PRESUDA SUDA (treće vijeće)
17. srpnja 2014.(*)
„Žalba – Tržišno natjecanje – Članak 82. UEZ‑a i članak 86. stavak 1. UEZ‑a – Zadržavanje privilegiranih prava koja je Helenska Republika dodijelila u korist javnog poduzeća za traženje i vađenje lignita – Korištenje tim pravima – Konkurentska prednost na tržištima opskrbe lignitom i trgovine na veliko električnom energijom – Održavanje, proširivanje ili jačanje vladajućeg položaja“
U predmetu C‑553/12 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 30. studenoga 2012.,
Europska komisija, koju zastupaju T. Christoforou i A. Antoniadis, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Oikonomoua, dikigoros, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu,
žalitelj,
koju podupiru
Mytilinaios AE,
Protergia AE,
Alouminion AE,
sa sjedištem u Amaroussionu (Grčka), koje zastupaju N. Korogiannakis, I. Zarzoura, D. Diakopoulos i E. Chrisafis, dikigoroi,
druge stranke u postupku su:
Dimosia Epicheirisi Ilektrismou AE (DEI), sa sjedištem u Ateni (Grčka), koje zastupa P. Anestis, dikigoros,
tužitelj u prvostupanjskom postupku,
Helenska Republika, koju zastupaju M.-T. Marinos, P. Mylonopoulos i K. Boskovits, u svojstvu agenata,
Energeiaki Thessalonikis AE, sa sjedištem u Echedorsou (Grčka),
Elliniki Energeia kai Anaptyxi AE (HE & DSA), sa sjedištem u Kifisiji (Grčka),
intervenijenti u prvostupanjskom postupku,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: M. Ilešič (izvjestitelj), predsjednik vijeća, C. G. Fernlund, A. Ó Caoimh, C. Toader i E. Jarašiūnas, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,
tajnik: C. Strömholm, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. listopada 2013.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 5. prosinca 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom Europska komisija zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije DEI/Komisija (T‑169/08, EU:T:2012:448, u daljnjem tekstu: pobijana presuda) kojom je Opći sud poništio Odluku Komisije C(2008) 824 final od 5. ožujka 2008. o dodjeljivanju ili zadržavanju prava koja je Helenska Republika dodijelila u korist Dimosia Epicheirisi Ilektrismou AE (DEI) za vađenje lignita (mrkog ugljena) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).
Okolnosti spora i sporna odluka
2 Društvo DEI osnovano je 1950. kao grčko državno javno poduzeće. Imalo je isključivo pravo proizvodnje, prijenosa i isporuke električne energije u Grčkoj. Godine 1996. je grčki Zakon br. 2414/1996 o modernizaciji javnih poduzeća (FEK A’ 135), omogućio preoblikovanje tužitelja u dioničko društvo čiji vlasnik i dalje bila država kao jedini dioničar.
3 Ono je 1. siječnja 2001. preoblikovano u posebno dioničko društvo, u skladu s grčkim Zakonom br. 2773/1999 o liberalizaciji tržišta električne energije (FEK A’ 286), koji je osobito prenio Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća 96/92/EZ od 19. prosinca 1996. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije (SL 1997, L 27, str. 20.) (neslužbeni prijevod). Prema članku 43. stavku 3. tog zakona, udjel države u kapitalu DEI‑ja ne može ni u kojem slučaju biti manji od 51 % dionica s pravom glasa, čak ni nakon povećanja kapitala. Helenska Republika, kad je sporna odluka usvojena, imala je 51,12 % dionica tog poduzeća. Od 12. prosinca 2001. dionice DEI‑ja kotiraju na Atenskoj burzi (Grčka) kao i na Londonskoj burzi (Ujedinjena Kraljevina).
4 Sve grčke elektrane na lignit pripadaju DEI‑ju. Prema Grčkom institutu za rudarsko‑geološka istraživanja, poznate rezerve svih ležišta lignita u Grčkoj 1. siječnja 2005. procijenjene su na 4415 milijuna tona. Prema Komisiji, u Grčkoj postoji još 4590 milijuna tona rezervi lignita.
5 Helenska Republika dodijelila je DEI‑ju prava na traženje i vađenje lignita za rudnike čije rezerve iznose oko 2200 milijuna tona. 85 milijuna tona rezervi pripada privatnim osobama. Na drugim javnim ležištima, za oko 220 milijuna tona, prava na traženje i vađenje dodijeljena su drugim privatnim osobama, pri čemu ta ležišta djelomično opskrbljuju DEI‑jeve elektrane. Za oko 2000 milijuna tona rezerva lignita u Grčkoj još nije dodijeljeno nikakvo pravo na vađenje.
6 Nakon što je Direktiva 96/92 stupila na snagu, grčko tržište električne energije postalo je konkurentno. U svibnju 2005. stvoreno je obvezno dnevno tržište za sve kupce i prodavatelje električne energije u međusobno povezanoj grčkoj mreži, koje obuhvaća kontinentalnu Grčku i određene otoke. Proizvođači i uvoznici električne energije na to tržište svakodnevno stavljaju i prodaju svoju proizvodnju i svoj uvoz.
7 Tijekom 2003. godine Komisija je primila pritužbu od pojedinca koji je zatražio da njegov identitet ostane tajan. Prema podnositelju pritužbe, odluka Grčke da DEI‑ju na temelju grčkog zakonodavnog dekreta br. 4029/1959 od 12. i 13. studenoga 1959. (FEK A’ 250) i grčkog zakona br. 134/1975 od 23. i 29. kolovoza 1975. (FEK A’ 180) dodijeli isključivu licenciju za traženje i vađenje lignita u Grčkoj protivna je članku 86. stavku 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a. Nakon izmjene nekoliko dopisa s Helenskom Republikom između 2003. i 2008. godine, Komisija je usvojila spornu odluku.
8 Tom je odlukom Komisija osobito zaključila da su dodjeljivanje i zadržavanje tih prava protivni članku 86. stavku 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a, zbog toga što među gospodarskim subjektima stvaraju situaciju nejednakih mogućnosti kad je riječ o pristupu sirovinama radi proizvodnje električne energije te omogućuju DEI‑ju da u Grčkoj održi ili ojača svoj vladajući položaj na tržištu trgovine na veliko električnom energijom, isključujući ili stvarajući prepreku bilo kakvom novom ulasku na tržište.
9 U spornoj odluci Komisija ističe da je Helenska Republika od usvajanja Direktive 96/92, za koju je rok za prenošenje istekao 19. veljače 2001., znala da mora liberalizirati tržište električnom energijom. Dodaje da je Helenska Republika usvojila državne mjere koje se tiču dvaju različitih tržišta, prvo je tržište opskrbe lignitom, a drugo tržište trgovine na veliko električnom energijom, koje obuhvaća proizvodnju i opskrbu elektrana električnom energijom kao i njezin uvoz pomoću povezujućih elektroenergetskih vodova.
10 Prema Komisiji, DEI je na tim dvama tržištima imao vladajući položaj, s udjelom većim od 97 % odnosno 85 %. Osim toga, nije bio izgledan novi ulazak koji bi mogao znatno smanjiti DEI‑jev udjel u tržištu trgovine na veliko električnom energijom, s obzirom na to da uvoz, koji čini 7 % ukupne potrošnje, nije stvarno ograničenje tržišnom natjecanju na tom tržištu.
11 Kada je riječ o predmetnim državnim mjerama, Komisija primjećuje da su DEI‑ju na temelju zakonodavnog dekreta br. 4029/1959 i Zakona br. 134/1975 dodijeljena prava vađenja za 91 % javnih ležišta lignita za koja su dodijeljena prava. Pojašnjava da tijekom razdoblja primjene tih mjera, unatoč mogućnostima koje je nudilo nacionalno zakonodavstvo, za znatna ležišta nije dodijeljeno nijedno drugo pravo. Osim toga, navodi da je DEI nad određenim ležištima pogodnima za vađenje dobio prava na traženje bez javne nabave a da za ta ležišta još nisu bila dodijeljena prava na vađenje. Komisija dodaje da se najviše koriste elektrane na lignit, koje su u Grčkoj najjeftinije, s obzirom na to da proizvode 60 % električne energije kojom je moguće opskrbiti međupovezanu mrežu.
12 Helenska Republika je, time što je DEI‑ju dodijelila i njemu u korist održala kvazimonopolistička prava na traženje lignita koja mu jamče privilegiran pristup gorivu koje je najtraženije u Grčkoj radi proizvodnje električne energije, među gospodarskim subjektima na tržištu trgovine na veliko električnom energijom stvorila nejednake mogućnosti i stoga narušila tržišno natjecanje, održavajući ili ojačavajući tako vladajući DEI‑jev položaj i isključujući ili stvarajući prepreku bilo kakvom novom ulasku na tržište, i to unatoč liberalizaciji tržišta trgovine na veliko električnom energijom.
13 Komisija je osim toga spornom odluka zatražila od Helenske Republike da je u roku od dva mjeseca od dostave te odluke obavijesti o mjerama koje namjerava poduzeti kako bi ispravila učinke predmetnih državnih mjera koji se protive pravilima tržišnog natjecanja, navodeći da se te mjere moraju usvojiti i provesti u roku od osam mjeseci od njezine odluke.
Tužba pred Općim sudom i pobijana presuda
14 DEI je tajništvu Općeg suda 13. svibnja 2008. podnio tužbu za poništenje sporne odluke. Helenska Republika tijekom postupka intervenirala je u potporu DEI‑ju, dok su Elliniki Energeia kai Anaptyxi AE (HE & DSA) i Energeiaki Thessalonikis AE, dionička društva koja se bave proizvodnjom električne energije u Grčkoj, intervenirala u potporu zahtjevu Komisije.
15 U prilog svojoj tužbi DEI je istaknuo četiri tužbena razloga koji se, kao prvo, temelje na pogreškama u primjeni odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a kao i na očitoj pogrešci u ocjeni; kao drugo, na povredi obveze obrazlaganja predviđene u članku 253. UEZ‑a; kao treće, s jedne strane, na povredi načelâ pravne sigurnosti, zaštite legitimnih očekivanja i zaštite privatnog vlasništva kao i, s druge strane, na postojanju zlouporabe ovlasti te, kao četvrto, na povredi načela proporcionalnosti.
16 Prvi tužbeni razlog sastoji se od pet dijelova, od kojih drugi i četvrti dovode u pitanje Komisijin zaključak prema kojemu korištenje pravima na vađenje lignita koja su dodijeljena DEI‑ju za posljedicu ima proširivanje njegova vladajućeg položaja s tržišta opskrbe lignitom na tržište trgovinom na veliko električnom energijom, čime se krše odredbe članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a. Prema Općem sudu, DEI u biti protiv tog Komisijina zahtjeva ističe dva argumenta. Svojim prvim argumentom DEI ističe da je za utvrđenje povrede nastale zajedničkom primjenom tih odredaba potrebno da dotično poduzeće ima isključivo ili posebno pravo u smislu članka 86. stavka 1. UEZ‑a, što nije bio slučaj.
17 Svojim drugim argumentom, koji je Opći sud ispitao na prvome mjestu, DEI zamjera Komisiji da nije utvrdila postojanje stvarne ili potencijalne zlouporabe njegova vladajućeg položaja na dotičnim tržištima, iako je taj dokaz prethodna pretpostavka za primjenu članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a.
18 U točki 85. pobijane presude Opći je sud zaključio da je u središtu predmetnog spora ponajprije pitanje je li Komisija trebala dokazati DEI‑jevu stvarnu ili potencijalnu zlouporabu vladajućeg položaja ili je bilo dovoljno da utvrdi da predmetne državne mjere stvarajući nejednake mogućnosti u DEI‑jevu korist narušavaju tržišno natjecanje među gospodarskim subjektima.
19 Kada je riječ o tržištu opskrbe lignita, Opći je sud u točkama 87. do 89. pobijane presude istaknuo da je Helenska Republika predmetnim državnim mjerama dodijelila DEI‑ju prava na vađenje lignita za rudnike čije rezerve iznose do oko 2200 milijuna tona, da su se te mjere koje su prethodile liberalizaciji tržišta električne energije održale i da su nastavile utjecati na to tržište te usto da, unatoč interesu koji su izrazili DEI‑jevi konkurenti, nijedan gospodarski subjekt nije mogao od Helenske Republike dobiti prava na vađenje za druga ležišta lignita, premda je Grčka raspolagala s još oko 2000 milijuna tona rezerva lignita koji nije bio izvađen.
20 Opći je sud, međutim, ocijenio da se nemogućnost pristupa gospodarskih subjekata još uvijek dostupnim ležištima lignita ne može pripisati DEI‑ju, s obzirom na to da je dodjeljivanje licencija za vađenje lignita isključivo ovisilo o volji Helenske Republike. Opći je sud dodao da je DEI‑jeva uloga na spomenutom tržištu bila ograničena na vađenje lignita iz ležišta na koja je polagao prava, s obzirom na to da Komisija kad je riječ o pristupu lignitu nije dokazala da je DEI zlouporabio svoj vladajući položaj na tržištu opskrbe tom sirovinom.
21 Opći je sud zatim u točkama 90. do 93. pobijane presude analizirao Komisijin zaključak prema kojem se nemogućnost DEI‑jevih konkurenata da uđu na tržište opskrbe lignitom odrazila na trgovinu na veliko električnom energijom. Komisija je u tom pogledu istaknula da je činjenica da je lignit bilo najtraženije gorivo u Grčkoj omogućila DEI‑ju da njegovim vađenjem uz relativno nizak trošak proizvede električnu energiju i da je stavi na obvezno dnevno tržište uz privlačniju profitnu maržu od električne energije proizvedene iz drugih goriva. Komisija smatra da je DEI tako mogao održati ili ojačati svoj vladajući položaj na tržištu trgovine na veliko električnom energijom isključujući ili stvarajući prepreku bilo kakvom novom ulasku na to tržište.
22 Podsjetivši u točki 91. pobijane presude da je u Grčkoj nakon liberalizacije tržišta trgovine na veliko električnom energijom stvoreno obvezno dnevno tržište, mehanizam čija pravila funkcioniranja spornom odlukom nisu dovedena u pitanje, a koja su DEI kao i njegovi konkurentni morali poštovati, i da je, osim toga, DEI bio prisutan na tom tržištu i prije njegove liberalizacije, Opći je sud istaknuo sljedeće:
„92 Komisija nije utvrdila da je privilegirani pristup lignitu mogao stvoriti situaciju u kojoj bi [DEI] mogao jednostavnim korištenjem pravima na vađenje zlouporabiti vladajući položaj na tržištu trgovine na veliko električnom energijom ili bi ga se navelo da na tom tržištu počini takve zlouporabe. Isto tako Komisija ne zamjera [DEI‑ju] što je bez objektivnog opravdanja proširio svoj vladajući položaj s tržišta opskrbe lignitom na tržište trgovine na veliko električnom energijom.
93 Jednostavno zaključivši da [DEI], nekoć monopolističko poduzeće, na tržištu trgovine na veliko električnom energijom nastavlja održavati vladajući položaj zbog prednosti koju mu pruža privilegiran pristup lignitu i da ta situacija na tom tržištu stvara nejednake mogućnosti [DEI‑ja] u odnosu na druga poduzeća, Komisija nije ni dokazala ni dovoljno pravno utvrdila na kakvu bi zlouporabu u smislu članka 82. UEZ‑a predmetna državna mjera navela ili mogla navesti [DEI].“
23 Opći je sud nadalje u točkama 94. do 103. pobijane presude ispitao ustaljenu sudsku praksu navedenu u spornoj odluci, prema kojoj država članica krši zabrane nabrojene u članku 86. stavku 1. UEZ‑a i članku 82. UEZ‑a kada je dotični poduzetnik naveden da jednostavnim korištenjem isključivim ili posebnim pravima koja su mu dodijeljena zlouporabljuje svoj vladajući položaj ili kada ta prava mogu stvoriti situaciju u kojoj je naveden da počini takvu zlouporabu. Nakon analize presuda Raso i dr. (C‑163/96, EU:C:1998:54), Höfner i Elser (C‑41/90, EU:C:1991:161), Merci convenzionali Porto di Genova (C‑179/90, EU:C:1991:464), Job Centre (C‑55/96, EU:C:1997:603) i MOTOE (C‑49/07, EU:C:2008:376), Opći sud u tom je smislu u točki 103. pobijane presude zaključio:
„Iz presuda [...] proizlazi da zlouporaba vladajućeg položaja poduzetnika koji ima neko isključivo ili posebno pravo može ili proizići iz mogućnosti zlouporabe tog prava ili biti izravna posljedica tog prava. Međutim, iz te sudske prakse ne proizlazi da je činjenica da se dotični poduzetnik zbog neke državne mjere nalazi u pogodnijoj situaciji u odnosu na svoje konkurente sama po sebi zlouporaba vladajućeg položaja.“
24 Naposljetku, Opći je sud u točkama 104. do 118. pobijane presude odgovorio na posljednji Komisijin argument, koja je smatrala da je sporna odluka u skladu sa sudskom praksom prema kojoj se nenarušeni sustav tržišnog natjecanja može jamčiti samo ako se različitim gospodarskim subjektima osiguraju jednake mogućnosti. Komisija je u tom pogledu istaknula da, ako su nejednake mogućnosti među gospodarskim subjektima – i stoga narušavanje tržišnog natjecanja – posljedica državne mjere, takva je mjera povreda članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a.
25 Opći je sud u točki 105. te presude presudio da iz presuda na koje se Komisija poziva, odnosno presuda Francuska/Komisija (C‑202/88, EU:C:1991:120), GB‑Inno‑BM (C‑18/88, EU:C:1991:474) i Connect Austria (C‑462/99, EU:C:2003:297), ne proizlazi da je, kako bi se smatralo da je došlo do povrede članka 86. stavka 1. UEZ‑a, primijenjenog u vezi s člankom 82. UEZ‑a, dovoljno utvrditi da neka državna mjera narušava tržišno natjecanje stvarajući nejednake mogućnosti među gospodarskim subjektima a da nije potrebno dokazati poduzetnikovu zlouporabu vladajućeg položaja.
26 Analiziravši te presude, Opći je sud u točki 113. pobijane presude zaključio da, iako je točno da se Sud u svojim presudama koristio formulacijama na koje se pozvala Komisija, potonja se ne može oslanjati samo na te izraze, ne uzimajući u obzir njihov kontekst. Opći je sud usto u točkama 114. do 117. zaključio da Komisijinu tezu ne podupire ni presuda Dusseldorp i dr. (C‑203/96, EU:C:1998:316), na koju se pozvala na raspravi.
27 Opći je sud u točki 118. pobijane presude zaključio da iz te sudske prakse ne proizlazi da Komisija „nije bila dužna dokazati i utvrditi zlouporabu [...] vladajućeg položaja na koju je predmetna državna mjera navela ili mogla navesti [DEI]“.
28 Budući da je Opći sud u točkama 87. do 93. pobijane presude presudio da Komisija u svojoj spornoj odluci nije utvrdila takvu zlouporabu vladajućeg položaja, posljedično je u točki 119. spomenute presude presudio da je drugi argument koji je u okviru drugog i četvrtog dijela prvog tužbenog razloga istaknuo DEI utemeljen te je poništio spornu odluku „a da nije potrebno ispitati druge preliminarno utvrđene činjenice, dijelove tužbenih razloga i istaknute tužbene razloge“.
Zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom
29 Komisija od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu;
– konačno odluči o sporu;
– naloži DEI‑ju snošenje troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.
30 DEI i Helenska Republika od Suda zahtijevaju da:
– odbije žalbu;
– podredno, ispita druge razloge za poništenje koji su istaknuti u predmetu T‑169/08 i poništi spornu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.
31 Spisima koje je tajništvo Suda zaprimilo 25. ožujka 2013. Mytilinaios, Protergia i Alouminion podnijeli su zahtjev za intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije.
32 Potpredsjednik Suda rješenjem od 11. srpnja 2013. prihvatio je taj zahtjev.
O žalbi
33 U prilog svojoj žalbi Komisija ističe dva žalbena razloga od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava, a odnosi se na tumačenje i primjenu odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a, a drugi na manjkavom, nepreciznom i nedovoljnom obrazloženju.
Argumentacija stranaka
34 Svojim prvim žalbenim razlogom, koji je usmjeren protiv točaka 94. do 118. pobijane presude, Komisija ističe da je Opći sud pogriješio što se tiče prava, a odnosi se na tumačenje i primjenu odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a, presudivši da je Komisija trebala dokazati i utvrditi zlouporabu na koju je predmetna državna mjera navela ili mogla navesti DEI.
35 Prema Komisiji, kad se članak 82. UEZ‑a primjenjuje u vezi s člankom 86. stavkom 1. UEZ‑a na situacije u kojima među gospodarskim subjektima postoje nejednake mogućnosti i kada je, dakle, državna mjera narušila tržišno natjecanje, dotična državna mjera sama je po sebi povreda članaka 86. stavka 1. UEZ‑a i 82. UEZ‑a. Dakle, bilo bi dovoljno dokazati da je ta mjera uistinu stvorila nejednake mogućnosti dajući prednost privilegiranom javnom poduzeću i da je zbog toga utjecala na strukturu tržišta omogućujući tom poduzeću da održi, ojača ili proširi svoj vladajući položaj na drugo susjedno ili silazno tržište sprečavajući, primjerice, ulazak novih konkurenata na to tržište.
36 Posljedica je toga Komisijina zamjerka Općem sudu da je na činjenice u predmetu pogrešno primijenio sudsku praksu Suda i da je iskrivio temelj sporne odluke. U tom pogledu ističe da se, suprotno onomu što je smatrao Opći sud, ta odluka nije temeljila na utvrđenju da je činjenica da se DEI zbog predmetnih državnih mjera našao u pogodnijem položaju od svojih konkurenata sama po sebi zlouporaba vladajućeg položaja. Naprotiv, spomenuta odluka pojasnila je povredu izlažući da su predmetne državne mjere stvorile nejednake mogućnosti između DEI‑ja i njegovih konkurenata i da je DEI samim korištenjem pravima koja su mu dodijeljena bio u mogućnosti proširiti svoj vladajući položaj s tržišta (uzlazno) opskrbe lignitom na tržište (silazno) trgovine na veliko električnom energijom u Grčkoj. To proširenje na silazno tržište imalo je za posljedicu ograničenje tržišnog natjecanja na potonjem time što se isključio ulazak novih konkurenata, čak i nakon usvajanja mjera liberalizacije tog tržišta. Usto, DEI‑jevim konkurentima nije dodijeljeno nikakvo pravo nad nijednim važnim ležištem lignita, unatoč zahtjevima u tom smislu.
37 Budući da je sporna odluka objasnila kako su, s jedne strane, održavanje na snazi spornih državnih mjera i, s druge strane, samo korištenje privilegiranim pravima dodijeljenima DEI‑ju, kao i njegovo ponašanje na silaznom tržištu, doveli do opasnosti od zlouporabe njegova vladajućeg položaja na tom tržištu isključujući ili sprečavajući ulazak novih konkurenata, Komisija je zadovoljila sve kriterije koje je sudska praksa Suda utvrdila u odnosu na primjenu članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a.
38 DEI i Helenska Republika smatraju da taj žalbeni razlog nije utemeljen. Iz sudske prakse Suda u biti proizlazi da, kako bi mogla primijeniti članak 86. stavak 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a, Komisija treba utvrditi zlouporabu na koju je državna mjera o kojoj je riječ navela ili je mogla navesti dotično poduzeće. Činjenica da predmetna državna mjera dovodi do situacije nejednakih mogućnosti doista jest nužan, ali ne i dovoljan uvjet da bi se opravdala primjena spomenutih članaka. Komisija je zapravo pokušala pretvoriti članak 86. stavak 1. UEZ‑a u samostalnu i višu odredbu. Opći je sud pak ispravno primijenio spomenutu sudsku praksu na činjenice u ovom predmetu.
Ocjena Suda
39 Valja podsjetiti da, na temelju članka 86. stavka 1. Ugovora, države članice kada je riječ o javnim poduzećima i poduzetnicima kojima su dodijelile posebna ili isključiva prava ne smiju donositi ili održavati na snazi mjere koje su u suprotnosti s pravilima iz Ugovora o EZ‑u, a posebno s pravilima tržišnog natjecanja predviđenima u članku 82. UEZ‑a.
40 Potonja odredba zabranjuje, pod uvjetom da bi mogla utjecati na trgovinu među državama članicama, zlouporabu vladajućeg položaja na zajedničkom tržištu ili na njegovu znatnom dijelu.
41 Valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, država članica krši zabrane navedene u članku 86. stavku 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a kada propiše zakonodavnu, regulatornu ili upravnu mjeru koja stvara situaciju u kojoj se neko javno poduzeće ili poduzetnik kojem je dodijelila posebna ili isključiva prava navodi da, samim korištenjem privilegiranim pravima koja su mu dodijeljena, zlouporabi svoj vladajući položaj ili kada ta prava mogu stvoriti situaciju u kojoj je taj poduzetnik naveden da počini takve zlouporabe (u tom smislu vidjeti presude Connect Austria, EU:C:2003:297, t. 80. i MOTOE, EU:C:2008:376, t. 49. kao i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu nije nužno da je do zlouporabe stvarno došlo (presude GB‑Inno‑BM, EU:C:1991:474, t. 23. do 25.; Raso i dr., EU:C:1998:54, t. 31. i MOTOE, EU:C:2008:376, t. 49.).
42 Stoga povreda tih odredaba postoji kada neka mjera pripisiva državi članici stvara opasnost od zlouporabe vladajućeg položaja (vidjeti presudu MOTOE, EU:C:2008:376, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
43 Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da se sustav nenarušenog tržišnog natjecanja kao što je onaj predviđen u Ugovoru o EZ‑u može jamčiti samo ako su različitim gospodarskim subjektima osigurane jednake mogućnosti (vidjeti presude GB‑Inno‑BM, EU:C:1991:474, t. 25.; MOTOE, EU:C:2008:376, t. 51. i Connect Austria, EU:C:2003:297, t. 83. kao i navedenu sudsku praksu).
44 Iz toga slijedi da, ako su nejednake mogućnosti među gospodarskim subjektima i, dakle, narušeno tržišno natjecanje posljedica državne mjere, takva je mjera povreda članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a (vidjeti presudu Connect Austria, EU:C:2003:297, t. 84.).
45 Sud je usto imao priliku u tom pogledu pojasniti da, iako sama činjenica da je neka država dodjeljivanjem isključivih prava stvorila vladajući položaj nije kao takva nespojiva s člankom 82. UEZ‑a, Ugovor o EZ‑u ipak obvezuje države članice da ne smiju propisivati ili održavati na snazi mjere koje bi mogle poništiti koristan učinak te odredbe (presude ERT, C‑260/89, EU:C:1991:254, t. 35.; Corbeau, C‑320/91, EU:C:1993:198, t. 11. kao i Deutsche Post, C‑147/97 i C‑148/97, EU:C:2000:74, t. 39.).
46 Iz uvodnih izjava spomenutih u točkama 41. do 45. ove presude proizlazi da su, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 55. svojeg mišljenja, povrede odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a moguće neovisno o bilo kakvoj stvarnoj zlouporabi. Važno je samo da Komisija dokaže posljedicu koja je protivna pravilima tržišnog natjecanja, potencijalnu ili stvarnu, koja bi mogla proizići iz predmetne državne mjere. Stoga se takva povreda može utvrditi kada predmetne državne mjere utječu na strukturu tržišta stvarajući među poduzetnicima nejednake uvjete tržišnog natjecanja, omogućujući javnom poduzeću ili poduzetniku kojemu su dodijeljena posebna ili isključiva prava da održava, sprečavajući primjerice nove ulaske na potonje tržište, ojača ili proširi svoj vladajući položaj na neko drugo tržište ograničavajući tako tržišno natjecanje a da nije potrebno dokazati postojanje stvarne zlouporabe.
47 U tim okolnostima slijedi da je, protivno analizi Općeg suda u točkama 105. i 118. pobijane presude, dovoljno utvrditi da bi takva posljedica protivna pravilima tržišnog natjecanja, potencijalna ili stvarna, mogla biti rezultat predmetne državne mjere te da je dovoljno dokazati zlouporabu kao što je ona koja proizlazi iz situacije stvorene tom mjerom. Također slijedi da je Opći sud pogriješio što se tiče prava presudivši da Komisija, zaključivši da je tužitelj, nekoć monopolističko poduzeće, zahvaljujući prednosti koju mu daje privilegiran pristup lignitu nastavio održavati vladajući položaj na tržištu trgovine na veliko električnom energijom i da je ta situacija između tužitelja i drugih poduzetnika stvorila nejednake mogućnosti na tržištu, nije dokazala niti dovoljno pravno utvrdila na koju je zlouporabu u smislu članka 82. UEZ‑a predmetna državna mjera navela ili mogla navesti DEI.
48 Stoga valja prihvatiti prvi žalbeni razlog i ukinuti pobijanu presudu, a da nije potrebno da Sud ispita drugi žalbeni razlog, koji je strogo podredan u odnosu na prvi žalbeni razlog.
O tužbi pred Općim sudom
49 U skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, Sud u slučaju ukidanja odluke Općeg suda može konačno odlučiti o sporu, ako stanje postupka to dopušta.
50 U ovom slučaju Sud raspolaže podacima potrebnima za konačnu odluku o drugom i četvrtom dijelu prvog tužbenog razloga u prvostupanjskom postupku.
51 U točki 59. pobijane presude Opći je sud smatrao da najprije valja ispitati drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci Komisije i u kojem se tvrdi da postojanje isključivih ili posebnih prava nije nužan uvjet povrede odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a, i četvrti dio spomenutog razloga, koji se temelji na tome da DEI zbog navodno privilegiranog pristupa sirovini nije proširio svoj vladajući položaj s tržišta opskrbe lignitom na tržište trgovine na veliko električnom energijom.
52 Opći je sud u istoj točki procijenio da u tom stadiju nije potrebno odlučivati o osnovanosti definicije relevantnih tržišta koju je Komisija dala u spornoj odluci, a koja je bila predmet prvog dijela prvog tužbenog razloga koji je istaknuo DEI, te je krenuo od premise da spomenuta definicija, protivno onomu što je tvrdio DEI, ne sadrži očitu pogrešku u ocjeni.
53 U ovom slučaju, na osnovi iste te premise, Sud raspolaže podacima potrebnima da bi konačno odlučio o drugom i četvrtom dijelu prvog tužbenog razloga koji je DEI istaknuo.
Drugi dio prvog tužbenog razloga
Argumentacija stranaka
54 DEI, koji podupire Helenska Republika, tvrdi da je Komisija pogrešno smatrala da je pravna kvalifikacija DEI‑ja kao „javnog poduzeća“ bila dovoljna za utvrđenje povrede odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a. Naime, iz sudske prakse proizlazi da, kako bi primijenila teoriju prema kojoj je javno poduzeće svoj vladajući položaj proširilo s jednog tržišta na drugo, susjedno i različito tržište, Komisija nužno mora dokazati da mjera dodjeljuje ili jača isključiva ili posebna prava. Međutim, u ovom slučaju DEI se ne koristi isključivim pravima s obzirom na to da ne uživa isključivo pravo na predmetnu gospodarsku djelatnost. Prava DEI‑ja na traženje i vađenje ne mogu se više opisati kao „posebna prava“ u smislu članka 86. stavka 1. UEZ‑a jer su dodijeljena ograničenom broju korisnika.
55 Komisija, koju podupiru stranke koje su intervenirale, u biti na isti način pobija, s jedne strane, da se područje primjene odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a ne ograničava samo na državne mjere koje daju u koncesiju posebna ili isključiva prava i, s druge strane, da su u svakom slučaju takva prava dana u koncesiju DEI‑ju.
Ocjena Suda
56 Iz teksta članka 86. stavka 1. UEZ‑a proizlazi da je ta odredba primjenjiva, s jedne strane, na javna poduzeća i, s druge strane, na poduzetnike kojima države članice dodijele posebna ili isključiva prava. U ovom je slučaju neosporno da je DEI javno poduzeće.
57 Osim toga, kao što je to spomenuto u točkama 41. do 44. ove presude, ako su nejednake mogućnosti među gospodarskim subjektima i, dakle, narušeno tržišno natjecanje posljedica državne mjere, takva je mjera, bila ona zakonodavna, regulatorna ili upravna, povreda članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a.
58 Stoga DEI pogrešno tvrdi da, kako bi primijenila teoriju prema kojoj je javno poduzeće svoj vladajući položaj proširilo s jednog tržišta na drugo, susjedno i različito tržište, sudska praksa Suda zahtijeva da Komisija nužno dokaže da predmetna državna mjera dodjeljuje ili jača posebna ili isključiva prava.
59 Naime, dovoljno je da predmetna mjera stvara situaciju u kojoj se javno poduzeće ili poduzetnika kojemu je država dodijelila posebna ili isključiva prava navodi da zlouporabi svoj vladajući položaj (u tom smislu vidjeti presudu Connect Austria, EU:C:2003:297, t. 80. i navedenu sudsku praksu).
60 Valja, dakle, odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga.
Četvrti dio prvog tužbenog razloga
Argumentacija stranaka
61 DEI osporava Komisijin zaključak prema kojem korištenje pravima na vađenje lignita, kojih je nositelj, ima za posljedicu proširenje njegova vladajućeg položaja s tržišta opskrbe lignitom na tržište trgovine na veliko električnom energijom, uz povredu odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a, s obzirom na to da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke primjene teorije proširenja vladajućeg položaja. Kao prvo, u svim predmetima u kojima je sud Unije primijenio tu teoriju poduzetnik je imao pravni ili stvarni monopol na nekom tržištu i dotična državna mjera dodjeljivala bi mu isključiva ili posebna prava na susjednom i različitom tržištu, što ovdje nije slučaj. Kao drugo, DEI nema ni regulatorne nadležnosti koje bi mu omogućile da utvrdi djelatnost svojih konkurenata ni mogućnost da svojim konkurentima nametne troškove. Kao treće, Komisija je prilikom ispitivanja eventualne zlouporabe trebala ispitati utjecaj navodne povrede na interese potrošača. Naposljetku, kao četvrto, Komisija je lignit definirala kao apsolutno nužno proizvodno sredstvo (essential facility) a da nije dokazala da je lignit apsolutno nužan za djelatnost trgovine na veliko električnom energijom.
62 Helenska Republika ističe da Komisija ne spominje nikakvu postojeću ni čak potencijalnu zlouporabu DEI‑jeva vladajućeg položaja. U ovom sporu postojanje takve zlouporabe nužna je pretpostavka za primjenu članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a.
63 Komisija, koju podupiru stranke koje su intervenirale, kao prvo ističe da se državne mjere koje bi mogle biti predviđene člancima 86. stavkom 1. UEZ‑a i 82. UEZ‑a ne ograničavaju na posebna ili isključiva prava. Kao drugo, utvrđenje povrede tih odredaba ne ovisi o korištenju ovlastima i regulatornim nadležnostima. Kao treće, sudska praksa ne zahtijeva da se ispituje potencijalna šteta koja bi povredom navedenih odredaba mogla nastati potrošačima. Kao četvrto, DEI pogrešno tvrdi da je Komisija u uvodnim izjavama 132. i 238. sporne odluke smatrala da je pristup lignitu apsolutno nužno proizvodno sredstvo (essential facility).
Ocjena Suda
64 Prije svega valja odbiti argumente Helenske Republike vezano za razloge izložene u točkama 39. do 46. ove presude.
65 S druge strane, valja odbiti navodne „uvjete primjene“ teorije o proširenju vladajućeg položaja, spomenute u točki 61. ove presude, koji prema DEI‑ju proizlaze iz sudske prakse Suda.
66 Naime, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prakse poduzetnika koji se nalazi u vladajućem položaju i kojima je cilj narušavanjem tržišnog natjecanja proširiti taj položaj na susjedno, ali različito tržište jesu zlouporaba vladajućeg položaja u smislu članka 82. UEZ‑a (u tom smislu vidjeti presudu Connect Austria, EU:C:2003:297, t. 81. i 82. kao i navedenu sudsku praksu).
67 Na isti način Sud je već naglasio da je proširenje vladajućeg položaja bez objektivnog opravdanja „kao takvo“ zabranjeno člankom 86. stavkom 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a, kada je to proširenje posljedica državne mjere. Budući da se tržišno natjecanje na taj način ne može ukloniti, ono se ne može ni narušiti (u tom smislu vidjeti presude Španjolska i dr./Komisija, C‑271/90, C‑281/90 i C‑289/90, EU:C:1992:440, t. 36. kao i GB‑Inno‑BM, EU:C:1991:474, t. 21., 23. i 24.).
68 Dakle, nije nužno, kao što to tvrdi DEI, da Komisija u svakom slučaju dokaže da dotični poduzetnik ima monopol ili da mu dotična državna mjera dodjeljuje isključiva ili posebna prava na susjednom i različitom tržištu, ili štoviše da raspolaže bilo kakvom regulatornom nadležnošću. Imajući u vidu sudsku praksu spomenutu u točkama 41. do 44. ove presude, također treba odbiti postojanje navodne Komisijine obveze da dokaže utjecaj povrede odredaba članka 86. stavka 1. UEZ‑a u vezi s člankom 82. UEZ‑a na interese potrošača, s obzirom na to da potonji članak može usto obuhvaćati prakse koje uzrokuju štetu utječući negativno na strukturu učinkovitog tržišnog natjecanja (u tom smislu vidjeti presudu Europemballage i Continental Can/Komisija, 6/72, EU:C:1973:22, t. 26.). Naposljetku, DEI‑jev argument prema kojem je Komisija smatrala da je lignit apsolutno nužno proizvodno sredstvo počiva na pogrešnoj premisi, s obzirom na to da se Komisija osvrnula samo na DEI‑jev „kvazimonopolistički“ položaj na tržištu trgovine na veliko električnom energijom.
69 Stoga četvrti dio prvog tužbenog razloga valja odbiti.
70 Imajući u vidu prethodna razmatranja, valja odbiti drugi i četvrti dio prvog tužbenog razloga koji je DEI istaknuo pred Općim sudom te predmet vratiti Općem sudu kako bi ispitao prvi, treći i peti dio prvog tužbenog razloga kao i ostale tužbene razloge koje je DEI istaknuo.
Troškovi
71 Budući da se predmet vraća Općem sudu, o troškovima valja odlučiti naknadno.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Ukida se presuda Općeg suda Europske unije DEI/Komisija (T‑169/08, EU:T:2012:448).
2. Predmet se vraća Općem sudu Europske unije kako bi odlučio o tužbenim razlozima koji su pred njim istaknuti, a o kojima Sud Europske unije nije odlučivao.
3. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Potpisi