PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
22. travnja 2021.(*)
„Žalba – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Borba protiv terorizma – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata – Zamrzavanje financijskih sredstava – Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP – Članak 1. stavci 3., 4. i 6. – Uredba (EZ) br. 2580/2001 – Članak 2. stavak 3. – Zadržavanje organizacije na popisu osoba, skupina i subjekata uključenih u teroristička djela – Uvjeti – Odluka nadležnog tijela – Daljnje postojanje rizika od uključenosti u terorističke aktivnosti – Činjenična osnova odluka o zamrzavanju financijskih sredstava – Odluka o preispitivanju nacionalne odluke na kojoj se temelji prvotno uvrštenje – Obveza obrazlaganja”
U predmetu C‑46/19 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 25. siječnja 2019.,
Vijeće Europske unije, koje zastupaju B. Driessen i S. Van Overmeire, u svojstvu agenata,
žalitelj,
koje podupiru:
Francuska Republika, koju zastupaju A.-L. Desjonquères te B. Fodda i J.-L. Carré, u svojstvu agenata,
Kraljevina Nizozemska, koju zastupaju M. K. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,
intervenijenti u žalbenom postupku,
a druge stranke postupka su:
Kurdistan Workers’ Party (PKK), koji zastupaju A. M. van Eik i T. M. D. Buruma, advocaten,
tužitelj u prvostupanjskom postupku,
Europska komisija, koju zastupaju R. Tricot i T. Ramopoulos te J. Norris, u svojstvu agenata,
Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, koju je zastupao, u početku, S. Brandon, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Nevill, barrister, a zatim F. Shibli i S. McCrory, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. Nevill, barrister,
intervenijenti u prvostupanjskom postupku,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu suca drugog vijeća, A. Kumin, T. von Danwitz (izvjestitelj) i P. G. Xuereb, suci,
nezavisni odvjetnik: P. Pikamäe,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Vijeće Europske unije žalbom traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2018:788), kojom je Opći sud poništio:
– Odluku Vijeća (ZVSP) 2015/521 od 26. ožujka 2015. o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2014/483/ZVSP (SL 2015., L 82, str. 107.);
– Odluku Vijeća (ZVSP) 2015/1334 od 31. srpnja 2015. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2015/521 (SL 2015., L 206, str. 61.), i
– Odluku Vijeća (ZVSP) 2017/1426 od 4. kolovoza 2017. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2017/154 (SL 2017., L 204, str. 95.)
(u daljnjem tekstu zajedno: sporne odluke) i
– Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 125/2014 od 10. veljače 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 714/2013 (SL 2014., L 40, str. 9.);
– Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 790/2014 od 22. srpnja 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 125/2014 (SL 2014., L 217, str. 1);
– Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 2015/513 od 26. ožujka 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 790/2014 (SL 2015., L 82, str. 1.);
– Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 2015/1325 od 31. srpnja 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 2015/513 (SL 2015., L 206, str. 12.);
– Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 2015/2425 od 21. prosinca 2015. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 2015/1325 (SL 2015., L 334, str. 1.);
– Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 2016/1127 od 12. srpnja 2016. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 2015/2425 (SL 2016., L 188, str. 1.);
– Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 2017/150 od 27. siječnja 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 2016/1127 (SL 2017., L 23, str. 3.), i
– Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 2017/1420 od 4. kolovoza 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 2017/150 (SL 2017., L 204, str. 3.);
(u daljnjem tekstu zajedno: sporne uredbe), u dijelu u kojem se te odluke i uredbe (u daljnjem tekstu zajedno: sporni akti) odnose na Kurdistan Workers’ Party (PKK).
Pravni okvir
Rezolucija 1373 (2001) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda
2 Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je 28. rujna 2001. Rezoluciju 1373 (2001) koja sadržava strategije za borbu protiv terorizma svim sredstvima, a posebno protiv njegova financiranja. Točkom 1. podtočkom (c) te rezolucije određuje se, među ostalim, da sve države moraju bez odgađanja zamrznuti financijska sredstva i ostalu financijsku imovinu ili gospodarske izvore osoba koje počine ili pokušaju počiniti teroristička djela ili koje sudjeluju u terorističkim djelima ili pomažu u njihovu izvršenju, subjekata u vlasništvu tih osoba ili pod njihovom kontrolom te osoba i subjekata koji djeluju u ime ili prema uputama tih osoba i subjekata.
3 Navedenom rezolucijom nije predviđen popis imena osoba na koje treba primijeniti te mjere ograničavanja.
Pravo Unije
Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP
4 Vijeće Europske unije je 27. prosinca 2001. radi provedbe Rezolucije 1373 (2001) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 11.).
5 Članak 1. stavci 1., 3., 4. i 6. tog zajedničkog stajališta glase kako slijedi:
„1. Ovo Zajedničko stajalište primjenjuje se sukladno odredbama sljedećih članaka na osobe, skupine i subjekte navedene u Prilogu, a koje su uključene u teroristička djela.
[…]
3. U smislu ovog Zajedničkog stajališta, ,terorističko djelo' jest jedno od sljedećih namjernih djela koje, s obzirom na svoju prirodu ili kontekst, može nanijeti ozbiljnu štetu državi ili međunarodnoj organizaciji te koje se prema nacionalnom pravu utvrđuje kao kazneno djelo počinjeno s ciljem da:
i. značajno zastraši stanovništvo; ili
ii. protuzakonito prisili neku vladu ili međunarodnu organizaciju da izvrši neki čin ili da odustane od njegova izvršenja; ili
iii. ozbiljno destabilizira ili uništi temeljne političke, ustavne, gospodarstvene ili društvene strukture neke države ili međunarodne organizacije:
(a) napadom na život osobe kojim se može prouzročiti smrt;
(b) napadom na fizički integritet osobe;
(c) otmicom ili uzimanjem talaca;
(d) uzrokujući uništavanje širih razmjera vladinih ili javnih zgrada, sustava prijevoza, infrastrukturnih sustava, uključujući i informacijske sustave, fiksne platforme na epikontinentalnom pojasu, javnih mjesta ili privatne imovine, uz moguće ugrožavanje ljudskih života ili uzrokovanje većih gospodarskih gubitaka;
(e) otmicom zrakoplova, brodova i ostalih sredstava javnoga ili robnog prijevoza;
(f) proizvodnjom, posjedovanjem, pribavljanjem, prijevozom, isporukom ili uporabom oružja, eksploziva ili nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja te istraživanjem i razvojem biološkog i kemijskog oružja;
(g) ispuštanjem opasnih tvari, ili uzrokujući požare, eksplozije ili poplave čiji bi učinak bio ugrožavanje ljudskih života;
(h) ometanjem ili prekidanjem opskrbe vodom, strujom ili bilo kojim drugim osnovnim prirodnim resursom, čiji bi učinak bio ugrožavanje ljudskih života;
(i) prijetnjama počinjenja bilo kojeg od djela navedenih pod (a) do (h);
(j) upravljanjem terorističkom skupinom;
(k) sudjelovanjem u aktivnostima terorističke skupine, uključujući pribavljanje podataka ili materijalnih izvora, ili financiranje njezinih aktivnosti na bilo koji način uz punu svijest o tome da će takvo sudjelovanje doprinijeti kažnjivoj djelatnosti skupine.
U smislu ovog stavka, ,teroristička skupina' jest strukturirana skupina koja se sastoji od više od dvije osobe, koja je osnovana u određenom razdoblju te koja sporazumno djeluje u počinjenju terorističkih djela. ,Strukturirana skupina' jest skupina koja nije nasumce osnovana za neposredno počinjenje terorističkog djela i koja ne treba nužno imati formalno definirane uloge za svoje članove, stalno članstvo niti izgrađenu strukturu.
4. Popis u Prilogu sastavlja se na temelju točnih podataka ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja ukazuje na to da je odluku u vezi s tim osobama, skupinama i subjektima donijelo nadležno tijelo, bez obzira je li ta odluka donesena u vezi s pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija, ili na temelju osuda za takva djela. Popisu se mogu dodati osobe, skupine i subjekti za koje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda identificiralo da su povezani s terorizmom i protiv kojih je odredilo sankcije.
U smislu ovog stavka, ,nadležno tijelo’ jest pravosudno tijelo ili, tamo gdje pravosudna tijela nisu nadležna za područje u smislu ovoga članka, ekvivalentno tijelo nadležno za ovo područje.
[…]
6. Imena osoba i subjekata navedenih na popisu redovito se revidiraju, a najmanje jednom u šest mjeseci, kako bi se osiguralo postojanje razloga zadržavanja imena na popisu.”
Uredba (EZ) br. 2580/2001
6 Budući da je za provedbu mjera iz Zajedničkog stajališta 2001/931 na razini Europske unije bila potrebna uredba, Vijeće je donijelo Uredbu (EZ) br. 2580/2001 od 27. prosinca 2001. o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 70., i ispravak SL 2010., L 52, str. 58.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.).
7 Člankom 2. te uredbe predviđeno je:
„1. Osim iznimaka dopuštenih u skladu s člancima 5. i 6.:
(a) sva financijska sredstva, ostala financijska imovina i gospodarski izvori koji pripadaju, ili koje ima u vlasništvu ili drži neka fizička ili pravna osoba, skupina ili subjekt navedeni u popisu iz stavka 3. ovog članka se zamrzavaju;
(b) nikakva financijska sredstva, ostala financijska imovina ili gospodarski izvori nisu dostupni, neposredno ili posredno, u korist neke fizičke ili pravne osobe, skupine ili subjekta uključenog u popis iz stavka 3. ovog članka.
2. Osim iznimaka dopuštenih u skladu s člancima 5. i 6., zabranjeno je pružanje financijskih usluga nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi, skupini ili subjektu navedenom u popisu iz stavka 3. ovog članka ili u njihovu korist.
3. Odlučujući jednoglasno, Vijeće utvrđuje, ispituje i mijenja popis osoba, skupina i subjekata na koje se ova Uredba odnosi, u skladu s odredbama članka 1. stavaka 4., 5. i 6. Zajedničkog stajališta [2001/931]; popis obuhvaća:
i. fizičke osobe koje počine bilo koje terorističko djelo, ili ga pokušaju počiniti, ili u njemu sudjeluju, ili pomažu u njegovu počinjenju;
ii. pravne osobe, skupine ili subjekte koji počine bilo koje terorističko djelo, ili ga pokušaju počiniti, ili u njemu sudjeluju, ili pomažu u njegovu počinjenju;
iii. pravne osobe, skupine ili subjekte koji su u vlasništvu ili pod nadzorom jedne ili više fizičkih ili pravnih osoba, skupine ili subjekta iz točaka i. i ii.; ili
iv. fizičke pravne osobe, skupine ili subjekti koji djeluju u ime ili po nalogu jedne ili više fizičkih ili pravnih osoba, skupina ili subjekata iz točaka i. i ii.”
Okolnosti spora i sporni akti
8 U točkama 1. do 7., 56. do 61. i 81. do 93. pobijane presude Opći sud je sažeo činjenični okvir iz kojeg proizlazi spor koji se pred njim vodi. Što se tiče razmatranja ove žalbe, valja utvrditi sljedeće.
9 Vijeće je 2. svibnja 2002. donijelo Zajedničko stajalište 2002/340/ZVSP o ažuriranju Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL 2002., L 116, str. 75.). Prilogom Zajedničkom stajalištu 2002/340 ažuriran je popis osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene Zajedničkim stajalištem 2001/931 (u daljnjem tekstu: sporni popis) i na njega se, među ostalim, uvrštava ime Kurdistan Workers’ Party (PKK), označeno na sljedeći način: „Kurdistanska radnička stranka (PKK)”. Istoga dana Vijeće je donijelo Odluku 2002/334/EZ o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Odluke 2001/927/EZ (SL 2002., L 116, str. 33.). Tom odlukom ime PKK‑a uvršteno je na popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 korištenjem istih pojmova poput onih upotrijebljenih u spornom popisu.
10 Uvrštenje PKK‑a na taj popis zadržano je, među ostalim, spornim aktima. Od 2. travnja 2004. je na spornom popisu u pogledu PKK‑a navedeno „‚Kurdistanska radnička stranka’ (‚PKK’) (alias ‚KADEK’; alias ‚KONGRA‑GEL’)”.
11 U obrazloženjima koja se odnose na provedbene uredbe br. 125/2014 i 790/2014 (u daljnjem tekstu: akti iz 2014.) Vijeće je opisalo PKK kao subjekt uključen u teroristička djela i koji je od 1984. godine počinio brojne radnje takve prirode koje su uzrokovale smrt više od 30 000 turskih i stranih državljana.
12 Vijeće je navelo da su se terorističke aktivnosti PKK‑a nastavile, unatoč određenom broju primirja koje je potonji jednostrano proglašavao, osobito od 2009. godine. U tom pogledu Vijeće je pojasnilo da teroristička djela koja je počinio PKK uključuju napade bombama, napade raketama, korištenje eksploziva, ubojstva i otmicu turskih građana i stranih turista, uzimanje talaca, napade protiv turskih sigurnosnih snaga i oružane sukobe s njima, napade na naftna postrojenja, javni prijevoz, turska diplomatska, kulturna i komercijalna predstavništva u raznim zemljama, iznude prema turskim građanima koji žive u inozemstvu te druga kaznena djela kojima se željelo financirati njihove aktivnosti. Primjerice, Vijeće je sastavilo popis od 69 incidenata koji su nastupili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011. Slijedom toga, Vijeće je kvalificiralo ta djela, koja je pripisalo PKK‑u, kao „teroristička djela” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.
13 Vijeće je dodalo da je PKK predmet triju nacionalnih odluka, od kojih je prvu donio 29. ožujka 2001. Secretary of State for the Home Department (ministar unutarnjih poslova, Ujedinjena Kraljevina; u daljnjem tekstu: ministar unutarnjih poslova) na temelju UK Terrorism Acta 2000 (Zakon Ujedinjene Kraljevine o terorizmu iz 2000.), kako je dopunjen odlukom od 14. srpnja 2006., koja je stupila na snagu 14. kolovoza 2006. i kojom se smatra da su „KADEK” i „KONGRA‑GEL” drugi nazivi za PKK (u daljnjem tekstu: odluka ministra unutarnjih poslova iz 2001.). Tom odlukom ministar unutarnjih poslova, s obzirom na počinjenje terorističkih djela PKK‑a i na sudjelovanje potonjeg u takvim djelima, zabranio je PKK kao organizaciju uključenu u teroristička djela. Vijeće je pojasnilo da je navedenu odluku redovito preispitivala nacionalna vladina komisija.
14 Druge dvije nacionalne odluke donijela je vlada Sjedinjenih Američkih Država. Radi se, s jedne strane, o odluci kojom se PKK kvalificira kao „inozemna teroristička organizacija”, primjenom odjeljka 219. US Immigration and Nationality Acta (Zakon Sjedinjenih Američkih Država o useljavanju i državljanstvu), kako je izmijenjen, i, s druge strane, o odluci kojom se PKK kvalificira kao „posebno određen svjetski terorist”, primjenom Executive Ordera br. 13 224 (Predsjednički dekret br. 13 224.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: odluke tijela Sjedinjenih Američkih Država). Kad je riječ o tim odlukama tijela Sjedinjenih Američkih Država, Vijeće je istaknulo da je odluka kojom se PKK kvalificira kao „inozemna teroristička organizacija” mogla biti predmet sudskog nadzora, dok je ona kojom se PKK kvalificira kao „posebno određen svjetski terorist” mogla istodobno dovesti i do upravnog i sudskog nadzora.
15 U tim okolnostima Vijeće je smatralo da su tri nacionalne odluke iz dviju prethodnih točaka donijela „nadležna tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Osim toga, Vijeće je istaknulo da su te tri nacionalne odluke i dalje na snazi te je zaključilo da su razlozi na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje PKK‑a na sporni popis i dalje važeći.
16 U obrazloženju pobijanih odluka i spornih uredbi donesenih između 2015. i 2017. (u daljnjem tekstu: akti iz 2015. do 2017.) Vijeće je istaknulo da se zadržavanje PKK‑a na spornom popisu temeljilo na odlukama koje su donijela tri nadležna tijela, osobito na odluci ministra unutarnjih poslova iz 2001. i odlukama tijela Sjedinjenih Američkih Država, koje su predmet priloga A i C tim obrazloženjima. U tom je pogledu najprije istaknulo da je samostalno ispitalo informacije koje se nalaze u tim odlukama i da je, prema njegovim utvrđenjima, svaka od navedenih odluka sadržavala dovoljne razloge za opravdanje uvrštenja PKK‑a na sporni popis na razini Unije.
17 Nadalje, Vijeće je navelo da se, prema sudskoj praksi Općeg suda, i ministar unutarnjih poslova i tijela Sjedinjenih Američkih Država mogu smatrati „nadležnim tijelom” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, pri čemu je pojasnilo da je provjerilo da su činjenični elementi na kojima se temelje iste odluke obuhvaćeni pojmovima „teroristička djela” i „teroristička skupina” te da su one i dalje na snazi. Naposljetku, Vijeće je pojasnilo da ne raspolaže nikakvim dokazom koji bi išao u prilog uklanjanju PKK‑a sa spornog popisa i da razlozi na kojima se temeljilo uvrštenje te organizacije na taj popis i dalje vrijede, tako da se to uvrštenje mora zadržati.
18 Obrazloženje akata iz 2015. do 2017. je u prilogu za svaku nacionalnu odluku sadržavalo opis definicije pojma „terorizam” u nacionalnom pravu, opis primjenjivih nacionalnih upravnih i sudskih postupaka, sažetak povijesnog razvoja postupka i posljedica nacionalne odluke o kojoj je riječ, sažetak zaključaka koje su u vezi s PKK‑om donijela nadležna tijela, opis činjenica na koje su se pozvala ta nadležna tijela i zaključak da su ta djela „teroristička djela” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.
19 U prilogu A obrazloženjima akata iz 2015. do 2017. Vijeće je istaknulo da je odlukom ministra unutarnjih poslova iz 2001. PKK zabranjen jer je bilo osnovanih razloga vjerovati da je potonji počinio ili sudjelovao u „terorističkim djelima” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931. Odlukom od 3. prosinca 2014. (u daljnjem tekstu: odluka o preispitivanju ministra unutarnjih poslova iz 2014.) taj je ministar odbio zahtjev za ukidanje zabrane PKK‑a, temeljeći se na novijim terorističkim napadima koje je, prema mišljenju navedenog ministra, počinio PKK te je naveo da je PKK i dalje uključen u „teroristička djela” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.
20 U prilogu C tim obrazloženjima, koji se odnosi na odluke tijela Sjedinjenih Američkih Država, Vijeće je navelo da godišnje izvješće o terorizmu iz 2013. koje je izdalo Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država sadržava konkretne razloge na temelju kojih je donesena i zadržana odluka o određivanju PKK‑a kao „inozemne terorističke organizacije”.
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
21 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. svibnja 2014. PKK je prema posljednjoj verziji njegovih podnesaka pokrenuo postupak za poništenje spornih akata u dijelu u kojem se odnose na njega, pri čemu je ta organizacija prilagođavala svoj tužbeni zahtjev tijekom postupka, kada je pojedini sporni akt stavio izvan snage i zamijenio prethodni akt.
22 Europskoj komisiji i Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske odobrena je intervencija u postupak pred Općim sudom u potporu zahtjevu Vijeća.
23 U prilog svojoj tužbi za poništenje spornih akata PKK je u biti istaknuo osam tužbenih razloga. Opći sud samo je ispitao sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja. Pobijanom presudom Opći sud je presudio da je taj tužbeni razlog osnovan i, prema tome, poništio sporne akte u dijelu u kojem se odnose na PKK.
24 U okviru ispitivanja sedmog tužbenog razloga Opći sud najprije je podsjetio na to da treba razlikovati akte kojima je ime osobe ili subjekta prvotno uvršteno na popis osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava, koji su uređeni člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, od akata o zadržavanju tog imena na tom popisu, koji su uređeni člankom 1. stavkom 6. tog zajedničkog stajališta.
25 Opći sud zatim je presudio da akti iz 2014. i akti iz 2015. do 2017. nisu u dovoljnoj mjeri obrazloženi.
Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
26 Odlukama predsjednika Suda od 13. i 20. svibnja 2019. Kraljevini Nizozemskoj i Francuskoj Republici odobrena je intervencija u potporu zahtjevu Vijeća.
27 Vijeće i Ujedinjena Kraljevina od Suda zahtijevaju da:
– ukine pobijanu presudu;
– konačno odluči o pitanjima koja su predmet ove žalbe te odbije tužbu PKK‑a, i
– naloži PKK‑u snošenje troškova Vijeća nastalih u okviru ove žalbe i predmeta T‑316/14.
28 Komisija od Suda zahtijeva da prihvati žalbu.
29 Francuska Republika od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu i
– konačno odluči o pitanjima koja su predmet ove žalbe Vijeća te odbije tužbu PKK‑a.
30 PKK od Suda zahtijeva da:
– u cijelosti odbije žalbu Vijeća;
– potvrdi presudu Općeg suda;
– naloži Vijeću snošenje njegovih troškova nastalih u okviru ove žalbe i potvrdi pobijanu presudu u dijelu u kojem je Vijeću naloženo snošenje troškova postupka pred Općim sudom, i
– podredno, vrati predmet Općem sudu kako bi on odlučio o drugim tužbenim razlozima koje je PKK istaknuo u okviru svoje tužbe za poništenje.
O žalbi
31 U prilog svojoj žalbi Vijeće iznosi sedam žalbenih razloga.
32 Prvim žalbenim razlogom Vijeće osporava razmatranja Općeg suda prema kojima su sporne odluke odluke o zadržavanju koje su obuhvaćene isključivo člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931.
33 Žalbeni razlozi drugi do petog odnose se na obrazloženje pobijane presude koje se odnosi na akte iz 2014. Drugi žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud pogrešno presudio da odluke tijela Sjedinjenih Američkih Država ne mogu služiti kao temelj za prvotno uvrštenje PKK‑a na sporni popis. Treći žalbeni razlog odnosi se na obrazloženje pobijane presude prema kojem je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja jer nije navelo razloge zbog kojih nacionalne odluke predstavljaju odluke koje je donijelo „nadležno tijelo” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Četvrtim žalbenim razlogom Vijeće osporava razmatranja Općeg suda prema kojima je, s obzirom na PKK‑ovo jednostrano proglašenje određenog broja primirja te mirovnih pregovora s turskom vladom, ono bilo dužno temeljiti zadržavanje uvrštenja PKK‑a na sporni popis na novijim elementima. Peti žalbeni razlog odnosi se na obrazloženje pobijane presude prema kojem je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja u pogledu 69 incidenata na kojima je ta institucija temeljila daljnje postojanje rizika sudjelovanja PKK‑a u terorističkim aktivnostima.
34 Šesti i sedmi žalbeni razlog odnose se na razmatranja Općeg suda koja se odnose na akte od 2015. do 2017. Šesti žalbeni razlog temelji se na tome da je Opći sud pogrešno smatrao da Vijeće nije moglo utvrditi, u okviru obrazloženja koje se odnosi na te akte, daljnje postojanje rizika da PKK sudjeluje u terorističkim aktivnostima upućivanjem na odluke o preispitivanju nacionalnih odluka na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje imena te organizacije na sporni popis. Sedmim žalbenim razlogom Vijeće osporava razmatranja Općeg suda prema kojima dopis Vijeća od 27. ožujka 2015., kojim je PKK‑u priopćilo obrazloženje u vezi s Provedbenom uredbom br. 2015/513 i Odlukom 2015/521 odgovarajući u tom dopisu na argumente koje je PKK iznio tijekom postupka koji je doveo do donošenja te uredbe i te odluke, nije mogao biti uzet u obzir kao element obrazloženja navedene uredbe i navedene odluke.
Prvi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
35 Prvi žalbeni razlog odnosi se na točke 52. do 54., 103. i 104. pobijane presude, u kojima je Opći sud u biti smatrao da su sporni akti obuhvaćeni isključivo člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931. Prema mišljenju Vijeća, koje podupiru Francuska Republika i Ujedinjena Kraljevina te Komisija, ti akti također su obuhvaćeni člankom 1. stavkom 4. tog zajedničkog stajališta. Stoga je Opći sud trebao ispitati njihovu zakonitost i s obzirom na tu potonju odredbu.
36 PKK osporava tu argumentaciju i zahtijeva od Suda da odbije prvi žalbeni razlog.
Ocjena Suda
37 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, valja razlikovati akte kojima se ime osobe ili subjekta prvotno uvrštava na popis za zamrzavanje financijskih sredstava, koji se uređuju člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, od akata kojima se ime zadržava na tom popisu, koji se uređuju člankom 1. stavkom 6. tog zajedničkog stajališta (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 58. do 62. i Vijeće/Hamas, C‑79/15 P,EU:C:2017:584, t. 36. do 40., te od 20. lipnja 2019., K. P., C‑458/15, EU:C:2019:522, t. 50. do 52.).
38 Prema tome, ispitujući sporne odluke kojima je PKK zadržan na spornom popisu, isključivo s obzirom na članak 1. stavak 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava.
39 Iz toga slijedi da prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Treći i peti žalbeni razlog
40 Treći i peti žalbeni razlog, koje valja ispitati zajedno, usmjereni su protiv točaka 67., 68., 77. i 78. pobijane presude, u kojima je Opći sud presudio da akti iz 2014. nisu dostatno obrazloženi jer se temelje na odluci ministra unutarnjih poslova iz 2001. i odlukama tijela Sjedinjenih Američkih Država kao i na popisu od 69 incidenata koji su nastupili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011.
41 Konkretnije, što se tiče odluke ministra unutarnjih poslova iz 2001., Opći sud je u točki 68. pobijane presude istaknuo da obrazloženje akata iz 2014. ne sadržava nikakav opis razloga na kojima se temelji ta odluka i da ne navodi razloge zbog kojih je Vijeće smatralo da su dotične činjenice obuhvaćene pojmom „terorističko djelo” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, ni razloge koji su ga doveli do toga da navedenu odluku smatra odlukom „nadležnog tijela” u smislu članka 1. stavka 4. tog zajedničkog stajališta. U potonjem pogledu Opći sud naglasio je da je PKK doveo u pitanje tu kvalifikaciju tijekom postupka pred Općim sudom.
42 Što se tiče popisa od 69 incidenata koji su nastupili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011., Opći sud je u točkama 77. i 78. pobijane presude smatrao da je, s obzirom na to da je PKK osporavao tijekom postupka pred Općim sudom materijalno postojanje nekih od tih incidenata, mogućnost njihova pripisivanja PKK‑u ili okolnosti u kojima su počinjeni, na Vijeću je da utvrdi, u okviru obrazloženja koje se odnosi na akte iz 2014., osnovanost navedenih činjenica, a na Općem sudu da provjeri njihovu materijalnu točnost. Međutim, prema mišljenju Općeg suda, informacije koje se nalaze u obrazloženju akata iz 2014. nisu mu omogućile provođenje nadzora jer to obrazloženje nije sadržavalo nikakvu naznaku o elementima na temelju kojih je Vijeće zaključilo da su predmetni incidenti bili utvrđeni, da su se mogli pripisati PKK‑u i da udovoljavaju kriterijima iz članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.
Argumentacija stranaka
43 Vijeće, koje podupiru Francuska Republika i Ujedinjena Kraljevina te Komisija, tvrdi da je Opći sud u točkama 67. i 68. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da je Vijeće u obrazloženju akata iz 2014. bilo dužno navesti razloge zbog kojih je smatralo da su odluka ministra unutarnjih poslova iz 2001. i odluke tijela Sjedinjenih Američkih Država bile odluke nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i odnosile se na „teroristička djela” u smislu članka 1. stavka 3. tog zajedničkog stajališta. Vijeće smatra da mu je Opći sud time nametnuo zahtjev koji nije predviđen njegovim člankom 1. stavkom 4.
44 Vijeće smatra da je Opći sud u točkama 77. i 78. pobijane presude također pogrešno istaknuo nedostatak u obrazloženju u pogledu 69 incidenata koji su nastupili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011. Ta institucija ističe da je, kako bi se ispunila obveza obrazlaganja, dovoljno da navede elemente iznesene protiv dotične osobe ili subjekta u obrazloženjima kako bi ta osoba ili subjekt mogla razumjeti razloge zbog kojih je njezino ime zadržano na popisu osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava, a da pritom nije dužna utvrditi osnovanost navedenih činjenica niti detaljno izložiti svoju cjelokupnu argumentaciju u obrazloženjima. Dokaz navodnog postupanja pripada zakonitosti razloga na kojima se temelji predmetni akt, a ne obvezi obrazlaganja.
45 PKK zahtijeva od Suda da odbije treći i peti žalbeni razlog. Prema njegovu mišljenju, Opći sud pravilno je smatrao da je Vijeće u obrazloženjima akata iz 2014. bilo dužno iznijeti razloge zbog kojih je smatralo da nacionalne odluke na kojima se temeljilo prvotno uvrštenje njegova imena predstavljaju „odluke nadležnih tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i da se te odluke odnose na „teroristička djela” u smislu članka 1. stavka 3. tog zajedničkog stajališta. Osim toga, Vijeće je moralo pojasniti razloge zbog kojih bi 69 incidenata navedenih u tim obrazloženjima također značilo takva djela, koja se mogu pripisati PKK‑u. Konkretno, u okviru obrazloženja Uredbe br. 790/2014 Vijeće je trebalo uzeti u obzir prigovore koje je PKK iznio u tom pogledu u okviru svoje tužbe protiv Uredbe br. 125/2014.
Ocjena Suda
46 Uvodno valja utvrditi da se treći i peti žalbeni razlog u biti odnose na doseg obveze obrazlaganja koju Vijeće ima u pogledu akata iz 2014., kojima je ono zadržalo uvrštenje PKK‑a na sporni popis. Međutim, iz sudske prakse navedene u točki 37. ove presude proizlazi da članak 1. Zajedničkog stajališta 2001/931 uspostavlja razliku između, s jedne strane, prvotnog uvrštenja na popis zamrzavanja financijskih sredstava osobe ili subjekta, na koje se odnosi članak 1. stavak 4. tog zajedničkog stajališta i, s druge strane, zadržavanja na navedenom popisu te osobe ili subjekta koji je već uvršten na taj popis, na koje se odnosi članak 1. stavak 6. tog zajedničkog stajališta. Suprotno onomu što tvrdi Vijeće, jedini uvjeti kojima podliježe takvo zadržavanje jesu samo oni predviđeni člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 i, iako se argumentacija stranaka poziva na članak 1. stavke 3. i 4. tog zajedničkog stajališta, doseg obveze obrazlaganja koju ima Vijeće treba ispitati samo s obzirom na stavak 6. tog članka 1.
47 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje je propisano člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja ga je donijela na način da se zainteresiranim strankama omogući da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere kako bi mogle donijeti zaključak o njezinoj osnovanosti, a nadležnom sudu da provede svoj nadzor (vidjeti, u tom smislu, presude od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 138., i od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 29.).
48 Obrazloženje mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je usvojen. Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito prema sadržaju tog akta, prirodi navedenih razloga i mogućem interesu adresata ili drugih osoba na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi da dobiju objašnjenja. Nije nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente, ni da detaljno odgovara očitovanjima koje je zainteresirana strana uputila tijekom savjetovanja prije donošenja tog akta, i to stoga što se njegova dostatnost mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst već i u odnosu na njegov kontekst i skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju. Slijedom toga, akt koji negativno utječe na neku osobu u dovoljnoj je mjeri obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, što joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti, u tom smislu, presude od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 139. do 141.; od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 120. i 122., i od 31. siječnja 2019., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće, C‑225/17 P, EU:C:2019:82, t. 69. i navedenu sudsku praksu).
49 Što se tiče, konkretnije, akata koji se odnose na odluku o zadržavanju na popisu osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava, kao što su akti iz 2014., valja podsjetiti na to da, u okviru preispitivanja provedenog na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, Vijeće može zadržati osobu ili subjekt o kojem je riječ na tom popisu ako zaključi da i dalje postoji rizik da je on uključen u terorističke aktivnosti koje su opravdavale njegovo prvotno uvrštenje na taj popis, pri čemu to zadržavanje predstavlja produljenje prvotnog uvrštenja dotične osobe ili subjekta na taj popis. U tu svrhu Vijeće je obvezno provjeriti je li se, od prvotnog uvrštenja ili od posljednjeg preispitivanja faktična situacija tako promijenila da se više ne može izvesti isti zaključak o uključenosti dotične osobe ili subjekta u terorističke aktivnosti (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 46. i 51. i navedenu sudsku praksu, i od 20. lipnja 2019., K. P., C‑458/15, EU:C:2019:522, t. 43.).
50 U okviru provjere daljnjeg postojanja rizika da je osoba ili subjekt o kojem je riječ uključena u terorističke aktivnosti treba uzeti u obzir naknadnu sudbinu nacionalne odluke koja je bila temelj za prvotno uvrštenje te osobe ili subjekta na popis zamrzavanja financijskih sredstava, a osobito poništenje ili opoziv te nacionalne odluke zbog novih činjenica ili elemenata ili zbog izmjene ocjene nadležnog nacionalnog tijela (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 52.).
51 Osim toga, sama činjenica da nacionalna odluka koja je poslužila kao temelj za prvotno uvrštenje ostaje na snazi, s obzirom na proteklo vrijeme i ovisno o razvoju okolnosti slučaja, nije dovoljna da bi se zaključilo da i dalje postoji rizik da je dotična osoba ili subjekt uključena u terorističke aktivnosti. U takvoj situaciji Vijeće je dužno utemeljiti zadržavanje te osobe ili subjekta na navedenom popisu na ažuriranoj ocjeni situacije, uzimajući u obzir najnovije elemente koji dokazuju da taj rizik i dalje postoji. U tu svrhu Vijeće se može osloniti na nedavne elemente koji se temelje ne samo na nacionalnim odlukama nadležnih tijela nego i na drugim izvorima i stoga i na vlastitim ocjenama (vidjeti u tom smislu presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 52., 62. i 72.; Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 40. i 50., i od 20. lipnja 2019., K. P., C‑458/15, EU:C:2019:522, t. 52., 60. i 61.).
52 U tom pogledu valja pojasniti da, kad je riječ o aktima koji se odnose na zadržavanje uvrštenja osobe ili subjekta na popis za zamrzavanje financijskih sredstava, sud Unije obvezan je provjeriti je li poštovana obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a, s jedne strane, pa, slijedom toga, jesu li navedeni razlozi dovoljno precizni i konkretni, kao i, s druge strane, jesu li ti razlozi potkrijepljeni, što podrazumijeva da se sud uvjeri, na temelju nadzora materijalne zakonitosti obrazloženja, da ti akti počivaju na dovoljno solidnoj činjeničnoj osnovi i provjeri navodne činjenice u obrazloženju koje podupire navedene akte (vidjeti u tom smislu osobito presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 118. i 119., i od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 70.).
53 Kad je riječ o potonjem nadzoru, osoba ili subjekt o kojem je riječ može, u okviru tužbe protiv svojeg zadržavanja na spornom popisu zamrzavanja financijskih sredstava, osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da još uvijek postoji rizik uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tome proizlaze li ti elementi iz nacionalne odluke nadležnog tijela ili iz drugih izvora. U slučaju osporavanja Vijeće je dužno dokazati osnovanost činjenica koje se navode, a sud Unije dužan je provjeriti njihovu materijalnu točnost (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71. i navedena sudska praksa).
54 Osim toga, iako je na nadležnom tijelu Unije da samo u slučaju osporavanja dokaže osnovanost razloga istaknutih protiv osobe ili subjekta kojeg se to tiče, od te osobe ili subjekta ne može se zahtijevati da u svrhu tog osporavanja pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121.).
55 Međutim, valja istaknuti da je pitanje obrazlaganja, koje je u vezi s bitnom postupovnom pretpostavkom, različito od dokazivanja navodnog postupanja koje se odnosi na materijalnu zakonitost predmetnog akta i uključuje ispitivanje stvarnih činjenica navedenih u tom aktu kao i ocjenjivanje tih činjenica kao dokaza na kojima se temelji primjena mjera ograničavanja protiv osobe o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, EU:C:2011:735, t. 88., i od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 60.).
56 Iz prethodno navedenog proizlazi da je Vijeće, kako bi ispunilo obvezu obrazlaganja predviđenu člankom 296. UFEU‑a, u ovom slučaju bilo dužno iznijeti dovoljno precizne i konkretne razloge kako bi PKK mogao saznati razloge navedene radi zadržavanja njegova uvrštenja na sporni popis aktima iz 2014. i kako bi Opći sud mogao izvršiti svoj nadzor. Međutim, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točkama 68., 77. i 78. pobijane presude, Vijeće nije bilo dužno utvrditi, u okviru obrazloženja tih akata, istinitost činjenica na kojima se temelje razlozi navedeni u svrhu zadržavanja uvrštenja PKK‑a na sporni popis, niti u okviru tog obrazloženja izvršiti pravnu kvalifikaciju tih činjenica s obzirom na članak 1. stavke 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Naime, dokaz koji tako zahtijeva Opći sud, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 52. do 55. ove presude, nije obuhvaćen obvezom obrazlaganja, nego materijalnom zakonitosti navedenih akata, što nije navedeno u sedmom tužbenom razlogu u prvostupanjskom postupku koji je prihvaćen u pobijanoj presudi.
57 Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 68., 77. i 78. pobijane presude smatrao da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja jer obrazloženja akata iz 2014. upućuju na odluku ministra unutarnjih poslova iz 2001. i na popis od 69 incidenata koji su nastupili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011.
58 Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ako obrazloženje odluke Općeg suda sadržava povredu prava Unije, ali je njezina izreka osnovana iz drugih pravnih razloga, takva povreda nema za posljedicu ukidanje te odluke (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 75.). Stoga valja, osim toga, provjeriti je li ta pogreška koja se tiče prava kojom je zahvaćena pobijana presuda takve naravi da poništava zaključak Općeg suda iz njezine točke 80. ili, suprotno tomu, iz elemenata spisa proizlazi da su akti iz 2014. u svakom slučaju bili nedostatno obrazloženi.
59 U tom pogledu iz obrazloženja akata iz 2014., kako su sažeti u točkama 11. do 15. ove presude, proizlazi da se Vijeće radi zadržavanja uvrštenja PKK‑a na sporni popis, uzimajući u obzir povijest terorističkih aktivnosti PKK‑a od 1984. godine i primirja koja je potonji jednostrano proglašavao osobito od 2009. godine, temeljilo na činjenici da je odluka ministra unutarnjih poslova iz 2001. koja je bila osnova prvotnog uvrštenja na taj popis i dalje na snazi i, osobito, na popisu 69 incidenata koji su nastupili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011., za koje je Vijeće smatralo da su „teroristička djela” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 koja se mogu pripisati PKK‑u.
60 Što se tiče odluke ministra unutarnjih poslova iz 2001., koja je prvotno služila kao osnova za to uvrštenje, iz tih obrazloženja proizlazi da je Vijeće utvrdilo da ju je donijelo nadležno tijelo u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, da je bila predmet redovnog nadzora koji je provodilo vladino vijeće Ujedinjene Kraljevine i da je ona i dalje na snazi. Prema tome, Vijeće je pojasnilo da je provelo ispitivanje koje se zahtijeva na temelju sudske prakse navedene u točkama 49. i 50. ove presude i da je zaključilo da naknadna sudbina te odluke ne upućuje na promjenu poput one iz tih točaka ove presude. To je obrazloženje dovoljno precizno i konkretno kako bi PKK‑u omogućilo da sazna razloge zbog kojih je Vijeće, među ostalim, temeljilo svoje zadržavanje na spornom popisu na toj odluci, a Općem sudu da izvrši svoj nadzor u tom pogledu.
61 Što se tiče popisa 69 incidenata koji su nastupili između 14. studenoga 2003. i 19. listopada 2011., Vijeće je u obrazloženjima koja se odnose na akte iz 2014., osobito navelo 17 incidenata koji su nastupili između 17. siječnja 2010. i 19. listopada 2011., koji su, prema mišljenju te institucije, uslijedili ne samo nakon primirja koja je PKK jednostrano proglašavao od 2009. godine, nego su i dovoljno nedavni da bi opravdali zadržavanje uvrštenja te organizacije na, među ostalim, sporni popis u veljači i srpnju 2014. Što se tiče tih 17 najnovijih incidenata, Vijeće je navelo njihov točan datum, grad ili pokrajinu kojoj su nastupili, njihovu narav te broj i svojstvo žrtava.
62 Međutim, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točkama 68., 77. i 78. pobijane presude, time su obrazloženja koja se odnose na akte iz 2014. PKK‑u omogućila da sazna posebne i konkretne razloge zbog kojih je Vijeće smatralo da, unatoč tim primirjima koja su jednostrano proglašavana od 2009. godine, rizik od uključenosti te organizacije u terorističke aktivnosti i dalje postoji. Stoga su elementi koji se nalaze u tim obrazloženjima dovoljni da PKK‑u omoguće razumijevanje onoga što mu se stavlja na teret (vidjeti analogijom presude od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 4. i 142., i od 20. lipnja 2019., K. P., C‑458/15, EU:C:2019:522, t. 53. i 54.).
63 Valja dodati da, iako je Opći sud u točkama 68., 77. i 78. pobijane presude istaknuo da je PKK iznio argumente kojima se osporava odluka ministra unutarnjih poslova iz 2001. i 69 incidenata navedenih u obrazloženjima akata iz 2014., iz tih točaka 77. i 78. te iz argumentacije PKK‑a sažete u točki 45. ove presude proizlazi da se tom argumentacijom želi osporiti istinitost navedenih činjenica kao i njihova pravna kvalifikacija, čime se ne dokazuje da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja nego se želi osporiti materijalna zakonitost tih akata i time aktivirati obvezu Vijeća da utvrdi osnovanost navedenih obrazloženja.
64 Budući da je Opći sud u točki 78. pobijane presude smatrao da mu sažetost informacija sadržanih u obrazloženjima akata iz 2014. ne omogućava izvršavanje sudskog nadzora nad incidentima koje osporava PKK jer ta obrazloženja ne sadržavaju nikakav navod o elementima na koje se Vijeće oslonilo kako bi zaključilo da su predmetni incidenti bili utvrđeni, da su se mogli pripisati PKK‑u i da su ispunjavali kriterije iz članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, valja istaknuti da iz sudske prakse na koju se podsjeća u točkama 53. do 55. ove presude proizlazi da nadzor materijalne zakonitosti mora izvesti Opći sud s obzirom ne samo na elemente iz obrazloženja spornih akata već također na one koje je Vijeće, u slučaju osporavanja, dostavilo Općem sudu da bi utvrdilo utemeljenost činjenica navedenih u tim obrazloženjima.
65 Prema tome, pogreška koja se tiče prava navedena u točki 56. ove presude može učiniti nevaljanim zaključak Općeg suda iz točke 80. pobijane presude.
66 Stoga valja prihvatiti peti žalbeni razlog kao i treći žalbeni razlog, pri čemu potonji u dijelu u kojem se odnosi na razmatranja Općeg suda u pogledu odluke ministra unutarnjih poslova iz 2001.
67 Iz toga slijedi da zahtjev za ukidanje pobijane presude treba prihvatiti u dijelu u kojem je Opći sud poništio akte iz 2014. zbog nedostatka u obrazloženju, pri čemu nije potrebno odlučiti o pogreškama koje se tiču prava navedenima u okviru drugog i četvrtog žalbenog razloga ni o argumentima iznesenima u okviru trećeg žalbenog razloga, kojima se osporavaju razmatranja Općeg suda o odlukama tijela Sjedinjenih Američkih Država.
Šesti i sedmi žalbeni razlog
68 Šesti i sedmi žalbeni razlog, koje valja ispitati zajedno, usmjereni su protiv točaka 95. do 98., 103. do 106. i 110. do 114. pobijane presude, u kojima je Opći sud presudio da akti od 2015. do 2017. nisu dostatno obrazloženi.
69 U točkama 95. do 98. i 103. do 106. pobijane presude Opći sud je u biti presudio da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja jer se u obrazloženjima koja se odnose na akte od 2015. do 2017. upućuje na odluku ministra unutarnjih poslova iz 2014. o preispitivanju i na zadržavanje, nakon preispitivanja, odluke vlade Sjedinjenih Američkih Država o određivanju PKK‑a kao „inozemne terorističke organizacije”. Što se tiče, među ostalim, odluke ministra unutarnjih poslova iz 2014. o preispitivanju, Opći sud smatrao je da se Vijeće ne može osloniti na potonju nacionalnu odluku radi zadržavanja uvrštenja PKK‑a na sporni popis a da prethodno nije ispitalo i pokušalo utvrditi osnovanost navedenih činjenica, što, međutim, u tim obrazloženjima nije navedeno. Osim toga, Vijeće nije navelo ni razloge zbog kojih je smatralo da se na temelju navedene nacionalne odluke može opravdano zaključiti da i dalje postoji rizik da je PKK uključen u terorističke aktivnosti. U tom je kontekstu Opći sud, osim toga, istaknuo da je PKK osporavao incidente navedene u odluci o preispitivanju ministra unutarnjih poslova iz 2014., u svojem podnesku kojim se provodi prilagodba tužbe pred Općim sudom od 26. svibnja 2015.
70 Osim toga, Opći sud je u točkama 110. do 114. pobijane presude smatrao da Vijeće nije u dovoljnoj mjeri odgovorilo na argumente koje je PKK iznio u dopisu od 6. ožujka 2015. tijekom postupka koji je doveo do donošenja Odluke 2015/521 i Uredbe br. 2015/513. Prema mišljenju Općeg suda, pojašnjenje koje se nalazi u obrazloženjima akata od 2015. do 2017., u kojima je Vijeće navelo da je uzaludno pokušalo provjeriti posjeduje li elemente koji govore u prilog uklanjanju imena PKK‑a sa spornog popisa, u tom pogledu nije dostatno. Osim toga, Opći je sud smatrao da dopis Vijeća od 27. ožujka 2015., kojim je PKK obaviješten o obrazloženju te odluke i te uredbe, nije mogao ispraviti tu nedostatnost obrazloženja. S jedne strane, taj je dopis uslijedio nakon donošenja navedene odluke i navedene uredbe. S druge strane, Opći sud istaknuo je da, iako je u tom dopisu navedeno da postojanje kurdskih skupina koje se bore protiv skupine „Islamska država” ne utječe na ocjenu Vijeća u pogledu daljnjeg postojanja rizika uključenosti PKK‑a u terorističke aktivnosti ta institucija nije pojasnila elemente koji su je naveli na zaključak da taj rizik i dalje postoji.
Argumentacija stranaka
71 Šestim i sedmim žalbenim razlogom Vijeće, koje podupiru Francuska Republika i Ujedinjena Kraljevina te Komisija, tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 95. do 99. i 103. do 109. pobijane presude smatrao da su razlozi na kojima su se temeljili akti iz 2015. do 2017. nedostatni jer su se obrazloženja koja se odnose na te akte temeljila na nacionalnim odlukama koje su donijela tijela Ujedinjene Kraljevine i na odlukama tijela Sjedinjenih Američkih Država o preispitivanju odluka tih tijela koje se bile temelj prvotnog upisa PKK‑a na sporni popis. Prema mišljenju Vijeća, ta pogreška koja se tiče prava proizlazi iz okolnosti da je Opći sud svoju ocjenu pogrešno utemeljio isključivo na članku 1. stavku 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, iako je na te nacionalne odluke o preispitivanju morao primijeniti članak 1. stavak 4. tog zajedničkog stajališta. U tim okolnostima Vijeće smatra da nije bilo dužno provjeriti činjenice na kojima se temelje navedene nacionalne odluke niti podnijeti dokaze kojima se utvrđuje osnovanost navedenih činjenica koje su trebale biti osporene pred nacionalnim sudom. S druge strane, Vijeće dovodi u pitanje točke 110. do 114. pobijane presude jer je Opći sud u njima smatrao da Vijeće nije u dovoljnoj mjeri odgovorilo na argumente koje je PKK iznio u postupku pred njim. U tom pogledu tvrdi da je njegov dopis od 27. ožujka 2015., koji je bio priložen obrazloženju Odluke 2015/521 i Provedbene uredbe br. 2015/513, dovoljno odgovorio na te argumente.
72 PKK tvrdi da se svi elementi na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da i dalje postoji rizik njegove uključenosti u terorističke aktivnosti mogu osporavati pred sudom Unije neovisno o tome proizlaze li ti elementi iz odluke nadležnog tijela ili iz drugih izvora. Nije potrebno razlikovati elemente koji se mogu pobijati pred sudom Unije od onih koji se mogu pobijati pred nacionalnim sudovima. U svakom slučaju, u obrazloženjima akata iz 2015. do 2017. Vijeće nije navelo razloge zbog kojih se odluka o preispitivanju ministra unutarnjih poslova iz 2014. odnosila na „terorističko djelo” u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, dok se definicije pojma „terorizam” na nacionalnoj razini i razini Unije razlikuju. Što se tiče razmatranja iz točaka 110. do 114. pobijane presude, PKK tvrdi da se svaka informacija koja se odnosi na razloge uvrštavanja na popis osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava ne bi trebala nalaziti u pisanoj obavijesti o dotičnom aktu nego u obrazloženju tog akta.
Ocjena Suda
73 Uvodno, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog žalbenog razloga, Vijeće pogrešno tvrdi da su akti iz 2015. do 2017. obuhvaćeni člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 kao i člankom 1. stavkom 6. tog zajedničkog stajališta. Stoga također pogrešno tvrdi, na temelju iste argumentacije, da PKK ne može osporavati te akte jer se temelje na nacionalnim odlukama o preispitivanju iz točke 71. ove presude. Osim toga, u skladu sa sudskom praksom na koju se podsjeća u točkama 53. i 54. ove presude, osoba ili subjekt o kojem je riječ može, u okviru tužbe protiv svojeg zadržavanja na popisu zamrzavanja financijskih sredstava, osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da još uvijek postoji rizik uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tome odnose li se ti elementi na nacionalnu odluku nadležnog tijela ili na druge izvore.
74 Valja ipak utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 99. i 105. pobijane presude smatrao da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja jer se obrazloženja akata iz 2015. do 2017. temelje na odluci ministra unutarnjih poslova iz 2014. o preispitivanju. Suprotno onomu što je Opći sud presudio u tim točkama pobijane presude, Vijeće nije bilo dužno utvrditi, u okviru obrazloženja tih akata, točnost činjenica na kojima se temelji ta odluka o preispitivanju koja je osnova za obrazloženja navedenih akata radi zadržavanja uvrštenja PKK‑a na sporni popis, niti u okviru tog obrazloženja okvalificirati te činjenice s obzirom na članak 1. stavke 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931. Naime, dokaz koji tako zahtijeva Opći sud, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 52. do 55. ove presude, nije obuhvaćen obvezom obrazlaganja, nego materijalnom zakonitosti istih akata, što je pitanje koje nije navedeno u sedmom tužbenom razlogu u prvostupanjskom postupku, koji je prihvaćen u pobijanoj presudi.
75 Međutim, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 58. ove presude, usto valja provjeriti je li ta pogreška koja se tiče prava kojom je zahvaćena pobijana presuda takve naravi da poništava zaključak Općeg suda iz njezine točke 115. ili, suprotno tomu, iz elemenata spisa proizlazi da su akti iz 2015. do 2017. u svakom slučaju bili nedostatno obrazloženi.
76 U tom pogledu iz obrazloženja akata iz 2015. do 2017., kako su sažeta u točkama 16. i 17. ove presude, proizlazi da je Vijeće radi zadržavanja uvrštenja PKK‑a na sporni popis samostalno ispitalo informacije iz odluke o preispitivanju ministra unutarnjih poslova iz 2014. te je osobito provjerilo jesu li razlozi na kojima se temelji ta odluka obuhvaćeni pojmom „teroristička djela” u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931, pri čemu je podsjetilo na sudsku praksu Općeg suda prema kojoj je ministar unutarnjih poslova „nadležno tijelo” u smislu tog zajedničkog stajališta. Vijeće je u njemu također pojasnilo da je navedena odluka, kao i druge odluke koje su donijela tri nacionalna tijela iz navedenih obrazloženja, sama po sebi dovoljna da zadrži to uvrštenje PKK‑a.
77 Osim toga, kao što to proizlazi iz točaka 18. i 19. ove presude, obrazloženja koja se odnose na akte iz 2015. do 2017. nisu samo upućivala na odluku ministra unutarnjih poslova iz 2014. o preispitivanju, nego su u Prilogu A sadržavala detaljan opis te odluke, u kojem se, među ostalim, navodi doseg definicije pojma „terorizam” na nacionalnoj razini, na kojoj se temeljila navedena odluka, i činjenica da je donesena nakon postupka preispitivanja odluke ministra unutarnjih poslova iz 2001. Konkretno, u točki 17. tog Priloga A Vijeće je pojasnilo da se, kako bi se zaključilo da je PKK nastavio biti uključen u terorističke aktivnosti, odluka o preispitivanju ministra unutarnjih poslova iz 2014. temeljila, među ostalim, na novijim terorističkim djelima PKK‑a te je kao primjer navela dva napada koja je PKK navodno počinio u svibnju i kolovozu 2014.
78 U tom pogledu valja utvrditi da su navodi prema kojima je „PKK u kolovozu 2014. napao postrojenje za proizvodnju solarne energije u Turskoj i oteo tri kineska inženjera” bili nedovoljno precizni i konkretni jer nisu odredili ni točan datum, grad ili provinciju u kojoj se taj navodni napad dogodio. Kada je riječ o tom navodnom napadu, Opći sud je stoga u točki 99. pobijane presude mogao legitimno zaključiti da obrazloženje nije dostatno.
79 Međutim, to utvrđenje u pogledu navodnog napada počinjenog u kolovozu 2014. ne može dovesti do poništenja akata iz 2015. do 2017. zbog povrede obveze obrazlaganja jer su se obrazloženja koja se odnose na te akte temeljila i na drugim elementima koji mogu osigurati dostatno obrazloženje tih akata. Naime, u Prilogu A tim obrazloženjima također se u točki 17. navodi drugi napad počinjen „13. svibnja [2014.], tijekom kojeg su na gradilištu nove vojne baze u provinciji Tunceli [Turska] ranjena dvojica vojnika” te u točki 18. upućuje na upozorenje PKK‑a, izneseno u listopadu 2014., prema kojem bi krhki mirovni proces u koji je bio uključen mogao biti prekinut ako Republika Turska ne djeluje protiv skupine „Islamska država”.
80 Suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 99. pobijane presude, time su obrazloženja koja se odnose na akte iz 2015. do 2017. PKK‑u omogućila da sazna posebne i konkretne razloge koji su naveli Vijeće da na temelju utvrđenja iz odluke ministra unutarnjih poslova iz 2014. o preispitivanju zaključi da postoji opasnost od njegove uključenosti u terorističke aktivnosti unatoč započetom mirovnom procesu. Stoga su elementi koji se nalaze u tim obrazloženjima dovoljni da PKK‑u omoguće razumijevanje onoga što mu se stavlja na teret (vidjeti analogijom presude od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 4. i 142., i od 20. lipnja 2019., K. P., C‑458/15, EU:C:2019:522, t. 53. i 54.).
81 Budući da je Opći sud u točki 103. pobijane presude istaknuo da je PKK iznio argumente kojima nastoji osporiti da se PKK‑u mogu pripisati incidenti iz odluke ministra unutarnjih poslova iz 2014. o preispitivanju, kako je opisana u Prilogu A aktima iz 2015. do 2017., kao i njihovu kvalifikaciju kao terorističkih djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, valja utvrditi da se tom argumentacijom želi osporiti stvarnost navedenih činjenica kao i njihova pravna kvalifikacija, čime se ne nastoji utvrditi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja nego osporiti materijalna zakonitost tih akata te aktivirati obveza Vijeća da utvrdi osnovanost obrazloženja na koja se poziva.
82 Osim toga, Opći sud je u točkama 110. do 114. pobijane presude smatrao da obrazloženje Odluke 2015/521 i Provedbene uredbe 2015/513 nije dostatno odgovaralo argumentima koje je PKK iznio u svojem dopisu od 6. ožujka 2015. Prema njegovu mišljenju, dopisom Vijeća od 27. ožujka 2015. nije se mogao ispraviti taj nedostatak s obzirom na njegov sadržaj i jer je bio dostavljen nakon donošenja te odluke i provedbene uredbe. PKK pak smatra da je Vijeće moralo odgovoriti na njegove argumente, i to ne u dopisu nego u samom obrazloženju.
83 Kao što je to navedeno u točki 48. ove presude, budući da zahtijevano obrazloženje mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je taj akt donesen, dostatnost obrazloženja mora se ocijeniti ne samo s obzirom na njegov tekst nego i s obzirom na njegov kontekst. Stoga se, među ostalim, ne zahtijeva da obrazloženje detaljno odgovori na očitovanja koja je dotična osoba iznijela tijekom savjetovanja prije donošenja predmetnog akta, osobito kada je taj akt donesen u kontekstu poznatom dotičnoj osobi koji joj omogućuje da razumije doseg mjere poduzete u odnosu na nju.
84 U ovom je slučaju PKK obaviješten o obrazloženju Odluke 2015/521 i Provedbene uredbe 2015/513 dopisom Vijeća od 27. ožujka 2015. u kojem je ta institucija odgovorila na argumente koje je PKK iznio u dopisu od 6. ožujka 2015.
85 Budući da su, s jedne strane, ta obrazloženja i taj dopis Vijeća istodobno priopćeni PKK‑u, Opći sud je u točki 114. pobijane presude pogrešno smatrao da se pojašnjenja iz navedenog dopisa Vijeća ne mogu uzeti u obzir u svrhu ocjene dostatnosti razloga iz istog obrazloženja.
86 S druge strane, iz točke 114. pobijane presude proizlazi da je Vijeće u svojem dopisu od 27. ožujka 2015. pojasnilo da postojanje kurdskih skupina koje se bore protiv skupine „Islamska država” ne utječe na njegovu ocjenu u pogledu daljnjeg postojanja rizika uključenosti PKK‑a u terorističke aktivnosti i, prema tome, da je Vijeće na dovoljno precizan i konkretan način odgovorilo na argumente istaknute u dopisu PKK‑a od 6. ožujka 2015. kako bi mu omogućilo da se upozna s osnovama navedenih akata iz 2015. i kako bi Općem sudu omogućilo da izvrši njegov sudski nadzor.
87 Valja dodati da, s obzirom na argumentaciju PKK‑a kako je sažeta u točki 72. ove presude, za pojašnjenja iz dopisa Vijeća od 27. ožujka 2015. treba smatrati da su dio konteksta razloga sadržanih u obrazloženju Odluke 2015/521 i Provedbene uredbe 2015/513 te da su stoga poznata PKK‑u, u smislu sudske prakse navedene u točki 48. ove presude. Konkretno, pojašnjenja iz tog dopisa Vijeća omogućuju PKK‑u da razumije da su razlozi iz navedenog obrazloženja usvojeni uzimajući u obzir argumentaciju iznesenu u dopisu od 6. ožujka 2015. i da sazna točne razloge zbog kojih je Vijeće nije prihvatilo.
88 Točno je da je Opći sud u točki 114. pobijane presude smatrao da je, osim tog odgovora, Vijeće trebalo precizirati konkretne elemente koji su ga naveli na zaključak da taj rizik i dalje postoji. Međutim, valja utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije poštovao doseg obveze Vijeća, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 52. do 55. i 83. ove presude, prema kojoj je ta institucija dužna u obrazloženju predmetne odluke odgovoriti na razmatranja koja je dotična osoba iznijela tijekom savjetovanja prije njezina donošenja a da pritom nije dužna utvrditi istinitost tih činjenica u tom istom obrazloženju niti ih pravno kvalificirati.
89 Stoga pogreške koje se tiču prava navedene u točkama 74. i 88. ove presude mogu učiniti nevaljanim zaključak Općeg suda iz točke 115. pobijane presude.
90 S obzirom na prethodna razmatranja, sedmi žalbeni razlog treba prihvatiti kao i šesti žalbeni razlog u pogledu obrazloženja akata iz 2015. do 2017. koje se temelji na odluci ministra unutarnjih poslova iz 2014. o preispitivanju.
91 Stoga ovu žalbu treba proglasiti osnovanom u dijelu u kojem se odnosi na ukidanje pobijane presude u mjeri u kojoj je njome prihvaćena tužba za poništenje akata iz 2015. do 2017. zbog nedostatka u obrazloženju, pri čemu nije potrebno ispitati argumente navedene u okviru šestog žalbenog razloga kojima se osporavaju razmatranja Općeg suda o odlukama tijela Sjedinjenih Američkih Država.
92 S obzirom na sva prethodna razmatranja, točke 1. do 11., 13. i 14. izreke pobijane presude, kojima je Opći sud poništio sporne akte, treba ukinuti.
Tužba pred Općim sudom
93 U skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, kada Sud ukine odluku Općeg suda, on može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.
94 Budući da Opći sud nije odlučio o drugom, trećem, četvrtom, petom, šestom i osmom tužbenom razlogu u prvostupanjskom postupku, Sud smatra da stanje postupka ne dopušta odlučivanje o sporu. Stoga predmet valja vratiti Općem sudu na ponovno odlučivanje, a o troškovima odlučiti naknadno.
Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Točke 1. do 11., 13. i 14. izreke presude Općeg suda Europske unije od 15. studenoga 2018., PKK/Vijeće (T‑316/14, EU:T:2018:788), se ukidaju.
2. Predmet se vraća Općem sudu Europske unije na ponovno odlučivanje.
3. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Potpisi