MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
LAILE MEDINE
od 18. siječnja 2024.(1)
Predmet C‑450/22
Caixabank SA, sljednik društava Bankia, S. A. i Banco Mare Nostrum, S. A.,
Caixa Ontinyent, S. A.,
Banco Santander, S. A., sljednik društava Banco Popular Español, SA i Banco Pastor, S. A.,
Targobank, S. A.,
Credifimo, S. A. U.,
Caja Rural de Teruel, S. C. C.,
Caja Rural de Navarra, S. C. C.,
Cajasiete Caja Rural, S. C. C.,
Caja Rural de Jaén, Barcelona i Madrid, S. C. C.,
Caja Laboral Popular, S. C. C. (Kutxa),
Caja Rural de Asturias, S. C. C.,
Arquia Bank, S. A., nekada Caja de Arquitectos, S. C. C.,
Nueva Caja Rural de Aragón, S. C. C.,
Caja Rural de Granada, S. C. C.,
Caja Rural del Sur, S. C. C.,
Caja Rural de Albacete, Ciudad Real i Cuenca, S. C. C. (Globalcaja),
Caja Rural Central S. C. C. i dr.,
Unicaja Banco, S. A., sljednik društava Liberbank, S. A. i Banco Castilla la Mancha, S. A.,
Banco Sabadell, S. A.,
Banca March, S. A.,
Ibercaja Banco, S. A.,
Banca Pueyo, S. A.
protiv
ADICAE,
M. A. G. G.,
M. R. E. M.,
A. B. C.,
Óptica Claravisión, S. L.,
A. T. M.,
F. A. C.,
A. P. O.,
P. S. C.,
J. V. M. B., sljednik C. M. R.-a
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 93/13/EEZ – Ugovori sklopljeni između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača – Kolektivna tužba – Tužba za dobivanje sudskog naloga i povrat plaćenih iznosa – Ugovori o hipotekarnom zajmu sklopljeni između znatnog broja banaka i potrošača – Ugovorna odredba o ‚najnižoj kamatnoj stopi’ kojom se ograničava promjenjivost kamatne stope – Apstraktni nadzor transparentnosti – Pojam ‚prosječan potrošač koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću’”
I. Uvod
1. Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ima značajnu ulogu u osiguravanju djelotvorne zaštite potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ(2). Ocjenjivanje transparentnosti ugovornih odredbi provodi se ne samo na temelju formalnih, nego i na temelju materijalnih kriterija. Potrošača se mora staviti u položaj u kojem može potpuno razumjeti ugovorne odredbe i njihove ekonomske posljedice. Korištenje materijalnog pristupa u sudskoj praksi Suda u pogledu zahtjeva transparentnosti u akademskoj je literaturi opisano kao „postupno kretanje prema […] pristupu pitanju nepoštenih ugovornih odredbi koji je usredotočen na dobrobit potrošača”(3).
2. Spor iz glavnog postupka otvara pitanje je li sudski nadzor transparentnosti ugovornih odredbi moguć u kontekstu kolektivnih tužbi te, ako jest, pod kojim se uvjetima i na koji način može provoditi. Sud će usto morati razraditi pojam „prosječan potrošač” u kontekstu masovnih kolektivnih tužbi, koje obuhvaćaju znatan broj financijskih institucija i ugovora.
II. Pravni okvir
Pravo Europske unije
Direktiva 93/13
3. Članak 4. Direktive 93/13 predviđa:
„1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.
2. Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade[,] na jednoj strani, i isporučene usluge [ili robe], na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.”
4. Članak 5. Direktive 93/13 glasi:
„U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Ovo pravilo o tumačenju ne primjenjuje se u kontekstu postupka utvrđenog u članku 7. stavku 2.”
5. Članak 7. Direktive 93/13 predviđa:
„1. U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.
2. Sredstva iz stavka 1. uključuju odredbe prema kojima osobe ili organizacije koje u skladu s nacionalnim pravom imaju legitiman interes zaštititi potrošače mogu u skladu s dotičnim nacionalnim pravom postupati pred sudovima ili pred nadležnim upravnim tijelima radi donošenja odluke o tome jesu li ugovorne odredbe sastavljene za opću upotrebu nepoštene, kako bi potom mogle primijeniti odgovarajuća i djelotvorna sredstva radi sprečavanja daljnjeg korištenja takvih odredbi.
3. Uz dužno poštovanje nacionalnih propisa, pravni lijekovi iz stavka 2. mogu odvojeno ili zajedno biti usmjereni protiv većeg broja prodavatelja robe ili pružatelja usluga iz istog gospodarskog područja, ili protiv njihovih udruga koje koriste te iste ili slične ugovorne odredbe ili koje preporučuju njihovo korištenje [prodavatelja robe ili pružatelja usluga iz istog gospodarskog područja ili protiv njihovih udruga, koji koriste ili preporučuju te iste ili slične ugovorne odredbe].”
Španjolsko pravo
Zakon 7/1998
6. Članak 12. Leya 7/1998 sobre condiciones generales de la contratación (Zakon 7/1998 o općim ugovornim odredbama) od 13. travnja 1998. (BOE br. 89 od 14. travnja 1998.), u verziji primjenjivoj na spor iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: LCGC), predviđa:
„1. Protiv uporabe, ili preporuke uporabe, općih uvjeta protivnih ovom ili drugom prisilnom ili prohibitivnom propisu može se podnijeti tužba za dobivanje sudskog naloga i tužba za povrat.
2. Cilj tužbe za dobivanje sudskog naloga je da se tuženiku naloži da iz svojih općih uvjeta ukloni uvjete koje se smatra ništavima i da se suzdrži od njihove buduće uporabe te da se pritom odredi, ovisno o okolnostima, sadržaj ugovora koji se smatra valjanim i obvezujućim.
S tužbom za dobivanje sudskog naloga mogu se, kao akcesorne, spojiti tužba za povrat iznosa plaćenih na temelju takvih općih uvjeta i tužba za naknadu štete uzrokovane primjenom tih uvjeta.”
7. Članak 17. LCGC‑a predviđa:
„1. Tužba za dobivanje sudskog naloga može se podnijeti protiv svakog prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji upotrebljava opće uvjete koje se smatra ništavima.
[…]
4. Tužbe iz prethodnih stavaka može se zajedno podnijeti protiv više prodavatelja robe ili pružatelja usluga iz istog gospodarskog područja ili protiv njihovih udruga, koji upotrebljavaju iste opće uvjete koje se smatra ništavima ili koje preporučuju njihovo korištenje.”
Kraljevska zakonodavna uredba 1/2007
8. U skladu s člankom 53. texta refundida de la Ley General para la Defensa de los Consumidores y Usuarios y otras leyes complementarias (pročišćeni tekst Općeg zakona o zaštiti potrošača i korisnika i drugih dopunskih zakona), odobrenog Realom Decretom Legislativom 1/2007 (Kraljevska zakonodavna uredba 1/2007) od 16. studenoga 2007. (BOE br. 287 od 30. studenoga 2007.), u verziji primjenjivoj na spor iz glavnog postupka, predmet tužbe za dobivanje sudskog naloga jest ishođenje presude kojom se tuženiku nalaže da prestane s određenim postupanjem ili zabranjuje takvo postupanje u budućnosti. Osim toga, postupak može biti pokrenut i kako bi se zabranilo postupanje koje je u trenutku pokretanja postupka prestalo sve dok postoje dostatne naznake da bi se takvo postupanje neposredno nakon toga moglo ponoviti. Pod uvjetom da se zatraži utvrđenje ništavosti i pobojnosti, sa svakom tužbom za dobivanje sudskog naloga može se spojiti tužba zbog neispunjenja obveza, tužba za raskid ili prestanak ugovora i tužba za povrat iznosa koji su plaćeni zbog postupanja odnosno na temelju odredbi ili općih uvjeta koje se smatra nepoštenima ili netransparentnima.
Zakon 1/2000
9. Članak 72. Leya 1/2000 de Enjuiciamiento Civil (Zakon 1/2000 o Zakoniku o građanskom postupku) od 7. siječnja 2000. (BOE br. 7 od 8. siječnja 2000., str. 575.), u verziji primjenjivoj na spor iz glavnog postupka, predviđa da se postupci koje jedna stranka vodi protiv više stranaka ili postupci koje više stranaka vodi protiv jedne stranke mogu spojiti i voditi istodobno ako između njih postoji veza na temelju pravne osnove ili razloga za tužbu. Osnova ili razlog za tužbu smatraju se istovjetnima ili povezanima kada se tužbe temelje na istim činjenicama.
III. Sažeti prikaz činjeničnog stanja i tijeka spora
10. Asociación de Usuarios de Bancos, Cajas de Ahorros y Seguros de España (ADICAE) (Španjolska udruga korisnika banaka, štedionica i osiguranja, u daljnjem tekstu: ADICAE) podnio je kolektivnu tužbu za dobivanje sudskog naloga protiv 44 financijske institucije koje posluju u Španjolskoj. ADICAE je njome tražio da se tim institucijama naloži da u svojim ugovorima o hipotekarnom zajmu s promjenjivom kamatnom stopom prestanu upotrebljavati opću ugovornu odredbu kojom se onemogućuje pad promjenjive kamatne stope ispod određene razine (u daljnjem tekstu: odredba o najnižoj kamatnoj stopi). ADICAE je usto s tom tužbom spojio tužbu za povrat čiji je cilj nalaganje povrata iznosa koji su bili plaćeni na temelju navedene odredbe. ADICAE je dvaput zatražio da se tužbi priključe dodatni tuženici te je ukupan broj tuženika tako porastao na 101.
11. Prvostupanjski sud proglasio je tužbu dopuštenom. Nakon poziva u nacionalnim medijima, 820 potrošača interveniralo je u postupak podupirući tužbene zahtjeve.
12. Prvostupanjskom presudom tužba je djelomično prihvaćena, osim u odnosu na tri financijske institucije, a „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi” („clausulas suelo”) sadržane u općim uvjetima ugovora o hipotekarnom zajmu proglašene su ništavima. Tom je presudom tim financijskim institucijama naloženo da predmetne odredbe uklone iz ugovorâ te da ih prestanu netransparentno primjenjivati. Naloženo im je i da vrate neopravdano plaćene iznose na temelju tih odredbi, počevši od 9. svibnja 2013., dana objave presude Tribunala Suprema (Vrhovni sud, Španjolska).
13. Tužene banke protiv prvostupanjske presude podnijele su žalbu Audienciji Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu, Španjolska), koja je odbila većinu žalbi. Taj je sud u svojoj presudi utvrdio način na koji treba provoditi nadzor transparentnosti u kontekstu kolektivnih tužbi (apstraktni nadzor). Konkretnije, smatrao je da je potrebno utvrditi je li financijska institucija prikrila ili lažno prikazala ekonomske posljedice sporne odredbe. Zaključio je da je o takvom prikrivanju ili lažnom prikazivanju riječ kada banka „odredbu o najnižoj kamatnoj stopi” ne predstavi jednako kao i druge odredbe na koje prosječan potrošač obraća pažnju, uglavnom one iz kojih je vidljiva cijena ugovora.
14. Audiencia Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu) navela je određene prakse koje mogu upućivati na netransparentnost sporne odredbe. To su, konkretno, sljedeće prakse: kao prvo, predstavljanje „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi” zajedno s informacijama koje nisu povezane s cijenom ugovora ili zajedno sa sporednim okolnostima koje mogu smanjiti tu cijenu, čime se stvara dojam da navedena odredba podliježe određenim uvjetima ili zahtjevima zbog kojih će ona biti teško primjenjiva u praksi, kao drugo, smještanje odredbe u sredinu ili na kraj dugih odlomaka čiji se početak odnosi na druga pitanja, što odvraća pozornost prosječnog potrošača, te iii) zajedničko predstavljanje „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi”; i, kao treće, odredbe o gornjoj granici kamatne stope (odredba o najvišoj kamatnoj stopi), tako da se potrošač usredotočuje na prividnu sigurnost koju mu pruža gornja granica potencijalnog povećanja referentnog indeksa, čime mu se odvraća pozornost od važnosti donje granice.
15. Banke su protiv presude Audiencije Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu) podnijele žalbu Tribunalu Supremo (Vrhovni sud).
16. Sud koji je uputio zahtjev u tom zahtjevu otvara dva glavna pitanja. Prvo se odnosi na to je li kolektivna tužba za dobivanje sudskog naloga prikladan postupovni mehanizam za nadzor transparentnosti ugovornih odredbi. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da se u kontekstu tužbe za dobivanje sudskog naloga po definiciji mora provesti apstraktni nadzor sporne odredbe, dok nadzor transparentnosti zahtijeva da se konkretno ispita predmetni ugovorni odnos čiji je ta odredba dio, pri čemu se posebna pozornost stavlja na predugovorne informacije pružene potrošaču. On stoga propitkuje je li kolektivna tužba prikladna za nadzor transparentnosti ugovornih odredbi. Usto dvoji je li kolektivnu tužbu za nadzor transparentnosti moguće podnijeti protiv svih financijskih institucija koje čine bankovni sustav jedne zemlje (više od stotinu) ako je svim tim institucijama zajedničko samo to da u svojim ugovorima o hipotekarnom zajmu upotrebljavaju sličnu odredbu.
17. Drugo pitanje koje sud koji je uputio zahtjev otvara odnosi se na definiranje prosječnog potrošača u okolnostima u kojima postoje razlike među brojnim financijskim institucijama koje sudjeluju u sporu, korištenim načinima ugovaranja, potrošačima s kojima su ugovori sklopljeni te u kojima su se sporne odredbe upotrebljavale tijekom vrlo dugog razdoblja.
18. Sud koji je uputio zahtjev ističe da nacionalna sudska praksa pokazuje poteškoće povezane s apstraktnim nadzorom transparentnosti. On u tom pogledu upućuje na sudsku praksu Tribunala Constitucional (Ustavni sud, Španjolska). Taj je sud utvrdio da proširenje učinaka dane kolektivne tužbe za dobivanje sudskog naloga na sve ugovore može biti protivno slobodi ugovaranja potrošača koji ne želi ishoditi ništavost ugovora. Sud koji je uputio zahtjev poziva se i na svoju sudsku praksu. Iz nje proizlazi da se apstraktni nadzor „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” može provesti uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača i obilježja sklapanja tipskih ugovora. Međutim, ta se sudska praksa odnosi na slučajeve u kojima je kolektivna tužba podnesena protiv samo jedne financijske institucije ili protiv veoma malog broja financijskih institucija. Sporne prakse i sporne ugovorne odredbe stoga je bilo lakše podvesti pod ograničen broj standardnih situacija te je ocjenu sa stajališta prosječnog potrošača bilo praktičnije provesti.
19. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, apstraktni nadzor posebno je složeno provesti kada se s tužbom za dobivanje sudskog naloga spoji tužba za povrat. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da je određivanje konkretnih financijskih posljedica koje proglašenje ništavosti može imati za pojedine potrošače prikladnije odrediti u okviru postupaka koje pokrenu pojedinačni potrošači.
20. S obzirom na izložena razmatranja, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li obuhvaćeno člankom 4. stavkom 1. Direktive [93/13], u dijelu u kojem se u njemu upućuje na okolnosti sklapanja ugovora, i člankom 7. stavkom 3. iste direktive, u dijelu u kojem se u njemu upućuje na slične odredbe, apstraktno odlučivanje, za potrebe nadzora transparentnosti u kontekstu kolektivne tužbe, o odredbama koje više od stotinu financijskih institucija primjenjuje u milijunima bankovnih ugovora, a da se pritom ne uzimaju u obzir količina pruženih predugovornih informacija o pravnom i financijskom teretu odredbe, kao ni ostale okolnosti pojedinačnog slučaja u trenutku sklapanja ugovora?
2. Je li u skladu s člankom 4. stavkom 2. i člankom 7. stavkom 3. Direktive [93/13] to da se apstraktni nadzor transparentnosti može provesti sa stajališta prosječnog potrošača kad su različite ponude ugovorâ upućene različitim posebnim skupinama potrošača ili kad su brojne financijske institucije, čija se područja poslovanja gospodarski i zemljopisno znatno razlikuju, opće uvjete koristile tijekom vrlo dugog razdoblja u kojem se upoznatost javnosti s tim odredbama mijenjala?”
21. Pisana očitovanja podnijele su sljedeće financijske institucije: Caixabank, S. A., Banco Santander, S. A., Targobank, S. A., Caja Rural de Teruel, S. C. C., Caja Rural de Navarra, S. C. C., Caja Rural de Jaén, Barcelona and Madrid, S. C. C., Caja Rural de Asturias, S. C. C., Arquia Bank, S. A., formerly Caja de Arquitectos, S. C. C., Nueva Caja Rural de Aragón, S. C. C., Caja Rural de Granada, S. C. C., Caja Rural del Sur, S. C. C., Caja Rural de Albacete, Ciudad Real and Cuenca, S. C. C. (Globalcaja), Caja Rural Central, S. C. C. and Others, Unicaja Banco, S. A., Banco de Sabadell, S. A. i Ibercaja Banco S. A. Pisana očitovanja podnijeli su i ADICAE, španjolska, poljska i portugalska vlada te Europska komisija. Sud je na raspravi strankama postavio nekoliko pisanih pitanja. Te su stranke, uz iznimku poljske i portugalske vlade, bile zastupane i na raspravi koja se održala 28. rujna 2023.
IV. Ocjena
Uvodna zapažanja o sudskom nadzoru spornih „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” („clausulas suelo”)
22. Prije razmatranja upućenih pitanja važno je iznijeti neka uvodna zapažanja o sudskom nadzoru „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” u Španjolskoj i pred Sudom.
23. „Odredbe o najnižoj kamatnoj stopi” standardne su odredbe sadržane u općim uvjetima ugovorâ o hipotekarnom zajmu s promjenjivom kamatnom stopom koje je znatan broj financijskih institucija u Španjolskoj sklopio s potrošačima. One su predviđale najnižu stopu ispod koje se promjenjiva kamatna stopa ne može spustiti, neovisno o tome je li se referentna stopa spustila ispod tog minimuma. Najniža kamatna stopa u tim ugovorima obično se kretala između dva i pet posto(4). Kada bi se referentne stope koje su se koristile u ugovorima o hipotekarnom zajmu (obično Euribor) znatno spustile ispod granice predviđene „odredbama o najnižoj kamatnoj stopi”, potrošači koji su sklopili ugovore o zajmu s takvim odredbama shvatili bi da nemaju nikakve koristi od tog smanjenja te da će ipak morati plaćati najnižu kamatnu stopu iako su njihovi zajmovi imali promjenjivu kamatnu stopu(5). Pojedinačni potrošači i udruge potrošača pokrenuli su tisuće parnica u Španjolskoj navodeći nezakonitost „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” te zahtijevajući povrat preplaćenih kamata.
24. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) u važnoj je presudi od 9. svibnja 2013. (koja je potvrđena odlukom od 25. ožujka 2015.) razmatrao zakonitost „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” u kontekstu kolektivne tužbe koju je udruga za zaštitu potrošača podnijela protiv nekoliko bankovnih institucija. Utvrdio je da su takve odredbe, koje su se odnosile na predmet ugovora, potrošačima bile gramatički razumljive te da su stoga ispunjavale zahtjev iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 da moraju biti „jasno i razumljivo” sastavljene. Taj je sud zaključio da „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi” o kojima je bila riječ u tom predmetu, iako su same po sebi bile zakonite, nisu ispunjavale zahtjev materijalne transparentnosti(6). Taj se zaključak temeljio na tome da potrošačima prije sklapanja ugovora nisu bile pružene odgovarajuće informacije o pravnim i financijskim posljedicama predmetnih odredbi. Nakon što je te odredbe razmotrio s obzirom na opće kriterije dobre vjere, ravnoteže ugovornih prava i obveza te transparentnosti, predviđene u članku 3. stavku 1., članku 4. stavku 1. odnosno članku 5. Direktive 93/13, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) proglasio ih je ništavima.
25. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) je u presudi od 9. svibnja 2013. restitucijski učinak proglašenja ništavosti ograničio, zbog ozbiljnih ekonomskih posljedica koje bi retroaktivan restitucijski učinak imao za bankovni sektor, na iznose koji su preplaćeni nakon donošenja te presude. To vremensko ograničenje restitucijskog učinka proglašeno je protivnim članku 6. Direktive 93/13 u presudi Suda u predmetu Gutiérrez Naranjo i dr.(7)
26. Sada ću s obzirom na navedeno razmotriti dva prethodna pitanja.
Prvo pitanje
27. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 3. Direktive 93/13 tumačiti na način da omogućuju nacionalnom sudu da u kontekstu kolektivne tužbe provede apstraktnu ocjenu transparentnosti ugovornih odredbi u okolnostima u kojima je ta tužba podnesena protiv znatnog broja financijskih institucija te se odnosi na velik broj ugovora.
28. Dvojbe suda koji je uputio zahtjev u pogledu prikladnosti kolektivne tužbe za apstraktnu ocjenu ugovornih odredbi proizlaze, kao prvo, iz teksta članka 4. stavka 1. Direktive 93/13. Prema toj odredbi, nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se s obzirom na sve okolnosti sklapanja ugovora. Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev ističe različitost između pojedinačnih i kolektivnih tužbi: u kontekstu prvonavedenih konkretno se ispituje ugovorni odnos čiji je predmetna odredba dio, dok se u kontekstu drugonavedenih provodi apstraktni nadzor te odredbe. Kao treće, sud koji je uputio zahtjev naglašava složenost okolnosti o kojima je riječ u glavnom postupku, koja je posljedica vrlo velikog broja tuženika i spornih ugovora te činjenice da „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi” imaju mnogo različitih formulacija.
29. Za rješavanje tih dvojbi najprije je potrebno podsjetiti na sudsku praksu Suda koja se odnosi na prirodu sudskog nadzora u kontekstu kolektivnih odnosno pojedinačnih tužbi te na ispitivanje zahtjeva transparentnosti ugovornih odredbi. Na temelju te sudske prakse ispitat ću je li i pod kojim uvjetima moguće provesti nadzor transparentnosti u kontekstu kolektivne tužbe razmjera kakvog je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku.
a) Priroda sudskog nadzora u kontekstu kolektivnih odnosno pojedinačnih tužbi
30. Sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 počiva na dvjema vrstama tužbi: pojedinačnim tužbama i kolektivnim tužbama. Te dvije vrste tužbi u međusobnom su odnosu komplementarnosti(8). Istodobno sa subjektivnim pravom potrošača da pred sudom pokrene postupak kako bi se ispitao nepošten karakter odredbe ugovora čija je ugovorna strana, članak 7. stavak 2. Direktive 93/13 omogućuje državama članicama uspostavljanje nadzora nad nepoštenim uvjetima iz tipiziranih ugovora posredstvom postupaka za dobivanje sudskog naloga koje u javnom interesu pokreću udruge za zaštitu potrošača(9).
31. Cilj da se okonča korištenje nepoštenih odredbi ima i Direktiva 2009/22/EZ(10), koja zaštitu potrošača predviđenu Direktivom 93/13 dopunjava osiguravanjem prikladnih postupovnih sredstava za dobivanje sudskih naloga(11).
32. Sud je zaključio da pojedinačne i kolektivne tužbe imaju, u okviru Direktive 93/13, međusobno različite predmete, pravne učinke i prirodu(12). U tom smislu, sudovi u kontekstu tužbe pojedinačnog potrošača moraju konkretno ispitati nepoštenost odredbe ugovora koji je već sklopljen. Nacionalni sud mora uzeti u obzir, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13, sve okolnosti sklapanja ugovora. U kontekstu tužbe za dobivanje sudskog naloga zadaća je suda apstraktno ispitati nepoštenost odredbi ugovora koje prodavatelji robe ili pružatelji usluga sklapaju s potrošačima. Valja dodati da preventivna priroda i odvraćajući cilj tužbi za dobivanje sudskog naloga kao i njihova neovisnost od bilo kojeg pojedinačnog spora podrazumijevaju da se takve tužbe mogu podnijeti čak i kada se odredbe čija se zabrana traži nisu koristile u konkretnim ugovorima(13).
33. Mora se istaknuti da je apstraktna provjera nepoštenih odredbi svojstvena mehanizmima kolektivne zaštite o kojima se govori u članku 7. Direktive 93/13(14). Razmatranje svih pojedinačnih okolnosti ugovora prikladno je samo u kontekstu pojedinačnih tužbi(15). To proizlazi iz članka 4. stavka 1. te direktive, u kojem se navodi da procjena svih okolnosti sklapanja ugovora „[n]e dovod[i] u pitanje članak 7.” Shodno tomu, sudski nadzor u kontekstu kolektivnih tužbi uvijek je apstraktan neovisno o tome jesu li sporne odredbe upotrijebljene u konkretnim ugovorima.
34. Kada je riječ o učincima pojedinačnih odnosno kolektivnih tužbi, proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom u kontekstu pojedinačne tužbe obvezujuće je samo za potrošača koji je stranka postupka. U kontekstu kolektivnih tužbi, takvo proglašenje može imati širu primjenu. Iz sudske prakse Suda proizlazi da se u nacionalnom zakonodavstvu može propisati da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom u kontekstu tužbe za dobivanje sudskog naloga protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga djeluje ultra partes(16).
35. Mehanizmi apstraktne provjere u kontekstu kolektivnih tužbi dopunjuju subjektivno pravo potrošača da podnese pojedinačnu tužbu te da se uzmu u obzir sve okolnosti njegova ugovora. Budući da se te dvije vrste tužbi međusobno dopunjuju, mogućnost podnošenja i jedne i druge mora biti zajamčeno u skladu sa sustavom sudske zaštite uspostavljenim Direktivom 93/13. Shodno tomu, zahtjevi koji vrijede u odnosu na pojedinačne tužbe, osobito nužnost razmatranja svih pojedinačnih okolnosti ugovora, ne sprečavaju podnošenje kolektivne tužbe neovisne o bilo kojem konkretnom sporu i pojedinačnim okolnostima.
36. I pojedinačne i kolektivne tužbe sastavni su dio cjelovitog sustava zaštite potrošača uspostavljenog Direktivom 93/13.
b) Nadzor transparentnosti ugovornih odredbi
37. Zahtjev transparentnosti izražen je u pravilu tako da ugovorne odredbe moraju biti jasno i razumljivo sastavljene (članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13)(17). Osim toga, iz dvadesete uvodne izjave Direktive 93/13 i dijela 1. točke (i) Priloga toj direktivi proizlazi da potrošač mora imati mogućnost prethodno se upoznati sa svim ugovornim odredbama kako bi mogao donijeti informiranu odluku o tome želi li biti vezan tim odredbama(18).
38. Konkretnije, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13, procjena nepoštenosti ugovornih odredbi ne može se odnositi ni na definiciju „glavnog predmeta ugovora” ni na „primjerenost cijene i naknade[,] na jednoj strani, i [u odnosu na] isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene”. Iz toga slijedi da primjena iznimke od mehanizma nadzora nepoštenosti u odnosu na glavne ugovorne odredbe (u daljnjem tekstu: iznimka za glavne ugovorne odredbe) ovisi o transparentnosti tih odredbi.
39. Članak 5. Direktive 93/13 sadržava općenitije pravilo o transparentnosti kojim se zahtijeva da pisane ugovorne odredbe „uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo”. Može se smatrati da se tom odredbom, kako se to navodi u akademskoj literaturi, propisuje „opće načelo” transparentnosti(19).
40. Sud je utvrdio da zahtjev transparentnosti iz članka 4. Direktive 93/13 ima isti doseg kao zahtjev transparentnosti iz članka 5. te direktive(20).
41. Sud je naveo da zahtjev transparentnosti treba široko tumačiti(21), na način da uključuje i formalne i materijalne kriterije(22). Općenito, formalna transparentnost odnosi se na oblik i način predstavljanja relevantnih informacija potrošaču. Ilustracije radi, u Smjernicama Komisije o nepoštenim ugovornim odredbama sljedeći su aspekti predstavljanja ugovornih odredbi navedeni kao relevantni čimbenici za ocjenjivanje transparentnosti: jasnoća vizualnog prikaza, činjenica ima li ugovor logičnu strukturu i jesu li važne odredbe istaknute prema svojoj važnosti, a ne skrivene među ostalim odredbama odnosno nalaze li se odredbe u ugovoru ili u kontekstu u kojem se to razumno očekuje, uključujući u vezi s drugim povezanim ugovornim odredbama(23).
42. U okviru nadzora materijalne transparentnosti ugovornih odredbi(24) ispituje se ne samo je li ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena nego i omogućuje li ona potrošaču da razumije njezine stvarne posljedice.
43. U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da informiranje prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i posljedicama sklapanja ugovora ima temeljnu važnost za potrošača. On osobito na osnovi tih informacija donosi odluku o tome želi li biti ugovorno vezan uvjetima koje je prethodno sastavio trgovac(25). Posljedično, zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da određuje ne samo da dotična ugovorna odredba potrošaču mora biti razumljiva na formalnoj i gramatičkoj razini nego i da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje te odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi takva ugovorna odredba mogla imati na njegove financijske obveze(26).
44. Sud je do sada zahtjev transparentnosti razmatrao u kontekstu pojedinačnih tužbi, s obzirom na članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13, te uglavnom u vezi s ugovorima o zajmu. U takvom kontekstu, pitanje je li zahtjev transparentnosti poštovan treba ispitati s obzirom na sve relevantne elemente i činjenice, uključujući oglašavanje i informacije koje je prilikom pregovaranja o ugovoru o zajmu o kojemu je riječ pružio ne samo zajmodavac nego i svaka druga osoba koja je u ime trgovca sudjelovala u stavljanju dotičnog zajma na tržište(27). Konkretno, na nacionalnom je sudu da provjeri, kada razmatra sve okolnosti sklapanja ugovora, jesu li u danom slučaju potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli utjecati na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu zajma(28). Među relevantnim elementima u svrhu te ocjene jest i jezik kojim se financijska ustanova koristila u predugovornim i ugovornim dokumentima(29).
45. Iz navedenog slijedi da nacionalni sud u kontekstu pojedinačne tužbe za nadzor transparentnosti mora razmotriti sve okolnosti sklapanja ugovora o zajmu. S druge strane, treba primijetiti da mnogi elementi sudske ocjene transparentnosti počivaju na objektivnoj ocjeni. Nacionalni sud ocjenjuje standardnu ugovornu odredbu sadržanu u unaprijed sastavljenim standardnim ugovornim i predugovornim dokumentima koje je davatelj zajma unaprijed sastavio za zajmove koji se nude neodređenom broj potrošača. Usto, mjerilo koje se koristi za nadzor transparentnosti nije konkretan pojedinačni potrošač nego prosječni potrošač koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću(30).
46. Pojam prosječnog potrošača je fictio juris kojim se vrlo različita stvarnost svodi na zajednički nazivnik(31). To je stoga objektivno mjerilo. Sud je u tom pogledu presudio da se poštovanje zahtjeva transparentnosti mora provjeriti u odnosu na objektivan standard prosječnog potrošača, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću(32). Tom standardu ne odgovaraju, među ostalim, ni potrošač koji je manje upućen od prosječnog potrošača, ni potrošač koji je upućeniji od tog potrošača(33).
47. Uzimajući u obzir sve elemente koji čine nadzor transparentnosti razvijene u sudskoj praksi Suda, u akademskoj se literaturi s pravom opaža da je „letvica za ispunjenje kriterija transparentnosti”(34) znatno podignuta, čime je model prosječnog potrošača prilagođen realnosti ponašanja potrošača prilikom sklapanja tipiziranih ugovora”.(35)
48. Još jedne ilustracije radi, Sud je u predmetu koji se odnosio na ugovore izražene u stranoj valuti, iako je potrošač o kojemu je riječ dobio veliku količinu informacija, utvrdio da zahtjev transparentnosti nije moguće ispuniti pukim priopćavanjem informacija potrošaču, makar one bile brojne. Potrošača se mora upoznati i s gospodarskim kontekstom koji može imati posljedice na promjene deviznog tečaja te ga se mora staviti u položaj u kojem može konkretno razumjeti potencijalno ozbiljne posljedice za svoju financijsku situaciju(36).
49. Što je prag za ispunjavanje zahtjeva transparentnosti viši, to su očekivanja koja se mogu imati od prosječnog potrošača niža(37). Osim toga, na trgovcu je da sudu dokaže da je valjano ispunio svoje predugovorne i ugovorne obveze vezane za zahtjev transparentnosti ugovornih uvjeta koje proizlaze iz, među ostalim, članka 4. stavka 2. Direktive 93/13(38).
50. Zbog korištenja objektivnog standarda za model prosječnog potrošača i zbog postavljanja visokog praga za ispunjavanje zahtjeva transparentnosti, sudski nadzor transparentnosti ugovornih odredbi u kontekstu pojedinačnih tužbi postao je objektivniji, oslanjajući se na standardizaciju ugovaranja.
51. Sada ću, imajući u vidu izložena razmatranja, ispitati je li kolektivna tužba prikladan sudski mehanizam za nadzor transparentnosti.
c) Prikladnost kolektivne tužbe za nadzor transparentnosti ugovornih odredbi
52. U sustavu zaštite uvedenom Direktivom 93/13 sudski nadzor nepoštenosti i transparentnosti ugovornih odredbi ne ovisi o tome kakva je tužba podnesena – pojedinačna ili kolektivna. Na samom se početku članka 4. stavka 1. Direktive 93/13, koji nalaže pojedinačno ocjenjivanje nepoštenosti ugovorne odredbe, propisuje da ta ocjena „[n]e dovod[i] u pitanje članak 7.” U skladu s pristupom temeljenom na komplementarnosti o kojem se prethodno govorilo, pojedinačna ocjena moguće nepoštenosti odredbe nekog ugovora ne onemogućuje provedbu apstraktne ocjene te odredbe u kontekstu kolektivne tužbe.
53. Kada je riječ o zahtjevu transparentnosti, ništa u Direktivi 93/13 ne upućuje na to da njegovo ispitivanje nije moguće u kontekstu kolektivne tužbe. Kao prvo, transparentnost je preduvjet za primjenu „iznimke za bitne ugovorne odredbe” predviđene člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13. Ako u kontekstu kolektivne tužbe ne bi bilo moguće ocjenjivati transparentnost ugovornih odredbi, „bitne ugovorne odredbe” nikad ne bi mogle biti predmet nadzora u kontekstu takve tužbe. Naime, na drugi način ne bi bilo moguće ispitati jesu li takve odredbe jasno i razumljivo sastavljene.
54. Kao drugo, u članku 5. Direktive 93/13(39) ne pravi se razlika između pojedinačnih i kolektivnih tužbi, osim u pogledu primjenjivog pravila tumačenja. Iz te odredbe proizlazi da se pravilo koje daje prednost tumačenju najpovoljnijem za potrošača ne primjenjuje u okviru postupaka kolektivne zaštite koje države članice predvide u skladu s člankom 7. stavkom 2. te direktive(40).
55. Uska iznimka predviđena člankom 5. Direktive 93/13 govori da je zahtjev transparentnosti vezan za standardnu ugovornu odredbu, a ne za vrstu tužbe podnesene sudu radi nadzora te odredbe. Kako sam prethodno navela(41), članak 5. središnja je odredba koja uspostavlja „opće načelo” čiju primjenu nije moguće ograničiti na pojedinačne tužbe. Zahtjev transparentnosti, s obzirom na njegovu važnost u sustavu zaštite koji je uveden Direktivom 93/13, stoga mora biti jednako valjan za mehanizam predviđen u članku 7. stavku 2. te direktive(42).
56. Sudski nadzor u kontekstu kolektivnih tužbi, umjesto da isključuje ispitivanje transparentnosti, treba prilagoditi predmetu i pravnim učincima takvih tužbi.
57. Kako je Komisija u bitnome navela u svojim pisanim očitovanjima, drukčije bi tumačenje kolektivne tužbe učinilo bespredmetnima tako što bi isključilo primjenu zahtjeva transparentnosti u okviru sudskog nadzora, unatoč tomu što su kolektivne tužbe bitan dio sustava zaštite uspostavljenog Direktivom 93/13.
58. Osim toga, takvo isključenje ne bi bilo u skladu sa sudskom zaštitom koju predviđa Direktiva 2009/22 koja, kako je prethodno istaknuto, dopunjava zaštitu potrošača uspostavljenu Direktivom 93/13. Direktivom 2009/22 usklađeni su postupci za dobivanje sudskih naloga namijenjenih zaštiti kolektivnih interesa potrošača na koje se odnose direktive navedene u Prilogu I. toj direktivi, među kojima je i Direktiva 93/13. Postupak za dobivanje sudskog naloga može se pokrenuti zbog povrede bilo koje odredbe Direktive 93/13, uključujući one koje se odnose na transparentnost.
59. Isključenje ocjenjivanja transparentnosti ugovornih odredbi u kontekstu kolektivnih tužbi usto bi bilo nedosljedno nedavnim zakonodavnim promjenama namijenjenima jačanju postupovnih mehanizama zaštite kolektivnih interesa potrošača, među kojima se ističe usvajanje Direktive (EU) 2020/1828 o predstavničkim tužbama(43). Direktiva 2020/1828 primjenjuje se na predstavničke tužbe(44) koje se podnose zbog povreda Unijinih propisa navedenih u Prilogu I. toj direktivi, uključujući Direktivu 93/13(45). Zanemarivanje tih zakonodavnih promjena i tumačenje Direktive 93/13 na način da nadzor transparentnosti nije prikladan u kontekstu kolektivnih tužbi ozbiljno bi rascjepkalo sustav zaštite potrošača koji sada dopunjava Direktiva 2020/1828 te ugrozilo njegovu djelotvornost. Usto, to bi ozbiljno unazadilo zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
60. Kada je riječ o elementima sudskog nadzora zahtjeva transparentnosti u kontekstu kolektivnih tužbi, sudsku praksu izloženu u prethodnom odjeljku moguće je primijeniti na prilagodbe potrebne s obzirom na postupovni mehanizam koji se koristi. Elementi svojstveni pojedinačnoj tužbi, to jest razmatranje svih okolnosti sklapanja svakog ugovora, nisu primjenjivi. Nasuprot tomu, objektivni elementi nadzora transparentnosti primjenjivi su na apstraktnu ocjenu transparentnosti. S obzirom na to, kako je Komisija u bitnome navela na raspravi, ugovornu odredbu mora biti moguće ocjenjivati neovisno o konkretnim i pojedinačnim okolnostima danih ugovora. To je tako zbog standardizacije ugovaranja koja se očituje u objektivnom tumačenju standarda prosječnog potrošača, neovisnom o postupovnom mehanizmu upotrijebljenom za nadzor transparentnosti.
61. Konkretnije, kako bi se ocijenila formalna i materijalna transparentnost odredbe ugovora o zajmu, sudski nadzor treba biti usredotočen na standardne dokumente i standardne ugovorne i predugovorne prakse koje dotični trgovac koristi u odnosu na prosječnog potrošača kada oglašava i nudi ugovor. Nadzor obuhvaća ugovorne prakse dotičnog trgovca, ali i njegove predugovorne prakse, to jest oglašavanje usmjereno prema svim potrošačima i standardne predugovorne informacije koje pruža svaka druga osoba koja u ime tog trgovca sudjeluje u stavljanju dotičnog zajma na tržište. Svi ti elementi čine ono što je nacionalni žalbeni sud primjereno opisao kao „standardni obrazac” ugovaranja(46). Ovisno o vrsti ugovorne odredbe, nacionalni sud mora odrediti relevantne kriterije prema kojima će ocijeniti ispunjenost zahtjeva transparentnosti. Taj će sud s obzirom na te kriterije morati ocijeniti je li prosječan potrošač stavljen u položaj u kojem može shvatiti konkretno funkcioniranje te odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi takva ugovorna odredba mogla imati na njegove financijske obveze.
62. Kada je riječ o, konkretnije, nadzoru „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” o kojima je riječ u glavnom postupku, mora se utvrditi je li uvrštavanje tih odredbi u standardne bankarske dokumente opća praksa. Sudski nadzor potom treba usredotočiti na standardne ugovorne i predugovorne prakse dotičnih trgovaca kako bi se odredilo kriterije o kojima ovisi transparentnost dane ugovorne odredbe.
63. Kako je sud koji je uputio zahtjev naveo, nacionalni žalbeni sud odredio je određene prakse koje su relevantne za nadzor transparentnosti „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi”. Te su prakse uključivale prikrivanje ili lažno prikazivanje učinaka tih odredbi, njihovo mjesto u ugovoru ili činjenica da su navedene zajedno s odredbama o najvišoj kamatnoj stopi(47). Ako sudski nadzor obuhvaća više od jednog tuženika, važno je za svaku banku odrediti je li njezina ugovorna praksa u skladu s kriterijima transparentnosti(48).
64. Osim toga, relevantan kriterij za ocjenjivanje transparentnosti „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi” u standardnim ugovorima može biti i pitanje je li u informacijama pruženima potrošaču bilo navedeno trajanje ugovora. Ugovor o hipotekarnom zajmu je dugoročni ugovor ili čak, kako se sugerira u akademskoj literaturi, „doživotni” ugovor(49). Potrošaču se putem simulacija mora omogućiti da razumije odnos između relevantne ugovorne odredbe, razvoja gospodarstva u budućnosti i gospodarskih posljedica za njegovu financijsku situaciju. Shodno tomu, zahtjev transparentnosti ne može se ispuniti priopćavanjem potrošaču bilo kojih informacija o „odredbi o najnižoj kamatnoj stopi” ako se te informacije temelje na pretpostavci da će gospodarski kontekst ostati isti tijekom čitavog trajanja ugovora(50). Potrošač mora biti obaviješten o tome da bi promjenjive gospodarske okolnosti mogle imati ozbiljne posljedice za njegovu financijsku situaciju zbog primjene „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi”.
65. Ukratko, sudski nadzor transparentnosti prikladan je i moguć u kontekstu kolektivnih tužbi. Metoda koju je nacionalni žalbeni sud upotrijebio, kako ju je opisao sud koji je uputio zahtjev, konkretan je primjer u tom pogledu. Sudski nadzor mora biti prilagođen razini apstrakcije koja je svojstvena kolektivnim tužbama te usredotočen na standardnu ugovornu praksu koju trgovac koristi u odnosu na prosječnog potrošača koji je uobičajeno obaviješten te postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.
d) Nadzor transparentnosti u kontekstu kolektivne tužbe podnesene protiv više trgovaca
66. Sljedeće pitanje koje sud koji je uputio zahtjev otvara jest znače li „kvantitativne” posebnosti predmetnog slučaja to da apstraktni nadzor transparentnosti nije prikladan. Taj sud objašnjava da predmetni slučaj, u suprotnosti s kolektivnom tužbom podnesenom protiv jedne financijske institucije ili malog broja takvih institucija, uključuje velik broj tuženih financijskih institucija i velik broj ugovora s mnogobrojnim različitim formulacijama koje se koriste tijekom dugog razdoblja.
67. U tom se pogledu za početak mora istaknuti da članak 7. stavak 3. Direktive 93/13 predviđa da, uz dužno poštovanje nacionalnih propisa, kolektivni pravni lijekovi mogu „odvojeno ili zajedno” biti usmjereni protiv „većeg broja” prodavatelja robe ili pružatelja usluga iz istog gospodarskog područja koji koriste iste ili „slične” opće ugovorne odredbe. Iz te odredbe proizlazi da relevantan kriterij u pogledu tuženika u kolektivnoj tužbi nije njihov broj, nego njihovo djelovanje u istom gospodarskom području. Kada je riječ o predmetu tužbe, sudski nadzor obuhvaća slične ugovorne odredbe.
68. Tužene financijske institucije koje su podnijele pisana očitovanja i španjolska vlada navode da je „homogenost” okolnosti nužan uvjet za podnošenje kolektivne tužbe. Iz njihovih očitovanja u bitnome proizlazi da je taj zahtjev ispunjen kada je o različitim pojedinačnim situacijama moguće donijeti zajedničku odluku zato što te situacije imaju činjenične i pravne sličnosti koje omogućuju provedbu jedinstvene ocjene. One tvrde da kolektivna tužba o kojoj je riječ u glavnom postupku nije trebala biti proglašena dopuštenom zato što zahtjev homogenosti nije bio ispunjen.
69. U tom se pogledu mora istaknuti da ni Direktiva 93/13 ni Direktiva 2009/22 ne predviđaju „homogenost” pojedinačnih okolnosti kao uvjet za korištenje mehanizama kolektivne zaštite. Članak 7. stavak 3. Direktive 93/13 govori o materijalnim zahtjevima istovjetnosti gospodarskog područja i sličnosti ugovornih odredbi. On ne predviđa nikakve postupovne zahtjeve u pogledu toga koliko pojedinačna potraživanja moraju biti slična da bi se kolektivna tužba mogla podnijeti, što se uređuje nacionalnim postupovnim pravom. Iako je Sud već utvrdio, u više navrata i s obzirom na uvjete iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, način na koji nacionalni sud mora osigurati zaštitu prava koja potrošači imaju na temelju te direktive, ipak valja navesti da, u načelu, pravo Unije ne usklađuje postupke primjenjive na ocjenu navodne nepoštenosti ugovorne odredbe i da su oni stoga dio nacionalnog pravnog poretka država članica, na temelju načela njihove postupovne autonomije, ali ipak pod uvjetom da ti postupci ne budu nepovoljniji od onih koji uređuju slične situacije podvrgnute nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti)(51).
70. Stoga, u nacionalnom se postupovnom pravu „homogenost” pojedinačnih potraživanja može odrediti kao uvjet dopuštenosti kolektivne tužbe za nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi. Međutim, budući da članak 7. stavak 3. Direktive 93/13 predviđa sudski nadzor sličnih ugovornih odredbi u kontekstu kolektivnih tužbi, zahtjev homogenosti nije moguće tumačiti na način da u kontekstu dane kolektivne tužbe okolnosti svih potraživanja moraju biti jednake. Ako kolektivna tužba obuhvaća istu kategoriju tuženika, istu vrstu ugovorne odredbe s istim učincima i istu vrstu pravnih odnosa, svi ti elementi mogu snažno sugerirati da su osnove pojedinačnih potraživanja dovoljno slične da kolektivna tužba bude dopuštena. Ako je moguće objektivno sudski ispitati standardizirane ugovorne odredbe, ne bi trebalo zahtijevati da se sagledaju činjenične i pravne posebnosti svakog ugovora i potrošača na kojeg te odredbe utječu.
71. U konačnici je na nacionalnom sudu da utvrdi postoji li u predmetnom slučaju dovoljna sličnost pojedinačnih potraživanja da bi kolektivna tužba bila dopuštena. On u tom pogledu može uzeti u obzir činjenicu da su svi tuženici bankovne institucije, da su sve sporne ugovorne odredbe standardne „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi”, da su pravni odnosi, čiji su dio „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi”, ugovori o hipotekarnom zajmu i da te odredbe onemogućuju spuštanje kamatne stope ispod određene razine.
72. Korisno je primijetiti da čak ni Direktivom 2020/1828 – koja je najvažniji primjer usklađivanja u području kolektivnih tužbi – nisu usklađeni svi aspekti predstavničkih tužbi koje se njome uređuju. Prema uvodnoj izjavi 12. te direktive, u skladu s načelom postupovne autonomije, državama članicama trebalo bi prepustiti odluku o „zahtijevanom stupnju sličnosti pojedinačnih zahtjeva […] kako bi predmet bio dopušten kao predstavnička tužba”. Međutim, u toj se uvodnoj izjavi podsjeća na ograničenje u obliku načela djelotvornosti u smislu da se „[t]akvim nacionalnim pravilima ne bi […] trebalo ometati djelotvorno funkcioniranje postupovnog mehanizma za predstavničke tužbe kako se zahtijeva [Direktivom 2020/1828]”.
73. Iako Direktiva 2020/1828 nije primjenjiva na predmetni slučaj, određene financijske institucije na raspravi su istaknule nacionalne propise kojima je ta direktiva prenesena u nacionalna prava i, konkretnije, njemačko i talijansko pravo, koja u kontekstu predstavničkih tužbi predviđaju zahtjev „homogenosti”.
74. Međutim, činjenica da postoji nacionalno zakonodavstvo koje predviđa zahtjev „homogenosti” ne znači da zbog tog zahtjeva kolektivna zaštita nije prikladna u slučaju u kojem je kolektivna tužba usmjerena protiv više financijskih institucija i odnosi se na više ugovora. Pitanje koje treba razmotriti jest postiže li se provedbom zahtjeva homogenosti odgovarajuća ravnoteža između sličnosti situacija obuhvaćenih kolektivnom tužbom, postupovne ekonomije i djelotvornosti kolektivne tužbe(52).
75. Određene financijske institucije u svojim su očitovanjima navele da predmetnom parnicom nije moguće upravljati. Međutim, nije na Sudu da ispituje empirijske aspekte parnice. Ako nacionalni sud bude smatrao da činjenične i pravne okolnosti dopuštaju standardiziranu ocjenu spornih ugovornih odredbi, na tom će sudu biti da poduzme mjere upravljanja postupkom potrebne kako bi se nastavilo s postupkom.
76. Međutim, mora se istaknuti da opseg parnice ne bi trebao dovesti u pitanje pravo svake pojedine financijske institucije na djelotvornu sudsku zaštitu. Budući da u direktivama 93/13 i 2009/22 nema odredbi koje bi izričito predviđale sustav djelotvorne sudske zaštite za prodavatelje robe ili pružatelje usluga, te direktive treba tumačiti s obzirom na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(53). Svaka financijska institucija mora imati mogućnost dokazati da njezina standardizirana praksa ispunjava kriterije transparentnosti.
77. Zadnje pitanje koje sud koji je uputio zahtjev otvara odnosi se na dodatnu komplikaciju koju u predmetnom slučaju predstavlja činjenica da je s tužbom za dobivanje sudskog naloga spojena tužba za povrat plaćenih iznosa na temelju utvrđenja nepoštenosti spornih ugovornih odredbi. U tom se pogledu mora istaknuti da se način izvršenja presude donesene povodom kolektivne tužbe određuje nacionalnim pravom. Moguće poteškoće pri izvršavanju presude nisu pravni kriterij koji bi isključio mogućnost podnošenja kolektivne tužbe.
78. S obzirom na sva izložena razmatranja, smatram da članak 4. stavak 1. Direktive 93/13, u dijelu u kojem se njime zahtijeva razmatranje svih popratnih okolnosti sklapanja ugovora, i članak 7. stavak 3. te direktive, u dijelu u kojem se govori o sličnim ugovornim odredbama, treba tumačiti na način da omogućuju nacionalnom sudu da provede apstraktnu ocjenu transparentnosti ugovornih odredbi u kontekstu kolektivne tužbe koja je podnesena protiv znatnog broja financijskih institucija te se odnosi na velik broj ugovora. Kako bi proveo tu ocjenu, nacionalni sud mora standardne ugovorne i predugovorne prakse svake pojedine financijske institucije protiv koje je tužba podnesena ispitati s obzirom na objektivan standard prosječnog potrošača, koji je uobičajeno obaviješten te postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.
Drugo pitanje
79. Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem u biti pita je li apstraktni nadzor transparentnosti sa stajališta prosječnog potrošača u skladu s člankom 4. stavkom 2. i člankom 7. stavkom 3. Direktive 93/13 u situaciji u kojoj se kolektivna tužba odnosi na znatan broj financijskih institucija i velik broj različitih ugovora i potrošača, a sporne ugovorne odredbe unosile su se u ugovore tijekom dugog razdoblja.
80. Iz drugog prethodnog pitanja i odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu mogućnosti definiranja pojma „prosječnog” potrošača u kontekstu kolektivne tužbe koja ima „kvantitativna” obilježja kakva ima kolektivna tužba podnesena u predmetnom slučaju. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev navodi da predmetna kolektivna tužba obuhvaća: kao prvo, brojne financijske institucije različitih veličina i struktura koje posluju na različitim geografskim područjima (od lokalnih štedionica do velikih europskih banaka koje posluju u više država); kao drugo različite načine ugovaranja koje koriste pojedine financijske institucije; kao treće, dugo razdoblje korištenja spornih ugovornih odredbi; i, kao četvrto, različite skupine potrošača koje je teško standardizirati, kao što su potrošači na koje su prenesena prava i obveze iz zajmova koje su ugovorili poduzetnici izvođači radova, potrošači koji sudjeluju u programima socijalnog stanovanja ili pristupa javnim stanovima na temelju pripadnosti određenim dobnim skupinama ili potrošači kojima se zajam dodjeljuje po posebnim uvjetima zbog njihova zanimanja (primjerice, javni službenici ili zaposlenici određenih poduzeća).
81. U pogledu pojma prosječnog potrošača već je istaknuto, u okviru analize prvog pitanja(54), da se poštovanje zahtjeva transparentnosti mora provjeriti u odnosu na objektivan standard prosječnog potrošača, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću(55). Tom standardu ne odgovaraju, među ostalim, ni potrošač koji je manje upućen od prosječnog potrošača, ni potrošač koji je upućeniji od tog potrošača(56).
82. Objektivno mjerilo prosječnog potrošača u kontekstu Direktive 93/13 temelji se na pojmu „potrošač” iz članka 2. točke (b) Direktive 93/13. Iz tog pojma proizlazi da zaštita koju pruža ta direktiva ovisi o potrebama za koje nastupa fizička osoba, odnosno potrebama izvan okvira obrta, poduzeća i profesije te osobe, a ne o posebnom znanju koje ta osoba ima(57). Sud je na temelju toga utvrdio da činjenica da je fizička osoba koja je sklopila ugovor s bankom zaposlenik te banke sama po sebi nije prepreka tomu da se tu osobu kvalificira kao „potrošača” u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13(58).
83. Budući da posebno znanje koje bi se potrošaču potencijalno moglo pripisati u okviru postupka na temelju pojedinačne tužbe ne može opravdati odstupanje od standarda prosječnog potrošača, to bi trebalo vrijediti i za ostale pojedinačne karakteristike potrošača u okviru postupka na temelju kolektivne tužbe. Objektivan pojam prosječnog potrošača odgovara standardnom načinu ugovaranja, neovisno o značajkama ili broju obuhvaćenih potrošača.
84. Kako je ADICAE u bitnome naveo u svojim usmenim očitovanjima, razlike između potrošača u dobi, razini obrazovanja ili zanimanju nije moguće smatrati presudnim kriterijima za međusobno razlikovanje tih potrošača i njihovo svrstavanje u različite skupine. Taj je navod točan ako dane fizičke osobe nastupaju izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije(59).
85. Kada je riječ o razlikama između danih financijskih institucija i različitih načina ugovaranja koje te financijske institucije koriste, smatram da takve razlike ne mogu utjecati na pojam prosječnog potrošača. Kako je istaknuto u analizi prvog pitanja, sudski nadzor u okviru apstraktnog ispitivanja zahtjeva transparentnosti nije usredotočen na svaki pojedini ugovor i svakog pojedinog potrošača. On je usredotočen na standardne ugovorne i predugovorne prakse koje pojedini trgovci prilikom oglašavanja i nuđenja ugovora koriste u odnosu na prosječnog potrošača(60). Pritom je na svakom trgovcu (u predmetnom slučaju, na svakoj financijskoj instituciji) da dokaže da su njegove prakse u skladu sa zahtjevima transparentnosti.
86. Poljska vlada navodi da je pri ocjenjivanju različitih skupina ugovora moguće voditi se različitim vrstama prosječnog potrošača. Prema njezinu mišljenju, kada se ugovori o zajmu sklapaju korištenjem modela namijenjenog posebnoj skupini potrošača, pojam prosječnog potrošača odgovara prosječnom pripadniku te skupine.
87. U konačnici je na nacionalnom sudu da upravlja postupkom te da za svaki pojedini slučaj odredi odgovarajuće alate u tu svrhu. Ako on smatra da činjenične i pravne okolnosti upućuju na korištenje standardnih praksi i da razvrstavanje potrošača u različite skupine pridonosi toj ocjeni, onda mu se mora omogućiti da to učini. Međutim, valja podsjetiti na to da pojam prosječnog potrošača ne ovisi o znanju ili sposobnostima pojedinih potrošača. Shodno tomu, eventualna kategorizacija potrošača uključenih u kolektivnu tužbu ne može se provesti na temelju kriterija koji proturječe objektivnom standardu prosječnog potrošača. Stoga nije moguće uspostaviti podskupine potrošača na temelju činjenice da između njih postoje razlike u znanju, dobi ili profesiji (ako nastupaju za potrebe izvan svojeg obrta ili profesije). Također, korišteni načini ugovaranja mogu biti razlikovni element samo ako on stvarno utječe na pojam prosječnog potrošača koji je sklopio ugovor posebne vrste. Ako vrsta sklopljenog ugovora ne utječe na sposobnost potrošača da razumije konkretne posljedice korištenja „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi”, vrsta ugovora ne može biti kriterij za razlikovanje nekih skupina potrošača od svih drugih potrošača.
88. Zadnje pitanje koje sud koji je uputio zahtjev otvara odnosi se na relevantnost proteka vremena za primjenu pojma prosječnog potrošača.
89. Točno je da se svijest s vremenom mijenja. Tijekom rasprave prisjetili smo se Heraklitove starogrčke doktrine stalne mijene prema kojoj se „sve mijenja i ništa ne miruje”(61).
90. S obzirom na to, pojam prosječnog potrošača, kako je Komisija istaknula na raspravi, mora imati određenu stabilnost kako bi jamčio pravnu sigurnost. Opći razvoj svijesti kroz vrijeme nije sam po sebi dovoljan dokaz toga da prosječan potrošač drukčije razumije spornu ugovornu odredbu. Mora se dokazati je li nastupio konkretan događaj koji je osjetno promijenio svijest prosječnog potrošača o „odredbama o najnižoj kamatnoj stopi”. U tom pogledu posebno relevantna može biti promjena zakonodavnog okvira ili objava značajne presude.
91. U predmetnom slučaju, protek vremena od trenutka sklapanja spornih ugovora do pada kamatnih stopa ne čini se relevantnim ili dovoljnim da bi utjecao na pojam prosječnog potrošača. Kako je španjolska vlada navela na raspravi, prosječan potrošač 2010. (prije nego što su kamatne stope snažno pale) nije imao više znanja o „odredbama o najnižoj kamatnoj stopi” od prosječnog potrošača u 2000. Naime, prije nego što je oštar pad kamatnih stopa doveo do primjene tih odredbi, njihovo puko postojanje nije imalo nikakvog praktičnog učinka.
92. Stoga mi se čini da se ne treba toliko baviti pitanjem proteka vremena koliko pitanjem treba li prema prosječnom potrošaču koji je sklopio ugovor o zajmu nakon 2009. ili 2010. postupati drukčije nego prema potrošaču koji je ugovor o zajmu sklopio prije tog datuma. U tom je pogledu na nacionalnom sudu da utvrdi je li pad kamatnih stopa doveo do podizanja svijesti o „odredbama o najnižoj kamatnoj stopi” i jesu li financijske institucije promijenile svoje prakse i poštovale zahtjeve transparentnosti. Na nacionalnom je sudu i da ispita jesu li potrošači imali nejasnu predodžbu o zakonitosti tih odredbi prije nego što su one utvrđene u sudskom postupku. Taj sud može ispitati i je li njegova presuda od 9. svibnja 2013., u kojoj je utvrdio da su „odredbe o najnižoj kamatnoj stopi” u načelu zakonite, ali netransparentne i nepoštene, ikako utjecala na tu predodžbu od tog datuma. U konačnici je na nacionalnom sudu da to sve utvrdi.
93. S obzirom na ta razmatranja, smatram da je apstraktni nadzor transparentnosti sa stajališta prosječnog potrošača u skladu s člankom 4. stavkom 2. i člankom 7. stavkom 3. Direktive 93/13. Prosječan potrošač je objektivan standard u odnosu na standardne ugovorne odredbe, neovisno o karakteristikama ili broju uključenih potrošača. Činjenica da kolektivna tužba podnesena u predmetnom slučaju obuhvaća znatan broj financijskih institucija, velik broj različitih ugovora i potrošača te da su se sporne odredbe unosile u ugovore tijekom dugog razdoblja sama po sebi ne utječe na pojam prosječnog potrošača.
V. Zaključak
94. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 4. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima, u dijelu u kojem se njime zahtijeva razmatranje svih popratnih okolnosti sklapanja ugovora, i članak 7. stavak 3. te direktive, u dijelu u kojem govori o sličnim ugovornim odredbama,
treba tumačiti na način da omogućuju nacionalnom sudu da provede apstraktnu ocjenu transparentnosti ugovornih odredbi u kontekstu kolektivne tužbe koja je podnesena protiv znatnog broja financijskih institucija te se odnosi na velik broj ugovora. Kako bi proveo tu ocjenu, nacionalni sud mora standardne ugovorne i predugovorne prakse svake pojedine financijske institucije protiv koje je tužba podnesena ispitati s obzirom na objektivan standard prosječnog potrošača koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.
2. Članak 4. stavak 2. i članak 7. stavak 3. Direktive 93/13
treba tumačiti na način da im se ne protivi apstraktni nadzor transparentnosti sa stajališta prosječnog potrošača. Prosječan potrošač je objektivan standard u odnosu na standardne ugovorne odredbe, neovisno o karakteristikama ili broju uključenih potrošača. Činjenica da kolektivna tužba podnesena u predmetnom slučaju obuhvaća znatan broj financijskih institucija, velik broj različitih ugovora i potrošača te da su se sporne odredbe unosile u ugovore tijekom dugog razdoblja sama po sebi ne utječe na pojam prosječnog potrošača.