja. EASA je dodala da nije ovlaštena davati trećim osobama pojedinosti koje se odnose na postupak o izdavanju certifikata o tipu zrakoplova koji je u tijeku.
7 Dana 17. siječnja 2012. tužitelj je protiv prvotne odluke podnio žalbu EASA‑i na temelju članaka 44. do 49. Uredbe (EZ) br. 216/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008. o zajedničkim pravilima u području civilnog zrakoplovstva i osnivanju Europske agencije za sigurnost zračnog prometa i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 91/670/EEZ, Uredbe (EZ) br. 1592/2002 i Direktive 2004/36/EZ (SL L 79, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 16., str. 36.), kako je izmijenjena.
8 Žalba, koju je 18. siječnja 2012. zaprimilo tajništvo žalbenog odbora EASA‑e (u daljnjem tekstu: žalbeni odbor), dostavljena je na odlučivanje izvršnom direktoru EASA‑e kako bi donio odluku povodom remonstrativne žalbe predviđene u članku 47. stavku 1. Uredbe br. 216/2008, kako je izmijenjena.
9 U odluci od 21. veljače 2012. izvršni direktor je procijenio da je žalba dopuštena, ali neosnovana. Odlučio je dakle da nema uvjeta za preinačenje prvotne odluke. Također je naveo da je EASA procijenila kako ne postoje okolnosti koje bi opravdale suspenziju navedene odluke.
10 Predmet je stoga dostavljen žalbenom odboru na temelju članka 47. stavka 2. Uredbe br. 216/2008, kako je izmijenjena.
11 Odlukom od 17. prosinca 2012. (u daljnjem tekstu: odluka žalbenog odbora), koja je tužitelju dostavljena 27. prosinca 2012., žalbeni je odbor proglasio žalbu dopuštenom i, s obzirom na to da je tužiteljevo pravno sredstvo bilo podneseno „u kasnom stadiju žalbenog postupka“ [neslužbeni prijevod] (točka 56. odluke žalbenog odbora), odbio je kao neosnovanu.
12 Najprije, žalbeni odbor je ponovio da se odobrenje uvjeta letenja može izdati samo onda kada EASA utvrdi da je zrakoplov sposoban za sigurno letenje, a to je morala dokazati strana koja je tražila takvo odobrenje. U odnosu na složene tehničke ocjene EASA je također navela da prilikom ocjenjivanja ima marginu prosudbe koju primjenjuje s ciljem postizanja sigurnosti u zrakoplovstvu koja je povezana sa zaštitom ljudskog života (točke 58., 62. i 63. odluke žalbenog odbora).
13 I u slučaju da se prihvati da se, s tužiteljevog stajališta, može doimati čudno da EASA ne izdaje certifikat tipa za isti model helikoptera za koji je Federal Aviation Administration (Američka savezna uprava za civilno zrakoplovstvo, u daljnjem tekstu: FAA) izdala takav certifikat, žalbeni odbor je istaknuo, s jedne strane, da taj element nije bio presudan za rješenje tog spora s obzirom na to da odobrenje FAA‑e ne mora neophodno dovesti do istovjetnog zaključka same EASA‑a (točka 67. odluke žalbenog odbora) i, s druge srane, da je FAA bila upoznata s time da neki standardi nisu bili poštovani s obzirom na to da je odobrila iznimku koja se odnosila na hidraulični sustav helikoptera (točka 68. odluke žalbenog odbora.).
14 Nadalje, žalbeni odbor je naglasio da to što su određeni helikopteri toga tipa već bili prisutni na području nekih država članica ne znači da je EASA bila vezana odobrenjem nacionalnog tijela koje je prihvatilo korištenje predmetnih zrakoplova (točke 70. do 73. odluke žalbenog odbora). Pojasnio je da navodi koji su se odnosili na certifikat tipa zrakoplova za helikopter Robinson R44 nisu pružali dokaze u prilog tužiteljevom zahtjevu (točka 74. odluke žalbenog odbora) kao ni navodi koji su se odnosili na registraciju „N“ i program SAFA (Safety Assessment of Foreign Aircraft, procjena sigurnosti inozemnih zrakoplova) (točke 75. do 77. odluke žalbenog odbora.).
15 Konačno, i u slučaju da se prihvati da je tužitelj pravilno pokrenuo različite postupke, onaj za izdavanje certifikata tipa i onaj za izdavanje odobrenja uvjeta letenja, žalbeni je odbor procijenio, imajući u vidu EASA‑ine obveze da osigura sigurnost u zrakoplovstvu, da to nije bila prepreka da se pitanja koja su se pojavila u okviru prvog postupka istaknu kao razlozi za odbijanje zahtjeva u okviru drugog postupka (točke 80. do 84. odluke žalbenog odbora). Osim toga, žalbeni odbor smatra da su elementi i tehničke pojedinosti koje je dala EASA, s jedne strane, potpuni i udovoljavaju obvezi obrazlaganja (točke 87. i 88. odluke žalbenog odbora) i da su, s druge strane, pravno dovoljni za donošenje EASA‑ine odluke o odbijanju zahtjeva te da pritom u odnosu na to nije potrebna inspekcija (točke 90. i 91. odluke žalbenog odbora).
Postupak i zahtjevi stranaka
16 Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. veljače 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
17 EASA je 21. svibnja 2013. podnijela odgovor na tužbu.
18 Tužitelj je 19. srpnja 2013. podnio repliku, dok je odgovor na repliku zaprimljen u tajništvu Općeg suda 9. rujna 2013.
19 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi prvotnu odluku;
– utvrdi propust EASA‑e povodom postupanja po zahtjevu od 11. srpnja 2011. i od 10. siječnja 2012. koji se odnose na helikopter tipa Robinson R66;
– utvrdi da je EASA dužna nadoknaditi štetu za koju tužitelj smatra da ju je pretrpio zbog prvotne odluke i tog propusta;
– naloži EASA‑i snošenje troškova.
20 EASA od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
21 Na temelju ispitivanja tužbe proizlazi da ona istovremeno sadrži tužbu za poništenje, tužbu zbog propusta i tužbu za naknadu štete. Opći sud smatra svrhovitim najprije donijeti odluku o tužbi za poništenje.
O tužbi za poništenje
Dopuštenost i predmet tužbe za poništenje
22 Valja navesti da je tužitelj u svojoj tužbi istaknuo zahtjev protiv prvotne odluke. EASA u odnosu na to ističe prigovor nedopuštenosti, navodeći da Opći sud može odlučivati samo o tužbi protiv odluke žalbenog odbora.
23 Kako bi se utvrdilo je li dopušteno da tužitelj podnese tužbu protiv prvotne odluke, valja se najprije osvrnuti na Uredbu br. 216/2008, kako je izmijenjena.
24 Kao prvo, iz uvodne izjave 26. navedene uredbe proizlazi da je potrebno „predvidjeti odgovarajući žalbeni postupak za preispitivanje odluka izvršnog direktora pred posebnim žalbenim odborom, protiv čijih je odluka moguće podnijeti tužbu pred Sudom Europskih zajednica“. Kao drugo, iz članka 49. Uredbe br. 216/2008, kako je izmijenjena, proizlazi da žalbeni odbor „može koristiti sva ovlaštenja iz područja nadležnosti [EASA‑e] ili može predmet vratiti nadležnom tijelu [EASA‑e]“, s time da je pobliže navedeno da je nadležan za odlučivanje o odluci izvršnog direktora EASA‑e koji je sam donio odluku povodom remonstrativne žalbe predviđene u članku 47. navedene uredbe. Kao treće, u članku 50. stavku 2. iste uredbe propisano je da se „tužbe za poništenje odluka [EASA‑e], donesene na temelju članaka 20., 21., 22., 23., 55. ili 64., mogu podnijeti Sudu [Europske unije] tek kad su iscrpljeni svi žalbeni postupci u okviru [EASA‑e]“.
25 Nadalje, valja navesti da je Uredba (EZ) br. 1592/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2002. o zajedničkim pravilima u području civilnog zrakoplovstva i osnivanju Europske agencije za sigurnost zračnog prometa (SL L 240, str. 1.), koja je stavljena izvan snage Uredbom br. 216/2008, sadržavala, s jedne strane, uvodnu izjavu 15. koja je bila istovjetna uvodnoj izjavi 26. potonje uredbe a, s druge strane, članak 41. čiji je stavak 1. glasio:
„Žalbu je moguće uložiti protiv odluka žalbenog odbora pred Sudom na način i sukladno uvjetima utvrđenima u članku 230. [Ugovora o EZ‑u].“ [neslužbeni prijevod]
26 Taj je članak 41. bio u skladu s pripremnim radovima Komisije koji su se odnosili na prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o zajedničkim pravilima u području civilnog zrakoplovstva i osnivanju Europske agencije za sigurnost zračnog prometa (SL 2001, C 154 E, str. 1.), čiji je članak 41. stavak 1. predviđao da je „moguće uložiti žalbu protiv odluka žalbenog odbora pred Sudom“. [neslužbeni prijevod]
27 Iz analize svih tih odredbi, kako njihovog sadržaja tako i njihovog cilja koji se sastoji u tome da se omogući, s jedne strane, žalbenom odboru da prihvati, kada je to opravdano, zahtjev o kojemu su odlučivala druga tijela EASA‑e i da, s druge strane, u slučaju kada navedeni odbor potvrdi odluku o odbijanju zahtjeva, isti odbor jasno izloži činjenične i pravne razloge koji su doveli do navedene odluke o odbijanju zahtjeva kako bi sudac Unije mogao obaviti svoju kontrolu zakonitosti odluke koja sadrži to odbijanje zahtjeva, proizlazi da, kao što postoji funkcionalni kontinuitet između različitih tijela OHIM‑a za ispitivanje i žalbenih vijeća istog [presude od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul, C‑29/05 P, Zb., EU:C:2007:162, točka 30.; od 8. srpnja 1999., Procter & Gamble/OHIM (BABY‑DRY), T‑163/98, Zb., EU:T:1999:145, točke 38. do 44.; i od 10. srpnja 2006., La Baronia de Turis/OHIM – Baron Philippe de Rothschild (LA BARONNIE), T‑323/03, Zb., EU:T:2006:197, točke 57. i 58.], tako postoji i funkcionalni kontinuitet između različitih tijela EASA‑e za ispitivanje i žalbenog odbora potonje.
28 Slijedom toga, valja smatrati da je predmet tužbe za poništenje pred Općim sudom odluka žalbenog odbora, a ne prvotna odluka.
29 Povrh toga, valja napomenuti da se žalbeni odbor slaže s takvim tumačenjem, s obzirom na to da je u točki 98. svoje odluke pobliže naveo da je „moguće uložiti žalbu protiv odluka žalbenog odbora pred Općim sudom Europske unije na način i sukladno uvjetima iz članka 263. [UFEU‑a], tumačenog usporedno s člankom 50. Uredbe [br. 216/2008, kako je izmijenjena] […] u roku od dva mjeseca od dana dostave ove odluke tužitelju“. [neslužbeni prijevod]
30 Stoga tužitelju nije dopušteno da zahtijeva poništenje prvotne odluke, a od Općeg je suda zatraženo, prema zahtjevu iz tužbe, da odluči o toj odluci. Međutim, iz svih argumenata iz tužbe proizlazi da je tužba usmjerena i protiv odluke žalbenog odbora. Osim toga, to je izrijekom potvrđeno u replici, gdje je navedeno da je tužba za poništenje „u svakom slučaju također usmjerena protiv odluke žalbenog odbora“.
31 Potrebno je dakle da Opći sud redefinira tužiteljevu tužbu za poništenje i da s njome postupi kao da je usmjerena protiv odluke žalbenog odbora.
32 Međutim, posljedica tog redefiniranja je ta da tužbeni razlozi i argumenti koji se temelje na eventualnom postojanju povrede koje se odnose na prvotnu odluku, kao što je izostanak ili nedostatnost obrazloženja iste, moraju se odbaciti kao nerelevantni jer će Opći sud odlučiti samo o zakonitosti odluke žalbenog odbora.
Meritum tužbe za poništenje
33 U potporu svojoj tužbi za poništenje tužitelj u bitnom ističe šest tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja; drugi tužbeni razlog odnosi se na povredu prava na saslušanje; treći tužbeni razlog odnosi se na povredu Uredbe Komisije (EZ) br. 1702/2003 od 24. rujna 2003. o utvrđivanju provedbenih pravila za certifikaciju plovidbenosti i ekološku certifikaciju zrakoplova i s njima povezanih proizvoda, dijelova i uređaja te za certifikaciju projektnih i proizvodnih organizacija [neslužbeni prijevod] (SL L 243, str. 6.), u prvom redu, zbog nadležnosti EASA‑e i, podredno, jer je potonja počinila očite pogreške u ocjeni; četvrti tužbeni razlog odnosi se na prenošenje tereta dokaza; peti tužbeni zahtjev temelji se na povredi načela dobre uprave; šesti tužbeni razlog temelji se na navodnoj povredi načela transparentnosti i pravne sigurnosti.
– Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, predviđene u članku 296. stavku 2. UFEU‑a i u članku 41. stavku 2. točki (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima i o argumentima koji imaju isti predmet, a koji su izloženi u okviru drugog tužbenog razloga
34 Tužitelj smatra da EASA nije pravno dovoljno obrazložila prvotnu odluku u smislu članka 296. stavka 2. UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje o temeljnim pravima i da se nadopunom razloga koji su dani u postupku pred žalbenim odborom ne može nadomjestiti ta nepravilnost. Stoga, kao što je to istaknuto u točki 22. do 32. ove presude, Opći sud nije nadležan za prvotnu odluku. Slijedom toga, tužbeni razlog koji se temelji na njezinom eventualno nedovoljnom obrazloženju može se samo odbaciti kao nerelevantan.
35 Međutim, tužitelj također ističe da tijekom trajanja postupka nije dano dovoljno obrazloženje u odnosu na iznimke koje su se odnosile na sigurnost (stavak 8., strana 31. tužbe), osobito u odnosu na tehničke razloge koji bi mogli opravdati zaključak prema kojemu nije bilo moguće sigurno letjeti helikopterom tipa Robinson R66 (stavak 10., strana 26. tužbe.).
36 U okviru drugog tužbenog razloga tužitelj je također istaknuo argumente koji se odnose na povredu obveze obrazlaganja.
37 U odnosu na to valja navesti da je, suprotno onome što smatra tužitelj, odluka žalbenog odbora pravilno obrazložena. Stoga, nakon što je naglasio da je pitanje sigurnosti u zračnom prometu izravno povezano sa zaštitom ljudskog života, koji zauzima prvo mjesto među dobrima i interesima koji su zaštićeni pravnim poretkom Unije (točka 62. odluke žalbenog odbora) i da je EASA bila dužna primijeniti više sigurnosne standarde od onih koji se primjenjuju drugdje ili koji su se primjenjivali prije (točka 74. odluke žalbenog odbora), žalbeni odbor posvetio je pitanju sigurnosti tri naslova.
38 Prvi, pod naslovom „Razlozi za izražavanje rezervi u odnosu na sigurnost i kvalificirane probne pilote“, obuhvaća točke 78. i 79. odluke žalbenog odbora u kojima isti ukazuje na to da je problem neusklađenosti koji je otkriven u okviru postupka izdavanja certifikata o tipu zrakoplova također relevantan u okviru postupka izdavanja odobrenja uvjeta letenja i da upravljanje helikopterom tipa Robinson R66 zahtijeva prisutnost kvalificiranih probnih pilota, a da pritom činjenica što je FAA zauzela drukčije stajalište ne može dovesti u pitanje tu analizu.
39 Drugi, pod naslovom „Povezanost postupka izdavanja certifikata o tipu zrakoplova i postupka izdavanja odobrenja uvjeta letenja“ sadrži više točaka, od kojih je u dvjema (točke 83. i 84. odluke žalbenog odbora) ponovno istaknuta relevantnost rezervi koje su se pojavile u postupku izdavanja certifikata o tipu zrakoplova. Prema stajalištu EASA‑e, kada ne bi mogla preuzeti te rezerve u postupku izdavanja odobrenja uvjeta letenja, ona ne bi mogla obaviti svoju zadaću osiguranja sigurnosti u zračnom prometu.
40 U trećem, pod naslovom „Neosnovanost rezervi [EASA‑e], neizlaganje tehničkih rezervi, nepoštovanje prava na saslušanje tužitelja i propust pregleda helikoptera“, također se raspravlja o rezervama koje se odnose na sigurnost. Žalbeni odbor ponavlja (točka 87. odluke žalbenog odbora) da je EASA već identificirala dio koji je doveo da izražavanja rezervi, a to je hidraulični sustav za upravljanje helikopterom R66 (točka 5. odluke žalbenog odbora), čiji je projekt bio manjkav, što predstavlja dovoljno obrazloženje, zbog čega nije potrebno daljnje pojašnjenje (točke 87., 90. i 91. odluke žalbenog odbora). Također je naveo da ne shvaća koje je to dodatne tehničke podatke tužitelj htio dobiti, s obzirom na to da nije mogao izmijeniti navedeni akt (točke 87. i 88. odluke žalbenog odbora).
41 U odnosu na tužiteljev argument, prema kojemu se nije mogao očitovati o predmetnim tehničkim specifikacijama, na primjer tako da bi otklonio neki uzrok neispravnosti ili tako da ukazao na beznačajnost opasnosti potonje, navedeno je da se pitanje udovoljava li obrazloženje akta uvjetima iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju, već i na svoj kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje. Predmetna institucija pogotovo nije dužna očitovati se o svim argumentima koji su pred njom istaknuti, već je dovoljno da iznese činjenice i pravna razmatranja koja su od presudne važnosti za strukturu odluke (presude od 14. veljače 1990., Delacre i dr./Komisija, C‑350/88, Zb., EU:C:1990:71, točka 16., i od 8. srpnja 2004., Technische Glaswerke Ilmenau/Komisija, T‑198/01, Zb., EU:T:2004:222, točke 59. i 60.).
42 Kao društvo koje djeluje u području civilnog zrakoplovstva i koje je ekskluzivni zastupnik za Njemačku Robinson Helicopter Company, tužitelj ne može zanemariti točno određene tehničke specifikacije uređaja kojeg je stekao od istog, a osobito ne činjenicu da je FAA izdala certifikat tipa zrakoplova za helikopter Robinson R66 pod uvjetom izuzeća (FAA izuzeće br. 9589) neprimjenjujući norme koje se inače primjenjuju. Budući da je EASA istaknula slične rezerve, iako utemeljene na različitim zaključcima, tužitelj je mogao istaknuti svoje argumente u odnosu na to pitanje, što je on i napravio, a što je razvidno iz postupka koji se vodio pred žalbenim odborom.
43 Iz svega navedenog proizlazi da prvi tužbeni razlog valja odbiti, dijelom kao nerelevantan, a dijelom kao neosnovan.
– Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu prava na saslušanje, koje je zaštićeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje o temeljnim pravima
44 Tužitelj na više mjesta u tužbi ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na saslušanje, koje je zaštićeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje o temeljnim pravima. Prije svega smatra da je EASA povrijedila njegovo pravo na saslušanje tako što je utemeljila svoju odluku o odbijanju zahtjeva za odobrenje uvjeta letenja na podacima koji su dostavljeni u postupku izdavanja certifikata o tipu zrakoplova za helikopter tipa Robinson R66, iako nije sudjelovala u tom postupku i iako joj ti podaci nisu bili dostavljeni. Nadalje navodi da to što je u prvotnoj odluci bilo ukazano na činjenicu da je postupak izdavanja certifikata o tipu zrakoplova još bio u tijeku, i da se zbog toga nije moglo izdati odobrenje uvjeta letenja, predstavlja samo po sebi povredu toga prava, kao i pozivanje na interna pravila EASA‑e radi opravdanja odluke o odbijanju zahtjeva da joj se dostavi više podataka koji se odnose na provedena ispitivanja. Konačno, ističe da time što se pozvala na pojedinačne neispravnosti hidrauličnog sustava, a da pritom nije precizno navela na koje nepravilnosti se to odnosi, EASA je lišila tužitelja prava na saslušanje jer se on nije mogao očitovati o predmetnim tehničkim specifikacijama, na primjer tako što bi otklonio neki uzrok neispravnosti ili tako što bi ukazao na beznačajnost opasnosti potonje.
45 Valja ponoviti da sukladno uvjetima iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje o temeljnim pravima svaka osoba ima pravo na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.
46 Valja najprije navesti da je postupak odlučivanja EASA‑e osmišljen upravo zato da se to načelo poštuje: u biti, kao što je navedeno u točkama 22. do 32. ove presude, samo se konačna odluka, odnosno odluka žalbenog odbora, može osporavati pred Općim sudom, a žalbeni odbor prije toga prikuplja pisana očitovanja fizičke ili pravne osobe na koju se to odnosi kao i njena usmena očitovanja tijekom rasprave.
47 Nije sporno da je u konkretnom slučaju ta rasprava održana 13. rujna 2012. i da je tužitelj mogao na raspravi istaknuti sve svoje prigovore koji su se odnosili na navodnu neispravnost hidrauličnog sustava.
48 Tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na saslušanje nije stoga osnovan.
49 Budući da se tužiteljevi argumenti odnose na njegovo pravo na saslušanje prije donošenja prvotne odluke, valja navesti da oni nisu relevantni i da je samo odluka žalbenog odbora podvrgnuta nadzoru zakonitosti koju provodi Opći sud, kao što je to istaknuto u točki 46. ove presude.
50 U okviru tog tužbenog razloga tužitelj se također poziva na argumentaciju koja se odnosi na pravo svake osobe na pristup svojem spisu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne [članak 41. stavak 2. točka (b) Povelje o temeljnim pravima] i prava na pristup dokumentima.
51 U odnosu na to valja ponoviti da su pravo na pristup spisu (po definiciji spisu tužitelja) i pravo na pristup dokumentima (u konkretnom slučaju dijelovi spisa EASA‑e koji se odnose na zahtjev za izdavanje certifikata o tipu zrakoplova koji je podnio Robinson Helicopter Company u kojima su istaknute rezerve u pogledu rada hidrauličnog sustava upravljanja) uređeni različitim odredbama, ali u svakom slučaju pretpostavljaju podnošenje zahtjeva u tom smislu.
52 Međutim, tužitelj nije podnio zahtjev za pristup svom spisu te je zbog toga neosnovan argument koji se odnosi na navodnu povredu prava na pristup navedenom spisu. Osim toga, sadržaj toga spisa bio je izložen u postupku pred žalbenim odborom, osobito ono što se odnosi na razloge odbijanja zahtjeva za izdavanje odobrenja uvjeta letenja.
53 U odnosu na pristup dokumentima koji su dostavljeni ili primljeni u okviru postupka izdavanja certifikata o tipu zrakoplova, koji je pokrenut na temelju zahtjeva Robinson Helicopter Company, točno je to da je EASA ukazala tužitelju u dva navrata da joj njezina interna pravila priječe da dostavi trećim osobama pojedinosti vezane uz ispitivanje u postupku izdavanja certifikata. Valja međutim naglasiti da je, s jedne strane, EASA bila dužna samoinicijativno izložiti tužitelju samo pravne i činjenične razloge koji opravdavaju odluku koju je namjeravala donijeti i da je, s druge strane, tužitelj bio dužan, ako je smatrao da je to osnovano, podnijeti zahtjev za pristup dokumentima sukladno Uredbi (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), s obzirom na to da se sukladno članku 58. stavku 1. i 3. Uredbe br. 216/2008, kako je izmijenjena, Uredba br. 1049/2001 primjenjuje na EASA‑u te se na tom temelju fizičke i pravne osobe mogu obratiti istoj. Valja naglasiti da takav zahtjev, koji bi sadržavao tužiteljev upit o konkretnim dokumentima i dijelovima spisa u koje je želio izvršiti uvid, nije bio podnesen.
54 Argument koji se temelji na nezakonitosti propusta dostave predmetnih dokumenata i dijelova spisa ne može se stoga prihvatiti. Stoga, budući da su odbijeni argumenti koji su istaknuti u okviru drugog tužbenog razloga i koji se odnose na povredu obveze obrazlaganja, drugi tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.
– Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu Uredbe br. 1702/2003, kao glavni razlog, zbog toga što je EASA nadležna i, podredno, zbog toga što je počinila očite pogreške u ocjeni, te četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na prenošenje tereta dokaza
55 Treći i četvrti tužbeni razlog valja ispitati zajedno, s obzirom na to da ocjena njihove osnovanosti ovisi o tumačenju odredbi koje se primjenjuju u konkretnom slučaju.
56 Najprije valja pojasniti da se na konkretan spor primjenjuje Uredba br. 216/2008 s izmjenama prema Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća (EZ) br. 1108/2009 od 21. listopada 2009. o izmjeni Uredbe br. 216/2008 i stavljanju izvan snage Direktive 2006/23/EZ (SL L 309, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 16., str. 223.).
57 U Uredbi br. 216/2008, kako je izmijenjena, u članku 5. stavku 1. načelno je određeno da zrakoplovi koji potpadaju u područje primjene moraju ispunjavati bitne zahtjeve u pogledu plovidbenosti. U članku 5. stavku 2. točkama (a) i (c) Uredbe br. 216/2008, kako je izmijenjena, propisano je da proizvodi moraju imati certifikat tipa i da se nijedan zrakoplov ne može upotrebljavati bez valjane svjedodžbe o plovidbenosti.
58 Kao iznimka od tog pravila, u članku 5. stavku 4. točki (a) Uredbe br. 217/2008, kako je izmijenjena, propisano je da se dopuštenje za letenje (engleski: permit to fly) može izdati za zrakoplov za koji nije izdan nikakav certifikat tipa „ako se dokaže da se zrakoplovom može, zadovoljavajući sve sigurnosne kriterije, obaviti osnovni let“.
59 Nadalje, prilog Uredbi br. 1702/2003, kako je izmijenjena [zamijenjena Uredbom Komisije (EU) br. 748/2012 od 3. kolovoza 2012. o utvrđivanju provedbenih pravila za certifikaciju plovidbenosti i ekološku certifikaciju zrakoplova i s njima povezanih proizvoda, dijelova i uređaja te za certifikaciju projektnih i proizvodnih organizacija (JO L 224, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 24., str. 47.)], sadrži u dijelu 21. pod naslovom „Certifikacija zrakoplova i s njima povezanih proizvoda, dijelova i uređaja te projektnih i proizvodnih organizacija“, odjeljku A pod naslovom „Tehnički zahtjevi“, pododjeljku P pod naslovom „Dozvola za letenje“ odredbe koje se među ostalim odnose na zahtjev za izdavanje dopuštenja za letenje (engleski: application for permit to fly) i na zahtjev za izdavanje certifikata plovidbenosti (engleski: application for approval of flight conditions).
60 U točki 21A.701 priloga Uredbe br. 1702/2003 pod naslovom „Područje primjene“ propisano je:
„a) U skladu s ovim pododjeljkom izdaju se dozvole za letenje za zrakoplove koji ne ispunjavaju ili za koje još nije dokazano da ispunjavaju odgovarajuće zahtjeve vezane uz plovidbenost, ali mogu sigurno letjeti pod utvrđenim uvjetima i u sljedeće svrhe:
[…]
6. letenje zrakoplovima radi prihvaćanja od strane kupca;
[…]
9. istraživanje tržišta, uključujući osposobljavanje osoblja kupca;
10. izložbe i aeromitinzi;
11. letenje zrakoplovom do mjesta na kojem će se obaviti održavanje ili provjera plovidbenosti, ili do mjesta skladištenja;
[…]
b) U ovom se pododjeljku uspostavljaju postupci za izdavanje dozvola za letenje i odobravanje povezanih uvjeta za let, te se utvrđuju prava i obveze podnositelja zahtjeva za te dozvole i odobrenja uvjeta za let, ili njihove nositelje.“
61 U točki 21A.707 priloga Uredbi br. 1702/2003 pod naslovom „Zahtjevi za dozvolu za letenje“ navedeno je kako slijedi:
„[…]
c) Kada u vrijeme podnošenja zahtjeva za dozvolu za letenje uvjeti za let nisu odobreni, zahtjev za odobrenje uvjeta za let podnosi se u skladu s točkom 21A.709.“
62 Prema sadržaju točke 21A.708 priloga Uredbi br. 1702/2003 pod naslovom „Uvjeti za let“:
„Uvjeti za let uključuju:
a) konfiguraciju/konfiguracije za koju/koje je zatražena dozvola za letenje;
b) sve uvjete ili ograničenja potrebne za sigurno operiranje zrakoplovom, uključujući:
1. uvjete ili ograničenja u pogledu plana puta ili zračnog prostora ili oboje, koji se zahtijevaju za let/letove;
2. uvjete i ograničenja u pogledu letačke posade koja upravlja zrakoplovom;
3. ograničenja u pogledu prijevoza osoba, koje nisu letačka posada;
4. operativna ograničenja, posebne postupke ili tehničke uvjete koji se moraju ispuniti;
5. posebni program probnog leta (ako je to primjenjivo);
6. posebne postupke u pogledu kontinuirane plovidbenosti, uključujući upute za održavanje, i režim u skladu s kojim će se oni provoditi;
c) dokaz da se zrakoplovom može izvesti siguran let pod uvjetima ili ograničenjima iz točke (b);
d) metodu koja se koristi za nadzor konfiguracije zrakoplova, kako bi se utvrđeni uvjeti i dalje ispunjavali.“
63 U točki 21A.709 priloga Uredbi br. 1702/2003 pod naslovom „Zahtjev za odobrenje uvjeta za let“ također se navodi:
„a) U skladu s točkom 21A.707 podtočkom (c) i kada podnositelju zahtjeva nije odobrena povlastica da može odobravati uvjete za let, zahtjev za odobrenje uvjeta za let podnosi se:
1. [EASA‑i], kada se odobrenje uvjeta za let odnosi na sigurnost projekta, u obliku i na način koji je utvrdila [EASA]; ili
2. nadležnim tijelima, kada se odobrenje uvjeta za let ne odnosi na sigurnost projekta, u obliku i na način koji je utvrdilo to nadležno tijelo.
b) Svaki zahtjev za odobrenje uvjeta za let uključuje:
1. predložene uvjete za let;
2. dokumentaciju koja podržava te uvjete; i
3. izjavu da zrakoplov može sigurno letjeti pod uvjetima ili ograničenjima iz točke 21A.708 podtočke (b).“
64 U točki 21A.710 priloga Uredbi br. 1702/2003 pod naslovom „Odobrenje uvjeta za let“ propisano je:
„a) Kada se odobrenje uvjeta za let odnosi na sigurnost projekta, uvjete za let odobrava:
1. [EASA]; ili
2. propisno odobrena projektna organizacija, u skladu s povlasticom iz točke 21A.263 podtočke (c) stavka 6.
b) Kada se odobrenje uvjeta za let ne odnosi na sigurnost projekta, uvjete za let odobrava nadležno tijelo ili propisno odobrena [‘propisno’, sukladno Prilogu Uredbi br. 748/2012] organizacija, koja također izdaje i dozvolu za letenje.
c) Prije odobravanja uvjeta za let [EASA‑i], nadležnom tijelu ili odobrenoj organizaciji treba na zadovoljavajući način dokazati da zrakoplov može sigurno letjeti pod utvrđenim uvjetima i ograničenjima. [EASA] ili nadležno tijelo mogu u tu svrhu provesti, ili zahtijevati od podnositelja zahtjeva da provede sve potrebne inspekcijske preglede ili ispitivanja.“
65 Na temelju ispitivanja tih odredbi može se zaključiti, kao prvo, da se dozvola za letenje traži za zrakoplove koji ne ispunjavaju ili za koje još nije dokazano da ispunjavaju odgovarajuće zahtjeve vezane uz plovidbenost, ali mogu sigurno letjeti pod utvrđenim uvjetima i u točno određene svrhe i , kao drugo, da se ne može izdati dozvola za letenje bez prethodnog izdavanja odobrenja uvjeta za let.
66 Tužitelj, koji je podnio samo zahtjev za odobravanje uvjeta za let, kako bi dodatno dobio dozvolu za letenje, sukladno uvjetima iz točke 21A.701, točke (a) priloga Uredbi br. 1702/2003, nalazi se u položaju imatelja zrakoplova koji ne ispunjavaju ili za koje još nije dokazano da ispunjavaju odgovarajuće zahtjeve vezane uz plovidbenost. Nije stoga točno da je EASA bila dužna u prvotnoj odluci vezati odluku o zahtjevu za izdavanje certifikata plovidbenosti odlukom o zahtjevu koji je podnio Robinson Helicopter Company za ishođenje certifikata tipa za helikopter tipa Robinson R66, s obzirom na to da bi zbog izdavanja tog certifikata zahtjev za izdavanje svjedodžbe plovidbenosti postao bespredmetan da je zrakoplov udovoljavao primjenjivim uvjetima o plovidbenosti.
67 Štoviše, iz rasprave proizlazi da je nakon određenog broja izmjena, čiji je cilj bio popraviti nepouzdanost hidrauličnog sustava helikoptera tipa Robinson R66, Robinson Helicopter Company ishodio, nakon donošenja odluke žalbenog odbora, traženi certifikat tipa zrakoplova.
68 Međutim, kao što je to Opći sud u više navrata istaknuo, on nije nadležan za odlučivanje o prvotnoj odluci nego o odluci žalbenog odbora. Navedena odluka ima drukčije obrazloženje od onoga u prvotnoj odluci. Žalbeni odbor je u prvom dijelu naveo da „načelno prihvaća tužiteljevo stajalište“, da je postupak izdavanja certifikata tipa zrakoplova različit od „postupka izdavanja certifikata plovidbenosti“ (točka 81. odluke žalbenog odbora), te je u nastavku naglasio da EASA nije prihvatila stajalište da zbog rezervi koje su istaknute u okviru postupka izdavanja certifikata tipa valja automatski odbiti izdavanje svjedodžbe o plovidbenosti, već je naveo samo to da su „važne rezerve koje je našao u odnosu na izdavanje certifikata tipa također relevantne za postupak izdavanja svjedodžbe o plovidbenosti“ (točka 83. odluke žalbenog odbora), što agencija čija je zadaća osigurati sigurnost zračnog prometa može osnovano isticati (točka 84. odluke žalbenog odbora).
69 Neovisno o tome što sadržaj prvotne odluke omogućuje tumačenje koje joj daje žalbeni odbor, valja navesti da su razlozi koje je dao isti točni, s obzirom na to da sukladno točki 21A.710, točki (c) priloga Uredbi br. 1702/2003 EASA mora prije nego što odobri uvjete za let provjeriti može li „zrakoplov sigurno letjeti pod utvrđenim uvjetima“. On je stoga osnovano utemeljio svoju odluku o rezervama koje su istaknute u okviru postupka izdavanja certifikata tipa kad su rezerve takve naravi da dovode u pitanje tu mogućnost sigurnog letenja, protivno onome što tvrdi tužitelj (stavci 8. i 9., strana 21. tužbe). Naime, rezerve koje su prepreka izdavanju certifikata tipa nisu nužno takve da isključuju mogućnost zrakoplova da sigurno leti i, prema tome, da može biti predmet postupka o izdavanju svjedodžbe o plovidbenosti.
70 Tako odlučujući žalbeni odbor nije pogrešno primijenio pravo.
71 U ovom dijelu valja ponajprije utvrditi koje su ovlasti EASA‑e u odnosu na ocjenu sposobnosti zrakoplova za sigurno letenje, nadalje, tko snosi teret dokaza u odnosu na to i, konačno, kakav nadzor mora Opći sud provesti u odnosu na ocjenu koju je donijela EASA s obzirom na navedenu sposobnost.
72 Kao prvo, u odnosu na utvrđenje naravi dosega ovlasti EASA‑e u odnosu na ocjenu sposobnosti zrakoplova za sigurno letenje i za odlučivanje o izdavanju ili odbijanju izdavanja svjedodžbe o plovidbenosti relevantne su odredbe koje su navedene u točkama 62. do 64. ove presude.
73 Iz njih proizlazi da, s obzirom na uvjete za letenje koje je dostavio podnositelj zahtjeva, koji moraju biti potvrđeni prije podnošenja zahtjeva za dopuštenje letenja, koji isključuje da se načelno traži postojanje valjane svjedodžbe o plovidbenosti, nadležno tijelo [EASA ili odgovarajuća odobrena organizacija, kada je svjedodžba o plovidbenosti povezana s metodom rada, kao što to proizlazi iz točke 21A.710, točke (a) priloga Uredbi br. 1702/2003], „mora provjeriti da zrakoplov može sigurno letjeti pod utvrđenim uvjetima“ i „može provesti ili zatražiti od podnositelja zahtjeva da provede potrebna ispitivanja i testiranja u tom smislu“ [točka 21A.710, točka (c) priloga Uredbi br. 1702/2003].
74 Tumačenje te odredbe dovodi do zaključka da, suprotno onome što tvrdi tužitelj, EASA nije vezana, već ima ovlast koja joj ostavlja marginu prosudbe u odnosu na složena tehnička pitanja, i to da utvrdi može li zrakoplov sigurno letjeti (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, Zb., EU:T:2007:289, točka 88. i navedenu sudsku praksu).
75 Zaključak koji izvodi tužitelj iz sadržaja točke 21A.701, točke (a) priloga Uredbi br. 1702/2003, osobito iz formulacije „izdaju se“, ne može se prihvatiti zbog dva razloga: s jedne strane, ta se formulacija ne odnosi na odobravanje uvjeta za let već na dozvole za letenje, glede kojih je ponovljeno da te dozvole pretpostavljaju da su uvjeti za let prethodno odobreni; s druge srane, navodna obveza koju ima nadležno tijelo da odobri uvjete za let postoji tek nakon što je tijelo procijenilo da predmetni zrakoplov može sigurno letjeti u smislu navedene točke, što zapravo znači da je odobravanje puka posljedica pozitivne ocjene koju je donijelo nadležno tijelo.
76 Slijedom toga, iz točke 21A.701. točke (a) priloga Uredbi br. 1702/2003 ne može se izvesti zaključak da je EASA vezana odlukom i, pod pretpostavkom da je to slučaj, ta odredba ne uređuje postupak koji bi bio relevantan za takav slučaj, zbog čega je navod o povredi bespredmetan.
77 Nadalje, ovlast diskrecijske ocjene iz točke 21A.710. točke (a) priloga Uredbi br. 1702/2003 uređena je u korist EASA‑e ili odgovarajuće odobrene organizacije u točno određenim okolnostima, i to onima kad se javlja pitanje sigurnosti u metodologiji rada koje je već utvrđeno kao takvo u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenje uvjeta za let.
78 Širina zahvata provjere sposobnosti zrakoplova za sigurno letenje u takvom kontekstu proizlazi iz činjenice da EASA „može provesti ili zatražiti od podnositelja zahtjeva provođenje svih potrebnih ispitivanja ili testiranja u tom smislu“ (vidjeti točke 64. i 72. ove presude). Stoga tužitelj ne može osnovano tvrditi (kraj stavka 5. i stavak 6., strana 20. tužbe) da je EASA bila dužna provesti ili dati provesti sva potrebna ispitivanja ili testiranja, s obzirom na to da iz samog teksta točke 21A.710, točke (c) priloga Uredbi br. 1202/2003 proizlazi da se radi o mogućnosti, a ne o obvezi.
79 Stoga se EASA može pozvati, pod uvjetom da to pravilno navede u obrazloženju svoje odluke, na sve elemente kojima raspolaže koji su takvi da potvrđuju njezinu ocjenu u pogledu predmetne sigurnosti zrakoplovnog prometa, primjerice pozivajući se na dokumentaciju koja je istaknuta u prilog uvjetima leta [točka 21A.709, točka (b), 2) priloga Uredbi br. 1702/2003], i nije dužna provesti ili naložiti provedbu ispitivanja ili testiranja ako smatra da ima dovoljno elemenata za odluku.
80 Kao drugo, u odnosu na teret dokaza, valja naglasiti da je mehanizmom koji je uspostavljen za izdavanje svjedodžbe o plovidbenosti prenesen teret dokaza na podnositelja zahtjeva koji je dužan dostaviti „dokaz da se zrakoplovom može izvesti siguran let pod uvjetima ili ograničenjima“ koji su tamo navedeni [točka 21A.708, točka (c) priloga Uredbi br. 1702/2003], među kojima se nalaze uvjeti i ograničenja u pogledu letačke posade koja upravlja zrakoplovom [točka 21A.708, točka (b), 2 priloga Uredbi br. 1702/2003 te operativna ograničenja, posebne postupke ili tehničke uvjete koji se moraju ispuniti [točka 21A.708, točka (b), 4 priloga Uredbi br. 1702/2003].
81 Zahtjevi za izdavanje uvjeta za let moraju biti popraćeni, kao što je to navedeno u točki 63. ove presude, dokumentacijom koja potkrepljuje te uvjete i izjavom da zrakoplov može sigurno letjeti pod navedenim uvjetima [točka 21A.709, točka (b), 2) i 3) priloga Uredbi br. 1702/2003].
82 EASA dakle na temelju elemenata koje dostavlja podnositelj zahtjeva mora utvrditi u okviru predmetnog postupka može li zrakoplov sigurno letjeti.
83 Iz toga proizlazi, kao prvo, da odredbe koje omogućuju izdavanje svjedodžbe o plovidbenosti i čija je narav takva da odstupa od potrebe postojanja valjane svjedodžbe o plovidbenosti treba strogo tumačiti (vidjeti u tom smislu analogijom presude od 15. prosinca 1993., Charlton i dr., C‑116/92, Zb., EU:C:1993:931, točka 20., od 20. rujna 2008.; Weber, C‑1/07, Zb., EU:C:2008:640, točka 29. i navedenu sudsku praksu; i od 4. listopada 2012., Finnair, C‑22/11, EU:C:2012:604, točka 3. i navedenu sudsku praksu).
84 Nadalje proizlazi, kao drugo, da podnositelj zahtjeva koji nije uz zahtjev za izdavanje svjedodžbe o plovidbenosti podnio dovoljno dokaznih elemenata ne može osnovano tražiti od EASA‑e da utvrdi tu nedostatnost i da mu dostavi tehničke i znanstvene podatke kojima raspolaže prije odbijanja navedenog zahtjeva.
85 U konkretnom slučaju, iz zahtjeva za izdavanje svjedodžbe o plovidbenosti od 10. siječnja 2012., koji je podnesen putem EASA‑inog obrasca 37 (prilog 6. tužbe), proizlazi da je u rubrici 4.3 navedenog obrasca, koja je u uputama navedena kao najvažniji dio obrasca s obzirom na to da se odnosi na opis neusklađenosti u odnosu na primjenjive uvjete plovidbenosti, tužitelj naveo samo to da je zrakoplov certificiran od strane FAA‑a, kao što je to također navedeno u točki 4. odluke žalbenog odbora, i da je u tijeku postupak povodom zahtjeva za izdavanje certifikata tipa kod EASA‑e. U odnosu na to valja navesti da je tužitelj navodima danima u rubrici 3.4. navedenog obrasca dao pogrešne podatke EASA‑i tako što je naveo da zahtjev nije povezan s prijedlogom za certificiranje koji je bio u tijeku. Ostaje činjenica da tužitelj nije istaknuo postojanje problema glede sigurnosti. U prilogu zahtjevu za izdavanje svjedodžbe o plovidbenosti od 10. siječnja 2012., u rubrici 7. pod nazivom „Uvjeti/ograničenja“, također se navodi potreba upućivanja na priručnik pilota helikoptera tipa Robinson R66, na priručnik o održavanju tog zrakoplova i na upute koje se odnose na održavanje plovidbenosti.
86 Slijedom toga, budući da nije dostavio precizne dokazne elemente koji se odnose na sposobnost helikoptera tipa Robinson R66 za siguran let osim onoga da postoji certifikat koji je izdala FAA, tužitelj ne može osnovano tvrditi da je EASA prenijela teret dokaza tako što je utvrdila njihov izostanak i što je istaknula vlastita tehnička i znanstvena saznanja njemu na štetu na dan donošenja odluke žalbenog odbora u odnosu na probleme koji su utvrđeni kod navedenog helikoptera u okviru postupka izdavanja certifikata tipa, postupka na koji je sam tužitelj ukazao.
87 Stoga je osnovano navedeno u točki 61. odluke žalbenog odbora da je na tužitelju teret dokaza u odnosu na navode koji se odnose na sigurnost helikoptera tipa Robinson R66.
88 Kao treće, u odnosu na postojanje očite pogreške u ocjeni koju je navodno počinio žalbeni odbor, uvodno valja utvrditi koja je narav nadzora koji obavlja sud Unije u odnosu na odluke EASA‑e, kao što su odluke žalbenog odbora.
89 Ponovno valja istaknuti da su složene tehničke ocjene podložne strogom nadzoru suda Unije (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu Microsoft/Komisija, točka 74. supra, EU:T:2007:289, točka 88. i navedena sudska praksa, presuda od 7. veljače 2013., EuroChem MCC/Vijeće, T‑459/08, EU:T:2013:66, točka 36.), što podrazumijeva, kako je to osnovano naveo tužitelj u podrednom zahtjevu, da potonji vrši provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti utvrđenih činjenica uzetih u obzir pri osporavanom izboru, nepostojanja očitih pogrešaka u ocjeni činjenica ili nepostojanja zlouporabe ovlasti (presuda Microsoft/Komisija, točka 74. supra, EU:T:2007:289, točka 87. i već citirana EuroChem MCC/Vijeće, EU:T:2013:66, točka 37.).
90 Budući da ocjena sposobnosti zrakoplova za sigurno letenje podrazumijeva složenu tehničku ocjenu, valja presuditi da nadzor zakonitosti u odnosu na nju potpada pod ograničen nadzor suda Unije. Sadržaj točke 21A.710, točke (c) priloga Uredbi br. 1702/2003, koji ne daje nikakvo pojašnjenje o postupanjima koje EASA treba poduzeti i kriterijima koje mora usvojiti kod „provjere može li zrakoplov sigurno letjeti pod utvrđenim uvjetima i ograničenjima“, naglašava postojanje široke ovlasti diskrecijske ocjene EASA‑e. I usporedba više jezičnih verzija te odredbe, koju je EASA izvršila (točka 49. odgovora na tužbu), potkrjepljuje tu analizu; njemačka, španjolska, nizozemska i engleska verzija nalažu EASA‑i „dužnost da se uvjeri“ da je zrakoplov sposoban za sigurno letenje. Stoga je sud Unije dužan ispraviti eventualno postojanje očite pogreške u ocjeni.
91 Najprije valja navesti da takva pogreška nije počinjena time što EASA nije naručila ispitivanje ili testiranje. Zapravo, kao što je to ponovljeno u točki 64. ove presude, EASA‑i je dopušteno da ne provede provjere kada smatra da i bez provođenja dokaza može zaključiti da sposobnost zrakoplova za sigurno letenje nije dokazana. U predmetnom slučaju, imajući u vidu, s jedne strane, da u zahtjevu za izdavanje svjedodžbe o plovidbenosti nije naveden nijedan sigurnosni problem, iako se on, kad je to slučaj, prijavljuje u postupku ispitivanja sigurnosti helikoptera tipa Robinson R66 u odnosu na projekt (vidjeti točku 84. ove presude), i, s druge strane, dvojbi koje je EASA imala u odnosu na pouzdanost hidrauličnog sustava za upravljanje letom zrakoplova zbog problema koje je uočila u okviru postupka izdavanja certifikata o tipu zrakoplova, žalbeni odbor je mogao osnovano odbiti tužiteljev zahtjev upravo ističući razloge koji su preuzeti iz potonjeg postupka, suprotno onome što smatra tužitelj, a da pritom nije bio dužan provesti ispitivanje ili testiranje.
92 Nadalje, tužitelj ističe da je hidraulični sustav helikoptera tipa Robinson R66 isti kao i onaj koji se od 1995. koristi u helikopteru tipa Robinson R44, koji leti u Europi na temelju certifikata tipa koji je izdala EASA. Tužitelj smatra da je EASA počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je odbila izdati odobrenje o uvjetima leta za helikopter tipa Robinson R66.
93 U odnosu na to valja prije svega podsjetiti da postupak izdavanja odobrenja uvjeta za let po definiciji pretpostavlja nepostojanje valjane svjedodžbe o plovidbenosti. Međutim, budući da nije sporno da ta svjedodžba nije postojala na dan donošenja odluke žalbenog odbora, za helikopter tipa Robinson R66 nije izdan certifikat tipa, i bez toga bi postupak o kojemu se raspravlja u glavnom postupku bio bespredmetan. Odobrenje uvjeta leta se po naravi stvari izdaje za svaki zrakoplov i činjenica da je za drugi zrakoplov, koji ima navodno slične karakteristike kao zrakoplov na koji se odnosi zahtjev za izdavanje odobrenja uvjeta leta, izdan certifikat tipa nema nikakav utjecaj na zakonitost odluke žalbenog odbora.
94 Kao drugo i u svakom slučaju, iz spisa proizlazi (prilog 17. tužbi) da je certifikat tipa od 21. travnja 2010. koji je izdan za helikopter tipa Robinson R44 izdan na temelju članka 2. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 1702/2003, koji u određenim slučajevima dopušta državama članicama da, ako su do 28. rujna 2008. izrazile želju da ne primjenjuju dio 21. priloga navedenoj uredbi (dio koji sadrži najvažnije odredbe relevantne za konkretan slučaj, kao što to proizlazi iz točaka 59. do 64. ove presude) mogu taj dio zamijeniti prikladnim nacionalnim propisom. Dakle, primjenom nacionalnog propisa države članice EASA je izdala certifikat tipa s danom 21. travnja 2010., a ne na temelju prava Unije, odnosno na temelju odredbi koji se primjenjuju na predmetni spor. Stoga tužitelj ne može s uspjehom isticati certifikat koji se temelji na tehničkoj stručnosti EASA‑e, osobito u odnosu na hidraulični sustav za upravljanje helikopterom tipa Robinson R44, za tvrdnju da je potonja počinila očitu pogrešku u ocjeni time što nije izdala odobrenje uvjeta leta za helikopter tipa Robinson R66 s obzirom na to da se EASA ograničila, kako joj to nalaže članak 2. stavak 3. točka (a) Uredbe br. 1702/2003, na primjenu prikladnog nacionalnog propisa.
95 Konačno, valja naglasiti da je EASA, koja je dužna, kako je to naglašeno u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 1702/2003, kako je izmijenjena, utvrditi i održati „visoku jedinstvenu razinu sigurnosti civilnog zrakoplovstva u Europi“, u odnosu na propis o sigurnosti koji namjerava primijeniti u odnosu na zrakoplove fizičkih ili pravnih osoba s boravištem ili sjedištem na području Europske unije, nije vezana eventualnim nižim standardima tijela trećih država članica koja su nadležna za uređenje sigurnosti u zrakoplovnom prometu kao što je FAA.
96 U konkretnom slučaju, međunarodne konvencije, osobito Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu potpisana u Chicagu (Illinois, Sjedinjene Američke Države) 7. prosinca 1944., koju su ratificirale sve države članice Unije, ne protive se da potonje donesu stroža pravila o sigurnosti koja se odnose na vlastite zrakoplove od onih koja se primjenjuju u drugim državama strankama navedene konvencije, kao što su Sjedinjene Američke Države. Certifikat tipa koji je izdala FAA (prilog B1 odgovoru na tužbu) nije stoga pravno obvezujući za EASA‑u.
97 U svakom slučaju, na temelju ocjene certifikata tipa proizlazi da je hidraulični sustav helikoptera tipa Robinson R66 potvrđen samo s obzirom na izuzeće nekih sigurnosnih zahtjeva, kao što to navodi EASA u točki 2. odgovora na tužbu, koja je i htjela primijeniti te zahtjeve. Stoga ni u tom dijelu žalbeni odbor nije počinio očitu pogrešku u ocjeni kad je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti certifikat tipa koji je izdala FAA.
98 U odnosu na mogućnost registracije zrakoplova tužitelja pod „N“, što je predstavnik EASA‑e istaknuo prije donošenja odluke žalbenog odbora, valja pobliže navesti da, s jedne strane, ona nije jedan od razloga za navedenu odluku i stoga nema utjecaja na njenu zakonitost i da se, s druge srane, njome samo podsjeća tužitelja da na temelju certifikata tipa zrakoplova koji je izdala FAA može koristiti mogućnost registracije u Sjedinjenim Američkim Državama. Ta uputa stoga ne predstavlja očitu pogrešku u ocjeni.
99 Iz svega navedenog proizlazi da treći i četvrti tužbeni razlog valja odbiti.
– Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave, koje je uređeno u članku 41. Povelje o temeljnim pravima
100 Prema stajalištu tužitelja predmetna povreda se ogleda u činjenici da EASA nije smatrala da je bila dužna provesti kontrolu ili inspekciju svojeg zrakoplova i da se zadovoljila isticanjem rezervi koje je iznijela u okviru postupka izdavanja certifikata tipa.
101 Zbog razloga koji su u okviru odgovora na treći i četvrti tužbeni razlog navedeni u točkama 69. do 99. ove presude također valja odbiti peti tužbeni zahtjev. Naime, imajući u vidu, s jedne strane, to da tužitelj u svom zahtjevu za izdavanje odobrenja uvjeta leta od 10. siječnja 2012. nije naveo nikakve teškoće koje bi se mogle tumačiti kao one koje mogu utjecati na sigurnost zrakoplova i, s druge srane, elemente kojima je EASA raspolagala i do kojih je došla u okviru postupka izdavanja certifikata o tipu zrakoplova, što ne samo da je mogla nego je morala istaknuti, ne može joj se prigovoriti da nije primijenila mogućnost koja joj je dodijeljena da provede ili da da provesti ispitivanje ili testiranje.
102 Slijedom toga valja presuditi da je EASA udovoljila svojoj obvezi da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog predmeta (vidjeti u tom smislu i analogijom presude od 21. rujna 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., EU:C:1991:438, točka 14., i od 30. rujna 2003., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑191/98, T‑212/98 à T‑214/98, Zb., EU:T:2003:245, točka 404.) i da stoga nije ni u kojem dijelu povrijedila načelo dobre uprave.
– Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na navodnoj povredi načela transparentnosti i pravne sigurnosti
103 Opći sud ističe da je predmetni tužbeni razlog naveden u tužbi nakon navoda koji su sadržani pod naslovom „Predmet spora“ i nakon onih koji su navedeni pod naslovom „Osnovanost prve točke žalbenog zahtjeva kojim se traži poništenje [prvotne odluke]“. Tužitelj se ograničio na navod da pobijana odluka „krši, među ostalim, načela dobre uprave, transparentnosti i pravne sigurnosti“.
104 Budući da nepoštovanje dvaju potonjih načela nema odjeka u ostatku tužbe, šesti tužbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten jer ne ispunjava uvjete iz članka 44. stavka 1. točke (c) Statuta Općeg suda.
105 Naime, iz potonje odredbe proizlazi da tužba mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Taj uvjet pretpostavlja da su predmetni navodi dovoljno jasni i precizni i da omogućuju tuženiku pripremanje obrane i Općem sudu da odluči o žalbi, kada je to slučaj, a da pritom ne treba druge podatke u potporu iste.
106 Time tužba mora objasniti u čemu se sastoji tužbeni razlog ili tužbeni razlozi na kojima se temelji, jer puko apstraktno nabrajanje ne udovoljava uvjetima Statuta (presude od 14. svibnja 1998., Mo och Domsjö/Komisija, T‑352/94, Zb., EU:T:1998:103, točka 333., i od 14. siječnja 2009., Kronoply/Komisija, T‑162/06, Zb., EU:T:2009:2, točka 54.).
107 Odbacivanje šestog tužbenog razloga dovodi do odbijanja tužbe za poništenje u cijelosti.
O tužbi zbog propusta
108 Iz članka 50. stavka 1. Uredbe br. 216/2008, kako je izmijenjena, proizlazi da se tužba zbog propusta može podnijeti protiv EASA‑e. Međutim, potonja se može ostvariti samo pod uvjetima predviđenima primarnim pravom, i to člankom 265. UFEU‑a, u kojemu je u drugom i trećem podstavku propisano da je fizičkoj ili pravnoj osobi dopušteno pokrenuti postupak samo ako je dotično tijelo prethodno bilo pozvano da djeluje (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 1959., De Gezamenlijke Steenkolenmijnen in Limburg/Visoko tijelo, 17/57, Zb., EU:C:1959:3, str. 9., 26., i rješenje od 6. veljače 1997., de Jorio/Vijeće, T‑64/96, Zb., EU:T:1997:15, točka 39.).
109 Tužba zbog propusta može se podnijeti Općem sudu samo nakon proteka roka od dva mjeseca računajući od dana tog poziva, u novom roku od dva mjeseca.
110 Na pitanje koje je na raspravio postavio Opći sud da pojasni u čemu se po njegovom mišljenju sastoji taj navodni propust, tužitelj je istaknuo da se on, s jedne strane, sastoji u tome da EASA nije pokrenula stvarni postupak o meritumu zahtjeva za izdavanje odobrenja uvjeta leta za helikopter tipa Robinson R66 (serijski broj 0034) i, s druge strane, u tome da EASA nije provela konkretno ispitivanje zrakoplova.
111 Valja međutim naglasiti da u odnosu na taj navodni dvostruki propust tužitelj nije podnio EASA‑i zahtjev za postupanje te da zahtjev za izdavanje odobrenja uvjeta leta, čak i onaj izmijenjeni, predstavlja samo zahtjev za donošenje upravnog akta. Iz sudske prakse proizlazi da iz zahtjeva mora biti jasno da se od institucije, tijela, ureda ili agencije zahtijeva da donese odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 1986., Usinor/Komisija, 81/85 i 119/85, Zb., EU:C:1986:234, točka 15., i rješenje od 30. travnja 1999., Pescados Congelados Jogamar/Komisija, T‑311/97, Zb., EU:T:1999:89, točka 35.) i da ona čini prethodni akt spornog postupka (vidjeti u tom smislu presude od 13. srpnja 1961., Elz/Visoko tijelo, 22/60 i 23/60, Zb., EU:C:1961:17, str. 357., 375., od 6. svibnja 1986., Nuovo Campsider/Komisija, 25/85, Zb., EU:C:1986:195, točka 8., i već citirano rješenje Pescados Congelados Jogamar/Komisija, EU:T:1999:89, točka 37.).
112 Podredno, i u slučaju da je navedena tužba dopuštena, iz navoda u točkama 69. do 99. i 100. do 102. ove presude proizlazi da je mogla biti samo meritorno odbijena.
113 Slijedom navedenog valja prihvatiti prigovor o nedopuštenosti koji je EASA istaknula u odnosu na tužbu zbog propusta i odbaciti istu kao nedopuštenu.
O tužbi za naknadu štete
114 EASA ističe nedopuštenost tužbe za naknadu štete s obzirom na nedopuštenost drugih dijelova tužbe koji su usmjereni, kao prvo, na poništenje prvotne odluke i, kao drugo, na utvrđenje propusta EASA‑e.
115 U članku 50. stavku 1. Uredbe br. 216/2008, kako je izmijenjena, predviđena je mogućnost utvrđenja odgovornosti EASA‑e zbog štete koju je ona prouzročila u okviru svog postupanja. Tužitelj smatra da mu je time što je prvotna odluka bila nezakonita i što nije bila preinačena ni ukinuta kao i propustom EASA‑e nanesena šteta čiju naknadu traži u visini koju je naveo u tužbi.
116 Budući da se tužba za naknadu štete temelji na navodnoj nezakonitosti odluke žalbenog odbora, valja navesti da nedostaje jedan od uvjeta za pozivanje na izvanugovornu odgovornost Unije. Naime, prema stalnoj sudskoj praksi, iz članka 340. drugog podstavka UFEU‑a proizlazi da pozivanje na izvanugovornu odgovornost Unije i ostvarenje prava na naknadu pretrpjele štete ovisi o ispunjenju svih uvjeta koji se odnose na nezakonito postupanje koje se stavlja na teret institucijama, i to da je šteta stvarno nastala i da postoji uzročna veza između postupanja i navedene štete. Ne može se pozvati na navedenu odgovornost, a da pritom nisu ispunjeni svi uvjeti kojima je podređena obveza naknade štete uređena u članku 340. drugom podstavku UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, Zb., EU:C:2008:476, točke 164. i 165. i navedena praksa.).
117 Kako pobijana odluka nije nezakonita, sud Unije može odbiti tužbu u cijelosti a da pritom nije potrebno ispitati druge uvjete te odgovornosti, naime nastanak stvarne štete i postojanje uzročne veze između djelovanja institucija i nastale štete (vidjeti presudu FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, točka 116. supra, EU:C:2008:476, točka 166. i navedena praksa.).
118 To je slučaj u konkretnom postupku, tužba za poništenje meritorno je odbijena u točki 107. ove presude.
119 Budući da se tužba radi naknade štete temelji na navodnom propustu EASA‑e, nedopuštenost tužbe zbog propusta, u konkretnom slučaju zbog propusta podnošenja zahtjeva za postupanje u smislu članka 265. UFEU‑a, predstavlja prepreku tužiteljevim navodima da je zbog navedenog propusta za njega nastala šteta. Povrh toga, i da je tužba bila dopuštena, bila bi odbijena, kao što je to presuđeno u točki 112. ove presude.
120 Stoga se ne može smatrati da je šteta koju tužitelj procjenjuje da je pretrpio prouzročena propustom EASA‑e.
121 Stoga valja odbiti tužbu radi naknade štete i slijedom toga sve zahtjeve navedene u tužbi.
Troškovi
122 Budući da je EASA podnijela zahtjev za naknadu troškova i da tužitelj nije uspio u postupku, valja primjenom članka 87. stavka 2. Statuta tužitelju naložiti snošenje troškova.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Heli‑Flight GmbH & Co. KG nalaže se snošenje troškova.
D. Gratsias | M. Kancheva | C. Wetter |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 11. prosinca 2014.
Potpisi