PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
18. siječnja 2024. (*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2000/78/EZ – Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja – Zabrana diskriminacije na temelju invaliditeta – Ozljeda na radu – Trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost – Otkaz ugovora o radu – Članak 5. – Razumne prilagodbe”
U predmetu C‑631/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunal Superior de Justicia de las Islas Baleares (Visoki sud Baleara, Španjolska), odlukom od 26. rujna 2022., koju je Sud zaprimio 7. listopada 2022., u postupku
J. M. A. R.
protiv
CA Na Negreta SA,
uz sudjelovanje:
Ministerio Fiscal,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, T. von Danwitz (izvjestitelj), P. G. Xuereb, A. Kumin i I. Ziemele, suci,
nezavisni odvjetnik: A. Rantos,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Ca Na Negreta SA, I. M. Roa Ruiz, abogado,
– za španjolsku vladu, M. Morales Puerta, u svojstvu agenta,
– za vladu Helenske Republike, V. Baroutas i M. Tassopoulou, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, F. Clotuche‑Duvieusart, I. Galindo Martín i E. Schmidt, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 2., članka 4. stavka 1. i članka 5. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69. i ispravak SL 2020., L 63, str. 9.) u vezi s člancima 21. i 26. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članaka 2. i 27. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, sklopljene u New Yorku 13. prosinca 2006. i odobrene u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenoga 2009. (SL 2010., L 23, str. 35.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 66., str. 55., u daljnjem tekstu: Konvencija UN‑a).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe J. M. A. R. i društva Ca Na Negreta SA u vezi s otkazom ugovora o radu osobi J. M. A. R. od strane društva Ca Na Negreta zbog trajnog smanjenja njezine radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost za obavljanje njezina uobičajenog zanimanja.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Konvencija UN‑a u točki (e) preambule navodi:
„Prihvaćajući da je invaliditet koncept koji se još uvijek razvija te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima.”
4 U skladu s člankom 1. te konvencije, naslovljenom „Svrha”:
„Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihova urođenog dostojanstva.
Osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.”
5 Članak 2. navedene konvencije, naslovljen „Definicije”, propisuje:
„Za potrebe ove Konvencije:
[…]
,Diskriminacija na osnovi invaliditeta’ označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe;
,Razumna prilagodba’ znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima;
[…]”
6 Člankom 27. stavkom 1. iste konvencije, naslovljenim „Rad i zapošljavanje”, određuje se:
„Države stranke priznaju pravo na rad osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima; ovo uključuje pravo na mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u radnom okruženju koje je otvoreno, uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom. Države stranke će osigurati i promicati ostvarenje prava na rad, uključujući pritom i one koji steknu invaliditet tijekom zaposlenja, poduzimanjem odgovarajućih koraka, uključujući i zakonodavstvo, s ciljem, među ostalim:
[…]
(h) promicanja zapošljavanja osoba s invaliditetom u privatnom sektoru kroz odgovarajuće politike i mjere, koje mogu uključivati afirmativne akcijske programe, poticaje i druge mjere;
(i) osiguranja prihvatljive prilagodbe okruženja na radnom mjestu za osobe s invaliditetom;
[…]
(k) promicanja programa strukovne i profesionalne rehabilitacije, zadržavanja posla i programa povratka na posao za osobe s invaliditetom.”
Pravo Unije
7 Uvodne izjave 16., 17., 20. i 21. Direktive 2000/78 glase:
„(16) Osiguranje mjera kojima se u obzir uzimaju potrebe osoba s invaliditetom na radnom mjestu ima važnu ulogu u borbi protiv diskriminacije na temelju invaliditeta.
(17) Ovom se Direktivom ne zahtijeva zapošljavanje, unapređivanje, zadržavanje na radu ili osposobljavanje osobe koja nije stručna, sposobna i raspoloživa za obavljanje osnovnih zadataka odgovarajućeg radnog mjesta ili za provedbu odgovarajućeg osposobljavanja, ne dovodeći u pitanje obvezu razumne prilagodbe potrebama osoba s invaliditetom.
[…]
(20) Potrebno je osigurati odgovarajuće, odnosno učinkovite i praktične mjere za prilagodbu radnog mjesta invaliditetu, na primjer, prilagodbom prostorije i opreme, rasporeda radnog vremena, raspodjelom zadataka ili osiguranjem sredstava za osposobljavanje ili uvođenje u rad.
(21) Kako bi se utvrdilo uzrokuju li određene mjere nerazmjerno opterećenje, posebice je potrebno voditi računa o povezanim financijskim i drugim troškovima, razmjeru i financijskim izvorima organizacije ili poduzeća te o mogućnostima dobivanja pomoći iz javnih sredstava ili kakve druge pomoći.”
8 U članku 2. te direktive, naslovljenom „Pojam diskriminacije”, u stavcima 1. i 2. navedeno je:
„1. Za potrebe ove Direktive,načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.
2. Za potrebe stavka 1.:
(a) izravna diskriminacija postoji ako se prema nekoj osobi postupa nepovoljnije nego što se postupa ili se postupalo ili bi se postupalo prema nekoj drugoj osobi u usporedivoj situaciji, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.;
(b) neizravna diskriminacija postoji ako bi naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa doveli osobe određene vjere ili uvjerenja, određenog invaliditeta, određene dobi ili određene spolne orijentacije u posebno nepovoljan položaj u usporedbi s drugim osobama, osim:
i. ako su ta odredba, taj kriterij ili ta praksa objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna; ili
ii. ako je, u pogledu osoba s invaliditetom, poslodavac ili bilo koja osoba ili organizacija na koju se ova Direktiva primjenjuje dužna u skladu s nacionalnim zakonodavstvom poduzeti odgovarajuće mjere u skladu s načelima iz članka 5. kako bi se uklonio nepovoljan položaj koji uzrokuje ta odredba, taj kriterij ili ta praksa.”
9 U članku 3. navedene direktive, naslovljenom „Područje primjene”, u stavku 1. propisuje se:
„U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:
(a) uvjete za pristup zapošljavanju, samozapošljavanju ili uvjete za obavljanje zanimanja, uključujući mjerila odabira i uvjete za primanje u radni odnos, bez obzira na to o kojoj se vrsti djelatnosti radi te na svim profesionalnim razinama, uključujući napredovanje;
[…]
(c) zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće;
[…]”
10 U članku 4. stavku 1. iste direktive, naslovljenom „Uvjeti za obavljanje zanimanja”, određuje se:
„Neovisno o članku 2. stavcima 1. i 2., države članice mogu propisati da različito postupanje koje se temelji na značajki povezanoj s bilo kojim od razloga iz članka 1. ne predstavlja diskriminaciju kada, zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se one obavljaju, takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, pod uvjetom da je cilj legitiman i zahtjev proporcionalan.”
11 U skladu s člankom 5. Direktive 2000/78, naslovljenim „Razumne prilagodbe potrebama osoba s invaliditetom”:
„Kako bi se zajamčilo poštovanje načela jednakog postupanja u pogledu osoba s invaliditetom, moraju se osigurati razumne prilagodbe njihovim posebnim potrebama. To znači da poslodavci prema potrebi u određenoj situaciji poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osobi s invaliditetom omogućio pristup zapošljavanju, sudjelovanje ili napredovanje na radu ili osposobljavanje, ako takve mjere za poslodavca ne bi predstavljale nerazmjerno opterećenje. To opterećenje nije nerazmjerno ako se u dovoljnoj mjeri podupire postojećim mjerama u okviru politike za zaštitu osoba s invaliditetom dotične države članice.”
Španjolsko pravo
Zakon o radu
12 Članak 49. Estatuto de los Trabajadores (Zakon o radu), u pročišćenom tekstu potvrđenom Real Decretom Legislativo 2/2015, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 2/2015 kojim se potvrđuje pročišćeni tekst Zakona o radu) od 23. listopada 2015. (BOE br. 255 od 24. listopada 2015., str. 100224.) (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), u stavku 1. određuje:
„Ugovor o radu prestaje:
[…]
(e) u slučaju radnikove smrti, trajne nesposobnosti za rad koja zahtijeva pomoć treće osobe ili trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili potpuni gubitak radne sposobnosti, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 48. stavka 2.
[…]”
LGSS
13 Članak 193. Ley General de la Seguridad Social (Opći zakon o socijalnoj sigurnosti), u pročišćenom tekstu potvrđenom Real Decretom Legislativo 8/2015 (Kraljevska zakonodavna uredba 8/2015) od 30. listopada 2015. (BOE br. 261 od 31. listopada 2015., str. 103291. i ispravak BOE br. 36 od 11. veljače 2016., str. 10898.) (u daljnjem tekstu: LGSS) određuje:
„‚Trajna nesposobnost za rad’ situacija je u kojoj radnik, nakon što je podvrgnut propisanom liječenju, ima teška anatomska ili funkcionalna oštećenja, koja se mogu objektivno utvrditi, i očekuje se da su trajna, a dovode do smanjenja ili gubitka radne sposobnosti. Mogućnost povrata radne sposobnosti radnika ne protivi se priznavanju trajne nesposobnosti za rad ako liječnici navedenu mogućnost procjenjuju kao neizvjesnu ili dugoročnu.
[…]”
14 Članak 194. LGSS‑a propisuje:
„1. Bez obzira na razlog nastanka, trajna nesposobnost za rad razvrstava se po stupnjevima prema postotku smanjenja radne sposobnosti zainteresirane osobe, koji se ocjenjuje u skladu s popisom bolesti usvojenih propisom, u sljedeće kategorije:
(a) djelomični gubitak radne sposobnosti;
(b) trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost;
(c) potpuni gubitak radne sposobnosti;
(d) trajna nesposobnost za rad koja zahtijeva pomoć treće osobe.
2. Trajna nesposobnost za rad razvrstava se u različite stupnjeve ovisno o postotku smanjenja radne sposobnosti utvrđene propisom.
Za utvrđivanje stupnja radne nesposobnosti uzima se u obzir utjecaj smanjenja radne sposobnosti na obavljanje zanimanja koje dotična osoba obavlja ili profesionalnu skupinu kojoj je pripadalo to zanimanje prije nastanka događaja koji je prouzročio trajnu nesposobnost za rad.”
15 Člankom 196. stavkom 2. trećim podstavkom LGSS‑a određuje se:
„Mjesečni iznos naknade za trajno smanjenje nesposobnosti za rad uz preostalu radnu sposobnost uzrokovane bolešću koja nije profesionalna ne smije biti manji od 55 % najmanje osnovice za odrasle osobe koje su navršile 18 godina, koji se izračunava jednom godišnje i koji je bio na snazi na dan isplate.”
Opći zakon o pravima osoba s invaliditetom
16 Ley General de derechos de las personas con discapacidad y de suincluión social (Opći zakon o pravima osoba s invaliditetom i njihovoj društvenoj integraciji), u pročišćenoj verziji potvrđenoj Real Decretom Legislativo 1/2013 por el qu se aprueba el texto refundido de la Ley General derechos de las personas con discapacidad y de sudiión social (Kraljevski zakonodavni dekret br. 1/2013 kojim se odobrava preinaka Općeg zakona o pravima osoba s invaliditetom i njihovoj društvenoj integraciji) od 29. studenoga 2013. (BOE br. 289 od 3. prosinca 2013., str. 95635.) (u daljnjem tekstu: Opći zakon o pravima osoba s invaliditetom) u članku 2., naslovljenom „Definicije”, u točki (m) određuje:
„Razumne prilagodbe: potrebne i prikladne preinake i podešavanja fizičkog, socijalnog i prostornog okruženja s obzirom na posebne potrebe osoba s invaliditetom koje ne predstavljaju nerazmjerno ili nepotrebno opterećenje, kad je to u pojedinačnom slučaju potrebno, na učinkovit i praktičan način, kako bi se osobama s invaliditetom olakšao pristup zapošljavanju i omogućilo sudjelovanje te osiguralo uživanje ili korištenje svih prava na ravnopravnoj osnovi s drugima.”
17 Članak 4. tog zakona, naslovljen „Nositelji prava”, navodi:
„1. ,Osobe s invaliditetom’ su one osobe koje imaju vjerojatno dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.
2. Osim osoba na koje se odnosi prethodni stavak, osobe kojima je stopa nesposobnosti za rad jednaka ili veća od 33 % imaju u svakom pogledu status osobe s invaliditetom. Smatra se da je stopa trajne nesposobnosti za rad za osobe osigurane u sustavu socijalnog osiguranja, koji su nositelji mjesečne naknade za trajno smanjenje nesposobnosti za rad uz preostalu radnu sposobnost, za potpuni gubitak radne sposobnosti ili trajnu nesposobnost za rad koja zahtijeva pomoć treće osobe, jednaka ili veća od 33 % […].
[…]”
18 Članak 40. navedenog zakona, naslovljen „Donošenje mjera za sprečavanje odnosno nadoknađivanje nepogodnosti uzrokovanih invaliditetom kao jamstvo potpune ravnopravnosti na radu”, propisuje:
„1. Kako bi se zajamčila potpuna ravnopravnost na radu, načelo jednakog postupanja ne sprečava zadržavanje ili donošenje posebnih mjera za sprečavanje ili nadoknađivanje nepogodnosti uzrokovanih invaliditetom.
2. Poslodavci su dužni poduzeti prikladne mjere da prilagode mjesto rada i povećaju dostupnost poduzeću s obzirom na potrebe svakog pojedinačnog slučaja kako bi osobama s invaliditetom omogućili pristup zapošljavanju i obavljanju njihova rada, napredovanje i pristup osposobljavanju, osim ako bi takve mjere predstavljale nerazmjerno opterećenje za poslodavca.
Prilikom utvrđivanja postoji li nerazmjerno opterećenje potrebno je razmotriti je li dovoljno umanjen javnim mjerama, pomoći i potporama koje se primjenjuju na osobe s invaliditetom i uzeti u obzir financijske i druge troškove koje te mjere obuhvaćaju kao i veličinu poduzeća ili organizacije i njezin ukupan prihod.”
19 U skladu s člankom 63. istog zakona, naslovljenim „Povreda prava na jednake mogućnosti”:
„Pravo na jednake mogućnosti osoba s invaliditetom definirano u članku 4. stavku 1. smatra se povrijeđenim kad, zbog ili na temelju invaliditeta, postoji izravna ili neizravna diskriminacija, diskriminacija na temelju povezanosti, uznemiravanje, neispunjavanje zahtjeva u pogledu pristupa zapošljavanju i osiguravanja razumnih prilagodbi te nepoštovanje mjera pozitivnog djelovanja predviđenih zakonom.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
20 Osoba J. M. A. R. bila je od listopada 2012. zaposlena u društvu Ca Na Negreta kao vozač kamiona za odvoz otpada na puno radno vrijeme. U prosincu 2016. doživjela je nesreću na radu u kojoj je došlo do otvorenog prijeloma njezina desnog stopala.
21 Nakon te nesreće na radu osoba J. M. A. R. bila je privremeno nesposobna za rad. Dana 18. veljače 2018. Instituto Nacional de la Seguridad Social (Nacionalni institut za socijalnu sigurnost, Španjolska) (u daljnjem tekstu: INSS) odlučio je okončati navedenu privremenu nesposobnost za rad time što joj je dodijelio paušalnu naknadu zbog trajnog oštećenja u iznosu od 3120 eura. Međutim, tom je odlukom INSS odbio osobi J. M. A. R. priznati trajnu nesposobnost za rad u smislu članka 193. LGSS‑a.
22 Dana 6. kolovoza 2018. osoba J. M. A. R. zatražila je od društva Ca Na Negreta preraspodjelu na drugo radno mjesto koje je prilagođeno posljedicama njezine nesreće na radu. Nakon što je društvo CA Na Negreta prihvatilo taj zahtjev, osoba J. M. A. R. s mjesta vozača teških kamiona u punom radnom vremenu prešla je na mjesto vozača u sektoru pokretnih sabirnih mjesta, koje iziskuje manje fizičkog napora, podrazumijeva skraćeno vrijeme vožnje i odgovara njezinim fizičkim ograničenjima.
23 Osoba J. M. A. R. podnijela je tužbu protiv INSS‑ove odluke o odbijanju priznanja trajne nesposobnosti za rad pred nadležnim sudom, koji je presudom od 2. ožujka 2020. osobi J. M. A. R. priznao trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost za obavljanje njezina uobičajenog zanimanja u smislu članka 194. LGSS‑a. U toj se presudi, među ostalim, navodi da „neovisno o činjenici da je poduzetnik radnika preraspodijelio na drugo radno mjesto i da trenutačno može raditi, s obzirom na to da može voziti samo oko 40 minuta dnevno, ipak bi ga preostalo oštećenje njegova gležnja i njegove desne noge spriječilo u neprekidnom upravljanju vozilom ako bi se tome u potpunosti posvetio, kao što to podrazumijeva njegovo uobičajeno zanimanje vozača kamiona”. Navedenom je presudom osobi J. M. A. R. priznato pravo na primanje mjesečne naknade u iznosu od 55 % dnevne plaće.
24 Društvo Ca Na Negreta 13. ožujka 2020. obavijestilo je osobu J. M. A. R. o prestanku njezina ugovora o radu na temelju članka 49. stavka 1. točke (e) Zakona o radu zbog njezine trajno smanjene radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost za obavljanje njezina uobičajenog zanimanja.
25 Nakon što je osoba J. M. A. R. podnijela tužbu protiv tog otkaza, Juzgado de lo Social n° 1 de Ibiza (Radni sud br. 1 u Ibizi, Španjolska) presudom od 24. svibnja 2021. odbio je tu tužbu zbog toga što priznanje trajnog smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost za obavljanje njezina uobičajenog zanimanja opravdava otkaz njezina ugovora o radu a da pritom poslodavac nije vezan nikakvom zakonskom obvezom preraspoređivanja na drugo radno mjesto unutar svojega poduzeća.
26 Osoba J. M. A. R. podnijela je žalbu protiv te presude Tribunalu Superior de Justicia de las Islas Baleares (Visoki sud Baleara, Španjolska), sudu koji je uputio zahtjev.
27 Taj sud ističe da u ovom slučaju nije sporno da je dotični radnik osoba s invaliditetom u smislu Direktive 2000/78. Ističe da je to utvrđenje u svakom slučaju potkrijepljeno člankom 4. stavkom 2. Općeg zakona o pravima osoba s invaliditetom, koji osobama kojima je trajno smanjena radna sposobnost uz preostalu radnu sposobnost priznaje svojstvo „osoba s invaliditetom”.
28 Sud koji je uputio zahtjev ističe da, u skladu s člankom 49. stavkom 1. točkom (e) Zakona o radu, koji nije izmijenjen od 10. ožujka 1980. i stoga nije prilagođen kako bi uzeo u obzir Direktivu 2000/78 i Konvenciju UN‑a, utvrđenje trajnog smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost za obavljanje uobičajenog zanimanja automatski omogućuje prestanak ugovora o radu, bez potrebe poštovanja ikakvih formalnosti ili plaćanja naknade, osim mjesečne naknade koja, u ovom slučaju, iznosi 55 % radnikove plaće. Osim toga, taj prestanak nije uvjetovan poštovanjem nikakve prethodne obveze u pogledu „razumnih prilagodbi”, iako je u ovom slučaju sâmo društvo Ca Na Negreta dokazalo izvedivost takvih prilagodbi jer je osobu J. M. A. R. preraspodijelilo na drugo radno mjesto unutar poduzeća.
29 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi presudu od 10. veljače 2022., HR Rail (C‑485/20, EU:C:2022:85), iz koje proizlazi da je poslodavac dužan poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se osobi s invaliditetom omogućio pristup zapošljavanju, sudjelovanje ili napredovanje na radu, osim ako takve mjere za poslodavca ne bi predstavljale nerazmjerno opterećenje.
30 Sud koji je uputio zahtjev također navodi sudsku praksu Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), iz koje proizlazi da, iako trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ne obvezuje poslodavca da otpusti radnika i ne sprečava, među ostalim, njegovo preraspoređivanje na drugo radno mjesto u poduzeću, s obzirom na to da ta nesposobnost utječe samo na njegovu sposobnost obavljanja njegovih uobičajenih zadataka i stoga ga ne sprečava da obavlja druge poslove, navedeni poslodavac ipak nije dužan provesti takvo preraspoređivanje, osim ako je izričito predviđeno kolektivnim ugovorom ili ugovorom.
31 Slijedom toga, sud koji je uputio zahtjev pita o usklađenosti nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku s člankom 5. Direktive 2000/78, u vezi s presudom od 10. veljače 2022., HR Rail (C‑485/20, EU:C:2022:85).
32 U tim je okolnostima Tribunal Superior de Justicia de las Islas Baleares (Visoki sud Baleara) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 5. [Direktive 2000/78], u vezi s uvodnim izjavama 16., 17., 20. i 21. [te] direktive, člancima 21. i 26. [Povelje] te člancima 2. i 27. [Konvencije UN‑a] tumačiti na način da im se protivi primjena odredbe nacionalnog prava kojim je invaliditet radnika (jer je kod njega proglašeno trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost za obavljanje njegova uobičajenog zanimanja, bez mogućnosti poboljšanja) predviđen kao razlog za automatski prestanak ugovora o radu, pri čemu se poslodavcu kao preduvjet ne nalaže da ispuni obvezu osiguravanja ‚razumnih prilagodbi’ koja se propisuje člankom 5. navedene direktive radi zadržavanja na radnom mjestu (ili da dokaže nerazmjerno opterećenje takve obveze)?
2. Treba li članak 2. stavak 2. i članak 4. stavak 1. [Direktive 2000/78], u vezi s uvodnim izjavama 16., 17., 20. i 21. [te] direktive, člancima 21. i 26. [Povelje] te člancima 2. i 27. [Konvencije UN‑a] tumačiti na način da automatski prestanak radnikova ugovora o radu zbog invaliditeta (jer je kod njega proglašeno trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost za obavljanje njegova uobičajenog zanimanja) pri čemu se kao preduvjet ne nalaže da ispuni obvezu osiguravanja ‚razumnih prilagodbi’ koja se propisuje člankom 5. navedene direktive radi zadržavanja na radnom mjestu (ili prethodno dokazivanje nerazmjernog opterećenja takve obveze), predstavlja izravnu diskriminaciju, čak i ako se nacionalnim pravnim pravilom utvrđuje takav prestanak?”
O prethodnim pitanjima
33 Dvama prethodnim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 5. Direktive 2000/78, u vezi s člancima 21. i 26. Povelje kao i člancima 2. i 27. Konvencije UN‑a, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji predviđa da poslodavac može otkazati ugovor o radu zbog toga što je radnik trajno nesposoban obavljati zadatke koje ima na temelju tog ugovora, zbog nastanka invaliditeta tijekom radnog odnosa, a da poslodavac prethodno nije dužan osigurati ili zadržati razumne prilagodbe kako bi tom radniku omogućio da zadrži svoj posao, niti dokazati, ovisno o slučaju, da takve prilagodbe predstavljaju nerazmjerno opterećenje.
34 S obzirom na primjenjivost Direktive 2000/78, treba podsjetiti na to da, s jedne strane, pojam „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78 treba shvatiti kao ograničenje sposobnosti koje proizlazi iz trajnih tjelesnih, mentalnih ili psihičkih oštećenja, čije međudjelovanje s različitim preprekama može sprečavati puno i učinkovito sudjelovanje predmetne osobe u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima (presuda od 10. veljače 2022., HR Rail, C‑485/20, EU:C:2022:85, t. 34. i navedena sudska praksa).
35 S druge strane, valja pojasniti da se, na temelju njezina članka 3. stavka 1. točke (c), navedena direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na, među ostalim, uvjete otkaza.
36 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, prema sudskoj praksi, pojam „otkazivanje” odnosi, među ostalim, na jednostrani prestanak svake djelatnosti navedene u članku 3. stavku 1. točki (a) Direktive 2000/78 (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2023., TP (Audiovizualni montažer za javnu televiziju), C‑356/21, EU:C:2023:9, t. 62.). Stoga se taj pojam mora tumačiti na način da obuhvaća svaki prestanak ugovora o radu koji radnik ne želi i gdje, dakle, nema njegova pristanka (vidjeti po analogiji presudu od 11. studenoga 2015., Pujante Rivera, C‑422/14, EU:C:2015:743, t. 48. i navedenu sudsku praksu).
37 U ovom slučaju, s jedne strane, nije sporno da, kad je riječ o tužitelju u glavnom postupku, njegova nesposobnost za rad proizlazi iz trajnih tjelesnih oštećenja povezanih s nesrećom na radu. Prema navodima suda koji je uputio zahtjev i španjolske vlade, iako navedena nesposobnost nije prepreka tomu da dotični radnik obavlja druge dužnosti kod svojeg poslodavca ili drugog poduzeća, ipak se navedenom radniku priznaje status „osobe s invaliditetom” u smislu nacionalnog zakonodavstva kojim se prenosi članak 5. Direktive 2000/78, odnosno članaka 4., 40. i 63. Općeg zakona o pravima osoba s invaliditetom. Čini se da ograničenje sposobnosti tužitelja u glavnom postupku, koje proizlazi iz trajnih tjelesnih oštećenja, može spriječiti njegovo puno i učinkovito sudjelovanje u profesionalnom životu, tako da je njegova situacija obuhvaćena pojmom „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78 i sudske prakse navedene u točki 34. ove presude.
38 S druge strane, također nije sporno da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku ovlašćuje poslodavca da otkaže ugovor o radu radniku zbog trajnog smanjenja njegove radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost da obavlja svoje uobičajeno zanimanje u poduzeću. Okolnost da je dotični radnik zatražio priznanje trajnog smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost i da je znao da taj propis njegovu poslodavcu daje pravo da otkaže njegov ugovor o radu nakon tog priznanja ne znači, u tom pogledu, da je taj radnik pristao na prestanak navedenog ugovora. Posljedično, otkaz na temelju navedenog pravnog propisa potpada pod „uvjete otkaza” u smislu članka 3. stavka 1. točke (c) Direktive 2000/78 jer predstavlja prestanak ugovora o radu koji radnik nije želio.
39 Stoga situacija poput one iz glavnog postupka ulazi u područje primjene Direktive 2000/78.
40 Kako bi se odgovorilo na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, najprije valja podsjetiti na to da se Direktivom 2000/78, u području na koje se odnosi, provodi opće načelo zabrane diskriminacije utvrđeno u članku 21. Povelje, kojim se zabranjuje svaka diskriminacija na temelju, među ostalim, invaliditeta. Nadalje, u članku 26. Povelje određuje se da Unija priznaje i poštuje prava osoba s invaliditetom na mjere čiji je cilj osiguravanje njihove neovisnosti, društvene i profesionalne uključenosti te njihovo sudjelovanje u životu zajednice (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2022., HR Rail, C‑485/20, EU:C:2022:85, t. 27. i navedenu sudsku praksu).
41 Nadalje, valja podsjetiti i na to da se na odredbe Konvencije UN‑a može pozivati u svrhu tumačenja Direktive 2000/78, tako da se ona mora, u mjeri u kojoj je to moguće, tumačiti u skladu s tom konvencijom (vidjeti u tom smislu presudu od 21. listopada 2021., Komisija za zaštita ot diskriminacija, C‑824/19, EU:C:2021:862, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
42 Međutim, na temelju članka 2. trećeg stavka navedene konvencije pojam „diskriminacija na osnovi invaliditeta” označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Taj pojam uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumnih prilagodbi.
43 Što se tiče tih prilagodbi, iz teksta članka 5. Direktive 2000/78 u vezi s njezinim uvodnim izjavama 20. i 21. proizlazi da je poslodavac dužan poduzeti odgovarajuće mjere, odnosno učinkovite i praktične mjere, uzimajući u obzir svaku pojedinačnu situaciju, kako bi svakoj osobi s invaliditetom omogućio, među ostalim, pristup zapošljavanju, sudjelovanje ili napredovanje na radu ili osposobljavanje, ako takve mjere za poslodavca ne bi predstavljale nerazmjerno opterećenje (presuda od 10. veljače 2022., HR Rail, C‑485/20, EU:C:2022:85, t. 37.).
44 U tom pogledu Sud je već presudio da, u slučaju kada radnik postane trajno nesposoban obavljati poslove svojega radnog mjesta zbog nastanka invaliditeta, njegovo preraspoređivanje na drugo radno mjesto može biti odgovarajuća mjera u okviru razumnih prilagodbi, u smislu članka 5. Direktive 2000/78, s obzirom na to da omogućuje tom radniku da zadrži svoje radno mjesto, osiguravajući puno i učinkovito sudjelovanje u profesionalnom životu na temelju načela jednakosti s drugim radnicima (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2022., HR Rail, C‑485/20, EU:C:2022:85, t. 41. i 43.).
45 U tom kontekstu, valja primijetiti da se člankom 5. Direktive 2000/78 ne može obvezati poslodavca da poduzme mjere koje bi mu predstavljale „nerazmjerno opterećenje”. U tom pogledu iz uvodne izjave 21. te direktive proizlazi da je, kako bi se utvrdilo dovode li određene mjere do nerazmjernog opterećenja, posebice potrebno voditi računa o povezanim financijskim troškovima, razmjeru i financijskim izvorima organizacije ili poduzeća te o mogućnostima dobivanja pomoći iz javnih sredstava ili kakve druge pomoći. Usto, valja pojasniti da, u svakom slučaju, mogućnost raspoređivanja osobe s invaliditetom na drugo radno mjesto postoji samo kada postoji barem jedno slobodno radno mjesto na kojem ona može raditi (presuda od 10. veljače 2022., HR Rail, C‑485/20, EU:C:2022:85, t. 45. i 48.).
46 Slijedom toga, pojam „razumne prilagodbe” podrazumijeva da radnik, koji je zbog svojeg invaliditeta proglašen nesposobnim za osnovne poslove radnog mjesta na kojem je zaposlen, bude preraspoređen na drugo radno mjesto za koje ima potrebne vještine, sposobnosti i raspoloživost, pod uvjetom da ta mjera svojem poslodavcu ne nameće nerazmjerno opterećenje (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2022., HR Rail, C‑485/20, EU:C:2022:85, t. 49.).
47 U ovom slučaju iz nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku proizlazi da dopušta otkaz radniku čim mu se službeno prizna da nije sposoban obavljati poslove svojeg radnog mjesta zbog nastanka invaliditeta, a da se pritom njegovu poslodavcu ne nalaže da prethodno poduzme odgovarajuće mjere u smislu članka 5. Direktive 2000/78 ili da zadrži odgovarajuće mjere koje je već poduzeo. Naime, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da je tužitelj u glavnom postupku bio preraspoređen na drugo radno mjesto unutar poduzeća između 6. kolovoza 2018. i 13. ožujka 2020., datuma otkaza, koji je poslodavac priopćio jedanaest dana nakon službenog priznanja nesposobnosti za obavljanje njegova prethodnog uobičajenog zanimanja. Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, čini se da je novo radno mjesto na koje je radnik bio preraspoređen tijekom više od godinu dana bilo u skladu s fizičkim ograničenjima koja proizlaze iz njegove nesreće na radu.
48 Kao što su to u svojim pisanim očitovanjima istaknule grčka vlada i Europska komisija, čini se da je učinak takvog propisa, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, osloboditi poslodavca njegove obveze preuzimanja ili, ovisno o slučaju, zadržavanja razumnih prilagodbi, kao što je preraspoređivanje na drugo radno mjesto, čak i ako dotični radnik raspolaže potrebnim vještinama, sposobnostima i raspoloživosti za obavljanje osnovnih zadataka tog drugog radnog mjesta, u smislu uvodne izjave 17. iste direktive i sudske prakse navedene u točki 46. ove presude. Osim toga, čini se da navedeni propis poslodavcu ne nameće ni obvezu dokazivanja da bi mu takvo preraspoređivanje nametalo nerazmjerno opterećenje, u smislu sudske prakse navedene u točki 45. ove presude, prije otkaza radniku.
49 U tom pogledu nije relevantna okolnost da se na temelju nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku na zahtjev radnika priznaje trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost i da mu ona daje pravo na davanje iz sustava socijalne sigurnosti, odnosno mjesečnu naknadu, uz zadržavanje mogućnosti obavljanja drugih dužnosti.
50 Naime, takav nacionalni propis, na temelju kojeg je radnik s invaliditetom prisiljen biti izložen opasnosti gubitka posla kako bi mogao koristiti davanja iz sustava socijalne sigurnosti, ugrožava koristan učinak članka 5. Direktive 2000/78, u vezi s člankom 27. stavkom 1. Konvencije UN‑a, prema kojem treba jamčiti i promicati ostvarivanje prava na rad, uključujući onih koji su stekli invaliditet tijekom zaposlenja, kao i zadržavanje posla. Izjednačavajući „trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost”, koje se odnosi samo na uobičajeno zanimanje, s radnikovom smrti ili „potpunim gubitkom radne sposobnosti” koje, prema pisanim očitovanjima španjolske vlade, označava nesposobnost za rad, navedeni nacionalni propis u suprotnosti je s ciljem profesionalne integracije osoba s invaliditetom iz članka 26. Povelje.
51 Naposljetku, kad je riječ o argumentu koji je iznijela španjolska vlada u svojim pisanim očitovanjima, prema kojem je država članica o kojoj je riječ jedina nadležna za uređenje svojeg sustava socijalne sigurnosti i za određivanje uvjeta za dodjelu davanja u području socijalne sigurnosti, valja podsjetiti na to da ta država članica pri izvršavanju te nadležnosti mora poštovati pravo Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2022., INSS (Kumulacija mirovina potpune invalidnosti), C‑625/20, EU:C:2022:508, t. 30. i navedenu sudsku praksu).
52 Stoga nacionalni propis iz područja socijalne sigurnosti ne smije biti protivan, među ostalim, članku 5. Direktive 2000/78, u vezi s člancima 21. i 26. Povelje, utvrđivanjem invaliditeta radnika kao razloga za otkaz, a da poslodavac prethodno nije dužan osigurati ili zadržati razumne prilagodbe kako bi tom radniku omogućio da zadrži svoj posao, niti dokazati, ovisno o slučaju, da takve prilagodbe predstavljaju nerazmjerno opterećenje, u smislu sudske prakse navedene u točki 45. ove presude.
53 Slijedom toga, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 5. Direktive 2000/78, u vezi s člancima 21. i 26. Povelje kao i člancima 2. i 27. Konvencije UN‑a, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji predviđa da poslodavac može otkazati ugovor o radu zbog toga što je radnik trajno nesposoban obavljati zadatke koje ima na temelju tog ugovora, zbog nastanka invaliditeta tijekom radnog odnosa, a da poslodavac prethodno nije dužan osigurati ili zadržati razumne prilagodbe kako bi tom radniku omogućio da zadrži svoj posao, niti dokazati, ovisno o slučaju, da takve prilagodbe predstavljaju nerazmjerno opterećenje.
Troškovi
54 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
Članak 5. Direktive Vijeća 2000/78 od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja, u vezi s člancima 21. i 26. Povelje Europske unije o temeljnim pravima kao i člancima 2. i 27. Konvencije UN‑a o pravima osoba s invaliditetom, sklopljene u New Yorku 13. prosinca 2006. i odobrene u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenoga 2009., treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji predviđa da poslodavac može otkazati ugovor o radu zbog toga što je radnik trajno nesposoban obavljati zadatke koje ima na temelju tog ugovora, zbog nastanka invaliditeta tijekom radnog odnosa, a da poslodavac prethodno nije dužan osigurati ili zadržati razumne prilagodbe kako bi tom radniku omogućio da zadrži svoj posao, niti dokazati, ovisno o slučaju, da takve prilagodbe predstavljaju nerazmjerno opterećenje.
Potpisi