PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
28. rujna 2016.(*)
„Žig Europske unije – Postupak za proglašavanje žiga ništavim – Verbalni žig Europske unije FITNESS – Apsolutni razlozi za odbijanje – Nepostojanje razlikovnog karaktera – Opisni karakter – Članak 7. stavak 1. točke (b) i (c), članak 52. stavak 1 točka (a) i članak 76. Uredbe (EZ) br. 207/2009 – Pravilo 37. točka (b) podtočka iv. i pravilo 50. stavak 1. Uredbe br. 2868/95 – Podnošenje dokaza prvi put pred žalbenim vijećem”
U predmetu T‑476/15,
European Food SA, sa sjedištem u Drăgăneștiju (Rumunjska), koji zastupa I. Speciac, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa D. Walicka, u svojstvu agenta,
tuženika,
druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest
Société des produits Nestlé SA, sa sjedištem u Veveyu, Švicarska, koji zastupaju A. Jaeger‑Lenz, A. Lambrecht i S. Cobet‑Nüse, odvjetnici,
povodom tužbe podnesene protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 19. lipnja 2015. (predmet R 2542/2013‑4), u vezi s postupkom za proglašavanje žiga ništavim između društava European Food i Société des produits Nestlé,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu, tijekom vijećanja: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, A. M. Collins (izvjestitelj) i V. Valančius, suci,
tajnik: E. Coulon,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 19. kolovoza 2015.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu EUIPO‑a podnesen tajništvu Općeg suda 27. studenoga 2015.,
uzimajući u obzir intervenijentov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 26. studenoga 2015.,
uzimajući u obzir da glavne stranke nisu podnijele zahtjev za određivanje rasprave u roku od tri tjedna od kada su stranke obaviještene o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je odlučio, primjenom članka 106. stavka 3. svojeg Poslovnika, odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Intervenijent Société des produits Nestlé SA podnio je 20. studenoga 2001. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.).
2 Žig za koji je zatražena registracija verbalni je znak FITNESS.
3 Proizvodi za koje je zatražena registracija potpadaju pod razrede 29., 30. i 32. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, a koji, za svaki od razreda, odgovaraju sljedećem opisu:
– razred 29.: „Mlijeko, vrhnje, maslac, sir, jogurt i ostali prehrambeni proizvodi na bazi mlijeka, nadomjestci mliječnih proizvoda, jaja, želei, voće, povrće, proteinski pripravci za prehranu ljudi”;
– razred 30.: „Žitarice i pripravci od žitarica; žitarice spremne za konzumaciju; žitarice za doručak; prehrambeni proizvodi na bazi riže ili brašna”;
– razred 32.: „Negazirane vode, gazirane vode ili vode s dodanim ugljikovim dioksidom, izvorske vode, mineralne vode, aromatizirane vode, voćni napitci, voćni sokovi, nektari, limunade, sode i ostala bezalkoholna pića, sirupi i ostali pripravci za pripravu pića”.
4 Žig za koji je podnesena prijava registriran je 30. svibnja 2005. kao žig Europske unije, pod brojem 2470326, za proizvode iz točke 3. ove presude (u daljnjem tekstu: osporavani žig).
5 Tužitelj European Food SA podnio je 2. rujna 2011. zahtjev za proglašavanje osporavanog žiga ništavim na temelju članka 52. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkama (b) i (c) te uredbe.
6 Odjel za poništaje odbio je 18. listopada 2013. u cijelosti zahtjev za proglašavanje žiga ništavim.
7 Tužitelj je 16. prosinca 2013. podnio EUIPO‑u žalbu protiv odluke Odjela za poništaje.
8 Četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a odlukom od 19. lipnja 2015. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) odbilo je žalbu.
9 Žalbeno vijeće utvrdilo je, u okviru postupka za proglašavanje žiga ništavim, da je teret dokazivanja da osporavani žig nema razlikovni karakter ili da je opisan u smislu članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) Uredbe br. 207/2009 na stranci koja zahtijeva proglašavanje ništavosti. Dodao je da je relevantan datum na koji su dokazi morali biti podneseni datum podnošenja prijave osporavanog žiga, odnosno 20. studenoga 2001. Usto, prema njegovu mišljenju, budući da je riječ o jeftinim proizvodima široke potrošnje, relevantna javnost ima niži stupanj pozornosti od prosječnog.
10 Glede navodnog opisnog karaktera, žalbeno vijeće utvrdilo je da je većina dokaza podnesenih pred Odjelom za poništaje iz razdoblja nakon relevantnog datuma ili se odnosila na državno područje Rumunjske prije njezina pristupanja Europskoj uniji. Glede kopija iz rječnika vezano za pojam „fitness”, utvrdilo je da taj pojam 2001. s gledišta potrošača nije označavao bitnu karakteristiku odnosnih proizvoda. Ocijenilo je da je za odnosne proizvode navedeni pojam sugestivan i da je njihovo prizivanje nejasno. Stoga, prema njegovu mišljenju, dokazi podneseni pred Odjel za poništaje nisu bili dovoljni da bi se utvrdio opisni karakter osporavanog žiga.
11 Nadalje, žalbeno vijeće niz dokaza koji su bili prvi put pred njim podneseni odbilo je kao zakašnjele, ne uzimajući ih u obzir. S tim u svezi, primijenilo je po analogiji pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1995., L 303, str. 1.) (posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), u vezi s pravilom 37. točkom (b) podtočkom iv. tog propisa.
12 Žalbeno vijeće također je utvrdilo da se pojmom „fitness”, s obzirom na to da je po svojem sadržaju sugestivan i dvoznačan, proizvode na koje se odnosi osporavani žig može označiti kao intervenijentove proizvode i na taj ih način razlikovati od proizvoda drugih poduzetnika. Stoga je utvrdilo da tužitelj nije dokazao nepostojanje razlikovnog karaktera tog žiga.
Zahtjevi stranaka
13 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– podredno, preinači pobijanu odluku i poništi osporavani žig;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova.
14 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– tužbu djelomično odbaci kao nedopuštenu i djelomično odbije kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
15 Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:
– tužbu odbaci kao nedopuštenu odnosno da je podredno odbije kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
16 Sukladno odredbama članka 173. stavka 3. Poslovnika Općeg suda, intervenijent iz stavaka 1. i 2. ima ista postupovna prava kao i glavne stranke. Intervenijent može podupirati zahtjev glavne stranke te može postaviti vlastiti zahtjev i razloge neovisno o glavnim strankama.
17 Intervenijent osporava formalnu dopuštenost tužbe, pozivajući se na povredu članka 177. Poslovnika. Tužitelj, naime, nije dostavio dokaz svojeg pravnog postojanja ni punomoć danu svojim odvjetnicima.
18 Glede dokaza pravnog postojanja, dovoljno je utvrditi da je tužitelj u tužbi podnio izvadak iz sudskog registra, kao što to zahtijeva članak 177. stavak 4. Poslovnika. Naime, suprotno intervenijentovim tvrdnjama, tom se odredbom ne zahtijeva da izvadak mora sadržavati više navoda.
19 Glede punomoći, treba navesti, kao prvo, da članak 51. stavak 3. Poslovnika, koji je primjenjiv u ovom slučaju, za razliku od članka 44. stavka 5. točke (b) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., više ne zahtijeva dokaz da je odvjetnika opunomoćila za to ovlaštena osoba. Kao drugo, valja navesti da je, suprotno intervenijentovim tvrdnjama, u punomoći poimence određena osoba koja je potpisala tužbu u svojstvu odvjetnika, odnosno I. Speciac. Kao treće, glede činjenice da tužitelj nije ažurirao popis priloga kako bi sadržavao punomoć, dovoljno je navesti da moguća povreda točke 97. Praktičnih pravila za provedbu Poslovnika Općeg suda (SL 2015., L 152, str. 1.) ne znači da je tužba nedopuštena. Kao četvrto, suprotno intervenijentovim tvrdnjama, iz Poslovnika ne proizlazi da dokaz o punomoći odvjetniku koji je potpisao tužbu mora biti sastavljen prije podnošenja te tužbe. Naprotiv, budući da je na temelju članka 51. stavka 4. Poslovnika moguće otkloniti tu nepravilnost, ništa se ne protivi tomu da se dokument koji potvrđuje postojanje punomoći sastavi nakon podnošenja tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 2015., KSR/OHIM – Lampenwelt (Moon), T‑374/13, neobjavljenu, EU:T:2015:69, t. 11. do 13.).
20 S obzirom na prethodno navedeno, intervenijentove argumente glede formalne nedopuštenosti tužbe valja odbiti.
Meritum
21 Tužitelj u potporu tužbi ističe tri tužbena razloga, koji se odnose, prvi, na odbijanje uzimanja u obzir dokaza podnesenih prvi put pred žalbenim vijećem, drugi, na opisni karakter osporavanog žiga i, treći, na nepostojanje razlikovnog karaktera navedenog žiga.
Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na odbijanje uzimanja u obzir dokaza podnesenih prvi put pred žalbenim vijećem
– Argumenti stranaka
22 Svojim prvim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je EUIPO, odbivši uzeti u obzir dokaze podnesene prvi put pred žalbenim vijećem, povrijedio članak 76. Uredbe br. 207/2009 u vezi s pravilom 37. točkom (b) podtočkom iv. i pravilom 50. stavkom 1. Uredbe br. 2868/95.
23 Kao prvo, tužitelj tvrdi da, na temelju članka 76. Uredbe br. 207/2009, u predmetima koji se odnose na apsolutne razloge ništavosti EUIPO ima obvezu po službenoj dužnosti ispitati činjenice. Prema njegovu mišljenju, u ovom slučaju EUIPO ne samo da je propustio obaviti po službenoj dužnosti to ispitivanje nego je također neopravdano odbio uzeti u obzir dokaze koje je tužitelj podnio.
24 Kao drugo, tužitelj navodi da pravilo 37. točka (b) podtočka iv. Uredbe br. 2868/95 ne sprječava podnositelja zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim da podnese dodatne dokaze pred žalbenim vijećem.
25 Kao treće, tužitelj tvrdi da iz teksta pravila 50. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 2868/95 jasno proizlazi da se ta odredba odnosi na postupak povodom prigovora. Podredno, čak i ako je ta odredba primjenjiva u ovom slučaju, smatra da je EUIPO trebao uzeti u obzir predmetne dokaze jer su upotpunjavali one koji su bili ranije dostavljeni Odjelu za poništaje.
26 Prema EUIPO‑u, pravilo 50, stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 navodi da žalbeno vijeće ograničava ispitivanje na činjenice i dokaze koji su podneseni u rokovima utvrđenima u prvostupanjskom postupku. Na temelju te odredbe, žalbeno vijeće ima diskrecijsku ovlast odlučiti treba li uzeti u obzir činjenice i nove ili dodatne dokaze koji nisu bili podneseni u rokovima koje je odredio ili naveo Odjel za prigovore.
27 EUIPO ističe, nadalje, da pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 ne predstavlja odstupanje od članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, na temelju kojeg ima diskrecijsku ovlast da prihvati ili odbije dokaze koji nisu bili pravodobno podneseni. Stranke stoga nemaju bezuvjetno pravo na to da EUIPO uzima u obzir nepravodobno podnesene činjenice i dokaze.
28 U ovom je slučaju žalbeno vijeće ocijenilo, primijenivši svoju diskrecijsku ovlast, da se dokazi podneseni izvan roka iz pravila 37. točke (b) podtočke iv. Uredbe br. 2868/95 ne mogu uzeti u obzir. S tim u svezi, EUIPO navodi da je riječ o prvim podnesenim dokazima u svezi s relevantnim datumom, odnosno datumom podnošenja prijave za registraciju. Nadalje, tvrdi da je tužitelj, s obzirom na to da za pokretanje postupka za proglašavanje ništavosti nije određen rok, imao vremena da prikupi relevantne dokaze i dostavi ih Odjelu za poništaje. Dodaje da tužitelj nije naveo razlog zbog kojeg bi se predmetni dokazi mogli podnijeti samo tijekom postupka pred žalbenim vijećem.
29 Naposljetku, EUIPO ističe da u okviru postupka za proglašavanje ništavosti, čak i kad se on odnosi na apsolutne razloge ništavosti, nije obvezan po službenoj dužnosti ispitati činjenice.
30 Intervenijent najprije navodi da pravilo 37. točka (b) podtočka iv. Uredbe br. 2868/95 nameće podnositelju zahtjeva za proglašavanje ništavosti da podnese istaknute dokaze u prilog razlozima ništavosti već prilikom podnošenja prvotnog zahtjeva za proglašavanje ništavosti. Nadalje, tvrdi da se obveza EUIPO‑a da po službenoj dužnosti ispita činjenice, u skladu s člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009, primjenjuje na postupak registracije, a ne na postupak za proglašavanje ništavosti. Naposljetku, smatra da se žalbeno vijeće pravilno pozvalo na diskrecijsku ovlast koja mu je dodijeljena člankom 76. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009 i pravilom 50. stavkom 1. trećim podstavkom Uredbe br. 2868/95 kako bi odbilo predmetne nepravodobno podnesene dokaze.
– Ocjena Općeg suda
31 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, apsolutni razlozi za odbijanje registracije navedeni u članku 7. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 imaju za cilj opći interes (vidjeti u tom smislu presude od 6. ožujka 2014., Pi‑Design i dr./Yoshida Metal Industry, C‑337/12 P do C‑340/12 P, neobjavljenu, EU:C:2014:129, t. 44. i od 29. travnja 2004., Henkel/OHIM, C‑456/01 P i C457/01 P, EU:C:2004:258, t. 45.). Nadalje, opći interes, na kojem se temelji svaki od tih razloga za odbijanje, može ili čak mora odražavati različita utvrđenja, u skladu s odnosnim razlogom za odbijanje (presuda od 29. travnja 2004., Henkel/OHIM, C‑456/01 P i C‑457/01 P, EU:C:2004:258, t. 46.).
32 Članak 7. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 207/2009 ima za cilj opći interes jamčenja potrošaču istovjetnosti podrijetla proizvoda ili usluge koje označava žig, što mu omogućuje razlikovanje tog proizvoda od proizvoda ili usluga drugog podrijetla a da pritom ne dođe u moguću zabludu (vidjeti u tom smislu presude od 29. travnja 2004., Henkel/OHIM, C‑456/01 P i C‑457/01 P, EU:C:2004:258, t. 48. i od 14. srpnja 2014., NIIT Insurance Technologies/OHIM (SUBSCRIBE), T‑404/13, neobjavljenu, EU:T:2014:645, t. 57.).
33 Članak 7. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 207/2009 ima za cilj osigurati da se opisnim znakovima jedne ili nekoliko karakteristika proizvoda ili usluga za koje se zahtijeva registracija žiga mogu slobodno koristiti svi gospodarski subjekti koji nude takve proizvode ili usluge (presude od 10. srpnja 2014., BSH/OHIM, C‑126/13 P, neobjavljena, EU:C:2014:2065, t. 19.; od 12. travnja 2011., Euro‑Information/OHIM (EURO AUTOMATIC PAYMENT), T‑28/10, EU:T:2011:158, t. 44. i od 12. travnja 2016., Choice/EUIPO (Choice chocolate & ice cream), T‑361/15, neobjavljena, EU:T:2016:214, t. 13.). Naime, registracija opisnog znaka kao žiga nije spojiva sa sustavom nenarušenog tržišnog natjecanja, među ostalim, zato što bi se njome mogla stvoriti nezakonita konkurentska prednost u korist samo jednog gospodarskog subjekta.
34 Glede relativnih razloga za odbijanje predviđenih u članku 8. Uredbe br. 207/2009, iz strukture Uredbe i teksta te odredbe proizlazi da se njome žele urediti mogući sukobi između žiga čija se registracija zahtijeva i prava nositelja ranijeg žiga, primjerice, kada su žigovi i proizvodi o kojima je riječ istovjetni ili slični te kada postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu. Stoga je interes čija se zaštita može osigurati na temelju navedenog članka ponajprije privatne naravi, čak i ako se njime istodobno štiti i određeni javni interes, kao što je to izbjegavanje vjerojatnosti dovođenja potrošača u zabludu.
35 Ta utvrđenja imaju četiri posljedice navedene u nastavku.
36 Kao prvo, iako treće osobe mogu podnositi pisana očitovanja EUIPO‑u u svezi s razlozima zbog kojih je trebalo po službenoj dužnosti odbiti registraciju žiga sukladno članku 7. Uredbe br. 207/2009, članak 40. te uredbe navodi da one ne stječu svojstvo stranke u postupku pred EUIPO‑om. Suprotno tomu, iz članaka 41. i 42. te uredbe proizlazi da podnositelj prijave za sporni žig i nositelj ranijeg žiga koji je podnio prigovor imaju svojstvo stranaka u postupku povodom prigovora.
37 Sudskom je praksom potvrđeno da je postupak povodom prigovora postupak inter partes (vidjeti u tom smislu presude od 22. lipnja 2004., Ruiz‑Picasso i dr./OHIM – DaimlerChrysler (PICARO), T‑185/02, EU:T:2004:189, t. 31. i od 4. veljače 2013., Marszałkowski/OHIM – Mar‑Ko Fleischwaren (WALICHNOWY MARKO), T‑159/11, neobjavljenu, EU:T:2013:56, t. 48.), iz čega proizlazi nužnost punog poštovanja načela kontradiktornosti i jednakosti oružja između stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2006., DEF‑TEC Defense Technology/OHIM – Defense Technology (FIRST DEFENSE AEROSOL PEPPER PROJECTOR), T‑6/05, EU:T:2006:241, t. 43.). Valja podsjetiti da u takvom postupku prednost dodijeljena jednoj od stranaka predstavlja nepogodnost za drugu, zbog čega EUIPO mora osigurati svoju nepristranost prema svakoj od njih (presuda od 12. prosinca 2007., K & L Ruppert Stiftung/OHIM – Lopes de Almeida Cunha i dr. (CORPO livre), T‑86/05, EU:T:2007:379, t. 21.).
38 Kao drugo, ne dovodeći u pitanje članak 75. Uredbe br. 207/2009, prema kojem se EUIPO‑ove odluke mogu temeljiti samo na razlozima o kojima su stranke imale priliku zauzeti stajalište, EUIPO ispituje apsolutne razloge za odbijanje registracije po službenoj dužnosti. S obzirom na načelo funkcionalnog kontinuiteta EUIPO‑a, žalbena vijeća nadležna su za nastavak ispitivanja prijedloga za registraciju uzimajući u obzir sve apsolutne razloge za odbijanje iz članka 7. navedene uredbe a da pritom nisu ograničena obrazloženjem ispitivača. Ona stoga mogu po službenoj dužnosti iznijeti nove apsolutne razloge za odbijanje registracije (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 1999., Procter & Gamble/OHIM (BABY‑DRY), T‑163/98, EU:T:1999:145, t. 38. i 43. i od 16. veljače 2000., Procter & Gamble/OHIM (Oblik sapuna), T‑122/99, EU:T:2000:39, t. 26. do 28.), uz poštovanje prava na obranu.
39 Međutim, iz članka 8. i članka 76. stavka 1. in fine Uredbe br. 207/2009 proizlazi da se relativni razlozi za odbijanje ispituju samo po prigovoru nositelja ranijeg žiga te ih EUIPO ne može iznijeti po službenoj dužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2003., Henkel/OHIM – LHS (UK) (KLEENCARE), T‑308/01, EU:T:2003:241, t. 32.).
40 Kao treće, u skladu s člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009, ispitivači i, prema potrebi, žalbena vijeća EUIPO‑a moraju prilikom ispitivanja apsolutnih razloga za odbijanje po službenoj dužnosti ispitati činjenice radi utvrđivanja je li žig za čiju je registraciju podnesena prijava obuhvaćen jednim od razloga za odbijanje registracije iz članka 7. navedene uredbe. Iz toga slijedi da su nadležna tijela EUIPO‑a dužna po službenoj dužnosti ispitati relevantne činjenice koje bi ih mogle navesti na primjenu apsolutnog razloga za odbijanje i da svoje odluke mogu utemeljiti na činjenicama koje podnositelj prijave nije naveo (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2013., Fürstlich Castell'sches Domänenamt/OHIM – Castel Frères (CASTEL), T‑320/10, EU:T:2013:424, t. 26. i navedenu sudsku praksu i rješenje od 23. studenoga 2015., Actega Terra/OHIM – Heidelberger Druckmaschinen (FoodSafe), T‑766/14, neobjavljeno, EU:T:2015:913, t. 31.).
41 Međutim, kada je riječ o postupku koji se odnosi na relativni razlog za odbijanje, EUIPO može temeljiti svoju odluku samo na činjenicama i dokazima koje su podnijele stranke (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2003., KLEENCARE, T‑308/01, EU:T:2003:241, t. 32.). Međutim, ograničenje činjenične osnove ispitivanja koje je provelo žalbeno vijeće ne isključuje da ono uzme u obzir općepoznate činjenice, odnosno činjenice koje mogu biti poznate svakoj osobi ili koje je moguće saznati iz općenito dostupnih izvora (presuda od 1. lipnja 2016., Wolf Oil/EUIPO – SCT Lubricants (CHEMPIOIL), T‑34/15, neobjavljena, EU:T:2016:330, t. 64.). Usto, u skladu s pravilom 50. stavkom 1. trećim podstavkom Uredbe br. 2868/95, ako je žalba uložena protiv odluke Odjela za prigovore, žalbeno vijeće ograničava svoje ispitivanje žalbe na činjenice i dokaze podnesene u roku koji odredi Odjel za prigovore u skladu s Uredbom i tim pravilima, osim ako žalbeno vijeće smatra da se u obzir trebaju uzeti dodatne i dopunske činjenice i dokazi u skladu s člankom 76. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009 (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul, C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 44., 48. i 64.).
42 Naime, u presudi od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul (C‑29/05 P, EU:C:2007:162), koja se odnosi na postupak povodom prigovora, a ne na zahtjev za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnog razloga ništavosti, Sud je utvrdio da žalbeno vijeće nije bilo dužno uzeti u obzir činjenice i dokaze koje je stranka koja je podnijela prigovor prvi put podnijela u stadiju žalbe pred žalbenim vijećem. To je rješenje u skladu s pravilom 50. stavkom 1. trećim podstavkom Uredbe br. 2868/95, koje je uvedeno Uredbom Komisije (EZ) br. 1041/2005 od 29. lipnja 2005. o izmjeni Uredbe br. 2868/95 (SL 2005., L 172, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 153.) i primijenjeno na odluku žalbenog vijeća donesenu u postupku povodom prigovora prije izmjene navedenog pravila.
43 Kao četvrto, valja podsjetiti da uređenje Uredbe br. 207/2009 predviđa nadzor koji prethodi registraciji u okviru ispitivanja ex parte za apsolutne razloge za odbijanje i postupak povodom prigovora inter partes za relativne razloge za odbijanje (vidjeti gore) te nadzor a posteriori u okviru postupka za proglašavanje ništavosti za apsolutne i relativne razloge za odbijanje.
44 Ovaj se spor odnosi na zahtjev za proglašavanje ništavosti iz apsolutnih razloga za odbijanje, podnesen na temelju članka 52. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 1. točkama (b) i (c). Opći sud stoga mora ispitati treba li se taj postupak temeljiti na postupku ispitivanja apsolutnih razloga za odbijanje prijave za registraciju ili na postupku povodom prigovora zbog relativnih razloga za odbijanje, posebice glede pitanja vezanih za dokaze. U tom je smislu, s jedne strane, korisno navesti da se članak 52. stavak 1. točka (a) navedene uredbe izričito poziva na članak 7. te uredbe. S druge strane, ne može se zanemariti da je člankom 52. stavkom 1. te uredbe propisano da se postupak za proglašavanje ništavosti pokreće na zahtjev stranke, kao i postupak povodom prigovora.
45 Prvi tužbeni razlog treba ispitati s obzirom na ta razmatranja. U tu svrhu treba napomenuti da je žalbeno vijeće u točkama 40. i 41. pobijane odluke utvrdilo da su predmetni dokazi prvi put podneseni pred njim te su stoga podneseni nepravodobno. U tom kontekstu, žalbeno je vijeće izvršavajući svoju diskrecijsku ovlast odlučilo ne uzeti u obzir te dokaze.
46 Kao prvo, kao što je to upozoreno u točki 40. ove presude, iz članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da prilikom ispitivanja apsolutnih razloga za odbijanje žalbena vijeća OHIM‑a po službenoj dužnosti moraju ispitati okolnosti kako bi utvrdila je li žig za koji je zatražena registracija obuhvaćen nekim od razloga za odbijanje registracije iz članka 7. te uredbe.
47 Međutim, EUIPO‑u se u okviru postupka za proglašavanje žiga ništavim ne može naložiti da ponovno po službenoj dužnosti ispita relevantne činjenice na temelju kojih bi mogao primijeniti apsolutne razloge za odbijanje, a koje je ispitivač ispitao. Iz odredaba članaka 52. i 55. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da se žig Europske unije smatra valjanim sve dok ga EUIPO nakon provedenog postupka za proglašavanje žiga ništavim ne proglasi ništavim. Stoga vrijedi pretpostavka njegove valjanosti, što je logična posljedica nadzora koji EUIPO provodi u okviru ispitivanja prijave za registraciju (presuda od 13. rujna 2013., CASTEL, T‑320/10, EU:T:2013:424, t. 27. i rješenje od 23. studenoga 2015., FoodSafe, T‑766/14, neobjavljeno, EU:T:2015:913, t. 32.).
48 Ta pretpostavka valjanosti ograničava obvezu EUIPO‑a iz članka 76. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 da po službenoj dužnosti ispita relevantne okolnosti koje ga mogu navesti da primijeni apsolutne razloge za odbijanje na ispitivanje prijave žiga Europske unije koje provode ispitivači, odnosno, kada je podnesena žalba, žalbena vijeća u postupku registracije navedenog žiga. Budući da u okviru postupka za proglašavanje žiga ništavim vrijedi pretpostavka valjanosti registriranog žiga Europske unije, na osobi koja je podnijela zahtjev za proglašavanje žiga ništavim jest da pred EUIPO‑om navede konkretne dokaze koji bi doveli u pitanje njegovu valjanost (presuda od 13. rujna 2013., CASTEL, T‑320/10, EU:T:2013:424, t. 28. i rješenje od 23. studenoga 2015., FoodSafe, T‑766/14, neobjavljeno, EU:T:2015:913, t. 33.).
49 Iz prethodno navedenog proizlazi da, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, žalbeno vijeće u okviru postupka za proglašavanje ništavosti nije bilo dužno po službenoj dužnosti ispitati relevantne činjenice koje su ga mogle navesti na primjenu apsolutnih razloga za odbijanje iz članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) Uredbe br. 207/2009.
50 Kao drugo, unatoč nepostojanju obveze ispitivanja po službenoj dužnosti činjenica u ovom predmetu, treba ispitati je li žalbeno vijeće moglo smatrati da su dokazi koje je tužitelj prvi put pred njim podnio podneseni nepravodobno, kao što t o tvrdi EUIPO.
51 S tim u svezi, valja podsjetiti da, na temelju članka 76. stavka 2. Uredbe br. 207/2009, EUIPO ne mora uzeti u obzir činjenice na koje se stranke nisu pozvale ili dokaze koje nisu pravodobno podnijele.
52 Iz toga proizlazi da EUIPO ima diskrecijsku ovlast da uzme u obzir pojedine dokaze samo onda kada su bili podneseni nepravodobno. Nasuprot tomu, kada su ti dokazi podneseni pravodobno, ta odredba ne dodjeljuje nikakvu diskrecijsku ovlast EUIPO‑u da ih ne uzme u obzir (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul, C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 41. do 43. i 63.).
53 Stoga treba utvrditi treba li, zbog razloga navedenih u točkama 36., 38., 40. i 43. ove presude, za dokaze podnesene prvi put pred žalbenim vijećem u svrhu postupka za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnog razloga smatrati da nisu podneseni pravodobno te da su stoga zakašnjeli (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2007., OHIM/Kaul, C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 49.).
54 Glede postojanja roka za podnošenje dokaza, EUIPO se poziva na pravilo 37. točku (b) podtočku iv. Uredbe br. 2868/95, u skladu s kojim zahtjev za proglašavanje ništavim žiga Europske unije podnesen pred njim sadržava, u odnosu na razloge na kojima se temelji zahtjev, činjenice, dokaze i očitovanja podnesene u prilog zahtjevu.
55 Suprotno EUIPO‑ovim tvrdnjama, iz pravila 37. točke (b) podtočke iv. Uredbe br. 2868/95 nipošto ne proizlazi da je žalbeno vijeće dužno smatrati zakašnjelima dokaze koji nisu podneseni pred Odjelom za poništaje. Naime, navedeno pravilo samo pojašnjava da zahtjev za proglašavanje ništavosti mora uključivati dokaze na kojima se temelji. Iz toga slijedi da ne znači da svaki dokaz podnesen nakon podnošenja zahtjeva za proglašavanje ništavosti, bilo pred Odjelom za poništaje bilo pred žalbenim vijećem, treba smatrati zakašnjelim.
56 Štoviše, valja utvrditi da Uredba br. 207/2009 i Uredba br. 2868/95 ne sadržavaju nijednu odredbu kojom se određuje rok za podnošenje dokaza u okviru zahtjeva za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnog razloga za odbijanje, za razliku od pojedinih odredaba kojima se uređuju rokovi, kao i posljedice njihova nepoštovanja, primjenjivi na postupke povodom prigovora (pravilo 19. stavak 1., pravilo 20. stavak 1. i pravilo 22. stavak 2. Uredbe br. 2868/95; vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., New Yorker SHK Jeans/OHIM, C‑621/11 P, EU:C:2013:484, t. 25. do 28.), postupke opoziva (pravilo 40. stavak 5. te uredbe; vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2013., Centrotherm Systemtechnik/OHIM i centrotherm Clean Solutions, C‑610/11 P, EU:C:2013:593, t. 80. do 82.) i postupke za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnih razloga (pravilo 40. stavak 6. navedene uredbe; vidjeti u tom smislu presudu od 18. studenoga 2015., Menelaus/OHIM – Garcia Mahiques (VIGOR), T‑361/13, EU:T:2015:859, t. 51. i 52. (neobjavljene)).
57 Nadalje, valja podsjetiti da postoji funkcionalni kontinuitet između tijela EUIPO‑a koja odlučuju u prvom stupnju, kao što su ispitivač, odjeli za prigovore i odjeli za poništaje, s jedne strane, i žalbenih vijeća, s druge strane (vidjeti u tom smislu presude od 23. rujna 2003., KLEENCARE, T‑308/01, EU:T:2003:241, t. 25. i od 11. srpnja 2006., Caviar Anzali/OHIM – Novomarket (Asetra), T‑252/04, EU:T:2006:199, t. 30.).
58 S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da članak 76. Uredbe br. 207/2009 u vezi s pravilom 37. točkom (b) podtočkom iv. Uredbe br. 2868/95 ne podrazumijeva da žalbeno vijeće mora dokaze podnesene prvi put pred njim u postupku za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnog razloga za odbijanje smatrati zakašnjelima.
59 Kao treće, EUIPO tvrdi da se pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 primjenjuje po analogiji u ovom slučaju.
60 S tim u svezi, treba utvrditi da se, uzimajući u obzir njegov tekst, pravilo 50. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2868/95 izričito odnosi na postupak povodom žalbe protiv odluke Odjela za prigovore, a ne na postupak povodom žalbe protiv odluke Odjela za poništaje zbog apsolutnog razloga za odbijanje
61 Štoviše, u skladu sa sudskom praksom, iako prvi podstavak pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95 uspostavlja načelo da se odredbe koje se odnose na postupke pred tijelom koje je donijelo pobijanu odluku primjenjuju mutatis mutandis na postupak povodom žalbe, treći podstavak te odredbe predstavlja posebno pravilo koje odstupa od tog načela. To posebno pravilo svojstveno je postupku povodom žalbe protiv odluke Odjela za prigovore i određuje uređenje pred žalbenim vijećem glede činjenica i dokaza podnesenih nakon isteka rokova određenih ili navedenih u prvom stupnju (presuda od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM, C‑120/12 P, EU:C:2013:638, t. 28.).
62 Kao što je to navedeno u točki 42. ove presude, to posebno pravilo uneseno je u Uredbu br. 2868/95 prilikom njezine izmjene Uredbom br. 1041/2005 kojom se, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 7., žele razjasniti pravne posljedice postupovnih nepravilnosti koje nastaju u tijeku postupaka povodom prigovora. To utvrđenje potvrđuje da posljedice kašnjenja, utvrđenog pri podnošenju dokaza pred Odjelom za prigovore, treba pred žalbenim vijećem utvrđivati na osnovi navedenog pravila (presuda od 3. listopada 2013., Rintisch/OHIM, C‑120/12 P, EU:C:2013:638, t. 30.).
63 Valja napomenuti da, kao i relativne razloge za odbijanje registracije u postupcima povodom prigovora, relativne razloge ništavosti EUIPO ispituje samo na zahtjev nositelja ranijeg žiga o kojem je riječ. Slijedom toga, za postupak za utvrđivanje ništavosti u svezi s relativnim razlogom ništavosti u načelu vrijede ista načela kao za postupak povodom prigovora (presuda od 25. svibnja 2005., TeleTech Holdings/OHIM – Teletech International (TELETECH GLOBAL VENTURES), T‑288/03, EU:T:2005:177, t. 65.).
64 Prvi tužbeni razlog odnosi se na postupak za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnih razloga za odbijanje, koji se razlikuju od relativnih razloga za odbijanje. Doduše, postupak za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnih razloga za odbijanje pokrenut je na zahtjev jedne od stranaka, na temelju članka 52. stavka 1. Uredbe br. 207/2009. Međutim, članak 52. stavak 1. točka (a) navedene uredbe upućuje izravno na razloge za odbijanje iz članka 7. te uredbe, koji, kao što je to navedeno u točkama 31. do 33. ove presude, imaju za cilj opći interes. Treba dodati da ta razmatranja glede općeg interesa koja proizlaze iz članka 7. te uredbe valja također uzeti u obzir u okviru postupka za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnih razloga za odbijanje (vidjeti u tom smislu rješenje od 30. travnja 2015., Castel Frères/OHIM, C‑622/13 P, neobjavljeno, EU:C:2015:297, t. 43. i 45.). Nadalje, valja podsjetiti da je predmet postupka za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnih razloga za odbijanje posebice omogućavanje EUIPO‑u da ponovno ispita valjanost registracije žiga i zauzme stajalište koje je, prema potrebi, morao zauzeti po službenoj dužnosti na temelju članka 37. odnosne uredbe (vidjeti u tom smislu rješenje od 30. travnja 2015., Castel Frères/OHIM, C‑622/13 P, neobjavljeno, EU:C:2015:297, t. 42.). Slijedom toga, primjena po analogiji pravila 50. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 2868/95 na postupak za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnih razloga u suprotnosti je s općim interesom koji se želi postići odredbama članka 7. Uredbe br. 207/2009.
65 Stoga ni tekst pravila 50. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 2868/95, koji odražava izričitu volju zakonodavca Unije, ni narav i svrha postupka za proglašavanje ništavosti zbog apsolutnih razloga za odbijanje ne omogućuju primjenu po analogiji navedenog pravila. EUIPO se stoga u predmetnom slučaju pogrešno pozvao na tu odredbu.
66 Iz prethodno navedenog proizlazi da je, s obzirom na to da se dokazi koje je tužitelj prvi put podnio pred žalbenim vijećem ne mogu uzeti u obzir zbog njihova zakašnjelog podnošenja, žalbeno vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava.
67 Valja, međutim, ispitati posljedice koje proizlaze iz te pogreške. U skladu s utvrđenom sudskom praksom, nepravilnost u postupku dovodi do poništenja cijele ili dijela odluke samo ako se utvrdi da bi, u nedostatku te nepravilnosti, pobijana odluka mogla imati drukčiji sadržaj (presude od 10. srpnja 2006., La Baronia de Turis/OHIM – Baron Philippe de Rothschild (LA BARONNIE), T‑323/03, EU:T:2006:197, t. 69. i od 11. srpnja 2006., Asetra, T‑252/04, EU:T:2006:199, t. 45.).
68 U ovom slučaju ne može se isključiti da bi dokazi koje je žalbeno vijeće neopravdano odbilo uzeti u obzir mogli biti takvi da bi se zbog njih promijenio sadržaj pobijane odluke, s obzirom na to da je riječ o prvim dokazima koji su podneseni u svezi s relevantnim datumom, odnosno datumom podnošenja prijave za registraciju (vidjeti točku 28. ove presude). S tim u svezi, nije na Općem sudu da umjesto EUIPO‑a provede ocjenu predmetnih dokaza (presude od 10. srpnja 2006., LA BARONNIE, T‑323/03, EU:T:2006:197, t. 70. i od 11. srpnja 2006., Asetra, T‑252/04, EU:T:2006:199, t. 46.).
69 Prvi tužbeni razlog zato valja prihvatiti i, slijedom toga, poništiti pobijanu odluku.
Drugi i treći tužbeni razlog, koji se temelje na opisnom karakteru i nedostatku razlikovnog karaktera, i druga točka tužbenog zahtjeva, koja se odnosi na preinaku pobijane odluke i poništenje osporavanog žiga
70 Kao što to proizlazi iz analize prvog tužbenog razloga, Opći sud ne treba ispitati drugi i treći tužbeni razlog, koji se odnose na navodni opisni karakter i navodno nepostojanje razlikovnog karaktera osporavanog žiga. Osim toga, budući da je prihvaćen zahtjev za poništavanje pobijane odluke, koji je istaknut kao glavni zahtjev, nije potrebno odlučivati o drugoj i trećoj točki tužbenog zahtjeva, koje se odnose na preinaku pobijane odluke i poništenje osporavanog žiga, a koje je tužitelj istaknuo podredno i čiju dopuštenost EUIPO djelomično osporava.
Troškovi
71 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da EUIPO nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova kao i tužiteljevih, sukladno njegovu zahtjevu.
72 Sukladno odredbama članka 138. stavka 3. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da intervenijent koji nije jedan od nabrojenih u stavcima 1. i 2. tog članka snosi vlastite troškove. U okolnostima ovog spora intervenijentu treba naložiti snošenje vlastitih troškova.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka četvrtog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 19. lipnja 2015. (predmet R 2542/2013‑4), u vezi s postupkom za proglašavanje žiga ništavim između društava European Food SA i Société des produits Nestlé SA.
2. EUIPO će snositi vlastite troškove i troškove društva European Food.
3. Société des produits Nestlé snosit će vlastite troškove.
Frimodt Nielsen | Collins | Valančius |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. rujna 2016.
Potpisi