PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
23. studenoga 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 2. točka (e) – Organizacije za radiodifuziju – Pravo reproduciranja fiksacija radiodifuzijskih emitiranja – Članak 5. stavak 2. točka (b) – Iznimka privatnog reproduciranja – Pravična naknada – Šteta nanesena organizacijama za radiodifuziju – Jednako postupanje – Nacionalni propis kojim se organizacije za radiodifuziju izuzima od prava na pravičnu naknadu”
U predmetu C‑260/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landgericht Erfurt (Zemaljski sud u Erfurtu, Njemačka), odlukom od 31. ožujka 2022., koju je Sud zaprimio 19. travnja 2022., u postupku
Seven.One Entertainment Group GmbH
protiv
Corint Media GmbH,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, T. von Danwitz, P. G. Xuereb, A. Kumin i I. Ziemele (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,
tajnik: K. Hötzel, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 29. ožujka 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Seven.One Entertainment Group GmbH, C. Masch i W. Raitz von Frentz, Rechtsanwälte,
– za Corint Media GmbH, O. Fiss i M. von Albrecht, Rechtsanwälte,
– za njemačku vladu, J. Möller, J. Heitz i M. Hellmann, u svojstvu agenata,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju R. Guizzi, avvocato dello Stato,
– za austrijsku vladu, G. Eberhard, F. Koppensteiner i G. Kunnert, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, G. von Rintelen i J. Samnadda, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 13. srpnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Seven.One Entertainment Group GmbH (u daljnjem tekstu: Seven.One), organizacije za radiodifuziju, i društva Corint Media GmbH, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, u vezi s plaćanjem „pravične naknade” na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 4., 9., 31., 35. i 38. Direktive 2001/29 određuju:
„(4) Usklađeni pravni okvir autorskog prava i srodnih prava će, kroz povećanu pravnu sigurnost i omogućujući viši stupanj zaštite intelektualnog vlasništva, potaknuti znatno ulaganje u stvaralaštvo i inovativnost, uključujući mrežnu infrastrukturu, i usporedno dovesti do rasta i povećane konkurentnosti europske industrije, i u sadržaju i u području informacijske tehnologije i još općenitije u cijelom nizu industrijskih i kulturnih sektora. Time će se zajamčiti zapošljavanje i potaknuti stvaranje novih radnih mjesta.
[…]
(9) Svako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora se temeljiti na visokoj razini zaštite, budući da su takva prava ključna za intelektualno stvaralaštvo. Njihova zaštita pomaže u održavanju i razvoju kreativnosti u interesu autora, umjetnika izvođača, producenata, potrošača, kulture, industrije i javnosti u cjelini. Intelektualno vlasništvo je stoga priznato kao sastavni dio vlasništva.
[…]
(31) Pravedna ravnoteža prava i interesa između različitih kategorija nositelja prava, kao i između različitih kategorija nositelja prava i korisnika predmeta zaštite mora biti osigurana. Postojeće iznimke i ograničenja prava, što su ih odredile države članice, moraju se ponovno procijeniti s obzirom na novo elektroničko okruženje. Postojeće razlike u iznimkama i ograničenjima određenih zabranjenih radnji imaju izravan negativan utjecaj na funkcioniranje unutarnjeg tržišta u području autorskog prava i srodnih prava. Takve bi razlike mogle postati i izraženije s obzirom na daljnji razvoj prekograničnog iskorištavanja djela i prekograničnih radnji. Kako bi se osiguralo pravilno [dobro] funkcioniranje unutarnjeg tržišta, takve bi se iznimke i takva ograničenja trebal[i] ujednačenije definirati. Stupanj njihova usklađivanja trebao bi se temeljiti na njihovu utjecaju na nesmetano [dobro] funkcioniranje unutarnjeg tržišta.
[…]
(35) U određenim slučajevima iznimaka ili ograničenja, nositelji prava trebali bi dobiti pravičnu naknadu koja bi im na odgovarajući način nadoknadila uporabu njihovih zaštićenih djela ili drugih predmeta zaštite. Pri određivanju oblika, detaljnih rješenja i moguće visine takve primjerene naknade, trebalo bi uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. Pri ocjenjivanju tih okolnosti, vrijedan kriterij mogla bi biti šteta koja se nositeljima prava nanosi dotičnom radnjom. U slučajevima kada su nositelji prava već primili naknadu u nekom drugom obliku, kao npr. dio naknade za licenciju, nije potrebno posebno ili odvojeno plaćanje. Prilikom određivanja visine pravične naknade trebalo bi u potpunosti uzeti u obzir stupanj korištenja tehničkih mjera zaštite iz ove direktive. U određenim situacijama kada je učinjena šteta nositelju prava minimalna, ne može postojati obveza plaćanja.
[…]
(38) Državama članicama treba biti dopušteno da predvide iznimku ili ograničenje prava reproduciranja za određene tipove reproduciranja audio, vizualnog i audiovizualnog materijala za privatnu uporabu, uz pravičnu naknadu. To može uključivati uvođenje ili produljenje primjene sustava naknade za naknađivanje štete nositelju prava. Iako razlike između tih sustava naknade utječu na funkcioniranje unutarnjeg tržišta, te razlike, u odnosu na analogno privatno reproduciranje, ne bi trebale imati značajan utjecaj na razvoj informacijskog društva. Digitalno privatno reproduciranje vrlo će vjerojatno biti raširenije i imati veći gospodarski utjecaj. U obzir se dakle trebaju uzeti razlike između digitalnog i analognog privatnog umnožavanja i između njih treba u određenom smislu napraviti razliku.”
4 Članak 2. te direktive, naslovljen „Pravo reproduciranja”, određuje:
„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:
(a) autorima, njihovih djela;
(b) umjetnicima izvođačima, fiksacija njihovih izvedbi;
(c) proizvođačima fonograma, njihovih fonograma;
(d) proizvođačima prvih fiksiranja filmova, izvornika i umnoženih primjeraka njihovih filmova;
(e) organizacijama za radiodifuziju, fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.”
5 Članak 5. navedene direktive, naslovljen „Iznimke i ograničenja”, u stavcima 2. i 5. pojašnjava:
„2. Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:
[…]
(b) u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzima u obzir primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 6. na djelo ili na drugi predmet zaštite;
[…]
5. Iznimke i ograničenja predviđeni stavcima 1., 2., 3. i 4. primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.”
Njemačko pravo
6 Članak 53. stavak 1. Gesetza über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) od 9. rujna 1965. (BGBl. 1965 I, str. 1273.), u verziji primjenjivoj na spor iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: UrhG), propisuje:
„Fizička osoba može pojedinačno reproducirati djelo za privatnu uporabu na bilo kojem medijskom nosaču ako te reprodukcije ni izravno ni neizravno ne služe u komercijalne svrhe i ako nisu izrađene na temelju očito nezakonito izrađenog ili javno dostupnog predloška. Ovlaštenik reproduciranja može izradu reprodukcija povjeriti trećoj osobi ako je to besplatno ili je riječ o reproduciranju na papir ili sličan medij bilo kojim fotomehaničkim postupkom ili drugim postupkom sličnog učinka.”
7 U skladu s člankom 54. stavkom 1. UrhG‑a:
„Ako se zbog prirode djela može očekivati reproduciranje dopušteno u skladu s člankom 53. stavcima 1. ili 2. ili člancima 60.a do 60.f, autor djela ima pravo na isplatu odgovarajuće naknade od proizvođača uređaja i medija čiji se tip sam ili u vezi s drugim uređajima, medijima ili priborom koristi za takvo reproduciranje.”
8 Članak 87. UrhG‑a glasi kako slijedi:
„(1) Organizacije za radiodifuziju imaju isključivo pravo
[…]
2. izraditi video ili audiosnimke svojih radiodifuzijskih emitiranja, fotografirati svoja radiodifuzijska emitiranja kao i reproducirati video i audiosnimke ili fotografije, uz iznimku prava iznajmljivanja.
[…]
(4) Članak 10. stavak 1. i odredbe odjeljka 6. dijela 1., uz iznimku članka 47. stavka 2. druge rečenice i članka 54. stavka 1., primjenjuju se mutatis mutandis.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
9 Corint Media je društvo za kolektivno ostvarivanje prava koje ostvaruje autorska i srodna prava privatnih televizijskih i radijskih postaja. U tom kontekstu, ono organizacijama za radiodifuziju isplaćuje prihode koji proizlaze iz naknade za prazne medije.
10 Društvo Seven.One je organizacija za radiodifuziju koja organizira i na cijelom njemačkom državnom području emitira privatni televizijski program koji se financira oglašavanjem.
11 Te su stranke vezane ugovorom kojim se uređuje ostvarivanje i korištenje autorskih i srodnih prava društva Seven.One za taj program od strane društva Corint Media. U tom je pogledu, društvo Seven.One, među ostalim, zatražilo od društva Corint Media, u skladu s tim ugovorom, da mu se plati naknada na ime naknade za prazne medije. Međutim, Corint Media ne može udovoljiti tom zahtjevu jer članak 87. stavak 4. UrhG‑a isključuje organizacije za radiodifuziju iz prava na pravičnu naknadu.
12 Sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje u vezi sa sukladnošću tog nacionalnog propisa s pravom Unije. Taj sud najprije ističe da se pravična naknada, u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, mora isplatiti nositeljima isključivog prava reproduciranja na koje utječe iznimka privatnog reproduciranja, među kojima su i organizacije za radiodifuziju. Međutim, ta odredba ne predviđa ograničenje pravične naknade na štetu određenih nositelja prava. Nadalje, izuzeće predviđeno nacionalnim propisom dvojbeno je s obzirom na načelo jednakog postupanja iz članka 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Naposljetku, tim se izuzećem može ograničiti sloboda emitiranja, predviđena u članku 11. Povelje.
13 U tim okolnostima, Landgericht Erfurt (Zemaljski sud u Erfurtu, Njemačka) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„(1) Treba li Direktivu 2001/29/EZ tumačiti na način da su organizacije za radiodifuziju izravni i izvorni ovlaštenici prava na pravičnu naknadu u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) navedene direktive predviđenog u okviru takozvane iznimke privatnog reproduciranja?
(2) Mogu li se organizacije za radiodifuziju u pogledu svojeg prava iz članka 2. točke (e) Direktive 2001/29/EZ izuzeti od prava na pravičnu naknadu u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29/EZ ako i u svojem svojstvu filmskih producenata mogu imati pravo na pravičnu naknadu u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29/EZ?
(3) U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje:
Je li paušalno izuzimanje organizacija za radiodifuziju dopušteno iako organizacije za radiodifuziju ovisno o svojem konkretnom oblikovanju programa prava filmskih producenata djelomice stječu samo u neznatnom opsegu (osobito televizijski programi s visokim udjelom programa za koju licencije izdaju treće osobe), a djelomice ne stječu nikakva prava filmskih producenata (osobito organizatori radijskih programa)?”
Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog postupka
14 Aktom podnesenim tajništvu Suda 26. srpnja 2023. društvo Seven.One zatražilo je ponovno otvaranje usmenog dijela postupka primjenom članka 83. Poslovnika Suda.
15 U prilog svojem zahtjevu društvo Seven.One je istaknulo da je u vezi s mišljenjem nezavisnog odvjetnika potrebna detaljnija rasprava, pa čak i ispravak. Društvo Seven.One osobito ističe, s jedne strane, da isključivo pravo organizacija za radiodifuziju da daju ovlaštenje za reproduciranje fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja na temelju članka 2. točke (e) Direktive 2001/29 treba tretirati na isti način kao isključivo pravo tih organizacija da odobre ili zabrane fiksiranje njihovih radiodifuzijskih emitiranja, predviđeno u članku 7. stavku 2. Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.). S druge strane, procjena štete nanesene organizacijama za radiodifuziju na temelju privatnog reproduciranja ne može se prepustiti ocjeni nacionalnog suda.
16 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, s jedne strane, Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne predviđaju mogućnost da zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 9. lipnja 2022., 16. studenoga 2022., Préfet du Gers et Institut national de la statistique et des études économiques, C‑673/20, EU:C:2022:449, t. 40. i navedena sudska praksa).
17 S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, dužnost je nezavisnog odvjetnika da, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Nije riječ, dakle, o mišljenju namijenjenom sucima ili strankama koje bi potjecalo od tijela izvan Suda, nego o mišljenju člana same institucije koje je osobno, obrazloženo i javno izneseno. U tim okolnostima, stranke ne mogu raspravljati o mišljenju nezavisnog odvjetnika. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem koje je dovelo do tog mišljenja. Stoga neslaganje jedne od zainteresiranih stranaka s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je on u njemu razmatrao, ne može samo po sebi biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog postupka (presuda od 9. lipnja 2022., Préfet du Gers et Institut national de la statistique et des études économiques, C‑673/20, EU:C:2022:449, t. 41. i navedena sudska praksa).
18 S obzirom na to, u skladu s člankom 83. Poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka iznese, nakon zatvaranja ovog dijela postupka, novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda, ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među zainteresiranim osobama.
19 U predmetnom slučaju Sud ipak smatra, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da raspolaže svim potrebnim elementima za odlučivanje o ovom zahtjevu za prethodnu odluku. Ističe, osim toga, da elementi na koje se društvo Seven.One pozvalo u potporu svojem zahtjevu za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka nisu nove činjenice koje su takve prirode da mogu imati utjecaja na odluku koju je on tako pozvan donijeti.
20 U tim okolnostima nije potrebno odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.
O prethodnim pitanjima
21 Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji organizacije za radiodifuziju, čije su fiksacije emitiranja reproducirale fizičke osobe za privatnu uporabu i u nekomercijalne svrhe, isključuje iz prava na pravičnu naknadu predviđenog tom odredbom.
22 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pri tumačenju odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i njezin kontekst, ciljeve propisa kojeg je dio te, ovisno o slučaju, njezin nastanak (presuda od 19. prosinca 2019., Nederlands Uitgeversverbond et Groep Algemene Uitgevers, C‑263/18, EU:C:2019:1111, t. 38. i navedena sudska praksa).
23 Kao prvo, u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja isključivog prava reproduciranja predviđenog njezinim člankom 2. u slučaju reproduciranja na bilo koji medij koje su učinile fizičke osobe za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji tog isključivog prava dobiju pravičnu naknadu.
24 U tom pogledu, iz tog članka 2. točke (e) izričito proizlazi da organizacije za radiodifuziju imaju, poput drugih nositelja prava iz točaka (a) do (d) tog članka, isključivo pravo „davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima” fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.
25 Iz zajedničkog tumačenja članka 2. točke (e) i članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 proizlazi da se organizacijama za radiodifuziju, koje su nositelji isključivog prava reproduciranja, u načelu mora priznati, u državama članicama koje su provele iznimku privatnog reproduciranja, pravo na pravičnu naknadu kada reproduciranja fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja ostvaruju fizičke osobe za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna.
26 To doslovno tumačenje potvrđuje, kao drugo, kontekst u kojem se nalaze te odredbe i nastanak Direktive 2001/29.
27 Stoga valja istaknuti, s jedne strane, da članak 2. Direktive 2001/29, koji u svojim točkama (a) do (e) definira isključivo pravo reproduciranja različitih kategorija nositelja prava, ne pravi nikakvu razliku u postupanju između tih kategorija nositelja prava. U tom pogledu, iz obrazloženja Prijedloga direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu od 10. prosinca 1997. (COM(97) 628 final), na kojem se temelji Direktiva 2001/29, također proizlazi da rješenje prihvaćeno u članku 2. te direktive jamči da svi autori, izvođači, proizvođači fonograma i filmova kao i organizacije za radiodifuziju uživaju istu razinu zaštite svojih djela ili drugih predmeta zaštite u pogledu radnji zaštićenih pravom reproduciranja.
28 S druge strane, iz uvodne izjave 35. Direktive 2001/29 proizlazi da bi u određenim slučajevima iznimaka, nositelji prava trebali dobiti pravičnu naknadu koja bi im na odgovarajući način nadoknadila uporabu njihovih zaštićenih djela ili drugih predmeta zaštite. Osim toga, iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29 proizlazi da se iznimka predviđena u članku 5. stavku 2. točki (b) te direktive primjenjuje samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.
29 Iz toga slijedi da te odredbe, osim ako ih se liši svakog korisnog učinka, nameću državi članici koja je uvela iznimku privatnog reproduciranja dužnost da u okviru svojih nadležnosti osigura učinkovitu naplatu te naknade, čija je svrha naknaditi nositeljima prava štetu koju su pretrpjeli, osobito ako je ta šteta nastala na području te države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2022., Ametic, C‑263/21, EU:C:2022:644, t. 69. i navedenu sudsku praksu).
30 Kao treće, takvo tumačenje potvrđuju ciljevi koji se žele postići predmetnim odredbama.
31 S jedne strane, u uvodnim izjavama 4. i 9. Direktive 2001/29 navodi se da je cilj te direktive osigurati visoku razinu zaštite intelektualnog vlasništva, koja će potaknuti znatna ulaganja u stvaralaštvo i inovativnost, uključujući u mrežne infrastrukture, te tako dovesti do rasta i povećane konkurentnosti europske industrije, te da se svako usklađivanje autorskog prava i srodnih prava mora temeljiti na visokoj razini zaštite jer su ta prava ključna za intelektualno stvaralaštvo.
32 S druge strane, posebno s obzirom na cilj iz članka 5. stavka 2. točke (b) te direktive, iz njezinih uvodnih izjava 35. i 38. proizlazi da ta odredba odražava volju zakonodavca Europske unije da uspostavi poseban sustav naknade koji se primjenjuje kada postoji šteta nanesena nositeljima prava, koja u načelu stvara obvezu da im se ta šteta „nadoknadi” ili „naknadi” (presude od 24. ožujka 2022., Austro‑Mechana, C‑433/20, EU:C:2022:217, t. 37. i od 8. rujna 2022., Ametic, C‑263/21, EU:C:2022:644, t. 35. i navedena sudska praksa).
33 Naime, reproduciranje djela koje izvrši privatna osoba u privatnu svrhu treba smatrati radnjom koja može uzrokovati štetu za dotičnog nositelja prava, s obzirom na to da je ostvarena bez njegova prethodnog ovlaštenja (presuda od 29. studenoga 2017., VCAST, C‑265/16, EU:C:2017:913, t. 33. i navedena sudska praksa).
34 S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da se organizacijama za radiodifuziju iz članka 2. točke (e) Direktive 2001/29 mora načelno u državama članicama koje su provele iznimku privatnog reproduciranja priznati pravo na pravičnu naknadu predviđeno u članku 5. stavku 2. točki (b) te direktive, kao što je priznato drugim nositeljima prava izričito navedenim u tom članku 2.
35 U mjeri u kojoj odredbe Direktive 2001/29 ne utvrđuju detaljno različite elemente sustava pravične naknade, države članice raspolažu širokom marginom prosudbe za njihovo definiranje. Njihova je odgovornost posebno utvrditi osobe koje su dužne platiti tu naknadu, njezin oblik, detaljna rješenja i visinu navedene naknade (vidjeti u tom smislu presude od 24. ožujka 2022., Austro‑Mechana, C‑433/20, EU:C:2022:217, t. 41. i od 8. rujna 2022., Ametic, C‑263/21, EU:C:2022:644, t. 36. i navedenu sudsku praksu).
36 Pri određivanju oblika, detaljnih rješenja i moguće visine takve pravične naknade, države članice trebaju, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 35. Direktive 2001/29, uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja, a osobito moguću štetu koju su nositelji prava pretrpjeli zbog predmetne radnje. Nadalje, ta uvodna izjava pojašnjava da u određenim situacijama kada je šteta učinjena nositelju prava minimalna, ne može postojati obveza plaćanja.
37 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravična naknada, a prema tome i sustav na kojem ona počiva, te njezina visina, moraju biti povezani sa štetom učinjenom nositeljima prava zbog ostvarivanja privatnih reproduciranja. Naime, svaka pravična naknada koja nije povezana sa štetom nanesenom nositeljima prava zbog takvog privatnog reproduciranja nije u skladu sa zahtjevom iz uvodne izjave 31. Direktive 2001/29 prema kojem treba održati pravednu ravnotežu između nositelja prava i korisnika predmeta zaštite (presude od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 62. i od 24. ožujka 2022., Austro‑Mechana, C‑433/20, EU:C:2022:217, t. 49. i 50. i navedena sudska praksa).
38 U tom pogledu, Sud je već presudio da, na isti način kao što je državama članicama dopušteno predvidjeti ili ne predvidjeti neku od iznimaka pobliže navedenih u članku 5. stavku 2. Direktive 2001/29, među kojima se nalazi iznimka privatnog reproduciranja, te iste države članice mogu, kao što to potvrđuje uvodna izjava 35. te direktive, u određenim situacijama koje ulaze u područje primjene iznimaka koje su slobodno uvele, predvidjeti iznimku od plaćanja pravične naknade kada je šteta učinjena nositeljima prava minimalna (presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 59. i 60.).
39 Što se tiče utvrđivanja štete, iz sudske prakse Suda doista proizlazi da utvrđenje praga ispod kojeg se šteta može kvalificirati kao „minimalna”, u smislu te uvodne izjave, mora također ulaziti u marginu prosudbe država članica (presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 61.).
40 Međutim prilikom primjene tog praga, države članice moraju poštovati načelo jednakog postupanja koje predstavlja opće načelo prava Unije propisano u članku 20. Povelje (presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 31. i navedena sudska praksa).
41 U ovom slučaju najprije valja istaknuti, kao prvo, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 30. svojeg mišljenja, da nije relevantna okolnost, na koju se poziva njemačka vlada kako bi opravdala isključenje svih organizacija za radiodifuziju iz prava na pravičnu naknadu, da neke od njih, koje također imaju svojstvo filmskih producenta, na tom temelju već primaju pravičnu naknadu.
42 Naime, s jedne strane, predmet isključivog prava reproduciranja tih različitih nositelja prava nije istovjetan. Dok članak 2. točka (d) Direktive 2001/29 daje proizvođačima prvih fiksiranja filmova, isključivo pravo davanja ovlaštenja za reproduciranje izvornika i umnoženih primjeraka njihovih filmova te štiti organizacijske i ekonomske usluge tih proizvođača, članak 2. točka (e) te direktive daje organizacijama za radiodifuziju isključivo pravo reproduciranja fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja i štiti tehničku uslugu koja se ostvaruje emitiranjem. Iz toga slijedi da se ni šteta prouzročena tim nositeljima na temelju privatnog reproduciranja ne podudara.
43 S druge strane, kao što to proizlazi iz spisa, svojstvo proizvođača filmova organizacija za radiodifuziju može postojati s promjenjivim intenzitetom ovisno o tome proizvode li same svoje emisije, vlastitim materijalnim i kadrovskim resursima ili emitiraju emisije koje su po narudžbi proizveli ugovorni partneri ili pak na temelju licencije emitiraju emisije koje proizvedu treće osobe.
44 Kao drugo, kao što je to navedeno u točkama 37. i 40. ove presude, sustav na kojem se temelji pravična naknada te njezina visina moraju biti povezani sa štetom učinjenom nositeljima prava zbog ostvarivanja privatnih reproduciranja i poštovati načelo jednakog postupanja, kako je utvrđeno u članku 20. Povelje.
45 U tom kontekstu, Sud je već presudio da to načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različite načine i da se u različitim situacijama ne postupa na isti način, osim ako bi takvo postupanje bilo objektivno opravdano. Razlika u postupanju opravdana je kada je utemeljena na objektivnom i razumnom kriteriju, odnosno kada je u vezi s pravno dopuštenim ciljem kojem teži dotični propis i kada je ta razlika proporcionalna cilju koji se želi postići predmetnim postupanjem (presude od 16. prosinca 2008., Huber, C‑524/06, EU:C:2008:724, t. 75. i od 4. svibnja 2023., Glavna direkcia „Požarna bezopasnost i zaštita na naselenieto” (Noćni rad), C‑529/21 do C‑536/21 i C‑732/21 do C‑738/21, EU:C:2023:374, t. 52. i navedena sudska praksa).
46 U tom pogledu, uzimajući u obzir razmatranja iz točaka 23. do 34. ove presude, valja utvrditi da se organizacije za radiodifuziju iz članka 2. točke (e) Direktive 2001/29 nalaze u situaciji usporedivoj s onom drugih nositelja prava navedenih u tom članku jer svi ti nositelji uživaju njime predviđeno isključivo pravo reproduciranja.
47 Razlika u postupanju između tih organizacija za radiodifuziju i drugih nositelja prava mora se stoga temeljiti na objektivnom i razumnom kriteriju i biti proporcionalna cilju koji se želi postići predmetnim postupanjem.
48 U tom pogledu, nepostojanje ili „minimalna” visina štete koju je pretrpjela kategorija nositelja prava koju čine organizacije za radiodifuziju zbog privatnog reproduciranja fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja predstavlja, s obzirom na razmatranja navedena u točkama 36. i 37. ove presude, takav objektivan i razuman kriterij koji ne prekoračuje ono što je nužno za održavanje pravedne ravnoteže između nositelja prava i korisnika predmeta zaštite.
49 Međutim, uzimajući u obzir razmatranja iz točaka 38. i 39. ove presude, na nacionalnom je sudu da, s jedne strane, osigura, s obzirom na objektivne kriterije, da organizacije za radiodifuziju, za razliku od drugih kategorija nositelja prava iz članka 2. Direktive 2001/29, pretrpe samo štetu koja se može kvalificirati kao „minimalna” zbog neovlaštenog reproduciranja fiksacija njihovih emitiranja. S druge strane, mora provjeriti, također s obzirom na objektivne kriterije, nalaze li se unutar kategorije nositelja prava u koju spadaju organizacije za radiodifuziju sve te organizacije u usporedivim situacijama, osobito s obzirom na štetu koju trpe, što čini opravdanim isključenje svih tih organizacija iz prava na pravičnu naknadu.
50 Naime, samo pod tim dvostrukim uvjetom treba smatrati da nacionalni propis koji isključuje sve navedene organizacije iz prava na pravičnu naknadu ispunjava zahtjeve iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29.
51 U tom pogledu, zainteresirane stranke koje su podnijele pisana očitovanja ne slažu se ni o prirodi i opsegu štete koju su organizacije za radiodifuziju pretrpjele zbog privatnog reproduciranja fiksacija njihovih emitiranja ni o usporedivosti situacija u kojima se nalaze te organizacije, ovisno o tome koriste li javno financiranje.
52 Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 26. svojeg mišljenja, postojanje i razmjer eventualne štete koju su pretrpjele organizacije za radiodifuziju, kao i ispitivanje usporedivosti situacija u kojima se nalaze eventualne različite kategorije organizacija za radiodifuziju, predstavljaju činjenične ocjene koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev.
53 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji organizacije za radiodifuziju čije fiksacije emitiranja reproduciraju fizičke osobe za privatnu uporabu i u nekomercijalne svrhe isključuje iz prava na pravičnu naknadu predviđenog tom odredbom ako te organizacije trpe potencijalnu štetu koja se ne može kvalificirati kao „minimalna”.
Troškovi
54 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu
treba tumačiti na način da mu se:
protivi nacionalni propis koji organizacije za radiodifuziju čije fiksacije emitiranja reproduciraju fizičke osobe za privatnu uporabu i u nekomercijalne svrhe isključuje iz prava na pravičnu naknadu predviđenog tom odredbom ako te organizacije trpe potencijalnu štetu koja se ne može kvalificirati kao „minimalna”.
Potpisi