PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)

14. prosinca 2018.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja donesene protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma – Zamrzavanje financijskih sredstava – Mogućnost da se tijelo države nečlanice okvalificira kao nadležno tijelo u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP – Činjenična osnova odluka o zamrzavanju financijskih sredstava – Obveza obrazlaganja – Pogreška u ocjeni – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Prava obrane – Pravo na vlasništvo”

U predmetu T‑400/10 RENV,

Hamas, sa sjedištem u Dohi (Katar), koji zastupa L. Glock, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju B. Driessen, M. Bishop i A. Sikora‑Kalėda, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire

Francuska Republika, koju zastupaju D. Colas i F. Fize, u svojstvu agenata,

i

Europska komisija, koju su zastupali F. Castillo de la Torre, M. Konstantinidis i R. Tricot, a zatim F. Castillo de la Torre, L. Baumgart i C. Zadra, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a koji se odnosi na poništenje, kao prvo, Obavijesti Vijeća upućene osobama, skupinama i subjektima čija su imena uvrštena na popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2010., C 188, str. 13.), Odluke Vijeća 2010/386/ZVSP od 12. srpnja 2010. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2010., L 178, str. 28.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 610/2010 od 12. srpnja 2010. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 1285/2009 (SL 2010., L 178, str. 1.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, kao drugo, Odluke Vijeća 2011/70/ZVSP od 31. siječnja 2011. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2011., L 28, str. 57.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 83/2011 od 31. siječnja 2011. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 610/2010 (SL 2011., L 28, str. 14.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, kao treće, Odluke Vijeća 2011/430/ZVSP od 18. srpnja 2011. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2011., L 188, str. 47.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 687/2011 od 18. srpnja 2011. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage provedbenih uredbi br. 610/2010 i br. 83/2011 (SL 2011., L 188, str. 2.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, kao četvrto, Odluke Vijeća 2011/872/ZVSP od 22. prosinca 2011. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2011/430 (SL 2011., L 343, str. 54.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1375/2011 od 22. prosinca 2011. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 687/2011 (SL 2011., L 343, str. 10.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, kao peto, Odluke Vijeća 2012/333/ZVSP od 25. lipnja 2012. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2011/872 (SL 2012., L 165, str. 72.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 542/2012 od 25. lipnja 2012. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 1375/2011 (SL 2012., L 165, str. 12.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, kao šesto, Odluke Vijeća 2012/765/ZVSP od 10. prosinca 2012. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2012/333 (SL 2012., L 337, str. 50.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 191.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1169/2012 od 10. prosinca 2012. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 542/2012 (SL 2012., L 337, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 13., str. 263.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, kao sedmo, Odluke Vijeća 2013/395/ZVSP od 25. srpnja 2013. o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2012/765 (SL 2013., L 201, str. 57.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 714/2013 od 25. srpnja 2013. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 1169/2012 (SL 2013., L 201, str. 10.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, kao osmo, Odluke Vijeća 2014/72/ZVSP od 10. veljače 2014. o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2013/395 (SL 2014., L 40, str. 56.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 125/2014 od 10. veljače 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 714/2013 (SL 2014., L 40, str. 9.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, kao deveto, Odluke Vijeća 2014/483/ZVSP od 22. srpnja 2014. o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Odluke 2014/72 (SL 2014., L 217, str. 35.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 790/2014 od 22. srpnja 2014. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 125/2014 (SL 2014., L 217, str. 1.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, te, kao deseto, Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/1426 od 4. kolovoza 2017. o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma, i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2017/154 (SL 2017., L 204, str. 95.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/1420 od 4. kolovoza 2017. o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma, i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2017/150 (SL 2017., 204., str. 3.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),

u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, V. Valančius, P. Nihoul (izvjestitelj), J. Svenningsen i U. Öberg, suci,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 11. srpnja 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora i činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe

A.      Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001)

1        Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je 28. rujna 2001. Rezoluciju 1373(2001) koja sadržava strategije za borbu protiv terorizma svim sredstvima, a posebno protiv financiranja terorizma. Točkom 1. podtočkom (c) te rezolucije određeno je, među ostalim, da sve države moraju bez odgađanja zamrznuti financijska sredstva i ostalu financijsku imovinu ili gospodarske izvore osoba koje počine ili pokušaju počiniti teroristička djela ili koje sudjeluju u terorističkim djelima ili pomažu u njihovu izvršenju, subjekata u vlasništvu tih osoba ili pod njihovom kontrolom te osoba i subjekata koji djeluju u ime ili prema uputama tih osoba i subjekata.

2        Navedenom rezolucijom nije predviđen popis osoba, subjekata ili skupina na koje treba primijeniti te mjere.

B.      Pravo Europske unije

3        Budući da je djelovanje Europske unije bilo nužno za provedbu Rezolucije 1373 (2001), Vijeće Europske unije usvojilo je 27. prosinca 2001. Zajedničko stajalište 2001/931/ZVSP o primjeni posebnih mjera u borbi protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak, 1., str. 11.). Konkretno, članak 2. Zajedničkog stajališta 2001/931 predviđa zamrzavanje financijskih sredstava i ostale financijske imovine ili gospodarskih izvora osoba, skupina i subjekata uključenih u djela terorizma i navedenih u popisu koji se nalazi u prilogu navedenom zajedničkom stajalištu.

4        Istoga dana, radi provedbe na razini Unije mjera opisanih u Zajedničkom stajalištu 2001/931, Vijeće je donijelo Uredbu (EZ) br. 2580/2001 o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 70.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.), kao i Odluku 2001/927/EZ kojom se utvrđuje popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 (SL 2001., L 344, str. 83.).

5        Ime „Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem (oružano krilo Hamasa)” nalazilo se na popisima priloženima Zajedničkom stajalištu 2001/931 i Odluci 2001/927. Ta su dva akta redovito bila ažurirana u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 i člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 2580/2001, pri čemu je ime „Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem (oružano krilo Hamasa)” ostalo uvršteno na navedene popise.

6        Dana 12. rujna 2003. Vijeće je usvojilo Zajedničko stajalište 2003/651/ZVSP o ažuriranju Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL 2003., L 229, str. 42.) i donijelo Odluku 2003/646/EZ o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Odluke 2003/480/EZ (SL 2003., L 229, str. 22.). Ime organizacije uvršteno na popise priložene tim aktima je „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)”.

7        Ime te organizacije ostalo je uvršteno na popise priložene kasnijim aktima.

C.      Pobijani akti

1.      Akti iz srpnja 2010.

8        Dana 12. srpnja 2010. Vijeće je donijelo Odluku 2010/386/ZVSP o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL L 2010., 178, str. 28.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 610/2010 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) br. 1285/2009 (SL 2010., L 178, str. 1.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz srpnja 2010.).

9        Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” i dalje je bilo uvršteno na popise priložene tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz srpnja 2010.).

10      Dana 13. srpnja 2010. Vijeće je u Službenom listu Europske unije objavilo Obavijest upućenu osobama, skupinama i subjektima spomenutima u popisu iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 (SL 2010., C 188, str. 13., u daljnjem tekstu: Obavijest iz srpnja 2010.).

11      Tom je obaviješću Vijeće, među ostalim, obavijestilo dotične osobe i subjekte, kao prvo, da je ocijenilo da razlozi koji opravdavaju uvrštenje njihova imena na popise donesene na temelju Uredbe br. 2580/2001 i dalje važe, tako da je odlučilo zadržati njihovo ime na spornim popisima iz srpnja 2010., kao drugo, da oni mogu od nadležnih nacionalnih tijela zatražiti odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba, kao treće, da Vijeću mogu uputiti zahtjev kako bi dobili obrazloženje zbog kojeg je njihovo ime zadržano na navedenim popisima, kao četvrto, da mu oni također mogu u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju odluke kojom je njihovo ime bilo uvršteno na predmetne popise, kao peto, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 moraju biti dostavljeni u roku od dva mjeseca od datuma objave navedene obavijesti, te, kao šesto, da imaju mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije.

12      Tužitelj nije reagirao na tu obavijest.

2.      Akti iz siječnja 2011.

13      Obaviješću objavljenom u Službenom listu Europske unije 20. studenoga 2010. Vijeće je obavijestilo osobe, skupine i subjekte obuhvaćene Provedbenom uredbom br. 610/2010 da je primilo nove relevantne informacije u vezi s tim uvrštenjima i da je posljedično izmijenilo obrazloženje glede te uredbe. Prema navedenoj obavijesti, zahtjev za ishođenje obrazloženja mogao se uputiti Vijeću unutar dva tjedna od dana objave obavijesti.

14      Dopisom od 10. prosinca 2010. Vijeće, koje je zbog podnošenja ove tužbe prethodnog 12. rujna raspolagalo adresom tužiteljeva odvjetnika, priopćilo je tom odvjetniku razloge zbog kojih namjerava zadržati tužiteljevo ime na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava, te mu je navelo da mu on u roku od mjesec dana računajući od datuma tog dopisa može uputiti očitovanja u vezi s navedenim zadržavanjem i dostaviti mu bilo koji dokumentacijski dokaz.

15      Tužitelj se nije povratno očitovao na tu obavijest i na taj dopis.

16      Dana 31. siječnja 2011. Vijeće je donijelo Odluku 2011/70/ZVSP o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL 2011., L 28, str. 57.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 83/2011 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 610/2010 (SL 2011., L 28, str. 14.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz srpnja 2011.). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz siječnja 2011.).

17      Dopisom od 2. veljače 2011., Vijeće je tužiteljevu odvjetniku dostavilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje „Hamasa (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz 2011.

18      To je obrazloženje bilo sastavljeno na sljedeći način.

19      Kao prvo, Vijeće je saželo povijest aktivnosti „Hamasa, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem”. Konkretno, od 1988. do 2010. ta je organizacija počinila brojne napade na izraelske ciljeve, koji su okvalificirani kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

20      Kao drugo, Vijeće je istaknulo da je tijekom 2001. „Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem” bio predmet dvije odluke koje su donijela tijela Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske i dvije odluke koje su donijela tijela Sjedinjenih Američkih Država.

21      Prva odluka koju su donijela tijela Ujedinjene Kraljevine potjecala je od Secretary of State for the Home Department (ministar unutarnjih poslova, u daljnjem tekstu: Home Secretary). Ta odluka od 29. ožujka 2001. donesena je na temelju UK Terrorism Act 2000 (Zakon Ujedinjene Kraljevine iz 2000. o terorizmu) i zabranila je Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem, za koji se smatralo da je organizacija uključenja u teroristička djela (u daljnjem tekstu: odluka Home Secretary). Druga odluka donesena od strane tijela Ujedinjene Kraljevine potjecala je od UK Treasury (ministar financija). Tom odlukom od 6. prosinca 2001., UK Treasury zamrznuo je imovinu Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassema i izdao upute u tom smislu primjenom ovlasti koje su mu dodijeljene na temelju članka 4. Terrorism (United Nations Measures) Order 2001 (Dekret o terorizmu iz 2001. (mjera Ujedinjenih naroda)). Vijeće je istaknulo da je odluka Home Secretary redovito bila preispitivana od strane vladinog nacionalnog odbora i da je dekret, na kojem se zasnivala odluka UK Treasury, sadržavao odredbe u vezi sa sudskim nadzorom navedene odluke i pravnim sredstvom protiv njega.

22      Odluke tijela Sjedinjenih Država sastojale su se, s jedne strane, od vladine odluke kojom se Hamas kvalificira kao „strana teroristička organizacija”, na temelju odjeljka 219. US Immigration and Nationality Act (Zakon Sjedinjenih Država o useljavanju i državljanstvu), kako je izmijenjen, i, s druge strane, od odluke kojom se Hamas izričito kvalificira kao „međunarodni teroristički subjekt”, na temelju Executive Order no. 13224 (Predsjednički dekret br. 13224) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: odluke SAD‑a). Vijeće je primijetilo da je za prvo uvrštenje bio na temelju zakonodavstva Sjedinjenih Država predviđen sudski nadzor, a za drugo upravni i sudski nadzor.

23      Vijeće je te odluke okvalificiralo kao „odluke nadležnih tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

24      Kao treće, Vijeće je utvrdilo da su te odluke i dalje na snazi i zaključilo da su razlozi, koji su opravdavali uvrštenje „Hamasa (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na popise za zamrzavanje financijskih sredstava, i dalje važeći.

25      U svojem dopisu od 2. veljače 2011. Vijeće je navelo, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju spornih popisa iz siječnja 2011. u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni u roku od dva mjeseca od datuma navedenog dopisa, kao treće, da tužitelj ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

3.      Akti iz srpnja 2011.

26      Dana 30. svibnja 2011. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo dopis kojim ga obavještava da je dobilo nove relevantne informacije za sastavljanje popisa osoba, skupina i subjekata koji podliježu mjerama ograničavanja predviđenim u Uredbi br. 2580/2001, te da je slijedom toga izmijenilo obrazloženje. Tužitelju je odredilo rok od tri tjedna da iznese svoja očitovanja.

27      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

28      Dana 18. srpnja 2011. Vijeće je donijelo Odluku 2011/430/ZVSP o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL 2011., L 188, str. 47.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 687/2011 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage provedbenih uredbi br. 610/2010 i br. 83/2011 (SL 2011., L 188, str. 2.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz srpnja 2011.). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz srpnja 2011.).

29      Dopisom od 19. srpnja 2011. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz srpnja 2011., navevši mu, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni u roku od dva mjeseca od datuma navedenog dopisa, kao treće, da ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

30      Navedeno obrazloženje bilo je isto kao i ono glede akata iz siječnja 2011., uz tu razliku da je upućivanje na odluku UK Treasury bilo uklonjeno.

31      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

4.      Akti iz prosinca 2011.

32      Dana 15. studenoga 2011. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo dopis kojim ga obavještava da je dobilo nove relevantne informacije za sastavljanje popisa osoba, skupina i subjekata koji podliježu mjerama ograničavanja predviđenim u Uredbi br. 2580/2001, te da je slijedom toga izmijenilo obrazloženje. Odredilo je rok od dva tjedna da iznese svoja očitovanja.

33      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

34      Dana 22. prosinca 2011. Vijeće je donijelo Odluku 2011/872/ZVSP o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2011/430 (SL L 2011., L 343, str. 54.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 1375/2011 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 687/2011 (SL 2011., L 343, str. 10.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz prosinca 2011.). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz prosinca 2011.).

35      Dopisom od 3. siječnja 2012. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz prosinca 2011., navevši mu, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni prije 29. veljače 2012., kao treće, da ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

36      U tom je obrazloženju Vijeće dopunilo prikaz utvrđenog činjeničnog stanja kako bi tužitelja (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem) okvalificiralo kao terorističku organizaciju na temelju tri nove činjenice iz 2011.

37      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

5.      Akti iz lipnja 2012.

38      Dana 25. lipnja 2012. Vijeće je donijelo Odluku 2012/333/ZVSP o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2011/872 (SL 2012., L 165, str. 72.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 542/2012 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 1375/2011 (SL 2012., L 165, str. 12.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz srpnja 2012.). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz lipnja 2012.).

39      Dopisom od 26. lipnja 2012. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz lipnja 2012., navevši mu, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni prije 27. kolovoza 2012., kao treće, da ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

40      To je obrazloženje bilo istovjetno onome koje se odnosilo na akte iz prosinca 2011.

41      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

6.      Akti iz prosinca 2012.

42      Vijeće je 10. prosinca 2012. donijelo Odluku 2012/765/ZVSP o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2012/333 (SL 2012., L 337, str. 50.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 191.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 1169/2012 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 542/2012 (SL 2012., L 337, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 13., str. 263.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz prosinca 2012.). „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržan je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz prosinca 2012.).

43      Dopisom od 11. prosinca 2012. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz prosinca 2012., navevši mu, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni u roku prije 11. veljače 2013., kao treće, da ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

44      To je obrazloženje bilo istovjetno onome koje se odnosilo na akte iz lipnja 2012.

45      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

7.      Akti iz srpnja 2013.

46      Dana 25. srpnja 2013. Vijeće je donijelo Odluku 2013/395/ZVSP o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2012/765 (SL 2013., L 201, str. 57.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 714/2013 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 1169/2012 (SL 2013., L 201, str. 10.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz srpnja 2013.). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz srpnja 2013.).

47      Dopisom od 26. srpnja 2013. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz srpnja 2013., navevši mu, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni prije 10. rujna 2013., kao treće, da ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

48      To je obrazloženje bilo istovjetno onome koje se odnosilo na akte iz prosinca 2012.

49      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

8.      Akti iz veljače 2014.

50      Dana 10. veljače 2014. Vijeće je donijelo Odluku 2014/72/ZVSP o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2013/395 (SL 2014., L 40, str. 56.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 125/2014 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 714/2013 (SL 2014., L 40, str. 9.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz veljače 2014.). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz veljače 2014.).

51      Dopisom od 11. veljače 2014. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz veljače 2014., navevši mu, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni prije 28. veljače 2014., kao treće, da ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

52      To je obrazloženje bilo istovjetno onome koje se odnosilo na akte iz srpnja 2013.

53      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

9.      Akti iz srpnja 2014.

54      Dana 22. srpnja 2014. Vijeće je donijelo Odluku 2014/483/ZVSP o ažuriranju i izmjeni popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i o stavljanju izvan snage Odluke 2014/72 (SL 2014., L 217, str. 35.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 790/2014 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe br. 125/2014 (SL 2014., L 217, str. 1.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz srpnja 2014.). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz srpnja 2014.).

55      Dopisom od 23. srpnja 2014. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz srpnja 2014., navevši mu, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni prije 30. rujna 2014., kao treće, da ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

56      U obrazloženju Vijeće je dodalo da je kvalifikacija tužitelja kao inozemne terorističke organizacije, na temelju odluke SAD‑a zasnovane na odjeljku 219. Zakona Sjedinjenih Država o useljavanju i državljanstvu, bila zadržana na snazi odlukom od 18. srpnja 2012.

57      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

10.    Akti iz kolovoza 2017.

58      Dana 4. kolovoza 2017. Vijeće je donijelo Odluku (ZVSP) 2017/1426 o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, i o stavljanju izvan snage Odluke (ZVSP) 2017/154 (SL 2017., L 204, str. 95.) i Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2017/1420 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001, i o stavljanju izvan snage Provedbene uredbe (EU) 2017/150 (SL 2017., L 204, str. 3.) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvane: akti iz kolovoza 2010.). Ime „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” zadržano je na popisima koji su priloženi tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz kolovoza 2017.).

59      Dopisom od 7. kolovoza 2017. Vijeće je tužiteljevu odvjetniku uputilo obrazloženje kojim opravdava zadržavanje imena „Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)” na spornim popisima iz kolovoza 2017., navevši mu, kao prvo, da mu tužitelj može u svakom trenutku uputiti zahtjev za reviziju tih popisa u okviru članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, kao drugo, da mu zahtjevi, kako bi ih se uzelo u obzir prilikom sljedećeg ispitivanja, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, moraju biti dostavljeni prije 4. rujna 2017., kao treće, da ima mogućnost podnijeti tužbu sudu Unije, i, kao četvrto, da od nadležnih nacionalnih tijela može zahtijevati odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba.

60      To je obrazloženje pretrpjelo znatne izmjene u odnosu na obrazloženja prethodnih akata.

61      Tužitelj nije reagirao na taj dopis.

II.    Postupak i zahtjevi stranaka prije vraćanja predmeta na ponovno suđenje

62      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. rujna 2010. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

63      Tužitelj u tužbi od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi Obavijest iz srpnja 2010.;

–        poništi akte iz srpnja 2010.;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

64      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. prosinca 2010. Europska komisija zatražila je intervenciju u ovaj postupak u potporu zahtjevu Vijeća. Rješenjem od 7. veljače 2011. predsjednik drugog vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju.

65      Dopisom od 17. veljače 2011., podnesenim tajništvu Općeg suda istoga dana, tužitelj se pozvao na akte iz siječnja 2011. i na dopis od 2. veljače 2011. Naveo je da ostaje pri tužbenim razlozima protiv tih „akata” i da će u replici iznijeti svoje kritike protiv razloga za zadržavanje njegova imena na spornim popisima iz siječnja 2011., o kojima je obaviješten dopisom od 2. veljače 2011.

66      Saslušavši druge stranke, Opći sud je dopisom tajništva od 15. lipnja 2011. upućenom tužitelju odobrio toj stranici da u svojoj replici, prema potrebi i s obzirom na razloge sadržane u dopisu od 2. veljače 2011., prilagodi tužbene razloge i tužbeni zahtjev u odnosu na akte iz siječnja 2011. Opći sud, s druge strane, nije odobrio tužitelju da prilagodi svoj zahtjev u odnosu na dopis od 2. veljače 2011. Rok za podnošenje replike bio je određen za 27. srpnja 2011.

67      Dopisom od 27. srpnja 2011. tužitelj se pozvao na akte iz srpnja 2011. i na dopis od 19. srpnja 2011. kao na akte kojima se zamjenjuju prvotno pobijani akti. Istaknuo je da je objavljivanje ili priopćavanje tih akata dovelo do početka tijeka novog dvomjesečnog roka za podnošenje tužbe, te je obrazložio zbog čega replika nije podnesena.

68      Dopis od 27. srpnja 2011. uložen je u spis kao zahtjev za produljenje roka za podnošenje replike.

69      Dopisima tajništva od 16. rujna 2011. Opći sud obavijestio je stranke o svojoj odluci da ne prihvati taj zahtjev za produljenje te je 2. studenoga 2011. odredio kao rok za podnošenje Komisijina intervencijskog podneska.

70      Dana 28. rujna 2011. tužitelj je tajništvu Općeg suda podnio dopunski podnesak. U tom je podnesku tužitelj naveo „proširenje svojeg zahtjeva za poništenje na [akte iz srpnja 2011.]”, u dijelu u kojem se odnose na njega, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem. On je također naveo da se, s obzirom na prvotni zahtjev, dopis od 17. veljače 2011. i dopunski podnesak, ova tužba od sada mora smatrati usmjerenom protiv akata iz srpnja 2010. kao i akata iz siječnja i srpnja 2011. Tužitelj je dodao da ostaje i pri tužbenom zahtjevu podnesenom protiv Obavijesti iz srpnja 2010. te je pojasnio da su njegovi zahtjevi za poništenje usmjereni na predmetne akte samo u dijelu u kojem se odnose na njega.

71      Komisija je 28. listopada 2011. podnijela intervencijski podnesak.

72      Odlukom Općeg suda od 8. prosinca 2011. dopunski je podnesak uložen u spis.

73      Dopisom od 20. prosinca 2011. Opći sud obavijestio je stranke da će, s obzirom na to da je rok za tužbu za poništenje akata iz siječnja 2011. istekao prije podnošenja dopunskog podneska, prilagodba tužbenog zahtjeva podnesenog protiv tih akata, koja je sama po sebi dopuštena jer je već zatražena i provedena u skladu s nužnim pravnim standardima dopisom tužitelja od 17. veljače 2011., biti ispitana samo u odnosu na tužbene razloge i argumente koje je izložila ta stranka prije isteka roka za podnošenje tužbe za poništenje tih akata, to jest u aktu kojim se pokreće postupak.

74      Opći sud odredio je 17. veljače 2012. kao rok do kojeg Vijeće i Komisija moraju podnijeti svoja očitovanja o prilagodbi tužbenog zahtjeva u odnosu na akte iz siječnja 2011., a 5. ožujka 2012. produljio je rok za podnošenje očitovanja istih stranaka o dopunskom podnesku do 3. travnja 2012.

75      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 1. veljače 2012. tužitelj je prilagodio svoj tužbeni zahtjev kako bi uzeo u obzir akte iz prosinca 2011. u dijelu u kojem se odnose na njega, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

76      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 13. i 16. veljače 2012. Komisija i Vijeće su na poziv Općeg suda podnijeli svoja očitovanja o prilagodbi tužbenog zahtjeva u odnosu na akte iz siječnja 2011. u dijelu u kojem se odnose na njega uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

77      Aktima podnesenim tajništvu Općeg suda 3. travnja 2012. Vijeće i Komisija podnijeli su na poziv Općeg suda svoja očitovanja o dopunskom podnesku.

78      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. lipnja 2012. tužitelj je, na poziv Općeg suda, podnio svoja očitovanja odgovarajući na očitovanja Vijeća i Komisije od 3. travnja 2012.

79      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 10. srpnja 2012. tužitelj je prilagodio svoj tužbeni zahtjev kako bi uzeo u obzir akte iz lipnja 2012. u dijelu u kojem se odnose na njega, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

80      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 20. i 23. srpnja 2012. Komisija i Vijeće su na poziv Općeg suda podnijeli svoja očitovanja o prilagodbi tužbenog zahtjeva u odnosu na akte iz lipnja 2012.

81      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 5. i 6. rujna 2012. Komisija i Vijeće odgovorili su na poziv Općeg suda na očitovanja tužitelja od 28. lipnja 2012.

82      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. veljače 2013. tužitelj je prilagodio svoj tužbeni zahtjev kako bi uzeo u obzir akte iz prosinca 2012. u dijelu u kojem se odnose na njega, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

83      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 11. i 13. ožujka 2013. Komisija i Vijeće su na poziv Općeg suda podnijeli svoja očitovanja o prilagodbi tužbenog zahtjeva u odnosu na akte iz prosinca 2012.

84      Dopisom od 24. rujna 2013. tužitelj je prilagodio svoj zahtjev iz ove tužbe u odnosu na akte iz srpnja 2013. u dijelu u kojem se odnose na Hamas, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

85      Dopisom od 4. listopada 2013. Opći sud je pozvao Vijeće, koje je tom zahtjevu udovoljilo aktom od 28. listopada 2013., da podnese određene dokumente te je strankama postavio određena pitanja u cilju rasprave.

86      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 28. i 30. listopada 2013. Vijeće i Komisija podnijeli su na poziv Općeg suda svoja očitovanja o prilagodbi tužbenog zahtjeva u odnosu na akte iz srpnja 2013.

87      Dana 28. veljače 2014. tužitelj je prilagodio zahtjev iz ove tužbe kako bi uzeo u obzir akte iz veljače 2014. u dijelu u kojem se odnose na Hamas, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

88      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 4. i 5. ožujka 2014. Komisija i Vijeće podnijeli su na poziv Općeg suda svoja očitovanja o prilagodbi tužbenog zahtjeva u odnosu na akte iz veljače 2014.

89      Dana 21. rujna 2014. tužitelj je prilagodio svoj tužbeni zahtjev kako bi uzeo u obzir akte iz srpnja 2014. u dijelu u kojem se odnose na njega, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

90      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 23. listopada i 3. studenoga 2014. Vijeće i Komisija podnijeli su na poziv Općeg suda svoja očitovanja o prilagodbi tužbenog zahtjeva u odnosu na akte iz srpnja 2014.

91      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je ovom tužbom tužitelj od Općeg suda zahtijevao da poništi:

–        Obavijest iz srpnja 2010. i akte iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014. u dijelu u kojem se odnose na njega, uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

92      Vijeće, koje Komisija podupire, od Općeg suda zahtijevalo je da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

93      Presudom od 17. prosinca 2014., Hamas/Vijeće (T‑400/10, u daljnjem tekstu; prvotna presuda, EU:T:2014:1095), Opći sud je:

–        proglasio zahtjev za poništenje Obavijesti iz srpnja 2010. nedopuštenim;

–        poništio akte iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014. u dijelu u kojem se odnose na tužitelja (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem);

–        zadržao na snazi učinke akata iz srpnja 2014. tijekom tri mjeseca od objave navedene presude ili, ako je podnesena žalba u roku iz članka 56. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, do donošenja odluke Suda o toj žalbi;

–        naložio Vijeću da osim vlastitih troškova snosi troškove tužitelja, pri čemu Komisija snosi vlastite troškove.

94      Kako bi odlučio u tom smislu Opći sud je prihvatio četvrti i šesti tužbeni razlog protiv akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014., koji su se temeljili na nedostatnom vođenju računa o razvoju situacije zbog proteka vremena i na povredi obveze obrazlaganja. Opći sud je u točkama 101. i 125. prvotne presude zaključio da je popis terorističkih djela koja je tužitelj navodno počinio od 2005., a koji je dio obrazloženja akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014., imao odlučujuću ulogu u tome da Vijeće zadrži na snazi zamrzavanje njegovih financijskih sredstava. Opći sud je u točkama 110. i 127. prvotne presude zaključio da upućivanje na svako novo terorističko djelo, koje je Vijeće uključilo u svoje obrazloženje prilikom revizije na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, mora biti predmet ispitivanja i nacionalne odluke donesene od strane nadležnog tijela. Opći sud je poništio akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. jer je, osobito u točkama 109. i 131. prvotne presude, utvrdio da svoje tvrdnje o terorističkim djelima koja je tužitelj navodno počinio od 2005. Vijeće nije utemeljilo na takvim odlukama, nego na podacima iz tiska i s interneta.

95      U točki 141. prvotne presude Opći sud također je poništio akte iz srpnja 2010. i siječnja 2011. iz razloga što oni također ne sadržavaju pozivanje na odluke nadležnih tijela o činjenicama pripisanima tužitelju, i što su stoga bili zahvaćeni istom povredom obveze obrazlaganja.

96      Dana 20. veljače 2015. Vijeće je tajništvu Suda podnijelo žalbu protiv prvotne presude koja je zavedena pod brojem C‑79/15 P.

97      Aktom podnesenim tajništvu Suda 11. svibnja 2015. Francuska Republika zatražila je intervenciju u potporu zahtjevu Vijeća. Sud je dopustio tu intervenciju.

98      Presudom od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas (C‑79/15 P, u daljnjem tekstu: presuda povodom žalbe, EU:C:2017:584), Sud je ukinuo prvotnu presudu.

99      U presudi povodom žalbe Sud je presudio da:

–        Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava ocijenivši da odluke SAD‑a i/ili odluka ministra unutarnjih poslova nisu same po sebi bile dovoljna osnova za donošenje akata iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014. (točka 33.);

–        je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da je Vijeće, time što se u obrazloženjima akata iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014. oslonilo na elemente iz izvora različitih od nacionalnih odluka nadležnih tijela, povrijedilo članak 1. Zajedničkog stajališta 2001/931 (točka 50.);

–        je zbog toga Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da je Vijeće povrijedilo obvezu obrazlaganja (točka 53.).

100    Budući da je Opći sud odlučio samo o četvrtom i šestom razlogu tužiteljeve tužbe za poništenje akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. i budući da su se ostali tužbeni razlozi istaknuti pred Općim sudom djelomično odnosili na ocjenu činjenica, Sud je u presudi povodom žalbe vratio predmet Općem sudu na ponovno suđenje, a troškove ostavio za naknadnu odluku (točka 56.).

III. Postupak i zahtjevi stranaka nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje

101    Predmet vraćen Općem sudu na ponovno suđenje zaveden je u njegovu tajništvu pod brojem T‑400/10 RENV te je 27. rujna 2017. dodijeljen prvom vijeću.

102    Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 3. rujna te 4. i 5. listopada 2017. tužitelj, Vijeće i Komisija iznijeli su svoja očitovanja o nastavku postupka, u skladu s člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda.

103    U svojim očitovanjima tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi akte iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014. u dijelu u kojem se odnose na njega, „uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem”;

–        naloži Vijeću snošenje svih troškova, uključujući troškove postupka pred Sudom.

104    Komisija i Vijeće u svojim očitovanjima zahtijevaju od Općeg suda da:

–        odbije tužbu kao očito neosnovanu,

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

105    Zasebnim aktom podnesenim tajništvu 3. listopada 2017. tužitelj je na temelju članka 86. Poslovnika podnio podnesak kojim se provodi prilagodba tužbe, kako bi se u obzir uzeli akti iz kolovoza 2017.

106    Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 27. listopada i 23. studenoga 2017., Vijeće i Komisija su na poziv Općeg suda podnijeli svoja očitovanja o podnesku od 3. listopada 2017. kojim se provodi prilagodba.

107    Vijeće, koje Komisija podupire, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci podnesak kojim se provodi prilagodba kao očito nedopušten;

–        podredno, odbije ga kao očito neosnovan,

–        naloži tužitelju snošenje troškova nastalih Vijeću u prvom stupnju, povodom žalbe i u okviru ovog postupka povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje.

108    Dana 27. ožujka 2018. Opći sud (prvo vijeće) postavio je u skladu s člankom 89. Poslovniku pisana pitanja glavnim strankama i pozvao ih da podnesu određene dokumente. Stranke su na te zahtjeve odgovorile u za to određenom roku.

109    Dana 15. svibnja 2018. Opći sud je odobrio tužitelju da iznese svoja očitovanja o odgovorima koje je Vijeće dalo. Tužitelj je odgovorio u za to određenom roku.

110    Na prijedlog prvog vijeća, Opći sud odlučio je u skladu člankom 28. Poslovnika uputiti predmet prvom proširenom vijeću.

111    Na raspravi održanoj 11. srpnja 2018. saslušana su izlaganja stranaka, kao i njihovi odgovori na pitanja koja im je postavio Opći sud.

IV.    Pravo

A.      Uvodna razmatranja o predmetu tužbe kao i o dosegu i dopuštenosti tužiteljevih očitovanja od 28. lipnja 2012.

1.      Zahtjevi za prilagodbu tužbenog zahtjeva glede akata iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014.

112    Kako proizlazi iz prikaza činjeničnog stanja, akti iz srpnja 2010. stavljeni su izvan snage i zamijenjeni, redom, aktima iz siječnja, srpnja i prosinca 2011., lipnja i prosinca 2012., srpnja 2013. te potom iz veljače i srpnja 2014.

113    Tužitelj je redom prilagođavao svoj prvotni tužbeni zahtjev na način da svojom tužbom zahtijeva poništenje tih različitih akata.

114    On je, usto, izričito ostao pri svojem tužbenom zahtjevu za poništenje akata koji su stavljeni izvan snage.

115    Prema članku 86. stavku 1. Poslovnika, kad se akt čije se poništenje zahtijeva zamijeni ili izmijeni drugim aktom istog predmeta, tužitelj može, prije zatvaranja usmenog dijela postupka, prilagoditi tužbu kako bi se uzeo u obzir taj novi čimbenik. U skladu sa stavkom 2. te iste odredbe, taj zahtjev mora se podnijeti u roku predviđenom u članku 263. šestom stavku UFEU‑a.

116    U ovom slučaju zahtjevi za prilagodbu tužbe spomenuti u točki 112. ove presude odnose se na akte kojima se stavljaju izvan snage i zamjenjuju akti čije je poništenje prethodno zatraženo u okviru tužbe. Štoviše, oni su podneseni u roku predviđenom u članku 263. šestom stavku UFEU‑a i prije zatvaranja usmenog dijela postupka 20. studenoga 2014., prije nego što je predmet vraćen radi ponovnog suđenja. Zahtjevi za prilagodbu tužbe su, dakle, dopušteni.

117    U skladu s ustaljenom sudskom praksu u području tužbi podnesenih protiv uzastopnih mjera zamrzavanja financijskih sredstava, i nasuprot onome što Komisija tvrdi u svojem intervencijskom podnesku glede akata iz srpnja 2010., tužitelj zadržava interes za poništenje odluke kojom se određuju mjere ograničavanja, a koja je stavljena izvan snage i zamijenjena kasnijom odlukom o ograničavanju, ako stavljanje izvan snage akta neke institucije ne predstavlja utvrđenje njegove nezakonitosti te proizvodi učinke ex nunc, za razliku od presude o poništenju, na temelju koje se poništeni akt retroaktivno briše iz pravnog sustava te se smatra da nikada nije postojao (presuda od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 35.; vidjeti također presudu od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 45. do 48. i navedenu sudsku praksu, te presudu od 30. rujna 2009., Sison/Vijeće, T‑341/07, EU:T:2009:372, t. 47. i 48. i navedenu sudsku praksu).

118    Slijedom toga, tužitelj zadržava pravni interes da osporava akte iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014., i ako su oni bili stavljeni izvan snage i zamijenjeni tijekom postupka.

119    Ova je tužba, dakle, dopuštena u dijelu u kojem se odnosi na akte iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014.

2.      Dopuštenost zahtjeva za poništenje usmjerenog protiv Obavijesti iz srpnja 2010.

120    Vijeće, koje Komisija podupire, prigovara da je zahtjev za poništenje Obavijesti iz srpnja 2010. nedopušten, jer su njime osobe i subjekti samo pozvane da ostvare svoja prava pri čemu se nije utjecalo na njihov pravni položaj. Stoga ona nije akt koji se može pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a, kako je protumačen u sudskoj praksi.

121    U skladu s člankom 263. prvim stavkom UFEU‑a, akti koji mogu biti predmet tužbe su akti „s pravnim učinkom prema trećima”.

122    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, samo one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke, utječući time na interese tužitelja i mijenjajući na specifičan način njegovu pravnu situaciju, mogu predstavljati akte ili odluke koji mogu biti predmet tužbe za poništenje (vidjeti rješenje od 14. svibnja 2012., Sepracor Pharmaceuticals (Ireland)/Komisija, C‑477/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:292, t. 50. i 51. i navedenu sudsku praksu).

123    U ovom slučaju tužiteljevo je ime na spornim popisima iz srpnja 2010. zadržano na temelju akata iz srpnja 2010.

124    Kao što proizlazi iz točke 11. ove presude, Obavijest iz srpnja, objavljena u Službenom listu dan nakon donošenja akata iz srpnja 2010., imala je samo za cilj da se osobe i subjekti, čija su financijska sredstva ostala zamrznuta u skladu s tim aktima, obavijeste o ponuđenim mogućnostima da od nadležnih nacionalnih tijela zahtijevaju odobrenje za korištenje zamrznutim financijskim sredstvima radi određenih potreba, da od Vijeća zahtijevaju obrazloženje kojim ono opravdava zadržavanje njihova imena na spornim popisima iz srpnja 2010., da od te institucije zahtijevaju reviziju njezine odluke o zadržavanju i, naposljetku, da podnesu tužbu sudu Unije.

125    U tim okolnostima, Obavijest iz 2010. nije proizvela obvezujuće pravne učinke koji bi mogli utjecati na interese tužitelja mijenjajući na specifičan način njegov pravni položaj.

126    Tužbu treba, dakle, proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na Obavijest iz 2010.

3.      Doseg i dopuštenost tužiteljevih očitovanja od 28. lipnja 2012.

127    Tužitelj je 28. lipnja 2012. u odgovoru na poziv Općeg suda podnio svoja očitovanja o očitovanjima Vijeća i Komisije od 3. travnja 2012. o dopunskom podnesku.

128    S obzirom na to da je tužitelj svoja očitovanja nazvao „replikom”, Vijeće je u svojim očitovanjima od 6. rujna 2012. prigovorilo da tužitelj ne može biti ovlašten podnijeti repliku u odnosu na cijeli predmet kako je prvotno otvoren podnošenjem tužbe i za koji replika nije podnesena u za to određenom roku.

129    Vijeće je ustvrdilo da je razmjena podnesaka koji se odnose na meritum predmeta trebala prestati kad je tužitelj podnio dopunski podnesak, a Vijeće svoje očitovanje na taj podnesak.

130    Valja napomenuti da, doduše, tužiteljeva očitovanja od 28. lipnja 2012. podnesena na poziv Općeg suda ne mogu u ovom predmetu predstavljati repliku u smislu članka 83. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.

131    Naime, kao što proizlazi iz točaka 67. do 70. ove presude, tužitelj u ovom predmetu nije podnio repliku u za to određenom roku, a zahtjev za produljenje roka za podnošenje replike, o čijem je postojanju Opći sud zaključio na temelju tužiteljeva dopisa od 27. srpnja 2011., bio je odbijen.

132    Ipak, i dalje stoji da, iako se očitovanja od 28. lipnja 2012. ne mogu uzeti u obzir u ovoj tužbi u dijelu u kojem se ona odnosi na poništenje akata iz srpnja 2010. i siječnja 2011. (vidjeti s tim u vezi točku 73. ove presude), ona su dopuštena u okviru zahtjeva za poništenje akata Vijeća iz srpnja 2011. (uloženog podnošenjem dopunskog podneska), ako odgovaraju na očitovanja Vijeća o novim razlozima navedenima u dopunskom podnesku i usmjerenima protiv akata iz srpnja 2011., kao i u okviru zahtjeva za poništenje kasnijih akata Vijeća.

133    Osim toga, upravo stoga što je smatrao potrebnim dopustiti tužitelju da u tom kontekstu odgovori na očitovanja Vijeća od 3. travnja 2012. o dopunskom podnesku, Opći sud ga je pozvao da podnese očitovanja.

134    Naposljetku, iz same formulacije u točki 1. očitovanja od 28. lipnja 2012. slijedi da je njihov cilj samo odgovoriti na očitovanja Vijeća od 3. travnja 2012. o dopunskom podnesku.

135    S obzirom na ovo pojašnjenje dosega očitovanja od 28. lipnja 2012., valja odbiti prigovore Vijeća koji se odnose na njihovu dopuštenost.

4.      Zahtjev za prilagodbu tužbenog zahtjeva glede akata iz kolovoza 2017.

136    Podneskom od 3. listopada 2017. kojim se provodi prilagodba tužitelj je zahtijevao da se tužba proširi na akte iz kolovoza 2017.

137    U svojim očitovanjima o tom podnesku, Vijeće je navelo da je taj zahtjev nedopušten iz razloga što je, s jedne strane, nasuprot onome što je predviđeno člankom 86. stavkom 1. Poslovnika, na koji upućuje članak 218. tog istog poslovnika, prilagodba tužbe uslijedila nakon zatvaranja usmenog dijela postupka 21. studenoga 2014., te što, s druge strane, akti iz kolovoza 2017. ne zamjenjuju akte osporene u ovom predmetu.

138    Vijeće je na raspravi izjavilo da ocjenu tog argumenta o postojanju zapreke vođenju postupka prepušta Općem sudu.

139    U svakom slučaju valja primijetiti da Opći sud može po službenoj dužnosti ispitati dopuštenost, s obzirom da je ona pitanje javnog poretka (vidjeti u tom smislu presudu od 22. veljače 2006., Standertskjöld‑Nordenstam i Heyraud/Komisija, T‑437/04 i T‑441/04, EU:T:2006:62, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

140    Prema članku 218. Poslovnika, kad Sud ukine presudu Općeg suda i predmet vrati Općem sudu na ponovno suđenje, postupak pred Općim sudom, koji započinje odlukom kojom mu se predmet vraća na ponovno suđenje, odvija se, uz primjenu odredaba članka 217. istog poslovnika i ovisno o slučaju, u skladu s odredbama Glave III. ili Glave IV. navedenog poslovnika.

141    U ovom se slučaju treba pozivati na Glavu III. Poslovnika jer se Glava IV. Poslovnika odnosi na sporove o pravima intelektualnog vlasništva. U članku 86. stavku 1. te Glave III. Poslovnika utvrđene su dvije pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi zahtjev za prilagodbu tužbe bio dopušten. S jedne strane, prilagodba tužbe mora biti zatražena prije zatvaranja usmenog dijela postupka. S druge strane, akti obuhvaćeni zahtjevom za prilagodbu trebaju zamijeniti ili izmijeniti jedan ili više akata čije je poništenje prethodno zatraženo.

142    Bez potrebe za odlučivanjem o prvoj pretpostavci, valja istaknuti da druga pretpostavka nije ispunjena u ovom slučaju. Naime, akti koji su stavljeni izvan snage aktima iz kolovoza 2017. nisu bili obuhvaćeni niti tužbom niti podnescima kojima se provodi prilagodba i koji su prethodno podneseni.

143    Tužitelj tvrdi da se drukčiji zaključak treba izvesti na temelju presude od 28. siječnja 2016., Kljujev/Vijeće (T‑341/14, EU:T:2016:47, t. 33.), u kojoj je Opći sud prihvatio zahtjev za prilagodbu koji je podnesen u sličnoj situaciji.

144    U tom pogledu valja naglasiti da presuda koju tužitelj navodi nije relevantna glede toga, jer je u tom predmetu, za razliku od ovog slučaja, druga pretpostavka određena u članku 86. Poslovnika bila ispunjena, s obzirom da su akti obuhvaćeni podneskom kojim se provodi prilagodba izmijenili akte koji su bili pobijani, zapravo, u aktu kojim se pokreće postupak.

145    Iz tih elemenata proizlazi da zahtjev za prilagodbu tužbe koji je tužitelj podnio 3. listopada 2017. treba odbaciti kao nedopušten.

B.      Zahtjev za poništenje Obavijesti iz srpnja 2010.

146    U potporu svojem zahtjevu za poništenje akata iz srpnja 2010. tužitelj u tužbi ističe četiri tužbena razloga od kojih se prvi temelji na očitoj pogrešci u ocjeni, drugi na povredi prava obrane, treći na povredi prava na vlasništvo, i četvrti na povredi obveze obrazlaganja.

1.      Prvi tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni glede primjenjivosti mjera zamrzavanja financijskih sredstava na tužitelja

147    U okviru svojeg prvog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da kao i države i zakonite vlade, njega načelno nije moguće uvrstiti na popise za zamrzavanje financijskih sredstava.

148    U tom pogledu tužitelj naglašava da je svoj legitimitet dobio na izborima, da čini političku stranku koja se trenutno nalazi na vlasti i da je 2007. sudjelovao u vladi nacionalnog jedinstva, i te tri okolnosti podrazumijevaju da i on mora biti u mogućnosti pozvati se na iznimku koja se priznaje državama i zakonitim vladama.

149    Vijeće, koje Komisija podupire, osporava osnovanost ovog tužbenog razloga.

150    Valja istaknuti da se prema članku 1. stavku 1. Zajedničkog stajališta 2001/931, mjere donesene u vezi sa zamrzavanjem financijskih sredstava primjenjuju na osobe, skupine i subjekte uključene u teroristička djela.

151    Prema članku 1. stavku 3. Zajedničkog stajališta 2001/931, „terorističko djelo” jest namjerno djelo koje, s obzirom na svoju prirodu ili kontekst, može nanijeti ozbiljnu štetu državi ili međunarodnoj organizaciji te koje se prema nacionalnom pravu utvrđuje kao kazneno djelo počinjeno ili s ciljem da značajno zastraši stanovništvo ili s ciljem da protuzakonito prisili neku vladu ili međunarodnu organizaciju da izvrši neki čin ili da odustane od njegova izvršenja, ili s ciljem da ozbiljno destabilizira ili uništi temeljne političke, ustavne, gospodarstvene ili društvene strukture neke države ili međunarodne organizacije.

152    Među djelima za koje se smatra da su počinjena s ciljem ozbiljnog destabiliziranja ili uništenja temeljne političke, ustavne, gospodarstvene ili društvene strukture neke države ili međunarodne organizacije, članak 1. stavak 3. Zajedničkog stajališta 2001/931 spominje, među ostalim, napad na život osobe kojim se može prouzročiti smrt, napad na fizički integritet osobe, otmicu ili uzimanje talaca kao i proizvodnju, posjedovanje, pribavljanje, prijevoz, isporuku ili uporabu oružja.

153    Iz ovih odredaba proizlazi da prema Zajedničkom stajalištu 2001/931 relevantan element za utvrđivanje, treba li pravila koje ono sadržava primijeniti na osobu ili subjekt, jest povezan s djelima koje oni počine, a ne s naravi te osobe ili tog subjekta.

154    U tim uvjetima za okolnosti koje tužitelj spominje, to jest držanje vlasti nakon izbora, politička narav organizacije ili sudjelovanje u vladi, ne može se smatrati da omogućuju isključivanje primjene pravila sadržanih u Zajedničkom stajalištu 2001/931.

155    U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da tužiteljev argument, da se mjere zamrzavanja financijskih sredstava predviđene Zajedničkim stajalištem 2001/931 ne mogu primjenjivati na države ili zakonite vlade, jest osnovan, tužitelj se ne nalazi u položaju koji bi mu omogućavao da se poziva na primjenu te navodne iznimke.

156    Naime, tužitelj nije država u smislu međunarodnog prava stoga što se u tom pravnom području taj koncept koristi za označavanje teritorijalnih subjekata, a ne organizacija poput one koju je on osnovao.

157    Glede svojstva zakonite vlade, ona ovisno o okolnostima daje vladama određenu zaštitu, pri čemu se ono ne može, međutim, protezati na skupine ili organizacije koje, kao što to tužitelj tvrdi da čini, delegiraju u njih neke od svojih članova (vidjeti po analogiji presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

158    U tim okolnostima valja odbiti prvi tužbeni razlog kao neosnovan.

2.      Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane

159    U okviru svojeg drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je Vijeće povrijedilo načelo poštovanja prava obrane, time što mu je prije donošenja akata iz srpnja 2010. propustilo priopćiti elemente koji su mu stavljeni na teret, i time što mu nije omogućilo saslušanje u skladu s člankom 6. stavkom 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), i člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

160    Vijeće, koje Komisija podupire, osporava osnovanost tužbenog razloga.

161    U tom pogledu valja istaknuti da se prema sudskoj praksi, mora radi određivanja obveza koje zahtijeva načelo poštovanja prava obrane praviti razlika između uvrštenja imena osobe ili subjekta na popis za zamrzavanje financijskih sredstava, s jedne strane, te zadržavanja na snazi takvog uvrštenja, s druge strane.

162    Kada po prvi put uvrštava ime osobe ili subjekta na popis iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001, Vijeće nije dužno toj osobi ili tom subjektu priopćiti razloge na koje se namjerava osloniti (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 61.).

163    Ovo se pravilo objašnjava činjenicom da takva odluka, da bi bila učinkovita, mora imati učinak iznenađenja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 61.).

164    Tako je u okviru prvog uvrštenja u načelu dovoljno dotičnoj osobi ili subjektu priopćiti razloge, kojima se objašnjava odluka, i to istovremeno s donošenjem te odluke ili neposredno nakon njega, i time im omogućiti saslušanje u tom trenutku (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 61.).

165    Drugačije vrijedi glede odluka o zadržavanju na snazi uvrštenja imena osobe ili subjekta na takvom popisu, jer u tom slučaju učinak iznenađenja nije više nužan.

166    U skladu sa sudskom praksom, obveze se glede takvih odluka razlikuju ovisno o tome, sadržava li obrazloženje nove dokaze.

167    U slučaju postojanja novih dokaza, prije donošenja mjere dotičnoj osobi ili subjektu treba priopćiti dokaze koji su joj stavljeni na teret i time joj omogućiti saslušanje u vezi s njima (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 63., i presudu od 28. srpnja 2016., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, C‑330/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:601, t. 67.).

168    Ta se obveza, naprotiv, ne primjenjuje kada tih dokaza nema (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2013., Makhlouf/Vijeće, T‑383/11, EU:T:2013:431, t. 43. i 44., i presudu od 18. rujna 2017., Uganda Commercial Impex/Vijeće, T‑107/15 i T‑347/15, neobjavljenu, EU:T:2017:628, t. 97.), jer se tada pretpostavlja da su se dotična osoba ili subjekt upoznali s prethodnim razlozima i imali mogućnost iznijeti svoja očitovanja.

169    U ovom je slučaju očito da akti iz srpnja 2010. pripadaju ovoj potonjoj kategoriji jer se razlozi na kojima se ti akti temelje ne razlikuju od onih spomenutih u obrazloženju u vezi s aktima donesenima 22. prosinca 2009., to jest Odlukom Vijeća 2009/1004/ZVSP o ažuriranju popisa osoba, skupina i subjekata na koje se primjenjuju članci 2., 3. i 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 (SL 2009., L 346, str. 58.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 1285/2009 o provedbi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 i o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 501/2009 (SL 2009., L 346, str. 39.), koje je tužitelju stavljeno na raspolaganje Obaviješću u vezi s Provedbenom uredbom br. 1285/2009 objavljenom u Službenom listu od 23. prosinca 2009. (SL 2009., C 315, str. 11., u daljnjem tekstu: Obavijest iz prosinca 2009.).

170    Glede Obavijesti iz prosinca 2009., mora se podsjetiti na to da je za objavu izreke i općenitog obrazloženja mjera zamrzavanja financijskih sredstava u Službenom listu presuđeno da je dovoljna, s obzirom na činjenicu da bi podrobna objava prigovora stavljenih na teret dotičnim osobama ili subjektima mogla ne samo proturječiti važnim razlozima u općem interesu, nego i ugroziti njihove zakonite interese, s time da specifično i konkretno obrazloženje te odluke treba, osim toga, biti formalizirano i da o njemu treba obavijestiti zainteresirane strane na bilo koji drugi primjeren način (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 147.).

171    U slučaju mjera ograničavanja taj drugi način mora se u načelu sastojati o pojedinačne obavijesti jer takve mjere mogu znatno utjecati na dotične osobe ili subjekte i ograničiti ostvarivanje njihovih temeljnih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 86.).

172    U tom pogledu Vijeće navodi da nije moglo dati pojedinačnu obavijest jer nije bilo u mogućnosti utvrditi adresu na koju bi se tužitelju mogao poslati dopis. Osim toga, ovaj potonji mu nikada nije dostavio adresu za kontakt i nikada mu se nije obratio da dobije objašnjenja o uvrštenju svojeg imena na popise za zamrzavanje financijskih sredstava.

173    S tim u vezi tužiteljev je odvjetnik na raspravi naveo, odgovarajući na pitanja koja mu je Opći sud postavio, da Vijeću ne može priopćiti takvu adresu jer iz sigurnosnih razloga on sam njome ne raspolaže.

174    Sa svoje strane, Vijeće je primijetio da čak niti za postupak pokrenut pred Općim sudom, tužitelj nije priopćio nikakvu stvarnu adresu.

175    U tom pogledu valja istaknuti da je obveza da se osobe i subjekti, protiv kojih su donesene mjere ograničavanja, pojedinačno obavijeste o konkretnom i preciznom obrazloženju, u biti namijenjena dopuni obavijesti objavljene u Službenom listu, pri čemu se tom obaviješću dotičnim osobama i subjektima priopćava da su protiv njih donesene mjere ograničavanja i poziva ih se da zahtijevaju dostavu obrazloženja tih mjera navodeći konkretnu adresu na koju se taj zahtjev može poslati. Pojedinačna obavijest dotičnim osobama i subjektima nije, dakle, jedini mehanizam koji se koristi radi obavještavanja istih o mjerama donesenim protiv njih.

176    Usto, iz sudske prakse proizlazi da se obveza pojedinačnog obavještavanja o obrazloženju mjera ograničavanja ne primjenjuje u svim slučajevima, nego samo u kada je moguća (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2014., Hassan/Vijeće, T‑572/11, EU:T:2014:682, t. 37.).

177    No, u ovom je slučaju očito da je čak i u okviru ovog postupka tužiteljeva adresa i dalje nepoznata, stoga što su sami navodi tužitelja koje je iznio Općem sudu ograničeni na ime grada i zemlje, pri čemu su se ti podaci, osim toga, mijenjali u dva navrata od podnošenja tužbe (Bejrut u Libanonu, zatim Damask u Siriji i naposljetku Doha u Kataru).

178    Na raspravi je tužitelj, osim toga, tvrdio da stoga što Unija raspolaže mrežom inozemnih predstavnika Vijeće ima sredstva za utvrđivanje adrese na koju se pojedinačna obavijest može dostaviti i da je na toj instituciji, a ne na njemu samom, da poduzme inicijative u tom smislu, jer mjere donesene u aktima iz srpnja 2010. mogu proizvesti negativne učinke u odnosu na njega.

179    S tim u vezi valja istaknuti da obveza određena institucijama u granicama navedenima u točki 176. ove presude da dostave pojedinačnu obavijest ne može imati za posljedicu to, da se tužitelj izuzme iz svakog postupanja na temelju kojeg bi se mogao informirati o svojem pravnom položaju, a osobito utvrditi prigovore koji su izneseni protiv njega. Kao što proizlazi iz točaka 4. i 5. ove presude, tužiteljevo je ime od prosinca 2001. uvršteno na popise za zamrzavanje financijskih sredstava. Znajući da su se unutar Vijeća odvijale rasprave glede zadržavanja njegova imena na tim popisima, on je bio slobodan poduzeti nužne korake pri toj instituciji kako bi pribavio preciznu i konkretnu informaciju o razlozima koji opravdavaju mjere koje se odnose na njega, tako da prema potrebi imenuje savjetnika kako bi osigurao svoje zastupanje, a kao što je to uostalom učinio u postupcima koje je pokrenuo pred Općim sudom, te kako bi osigurao svoju obranu u okviru žalbe pred Sudom. Budući nije iskoristio tu mogućnost, tužitelj ne može posljedice svojeg vlastitog nečinjenja isticati protiv Vijeća.

180    Vijeće je, dakle, moglo bez povrede načela poštovanja prava obrane povezati s objavom akata iz prosinca 2009. u Službenom listu objavu obavijesti, kojom se tužitelja poziva da od njega zahtijeva obrazloženje u vezi s tim aktima, a da ne dostavi pojedinačnu obavijest, stoga što u okolnostima ovog slučaja nije proizlazilo da je moguće dostaviti takvu obavijest.

181    U tim okolnostima drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

3.      Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na vlasništvo

182    U okviru svojeg trećeg tužbenog razloga tužitelj tvrdi da zamrzavanje financijskih sredstava provedeno na temelju akata iz srpnja 2010. krši pravo na vlasništvo zajamčeno člankom 17. Povelje o temeljnim pravima i člankom 1. Protokola br. 1. uz EKLJP. U tom se pogledu poziva na presude od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija (C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461), i od 11. lipnja 2009., Othman/Vijeće i Komisija (T‑318/01, EU:T:2009:187).

183    Vijeće, koje s tim u vezi Komisija podupire, osporava osnovanost ovog tužbenog razloga.

184    U tom pogledu valja podsjetiti da temeljna prava, osobito pravo na vlasništvo, ne uživaju apsolutnu zaštitu u pravu Unije. Moguće je uvesti ograničenja ostvarivanju tih prava, pod uvjetom, kao prvo, da su opravdana ciljevima od općeg interesa postavljenim od strane Unije te, kao drugo, da, s obzirom na te ciljeve, ne predstavljaju nerazmjeran ili neprihvatljiv zahvat kojim se povređuje njihova bit (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 121. i navedenu sudsku praksu).

185    Što se tiče prvog uvjeta, valja podsjetiti da se zamrzavanjem financijskih sredstava, financijske imovine i ostalih gospodarskih izvora osoba i subjekta, za koje je prema pravilima predviđenima u Uredbi br. 2580/2001 i Zajedničkim stajalištem 2001/931 utvrđeno da su uključeni u financiranje terorizma, nastoji ostvariti cilj od općeg interesa, jer je on dio borbe vođene protiv prijetnji koje za međunarodni mir i sigurnost predstavljaju teroristička djela (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 123. i navedenu sudsku praksu).

186    Glede drugog uvjeta, mora se istaknuti da glede mjera kojima se uređuje zamrzavanje financijskih sredstava, a osobito zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima iz srpnja 2010., ne proizlazi da su one nerazmjerne, neprihvatljive ili da povređuju bit temeljnih prava ili nekih među njima.

187    Naime, u demokratskom je društvu ta vrsta mjera nužna za borbu protiv terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 129. i navedenu sudsku praksu).

188    Štoviše, mjere kojima se uređuje zamrzavanje financijskih sredstava nisu apsolutne, nego predviđaju mogućnost, s jedne strane, odobrenja korištenja zamrznutim sredstvima radi zadovoljenja osnovnih potreba ili ispunjenja određenih obveza, te, s druge strane, davanja posebnih odobrenja kojima se u posebnim okolnostima omogućuje odmrzavanje financijskih sredstava, ostale financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 127. i navedenu sudsku praksu).

189    Osim toga, zadržavanje imena osoba ili subjekata na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava periodično se preispituje kako bi se obrisale osobe i subjekti koji više ne odgovaraju kriterijima za uvrštenje na njih (presuda od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 129.).

190    Na ove elemente ne utječe sudska praksa nastala u okviru presuda koje je tužitelj naveo.

191    U tim je presudama Sud zaključio da postoji neopravdano ograničenje i to iz razloga što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda odredilo mjere ograničavanja protiv tužitelja, a da se on nije mogao koristiti postupovnim jamstvima koja mu omogućuju da podnese svoja očitovanja pred tijelima Ujedinjenih naroda zaduženim za njihovo donošenje ili, unutar Unije, pred Vijećem koje ih je provelo na državnom području država članica.

192    Takva se situacija razlikuje od one koja obilježava ovaj predmet i u kojoj se akti iz srpnja 2010. ne odnose na prvotno uvrštenje, ne zasnivaju se na rezoluciji Organizacije ujedinjenih naroda i u kojoj je zbog objave Obavijesti iz prosinca 2009. tužitelj imao mogućnost iznijeti svoja očitovanja o dokazima koji su mu stavljeni na teret (vidjeti točke 170. do 180. ove presude).

193    U tim okolnostima treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

4.      Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

194    U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga, tužitelj predbacuje Vijeću da u akte iz srpnja 2010., kako su objavljeni u Službenom listu, nije uključilo razloge kojim opravdava zadržavanje njegova imena na spornim popisima iz 2010.

195    Vijeće, koje Komisija podupire, osporava osnovanost ovog tužbenog razloga.

196    U tom pogledu valja istaknuti da je 13. srpnja 2010. Vijeće u Službenom listu objavilo, s jedne strane, izreku i općenite razloge akata iz srpnja 2010., te, s druge strane, Obavijest iz 2010. kojim dotične osobe i subjekte poziva da od njega zahtijevaju obrazloženje u vezi s tim aktima.

197    Kao što je navedeno u točki 170. ove presude, već je presuđeno da u okviru mjera ograničavanja Vijeće može bez povrede obveze obrazlaganja i načela poštovanja prava obrane, ograničiti objavu akata koji sadržavaju mjere ograničavanja u Službenom listu na izreku i općenito obrazloženje koji podupiru te mjere, s time da specifično i konkretno obrazloženje treba biti formalizirano i da o njemu treba obavijestiti zainteresirane strane na bilo koji drugi primjeren način.

198    U tim okolnostima i nasuprot onome što tužitelj tvrdi, Vijeće nije bilo dužno u akte iz srpnja 2010., kako su objavljeni u Službenom listu, uključiti specifične i konkretne razloge kojim opravdava njihovo donošenje.

199    Tužitelj tvrdi, međutim, da je morao biti obaviješten o obrazloženju u vezi s aktima iz srpnja 2010. moralo i ono nije smjelo predmet obavijesti objavljene u Službenom listu. Naglašava također da mu je uvid u obavijest bio otežan jer on nije izričito spomenut u njemu. Naposljetku tvrdi da je navedenom obaviješću razdoblje tijekom kojeg se obrazloženje akata iz srpnja 2010. moglo zahtijevati od Vijeća skraćeno na dva mjeseca što nije razuman rok.

200    U tom pogledu valja podsjetiti, kao što proizlazi iz točaka 176. do 180. ove presude, da je stoga što Vijeće nije raspolagalo tužiteljevom točnom adresom, ono bilo spriječeno dostaviti pojedinačnu obavijest o obrazloženju akata iz srpnja 2010., tako da je ono samo moglo objaviti Obavijest iz srpnja 2010.

201    Osim toga, činjenica da u Obavijesti iz srpnja 2010. izričito nisu navedena imena osoba i subjekata na koje se odnosila ne može se sama po sebi smatrati povredom obveze obrazlaganja, s obzirom da je to mišljenje upućivalo na uredbu iz srpnja 2010. u kojoj su ta imena bila spomenuta.

202    Naposljetku, netočno je da je prema Obavijesti iz srpnja 2010. zahtjev za dostavu obrazloženja dotičnih akata trebao biti podnesen unutar dva mjeseca nakon njezine objave. Nasuprot onome što tužitelj tvrdi, Obavijest iz srpnja 2010. nije na dva mjeseca ograničila rok tijekom kojeg se moglo zahtijevati obrazloženje akata iz srpnja 2010., nego je u njemu bilo samo navedeno da Vijeće redovito preispituje popise za zamrzavanje financijskih sredstava u skladu s člankom 1. stavkom 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, te da mu, ako dotične osobe i subjekti podnesu zahtjev za reviziju i ako žele da ga se riješi prilikom sljedeće revizije, navedeni zahtjev mora biti dostavljen u roku od dva mjeseca računajući od datuma objave navedene obavijesti.

203    S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da je Vijeće poštovalo obvezu obrazlaganja tako da četvrti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

5.      Zaključak

204    S obzirom na prethodna razmatranja, tužbu treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na akte iz srpnja 2010.

C.      Zahtjev za poništenje akata iz siječnja 2011.

205    Iz točke 73. ove presude proizlazi da u potporu zahtjevu za poništenje akata iz siječnja 2011. tužitelj ističe iste tužbene razloge za poništenje poput onih iznesenih protiv akata iz srpnja 2010.

1.      Prvi tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni

206    Budući da je prvi tužbeni razlog isti kao i onaj istaknut protiv akata iz srpnja 2010. i da ocjena tog tužbenog razloga ne ovisi o posebnim okolnostima u kojima su ti akti doneseni, valja ga odbiti iz istih razloga poput onih izloženih u točkama 150. do 157. ove presude.

207    Prvi tužbeni razlog stoga se odbija.

2.      Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela poštovanja prava obrane

208    U okviru tog drugog tužbenog razloga tužitelj smatra da je načelo poštovanja prava obrane povrijeđeno iz razloga što mu dokazi, koji su mu radi utemeljenja akata iz srpnja 2011. stavljeni na teret, nisu bili dostavljeni prije donošenja tih akata.

209    Vijeće, koje Komisija podupire, osporava osnovanost ovog tužbenog razloga.

210    U ovom slučaju valja utvrditi da je prije donošenja akata iz siječnja 2011. Vijeće u Službenom listu od 20. studenoga 2010. objavilo obavijest u kojoj je osobama i subjektima na koje se odnosi Provedbena uredba br. 610/2010 priopćeno, da je nakon novih informacija ono izmijenilo obrazloženje u vezi s tom uredbom, i kojim su te osobe i subjekti pozvani da od njega zahtijevaju to obrazloženje (vidjeti točku 13. ove presude).

211    U točkama 176. do 180. ove presude presuđeno je da se okolnost što tužitelj nije pojedinačno obaviješten o obrazloženju u vezi s Provedbenom uredbom br. 1285/2009 ne može zbog okolnosti konkretnog slučaja smatrati povredom načela poštovanja prava obrane. Isto mora važiti za obrazloženje u vezi s aktima iz siječnja 2011.

212    Tužitelj navodi da je Vijeće dopisom od 10. prosinca 2010. navedenim u točki 14. ove presude priopćilo njegovu odvjetniku obrazloženje na temelju kojeg je predvidio zadržavanje njegova imena na spornim popisima iz siječnja 2011. Prema njegovu mišljenju, takav je dopis morao biti dostavljen njemu samom, a ne njegovu odvjetniku koji nije dobio punomoć koja ga ovlašćuje da prima takve dopise.

213    Upitan s tim u vezi na raspravi, Vijeće je priznalo da je taj dopis dostavilo tužiteljevu odvjetniku kako bi obavijestilo tužitelja i da tu pošiljku ne treba smatrati pojedinačnom obaviješću.

214    U tom pogledu valja podsjetiti da je prema sudskoj praksi navedenoj u točki 176. ove presude, pojedinačna obavijest potrebna samo kada je ona moguća, a što ovdje nije bio slučaj kao što je to navedeno u točkama 177. do 180. ove presude, i to stoga što izgleda da nikakva adresa nije postojala ili nije bila priopćena Vijeću i što se tužitelj očitovao kako bi dobio obrazloženje.

215    Na ovaj zaključak ne utječe činjenica da je dopis upućen odvjetniku tužitelja, a da prvi nije od drugoga dobio punomoć koja ga ovlašćuje da primi taj dopis. Naime, umjesto da mu proturječi, nepostojanje punomoći samo potvrđuje utvrđenje iz prethodne točke da Vijeće nije raspolagalo nikakvim sredstvom pomoću kojeg bi tužitelju moglo pojedinačno dostaviti obrazloženje.

216    U tim okolnostima drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

3.      Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na vlasništvo

217    Budući da je ovaj tužbeni razlog isti kao i onaj istaknut protiv akata iz srpnja 2010., valja ga odbiti iz istih razloga poput onih izloženih u točkama 184. do 189. ove presude.

218    Glede upućivanja na presude od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija (C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461), i od 11. lipnja 2009., Othman/Vijeće i Komisija (T‑318/01, EU:T:2009:187), valja pojasniti da se okolnosti konkretnog slučaja također razlikuju od onih povodom kojih su te presude donesene, jer je, kao što proizlazi iz točaka 210. do 215. ove presude, obrazloženje akata iz siječnja 2011. bilo uredno stavljeno tužitelju na raspolaganje prije nego što su oni bili doneseni.

219    Stoga treći tužbeni razlog treba odbiti.

4.      Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

220    U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tužitelj predbacuje Vijeću da izričite razloge za zadržavanje njegova imena na spornim popisima iz siječnja 2011. nije uključilo u akte iz siječnja 2011., kako su objavljeni u Službenom listu.

221    U tom je pogledu navedeno u točkama 170. i 197. ove presude da je prema sudskoj praksi dopušteno, glede mjera zamrzavanja financijskih sredstava, da verzija akata, koji sadržavaju te mjere, objavljena u Službenom listu obuhvaća samo izreku i općenito obrazloženje, s time da o specifičnom i konkretnom obrazloženju navedenih mjera treba obavijestiti zainteresirane strane na bilo koji primjeren način.

222    U točki 200. ove presude prihvaćeno je da je za akte iz srpnja 2010. Vijeće moglo iz razloga navedenih u točkama 176. do 180. ispuniti zahtjeve koji proizlaze iz sudske prakse tako da o specifičnom i konkretnom obrazloženju mjera ograničavanja obavijesti tužitelja objavom obavijesti u Službenom listu pozivajući ga da od njega zahtijeva to obrazloženje. Isto mora važiti za akte iz siječnja 2011.

223    Iz razloga navedenog u točki 215. ove presude, na nemogućnost obavještavanja nije u okolnostima konkretnog slučaja utjecala činjenica da je dopis bio poslan odvjetniku tužitelja, a da drugi nije prvom dao punomoć za primanje takvih obavijesti.

224    Slijedom toga, četvrti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

5.      Zaključak

225    S obzirom na prethodna razmatranja, tužbu treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na akte iz siječnja 2011.

D.      Zahtjev za poništenje akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.

226    U potporu zahtjevu za poništenje akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. tužitelj u dopunskom podnesku i podnescima kojima se provodi prilagodba ističe osam tužbenih razloga za poništenje koji se temelje na:

–        povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931;

–        pogreškama u pogledu istinitosti činjenica;

–        pogrešci u ocjeni terorističke prirode tužitelja;

–        nedostatnom vođenju računa o razvoju situacije zbog proteka vremena;

–        povredi načela nemiješanja;

–        povredi obveze obrazlaganja;

–        povredi načela poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu;

–        povredi prava na vlasništvo.

227    Prije svega valja ispitati prvi tužbeni razlog, a potom šesti tužbeni razlog i drugi tužbeni razlog u dijelu kojem se odnosi na povredu obrazlaganja, potom drugi tužbeni razlog u dijelu u kojem se temelji na pogrešci u pogledu istinitosti činjenica, te naposljetku, treći, četvrti, peti, sedmi i osmi tužbeni razlog.

1.      Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931

228    U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj, nakon što je iznio svoja očitovanja o utvrđivanju organizacija koje su obuhvaćene odlukama tijela Ujedinjene Kraljevine i SAD‑a, prigovara Vijeću da je povrijedilo članak 1. stavak 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 time što je te odluke okvalificiralo kao odluke koje su donijela nadležna tijela u smislu te odredbe.

229    Zadržavanje imena osobe ili subjekta na popisu za zamrzavanje financijskih sredstava u biti predstavlja produljenje prvotnog uvrštenja pa stoga pretpostavlja da i dalje postoji rizik da su osobe ili subjekti o kojima je riječ uključeni u terorističke aktivnosti, kao što je to prvotno utvrdilo Vijeće, na temelju nacionalne odluke koja je bila temelj za to prvotno uvrštenje (presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 61., i Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 39.).

230    Stoga je ovaj tužbeni razlog bespredmetan.

231    Uzimajući u obzir presudu povodom žalbe, valja uvodno utvrditi organizacije koje su obuhvaćene odlukama tijela Ujedinjene Kraljevine i SAD‑a, a potom ispitati, kao prvo, samostalne kritike iz odluka tijela SAD‑a i, kao drugo, kritike koje su zajedničke odlukama tijela Ujedinjene Kraljevine i SAD‑a.

a)      Utvrđivanje organizacija obuhvaćenih odlukama tijela Ujedinjene Kraljevine i odlukama tijela SAD‑a

232    Tužitelj ističe da su se prema obrazloženjima, koje mu je Vijeće priopćilo, akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. zasnivali na odluci Home Secretary kojom je zabranjen Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem, oružano krilo Hamasa, i na dvjema odlukama SAD‑a koje se odnose na Hamas, bez daljnjih pojašnjenja.

233    Tužitelj dvoji da su tijela SAD‑a imala namjeru Hamas kao cjelinu uvrstiti na popis te smatra da je zaključkom da je to bio slučaj Vijeće široko protumačilo njihove odluke što nije jasno proizlazilo iz popisa koje su tijela te države objavila.

234    U tom pogledu valja utvrditi da je Hamas izričito spomenut u odlukama SAD‑a pri čemu je u drugim odlukama kojima je on okvalificiran kao inozemna teroristička organizacija to uvrštavanje obogaćeno desetkom drugih naziva pod kojima je Hamas također bio poznat (also known as), među kojima je i „Izz‑Al‑Din Al‑Qassam brigades”.

235    Nasuprot onome na što tužitelj ukazuje, ova se okolnost ne može protumačiti na način da podrazumijeva da su tijela SAD‑a namjeravala uvrštavanje tako ograničiti samo na „Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem”. Prije svega, među tim dodatnim nazivima nalaze se nazivi koji upućuju na Hamas kao cjelinu, poput „Islamic Resistance Movement”, što je engleski prijevod za „Harakat Al‑Muqawama Al‑Islamia”, a što je drugi naziv koji je također prisutan i čiji je „Hamas” kratica. Potom, spominjanjem tih različitih naziva samo se nastoji osigurati konkretna djelotvornost mjere donesene protiv Hamasa, na način da ga ta mjera može doseći preko svih njegovih poznatih naziva i ogranaka.

236    Iz ovih razmatranja proizlazi da je odlukom Home Secretary obuhvaćen Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem, dok je odlukama SAD‑a obuhvaćen Hamas uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

b)      Samostalne kritike iz odluka tijela SAD‑a

237    Tužitelj smatra da akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. Vijeće nije moglo zasnovati na odlukama tijela SAD‑a jer su Sjedinjene Države država nečlanica i načelno tijela tih država nisu „nadležna tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

238    U tom pogledu tužitelj ističe, kao prvo, da sustav uspostavljen člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 počiva na povjerenju dodijeljenom nacionalnim tijelima, a koje se povjerenje zasniva na načelu lojalne suradnje između Vijeća i država članica Unije, dijeljenju zajedničkih vrijednosti unesenih u ugovore i podlijeganju zajedničkim standardima među kojima su EKLJP i Povelja o temeljnim pravima. Tijela država nečlanica ne mogu se koristiti tim povjerenjem.

239    Podredno, za slučaj prihvaćanja da tijelo države nečlanice može biti nadležno tijelo u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, tužitelj ističe da Vijeće mora provesti razne provjere, a koje ono nije provelo u konkretnom slučaju.

240    Tako kada se oslanja na odluku tijela države nečlanice Vijeće mora provjeriti, je li to tijelo poštovalo prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, pri čemu prvo od ovih načela podrazumijeva da se obrazloženje odluke tijela države nečlanice priopći zainteresiranoj osobi što je prije moguće i da joj bude omogućeno iznijeti svoje stajalište o toj odluci.

241    No, ispitivanje relevantnih odredbi SAD‑a otkriva da nacionalni postupak nije ispunjavao standarde Unije. Naime, njima nije predviđena nikakva obveza obavještavanja o donesenim odlukama, a još manje obveza dostavljanja njihovih razloga, niti čak obveza da ih se obrazloži, dok su, osim toga, rokovi za pravno sredstvo vrlo kratki. Budući da se dotične osobe ne obavještava niti o razlozima niti čak o postojanju odluka donesenih protiv njih, one ne mogu iznijeti svoje stajalište niti procijeniti svrsishodnost podnošenja pravnog sredstva. To je bio slučaj tužitelja koji stoga nije primio nikakvu obavijest niti informaciju u vezi sa svojim razvrstavanjem kao inozemne terorističke organizacije i subjekta koji je izričito utvrđen kao međunarodni teroristički subjekt, te nije bio u mogućnosti ostvarivati svoja prava.

242    Štoviše, zakonodavstva SAD‑a ne predviđaju pravo na uvid u spis te su mogućnosti upravnog preispitivanja položaja dotičnih osoba vrlo ograničene. Povreda prava obrane u okviru upravnih pravnih sredstava ne može se nadoknaditi uvidom u spisu u okviru sudskih postupaka zbog toga što se sud mora osloniti na spis koji upravno tijelo sastavi, što zainteresirane osobe mogu podnijeti dokaze samo u vrlo kratkom roku i što ih upravno tijelo može zanemariti. Čak je i u okviru sudskih postupaka pravo na uvid u spis vrlo parcijalno i zainteresirane se osobe mogu pozvati na povredu svojih ustavnih prava samo ako imaju posebnu vezu sa Sjedinjenim Državama.

243    Vijeće osporava tu argumentaciju.

244    U tom pogledu, što se tiče argumenta, koji je tužitelj kao prvo iznio, valja istaknuti da je u presudi od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 22.), Sud presudio da pojam „nadležno tijelo”, korišten u članku 1. stavku 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, nije ograničen samo na tijela država članica nego da načelno može obuhvaćati i tijela država nečlanica.

245    Tumačenje, koje je Sud usvojio, opravdano je, s jedne strane, formulacijom članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 koja ne ograničava pojam „nadležna tijela” na tijela država članica i, s druge strane, ciljem tog zajedničkog stajališta koje je doneseno radi provedbe Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001), čiji je cilj intenzivirati borbu protiv terorizma na svjetskoj razini sustavnom i bliskom suradnjom svih država (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 23.).

246    Što se tiče podrednog argumenta, valja zaključiti da prema stavu Suda, kada se Vijeće osloni na odluku države nečlanice, ono mora prethodno provjeriti, jesu li u donošenju te odluke poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, te u obrazloženjima svojih vlastitih odluka dostaviti informacije na temelju kojih se može utvrditi da je ono izvršilo tu provjeru (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 31.).

247    U tu svrhu Vijeće mora u obrazloženju odluke o zamrzavanju financijskih sredstava navesti, po potrebi ukratko, razloge zbog kojih smatra da su u donošenju odluke države nečlanice na koju se namjerava osloniti bila poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 33.).

248    U točki 36. presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), Sud je s obzirom na ova pravila ocijenio obrazloženje Provedbene uredbe br. 790/2014, u kojemu je Vijeće, s jedne strane, utvrdilo da je indijska vlada tijekom 1992. zabranila Liberation Tigers of Tamil Eelam (LTTE) na temelju Unlawful Activities Act 1967 (Zakon o protupravnim aktivnostima iz 1967.) te ih je slijedom toga uvrstila na popis terorističkih organizacija iz priloga Unlawful Activities Prevention (Amendment) Act 2004 (Zakon o sprečavanju nezakonitih aktivnosti iz 2004. (izmjena)), te je, s druge strane, spomenuo da odjeljci 36. i 37. Zakona o protupravnim aktivnostima iz 1967. sadržavaju odredbe o žalbi i reviziji indijskog popisa osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja, da odluku kojom se LTTE zabranjuje kao nezakonito udruženje periodično revidira indijski ministar unutarnjih poslova, da je posljednja revizija izvršena 14. svibnja 2012. i da je, nakon revizije suda osnovanog na temelju Zakona o protupravnim aktivnostima iz 1967., određivanje LTTE‑a kao subjekta uključenog u teroristička djela potvrdio indijski ministar unutarnjih poslova 11. prosinca 2012.

249    S obzirom na te elemente, Sud je u točki 37. presude od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), zaključio da se u Uredbi br. 790/2014 ne navodi ni najmanji element na temelju kojeg se može zaključiti da je Vijeće provjerilo da su u donošenju indijskih odluka bila poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, te da zbog toga na temelju obrazloženja te uredbe nije moguće zaključiti, je li Vijeće ispunilo svoju obvezu provjere.

250    U aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014., Vijeće tvrdi glede bilo koje indicije s tim u vezi da se protiv kvalifikacije tužitelja kao inozemne terorističke organizacije „može podnijeti pravno sredstvo na temelju zakonodavstva Sjedinjenih Država” te da njegova kvalifikacija kao subjekta koji je izričito utvrđen kao međunarodni teroristički subjekt „može biti predmet upravnog i sudskog nadzora na temelju zakonodavstva Sjedinjenih Država”.

251    Mora se utvrditi, kao i u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), da se na temelju ovih tvrdnji ne može se zaključiti da je Vijeće provjerilo da su prilikom donošenja odluka SAD‑a poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dotičnih osoba i subjekata.

252    U tim okolnostima odluke SAD‑a ne mogu služiti kao temelj za akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.

253    Međutim, budući da članak 1. stavak 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 ne zahtijeva da se akti Vijeća zasnivaju na više odluka nadležnih tijela, akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. mogli su upućivati samo na odluku Home Secretary te ispitivanje tužbe valja stoga nastaviti glede akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. i to dijelu kojem se oni zasnivaju na toj odluci.

c)      Kritike koje su zajedničke odlukama tijela SAD‑a i odlukama tijela Ujedinjene Kraljevine

254    Tužitelj ističe da zbog tri razloga odluke tijela SAD‑a i Ujedinjene Kraljevine, na kojima su zasnovani akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014., nisu „odluke nadležnih tijela” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

255    Ti će razlozi biti ispitani u daljnjem tekstu i to u dijelu u kojem se odnose na odluku Home Secretary, u skladu s točkom 253. ove presude.

1)      Prednost koju treba dati pravosudnim tijelima

256    Tužitelj tvrdi da se prema članku 1. stavku 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 Vijeće može osloniti na odluke upravnih tijela samo ako pravosudna tijela nemaju nikakvu nadležnost na području borbe protiv terorizma. No, to nije ovdje slučaj jer u Ujedinjenoj Kraljevini pravosudna tijela imaju nadležnost na tom području. U aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. Vijeće nije, dakle, moglo uzeti u obzir odluku Home Secretary.

257    Vijeće osporava tu argumentaciju.

258    U tom pogledu valja istaknuti da prema sudskoj praksi, okolnost da je odluka upravna, a ne sudska, nije odlučujuća za primjenu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, s obzirom na to da sam tekst te odredbe izričito predviđa da se tijelo koje nije pravosudno može smatrati nadležnim tijelom u smislu te odredbe (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 144. i 145., i od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 105.).

259    Čak i ako drugi podstavak članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 daje prednost odlukama pravosudnih tijela, on ni na koji način ne isključuje uzimanje u obzir odluka upravnih tijela, ako s jedne strane ta tijela u nacionalnom pravu doista imaju ovlast za donošenje restriktivnih odluka protiv skupina uključenih u terorizam i s druge strane ako se ta tijela, iako samo upravna, mogu smatrati „ekvivalentnima” pravosudnim tijelima (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 107.).

260    Prema sudskoj praksi, upravna tijela treba smatrati ekvivalentnima pravosudnim tijelima kada se protiv njih može pokrenuti sudski postupak (presuda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 145.).

261    Slijedom toga, činjenica da sudovi dotične države imaju ovlasti u području suzbijanja terorizma nije stoga zapreka tomu da Vijeće uzme u obzir odluke koje je donijelo nacionalno upravno tijelo kojem je povjereno donošenje mjera ograničavanja u području terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 108.).

262    U ovom slučaju iz informacija koje je Vijeće pružilo proizlazi da se protiv odluka Home Secretary može podnijeti pravno sredstvo pred Proscribed Organisations Appeal Commission (Žalbeni odbor za zabranjene organizacije, Ujedinjena Kraljevina) koji će odlučiti primjenom načela kojima je uređen sudski nadzor, te da protiv odluke Žalbenog odbora za zabranjene organizacije svaka stranka može žalbenom sudu podnijeti žalbu o pravnom pitanju, ako dobije odobrenje od tog odbora ili od žalbenog suda u slučaju da ga ne dobije od tog odbora (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 2.).

263    U tim okolnostima očito je da odluke Home Secretary mogu biti predmet sudskog postupka tako da primjenom sudske prakse izložene u točkama 259. i 260. ove presude to upravno tijelo treba smatrati ekvivalentnom pravosudnom tijelu, te, dakle, nadležnim tijelom, kao što to Vijeće tvrdi u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, u skladu sa sudskom praksom u kojoj je već u više navrata odlučeno u tom smislu (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, i od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885).

264    Tužitelj priznaje da je u više presuda Opći sud prihvatio da Home Secretary ima svojstvo nadležnog tijela, ali naglašava da su u tim predmetima njegove odluke bile povezane sa sudskom odlukom što ovdje nije slučaj.

265    U tom pogledu valja istaknuti da, nasuprot onome što tužitelj tvrdi, predmetne odluke upravnih tijela nisu u niti jednoj od presuda u vezi s aktima zasnovanima na odluci Home Secretary bile popraćene sudskom odlukom. Tako te odluke nema u predmetu povodom koje je donesena presuda od 16. listopada 2014, LTTE/Vijeće (T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 107.). U predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće (T‑256/07, EU:T:2008:461), Opći sud se pozvao na sudsku odluku povrh upravne odluke. Međutim, do tog je pozivanja došlo u vrlo posebnom kontekstu u kojem je tužitelj upravnu odluku osporio na nacionalnoj razini, što ovdje nije slučaj.

266    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. ne mogu poništiti iz razloga da se u njihovu obrazloženju Vijeće pozvalo na odluku Home Secretary koji je upravno tijelo.

2)      Činjenica da se odluka Home Secretary sastoji od uvrštavanja terorističkih organizacija na popis

267    Osim toga, tužitelj ističe da se djelovanje nadležnih tijela na koje se odnose akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014., a među kojima je i Home Secretary, sastoji u praksi od sastavljanja popisa terorističkih organizacija kako bi im se nametnuo ograničavajući sustav. Ta aktivnost uvrštavanja na popis nije represivna nadležnost koja se može izjednačiti s „pokretanjem istraga i kaznenog progona” ili pak s „osudama”, kako su navedene ovlasti koje prema tekstu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 treba imati „nadležno tijelo”.

268    Vijeće osporava tu argumentaciju.

269    U tom pogledu valja istaknuti da prema sudskoj praksi, Zajedničko stajalište 2001/931 ne zahtijeva da odluka nadležnog tijela bude donesena u okviru kaznenog postupka stricto sensu, pod pretpostavkom da s obzirom na ciljeve koje slijedi Zajedničko stajalište 2001/931, u okviru provedbe Rezolucije Vijeća sigurnosti 1373 (2001), predmetni nacionalni postupak za predmet ima borbu protiv terorizma u najširem smislu (predmet od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 113.).

270    U tom je pogledu Sud smatrao da zaštita dotičnih osoba nije dovedena u pitanje ako odluka koju je donijelo nacionalno tijelo nije donesena u okviru postupka s ciljem nametanja kaznenih sankcija, nego u postupku s ciljem donošenja preventivnih mjera (presuda od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 70.).

271    Slično tome je Opći sud presudio da, kako bi se Vijeće moglo na nju valjano pozvati, odluka o „pokretanju istrage ili kaznenog progona” mora biti donesena u okviru nacionalnog postupka čiji je neposredni i glavni cilj određivanje preventivne ili represivne mjere protiv dotičnih osoba, skupina ili subjekata u vezi s borbom protiv terorizma (presuda od 30. rujna 2009., Sison/Vijeće, T‑341/07, EU:T:2009:372, t. 111.).

272    U ovom su slučaju odlukom Home Secretary određene mjere zabrane protiv organizacija koje se smatraju terorističkim.

273    Takva odluka nije u strogom smislu riječi odluka „o pokretanju istrage ili kaznenog progona za teroristička djela” ili „osude za takva djela” u strogo kaznenom značenju izraza, nego ona dovodi do zabrane tužitelja u Ujedinjenoj Kraljevini te je stoga, kako to zahtijeva sudska praksa, dio nacionalnog postupka kojemu je prvenstveni cilj nametanje preventivnih ili represivnih mjera protiv tužitelja s ciljem borbe protiv terorizma (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 115.).

274    Glede okolnosti da djelovanje predmetnih upravnih tijela na kraju dovodi do sastavljanja popisa osoba ili subjekata uključenih u terorizam, valja naglasiti da ona sama po sebi ne znači da to tijelo nije izvršilo pojedinačnu ocjenu svake od tih osoba ili subjekata prije njihova uvrštenja na te popise, ni da ta ocjena nužno mora biti arbitrarna ili neosnovana (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 118.).

275    Prema tome, nije toliko riječ o okolnosti što djelovanje predmetnog tijela dovodi do sastavljanja popisa osoba ili subjekata uključenih u terorizam, koliko pitanje, je li ta aktivnost izvršena s dovoljno jamstava kako bi Vijeću omogućilo da se na nju osloni kako bi utemeljilo vlastitu odluku o uvrštenju na popis (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 118.).

276    Slijedom toga, tužitelj pogrešno tvrdi da prihvaćanje da ovlast za uvrštavanje na popis može obilježavati nadležno tijelo proturječi, u načelu, Zajedničkom stajalištu 2001/931.

277    To stajalište ne opovrgavaju ostali argumenti koje je tužitelj iznio.

278    Kao prvo, tužitelj tvrdi da prema članku 1. stavku 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, Vijeće može uzeti u obzir samo popise koje je sastavilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

279    Taj se argument ne može prihvatiti jer je svrha zadnje rečenice članka 1. stavka 4. prvog podstavka Zajedničkog stajališta 2001/931 samo ponuditi Vijeću mogućnost dodatnog uvrštavanja na popis, uz uvrštenja koja može izvršiti na temelju odluka nadležnih nacionalnih tijela.

280    Kao drugo, tužitelj naglašava da se stoga što preuzima popise koje su predložila nadležna tijela, popis Unije svodi na popis popisa, šireći tako na njega područje primjene nacionalnih upravnih mjera koje su, ovisno o okolnostima, donijela tijela država nečlanica, a da predmetne osobe nisu o tome obaviještene i da nisu u mogućnosti djelotvorno se braniti.

281    U tom pogledu valja utvrditi, kao što to tužitelj navodi, da se prilikom utvrđivanja osoba ili subjekata koje treba podvrgnuti mjerama zamrzavanja financijskih sredstava Vijeće oslanja na utvrđenja nadležnih tijela.

282    U okviru Zajedničkog stajališta 2001/931, uveden je oblik posebne suradnje između tijela država članica i europskih institucija, koja za Vijeće znači obvezu da se što je više moguće osloni na ocjenu nadležnih nacionalnih tijela (vidjeti presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 133., i od 4. prosinca 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑284/08, EU:T:2008:550, t. 53.).

283    Načelno nije na Vijeću da odlučuje o tome, jesu li države članice poštovale temeljna prava zainteresirane osobe, jer ta ovlast pripada nadležnim nacionalnim sudovima (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljenu, EU:T:2007:207, t. 168.).

284    Samo iznimno, i to kada tužitelj na temelju konkretnih dokaza osporava da su tijela država članica poštovala temeljena prava, Opći sud mora provjeriti da su ona stvarno bila poštovana.

285    S druge strane, kada su tijela država nečlanica uključena, Vijeće je, kao što je istaknuto u točkama 246. i 247. ove presude, dužno provjeriti po službenoj dužnosti da su ta jamstva stvarno provedena i obrazložiti svoju odluku s time u vezi.

3)      Nenavođenje ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza i indicija na kojima se temelji odluka Home Secretary

286    Tužitelj smatra da je stoga što se oslonilo na upravnu, a ne na sudsku odluku, Vijeće u aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. moralo utvrditi da je ta odluka bila „zasnovana na ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ili indicijama”, kao što to zahtijeva članak 1. stavak 4. Zajedničkog stajališta 2001/931.

287    Budući da se ne odnosi na kvalifikaciju „odluke koju je donijelo nadležno tijelo” u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, koja je predmet ovog tužbenog razloga, nego na obrazloženje akata iz razdoblja iz srpnja 2011. do srpnja 2014., ta će argumentacija biti ispitana u okviru šestog tužbenog razloga u kojem je ona također istaknuta.

d)      Zaključak

288    Iz točaka 246. do 252. ove presude očito je da se akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. ne mogu zasnivati na odlukama SAD‑a jer je Vijeće povrijedilo obvezu obrazlaganja glede provjere poštovanja načela prava obrane i načela prava na djelotvornu sudsku zaštitu u Sjedinjenim Državama.

289    Osim toga, iz točaka 234. do 236. ove presude vidljivo je da su se odluke SAD‑a, na koje se ovaj tužbeni razlog odnosi, ticale cijelog Hamasa, dok se odluka tijela Ujedinjene Kraljevine odnosila samo na Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

290    Tužitelj smatra da ova okolnost znači da akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. treba poništiti u dijelu u kojem se odnose na Hamas i mogu postojati samo u dijelu u kojem se odnose na Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

291    Sa svoje strane, Vijeće smatra da se ne može napraviti nikakva razlika između ta dva „pokreta” ili „stranaka pokreta”, jer u tužbi tužitelj predstavlja svoju organizaciju na način da obuhvaća oboje.

292    U tom pogledu valja istaknuti da prema točkama 7. i 8. tužbe:

„Hamas obuhvaća Politički ured i oružano krilo: brigade Ezzedine Al‑Qassam. […] ,Iako je oružano krilo relativno neovisno, ono i dalje podliježe općim strategijama koje je razradio Politički ured’. Politički ured donosi odluke, a Brigade ih poštuju zbog čvrste solidarnosti uvedene putem religijske sastavnice pokreta.”

293    Ovaj prikaz ima znatnu dokaznu snagu stoga što, s jedne strane, a kako to Vijeće naglašava, ona potječe od tužitelja i što ga je, s druge strane, on stavio ispred svoje argumentacije u okviru tužbe.

294    U nastavku svojih podnesaka tužitelj je objasnio da se u stvarnosti dva „pokreta” ili „stranaka pokreta” ne mogu miješati niti čak povezati jer funkcioniraju u cijelosti samostalno.

295    U okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud je od tužitelja zahtijevao da dostavi dokaze o svojim tvrdnjama, no ovaj potonji nije bio u mogućnosti podnijeti ikakav dokument u tom pogledu.

296    U tim se okolnostima ne može radi utvrđivanja učinaka odgovora danog na prvi tužbeni razlog u okviru ove tužbe zaključiti da je Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem organizacija zasebna od Hamasa (vidjeti u tom smislu presude od 29. travnja 2015., National Iranian Gas Company/Vijeće, T‑9/13, EU:T:2015:236, t. 163. i 164., i Bank of Industry and Mine/Vijeće, T‑10/13, EU:T:2015:235, t. 182., 183. i 185.).

297    Ovo tim više važi što iako su mjere zamrzavanja financijskih sredstava donesene protiv njega prije više godina, Hamas nije nastojao dokazati Vijeću da uopće nije uključen u djela zbog kojih su mjere donesene, tako da se bez oklijevanja ogradi od Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassema koji je prema njegovu stavu bio jedini za njih odgovoran.

298    Proizlazi da ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

2.      Šesti tužbeni razlog i drugi tužbeni razlog u dijelu u kojem se temelji na povredi obveze obrazlaganja

299    Iz točaka 19. do 24. ove presude proizlazi da je zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima iz srpnja i prosinca 2011., lipnja i prosinca 2012., srpnja 2013. kao i veljače i srpnja 2014. (u daljnjem tekstu: sporni popisi iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.) Vijeće zasnovalo, s jedne strane, na zadržavanju na snazi odluka koje su okvalificirane kao odluke nadležnih tijela u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, te, s druge strane, na vlastitim ocjenama glede niza incidenata koji su pripisani tužitelju i okvalificirani kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. Zajedničkog stajališta 2001/931.

300    Opći sud će ispitati kritike o obvezi obrazlaganja koje se odnose, s jedne strane, na odluke nadležnih tijela, te, s druge strane, na kasnije činjenice koje je Vijeće istaknulo.

a)      Odluke nadležnih tijela

301    Kao što je već navedeno u točki 286. ove presude, tužitelj tvrdi da je u aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. Vijeće moralo navesti „ozbiljne i vjerodostojne dokaze i indicije” na kojima su se odluke nadležnih tijela zasnivale.

302    Vijeće, koje Komisija podupire, smatra da ovaj argument nije osnovan.

303    Uzimajući u obzir točku 253. ove presude, ovaj tužbeni razlog treba ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na odluku Home Secretary.

304    U tom pogledu valja istaknuti da se prema članku 1. stavku 4. prvom podstavku Zajedničkog stajališta 2001/931, popisi za zamrzavanje financijskih sredstava sastavljaju na temelju točnih podataka ili materijala iz odgovarajuće dokumentacije koja ukazuje na to da je odluku u vezi s dotičnim osobama i subjektima donijelo nadležno tijelo, bez obzira je li ta odluka donesena u vezi s pokretanjem istrage ili kaznenog progona za terorističko djelo, za pokušaj počinjenja, sudjelovanje, ili pomaganje pri počinjenju takvog djela, „na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza ili indicija”, ili na temelju osuda za takva djela.

305    Iz teksta te odredbe proizlazi da se zahtjev da se odluke nadležnih tijela donose „na temelju ozbiljnih i vjerodostojnih dokaza i indicija” tiče odluka koje se odnose na pokretanje istraga ili kaznenog progona, ali se ne primjenjuje na odluke koje se odnose na osude (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 64.).

306    U odlukama koje se odnose na pokretanje istraga ili kaznenog progona, taj zahtjev štiti dotične osobe jamstvom da će uvrštenje njihova imena na popise za zamrzavanje financijskih sredstva uslijediti na temelju dovoljno čvrste činjenične osnove (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 68.), dok se u odlukama o osudama taj zahtjev ne mora više primjenjivati jer su dokazi prethodno prikupljeni tijekom istrage ili kaznenog progona u načelu već bili temeljito ispitani.

307    U ovom slučaju odluka Home Secretary jest konačna u tom smislu da nakon nje ne može uslijediti istraga. Štoviše, kao što proizlazi iz odgovora Vijeća na pitanje Općeg suda, ona ima za cilj zabraniti tužitelja u Ujedinjenoj Kraljevini uz kaznenopravne posljedice za osobe koje bi izravno ili neizravno održavale vezu s njim.

308    U tim okolnostima odluka Home Secretary nije odluka o pokretanju istrage i kaznenog progona te ju se mora izjednačiti s odlukom o osudi, tako da primjenom članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 Vijeće nije moralo u obrazloženju akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. navesti ozbiljne dokaze i indicije na kojima se temeljila odluka koja potječe od tog tijela.

309    U tom pogledu činjenica da je Home Secretary upravno tijelo jest irelevantna jer, kao što proizlazi iz točaka 262. i 263. ove presude, njegove odluke mogu biti predmet sudskog postupka i prema tome ga se mora smatrati ekvivalentnim pravosudnom tijelu.

b)      Činjenice na koje se Vijeće samostalno pozvalo

310    U okviru svojeg drugog tužbenog razloga, tužitelj ističe da su činjenice na koje se Vijeće samostalno pozvalo u aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. previše neprecizne da bi se na njima mogla zasnivati odluka o zadržavanju, jer za neke od njih nije naveden datum ili mjesto ili nisu pripisane njemu.

311    U tom pogledu valja istaknuti da je u točki 32. presude povodom žalbe Sud zaključio da u određenim situacijama, zbog proteklog vremena ili u okolnostima konkretnog slučaja, nije moguće na temelju same činjenice, da je nacionalna odluka koja je bila temelj za prvotno uvrštenje i dalje na snazi, zaključiti da i dalje postoji rizik da su osoba ili subjekt o kojem je riječ uključeni u terorističke aktivnosti.

312    U istoj točki iste presude Sud je naveo da je u takvim situacijama Vijeće dužno odluku o zadržavanju te osobe ili subjekta na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava utemeljiti na aktualnoj ocjeni situacije, vodeći računa o najnovijim činjeničnim elementima koji dokazuju daljnje postojanje tog rizika.

313    Sud je još zaključio, u točki 33. presude povodom žalbe, da je u tom slučaju između donošenja nacionalnih odluka koje su bile temelj za prvotno uvrštenje tužiteljeva imena na popise za zamrzavanje financijskih sredstava i tog prvotnog uvrštenja, iz 2001., s jedne strane, i donošenja akata tijekom iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014., s druge strane, proteklo dosta vremena.

314    Prema tome, on je smatrao da je Vijeće dužno zadržavanje tužiteljeva imena na tim popisima utemeljiti na najnovijim elementima koji dokazuju da i dalje postoji rizik da je ta organizacija uključena u terorističke aktivnosti, pri čemu se takvi elementi mogu izvesti iz izvora različitih od nacionalnih odluka nadležnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu povodom žalbe, t. 33. i t. 35. do 50.; u tom smislu vidjeti također presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 55. i 57. do 72.).

315    U aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. Vijeće se radi zadržavanja tužiteljeva imena na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava, pozvalo, osim na zadržavanje na snazi odluka SAD‑a i Ujedinjene Kraljevine, i na sljedeće činjenice:

–        „od 1988. nadalje Hamas (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem) redovito je izvršavao i preuzimao odgovornost za napade na izraelske ciljeve, osobito otmice, napade na civile hladnim i vatrenim oružjem te samoubilačke bombaške napade u javnom prijevozu i na javnim mjestima. „Hamas je izvodio napade kako na izraelskoj strani zelene linije tako i na okupiranom teritoriju” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.);

–        „dana 21. rujna 2005. jedna Hamasova ćelija otela i poslije ubila jednog Izraelca. U videoizjavi skupina Hamas potvrdila da je osoba oteta u pokušaju pregovaranja o oslobođenju palestinskih zatvorenika koje drži Izrael” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.);

–        „Hamasovi militanti sudjelovali su u ispaljivanju raketa iz pojasa Gaze na južni Izrael” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.);

–        „radi izvršenja terorističkih napada na civile u Izraelu, Hamas je u prošlosti angažirao bombaše samoubojice nudeći potporu njihovim obiteljima” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.);

–        „u lipnju 2006. Hamas (uključujući Hamas‑lzz al‑Din al‑Qassem) sudjelovao je u operaciji koja je dovela do otmice izraelskog vojnika Gilada Shalita koji je i dalje zatočen kao talac” (akti iz srpnja 2011.); „Dana 18. listopada 2011. Hamas ga je oslobodio nakon zatočeništva od 5 godina u sklopu razmjene zarobljenika s Izraelom” (akti iz razdoblja od prosinca 2011. do srpnja 2014.);

–        „dana 20. kolovoza 2011. Hamas preuzima odgovornost za ispaljivanje raketa na južni Izrael što je dovelo do dva ranjavanja među izraelskim stanovništvom” (akti iz razdoblja od prosinca 2011. do srpnja 2014.);

–        „dana 7. travnja 2011. civil je ubijen u raketnom napadu koji je Hamas izvršio na školski autobus” (akti iz razdoblja od prosinca 2011. do srpnja 2014.);

–        „dana 2. rujna 2010. strojnicom je pucano na vozilo pri čemu su dva Izraelca ranjena” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.);

–        „dana 31. kolovoza 2010. stanovnici Hebrona ubili su četiri izraelska naseljenika” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.);

–        „dana 14. lipnja 2010. u napadu Hamasove navodne ćelije ubijen je policajac, a dva druga su ranjena u brdima u južnom Hebronu” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.);

–        „dana 26. ožujka 2010. dva izraelska vojnika ubijena su u pojasu Gaze” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.);

–        „dana 5. siječnja 2010. egipatski pogranični čuvar ubijen je prilikom oružanih sukoba na sjevernom dijelu Sinaja” (akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.).

316    Glede ovih činjenica valja podsjetiti da je Sud zaključio da je sud Unije dužan provjeriti, osobito, je li poštovana obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a, pa, slijedom toga, jesu li navedeni razlozi dovoljno precizni i konkretni (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 70., i presuda povodom žalbe, t. 48.).

317    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (presuda od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 50. i navedena sudska praksa).

318    Nije potrebno da se u obrazloženje unesu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se dostatnost obrazloženja mora ocijeniti ne samo u odnosu na njegov sadržaj, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 53., i od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 82.).

319    Određenije, akt koji pogađa neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 54., i od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 82.).

320    U ovom slučaju, s obzirom da su nastale u poznatom kontekstu, valja zaključiti da su činjenice koje je Vijeće spomenulo u aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. dovoljno precizno i konkretno opisane da ih tužitelj ospori, a Opći sud provede nadzor nad njima, čak i da točno mjesto njihova nastanka nije navedeno.

321    Štoviše, veza između tih činjenica i Hamasa ili Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassema može se smatrati dokazanom stoga što iz teksta koji prethodi njihovu navođenju proizlazi da ih treba pripisati „Hamasu (uključujući Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem)”.

322    Iz ovog utvrđenja napravljena je iznimka samo glede činjenica koje su spomenute na prvom, trećem i četvrtom mjestu u točki 315. ove presude i koje ne nose datum, tako da ih je tužitelj teško mogao osporavati, a Opći sud provesti nadzor koji Sud zahtijeva, jer je datum bitan element za utvrđivanje određenih radnji.

323    Međutim, činjenice različite od onih koje su spomenute na prvom, trećem i četvrtom mjestu u točki 315. ove presude pružaju samostalno i dostatno obrazloženje za akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.

324    Iako se među tim činjenicama one iz 2005. i 2006. može smatrati dosta starima, isto ne važi za činjenice iz 2010. koje su spomenute u aktima iz srpnja 2011. i za činjenice iz 2010. i 2011. koje su spomenute u aktima iz razdoblja od prosinca 2011. do srpnja 2014.

325    Slijedom toga valja kao neosnovane odbiti šesti tužbeni razlog i drugi tužbeni razlog u dijelu u kojem se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

3.      Drugi tužbeni razlog u dijelu u kojem se temelji na pogrešci u pogledu istinitosti činjenica

326    U dopunskom podnesku tužitelj navodi da je na Vijeću da dokaže istinitost činjenica u aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. koje su navedene u točki 315. ove presude. Međutim, takav dokaz nije podnesen u ovom slučaju. Određene su radnje pripisane Hamasovim militantima, a da se ne zna kako je to svojstvo bilo utvrđeno. Štoviše, na temelju tih se činjenica ne mogu donijeti mjere ograničavanja u odnosu na njega.

327    Konkretnije, tužitelj osporava djelo od 5. siječnja 2010. iz razloga što je Hamas intervenirao samo radi održavanja reda nakon smrti dužnosnika te djelo od 14. lipnja 2010. pripisano „navodnoj” ćeliji Hamasa, iz razloga što je ta pretpostavka nedostatna.

328    Tužiteljev je odvjetnik na raspravi tvrdio da Hamas osporava sva djela koja je Vijeće spomenulo u aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. i koja su ponovno navedena u točki 315. ove presude.

329    U odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio u okviru mjere upravljanja postupkom, Vijeće je dostavilo razne članke i publikacije radi dokazivanja da činjenice koje su spomenute u točki 315. ove presude postoje i da su pripisane Hamasu ili Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassem.

330    U tom pogledu valja istaknuti da je glede naknadnih odluka o zamrzavanju financijskih sredstava Sud zaključio da je sud Unije dužan, osim poštovanja obveze obrazlaganja, o kojemu je riječ u prethodnom tužbenom razlogu, provjeriti također, jesu li ti razlozi potkrijepljeni (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 70., i presuda povodom žalbe, t. 48.).

331    Sud također smatra da osoba ili subjekt o kojem je riječ može, u okviru tužbe zadržavanja svojeg imena na spornim popisima, osporavati sve elemente na koje se Vijeće oslonilo kako bi dokazalo da još uvijek postoji rizik njihove uključenosti u terorističke aktivnosti, neovisno o tome odnose li se ti elementi na nacionalnu odluku nadležnog tijela ili na druge izvore (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71., i presuda povodom žalbe, t. 49.).

332    Sud dodaje da je u slučaju osporavanja Vijeće dužno dokazati osnovanost činjenica koje se stavljaju na teret, a sud Unije dužan je provjeriti njihovu sadržajnu pravilnost (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 71., i presuda povodom žalbe, t. 49.).

333    U tom pogledu valja istaknuti da kada osporava dokaze koje je podnijela jedna stranka, druga stranka mora ispuniti dva kumulativna uvjeta.

334    Kao prvo, njezina se osporavanja ne mogu iznijeti općenito, već moraju biti konkretna i podrobna (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2013., Duravit i dr./Komisija, T‑364/10, neobjavljenu, EU:T:2013:477, t. 55.).

335    Kao drugo, osporavanja koja se odnose na istinitost činjenica moraju se jasno iznijeti u prvom postupovnom aktu u vezi s pobijanim aktom (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2015., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, T‑190/12, EU:T:2015:222, t. 261.). To u ovom slučaju znači da se u obzir mogu uzeti samo osporavanja iznesena u dopunskom podnesku i naknadnim podnescima kojima se provodi prilagodba. Naime, ti su podnesci prvi postupovni akti u kojima je tužitelj naveo svoje tužbene razloge protiv akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.

336    U ovom slučaju, među djelima spomenutima u točki 315. ove presude, samo su djela od 5. siječnja i 14. lipnja 2010. predmet tužiteljevih kritika koje ispunjavaju ta dva uvjeta.

337    No, ta su osporavanja bespredmetna jer su, pod pretpostavkom da se pokažu osnovanima, druge radnje koje je Vijeće spomenulo u aktima iz razdoblja od srpnja 2010. do srpnja 2014. dovoljne da opravdaju daljnje postojanje rizika od tužiteljeva sudjelovanja u terorističkim aktivnostima. Takav je slučaj osobito s djelima navedenima u točki 315. ove presude koja nose datum 26. ožujka 2010., 31. kolovoza 2010., 7. travnja 2011. i 20. kolovoza 2011.

338    Osim toga, ta su djela dovoljno nova da opravdaju akte donesene u razdoblju između srpnja 2011. i srpnja 2014.

339    Glede okolnosti da ona nisu bila jasno pripisana Hamasu ili Hamas‑Izz al‑Din al‑Qassemu, taj je argument također bespredmetan jer se, kao što proizlazi iz točaka 292. do 297. ove presude, za ta dva subjekta treba u tom stadiju smatrati da čine jednu te istu organizaciju za potrebe primjene pravila o borbi protiv terorizma.

340    Drugi tužbeni razlog, u dijelu u kojem se temelji na pogrešci u pogledu istinitosti činjenica, treba, dakle, odbiti kao neosnovan.

4.      Treći tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u ocjeni glede tužiteljeve terorističke naravi

341    Tužitelj smatra da je donijevši akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni glede kvalifikacije njega kao terorističke organizacije. On smatra da se nadležnost Općeg suda proteže na provjeru kvalifikacije koju Vijeće pridodaje činjenicama na koje se poziva po osnovi terorističkih djela, a taj nadzor treba provoditi kako glede činjenica na koje se Vijeće samostalno pozvalo tako i glede činjenica istaknutih u odlukama nadležnih tijela.

a)      Glede odluka nadležnih tijela

342    Glede činjenica istaknutih u odlukama nadležnih tijela, Opći sud treba, prema tužiteljevu mišljenju, provjeriti da se dana kvalifikacija zasniva na definiciji terorizma iz Zajedničkog stajališta 2001/931. U ovom slučaju taj se nadzor ne može provesti uslijed propusta Vijeća da pruži informacije s tim u vezi.

343    Zbog odgovora na prvi tužbeni razlog, taj će se dio morati ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na odluku Home Secretary.

344    Stoga što je u odgovoru na prvi i šesti tužbeni razlog presuđeno da dokazi i indicije na kojima se ta odluka zasniva ne moraju biti navedeni u obrazloženju akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014., od Vijeća se ne može zahtijevati da provjeri kvalifikaciju tih djela od strane nacionalnog tijela i da u tim aktima navede ishod te kvalifikacije.

345    Ovdje je to tim više slučaj jer odluka potječe od države članice za koju je člankom 1. stavkom 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i člankom 2. stavkom 3. Uredbe br. 2580/2001 uveden oblik posebne suradnje s Vijećem koja za tu instituciju znači obvezu da se što je više moguće osloni na ocjenu nadležnog nacionalnog tijela (presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 133., i od 4. prosinca 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑284/08, EU:T:2008:550, t. 53.).

b)      Glede činjenica na koje se Vijeće samostalno pozvalo

346    U obrazloženjima akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. Vijeće je djela spomenuta u točki 315. ove presude okvalificiralo kao teroristička djela u smislu članka 1. stavka 3. točke iii. podtočaka (a), (b), (c), (d), (f) i (g) Zajedničkog stajališta 2001/931 radi postizanja ciljeva utvrđenih u članku 1. stavku 3. točkama i., ii. i iii. tog zajedničkog stajališta.

347    Kao prvo, tužitelj smatra da je ta kvalifikacija preopćenita i previše neprecizna.

348    Ovaj se argument ne može prihvatiti jer uzimajući u obzir dotične odredbe, to obrazloženje, koliko god kratko, jest dovoljno jasno kako bi se tužitelju omogućilo da razumije razloge zbog kojih je uvrštenje njegova imena na sporne popise iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. bilo zadržano na snazi, te da ospori osnovanost te kvalifikacije, a što je on, osim toga, i učinio u nastavku ovog tužbenog razloga.

349    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Vijeće počinilo pogrešku time što je dotična djela okvalificiralo kao teroristička. Prije svega, činjenica da su se sva predmetna djela dogodila u okviru okupacijskog rata koji Izrael vodi u Palestini morala je Vijeće navesti da glede njega ne prihvati tu kvalifikaciju. Potom i pod pretpostavkom da su ta djela dokazana, iz njih ne bi proizašlo da su počinjena s ciljevima koje je Vijeće navelo i koji su spomenuti u članku 1. stavku 3. točkama i., ii. i iii. Zajedničkog stajališta 2001/931.

350    Ova se dva argumenta odnose na pitanje, je li prilikom kvalifikacije djela spomenutih u točki 315. ove presude Vijeće moralo uzeti u obzir okolnost da izraelsko‑palestinski sukob potpada pod pravo oružanih sukoba.

351    U tom pogledu valja istaknuti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje oružanog sukoba u smislu međunarodnog humanitarnog prava ne isključuje primjenu odredaba prava Unije o suzbijanju terorizma na eventualna teroristička djela počinjena u tom okviru, kao što je Zajedničko stajalište 2001/931 i Uredba br. 2580/2001 (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 57.; u tom smislu vidjeti također presudu od 14. ožujka 2017., A i dr., C‑158/14, EU:C:2017:202, t. 95. do 98.).

352    S jedne strane, Zajedničko stajalište 2001/931 ne pravi razliku glede svojeg područja primjene prema tome je li predmetno djelo počinjeno u okviru oružanog sukoba u smislu međunarodnog humanitarnog prava ili nije. S druge strane, ciljevi Unije i njezinih država članica su borba protiv terorizma u bilo kojem obliku, u skladu s ciljevima važećeg međunarodnog prava (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 58.).

353    Osobito za provedbu Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373 (2001) na razini Unije (vidjeti točku 1. ove presude), koja „potvrđuje nužnost borbe svim sredstvima, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda, protiv prijetnji međunarodnom miru i sigurnosti koje predstavljaju teroristička djela” i „od država članica zahtijeva da upotpune međunarodnu suradnju poduzimanjem dodatnih mjera za sprečavanje i suzbijanje, svim zakonitim sredstvima, financiranja i pripreme svih terorističkih djela na svojem području”, Vijeće je usvojilo Zajedničko stajalište 2001/931 (vidjeti uvodne izjave 5. do 7. tog zajedničkog stajališta), a zatim u skladu s tim zajedničkim stajalištem Uredbu br. 2580/2001 (vidjeti uvodne izjave 3., 5. i 6. te uredbe) (presuda od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 59.).

354    Stoga treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

5.      Četvrti tužbeni razlog koji se temelju na nedostatnom vođenju računa o razvoju situacije zbog proteka vremena

355    Tužitelj predbacuje Vijeću da u aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. nije dovoljno vodilo računa o razvoju situacije zbog proteka vremena. On smatra da je Vijeće moralo proučiti nacionalne odluke donesene u okviru preispitivanja, provjeriti da su potkrijepljene ozbiljnim i vjerodostojnim dokazima ili indicijama i da se djela koja se stavljaju na teret i dalje moraju kvalificirati kao teroristička u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931.

356    S obzirom na odgovor na prvi tužbeni razlog, samo će se odluka Home Secretary morati uzeti u razmatranje radi ocjene ovog četvrtog tužbenog razloga.

357    U tom pogledu valja naglasiti da je u presudi od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 51.), i u presudi povodom žalbe (t. 29.), Sud presudio da da Vijeće, u okviru revizije na temelju članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931, može zadržati ime osobe ili subjekta o kojem je riječ na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava, ako zaključi da i dalje postoji rizik da su oni uključeni u terorističke aktivnosti, koji je opravdavao prvotno uvrštenje na te popise.

358    U tim istim presudama Sud je dodao da u okviru provjere daljnjeg postojanja rizika da su osoba ili subjekt o kojem je riječ uključeni u terorističke aktivnosti, treba uzeti u obzir naknadnu sudbinu nacionalne odluke koja je bila temelj za prvotno uvrštenje imena te osobe ili subjekta na popise za zamrzavanje financijskih sredstava, osobito poništenje ili povlačenje te nacionalne odluke zbog novih činjenica ili elemenata ili zbog izmjene ocjene nadležnog nacionalnog tijela (presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 52., i presuda povodom žalbe, t. 30.).

359    U ovom slučaju iz akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. proizlazi da je Vijeće postupalo u skladu s uputom Suda, navevši da je odluka Home Secretary i dalje na snazi.

360    Niti iz presuda Suda navedenih u točkama 357. i 358. ove presude niti iz članka 1. stavka 6. Zajedničkog stajališta 2001/931 ne proizlazi da bi Vijeće moralo u odlukama o zamrzavanju financijskih sredstava navesti detaljna pravila za provedbu revizije odluka nadležnih tijela.

361    Usto, budući da je presuđeno da u svojim odlukama Vijeće ne mora navesti djela na kojima se temelje odluke nadležnih tijela koje opravdavaju uvrštenje tužiteljeva imena (vidjeti točke 304. do 309. ove presude), niti provjeriti njihovu kvalifikaciju kao teroristička djela u smislu Zajedničkog stajališta 2001/931 (vidjeti točke 344. i 345. ove presude), ne može mu se naložiti da navede djela na kojima se temelje odluke o reviziji niti da provjeri njihovu kvalifikaciju.

362    Naposljetku, tvrdnja o zadržavanju na snazi odluka nadležnih tijela bila je dovoljna da se tužitelju omogući da ju ospori, a sudu Unije da izvrši svoje nadzorne ovlasti, tako da je obveza obrazlaganja poštovana.

363    U tim okolnostima valja zaključiti da je, nasuprot onome što tužitelj tvrdi, Vijeće u aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. dovoljno uzelo u obzir naknadnu sudbinu nacionalne odluke koja je bila temelj za prvotno uvrštenje tužiteljeva imena na popise za zamrzavanje financijskih sredstava i da su ti akti dostatno obrazloženi s tim u vezi.

364    Četvrti tužbeni razlog treba, dakle, odbiti kako neosnovan.

6.      Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela nemiješanja

365    Tužitelj navodi da je donijevši akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. Vijeće povrijedilo načelo nemiješanja koje proizlazi iz članka 2. Povelje Ujedinjenih naroda i predstavlja načelo ius cogens koje proizlazi iz suverene jednakosti država u međunarodnom pravu, te koje zabranjuje da se državu može smatrati terorističkim subjektom, isto kao i vladu države.

366    No, tužitelj nije obična nevladina organizacija, a još manje neslužbeni pokret, nego zakonit politički pokret koji je pobijedio na izborima u Palestini i koji čini srž palestinske vlade. Budući da je Hamas naveden na to da obnaša dužnosti koje nadilaze dužnosti redovne političke strane, njegova se djela u Gazi u stvarnosti mogu izjednačiti s djelima državne vlasti i zbog toga se ne mogu osuditi s aspekta protuterorističkih mjera. Tužitelj se među osobama i subjektima čija su imena uvrštena na sporne popise iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. jedini nalazi u takvom položaju.

367    U tom pogledu valja istaknuti da načelo nemiješanja, koje je načelo običajnog međunarodnog prava i koje se naziva i načelom neintervencije, uključuje pravo svake suverene države da obavlja svoje poslove bez vanjskog miješanja i predstavlja prirodnu posljedicu načela suverene jednakosti država.

368    Kao što je to istaknulo Vijeće, to je načelo međunarodnog prava ustanovljeno u korist suverenih država, a ne u korist skupina ili pokreta (vidjeti presudu od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

369    Budući da Hamas nije ni država ni vlada države, on se ne može pozivati na načelo nemiješanja.

370    Peti tužbeni razlog treba, dakle, odbiti kao neosnovan.

7.      Sedmi tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela poštovanja tužiteljevih prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu

371    Sedmi tužbeni razlog sadrži dva dijela.

a)      Prvi dio

372    U prvom dijelu sedmog tužbenog razloga, za slučaj da Opći sud u odgovoru na prvi tužbeni razlog zaključi da su postupcima SAD‑a postupovna prava dovoljno zaštićena i da se vladu Sjedinjenih Država može, dakle, smatrati nadležnim tijelom u smislu članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931, tužitelj navodi da su u ovom slučaju njegova prava obrane i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu bila povrijeđena tijekom američkog stadija postupka, to jest tijekom stadija koji je doveo do donošenja odluka SAD‑a koje se odnose na njega. Prema tome, akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. moraju se poništiti radi povrede načela prava obrane tužitelja i načela prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

373    Nije potrebno odlučiti o prvom dijelu sedmog tužbenog razloga jer je on podredan u odnosu na prvi tužbeni razlog koji je prihvaćen glede odluka SAD‑a.

b)      Drugi dio

374    U okviru drugog dijela sedmog tužbenog razloga, tužitelj tvrdi da je iz dva razloga načelo poštovanja prava obrane bilo povrijeđeno tijekom europskog stadija postupka, koji je doveo do toga Vijeće donese akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.

375    Kao prvo, tužitelj predbacuje Vijeću da mu nije dostavilo ozbiljne dokaze i indicije na kojima su se zasnivale odluke nadležnih tijela na koje se ono oslonilo.

376    Uzimajući u obzir odgovor na prvi tužbeni razlog, ova se argumentacija mora ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na odluku Home Secretary.

377    Stoga se valja upitati o tome, je li Vijeće moralo tu odluku dostaviti tužitelju.

378    U tom pogledu prema sudskoj praksi, iz članka 1. stavka 4. Zajedničkog stajališta 2001/931 i obveze obrazlaganja utvrđene u članku 296. UFEU‑a proizlazi da u svojim aktima Vijeće mora navesti točne podatke i materijale iz odgovarajuće dokumentacije koji ukazuju na to da je odluku u vezi sa zainteresiranim osobama donijelo nadležno tijelo (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 120.).

379    S druge strane, kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju zainteresiranoj osobi da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje joj na teret stavlja Vijeće, načelo poštovanja prava obrane ne podrazumijeva obvezu te institucije da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa.

380    Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na dotičnu mjeru samo na zahtjev zainteresirane strane (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, EU:C:2011:735, t. 92., presudu od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 87., i presudu od 28. srpnja 2016., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, C‑330/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:601, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

381    U ovom slučaju, Vijeće je u obrazloženju priopćenom tužitelju uputilo na odluku Home Secretary.

382    Iz te okolnosti valja zaključiti da je tužitelj raspolagao dovoljno točnim podacima u smislu sudske prakse navedene u točki 378. ove presude.

383    Ako je u tim okolnostima on želio imati odluku Home Secretary, na njemu je bilo u skladu s tom sudskom praksom da od Vijeća zahtijeva njezinu dostavu, a što on nije učinio.

384    Kao drugo i glede činjenica koje je Vijeće samostalno utvrdilo, tužitelj predbacuje toj instituciji da mu prije donošenja akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. nije priopćilo informacije kojima je raspolagalo. Prema tome, on nije mogao iznijeti svoja očitovanja o tim informacijama.

385    U tom pogledu valja podsjetiti da se dokumentacija, na koju se Vijeće oslonilo radi zadržavanja imena osobe ili subjekta na popisima za zamrzavanje financijskih sredstava, njima mora dostaviti prije odluke o zadržavanju, samo ako je ta dokumentacija nova u odnosu na onu sadržanu u obrazloženju u vezi s prethodnim aktima (vidjeti točku 167. ove presude).

386    Među aktima iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. samo su obrazloženja u vezi s aktima iz srpnja 2011. i prosinca 2011. sadržavala izmjene u odnosu na obrazloženja u vezi s prethodnim aktima.

387    No, o nacrtima tih obrazloženja Vijeće je obavijestilo tužiteljeva odvjetnika dopisima od 30. svibnja i 15. studenoga 2011. i, dakle, prije donošenja akata iz srpnja i prosinca 2011.

388    Nasuprot onome što tužitelj tvrdi, ta obavijest ne mora biti popraćena dokazima kojima je Vijeće raspolagalo. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 380. ove presude, ako je tužitelj želio imati te dokaze, na njemu je bilo da ih zahtijeva od Vijeća, a što on nije učinio.

389    Osim toga, iz razloga navedenih u točkama 214. i 215., on također ne može predbacivati Vijeću da je te nacrte obrazloženja uputilo tužiteljevu odvjetniku.

390    Iz tih razloga drugi dio, a time i sedmi tužbeni razlog treba, dakle, odbiti kao neosnovane.

8.      Osmi tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na vlasništvo

391    Tužitelj ističe da zamrzavanje financijskih sredstava na temelju akata iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. jest povreda njegova prava na vlasništvo koja nije opravdana, jer su ti akti nezakoniti zbog razloga objašnjenih u prethodnim tužbenim razlozima. Prema tome, te akte treba poništiti zbog povrede prava na vlasništvo.

392    Vijeće, koje Komisija podupire, osporava ovo stajalište.

393    Iz odgovora danih na prethodne tužbene razloge ne proizlazi da su akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. nezakoniti. Posljedično, ne može se zaključiti da je pravo na vlasništvo povrijeđeno iz tog razloga.

394    Štoviše, zbog razloga navedenih u ispitivanju četvrtog tužbenog razloga u vezi s aktima iz srpnja 2010. (vidjeti točke 184. do 192. ove presude), ne može se tvrditi da akti iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014. krše tužiteljevo pravo na vlasništvo.

395    Slijedom toga, osmi tužbeni odbija se kao neosnovan.

9.      Zaključak

396    Iz svega prethodno iznesenog proizlazi da tužbu treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na akte iz razdoblja od srpnja 2011. do srpnja 2014.

397    Tužbu stoga treba odbiti u cijelosti.

V.      Troškovi

398    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

399    Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Vijeća, sukladno njegovu zahtjevu.

400    Osim toga, prema članku 138. stavku 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.

401    Slijedom toga, Francuska Republika i Komisija snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Hamas će snositi vlastite troškove kao i troškove Vijeća Europske unije.

3.      Francuska Republika i Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Pelikánová Valančius Nihoul

Svenningsen Öberg

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 14. prosinca 2018.

Tajnik Predsjednik

E. Coulon I. Pelikánová

Sadržaj

*      Jezik postupka: francuski