Tužba podnesena 1. travnja 2021. – Europska komisija/Republika Poljska

(predmet C-204/21)

Jezik postupka: poljski

Stranke

Tužitelj: Europska komisija (zastupnici: P. J. O. Van Nuffel, K. Herrmann, agenti)

Tuženik: Republika Poljska

Tužbeni zahtjev

Tužitelj zahtijeva od Suda da utvrdi:

da je donošenjem i održavanjem na snazi članka 42.a stavaka 1. i 2. te članka 55. stavka 4. Ustawe prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon o ustrojstvu redovnih sudova) (u daljnjem tekstu: ZURS), članka 26. stavka 3. i članka 29. stavaka 2. i 3. Ustawe o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) te članka 5. stavaka 1.a i 1.b Ustawe o sądach administracyjnych (Zakon o upravnim sudovima), u verziji koja proizlazi iz Ustawe z 20 grudnia 2019 r. – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon od 20. prosinca 2019. – Odredbe o ustrojstvu redovnih sudova), Zakona o Vrhovnom sudu te nekih drugih zakona (u daljnjem tekstu: izmijenjeni zakon), kao i članka 8. izmijenjenog zakona, kojima se utvrđuje da svim nacionalnim sudovima nije dopušten nadzor ispunjavanja Unijina zahtjeva neovisnog i nepristranog suda, unaprijed ustanovljenog na temelju zakona, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, a u kontekstu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava vezane uz članak 6. EKLJP-a te članak 267. UFEU-a i načelo nadređenosti prava Unije;

da donošenjem i održavanjem na snazi članka 26. stavaka 2. i 4. do 6. te članka 82. stavaka 2. do 5. Zakona o Vrhovnom sudu, u verziji koja proizlazi iz izmijenjenog zakona, kao i članka 10. izmijenjenog zakona, kojim se Vijeću za izvanredni nadzor i javne poslove Vrhovnog suda povjerava isključiva nadležnost za razmatranje prigovora i pravnih pitanja vezanih uz nepostojanje neovisnosti suda ili suca, Republika Poljska krši obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, te iz članka 267. UFEU-a i načela nadređenosti prava Unije;

da je donošenjem i održavanjem na snazi članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. ZURS-a te članka 72. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o Vrhovnom sudu, u verziji koja proizlazi iz izmijenjenog zakona, koji omogućava da se kao stegovna povreda kvalificira nadzor ispunjavanja Unijina zahtjeva neovisnog i nepristranog suda, unaprijed ustanovljenog na temelju zakona, Republika Poljska povrijedila svoje obveze koje proizlaze iz članka 19. stavka 1. prvog podstavka UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao i iz članka 267. UFEU-a;

da je povjeravanjem ovlasti odlučivanja u predmetima koji imaju izravan utjecaj na status i obavljanje dužnosti sudaca i sudskih savjetnika (kao što je dozvoljavanje pokretanja postupaka radi utvrđivanja kaznene odgovornosti sudaca i sudskih savjetnika ili njihovog pritvaranja, predmeti u području radnog prava i socijalnog osiguranja sudaca Vrhovnog suda te predmeti vezani uz umirovljenje sudaca Vrhovnog suda) Stegovnom vijeću Vrhovnog suda, čija neovisnost i nepristranost nije zajamčena, Republika Poljska povrijedila svoju obvezu na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a;

da je donošenjem i održavanjem na snazi članka 88.a Zakona o redovnim sudovima, članka 45. stavka 3. Zakona o Vrhovnom sudu i članka 8. stavka 2. Zakona o upravnim sudovima, u verziji koja proizlazi iz izmijenjenog zakona, Republika Poljska povrijedila pravo na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka, zajamčene u članku 7. i članku 8. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te članku 6. stavku 1. točkama (c) i (e), članku 6. stavku 3. i članku 9. stavku 1. Direktive (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka¹ ;

da se Republici Poljskoj nalaže snošenje troškova postupka.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

Imajući u vidu okolnosti njegova osnivanja, njegov sastav i priznate nadležnosti, Stegovno vijeće Vrhovnog suda nije posebno sudsko tijelo s karakteristikama neovisnog suda u smislu članka 19. stavka 1. UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje. S tim u vezi, zadržavanjem njegove nadležnosti u predmetima drugih nacionalnih sudaca u pogledu statusa i uvjeta obavljanja sudačke dužnosti krši se njihova neovisnost te predstavlja povredu članka 19. stavka 1. UEU-a.

Budući da odredbe izmijenjenog zakona od 20. prosinca 2019. isključuju mogućnost državnih sudova da nadziru, u vijećima koja odlučuju u predmetima obuhvaćenih pravom Unije, ispunjavanje zahtjeva neovisnog i nepristranog suda, unaprijed ustanovljenog na temelju zakona u smislu članka 19. stavka 1. UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje, tim se odredbama krši i narušava mehanizam prethodnih pitanja uspostavljen u članku 267. UFEU-a. Naime, u skladu sa sudskom praksom Suda, nacionalni sudovi imaju obvezu osigurati da predmete vezane uz osobna prava koja proizlaze iz prava Unije razmatra neovisni i nepristrani sud, unaprijed ustanovljen na temelju zakona. Kvalificiranjem takvog nadzora na način da on ispunjava obilježja stegovne povrede također se krši pravo Unije. Svaki nacionalni sudac, kao sud koji primjenjuje pravo Unije, mora imati mogućnost da po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke ocijeni je li Unijin predmet razmotrio neovisni sud u smislu prava Unije, bez opasnosti da protiv tih sudaca bude pokrenut stegovni postupak. Povjeravanje Vijeću za izvanredni nadzor i javne poslove Vrhovnog suda isključive nadležnosti za razmatranje zahtjeva za izuzeće suca iz određenog predmeta ili za određivanje vijeća nadležnog za odlučivanje u slučaju prigovora vezanih za nepostojanje neovisnosti suda/suca, onemogućava ostalim nacionalnim sudovima ispunjavanje gore spomenutih obveza kao i upućivanje Sudu prethodnih pitanja glede tumačenja tog Unijinog zahtjeva. Naprotiv, sukladno sudskoj praksi Suda, svaki je nacionalni sud ovlašten uputiti prethodno pitanje na temelju članka 267. UFEU-a, a sudovi protiv čijih odluka nema pravnog lijeka dužni su to učiniti u slučaju postojanja dvojbi u pogledu tumačenja.

Obvezom svakog suca da predoči i u roku od 30 dana od imenovanja na sudačku dužnost u Javnom glasniku objavi informaciju o svojem članstvu u društvu ili udruzi i dužnostima u zakladi koja ne obavlja gospodarsku djelatnost, kao i o članstvu u političkoj stranci prije imenovanja na sudačku dužnost, krši se temeljno pravo suca na zaštitu privatnosti i osobnih podataka kao i odredbe GPDR-a.

____________

¹ SL 2016., L 119, str. 1.