PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
7. studenoga 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Sudjelovanje javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu – Dan od kojega počinju teći rokovi za podnošenje tužbe”
U predmetu C–280/18,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće, Grčka), odlukom od 21. ožujka 2018., koju je Sud zaprimio 24. travnja 2018., u postupku
Alain Flausch,
Andrea Bosco,
Estienne Roger Jean Pierre Albrespy,
Somateio „Syndesmos Iiton”,
Somateio „Elliniko Diktyo – Filoi tis Fysis”,
Somateio „Syllogos Prostasias kai Perithalpsis Agrias Zois – SPPAZ”
protiv
Ypourgos Perivallontos kai Energeias,
Ypourgos Oikonomikon,
Ypourgos Tourismou,
Ypourgos Naftilias kai Nisiotikis Politikis,
uz sudjelovanje:
105 Anonimi Touristiki kai Techniki Etaireia Ekmetallefsis Akiniton,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: J.-C. Bonichot (izvjestitelj), predsjednik vijeća, M. Safjan i L. Bay Larsen, suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: R. Schiano, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 27. ožujka 2019.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za A. Flauscha, A. Bosca, E. Albrespyja te Somateio „Syndesmos Iiton”, Somateio „Elliniko Diktyo – Filoi tis Fysis” i Somateio „Syllogos Prostasias kai Perithalpsis Agrias Zois – SPPAZ”, G. Dellis i A. Chasapopoulos, dikigoroi,
– za 105 Anonimi Touristiki kai Techniki Etaireia Ekmetallefsis Akiniton, G. Giannakourou i D. Valasis, dikigoroi,
– za vladu Helenske Republike, K. Georgiadis, G. Karipsiadis, A. Banos i G. Papadaki, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, G. Gattinara, M. Noll‑Ehlers, M. Konstantinidis i M. Patakia, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 23. svibnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 6. i 11. Direktive 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (SL 2012., L 26, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 27., str. 3.; u daljnjem tekstu: Direktiva POU).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Alaina Flauscha, Andrea Bosca i Estiennea Rogera Jeana Pierrea Albrespyja te Somateioa „Syndesmos Iiton”, Somateioa „Elliniko Diktyo – Filoi tis Fysis” i Somateioa „Syllogos Prostasias kai Perithalpsis Agrias Zois – SPPAZ”, s jedne strane, i Ypourgosa Perivallontos kai Energeias (ministar okoliša i energetike, Grčka), Ypourgosa Oikonomikon (ministar gospodarstva, Grčka), Ypourgosa Tourismou (ministar turizma, Grčka) i Ypourgosa Naftilias kai Nisiotikis Politikis (ministar pomorstva, Grčka), s druge strane, o zakonitosti akata o odobrenju izgradnje turističkog kompleksa na otoku Iosu (Grčka).
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 7. i 16. Direktive POU glase:
„(7) Odobrenje za provedbu projekt[a] za javne i privatne projekte koji bi mogli imati značajne učinke na okoliš trebalo bi izdati tek nakon što se provede procjena vjerojatnih značajnih učinaka tih projekata na okoliš. Ta se procjena mora provesti na temelju odgovarajućih informacija koje je dao nositelj projekta i koje mogu dopuniti vlasti ili javnost na koju se predmetni projekt može odnositi.
[…]
(16) Učinkovito sudjelovanje javnosti u donošenju odluka omogućava javnosti da izrazi, a donositelju odluke da uzme u obzir mišljenja i interese koji bi mogli biti značajni za te odluke i time povećava odgovornost i transparentnost procesa donošenja odluka i doprinosi svijesti javnosti o pitanjima okoliša i njezinoj podršci donesenim odlukama.”
4 Člankom 1. stavkom 2. te direktive propisuje se:
„Za potrebe ove Direktive:
[…]
(d) ‚javnost’ znači jedna ili nekoliko fizičkih ili pravnih osoba te, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom ili praksom, njihove udruge, organizacije ili skupine;
(e) ‚zainteresirana javnost’: javnost na koju utječu ili na koju će vjerojatno utjecati ili ima interes u postupcima donošenja odluka iz članka 2. stavka 2. Za potrebe ove definicije, za nevladine organizacije koje promoviraju zaštitu okoliša i koje ispunjavaju bilo koje zahtjeve u skladu s nacionalnim pravom smatra se da imaju interes;
[…]”
5 Člankom 2. stavkom 1. navedene direktive određuje se:
„Države članice usvajaju sve potrebne mjere kako bi se prije davanja odobrenja osiguralo da se projekti koji bi mogli imati značajne učinke na okoliš, između ostalog na temelju njihove prirode, veličine ili lokacije, podvrgnu obvezi ishođenja odobrenja za provedbu projekta i procjeni u pogledu njihovih učinaka. Ti su projekti utvrđeni u članku 4.”
6 Što se tiče sudjelovanja javnosti u odlučivanju, članak 6. stavci 2. do 5. Direktive POU glase kako slijedi:
„2. Javnost se obavješćuje o sljedećim podacima, putem javnih obavijesti ili drugih primjerenih sredstava, kao što su elektronički mediji ako su dostupni, u ranoj fazi postupaka donošenja odluka o okolišu iz članka 2. stavka 2., a najkasnije čim se informacije mogu razumno dostaviti:
(a) zahtjevu za odobrenje za provedbu projekta;
(b) činjenici da projekt podliježe postupku procjene utjecaja na okoliš i prema potrebi činjenici da se primjenjuje članak 7.;
(c) pojedinostima o nadležnim tijelima koja su odgovorna za donošenje odluke, tijelima od kojih se mogu dobiti relevantne informacije, tijelima kojima se mogu uputiti primjedbe i pitanja, te pojedinosti o vremenskim ograničenjima za slanje primjedbi i pitanja;
(d) vrsti mogućih odluka ili, ako postoji, nacrtu odluke;
(e) naznaci dostupnosti informacija koje se prikupljaju na temelju članka 5.;
(f) naznaci vremena, mjesta i načina kako će informacije biti dostupne;
(g) pojedinostima o postupcima sudjelovanja javnosti utvrđenima u skladu sa stavkom 5. ovog članka.
3. Države članice moraju osigurati da sljedeće informacije budu dostupne zainteresiranoj javnosti u razumnom roku:
(a) sve informacije koje se prikupljaju na temelju članka 5.;
(b) u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, glavna izvješća i savjeti izdani nadležnom tijelu ili tijelima u trenutku kada se zainteresirana javnost obavješćuje u skladu sa stavkom 2. ovog članka;
(c) u skladu s odredbama Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o pristupu javnosti informacijama o okolišu [(SL 2003., L 41, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 128.)], ostale informacije osim onih iz stavka 2. ovog članka koje su važne za odluku u skladu s člankom 8. ove Direktive i koje postaju dostupne nakon što se zainteresirana javnost obavijesti u skladu sa stavkom 2. ovog članka.
4. Zainteresirana javnost mora dobiti pravovremene i učinkovite mogućnosti sudjelovanja u postupku donošenja odluka vezanih za okoliš iz članka 2. stavka 2. i u tu svrhu može iznositi primjedbe i mišljenja u trenutku kada su nadležnom tijelu ili tijelima otvorene sve mogućnosti, prije donošenja odluke o zahtjevu za izdavanje odobrenja.
5. Države članice utvrđuju detaljne načine informiranja javnosti, primjerice lijepljenjem oglasa unutar određenog radijusa ili objavom u lokalnim novinama i načine savjetovanja sa zainteresiranom javnosti, primjerice pisanim podnescima ili ispitivanjem javnosti.”
7 U vezi s odlukom o projektu člankom 9. stavkom 1. Direktive POU propisuje se:
„Ako je donesena odluka o izdavanju ili odbijanju davanja odobrenja za provedbu projekta, nadležno tijelo ili tijela o tome obavješćuju zainteresiranu javnost u skladu s odgovarajućim postupcima […]”
8 U pogledu postupka preispitivanja, članak 11. te direktive glasi:
„1. Države članice osiguravaju da se, sukladno odgovarajućem nacionalnom pravnom sustavu, članovima zainteresirane javnosti:
(a) koji imaju dovoljan interes ili alternativno;
(b) koji tvrde da im je povrijeđeno pravo, ako upravno postupovno pravo države članice to propisuje kao preduvjet;
omogući pristup postupku preispitivanja pred sudom ili nekim drugim nezavisnim i nepristranim tijelom koje je određeno pravom radi pobijanja materijalne ili postupovne zakonitosti odluka, radnji ili propusta, u skladu s odredbama ove Direktive koje se odnose na sudjelovanje javnosti.
2. Države članice utvrđuju u kojoj se fazi odluke, čin[jenja] ili propusti mogu osporavati.
3. Države članice utvrđuju dovoljan interes i povredu prava u skladu s ciljem da se zainteresiranoj javnosti omogući pristup pravosuđu. […]”
Grčko pravo
9 Člankom 1. stavkom 1. Zakona 4014/2011 o okolišnoj dozvoli za projekte i aktivnosti, uređenju nezakonitih radova radi uspostave okolišne ravnoteže i drugim odredbama o nadležnosti Ministarstva okoliša, energetike i klimatskih promjena (FEK Α’ 209) projekti javnog i privatnog sektora razvrstani su u dvije kategorije (A i B), ovisno o njihovu utjecaju na okoliš. Prva kategorija (A) uključuje projekte i aktivnosti koje će vjerojatno značajno utjecati na okoliš i za koje će biti potrebno izraditi izvješće o procjeni utjecaja na okoliš (u daljnjem tekstu: procjena utjecaja na okoliš) kako bi se donijeli posebni zahtjevi i ograničenja za zaštitu okoliša. Druga kategorija (B) obuhvaća projekte s manjim utjecajem na okoliš.
10 Člancima 3., 4. i 19. Zakona 4014/2011 uređuje se sudjelovanje javnosti. U skladu s člankom 12. Zakona br. 4014/2011 različita odobrenja sažeta su u odluci o odobrenju zahtjevâ za zaštitu okoliša (u daljnjem tekstu: OOZZO).
11 Članak 30. stavak 9. Zakona br. 4014/2011 sadržava prijelaznu odredbu u skladu s kojom do uvođenja elektroničkog registra o okolišu ostaju na snazi postojeće odredbe o savjetovanju sa zainteresiranim osobama i postupka sudjelovanja javnosti u okviru izdavanja okolišne dozvole. Na temelju tih odredaba, taj se postupak pokreće lijepljenjem oglasa o pojedinostima projekta u prostorijama uprave dotične regije i objavom u lokalnim novinama te pozivanjem svake zainteresirane osobe da se upozna s izvješćem o procjeni utjecaja na okoliš i da o tome izrazi svoje mišljenje.
12 U skladu s člankom 19.a Zakona br. 4014/2011 OOZZO se treba objaviti na internetu u roku od mjesec dana. Nepoštovanje tog roka dovodi do ništavosti odobrenja. Objava OOZZO‑a na toj posebnoj internetskoj stranici izjednačena je sa zakonom predviđenom objavom i uspostavlja predmnjevu da je svaka zainteresirana osoba s njom upoznata tako da može podnijeti tužbu za poništenje ili drugi pravni lijek.
13 Na temelju članka 46. Predsjedničke uredbe 18/1989 o kodifikaciji odredaba zakona za Državno vijeće (FEK A’ 8), tužba za poništenje podnosi se, ako nije drukčije propisano, u roku od 60 dana (90 dana za nerezidente) od dana dostave pobijanog akta ili njegove objave, ako je ona propisana zakonom ili pak dana na koji se tužitelj u potpunosti upoznao s aktom. U smislu te odredbe, kako se tumači ustaljenom sudskom praksom, ako je zakonom propisano da se pojedinačni upravni akt objavljuje u skladu s posebnim pravilima, rok koji je dodijeljen za podnošenje tužbe za poništenje toga akta za osobe na koje se odnosi počinje teći od dostave akta ili dana kada su se upoznale s izrekom, a za treće zainteresirane osobe od dana objave navedenog akta.
Glavni postupak i prethodna pitanja
14 Spor u glavnom postupku razvio se oko projekta izgradnje turističkog kompleksa na otoku Iosu. Taj otok, koji se nalazi u arhipelagu Ciklada i pripada upravnoj regiji Južni Egej (Grčka), proteže se na površini oko 100 km² na kojima boravi oko 2000 stalnih stanovnika.
15 Osporavanim projektom predviđa se izgradnja hotela, spa centra, daljnjih smještaja, pratećih objekata poput centrale za desalinizaciju, lučkih postrojenja, umjetnih plaža, mosta kojim se otok povezuje s kopnom, cestovne mreže i druge infrastrukture. Obuhvaća parcelu površine oko 27 ha, izgrađenosti više od 18 ha. Zauzima obalu, plažu i morsko područje.
16 U skladu s grčkim zakonodavstvom koje se primjenjuje na objekte koji ulaze u kategoriju projekta o kojemu je riječ u glavnom postupku, odnosno kategoriju A, provedena je procjena utjecaja na okoliš.
17 Dana 2. kolovoza 2013. objavljen je poziv svim zainteresiranim osobama da sudjeluju u procjeni utjecaja na okoliš u lokalnim novinama na Sirosu (Koini Gnomi) i u uredima regije Južni Egej, koji se nalaze na otoku Sirosu (Grčka) i udaljeni su od Iosa 55 nautičkih milja. Na Sirosu se čuvala i dokumentacija procjene utjecaja na okoliš o kojoj se savjetovanje trebalo održati.
18 Iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da veza između Iosa i Sirosa nije svakodnevna, da traje nekoliko sati zbog nepostojanja brzog broda na tom putu i da trošak nije nezanemariv.
19 Dana 8. kolovoza 2014. ministar okoliša i energetike i ministar turizma donijeli su OOZZO o odobrenju projekta izgradnje turističkog kompleksa na otoku Iosu i okolišnim zahtjevima koji se na njega primjenjuju.
20 Ta odluka objavljena je 11. kolovoza 2014. na portalu za objave obavijesti Diavgeia i 8. rujna 2014. na internetskoj stranici „www.aepo.ypeka.gr” Ministarstva okoliša (u daljnjem tekstu: „internetska stranica Ministarstva okoliša”) iz članka 19.a Zakona 4014/2011.
21 Tužitelji u glavnom postupku, odnosno tri fizičke osobe koje su vlasnici nekretnina na otoku Iosu, ali borave u Belgiji, Italiji i Francuskoj te tri udruge, pobijale su pred sudom koji je uputio zahtjev OOZZO od 8. kolovoza 2014. tužbom koju su podnijeli tek 19. veljače 2016.
22 Potonji tvrde da su za OOZZO od 8. kolovoza 2014. saznali tek 22. prosinca 2015., dana kada su mogli utvrditi početak radova građenja na lokaciji.
23 105 Anonimi Touristiki kai Techniki Etaireia Ekmetallefsis Akiniton, društvo nositelj odobrenja i dozvola za projekt, interveniralo je u postupak i istaknulo prigovor nepravodobnosti tužbe.
24 U tim je okolnostima Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće, Grčka) odlučilo prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Trebaju li se članci 6. i 11. Direktive [2011/92] u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da su s njima usklađene nacionalne odredbe iz točaka 8., 9. i 10. [odluke kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku], kojima je propisano da postupke koji prethode donošenju odluke o odobrenju zahtjevâ za zaštitu okoliša za radove i aktivnosti koji značajno utječu na okoliš (objavljivanje izvješćâ o procjeni utjecaja na okoliš, informiranje i sudjelovanje javnosti u savjetovanju) uglavnom provodi i nadzire šira administrativna jedinica regije, a ne dotična općina?
2. Trebaju li se članci 6. i 11. Direktive [2011/92] u vezi s člankom 47. [Povelje o temeljnim pravima] tumačiti na način da je s njima usklađen nacionalni pravni sustav naveden u spomenutim točkama, kojim je u konačnici predviđeno da objavljivanje odluka o odobrenju zahtjevâ za zaštitu okoliša za projekte i aktivnosti koji značajno utječu na okoliš, zajedno s njihovim objavljivanjem na odgovarajućoj internetskoj stranici, predstavlja pretpostavku o potpunoj upoznatosti svih zainteresiranih osoba u svrhu pokretanja [tužbe za poništenje pred Symvoulio tis Epikrateias [(Državno vijeće)] predviđen[e] zakonodavstvom koje je na snazi u roku od 60 dana, vodeći računa o zakonskim odredbama o objavljivanju izvješćâ o procjeni utjecaja na okoliš, informiranju i sudjelovanju javnosti u postupku odobravanja zahtjevâ za zaštitu okoliša za [takve] projekte i aktivnosti, kojima se u središte tih postupaka postavlja šira administrativna jedinica regije, a ne dotična općina?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
25 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. Direktive POU tumačiti na način na država članica može provoditi postupke sudjelovanja javnosti u odlučivanju u vezi s projektom na razini nadležnog regionalnog upravnog tijela a ne na razini općine kojoj pripada lokacija tog projekta.
26 U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 6. stavkom 5. Direktive POU državama članicama izričito pridržava utvrđivanje detaljnih načina informiranja javnosti i savjetovanja sa zainteresiranom javnosti.
27 U tim okolnostima, u nedostatku pravila određenih pravom Unije o postupovnim pravilima prema kojima države članice trebaju ispuniti svoje obveze obavještavanja i sudjelovanja javnosti u odlučivanju u području okoliša, prema ustaljenoj sudskoj praksi, na unutarnjem pravnom poretku svake države članice je da uredi ta pravila na temelju načela postupovne autonomije, međutim, pod uvjetom da ne budu manje povoljna od onih koja uređuju slične situacije na koje se primjenjuje nacionalno pravo (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje pravâ koja dodjeljuje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti po analogiji presudu od 20. listopada 2016., Danqua, C‑429/15, EU:C:2016:789, t. 29.).
28 Uvodno treba raspršiti svaku dvojbu o poštovanju pretpostavke koja se odnosi na načelo ekvivalentnosti u slučaju zahtjeva za okolišnu dozvolu poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku. Naime, pod uvjetom provjera koje treba izvršiti sud koji je uputio zahtjev, iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi, a to se osim toga ni ne tvrdi, da su slične situacije uređene nacionalnim postupovnim pravilima koja su povoljnija od onih propisanih provedbom Direktive POU i koja se primjenjuju u glavnom postupku.
29 Nasuprot tomu, što se tiče načela djelotvornosti, sud koji je uputio zahtjev dvoji o trima aspektima postupka o kojemu je riječ u glavnom postupku.
30 Kao prvo navodi način na koji je javnost obaviještena o postojanju projekta o kojem se s njom trebalo savjetovati.
31 U tom pogledu valja podsjetiti da na temelju članka 6. stavka 4. Direktive POU zainteresirana javnost mora dobiti pravovremene i učinkovite mogućnosti sudjelovanja u postupku donošenja odluka vezanih za okoliš.
32 Slijedom toga, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 53. svojega mišljenja, bilo kakvo obavještavanje u tom području nije dostatno samo po sebi. Naime, nadležna tijela moraju se uvjeriti da se korišteni informacijski kanali informacija mogu razumno smatrati prikladnima da se dopre do članova zainteresirane javnosti, a kako bi im se dala odgovarajuća mogućnost da budu obaviješteni o planiranim aktivnostima, postupku odlučivanja i njihovim mogućnostima pravovremenog sudjelovanja u tom postupku.
33 Na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi jesu li takvi zahtjevi ispunjeni u postupku koji je prethodio glavnom postupku.
34 Međutim, kako bi se tom sudu dao koristan odgovor, može se istaknuti da, s obzirom na to da je na dan na koji je objavljen poziv na sudjelovanje u procjeni utjecaja na okoliš većina zainteresirane javnosti boravila ili bila vlasnik nekretnine na otoku Iosu, lijepljenje oglasa u prostorijama sjedišta regionalne uprave, koja se nalazi na otoku Sirosu, čak i uz objavu u lokalnim novinama otoka Sirosa, očito nije takve prirode da može na odgovarajući način doprinijeti obavještavanju zainteresirane javnosti.
35 Suprotna ocjena mogla bi proizaći samo iz utvrđenja da su lokalne novine bile distribuirane i vrlo čitane na otoku Iosu. U protivnom, pravila obavještavanja poput onih u glavnom postupku mogla bi se smatrati dostatnim samo u slučaju nepostojanja drugih prikladnijih načina obavještavanja, koja bi nadležna tijela mogla provesti a da pritom ne moraju uložiti neproporcionalne napore poput lijepljenja oglasa na najprometnijim mjestima otoka Iosa ili na samoj lokaciji projekta.
36 Budući da Sud ne raspolaže preciznim informacijama o načinima distribucije lokalnih novina na otoku Iosu, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li, s obzirom na razmatranja navedena u prethodnoj točki, obavještavanje zainteresirane javnosti o postupku o kojem je riječ bilo dostatno.
37 Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev izražava dvojbe o mjestu u kojemu je dokumentacija s informacijama o projektu o kojemu je riječ u glavnom postupku bila stavljena na raspolaganje javnosti.
38 U tom pogledu, uvjeti pristupa dokumentaciji o postupku sudjelovanja moraju biti takvi da omogućavaju zainteresiranoj javnosti da djelotvorno ostvari svoja prava, što uključuje dostupnost navedene dokumentacije u olakšanim uvjetima.
39 Eventualne poteškoće na koje bi zainteresirana javnost pritom mogla naići moglo bi opravdati neproporcionalno administrativno opterećenje nadležnog tijela.
40 Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da odredi jesu li takvi zahtjevi ispunjeni u postupku koji je doveo do glavnog postupka, valja primijetiti da se tom ocjenom, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točkama 71. i 72. svojega mišljenja, treba uzeti u obzir napor koji zainteresirana javnost treba uložiti kako bi prešla put između otoka Iosa i otoka Sirosa te mogućnosti koje su nadležna tijela imala kako bi uz ulaganje proporcionalnog napora stavila dokumentaciju na raspolaganje na otoku Iosu.
41 Kao treće i kao četvrto, dvojbe suda koji je uputio zahtjev odnose se na način na koji je provedeno savjetovanje na otoku Sirosu.
42 U tom pogledu valja podsjetiti na to da na temelju članka 6. stavka 5. Direktive POU države članice utvrđuju detaljne načine savjetovanja sa zainteresiranom javnosti jer se tom odredbom navodi samo, primjerice, savjetovanje „pisanim podnescima ili ispitivanjem javnosti”.
43 Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li u tom pogledu u postupku o kojem je riječ u glavnom postupku poštovano načelo djelotvornosti, uz ocjenu ispunjenja zahtjeva koji su analogni onima navedenima u točkama 38. i 39. ove presude.
44 Slijedom toga na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 6. Direktive POU treba tumačiti na način da mu se protivi to da država članica provodi postupke sudjelovanja javnosti u postupku odlučivanja u vezi s projektom na razini sjedišta nadležnog regionalnog upravnog tijela, a ne na razini općine kojoj pripada lokacija toga projekta, ako se konkretnim provedenim pravilima ne osigurava stvarno poštovanje prava zainteresirane javnosti, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.
Drugo pitanje
45 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, s obzirom na odgovor na prvo pitanje, članke 9. i 11. Direktive POU tumačiti na način da im se protivi propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, a kojim se predviđa da objavom odobrenja projekta na posebnoj internetskoj stranici počinje teći rok od šezdeset dana za podnošenje tužbe.
46 Uvodno treba podsjetiti na to da je članak 11. Direktive POU, na koji se djelomično odnosi to pitanje, tumačen na način da je njegovo područje primjene ograničeno na aspekte spora koji se odnose na pravo javnosti na sudjelovanje u postupku odlučivanja sukladno detaljnim pravilima koja su u tom području utvrđena direktivom. Suprotno tomu, isključeni su postupci preispitivanja koji se odnose na svako drugo pravilo iz te direktive i, a fortiori, na svako drugo zakonodavstvo, bilo Unijino ili ono država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2018., North East Pylon Pressure Campaign i Sheehy, C‑470/16, EU:C:2018:185, t. 36. i 39.).
47 S obzirom na ova utvrđenja, članak 11. Direktive POU primjenjuje se u slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, iako se tužba odnosi samo na odluku o odobrenju a ne na pitanja sudjelovanja javnosti u postupku odlučivanja.
48 Naime, člankom 11. stavkom 2. Direktive POU određuje se da države članice određuju u kojoj je fazi moguće pobijanje odluka, radnji ili propusta predviđeno člankom 11. stavkom 1. te direktive.
49 Međutim, iz odgovora grčke vlade na pitanje Suda na raspravi proizlazi da se grčkim pravom propisuje da moguće povrede u pogledu sudjelovanja javnosti treba otkloniti u okviru tužbe protiv konačne odluke o odobrenju.
50 Zatim valja istaknuti da na temelju članka 9. stavka 1. Direktive POU nadležno tijelo ili tijela obavješćuju javnost u skladu s prikladnim postupcima o izdavanju ili odbijanju davanja odobrenja. Iako se tom odredbom predviđaju određeni uvjeti o sadržaju obavijesti, njome se ništa ne predviđa u pogledu postupka koji treba primijeniti.
51 S obzirom na to da osim toga u Direktivi POU nije propisano nijedno pravilo o početku i računanju rokova za tužbu, valja utvrditi da je zakonodavac Unije namjeravao prepustiti ta pitanja postupovnoj autonomiji država članica uz poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti navedenih u točki 27. ove presude, te se čini da je upitno samo drugo od tih dvaju načela zbog razloga koji su slični onima navedenima u točki 28. ove presude.
52 U tom pogledu valja kao takve raspršiti dvojbe suda koji je uputio zahtjev u pogledu načela djelotvornosti u vezi s objavom odluke na internetu ili postojanju roka za podnošenje tužbe.
53 Naime, članak 6. stavak 2. Direktive POU izričito navodi elektroničke medije, kada su dostupni, kao sredstvo komunikacije za obavještavanje javnosti.
54 Što se tiče rokova za podnošenje tužbe, valja podsjetiti na to da je Sud priznao usklađenost s načelom djelotvornosti utvrđivanja razumnih prekluzivnih rokova za podnošenje pravnih sredstava u interesu pravne sigurnosti koja istodobno štiti i zainteresiranu osobu i predmetnu upravu, iako istek takvih rokova po definiciji dovodi do djelomičnog ili potpunog odbijanja podnesenog pravnog sredstva (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Caterpillar Financial Services, C‑500/16, EU:C:2017:996, t. 42.).
55 Osobito, Sud ne smatra pretjeranim otežavanjem to da rok za podnošenje tužbe ovisi o objavi za koju je zainteresirana osoba saznala ili za nju trebala saznati (vidjeti u tom smislu presude od 27. veljače 2003., Santex, C‑327/00, EU:C:2003:109, t. 55. i 57.; od 6. listopada 2009., Asturcom Telecomunicaciones, C‑40/08, EU:C:2009:615, t. 45., i od 8. rujna 2011., Rosado Santana, C‑177/10, EU:C:2011:557, t. 96.).
56 Suprotno tomu, ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti zahtijevati od osobe da poštuje rok, ako je ponašanje nacionalnih tijela zajedno s postojanjem roka dovelo do toga da se tu osobu potpuno lišilo mogućnosti da se poziva na svoja prava pred nacionalnim sudovima, odnosno ako su tijela svojim ponašanjem uzrokovala nepravodobnost tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 19. svibnja 2011., Iaia i dr., C‑452/09, EU:C:2011:323, t. 21.).
57 Naposljetku, iz članka 11. stavka 3. Direktive POU proizlazi da države članice, kada utvrđuju pravila za podnošenje tužbi u području sudjelovanja javnosti u postupku odlučivanja, trebaju nastojati postići cilj širokog pristupa pravosuđu (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 2013., Edwards i Pallikaropoulos, C‑260/11, EU:C:2013:221, t. 31. i 44., i od 17. listopada 2018., Klohn, C‑167/17, EU:C:2018:833, t. 35.).
58 U tom pogledu može se istaknuti, kao što proizlazi iz odgovora na prvo pitanje, da zainteresirana javnost na odgovarajući način i dostatno unaprijed mora biti obaviještena o postupku odobrenja i svojim mogućnostima da u njemu sudjeluje. Ako to nije slučaj, članovi zainteresirane javnosti ne mogu se zadovoljiti time da budu obaviješteni o konačnoj odluci o odobrenju.
59 To je osobito točno u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku. Naime, puka činjenica mogućnosti ex post pristupa odluci o odobrenju na internetskoj stranici Ministarstva okoliša ne može se smatrati dostatnom u pogledu načela djelotvornosti jer se u slučaju nepostojanja dostatne obavijesti o pokretanju postupka sudjelovanja javnosti nitko ne može smatrati obaviješten o objavi odgovarajuće konačne odluke.
60 Slijedom toga na drugo pitanje valja odgovoriti da članke 9. i 11. Direktive POU treba tumačiti na način da im se protivi propis poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku koji dovodi do toga da se članovima zainteresirane javnosti nalaže rok za podnošenje tužbe koji počinje teći od objave na internetu odobrenja projekta, ako ti članovi zainteresirane javnosti prethodno nisu imali odgovarajuću mogućnost da se informiraju o postupku odobrenja sukladno članku 6. stavku 2. te direktive.
Troškovi
61 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
1. Članak 6. Direktive 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš treba tumačiti na način da mu se protivi to da država članica provodi postupke sudjelovanja javnosti u postupku odlučivanja u vezi s projektom na razini sjedišta nadležnog regionalnog upravnog tijela, a ne na razini općine kojoj pripada lokacija toga projekta, ako se konkretnim provedenim pravilima ne osigurava stvarno poštovanje prava zainteresirane javnosti, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.
2. Članke 9. i 11. Direktive 2011/92 treba tumačiti na način da im se protivi propis poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku koji dovodi do toga da se članovima zainteresirane javnosti nalaže rok za podnošenje tužbe koji počinje teći od objave odobrenja projekta na internetu, ako ti članovi zainteresirane javnosti prethodno nisu imali odgovarajuću mogućnost da se informiraju o postupku odobrenja sukladno članku 6. stavku 2. te direktive.
Potpisi