Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NICHOLASA EMILIOUA
od 18. siječnja 2024.(1)
Predmet C-766/21 P
Europski parlament
protiv
Axa Assurances Luxembourg SA,
Bâloise Assurances Luxembourg SA,
La Luxembourgeoise SA,
Nationale-Nederlanden Schadeverzekering Maatschappij NV
„Žalba – Članak 272. UFEU-a – Arbitražna klauzula sadržana u ugovoru koji je sklopila Europska unija – Članak 123. Poslovnika Općeg suda – Tuženik koji se oglušio – Presuda zbog ogluhe – Prigovor protiv presude zbog ogluhe – Članak 56. Statuta Suda Europske unije – Članci 172. i 176. Poslovnika Suda – Odgovor na žalbu – Protužalba – Pogreška u tumačenju – Nedostatno i proturječno obrazloženje”
I. Uvod
1. Tekstovi kojima se uređuje postupak pred sudovima Europske unije slični su željezničkom sustavu. Svaka tračnica predstavlja jedan postupovni put, dok vlakovi koji prometuju na tim tračnicama simboliziraju predmete koji se pokreću pred tom pravosudnom institucijom. Kako se predmet odvija, postupovna pravila služe kao željeznička signalizacija i osiguravaju da predmet ostane na pravom putu prema konačnom odredištu.
2. Međutim, kao i prilikom putovanja vlakom, na putovanju predmeta kroz pravni sustav moguće je naići na raskrižja. Žalbe, protužalbe i drugi mehanizmi mogu ponuditi alternativni put prema odredištu i tako dovesti do toga da predmet promijeni smjer, uz istodobno poštovanje utvrđenih postupovnih pravila. U tom smislu, kao što se vlak oslanja na neometano funkcioniranje željezničke mreže, sudski predmeti ovise o detaljno utvrđenim postupovnim pravilima kako bi se osiguralo njihovo pravedno i pravilno rješavanje.
3. Ovaj predmet uključuje ta razmatranja.
4. Svojom žalbom Europski parlament od Suda zahtijeva da djelomično ukine presudu Općeg suda u predmetu Parlament/Axa Assurances Luxembourg i dr.(2), kojom je taj sud u većem dijelu odbio njegovu tužbu za naknadu troškova nastalih zbog štete prouzročene vodom na zgradi Konrad Adenauer (u daljnjem tekstu: zgrada KAD) u gradu Luxembourgu (Luksemburg) u svibnju 2016.
5. Ovaj predmet istodobno uključuje protužalbu koju je podnio Nationale-Nederlanden Schadeverzekering Maatschappij NV (u daljnjem tekstu: NN), jedan od tuženika iz prvostupanjskog postupka, kojom se traži ukidanje (drugih dijelova) pobijane presude, u dijelu u kojem mu je Opći sud naložio, zbog ogluhe, da Parlamentu nadoknadi dio zahtijevanih troškova, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Na zahtjev Suda, ovo će se mišljenje usredotočiti na protužalbu koju je podnio NN. Međutim, elementi ovog predmeta Sudu daju priliku da pojasni određene značajke postupaka donošenja presude zbog ogluhe, što je u ovom predmetu osobito važno jer je Opći sud, prema mojem mišljenju, počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene relevantnih pravila u tom pogledu. Stoga ću se u ovom mišljenju osvrnuti i na ta pitanja.
II. Pravni okvir
A. Statut Suda Europske unije
7. Članak 41. Statuta Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: Statut) glasi kako slijedi:
„Ako tužena stranka, nakon što je uredno pozvana, ne podnese pisani odgovor na tužbu, protiv te stranke donosi se presuda zbog ogluhe. Takvoj presudi može se prigovoriti u roku od mjesec dana od njezine dostave. […]”
8. U skladu s člankom 56. Statuta:
„[…] može se podnijeti žalba Sudu u roku od dva mjeseca od dostave pobijane odluke.
Takvu žalbu može podnijeti bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično. […]”
B. Poslovnik Suda
9. Člankom 172. Poslovnika Suda, naslovljenim „Stranke ovlaštene podnijeti odgovor na žalbu”, predviđa se da „[s]vaka stranka u postupku pred Općim sudom koja ima interes da se žalba prihvati ili odbije može podnijeti odgovor na žalbu u roku od dva mjeseca od njene dostave. […]”
10. Članak 176. Poslovnika Suda odnosi se na protužalbe. Na temelju njegova prvog stavka, „[s]tranke iz članka 172. [Poslovnika Suda] mogu podnijeti protužalbu u istom roku koji je predviđen za podnošenje odgovora na žalbu”. U tom pogledu, u skladu s člankom 178. stavkom 1. Poslovnika Suda, protužalbeni zahtjev usmjeren je na potpuno ili djelomično ukidanje odluke Općeg suda.
C. Poslovnik Općeg suda
11. U skladu s člankom 123. Poslovnika Općeg suda, naslovljenim „Presuda zbog ogluhe”:
„1. Kad Opći sud utvrdi da tuženik kojemu je tužba uredno dostavljena nije odgovorio na tužbu u obliku ili roku propisanom […], tužitelj može, u roku koji odredi predsjednik, tražiti da Opći sud donese presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev.
2. Tuženik koji se oglušio ne sudjeluje u postupku donošenja presude zbog ogluhe i ne dostavlja mu se nijedan postupovni akt, osim odluke kojom se završava postupak.
3. U presudi zbog ogluhe Opći sud prihvaća tužbeni zahtjev, osim ako je očito nenadležan za odlučivanje o tužbi ili je ta tužba očito nedopuštena ili očito pravno neosnovana.
[…]”
12. U skladu s člankom 166. Poslovnika Općeg suda, tuženik koji se oglušio može, na temelju članka 41. Statuta, podnijeti prigovor protiv presude zbog ogluhe.
III. Okolnosti spora, postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
A. Okolnosti spora
13. Okolnosti spora detaljno su opisane u pobijanoj presudi(3). Činjenične okolnosti koje su relevantne za ovo mišljenje mogu se sažeti kako slijedi.
14. Parlament je 2011. pokrenuo postupak javne nabave kako bi ugovorio policu osiguranja tous risques chantier („od svih rizika na gradilištu”) za potrebe radova opsežne obnove i građevinskih radova koji su dio projekta proširenja zgrade KAD u gradu Luxembourgu. Odabrana je ponuda koju su podnijeli AXA Assurances Luxembourg SA (u daljnjem tekstu: AXA), Bâloise Assurances Luxembourg SA, La Luxembourgeoise SA i Delta Lloyd Schadeverzekering NV. NN je 12. prosinca 2018. preuzeo potonje društvo (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: tuženici iz prvostupanjskog postupka).
15. Europska unija, koju zastupa Parlament, sklopila je 3. travnja 2012. s tuženicima iz prvostupanjskog postupka ugovor o osiguranju od svih rizika na gradilištu (u daljnjem tekstu: ugovor o svim rizicima na gradilištu), kako je naveden u ponudi. U ugovoru je društvo AXA određeno kao glavni osiguravatelj(4).
16. Nakon obilnih padalina 27. i 30. svibnja 2016. oborinska voda s gradilišta zgrade KAD procurila je u podrum zgrade. Odvodnjavanje nakupljene vode nije bilo moguće, zbog čega se stvorila vlažna okolina u prostorima u kojima je tehnička oprema već bila ugrađena. Kao rezultat toga, ta je oprema oštećena.
17. Društvo koje je nadziralo opsežne radove na tom gradilištu podnijelo je 30. svibnja 2016. odštetni zahtjev s obzirom na okolnosti. Dopisom od 15. srpnja 2016. društvo AXA, u svojstvu glavnog osiguravatelja, obavijestilo je Parlament da, na temelju informacija koje su ispitali njegovi stručnjaci, navedene okolnosti nisu bile obuhvaćene ugovorom o svim rizicima na gradilištu i stoga je zanijekalo postojanje odgovornosti.
18. Unatoč pisanoj korespondenciji i sastanku, neslaganje između društva AXA i Parlamenta nije riješeno. Parlament je tuženicima iz prvostupanjskog postupka uputio pismo opomene na temelju privremene procjene štete.
19. Nakon tog prvog pisma Parlament je 28. studenoga 2018. ponovno poslao tu opomenu, u kojoj je naveo da pretrpljena šteta iznosi 800 624,33 eura, bez poreza na dodanu vrijednost.
B. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
20. Parlament je 20. lipnja 2019. podnio tužbu Općem sudu na temelju članka 272. UFEU-a, kojom je zahtijevao da se tuženicima iz prvostupanjskog postupka naloži naknada troškova nastalih zbog štete prouzročene vodom u svibnju 2016. na opremi koja se nalazila u zgradi KAD. U prilog svojoj tužbi Parlament je istaknuo šest tužbenih razloga.
21. AXA, Bâloise Assurances Luxembourg i La Luxembourgeoise podnijeli su Općem sudu 10. rujna 2019. odgovor na tužbu.
22. Nakon što je primilo obavijest o tome da je NN preuzeo Delta Lloyd Schadeverzekering, tajništvo Općeg suda obavijestilo je NN o podnošenju tužbe dopisom od 13. siječnja 2020. i odredilo mu rok za podnošenje odgovora na tužbu.
23. NN nije dostavio odgovor na tužbu u određenom roku.
24. Dopisom od 29. lipnja 2020. tajništvo Općeg suda obavijestilo je NN da, u skladu s člankom 123. Poslovnika Općeg suda, koji se odnosi na presude zbog ogluhe, te na zahtjev Parlamenta, to društvo više neće sudjelovati u postupku donošenja presude zbog ogluhe i da će se dostaviti samo odluka kojom se završava postupak.
25. Opći sud je 29. rujna 2021. točkama 2. i 4. izreke pobijane presude odbio tužbu u dijelu u kojem se odnosila na tuženike iz prvostupanjskog postupka, uz iznimku NN-a. U točkama 1. i 3. izreke te presude taj je sud naložio NN-u da Parlamentu nadoknadi iznos od 79 653,89 eura (koji odgovara iznosu koji je Parlament potraživao od NN-a u svojem zahtjevu), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i da snosi troškove postupka donošenja presude zbog ogluhe u dijelu u kojem se odnose na taj postupak.
26. NN je 18. studenoga 2021., u skladu s člankom 41. Statuta i člankom 166. Poslovnika Općeg suda, podnio prigovor za ukidanje točaka 1. i 3. izreke pobijane presude. Opći sud je odlukom od 10. siječnja 2022. prekinuo taj postupak do donošenja odluke Suda o ovoj žalbi.
IV. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
27. Podneskom od 8. prosinca 2021. Parlament je podnio ovu žalbu protiv pobijane presude.
28. Svojom žalbom Parlament od Suda zahtijeva da:
– ukine točke 2. i 4. izreke pobijane presude;
– vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje;
– odredi da će se o troškovima odlučiti naknadno, osim troškova povezanih s točkom 3. izreke pobijane presude; i
– podredno, ukine točke 2. i 4. izreke pobijane presude i prihvati zahtjev Parlamenta protiv tuženika iz prvostupanjskog postupka.
29. U odgovoru na tu žalbu tuženici iz prvostupanjskog postupka, uključujući NN, od Suda zahtijevaju da:
– odbije žalbu Parlamenta;
– odbije zahtjev Parlamenta da se odredi da će se o troškovima odlučiti naknadno;
– podredno, u slučaju da Sud prihvati žalbu Parlamenta, vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje; i
– podredno, odbije zahtjeve Parlamenta protiv društava AXA, Bâloise Assurances Luxembourg i La Luxembourgeoise na temelju argumenata koje su ta društva iznijela u prvostupanjskom postupku i stoga odluči u skladu s njihovim očitovanjima.
30. Svojom protužalbom podnesenom 6. travnja 2022. NN od Suda zahtijeva da:
– proglasi protužalbu dopuštenom; i
– ukine točke 1. i 3. izreke pobijane presude.
31. Parlament u svojem odgovoru na protužalbu od Suda zahtijeva da:
– proglasi protužalbu nedopuštenom;
– podredno, proglasi protužalbu neosnovanom; i
– naloži NN-u snošenje troškova protužalbe.
V. Analiza
32. U ovom predmetu Sudu su podnesene dvije žalbe, jedna Parlamenta i druga društva NN.
33. U prilog svojoj žalbi Parlament ističe tri žalbena razloga kako bi osporio tumačenje pojma „poplava” iz članka I.15.1.1. ugovora o svim rizicima na gradilištu koje je primijenio Opći sud. U tom pogledu Parlament navodi i. povredu načelâ tumačenja prava Unije; ii. nepostojanje obrazloženja; i iii. iskrivljavanje činjenica i dokaza.
34. U prilog svojoj protužalbi NN ističe dva protužalbena razloga. Kao prvo, tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 45. stavak 1. točku (a) Poslovnika Općeg suda, koji se odnosi na način određivanja jezika postupka, time što nije utvrdio da je tužba Parlamenta, koja je bila sastavljena na francuskom jeziku, očito nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na NN.
35. Kao drugo i podredno, poziva se na povredu članka 123. stavka 3. Poslovnika Općeg suda (koji se odnosi na mjere koje Opći sud treba poduzeti radi donošenja presude zbog ogluhe), te na nepostojanje obrazloženja, s obzirom na to da je pobijanom presudom tužba u odnosu na NN prihvaćena, dok je u odnosu na druge tuženike iz prvostupanjskog postupka odbijena, unatoč tomu što su se zahtjevi Parlamenta temeljili na istim pravnim i činjeničnim argumentima.
36. Kao što je to već navedeno, ovo će se mišljenje na zahtjev Suda uglavnom usredotočiti na analizu dopuštenosti druge žalbe, odnosno NN-ove protužalbe. Međutim, potrebno je naglasiti da se NN-ova protužalba ne može razmatrati zasebno, a da se pritom ne uzimaju u obzir šire kontekstualne okolnosti, osobito o činjenica da je NN tuženik koji se oglušio i da se koristio dvama različitim postupovnim mehanizmima. Smatram da je potrebno ispitati i te aspekte, iako oni donekle nadilaze opseg protužalbe.
37. U tom ću smislu svoje mišljenje započeti s nekoliko uvodnih napomena koje se odnose na status NN-a kao tuženika koji se oglušio i, kao što sam to naveo u točki 26. ovog mišljenja, na njegov zahtjev, kako je podnesen Općem sudu, za ukidanje pobijane presude (odnosno presude zbog ogluhe) (dio A). Zatim ću se osvrnuti na dopuštenost NN-ova odgovora na žalbu (dio B). Potom ću ocijeniti može li NN podnijeti protužalbu (dio C). Na kraju ću se usredotočiti na određena pitanja tumačenja koja proizlaze iz teksta članka 123. stavka 3. Poslovnika Općeg suda i na način na koji ga je Opći sud primijenio u pobijanoj presudi (dio D).
A. Presuda zbog ogluhe i NN-ov prigovor protiv te presude
38. Na temelju članka 41. Statuta, u vezi s člankom 123. Poslovnika Općeg suda, ako tuženik kojem je tužba uredno dostavljena ne podnese pisani odgovor na tužbu u odgovarajućem obliku ili u propisanom roku i ako tužitelj u postupku to zahtijeva, Opći sud može protiv te stranke donijeti presudu zbog ogluhe.
39. U tim će okolnostima takva stranka imati status „tuženika koji se oglušio”(5).
40. S obzirom na navedeno, u skladu s člankom 41. Statuta i člankom 166. Poslovnika Općeg suda, tuženik koji se oglušio može Općem sudu podnijeti prigovor u obliku tužbe radi ukidanja presude zbog ogluhe u roku od mjesec dana od dana dostave te presude(6). Stoga se tekstovima kojima se uređuje postupak pred sudovima Europske unije izričito predviđa postupovna mogućnost koja se temelji na pravnom lijeku za svaku stranku koja se nađe u statusu tuženika koji se oglušio. Upotrebom te postupovne mogućnosti takvom se tuženiku omogućuje da ishodi ponovno razmatranje predmeta i preispitivanje pitanja o kojem je sud donio (nepravomoćnu) odluku inaudita altera parte.
41. NN je 18. studenoga 2021. iskoristio tu postupovnu mogućnost podnošenjem prigovora protiv presude zbog ogluhe koju je donio Opći sud. Međutim, taj je sud 10. siječnja 2022. odlučio prekinuti taj postupak s obzirom na to da je Parlament podnio žalbu protiv pobijane presude.
42. Zatim je NN 6. travnja 2022. podnio odgovor na žalbu te protužalbu u žalbenom postupku koji je pokrenuo Parlament.
43. U tim okolnostima Parlament smatra da su i odgovor na žalbu i protužalba koje je podnio NN nedopušteni. U sljedeća dva dijela razmotrit ću argumente Parlamenta u tom pogledu.
B. Dopuštenost NN-ova odgovora na žalbu
44. Kao prvo, Parlament tvrdi da je odgovor na žalbu koji su zajednički podnijeli tuženici iz prvostupanjskog postupka nedopušten u dijelu u kojem se odnosi na NN jer to društvo nema interes da se žalba prihvati ili odbije.
45. Parlament navodi da se njegova žalba odnosi samo na točke 2. i 4. izreke pobijane presude, kojima je Opći sud odbio njegovu tužbu u dijelu u kojem je bila usmjerena protiv ostalih tuženika iz prvostupanjskog postupka. Stoga tvrdi da žalba ne utječe na NN-ov pravni položaj.
46. Ne slažem se s tom ocjenom.
47. Podsjećam na to da, u skladu s člankom 172. Poslovnika Suda, „svaka stranka u postupku” pred Općim sudom „koja ima interes da se žalba prihvati ili odbije” može podnijeti odgovor na žalbu u roku od dva mjeseca od njezine dostave.
48. Stoga iz jasnog teksta članka 172. Poslovnika Suda proizlazi da svaka osoba koja je imala formalni status „stranke” u prvostupanjskom postupku u načelu može sudjelovati u žalbenom postupku podnošenjem odgovora na žalbu koju je podnijela druga stranka, pod uvjetom da ima interes da se žalba prihvati ili odbije. Prema tome, osim primjenjivog roka, sudjelovanje ovisi o tome jesu li ispunjena dva kumulativna uvjeta.
49. Kao prvo, odgovor na žalbu mora podnijeti „stranka u postupku”.
50. U skladu s definicijom pojmova „stranka” i „glavna stranka” iz članka 1. stavka 2. točaka (c) i (d) Poslovnika Općeg suda, prema mojem shvaćanju taj pojam obuhvaća tužitelja (tužitelje) i tuženika (tuženike) te intervenijenta (intervenijente) u konkretnom predmetu(7). Budući da je NN u pobijanoj presudi bio tuženik, on ispunjava taj uvjet.
51. Kvalifikacija NN-a kao „tuženika koji se oglušio” ne utječe na njegov status „stranke”. Naime, NN i dalje ima status tuženika tijekom cijelog postupka pred Općim sudom. Zbog tog mu je razloga dostavljena pobijana presuda(8).
52. Slično tomu, u članku 172. Poslovnika Suda jasno se navodi da se strankama u postupku treba dostaviti žalba ako je ona podnesena. Dostava žalbe Parlamenta NN-u također je jasna potvrda toga da je NN stranka u postupku(9).
53. Kao drugo, stranka koja želi podnijeti odgovor na žalbu treba imati „interes da se žalba prihvati ili odbije”.
54. Nesporno je da stranka koja želi pokrenuti postupak mora moći dokazati da joj taj postupak, ako u njemu bude uspješna, može donijeti korist(10). U tom pogledu, isto bi trebalo vrijediti i za stranku koja želi podnijeti odgovor na žalbu jer i ona u tu svrhu mora imati „interes” u pogledu ishoda postupka. Iako se slažem da taj pojam može obuhvaćati širok raspon koristi koje nadilaze strogo pravne elemente(11), ishod određenog postupka mora moći dovesti do pravnih posljedica za stranku koja je pokrenula taj postupak i, prema mojem mišljenju, za one koji u njemu žele sudjelovati(12).
55. Kao što je to prethodno navedeno, NN je podnio prigovor protiv pobijane presude na temelju članka 41. Statuta i članka 166. Poslovnika Općeg suda. Međutim, Opći je sud prekinuo taj postupak do donošenja presude Suda o žalbi.
56. U presudi koju će donijeti o žalbi, koja se temelji na razlozima koje je istaknuo Parlament, Sud će morati ispitati je li Opći sud počinio pogrešku u obrazloženju time što je odbio tužbu protiv drugih tuženika iz prvostupanjskog postupka.
57. U tom pogledu valja istaknuti da se Parlament pozvao na iste činjenice i iste pravne argumente protiv svih tuženika (uključujući NN). Stoga je posve jasno da će ocjena Suda o argumentima Parlamenta na kojima se temelji žalba najvjerojatnije odrediti ishod NN-ova postupka koji je trenutačno u tijeku (iako je prekinut) pred Općim sudom. Ako Sud izmijeni presudu Općeg suda i prihvati zahtjeve Parlamenta, sudbina NN-ova prigovora pred Općim sudom vjerojatno je zapečaćena. Točno je i suprotno: ako Sud odbije žalbu Parlamenta, NN-ovi izgledi za uspjeh u ukidanju presude zbog ogluhe znatno će se povećati.
58. Prema tome, čini mi se posve jasnim da, suprotno argumentima Parlamenta, NN ima značajan i izravan pravni interes za ishod ovog žalbenog postupka. NN stoga ispunjava oba relevantna uvjeta navedena u točkama 49. i 53. ovog mišljenja te može podnijeti odgovor na ovu žalbu.
59. S obzirom na navedeno, smatram da postoje i načelni razlozi zbog kojih bi NN, iako ima status tuženika koji se oglušio, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u ovom postupku trebao moći podnijeti odgovor na žalbu.
60. Zbog podnošenja žalbe Opći je sud prekinuo postupak povodom NN-ova prigovora protiv presude zbog ogluhe. U tom pogledu, pravni lijek koji je prvotno bio dostupan NN-u na temelju članka 41. Statuta i članka 166. Poslovnika Općeg suda privremeno je prekinut, dok je pravni lijek kojim se koristio Parlament, konkretno žalba, dobio prednost.
61. Smatram da bi bilo proturječno pravu na djelotvoran pravni lijek i, isto tako, pravu na saslušanje ako bi se stranka, iako ima status tuženika koji se oglušio u prvostupanjskom postupku, našla zarobljena u takvoj situaciji pravne neizvjesnosti u kojoj se ne može djelotvorno koristiti pravnim lijekom koji joj je na raspolaganju, odnosno prigovorom protiv presude zbog ogluhe, niti sudjelovati u žalbenom postupku koji se odnosi na sam predmet u kojem je bila, te i dalje jest, stranka.
62. Pravo na saslušanje opće je načelo prava Unije. Riječ je o jednom od prava obrane, kako su utvrđena u odredbama Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), osobito u njezinu članku 47. Općenito govoreći, tim se pravom osigurava da svaka stranka ima pravo podnijeti pisana ili usmena očitovanja prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla negativno utjecati na interese te stranke(13).
63. Stoga je na Sudu da svakoj stranci osigura razumnu mogućnost izlaganja svojeg slučaja pod uvjetima koji je ne stavljaju u očito nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke(14).
64. Ako se stranci kao što je NN ne omogući da odgovori na podnesenu žalbu, ona neće moći iznijeti svoj pravni položaj ni biti saslušana na temelju vlastitih pravnih argumenata iznesenih u prilog svojem stajalištu, koje će Sud morati pravilno razmotriti. U takvim je okolnostima prilično teško razumjeti kako bi Sud mogao osigurati ostvarivanje NN-ova prava na saslušanje i na djelotvoran pravni lijek.
65. S obzirom na navedeno, smatram da je odgovor koji su zajednički podnijeli tuženici iz prvostupanjskog postupka dopušten u cijelosti, uključujući i u pogledu NN-a.
C. Dopuštenost NN-ove protužalbe
66. Kao drugo, Parlament od Suda zahtijeva da NN-ovu protužalbu proglasi nedopuštenom jer, kao tuženik koji se oglušio, ne ispunjava uvjete potrebne za korištenje tim postupovnim pravnim lijekom.
67. Prilikom ispitivanja dopuštenosti NN-ove protužalbe najprije ću razmotriti relevantne odredbe na kojima se temelji korištenje tim pravnim mehanizmom. U tu ću svrhu ispitati članak 176. Poslovnika Suda o protužalbama i objasniti zašto smatram da je i članak 56. Statuta, koji se odnosi na žalbe, relevantan u ovom konkretnom kontekstu (odjeljak 1.). Nakon toga ću se usredotočiti na zahtjeve iz te odredbe Statuta i objasniti zašto smatram da NN nema pravo podnijeti protužalbu u okviru ovog predmeta (odjeljak 2.). Naposljetku ću iznijeti kratka razmatranja o sustavu pravnih sredstava koja su na raspolaganju tuženiku koji se oglušio, konkretno o tome može li se taj tuženik istodobno koristiti s nekoliko mehanizama (odjeljak 3.).
1. Odredbe relevantne za podnošenje protužalbe
68. Člankom 176. Poslovnika Suda utvrđuje se postupovni okvir za protužalbe. U skladu s tom odredbom, stranke iz članka 172. Poslovnika Suda mogu podnijeti protužalbu. U tom pogledu, protužalbu može podnijeti svaka stranka u postupku pred Općim sudom koja ima interes da se žalba prihvati ili odbije.
69. U svojoj sudskoj praksi Sud je priznao da stranka na koju se te odredbe odnose može podnijeti odgovor na žalbu i istodobno podnijeti protužalbu(15). Međutim, odgovorom na žalbu ne može se zahtijevati ukidanje odluke Općeg suda na temelju razloga koji su različiti od onih istaknutih u žalbi ili su o njima neovisni, nego se takvi razlozi moraju istaknuti u okviru protužalbe(16). U tom pogledu protužalba se mora podnijeti kao zaseban akt, odvojeno od odgovora na žalbu, i mora sadržavati samo razloge i argumente koji su različiti od onih istaknutih u odgovoru te iste stranke na žalbu i o njima neovisni(17).
70. U kontekstu ovog predmeta, kao što je to već pojašnjeno, NN se može kvalificirati kao stranka koja ima pravo podnijeti odgovor na žalbu u smislu članka 172. Poslovnika Suda. Prema tome, na temelju doslovnog tumačenja teksta članka 176. Poslovnika Suda, čini se i da NN ima pravo podnijeti protužalbu u skladu s prethodno navedenim uvjetima.
71. Čini se da su ti uvjeti u ovom slučaju ispunjeni. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da su tuženici iz prvostupanjskog postupka, među kojima je i NN, podnijeli odgovor na žalbu istog dana kada je NN podnio svoju protužalbu, u zasebnom aktu i u propisanom roku. Tom se protužalbom zahtijeva ukidanje točaka 1. i 3. izreke pobijane presude. Stoga se sadržaj te protužalbe temelji na razlozima koji su različiti od onih istaknutih u žalbi (koja se odnosi na točke 2. i 4. izreke pobijane presude) te je različit od tih argumenata istaknutih u odgovoru na žalbu i o njima neovisan.
72. U tom pogledu i suprotno argumentima koje je o tom pitanju iznio Parlament, ne vidim nikakav problem u vezi s činjenicom da se u NN-ovoj protužalbi iznose argumenti različiti od onih koje je ta stranka istaknula u žalbi te činjenicom da se protužalbom zahtijeva rješenje drukčije od onoga koje je ta stranka tražila u okviru žalbe(18).
73. Međutim, ispunjavanje formalnih zahtjeva iz članaka 172. i 176. Poslovnika Suda samo je jedna prepreka koju stranka mora prevladati prije nego što može uspješno podnijeti protužalbu.
74. U članku 56. Statuta navode se osnovni zahtjevi koje stranka mora ispuniti kako bi podnijela žalbu. U tom pogledu, drugim stavkom tog članka predviđa se da žalbu može podnijeti „bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično”.
75. U vezi s tim odmah se postavlja jedno pitanje: u nedostatku izričitog navođenja, obuhvaća li članak 56. Statuta i konvencionalnu „žalbu” i „protužalbu”?
76. Smatram da je odgovor prilično jasan.
77. Ta se odredba odnosi na pojam „žalba”, koji opisuje pravni lijek kojim se stranka može koristiti za pobijanje sudske odluke ili njezina dijela iznošenjem pravnih argumenata kojima je cilj u cijelosti ili djelomično poništiti tu odluku.
78. „Protužalba” je pravni lijek koji služi upravo toj svrsi. Naime, ta su dva pojma u bitnome slična, osim presudne razlike koja se očituje u tome da stranka podnosi protužalbu nakon podnošenja žalbe i da se, naravno, oslanja na različite pravne argumente i žalbene razloge od onih iznesenih u žalbi. U tom pogledu, razlika između žalbe i protužalbe nije u biti tih mehanizama, nego u njihovoj vremenskoj dimenziji i njihovoj samostalnoj ili akcesornoj prirodi.
79. Naime, žalba se mora podnijeti u roku od dva mjeseca od dostave pobijane odluke(19), dok se protužalba može podnijeti čak i nakon isteka tog roka. U skladu s člancima 172. i 176. Poslovnika Suda protužalba se može podnijeti „u istom roku koji je predviđen za podnošenje odgovora na žalbu”, odnosno u roku od dva mjeseca od dostave žalbe stranci(20).
80. Osim toga, ako različite stranke podnesu zasebne žalbe protiv iste odluke Općeg suda, svaka je od tih žalbi „neovisna”. Ako je to potrebno, Sud može spojiti (neke ili sve) te predmete u svrhu pisanog ili usmenog dijela postupka ili u svrhu donošenja presude(21). Međutim, ako bi se jedan od tih predmeta povukao ili odbacio kao nedopušten, to ne bi utjecalo na drugi žalbeni postupak (ili postupke).
81. Suprotno tomu, protužalba je pravni lijek koji se ugrađuje u postojeći predmet. To znači da ispitivanje protužalbe koje provodi Sud može ovisiti o žalbi. Naime, na temelju članka 183. Poslovnika Suda protužalba može postati bespredmetna ako žalitelj odustane od žalbe ili ako se žalba proglasi očito nedopuštenom zbog određenih konkretnih razloga(22).
82. S obzirom na navedeno, čini se da je mehanizam protužalbe osmišljen prije svega zbog ekonomičnosti sudskog postupka, a osobito kako bi se izbjeglo nepotrebne sporove i omogućilo ispitivanje međusobno povezanih predmeta u okviru istog postupka.
83. Nakon donošenja presude Općeg suda (ili njegove druge odluke koja se može pobijati), uobičajeno postupanje svake nezadovoljne stranke uključivalo bi žurno podnošenje žalbe. Međutim, mogu postojati slučajevi u kojima stranka možda nije zadovoljna određenim aspektima odluke, dok je njezinim drugim aspektima zadovoljna. U tim je slučajevima moguće da je stranka spremna prihvatiti ishod prvostupanjskog postupka, pod uvjetom da ga i druge stranke prihvate, kako bi se spor konačno riješio.
84. Međutim, bez odredbe kao što je članak 176. stavak 1. Poslovnika Suda, pristup „sjedi i čekaj” bilo koje stranke bio bi rizičan jer bi druga stranka mogla podnijeti žalbu pred kraj dvomjesečnog roka, što bi prvoj stranci otežalo pravodobnu reakciju. U takvom bi se scenariju povećala vjerojatnost podnošenja neosnovanih žalbi, čak i u slučajevima u kojima su stranke možda bile sklone suzdržati od pokretanja još jednog kruga sudskih postupaka.
85. Na temelju prethodno navedenih razloga zaključujem da su protužalbe i žalbe jednostavno pravni lijekovi iste vrste, odnosno da obje pripadaju žalbama.
86. Stoga manja razlika u terminologiji koja se upotrebljava u relevantnim pravilima za svaku vrstu žalbe služi samo tome da se olakša njihovo razlikovanje pri upućivanju na te pravne lijekove u okviru određenog postupka. Međutim, to ne znači da bi se u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u ovom postupku s njima trebalo postupati drukčije.
87. Zapravo, bilo bi protivno važnosti osiguranja dobrog sudovanja i ideji da stranke trebaju biti stavljene u ravnopravan položaj ako bi se članak 56. Statuta primjenjivao samo na stranku koja želi podnijeti žalbu, a ne na stranku koja želi podnijeti protužalbu nakon što je žalba već podnesena.
88. Prema tome, smatram da se članak 56. Statuta primjenjuje na sve vrste žalbi koje su dostupne na temelju tekstova kojima se uređuje postupak pred tom pravosudnom ustanovom, a to uključuje protužalbe.
89. Stoga, u okviru ovog predmeta, iako sam uvjeren da NN ispunjava uvjete iz članaka 172. i 176. Poslovnika Suda, treba utvrditi ispunjava li ta stranka i formalne zahtjeve iz članka 56. Statuta(23).
2. Zahtjevi iz članka 56. Statuta
90. Kao što sam to naveo u točki 74. ovog mišljenja, člankom 56. drugim stavkom Statuta predviđa se da žalbu može podnijeti „bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično”.
91. Iako bi u velikoj većini predmeta trebalo biti relativno lako provjeriti je li taj uvjet ispunjen, mogu postojati predmeti u kojima taj postupak nije tako jednostavan. Razlog tomu može biti, među ostalim, to što pojmovi „nije uspio”(24) i „zahtjev”(25) nisu nedvosmisleni. Takva dvosmislenost djelomično je posljedica određenih nepodudarnosti između različitih jezičnih verzija Statuta(26).
92. Međutim, neovisno o tim sumnjama u pogledu tumačenja, smatram da nije sporno da tuženik koji se oglušio ne ispunjava te kriterije. Takav tuženik nije podnio nikakav podnesak i stoga nije podnio nikakav konkretan zahtjev. Slijedom toga, ne može se tvrditi da takva stranka „nije uspjela” u smislu članka 56. Statuta.
93. U smislu metafore iznesene u uvodu ovog mišljenja, za dolazak do odredišta vlaka potrebno je prvo kupiti kartu, zatražiti plan puta i zatim se ukrcati u taj vlak.
94. Čini se da je to stajalište u skladu s pristupom koji je Sud primijenio u presudi Bayer CropScience i Bayer/Komisija. U tom su predmetu i Bayer CropScience i Bayer podnijeli žalbu Sudu, iako je samo prvo društvo bilo stranka u postupku pred Općim sudom. Budući da Bayer nije sudjelovao u tom prvotnom postupku te nije iznio nikakvu posebnu okolnost zbog koje bi u određenoj prilici bio ovlašten podnijeti žalbu, Sud je presudio da je žalba nedopuštena u dijelu u kojem je podnesena u ime tog društva(27).
95. Slično tomu, Sud je u određenim predmetima koji su se odnosili na žigove došao do sličnog zaključka o mogućim intervenijentima u žalbenom postupku. Naime, u okolnostima u kojima stranka koja podnosi žalbu nije odgovorila na tužbu kojom se pokreće postupak, Sud je utvrdio da se ne može smatrati da je takva stranka sudjelovala u postupku pred Općim sudom jer nije ni sastavio vlastita očitovanja ni naveo da podupire očitovanja jedne ili druge stranke(28).
96. U tom smislu i u skladu s argumentima Parlamenta, smatram da je NN-ova protužalba nedopuštena.
3. Šira postupovna razmatranja
97. S obzirom na navedeno, iako do navedenog zaključka dolazim kroz prizmu ovog predmeta, ista se logika primjenjuje na širi postupovni okvir kojim se uređuju pravni lijekovi pred sudovima Europske unije.
98. Argumenti koje su iznijele različite stranke u ovom postupku upućuju na znatnu dvosmislenost u pogledu korištenja konkretnim pravnim mehanizmima pred tom pravosudnom institucijom i trenutka u kojem se građani njima mogu koristiti.
99. U tom pogledu, ako na trenutak stavimo na stranu posebne okolnosti ovog predmeta, valja razmotriti dva pitanja koja su očito međusobno povezana: i. može li tuženik koji se oglušio podnijeti žalbu protiv presude zbog ogluhe ili se mora koristiti postupovnim mogućnostima koje mu omogućuju podnošenje prigovora protiv te presude; i, u potonjem slučaju, ii. može li se takav tuženik istodobno koristiti objema mogućnostima ili, kao što je to slučaj u ovom predmetu, podnijeti takav prigovor zajedno s protužalbom.
100. Smatram da je odgovor na oba pitanja relativno jasan.
101. Naime, tuženik koji se oglušio ne može podnijeti žalbu protiv prvostupanjske odluke jer je dužan iskoristiti poseban pravni lijek koji se sastoji od podnošenja prigovora protiv presude zbog ogluhe. A fortiori, tuženik koji se oglušio ne može se istodobno koristiti objema mogućnostima na način da podnese žalbu Sudu usporedno s podnošenjem prigovora protiv presude zbog ogluhe Općem sudu.
102. Čini se da je takvo tumačenje nedavno potvrdio Sud u svojoj presudi u predmetu Eulex Kosovo/SC, donesenoj istog dana kad i ovo mišljenje. (29)
103. Te dvije postupovne mogućnosti nisu stoga samo alternativne i međusobno isključive, već nisu ni međusobno zamjenjive.
104. S jedne strane, kako bi podnijela žalbu, stranka mora ispuniti formalne zahtjeve iz članka 56. Statuta, kojima se u biti nalaže sudjelovanje u prvostupanjskom postupku. Stoga, zbog prethodno navedenih razloga, tuženik koji se oglušio ne ispunjava taj kriterij. Svaki pokušaj uspješnog podnošenja žalbe bio bi beskoristan.
105. S druge strane, ako je stranka sudjelovala u prvostupanjskom postupku, ona se po definiciji ne može smatrati tuženikom koji se oglušio. Slijedom toga, ne bi postojala presuda zbog ogluhe protiv koje bi ta stranka mogla podnijeti prigovor.
106. Bilo kakvo drukčije shvaćanje ne bi bilo u skladu s logikom sustava pravnih sredstava Unije.
107. Naime, time se ne bi samo zaobišla pravila kojima se predviđa postupovni pravni lijek posebno osmišljen za osporavanje presude zbog ogluhe, nego bi se takav pravni lijek i obezvrijedio s obzirom na različite rokove kojima se uređuju ti mehanizmi i odlučujući značaj koji presuda Suda ima u okviru žalbe. Isto tako, time bi se ugrozila sama bit presuda zbog ogluhe, koje služe poticanju aktivnog sudjelovanja u sudskim postupcima ograničavanjem uključenosti i pravnih sredstava kojima raspolaže stranka koja nije sudjelovala u prvotnom postupku unatoč tomu što je to od nje zatraženo.
108. Osim toga, kada bi se dopustilo korištenje dvama pravnim lijekovima, tuženiku koji se oglušio na taj bi se način pružila druga prilika, odnosno, da se poslužim istom metaforom, omogućilo bi mu se da se istodobno vozi u dva vlaka. To bi bilo protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku. Ako to promatramo na taj način, kako bi moglo biti dopušteno da se stranka koja nije sudjelovala u prvostupanjskom postupku ipak može koristiti jednim pravnim lijekom pred Općim sudom i drugim pravnim lijekom pred Sudom, pri čemu se obama u konačnici traži isti ishod?
109. Naposljetku, takva bi situacija čak mogla ugroziti dobro sudovanje jer utječe na integritet postupovnog okvira time što dovodi do zbunjenosti u pogledu pravnog lijeka prikladnog za određeni predmet, a također i doprinosi povećanju troškova za sve stranke uključene u usporedne postupke, kao i troškova pravosudne institucije(30).
110. Ta su razmatranja jednako relevantna kad je riječ o korištenju protužalbom.
111. U takvim okolnostima, argumenti koje je tuženik koji se oglušio istaknuo u svojem prigovoru protiv presude zbog ogluhe mogu biti slični onima koje je taj tuženik iznio u protužalbi. Međutim, moguće je, kao što to proizlazi iz NN-ove protužalbe, i da argumenti izneseni u protužalbi budu potpuno različiti.
112. U tom pogledu ne dijelim NN-ovo gledište prema kojem bi takav scenarij doveo do pojednostavnjenja postupka time što bi se Sudu omogućilo da donese pravomoćnu presudu kojom se također konačno rješavaju pitanja istaknuta u prigovoru protiv presude zbog ogluhe pred Općim sudom.
113. Naprotiv, u takvoj se situaciji nehotično daje prednost tuženiku koji se oglušio time što mu se omogućuje da se koristi dodatnim postupovnim mogućnostima kako bi iznio dodatne pravne argumente, a pritom se ne jamči da će prvotni argumenti istaknuti u činjeničnom okviru predmeta pokrenutog pred Općim sudom biti pravilno razmotreni, čak i ako Sud utvrdi da je protužalba osnovana. To je zato što je Sud u okviru protužalbe kao takav obvezan razmotriti samo pravna pitanja.
114. Prema mojem mišljenju, upravo opisane posljedice ne odražavaju predviđeno funkcioniranje sustava pravnih sredstava uspostavljenog u tekstovima kojima se uređuje postupak pred sudovima Europske unije, odnosno jedan se vlak ne može istodobno nalaziti na dvjema tračnicama.
115. Prema tome, s obzirom na prethodna razmatranja, čini mi se da postupovna mogućnost kojom se tuženiku koji se oglušio omogućuje da pred Općim sudom podnese prigovor protiv presude zbog ogluhe predstavlja najprikladniji (točnije, jedini) način postupanja koji je u takvim okolnostima dostupan takvoj stranci.
116. Ako Opći sud od tuženika primi prigovor protiv presude zbog ogluhe, prvotna presuda u prvostupanjskom postupku neće se smatrati pravomoćnom. U praksi, ako taj prigovor uspije, nova presuda zamijenit će presudu zbog ogluhe.
117. Suprotno tomu, ako se taj prigovor odbije, presuda zbog ogluhe ostaje na snazi i postaje pravomoćna s obzirom na prvostupanjski postupak. U toj fazi tuženik koji se oglušio može, ako to želi, podnijeti žalbu u roku od dva mjeseca od dostave te presude. Smatram da je taj postupak u skladu s predviđenim funkcioniranjem sustava pravnih sredstava dostupnih na temelju postupovnog okvira(31).
118. S obzirom na navedeno, ponavljam svoj zaključak prema kojem NN-ovu protužalbu treba proglasiti nedopuštenom. Slijedom toga, Sud ne treba ocjenjivati dva žalbena razloga koja je NN u njoj istaknuo.
119. Međutim, ako se Sud ne složi s mojom ocjenom iznesenom u ovom mišljenju i stoga zaključi da je NN-ova protužalba dopuštena, smatram da zbog razloga koje ću iznijeti u nastavku Sud treba zaključiti da je ta protužalba osnovana te, slijedom toga, ukinuti pobijanu presudu u dijelu u kojem se odnosi na NN.
D. Pristup Općeg suda donošenju presude zbog ogluhe u odnosu na NN
120. Kao što sam to naveo u točki 34. ovog mišljenja, NN u svojoj protužalbi ističe dva žalbena razloga. Zbog ekonomičnosti sudskog postupka predlažem Sudu da prvo ispita NN-ov drugi žalbeni razlog. Budući da smatram da je taj žalbeni razlog očito osnovan, nije potrebno da Sud ispita NN-ov prvi žalbeni razlog.
121. U svojem drugom žalbenom razlogu NN se poziva na povredu članka 123. stavka 3. Poslovnika Općeg suda, koji se odnosi na uvjete u kojima Opći sud može donijeti presudu zbog ogluhe, te na nepostojanje obrazloženja, s obzirom na to da je pobijanom presudom tužba protiv njega prihvaćena, dok je je u odnosu na druge tuženike iz prvostupanjskog postupka odbijena, unatoč tomu što su se zahtjevi Parlamenta temeljili na istim pravnim i činjeničnim argumentima.
122. Opći sud je u točkama 45. do 61. pobijane presude ispitao treba li prihvatiti zahtjev Parlamenta za donošenje presude zbog ogluhe protiv NN-a s obzirom na uvjete iz članka 123. stavka 3. Poslovnika Općeg suda. U skladu s tom odredbom, prije nego što Opći sud može donijeti presudu zbog ogluhe u korist tužitelja, taj sud mora provjeriti je li i. nadležan za odlučivanje o tužbi koja mu je podnesena; ii. tužba očito nedopuštena; i iii. tužba očito pravno neosnovana.
123. Opći sud je u pobijanoj presudi smatrao da su ispunjeni uvjeti iz članka 123. stavka 3. Poslovnika Općeg suda.
124. Nakon što je utvrdio da je nadležan za odlučivanje o tužbi Parlamenta i da ta tužba nije očito nedopuštena, Opći sud okrenuo se ispitivanju trećeg navedenog uvjeta. U jednoj kratkoj točki naveo je:
„[…] iz analize prima facie argumenata Parlamenta ne proizlazi da je tužba očito pravno neosnovana. Naime, pitanje je li šteta čija se naknada traži obuhvaćena ugovorom o svim rizicima na gradilištu, a da nije predmet klauzule o isključenju koja proizlazi iz tog ugovora, zahtijeva podrobnije ispitivanje odredbi tog ugovora, uz uzimanje u obzir konteksta i namjere stranaka”(32).
125. Na toj je osnovi Opći sud prihvatio tužbu Parlamenta protiv NN-a. Međutim, Opći sud je prilikom ocjene osnovanosti tužbe protiv drugih tuženika iz prvostupanjskog postupka, nakon detaljnijeg ispitivanja argumenata Parlamenta, zaključio da su ti argumenti neosnovani te je stoga odbio taj dio tužbe(33).
126. U tim odlomcima pobijane presude nalazim dvije različite pogreške koje se tiču prava: pogrešku u tumačenju članka 123. Poslovnika Općeg suda i nepostojanje obrazloženja.
127. Kao prvo, iz pristupa Općeg suda vidljivo je pogrešno razumijevanje svrhe i opsega sudskog nadzora propisanog člankom 123. Poslovnika Općeg suda te pojma „očito” koji se u njemu pojavljuje.
128. Na temelju objašnjenja koja sam iznio u svojem nedavnom mišljenju u predmetu Komisija/Ujedinjena Kraljevina (Presuda Vrhovnog suda)(34), želim istaknuti da iz postupovnih pravila Unije o postupku donošenja presude zbog ogluhe te iz sudske prakse te pravosudne institucije jasno proizlazi da tuženikovo nesudjelovanje u postupku ne povlači automatski da sud koji odlučuje mora prihvatiti tužiteljev zahtjev. Naime, u postupku donošenja presude zbog ogluhe sama ideja da se na zahtjev tužitelja primijeni presumpcija istinitosti jednostavno ne dolazi u obzir.
129. Međutim, istodobno je kriterij provjere zahtjeva tužitelja koji trebaju primijeniti sudovi Europske unije relativno blag. Sud nije dužan provesti sveobuhvatno ispitivanje navodnih činjenica i pravnih argumenata koje je istaknuo tužitelj, a od njega se ne može očekivati niti da razmatra činjenične i pravne argumente na koje se tuženik mogao pozvati da je sudjelovao u postupku. Time što se odrekao prava na pojavljivanje pred sudom, tuženik se svjesno odriče i mogućnosti da, među ostalim, podnese dokaze koji mogu dovesti u pitanje točnost činjenica koje navodi tužitelj ili iznese linije obrane za čije je podnošenje i potkrepljivanje u načelu odgovoran tuženik(35).
130. Ukratko, u postupku donošenja presude zbog ogluhe koji se vodi pred Općim sudom na tužitelju je da dokaže da njegovi zahtjevi nisu „prima facie neosnovani”(36). Smatra se da je tužitelj uspješno podnio taj teret kada se bez detaljne analize čini da su argumenti koje je istaknuo u potporu svojem zahtjevu uvjerljivi, odnosno dovoljno pravno i činjenično razumni te, po potrebi, potkrijepljeni dostatnim dokazima.
131. Zbog ekonomičnosti sudskog postupka postupovna pravila Unije omogućuju sudovima Europske unije da izbjegnu detaljno ispitivanje tužiteljevih zahtjeva ako je tuženik, unatoč tomu što mu je tužba uredno dostavljena, odlučio da neće sudjelovati u postupku.
132. Ta se pravila ne mogu umjesto toga tumačiti na način da nije potrebno nikakvo ispitivanje kada su argumenti koje je iznio tužitelj složeni. Očito postoji razlika između manje detaljnog ispitivanja i nikakvog ispitivanja.
133. Želio bih to naglasiti. Kriterij iz članka 123. stavka 3. Poslovnika Općeg suda ne dopušta Općem sudu da ocijeni da je tužiteljev predmet prima facie činjenično i pravno opravdan samo zato što je pitanje koje je tužitelj istaknuo toliko složeno (pravno i/ili činjenično) da zahtijeva detaljnije ispitivanje. Složenost iznesenih argumenata ne predstavlja dopuštenje za nepostojanje bilo kakvog oblika sudske ocjene tih argumenata(37).
134. Međutim, upravo se to dogodilo u ovom predmetu u pogledu zahtjeva koje je Parlament iznio protiv NN-a. Iz točke 57. pobijane presude nedvojbeno jasno proizlazi da Opći sud nije proveo nikakvu meritornu ocjenu tih zahtjeva.
135. Iz navedenog slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja i primjene članka 123. Poslovnika Općeg suda. Opći sud trebao je barem ispitati je li, s obzirom na ugovorne odredbe i njihov kontekst, tumačenje tog ugovora koje je iznio Parlament bilo dovoljno uvjerljivo da bude prima facie činjenično i pravno opravdano.
136. U svakom slučaju, smatram očitim da određeni argument više nije uvjerljiv ako Opći sud u istoj odluci presudi o osnovanosti tog argumenta i nakon detaljnijeg ispitivanja zaključi da je on neosnovan.
137. Kao što sam to prethodno objasnio, člankom 123. Poslovnika Općeg suda dopušta se Općem sudu da ne provede detaljno ispitivanje tužiteljevih zahtjeva u postupku donošenja presude zbog ogluhe. Međutim, ta se odredba ne može tumačiti na način da se njome od tog suda zahtijeva da se ograniči na manje detaljan oblik nadzora prilikom ocjene argumenata istaknutih protiv tuženika koji se oglušio ako će se zbog nekog drugog razloga ti isti argumenti morati detaljnije ispitati.
138. Teško je utvrditi logiku na kojoj se temelji takva sudska odluka u kojoj sud smatra da isti argumenti (činjenični i pravni) nisu očito pogrešni u jednom dijelu te odluke (u ovom slučaju, u ocjeni koja se odnosi na NN), a zatim ih smatra pogrešnima u drugom dijelu te odluke (u ovom slučaju, u ocjeni koja se odnosi na druge tuženike iz prvostupanjskog postupka).
139. Čini se da tumačenje članka 123. Poslovnika Općeg suda koje je primijenio Opći sud podrazumijeva da je, u nekim slučajevima, on zapravo obvezan prihvatiti argument iako je potpuno svjestan da je takav argument pogrešan te, što je još gore, unatoč tomu što je tu činjenicu izričito priznao u istoj odluci.
140. Prema mojem mišljenju, to se ne može smatrati pravilnim i pravičnim izvršavanjem sudske funkcije tog suda. To u biti znači da bi sud presudio protiv stranke koja se oglušila samo zato što je ta stranka odlučila da neće sudjelovati u postupku. Međutim, kao što je to prethodno navedeno, takvo postupanje ne predviđa se pravilima Unije o postupcima donošenja presude zbog ogluhe. Tim se pravilima od sudova Europske unije i dalje zahtijeva da provedu ocjenu određenog pitanja, odnosno ocjenu koja, iako je manje detaljna, ipak mora biti u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 47. Povelje.
141. U tom pogledu ne treba zanemariti činjenicu da se odluka o nesudjelovanju u postupku, koliko god bila vrijedna žaljenja, u potpunosti prepušta svakoj pojedinoj stranci te je stoga legitimna(38). Naravno, ta odluka podrazumijeva rizik od toga da se prema njoj postupa kao prema tuženiku koji se oglušio, što može dovesti do donošenja presude zbog ogluhe koja, kao što je to već objašnjeno, dovodi do niza postupovnih posljedica, od kojih su neke nepovoljne za tuženika.
142. Međutim, ako bi sud protumačio postupovna pravila Unije na način da iz njih proizlazi obveza automatskog prihvaćanja tužiteljevih argumenata bez obzira na okolnosti, to bi predstavljalo preširoko tumačenje teksta i svrhe tih pravila te bi moglo dovesti do pretjerano represivne posljedice.
143. Čini se da moje stajalište potvrđuje presuda velikog vijeća Suda u predmetu Tomkins, u kojoj je Sud potvrdio odluku Općeg suda da skrati trajanje protutržišnog ponašanja koje se pripisuje društvu na temelju utvrđenja donesenih u pogledu drugog društva, unatoč tomu što prvo društvo nije istaknulo nikakav zahtjev u pogledu trajanja povrede(39). Komisija je prigovorila Općem sudu da je odlučio ultra petita. Međutim, Sud je odbio žalbu, pri čemu je u biti istaknuo da su ta dva društva povezana (društvo majka i društvo kći) i da nije bila riječ o dvama različitim oblicima ponašanja kojima se povređuju pravila tržišnog natjecanja, nego o jedinstvenoj povredi za koju se oba društva mogu smatrati odgovornima.
144. Čini se da su načela izvedena iz te presude relevantna mutatis mutandis za ovaj predmet. Tuženici iz prvostupanjskog postupka povezani su jer su svi vezani istim ugovorom te je Parlament protiv njih svih zajedno podnio tužbu Općem sudu zbog navodnog nepoštovanja tog ugovora. U tom su postupku četiri osiguravatelja bila u istovjetnom činjeničnom i pravnom položaju: Parlament je na temelju istih pravnih razloga tvrdio da su oni zajednički odgovorni za naknadu troškova povezanih sa štetom prouzročenom jednim konkretnim događajem (odnosno navodnom poplavom zgrade KAD).
145. Kao i u presudi Tomkins, u kojoj sudovi Europske unije nisu mogli istom ponašanju pripisati dva različita razdoblja, ovisno o društvu o kojem je riječ, zbog razloga koji se odnose na njihovo postupanje u sudskom postupku, u ovom predmetu ta pravosudna institucija ne može utvrditi da isti uvjeti istog ugovora imaju dva različita značenja, ovisno o društvu o kojem je riječ, zbog razloga koji se odnose na njihovo postupanje u sudskom postupku.
146. Nadalje, iz prethodno navedenog proizlazi da pobijana presuda sadržava i povredu obveze obrazlaganja, konkretno, u točki 57. te presude ne postoji ocjena prima facie argumenata koje je iznio tužitelj te je ona u suprotnosti s točkama 62. do 138. te presude(40).
147. S obzitom na prethodno navedeno, stoga smatram da pobijana presuda sadržava i. pogrešku u tumačenju članka 123. Poslovnika Općeg suda i ii. nedostatno i proturječno obrazloženje razloga zbog kojih je ispunjen treći uvjet iz te odredbe, koji Općem sudu omogućuje donošenje presude zbog ogluhe u korist tužitelja.
148. Prema tome, ako bi Sud NN-ovu protužalbu smatrao dopuštenom, trebao bi, prema mojem mišljenju, ukinuti točke 1. i 3. izreke pobijane presude.
VI. Zaključak
149. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da:
– utvrdi da je odgovor društva Nationale-Nederlanden Schadeverzekering Maatschappij NV na žalbu dopušten;
– odbije protužalbu društva Nationale-Nederlanden Schadeverzekering Maatschappij kao nedopuštenu.