PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA

EUROPSKE UNIJE (prvo vijeće)

6. listopada 2015. (*)

„Javna služba – Akreditirani parlamentarni asistenti – Članak 266. UFEU‑a – Mjere izvršenja presude Općeg suda o poništenju – Poništenje odluke o otkazu – Poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju – Opseg obveze pružanja pomoći ako postoji prima facie dokaz o uznemiravanju – Obveza tijela nadležnog za sklapanje ugovora da provede upravnu istragu – Mogućnost dužnosnika ili člana osoblja da pokrene nacionalni sudski postupak – Savjetodavni odbor nadležan za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprječavanje na radnom mjestu koji rješava prigovore akreditiranih asistenata zastupnika u pogledu članova Parlamenta – Uloga i ovlasti – Materijalna i nematerijalna šteta“

U predmetu F‑132/14

povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju članka 106.a,

C. H., bivša akreditirana asistentica u Europskom parlamentu, sa stalnom adresom u Bruxellesu (Belgija), koju zastupaju L. Levi, C. Bernard‑Glanz i A. Tymen, odvjetnici

tužiteljica,

protiv

Europskog parlamenta, koji zastupaju E. Taneva i M. Dean u svojstvu agenata,

tuženika,

SLUŽBENIČKI SUD (prvo vijeće)

u sastavu: R. Barents, predsjednik, E. Perillo i J. Svenningsen (izvjestitelj), suci,

tajnik: W. Hakenberg,

uzimajući u obzir pisani postupak,

odlučivši, uz pristanak stranaka, da odluči bez održavanja rasprave na temelju članka 59. stavka 2. Poslovnika

donosi sljedeću

Presudu

1        C. H. je zahtjevom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 17. studenoga 2014. podnijela ovu tužbu kojom zahtijeva:

–        poništenje odluke Europskog parlamenta od 3. ožujka 2014. kojom je ta institucija odbila, na temelju mjera potrebnih za izvršenje presude od 12. prosinca 2013., CH/Parlament (F‑129/12, EU:F:2013:203, u daljnjem tekstu: presuda CH), u smislu članka 266. UFEU‑a, pokrenuti upravnu istragu u cilju utvrđivanja stvarnih činjenica, koja se odnosi na člana Parlamenta, kako je određeno u njezinu zahtjevu za pomoć od 22. prosinca 2011.;

–        poništenje odluke Parlamenta od 2. travnja 2014. u dijelu u kojem se odbija isplata iznosa od 5686 eura koji odgovara razlici u primicima od rada na koje je tužiteljica po vlastitoj procjeni imala pravo na temelju mjera potrebnih za izvršenje presude CH u smislu članka 266. UFEU‑a

–        poništenje odluke Parlamenta od 4. kolovoza 2014. kojom je Parlament odbio žalbu koju je tužiteljica podnijela protiv dviju gore navedenih odluka od 3. ožujka i 2. travnja 2014.

–        nalaganje Parlamentu da tužiteljici isplati svote od 144 000 eura i 60 000 eura na temelju naknade materijalne i nematerijalne štete.

 Pravni okvir

1.     Ugovor o funkcioniranju Europske unije

2        Sukladno članku 266. UFEU‑a, „[i]nstitucija čiji je akt [sud Unije] progla[sio] ništavim, ili čije je propuštanje djelovanja proglašeno protivnim Ugovorima, dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi [o poništenju].Ta odredba precizira da „[o]va obveza ne utječe ni na koju obvezu koja bi mogla proizaći iz primjene drugog stavka članka 340.[UFEU‑a]“, koja predviđa da je„ [u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija […], u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti“.

2.     Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije

3        Članak 12.a stavak 13. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji koja se primjenjuje na spor (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), određuje:

„‚Uznemirivanje’ znači svako neprimjereno postupanje koje traje tijekom određenog razdoblja, ponavlja se ili je sustavno te se izražava fizičkim ponašanjem, usmenim ili pisanim izjavama, gestama ili drugim namjernim djelovanjem koje može štetiti osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe.“

4        Članak 24. Pravilnika o osoblju određuje:

„Unija pomaže svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv počinitelja prijetnji, uvreda, klevete i širenja klevete te svih vrsta napada usmjerenih na osobu ili imovinu dužnosnika ili člana njegove obitelji zbog njegova položaja ili poslova.

U tim slučajevima Unija solidarno nadoknađuje dužnosniku štetu koju dužnosnik nije uzrokovao namjerno ili teškom nepažnjom i koju ne može nadoknaditi od počinitelja.“

3.     Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europske unije

5        Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja) se, u verziji koja se primjenjuje na spor, sukladno članku 1. primjenjuju „na službenike zaposlene na temelju ugovornog odnosa s Unijom“ i, osobito, na službenika u svojstvu akreditiranog parlamentarnog asistenta (u daljnjem tekstu: APA). U tom pogledu članak 5.a Uvjeta zaposlenja precizira:

„Za potrebe ovih Uvjeta zaposlenja, „[APA]“ znači osobe koje je odabrao jedan član ili više njih i koje se zapošljavaju na temelju izravnog ugovora s […] Parlamentom radi pružanja izravne pomoći, u prostorima […] Parlamenta u jednom od njegovih triju mjesta rada, članu ili članovima u obavljanju njihovih dužnosti članova […] Parlamenta, pod njihovim vodstvom i ovlaštenjem te u odnosu uzajamnog povjerenja koje proizlazi iz slobode izbora iz članka 21. Odluke 2005/684/EZ, Euratom Europskog parlamenta od 28. rujna 2005. o donošenju Statuta članova […] Parlamenta [(SL L 262, str. 1.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 181.]. “

6        Uvjeti zaposlenja sadržavaju glavu VII., naslovljenu „Parlamentarni asistenti“, posvećenu APA‑ovima, koja se sastoji od članaka 125. do 139. i za koju, sukladno članku 125. stavku 1. „[…] Parlament internim odlukama donosi provedbene mjere […].“

7        Članak 127. Uvjeta zaposlenja određuje:

„Analogno se primjenjuju članci 11. do 26.a Pravilnika o osoblju. Uzimajući osobito strogo u obzir posebnu narav dužnosti i poslova [APA‑ova] i uzajamno povjerenje koje je potrebno u službenom odnosu između njih i članova […] Parlamenta kojima pomažu, u provedbenim mjerama koje se odnose na ovo područje, donesenim u skladu s člankom 125. stavkom 1. [Uvjeta zaposlenja], uzima se u obzir posebna narav radnog odnosa između članova i njihovih [APA‑ova]. “

8        Članak 128. stavak 2. prva rečenica Uvjeta zaposlenja predviđa da „Član ili članovi [...] Parlamenta odabiru [APA‑a] koji im pomaže“

9        Sukladno članku 13. stavku 1. odluke Predsjedništva Parlamenta od 14. travnja 2014., donesene na temelju članka 125. stavka 1. Uvjeta zaposlenja, koji je po tom pitanju istovjetan članku 13. stavku 1. prethodne odluke Predsjedništva Parlamenta od 9. ožujka 2009., kako je izmijenjena, APA‑a zapošljava Parlament na izričit zahtjev člana ili članova te institucije kojem će pomagati.

4.     Interni propis koji se odnosi na savjetodavne odbore nadležne za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprečavanje na radnom mjestu

10      Parlament je 21. veljače 2006. donio „[Unutarnji pravilnik o savjetodavnom odboru nadležnom za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprječavanje na radnom mjestu]“ radi provedbe članka 12.a Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: Unutarnji pravilnik u području uznemiravanja). Iz članka 9. tog unutarnjeg pravilnika proizlazi da svaki član osoblja te institucije koji je suočen s problemom koji bi mogao predstavljati uznemiravanje ili smatra da postoji problem te vrste u njegovu radnom okruženju može postaviti upit savjetodavnom odboru nadležnom za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprječavanje na radnom mjestu (u daljnjem tekstu: Opći savjetodavni odbor) koji se sastoji od šest članova koje imenuje glavni tajnik Parlamenta, od kojih dva određuje Odbor osoblja, a jednog liječnička služba institucije. Članak 11. Unutarnjeg pravilnika u području uznemiravanja predviđa da Opći savjetodavni odbor treba saslušati člana osoblja koji se smatra žrtvom uznemiravanja u roku od deset radnih dana nakon podnošenja njegova zahtjeva. U smislu članaka 12. do 14. Unutarnjeg pravilnika u području uznemiravanja Opći savjetodavni odbor može, ako to smatra poželjnim, dati upravi preporuke u svrhu rješavanja problema; kako bi se osiguralo praćenje spisa, mora ostati u kontaktu s dotičnim članom osoblja i, ako je to potrebno, s njegovim neposredno nadređenima; i, ako se problem ne riješi, navedeni odbor mora glavnom tajniku Parlamenta proslijediti povjerljivo izvješće koje sadržava prijedloge o radnji ili radnjama koje treba poduzeti i, kad se to čini prikladnim, može od njega zatražiti upute radi provođenja detaljne istrage.

11      Predsjedništvo Parlamenta je 14. travnja 2014., s obzirom na specifičnu situaciju APA‑ova, kako se ističe u presudi CH, donijelo unutarnji propis u cilju uspostavljanja savjetodavnog odbora nadležnog za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprečavanje na radnom mjestu u čijoj su nadležnosti sporovi između APA‑ova i članova Parlamenta (u daljnjem tekstu: Unutarnji pravilnik „APA‑ova“ u području uznemiravanja). Savjetodavni odbor nadležan za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprečavanje na radnom mjestu, u čijoj su nadležnosti sporovi između APA‑ova i članova Parlamenta (u daljnjem tekstu: Posebni savjetodavni odbor „APA‑ova“), sastoji se od pet članova koje imenuje predsjednik Parlamenta: tri institucijska kvestora, pet Parlamentarnih kvestora, okupljenih u kolegiju, koji su članovi Parlamenta koje su njihovi kolege izabrale za obavljanje administrativnih i financijskih zadaća koje se izravno odnose na parlamentarne zastupnike; jednog člana kojeg imenuje Odbor APA‑ova predviđen u članku 126. stavku 2. Uvjeta zaposlenja, dok posljednji, predsjednik Općeg savjetodavnog odbora predstavlja upravu Parlamenta. Glavni je zadatak Posebnog savjetodavnog odbora „APA‑ova“ pod predsjedanjem jednog od kvestora „spriječiti i/ili ukloniti svako uznemiravanje APA‑ova“ kao i „izvršavati ulogu posredovanja i informiranja“.

12      U tom je pogledu, sukladno članku 10. Unutarnjeg pravilnika „APA‑ova“, u području uznemiravanja, Posebni savjetodavni odbor „APA‑ova“ dužan, nakon saslušanja stranaka, navodne žrtve i uznemiravatelja, kolegiju kvestora uputiti povjerljivo izvješće. To povjerljivo izvješće treba sadržavati opis optužbi, postupovne potankosti, zaključke Posebnog savjetodavnog odbora „APA‑ova“ i prijedloge budućih koraka tražeći, ako je to potrebno, od kolegija kvestora da zaduže Posebni savjetodavni odbor „APA‑ova“ da pokrene iscrpnu istragu. Članak 11. Unutarnjeg pravilnika „APA‑ova“ u području uznemiravanja predviđa da „u slučaju da je zadužen pokrenuti takvu istragu, [Posebni savjetodavni] odbor „APA‑ova“ dostavlja kvestorima svoje zaključke i eventualne preporuke“, dok članak 12. istog unutarnjeg pravilnika osobito predviđa da kvestori „pisanim putem [Posebnom savjetodavnom] odboru „APA‑ova“ predlože mjere za koje smatraju da bi trebalo poduzeti, uključujući preporuku Predsjedniku [Parlamenta] da dotičnom zastupniku izrekne sankciju sukladno člancima 9. i 153. Poslovnika Parlamenta […]“.

 Okolnosti spora

1.     Činjenice koje su dovele do presude CH

13      Tužiteljicu je 1. listopada 2004. Parlament zaposlio kao APA‑a da bi pomagala M. B.-u, članu Parlamenta na temelju ugovora koji je trebao isteći na kraju saziva 2004./2009.

14      Slijedom prekida parlamentarnog mandata M. B.-a, tužiteljicu je Parlament od 1. prosinca 2007. pa do kraja saziva zaposlio kao APA‑a za pomoć osobi P., novoj članici Parlamenta koja je naslijedila M. B.-a do kraja tekućeg mandata.

15      Parlament je, s učinkom od 1. kolovoza 2009., tijekom saziva 2009./2014. zaposlio tužiteljicu kao APA‑a za pomoć osobi P. Tužiteljica je azvrstana u razred 14 funkcijske skupine II. Međutim, novim ugovorom sklopljenim 1. rujna 2010. kojim je okončan raniji ugovor, tužiteljica je zaposlena za izvršavanje istih dužnosti, ali ovaj put u 11. razredu funkcijske skupine II. (u daljnjem tekstu: ugovor o radu ili ugovor APA‑a).

16      Tužiteljica je 27. rujna 2011. otvorila bolovanje koje je produljeno do 19. travnja 2012.

17      Tužiteljica je 28. studenoga 2011. izvijestila Opći savjetodavni odbor da su njezine poteškoće u radu prouzročene, prema njezinim riječima, ponašanjem osobe P. prema njoj.

18      Tužiteljica je dopisom od 6. prosinca 2011. postavila upit članovima Općeg savjetodavnog odbora o koracima koje treba poduzeti u svrhu „podnošenja pritužbe“. Nadalje, tužiteljica je, kako bi predočila uznemiravanje za koje je smatrala da trpi zbog postupaka članice Parlamenta kojoj je pomagala, dopisom od 12. prosinca 2011. svakom članu navedenog odbora kao i glavnom tajniku Parlamenta uputila dopis koji je također istog dana poslala i osobi P., a u kojem na znanje toj članici Parlamenta opisuje svoje zdravstveno stanje. Naposljetku, tužiteljica se dopisom od 21. prosinca 2011. obratila predsjedniku Općeg savjetodavnog odbora kako bi zatražila sastanak.

19      Tužiteljica je 22. prosinca 2011. na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju glavnom tajniku Parlamenta podnijela zahtjev za pomoć (u daljnjem tekstu: zahtjev za pomoć) u kojem je navela da je žrtva uznemiravanja od strane osobe P. te je zatražila donošenje mjera udaljavanja kao i pokretanje upravne istrage.

20      Osoba P. je 6. siječnja 2012. Odjelu za zapošljavanje i premještaje u Upravi za razvoj ljudskih resursa Glavne uprave Parlamenta za kadrovske poslove uputila pisani zahtjev za raskid tužiteljičina ugovora APA‑a (u daljnjem tekstu: zahtjev za raskid). Osoba P. je 18. siječnja 2012. potvrdila zahtjev za raskid.

21      Odlukom tijela Parlamenta nadležnog za sklapanje ugovora o zapošljavanju (u daljnjem tekstu: tijelo nadležno za sklapanje ugovora) od 19. siječnja 2012. tužiteljičin ugovor APA‑a je raskinut s učinkom od 19. ožujka 2012. zbog gubitka povjerenja (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu). Od tužiteljice se nije tražilo da odradi otkazni rok u trajanju od dva mjeseca, odnosno od 19. siječnja do 19. ožujka 2012. U prilog razlogu koji se temeljio na gubitku povjerenja, tijelo nadležno za sklapanje ugovora je istaknulo da ga je osoba P. izvijestila da tužiteljica nema sposobnosti potrebne za praćenje rada određenih parlamentarnih odbora u kojima je sudjelovala te se požalila na tužiteljičino neprihvatljivo ponašanje kako naspram nje tako i naspram drugih članova Parlamenta i njihovih APA‑ova.

22      Glavni direktor Glavne uprave Parlamenta za kadrovske poslove je, djelujući u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora o zapošljavanju, 5. ožujka 2012. odbio zahtjev za pomoć zbog toga što je, neovisno o tome može li APA imati korist od pomoći na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, tužiteljičin zahtjev za pomoć koji se odnosio na donošenje mjera udaljavanja i provođenja upravne istrage postao bespredmetan jer je, s obzirom na u međuvremenu donesenu odluku o otkazu, tužiteljica prestala izvršavati profesionalnu djelatnost u Parlamentu (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć).

23      Tužiteljica je 30. ožujka 2012. glavnom tajniku Parlamenta podnijela žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv odluke o otkazu. Tužiteljica je također 22. lipnja 2012. na temelju iste odredbe Pravilnika o osoblju podnijela žalbu protiv odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć.

24      Glavni tajnik Parlamenta je odlukom od 20. srpnja 2012. djelomično prihvatio žalbu podnesenu protiv odluke o otkazu odlučivši odgoditi datum isteka tužiteljičina ugovora APA‑a do 20. lipnja 2012. zbog njezina bolovanja opravdanog liječničkom potvrdom do 19. travnja 2012. Suprotno tomu, potvrdio je utemeljenost odluke o otkazu pozivajući se na nemogućnost, utvrđenu u sudskoj praksi, osobito u točki 149. presude od 7. srpnja 2010. Tomas/Parlament (F‑116/07, F‑13/08 i F‑31/08, EU:F:2010:77), nadzora postojanja ili gubitka povjerenja, koja se djelomično odnosi na nadzor razloga koji su navedeni kao opravdanje nepostojanja ili gubitka tog povjerenja.

25      U svakom je slučaju glavni tajnik Parlamenta procijenio da je tužiteljica dokazala očite pogreške u pogledu činjenica ponuđenih da bi se opravdao gubitak povjerenja, iako je Parlament imao saznanja o više profesionalnih nedostataka tužiteljice, osobito vezano za mogućnost sastavljanja zakonodavnih amandmana koji se mogu uključiti u dosje, nepristojnost koju je iskazala u odnosu na člana Parlamenta iz države članice koja nije matična država osobe P., odnosno tužiteljičino drsko ponašanje prema novom APA‑u zaposlenom kako bi pomagao osobi P., te neuljudnost iskazanu prema potonjoj u prisutnosti direktora poduzeća. Profesor koji je pratio skupinu studenata prilikom posjeta instituciji se također požalio na nepristojnost tužiteljice.

26      Napokon, prema mišljenju glavnog tajnika Parlamenta, okolnost da je tužiteljica uputila zahtjev za pomoć nije takve naravi da bi sprečavala donošenje odluke o otkazu koji je zbog očitog pogoršanja odnosa između osobe P. i tužiteljice bio neizbježan.

27      Nadalje, odlukom od 8. listopada 2012. glavni je tajnik Parlamenta u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora o zapošljavanju odbio žalbu protiv odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć ističući kako je „ u potporu odluke tijela nadležnog za sklapanje ugovora o zapošljavanju tužiteljici naveo da je uslijed njezina neprihvatljivog ponašanja i preciznih, provjerljivih činjenica nastalih u prisutnosti svjedoka, utvrdio da se njezini navodi ne mogu potvrditi nikakvim dokazima.“ Jednako je tako tužiteljici odgovorio da mjere koje je zatražila općenito nisu „spojive sa specifičnom prirodom bliskih i povjerljivih odnosa koji su nužni između zastupnika i njegova APA‑a“ i da, osobito, mjera udaljavanja nema nikakvog smisla jer bi spriječila svaku djelotvornu radnu vezu između članice Parlamenta i njezina APA‑a, te da Parlament praktično nije mogao ponovno zaposliti tužiteljicu kod drugog člana institucije jer samo potonji može zatražiti tijelo nadležno za sklapanje ugovora zapošljavanje APA‑a po izboru. Glavni je tajnik Parlamenta također istaknuo, što se tiče zahtjeva za pokretanje upravne istrage, da se presuda od 8. veljače 2011., Skareby/Komisija (F‑95/09, EU:F:2011:9) na koju se u tom smislu poziva tužiteljica ne može primijeniti u ovom slučaju jer se na članove Parlamenta ne primjenjuje Pravilnik o osoblju, uključujući dakle i njegov članak 12.a, i da im se ne može izreći stegovna sankcija, odnosno tijelo nadležno za sklapanje ugovora ih ne može obvezati da sudjeluju u upravnoj istrazi, čak ni kada bi takvo sudjelovanje bilo nužno.

28      Tužbom koju je tajništvo Općeg suda zaprimilo 31. listopada 2012. te zabilježilo pod referentnim brojem F‑129/12, tužiteljica je u biti zatražila poništenje odluke o otkazu i odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć kao i nalaganje Parlamentu da joj isplati iznos od 120 000 eura na temelju naknade štete.

29      Službenički je sud 12. prosinca 2013. presudom CH, koja nije bila predmet žalbe te je prema tome konačna, poništio odluku o otkazu i odluku o odbijanju zahtjeva za pomoć. Osim toga, „uzimajući u obzir vrlo diskutabilne uvjete u kojima su donesene odluka o otkazu i odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć“, Službenički je sud naložio Parlamentu da tužiteljici isplati iznos od 50 000 eura na temelju naknade pretrpljene nematerijalne štete (presuda CH, točka 65.).

2.     O mjerama izvršenja presude CH koje je donio Parlament

30      Nakon odluke o otkazu, poništene presudom CH, tužiteljica je primala naknadu za nezaposlene od dana stupanja na snagu odluke o otkazu do 23. siječnja 2013., dana kad ju je zaposlio privatni belgijski poslodavac (u daljnjem tekstu: privatni poslodavac) koji ju je na kraju iz financijskih razloga bio prisiljen otpustiti. Tužiteljica je dakle primala plaću od privatnog poslodavca od 23. siječnja do 12. ožujka 2014.

31      Dopisom od 15. siječnja 2014. tužiteljica je od Parlamenta zatražila da poduzme sljedeće mjere kako bi, sukladno članku 266. UFEU‑a, osigurao izvršenje presude CH:

–        isplati joj primitke od rada za razdoblje od 20. lipnja 2012., dana stupanja na snagu nezakonite odluke o otkazu, do 12. ožujka 2014. U tom je pogledu pojasnila da joj treba isplatiti iznos od 7402,41 eura da bi se pokrila razlika između primitaka od rada koje bi primila da nije bila otpuštena i plaće koju je primila od privatnog poslodavca do 12. ožujka 2014.

–        vrati je u stalni radni odnos u Parlamentu

–        pokrene upravnu istragu u cilju utvrđenja stvarnih činjenica navedenih u zahtjevu za pomoć. Po tom je pitanju Parlamentu istaknula da izjave osobe P. u grčkom i njemačkom tisku predočuju uznemiravanje koje je trpjela od nje;

–        poduzme korake da se negativni elementi proizašli iz zahtjeva za otkaz izdvoje iz njezina osobnog dosjea;

–        prenese mirovinska prava koja je prethodno stekla u nacionalnom sustavu u mirovinski sustav Europske unije.

32      Dana 12. veljače 2014. sastali su se tužiteljičini odvjetnici i predstavnici pravne službe Parlamenta kako bi odredili opseg mjera izvršenja presude CH koje je Parlament trebao poduzeti u skladu s člankom 266. UFEU‑a.

33      Dopisom od 3. ožujka 2014. Parlament je službeno odgovorio na različite zahtjeve za mjere izvršenja presude CH koje je tužiteljica podnijela u gore navedenom dopisu od 15. siječnja 2014. (u daljnjem tekstu: odluka od 3. ožujka 2014.).

34      Što se tiče tužiteljičina zahtjeva za vraćanje u stalni radni odnos u Parlamentu, ta je institucija navela da takva mjera očito premašuje ono što zahtijeva izvršenje presude CH, osobito zato što, na temelju uvodne izjave 7. Uredbe Vijeća (EZ) 160/2009 od 23. veljače 2009. o izmjeni [uvjeta zaposlenja] (SL L 55, str.1.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 17., str. 148.), „nijedna
odredba ove Uredbe ne može se tumačiti kao davanje [APA‑ovima] povlaštenog ili izravnog pristupa radnim mjestima dužnosnika ili
drugih kategorija službenika [Europske unije]“.

35      U tim okolnostima, uzimajući u obzir osobnu narav radne veze kojom su vezani zastupnici i njihovi APA‑ovi, Parlament je tužiteljici dao do znanja da efektivni povratak na njezine dužnosti nije moguć. Također, Parlament je pojasnio da „je jedina mogućnost povratak [tužiteljice] na radno mjesto na kojem je bila prije odluke o otkazu [koja je proglašena nezakonitom], ali na način da joj se odobri neobavljanje odgovarajućeg posla i to do isteka njezina [ugovora o radu] [...] 1. srpnja 2014. Takvo neobavljanje posla je također u skladu s dužnošću brižnog postupanja“. U tom se pogledu Parlament obvezao tužiteljici isplatiti primitke od rada koje joj je dugovao za razdoblje od 21. lipnja 2012., dana stupanja na snagu odluke o otkazu, do isteka njezina ugovora o radu, odnosno 1. srpnja 2014., uz odbitak primitaka od rada i naknada za nezaposlenost koje je primila tijekom tog razdoblja.

36      Usto je Parlament potvrdio da se svojedobno podneseni zahtjev za otkaz ne nalazi u tužiteljičinu osobnom dosjeu te da će biti povučena odluka o otkazu koju je Službenički sud proglasio nezakonitom. U pogledu zahtjeva za prijenos mirovinskih prava koja je prethodno stekla u nacionalnom sustavu u mirovinski sustav Unije, Parlament je istaknuo da tužiteljica, koja je kao APA ostvarila pet godina radnog staža, ne ispunjava uvjet od najmanje deset godina službe u Uniji da bi mogla zatražiti starosnu mirovinu na teret proračuna Unije.

37      Što se tiče zahtjeva za pokretanje upravne istrage koji je već postavljen u zahtjevu za pomoć, Parlament je naveo da će „po tom pitanju, […] ako [tužiteljica] odluči podnijeti tužbu prema nacionalnom pravu protiv [osobe P.], Parlament ponovno razmotriti situaciju u kontekstu sudske prakse kako proizlazi iz [točke 57.] presude [CH]“.

38      Iako je objavila namjeru podnošenja žalbe protiv odluke od 3. ožujka 2014., tužiteljica je dopisom od 26. ožujka 2014., podnijela očitovanja u svrhu ispravka njezina zahtjeva za mjerama izvršenja od 15. siječnja 2014. u tri specifične točke, koje prema njezinu mišljenju Parlament ne bi trebao smatrati problematičnima.

39      Prve su se dvije točke odnosile na ponovnu ocjenu visine iznosa od 7402,41 eura koje je tužiteljica prvotno zahtijevala za pokriće dugovanih primitaka od rada u razdoblju između 20. lipnja 2012., dana njezina nezakonitog otkaza, i 12. ožujka 2014., dana na koji je prestala primati primitke od rada od svojeg privatnog poslodavca (u daljnjem tekstu: razdoblje dvostrukog prihoda). U tom pogledu, kao prvo, ona ističe da je prilikom izračuna iznosa koje je primila od svojeg privatnog poslodavca pogrešno uključena premija za trinaesti mjesec od 5686 eura. Ta premija, naime, nije bila dio njezinih primitaka od rada. Ona, naprotiv, odgovara unaprijed plaćenoj naknadi za mjesec dana godišnjeg odmora koji je trebala koristiti u okviru idućeg radnog odnosa kod novog privatnog belgijskog poslodavca, ali koji joj potonji ne bi platio. Kao drugo, tužiteljica je pojasnila da „je prilikom svojeg [nedobrovoljnog] odlaska iz Parlamenta u veljači 2012.“ imala pravo na otkazni rok u trajanju od dva mjeseca. Međutim, kako je odluka o otkazu poništena, tužiteljica je smatrala da je ona zamijenjena radnim odnosom duljeg trajanja na temelju kojeg je stekla pravo na otkazni rok od tri mjeseca. Posljedično, traženi iznos od 5686 eura, vezan za razdoblje dvostrukog prihoda, prema mišljenju tužiteljice treba povećati za iznos od 3977,43 eura koji odgovara primitku za dodatni mjesec otkaznog roka koji joj duguje Parlament.

40      Kao treće, tužiteljica pojašnjava da joj je ta institucija, s obzirom na to da je ona ugovorno vezana s Parlamentom u svojstvu APA‑a do isteka njezina ugovora na kraju saziva, odnosno 1. srpnja 2014., dužna vratiti akreditaciju APA‑a i vinjetu za pristup parkiralištima Parlamenta.

41      Dopisom od 2. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: odluka od 2. travnja 2014.) Parlament je u odgovoru na dodatne zahtjeve za mjere izvršenja koje je tužiteljica podnijela 26. ožujka 2014. istaknuo da je – budući da je sudska praksa vrlo široko definirala iznose koji se trebaju oduzeti od primitaka od rada koje se a posteriori duguju osobi koja je dokazano pogrešno otpuštena – bio obvezan oduzeti premiju za trinaesti mjesec koja je obuhvaćena izrazom „dopunska naknada“ u smislu točke 71. presude od 13. travnja 2011. Scheefer/Parlement (F‑105/09, EU:F:2011:41). Što se tiče druge točke koju je u svojemu dopisu od 26. ožujka 2014. istaknula tužiteljica, Parlament je objasnio da se, budući da nije donio novu odluku o otkazu, pitanje prava na otkazni rok više ne postavlja. Naime, kako je ugovor o radu na snazi do kraja saziva, 1. srpnja 2014., više se ne radi o otkazu. Naposljetku, u pogledu treće točke istaknute u dopisu od 26. ožujka 2014. Parlament je objasnio da „je pristup zgradama i parkiralištima Parlamenta [bio] nuzgredan izvršavanju dužnosti kojih je [tužiteljica] [bila] oslobođena do isteka njezina ugovora [o radu]“. Međutim, Parlament je ipak odlučio proslijediti njezin zahtjev odjelu za akreditacije Glavne uprave za sigurnost Glavnog tajništva Parlamenta.

42      Tužiteljica je 16. travnja 2014. na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju podnijela žalbu protiv odluka od 3. ožujka i 2. travnja 2014. Kao prvo, u pogledu posebice premije za trinaesti mjesec koju je pogrešno uključila u izračun iznosa primljenih od svojeg privatnog poslodavca, tužiteljica je pojasnila da se radi o „dvostrukoj naknadi za godišnji odmor koja je [bila] plaćena isključivo unaprijed za plaćeni budući godišnji odmor“. Kao drugo, što se tiče posljedica poništenja odluke o otkazu, tužiteljica je istaknula da je trebala „moći koristiti sve prednosti vezane za [njezin] ugovor [o radu]“ do njegova isteka. Iz tog razloga joj Parlament ne treba samo vratiti akreditaciju APA‑a i vinjetu za pristup parkiralištima, nego i ponovno dati pravo korištenja poslovne elektroničke pošte i pristupa intranetu Parlamenta. U tom je pogledu istaknula da je zbog toga što nije stvarno vraćena na dužnosti APA‑a lišena kontakata ključnih za nastavak karijere što joj je uzrokovalo štetu procijenjenu na 15 000 eura. Kao treće, u pogledu posljedica poništenja odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć, presudu CH prema njezinu mišljenju ne treba shvatiti na način da je Službenički sud htio uvjetovati pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju podnošenjem tužbe pred nacionalnim sudom protiv navodnog uznemiravatelja. Prema mišljenju tužiteljice, Parlament je samo djelomično izvršio presudu CH, čime joj je nanio nematerijalnu štetu koju je ona, u tom trenutku, ex æquo et bono procijenila na iznos od 60 000 eura.

43      Dopisom od 6. lipnja 2014. pravna je služba Parlamenta u okviru mjera izvršenja presude CH obavijestila tužiteljicu o postojanju Unutarnjeg pravilnika „APA‑a“ u području uznemiravanja i osnivanju Posebnog savjetodavnog odbora „APA‑a“. Također joj je pojasnila da je navedeni odbor odsad „tijelo nadležno za postupanje po eventualnoj [tužiteljičinoj] pritužbi zbog uznemiravanja“ te joj „savjetovao […] da se obrati [Posebnom savjetodavnom odboru „APA‑a“] putem njegova tajništva“.

44      Tužiteljica je dopisom od 20. lipnja 2014. odgovorila da je nakon poništenja odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć Parlament i dalje obvezan provesti postupak po tom zahtjevu podnesenom zbog ponašanja osobe P. Posljedično, tužiteljica se pitala o „razlozima zbog kojih Parlament […] [nije] procijenio korisnim da u okviru mjera izvršenja presude [CH] sam izravno pokrene i postupak pred [Posebnim savjetodavnim odborom „APA‑a“], čim je potonji valjano ustrojen, što [njoj] još uvijek nije potvrđeno“.

45      Dopisom od 4. kolovoza 2014. glavni je tajnik Parlamenta, djelujući u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora odbio žalbu od 16. travnja te godine (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe). Podsjetivši da je tužiteljica do sad primila ukupni iznos od 9433,20 eura kao pokriće razlike između, s jedne strane, iznosa koje je primila na temelju naknada za nezaposlenost i kao zaposlenica privatnog poslodavca u razdoblju između 20. lipnja 2012. i 12. ožujka 2014. te, s druge strane, primitaka koje je u istom razdoblju primila kao APA, Parlament je uvodno ostao pri stavu da je u pogledu razdoblja dvostrukog prihoda iznos od 5686 eura koji još zahtijeva tužiteljica ispravno oduzet jer on „odgovara financijskoj naknadi za plaćeni godišnji odmor koji [tužiteljica] nije iskoristila prije okončanja njezina ugovora o radu [s privatnim poslodavcem]“.

46      Što se, nadalje, tiče pitanja vraćanja akreditacije APA‑a i vinjete za pristup parkiralištima, Parlament je napomenuo da ih je tužiteljica imala priliku preuzeti u odjelu za akreditacije od 23. travnja 2014. Nadalje, Parlament je podsjetio tužiteljicu da je udovoljio njezinu zahtjevu u pogledu elektroničke pošte i pristupa intranetu Parlamenta postavljenom u žalbi, odnosno 16. travnja 2014. dodijelivši joj adresu elektroničke pošte i pristup intranetu Parlamenta. Parlament je procijenio da je udovoljio svim tužiteljičinim zahtjevima, a da pritom nije ni na koji način spriječio njezino stupanje u kontakt sa članovima institucije, te je odbio tužiteljičine zahtjeve za naknadu štete.

47      Što se tiče mjera koje je trebalo poduzeti vezano za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć, Parlament je potvrdio stav koji je izrazio u svojoj odluci od 3. ožujka 2014. prema kojem je spreman ponovno razmotriti situaciju u kontekstu točke 57. presude CH ako tužiteljica odluči podnijeti tužbu protiv osobe P. pred nacionalnim sudom. Parlament se nije osvrnuo na pitanje pokretanja upravne istrage. Naprotiv, zatražio je tužiteljičino odobrenje za pokretanje postupka pred Posebnim savjetodavnim odborom „APA‑a“ o njezinu slučaju.

48      Tajništvo Službeničkog suda je Parlament obavijestilo o ovoj tužbi 25. studenoga 2014. Posebni savjetodavni odbor „APA‑a“ je održao svoj konstituirajući sastanak idućeg dana, 26. studenoga 2014. Iz točke 2. zapisnika s tog sastanka proizlazi da „ako je to potrebno, na sudjelovanje u sastanku odbora može se pozvati pravni savjetnik […] da bi ga savjetovao o pravnim pitanjima“. Iz točke 4. istog zapisnika proizlazi da je „pravni savjetnik obavijestio članove [Posebnog savjetodavnog odbora „APA‑a“] o stavu Parlamenta u […] dvama predmetima navodnog uznemiravanja [među kojima i o predmetu koji je doveo do presude CH]“.

49      Dopisom od 17. prosinca 2014. predsjednik Posebnog savjetodavnog odbora „APA‑a“ je pozvao tužiteljicu na sastanak sa članovima navedenog odbora koji je bio predviđen za 28. siječnja te godine.

50      Tužiteljica je 15. Siječnja 2015. Posebnom savjetodavnom odboru „APA‑a“ podnijela svoja pisana očitovanja. Tužiteljica i osoba P. su saslušane pred tim odborom 28. siječnja 2015.

 Zahtjevi stranaka i postupak

51      Tužiteljica od Službeničkog suda u biti zahtijeva da:

–        poništi odluku od 3. ožujka 2014. u dijelu u kojom je njome Parlament odbio pokrenuti upravnu istragu u cilju utvrđenja stvarnih činjenica navedenih u zahtjevu za pomoć;

–        poništi odluku od 2. travnja 2014. u dijelu u kojom je njome Parlament odbio tužiteljici isplatiti dodatan iznos u visini od 5686 eura, uvećan za zatezne kamate izračunane prema stopi koju je odredila Europska središnja banka (ESB) za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda;

–        poništi odluku o odbijanju žalbe;

–        naloži Parlamentu naknadu materijalne štete procijenjene na iznos od 144 000 eura, uvećan za zatezne kamate, izračunane prema stopi koju je odredila Europska središnja banka (ESB) za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda;

–        naloži Parlamentu naknadu pretrpljene nematerijalne štete dodjelom iznosa procijenjenog ex æquo et bono na 60 000 eura.

–        naloži Parlamentu snošenje troškova.

52      Parlament od Službeničkog suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neutemeljenu;

–        naloži tužiteljici snošenje svih troškova.

53      Nakon druge razmjene podnesaka koju je odobrio Službenički sud, stranke su postigle dogovor da se u ovom slučaju primijeni članak 59. stavak 2. Poslovnika. Službenički je sud prema tome na temelju te odredbe odlučio donijeti odluku bez održavanja rasprave i o tome je obavijestio stranke dopisom tajništva od 7. srpnja 2015.

 Pravo

1.     Predmet tužbe

54      Valja podsjetiti da, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, sudovi Unije mogu odlučiti da nije potrebno posebno odlučivati o zahtjevima usmjerenima protiv odluke koja se odnosi na odbijanje žalbe, ako zaključe da ti zahtjevi nemaju samostalan sadržaj, već su zapravo isti kao oni upućeni protiv odluke protiv koje je uložena žalba. To osobito može biti slučaj ako utvrde da odluka o odbijanju žalbe samo potvrđuje odluku koja je predmet žalbe i da stoga poništenje odluka o odbijanju žalbe ne bi proizvelo učinak na pravni položaj osobe u pitanju koji bi se razlikovao od učinka poništenja odluke koja je predmet žalbe (presude od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 33. i od 19. studenog 2014., EH/Komisija, F‑42/14, EU:F:2014:250, t. 85.).

55      U ovom je slučaju tužiteljica u svojoj žalbi od 16. travnja 2014. prvi put postavila zahtjev za pristup intranetu Parlamenta i elektroničkoj pošti, na koji je tijelo nadležno za sklapanje ugovora odgovorilo u odluci o odbijanju žalbe. Suprotno tomu, u pogledu svih drugih točaka odluka o odbijanju žalbe potvrđuje odluke od 3. ožujka i 2. travnja 2014. te prema tome nije potrebno posebno odlučivati o zahtjevu za poništenje odluke o odbijanju žalbe, čak i ako se u obrazloženju potonje odluke preciziraju određeni razlozi odluka od 3. ožujka i 2. travnja 2014. te se prema tome, uzimajući u obzir odvijanje predsudskog postupka, to obrazloženje također mora uzeti u obzir radi ispitivanja zakonitosti odluka od 3. ožujka i 2. travnja 2014. jer se smatra da se to obrazloženje poklapa s obrazloženjem potonjih akata (vidjeti presudu od 19. studenoga 2014., EH/Komisija, F‑42/14, EU:F:2014:250, t. 86. i navedenu sudsku praksu).

2.     Zahtjev za poništenje

56      Svojim zahtjevom za poništenje tužiteljica pobija prikladnost mjera izvršenja presude CH koje je Parlament donio u odlukama od 3. ožujka i 2. travnja 2014. u pogledu dvaju elemenata mjera koje valja ispitati jednog za drugim, odnosno prvo onaj vezan za poništenje odluke o otkazu, a zatim onaj vezan za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć.

 Mjere izvršenja koje je Parlament donio vezano za poništenje odluke o otkazu presudom CH

 Argumenti stranaka

57      Kao prvo, tužiteljica prigovara Parlamentu da je u svojim odlukama od 3. ožujka i 2. travnja 2014. pogrešno uključio iznos od 5686 eura u iznose koji su se izvršenjem presude CH trebali oduzeti od primitaka od rada koje je Parlament dugovao za razdoblje dvostrukog prihoda. Naime, nije se radilo o premiji za trinaesti mjesec, već o dvostrukoj naknadi za godišnji odmor koju je privatni poslodavac platio unaprijed za budući godišnji odmor koji prilikom stvarnog korištenja neće platiti novi poslodavac. Tužiteljica je u tu svrhu dostavila „potvrdu o godišnjem odmoru“ koju je 16. prosinca 2013. izdalo belgijsko osiguravajuće tijelo Partena, iz koje proizlazi da „će se iznos naknade za godišnji odmor oduzeti od [tužiteljičine] plaće prilikom korištenja [njezina] godišnjeg odmora kod [njezina] novog poslodavca“.

58      Kao drugo, tužiteljica prigovara Parlamentu da joj nije u najkraćem roku nakon donošenja presude CH vratio njezinu akreditaciju APA‑a, njezinu vinjetu za parkiranje te pristup poslovnoj elektroničkoj pošti i intranetu Parlamenta (u daljnjem tekstu, zajedno: sredstva za rad). Ona u žalbi pojašnjava da su joj jedino ta sredstva za rad mogla omogućiti da ponovno učinkovito uspostavi kontakt sa članovima Parlamenta i dozna za ponude za zaposlenje kao APA. Odluke čije poništenje traži nezakonite su jer su joj sredstva za rad koja su usko povezana s njezinim svojstvom APA‑a vraćena prekasno. Kao posljedica tog prekasnog vraćanja, propustila je nezanemarivu priliku da joj se ponudi novi ugovor APA‑a.

59      Parlament odgovara da je sporni iznos od 5686 eura „dopunska naknada“ u smislu presude od 13. travnja 2011. Scheefer/Parlament (F‑105/09, EU:F:2011:41, t. 71.) te da ju je bio obvezan oduzeti od primitaka od rada koje je dugovao za usluge APA‑a koje je tužiteljica pružila tijekom razdoblja dvostrukog prihoda. Što se tiče prigovora koji se odnosi na zakašnjeli povrat sredstava za rad, Parlament u biti ističe da, s obzirom na to da se od tužiteljice nije tražilo da radi do isteka njezina ugovora o radu, njoj nisu bila potrebna sredstva za rad. S obzirom na navedeno, Parlament ističe da je zbog brižnog postupanja i u duhu pomirenja s tužiteljicom pozitivno odgovorio na zahtjeve koje je postavila u pogledu pristupa sredstvima za rad.

 Ocjena Službeničkog suda

–       Mogućnost da se od iznosa primitaka od rada koji se duguju za razdoblje dvostrukog prihoda oduzme iznos koji je tužiteljica primila na temelju naknade za godišnji odmor

60      Najprije je potrebno podsjetiti da sudsko poništenje akta ima za učinak retroaktivno brisanje tog akta iz pravnog sustava, a kada je poništeni akt već izvršen, poništavanje njegovih učinaka nameće potrebu da se uspostavi pravna situacija u kakvoj se tužitelj nalazio prije donošenja tog akta (presuda od 26. svibnja 2011., Kalmár/Europol, F‑83/09, EU:F:2011:66, t. 88.).

61      Iz navedenog slijedi da je Parlament prilikom primjene članka 266. UFEU‑a bio obvezan poduzeti mjere za izvršenje presude CH, uzimajući u obzir okolnosti na dan kad je donesena odluka o otkazu poništena navedenom presudom. Uvodno valja ustvrditi da u načelu tužiteljica ne pobija nužno odluku Parlamenta od 3. ožujka 2014. da ponovno uspostavi ugovorni odnos o radu u svojstvu APA‑a do kraja aktualnog saziva od dana donošenja te odluke, odnosno do 1. srpnja 2014. oslobađajući je istodobno obveze stvarnog izvršavanja dužnosti APA‑a. Službenički sud u svakom slučaju smatra da ta mjera izvršenja presude CH nije neprikladna, s obzirom na, s jedne strane, kontekst u kojem se izvršavaju djelatnosti APA‑a, u ovom slučaju u izravnoj vezi s dotičnom članicom Parlamenta koja jedina ima ovlast birati svoje suradnike, kao i na, s druge strane, činjenicu da je tužiteljica nastavila s profesionalnom djelatnošću kod privatnog poslodavca, zbog čega se razdoblje tijekom kojeg je bila zaposlena kod tog privatnog poslodavca i ono u kojem je primala naknadu na temelju nezaposlenosti smatraju razdobljima dvostrukog prihoda. Tužiteljica naprotiv pobija način na koji je Parlament izračunao iznos naknade koju joj duguje za navedeno razdoblje.

62      U tom je pogledu Parlament mogao utvrditi da ponovna uspostava pravne situacije u kojoj se tužiteljica nalazila prije donošenja odluke o otkazu poništene presudom CH podrazumijeva to da joj se za razdoblje između 20. lipnja 2012., dana stupanja na snagu odluke o otkazu i 1. srpnja 2014., dana isteka njezina ugovora o radu, isplati razlika između, s jedne strane, iznosa primitaka od rada koje je tužiteljica mogla tražiti da je ostala na dužnosti i da je stvarno izvršavala djelatnosti APA‑a, te, s druge strane, primitaka od rada ili naknada za nezaposlenost koje je stvarno primila (presuda od 26. svibnja 2011., Kalmár/Europol, F‑83/09, EU:F:2011:66, t. 90.), bez dovođenja u pitanje prava tijela koje je isplatilo navedene naknade za nezaposlenost da od Parlamenta povrati iznos navedenih naknada.

63      Što se tiče primitaka od rada ili naknada za nezaposlenost koje se mogu oduzeti tijekom razdoblja dvostrukog prihoda, iz sudske prakse proizlazi da one mogu podrazumijevati „iznose primitaka od rada, honorara, naknada za nezaposlenost ili drugih zamjenskih naknada“ odnosno „istovrsnih primitaka“ koje je u razdoblju dvostrukog prihoda stvarno primala tužiteljica „umjesto primitaka od rada“ koje bi inače primila da je ostala u službi u Parlamentu, odnosno da nije donesena poništena odluka o otkazu (vidjeti u tom smislu presudu od 13. travnja 2011., Scheefer/Parlament, F‑105/09, EU:F:2011:41, t. 71.).

64      U tom pogledu valja primijetiti da na temelju belgijskog prava i kao što proizlazi iz dokumenata koje su podnijele stranke, naknada za godišnji odmor podrazumijeva primitak od rada koji se obračunava za razdoblje godišnjeg odmora, po mjesecu koji je odrađen ili se fingira da je odrađen u prethodnoj godini, kao dodatak jednak dvanaestini 92 % bruto primitka od rada u mjesecu u kojem počinje godišnji odmor. Nadalje, u slučaju otkaza u sustavu privatnog prava, poslodavac koji otpušta ima, kao i u ovom slučaju, obvezu unaprijed isplatiti naknadu za godišnji odmor po prestanku ugovora o radu.

65      U tom pogledu, u okolnostima slučaja naknada za godišnji odmor koju je tužiteljica primila od privatnog poslodavca ne može se smatrati naknadom istovjetnom primitku od rada koji je tijekom razdoblja dvostrukog prihoda trebala stvarno primiti umjesto primitka od rada koji je trebala primiti od Parlamenta za svoje usluge APA‑a. Naime, tom se naknadom pokrivaju dani godišnjeg odmora koje je tužiteljica obvezna iskoristiti u okviru novog ugovora o radu prema belgijskom pravu, ali koje joj u trenutku korištenja neće platiti novi privatni poslodavac. Naprotiv, iz potvrde koju je dostavilo belgijsko osiguravajuće tijelo Partena proizlazi da novi poslodavac mora od plaće oduzeti iznos dodijeljen na temelju naknade za godišnji odmor prilikom obveznog korištenja dana godišnjeg odmora pokrivenih tom naknadom. Međutim, uzimanje u obzir iznosa te naknade na temelju primitka od rada ili zamjenske naknade primljene tijekom razdoblja dvostrukog prihoda značilo bi uzimanje u obzir prihoda koji, iako je svakako već unaprijed isplaćen, zapravo treba u načelu naknadno oduzeti od primljene plaće i koji na taj način predstavlja primitak od rada za razdoblja godišnjeg odmora koja će se koristiti izvan razdoblja dvostrukog prihoda koja ta naknada mora pokriti u pogledu primitaka od rada.

66      Međutim, kao što pravilno ističe tužiteljica, Parlament prilikom definiranja mjera za izvršenje presude CH, u vezi s poništenjem navedene presude i odluke o otkazu i slijedom zahtjeva tužiteljice od 26. ožujka 2014. i u odluci od 2. travnja 2014., nije smio od iznosa primitaka od rada koje je tužiteljica trebala primiti od Parlamenta za svoje usluge APA‑a tijekom razdoblja dvostrukog prihoda oduzeti iznos od 5686 eura koji odgovara naknadi za godišnji odmor koju je isplatio privatni poslodavac.

–       Povratak sredstava za rad

67      Što se tiče sredstava za rad u pogledu kojih tužiteljica prigovara Parlamentu da joj ih je stavio na raspolaganje prekasno i kršeći članak 266. UFEU‑a, Službenički sud podsjeća da je, uzimajući u obzir osobnu narav radne veze kojom su povezani članovi Parlamenta i njihovi APA‑ovi, Parlament u odluci od 3. ožujka 2014. mogao procijeniti da nije prikladno tužiteljicu stvarno ponovno vratiti u službu, što je odluka koju u načelu tužiteljica nije stvarno pobijala. Isto tako, Parlament je mogao odlučiti da ne može tužiteljicu rasporediti na drugo mjesto APA‑a jer sukladno člancima 5.b i 128. stavku 2. Uvjeta zaposlenja sami članovi Parlamenta odabiru svoje APA‑ove i zatim traže od uprave Parlamenta da pokrene postupak zapošljavanja APA‑ova koje su odabrali, pri čemu je razumljivo da njihovo zapošljavanje podrazumijeva postojanje povjerenja.

68      Osim toga, u situaciji u kojoj, u tom stadiju, nije dokazano da je tužiteljica bila žrtva uznemiravanja u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju od strane članice Parlamenta kojoj je pomagala i budući da za APA‑ove, imajući u vidu njihov posebni status koji karakterizira i opravdava veza povjerenja sa članom Parlamenta kojem su dužni pomagati, nije predviđeno da su u stalnom radnom odnosu, tijelo nadležno za sklapanje ugovora je moglo procijeniti da na temelju mjera izvršenja presude CH ne treba zaposliti tužiteljicu ni privremeno ni za stalno na radnom mjestu u nekoj od njegovih službi na koje bi mogao biti raspoređen član privremenog osoblja u smislu članka 2. Uvjeta zaposlenja ili član ugovornog osoblja u smislu članka 3.a Uvjeta zaposlenja.

69      Posljedično, drugi prigovor treba razumjeti na način da tužiteljica, a da pritom nužno ne zahtijeva pravo da je se na temelju mjera izvršenja presude CH vrati na posao u svojstvu APA‑a kod člana Parlamenta, toj instituciji prigovara da je povrijedila članak 266. UFEU‑a time što joj nije stavila na raspolaganje sredstva za rad odmah nakon proglašenja presude CH odnosno, u svakom slučaju, time što je zakasnila s tim stavljanjem na raspolaganje koje je utjecalo na njezinu mogućnost da poduzme korake kako bi se zaposlila kod novoizabranog člana Parlamenta u budućem sazivu.

70      U tom je pogledu između stranaka nesporno da radno aktivni dužnosnici i ostali službenici Parlamenta obično za izvršavanje svojih dužnosti raspolažu pravom trajnog pristupa zgradama Parlamenta te im se izdaje posebna isprava za pristup u obliku akreditacije kao i vinjeta za pristup parkiralištima institucije koja im omogućuje korištenje tog prava.

71      Međutim, budući da je tužiteljica bila oslobođena dužnosti obavljanja zadaća APA‑a do kraja trajanja njezina ugovora o radu, Parlament nije imao obvezu vratiti joj akreditaciju i vinjetu koje je ona zatražila kao mjeru izvršenja koja proizlazi iz presude CH.

72      Nadalje, treba utvrditi da je, kad je tužiteljica svojim dopisom od 26. ožujka 2014., odnosno tri mjeseca nakon proglašenja presude CH napokon izrazila želju da ponovno raspolaže akreditacijom i vinjetom za pristup parkiralištima Parlamenta, Parlament nekoliko dana nakon toga, odlukom od 2. travnja 2014., udovoljio njezinu zahtjevu i stavio joj na raspolaganje akreditaciju i vinjetu od 23. travnja iste godine. Tužiteljičine prigovore u tom smislu treba dakle odbiti.

73      Što se tiče zahtjeva za elektroničku adresu i pristup intranetu Parlamenta, koji je tužiteljica po prvi put postavila u svojoj žalbi od 16. travnja 2014., točno je da je, s obzirom na posebnosti ovog slučaja, Parlamentu trebalo određeno vrijeme da osmisli informatički pristup izvana za APA koji ne izvršava dužnosti APA i koji nije stvarno vezan ni za jednog aktivnog člana Parlamenta.

74      U tom se pogledu, s jedne strane, tužiteljičin zahtjev za pristup infrastrukturi i informatičkim sredstvima Parlamenta doima svakako razumljivim korakom, čija je svrha omogućiti joj da kontaktira novoizabrane članove Parlamenta prije nego što stupe na dužnost pozivajući se na svoj status aktivnog APA‑a, što bi potvrdila elektronička adresa Parlamenta i što bi joj dalo određenu vidljivost. Iz istih razloga je tužiteljica željela imati pristup određenim informacijama koje se distribuiraju u Parlamentu. Međutim, valja utvrditi da, iako institucija ponekad svojim dužnosnicima i službenicima može omogućiti da izvan radnog vremena koriste njezinu infrastrukturu, uključujući i onu informatičku, za ciljeve koji se ne odnose na službu, ta se mogućnost ne može smatrati pravom koje dužnosnici i službenici imaju na temelju Pravilnika o osoblju, pogotovo u situaciji poput ove u konkretnom slučaju u kojem je zainteresirana strana oslobođena obveze izvršavanja svojih profesionalnih zadaća u interesu službe i gdje unutarnje odredbe Parlamenta jasno navode da „je elektronička pošta strogo vezana za korištenje izravno vezano uz zadaće koje [službenik] izvršava.“

75      S druge strane, u svakom slučaju valja podsjetiti da se, općenito, kad izvršenje presude o poništenju zahtijeva donošenje određenog broja upravnih mjera, to poništenje ne može odmah izvršiti. Prema tome, institucijama treba odrediti razumni rok za ispunjenje obveze iz presude o poništenju (presude od 12. siječnja 1984., Turner/Komisija, 266/82, EU:C:1984:3, t. 5.; od 10. srpnja 1997., Apostolidis i dr./Komisija, T‑81/96, EU:T:1997:111, t. 37., i od 20. lipnja 2012., Menidiatis/Komisija, F‑79/11, EU:F:2012:89, t. 40.). Međutim, Službenički sud smatra da je Parlament u razumnom vremenskom okviru, 18. lipnja 2014., stavio na raspolaganje tužiteljici elektroničku adresu i omogućio pristup intranetu Parlamenta, uzimajući u obzir činjenicu da je ona zahtjev u tom smislu uputila 16. travnja iste godine te da tehničke radnje potrebne za omogućivanje pristupa APA‑a intranetu i elektroničkoj pošti zahtijevaju prethodno odobrenje člana Parlamenta kojemu on pomaže.

76      Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, valja utvrditi da je u pogledu mjera izvršenja presude CH u vezi s poništenjem odluke o otkazu Parlament povrijedio članak 266. UFEU‑a u svojem odgovoru na dodatne zahtjeve od 26. ožujka 2014. samo u pogledu oduzimanja od iznosa primitaka od rada koji se duguju za razdoblje dvostrukog prihoda, a koji je tužiteljica primila na temelju naknade za godišnji odmor isplaćene prema belgijskom pravu.

77      Prema tome, valja poništiti odluku od 2. travnja 2014. kako je potvrđena odlukom o odbijanju žalbe u dijelu u kojom je njome Parlament odbio tužiteljici isplatiti dodatni iznos od 5686 eura. Usto, uzimajući u obzir to poništenje, valja udovoljiti tužiteljičinu zahtjevu za naknadu štete koji se odnosi na taj iznos kao i njezinu zahtjevu da se isti uveća za zatezne kamate prema stopi koju je odredila Europska središnja banka (ESB) za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda, od 1. srpnja 2014., dana isteka njezina ugovora.

 Mjere izvršenja koje je Parlament donio vezano za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć presudom CH

 Argumenti stranaka

78      Tužiteljica ističe da je, što se tiče odluke o odbijanju njezina zahtjeva za pomoć koju je Službenički sud poništio, Parlament u odluci od 3. ožujka 2014. i u okviru mjera izvršenja presude CH odlučio ispitati mogućnost da joj se ponudi pomoć u smislu članka 24. Pravilnika o osoblju samo ako odluči protiv osobe P. podnijeti tužbu pred nacionalnim sudom. Međutim, prema tužiteljici to nije prikladna mjera izvršenja presude CH u smislu članka 266. UFEU‑a. Naime, tijelo nadležno za sklapanje ugovora je trebalo nastaviti postupak ispitivanja njezina zahtjeva za pomoć i, imajući u vidu dokaze koje je svojevremeno priložila tom zahtjevu, trebalo je pokrenuti upravnu istragu kakvu zahtijeva sudska praksa u svrhu utvrđivanja stvarnih činjenica vezanih za uznemiravanje koje je ona navela u svojem zahtjevu za pomoć.

79      U tom pogledu, tužiteljica osobito ističe da namjera Službeničkog suda nije bila uvjetovati obvezu tijela nadležnog za sklapanje ugovora da joj pruži pomoć prilikom podnošenja tužbe pred nacionalnim sudom jer je pomoć APA‑u u okviru postupka pred nacionalnim sudom samo jedan način ispunjenja obveze pružanja pomoći iz članka 24. Pravilnika o osoblju.

80      Napokon, tužiteljica tvrdi da tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije delegiralo ovlasti koje ima na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju Posebnom savjetodavnom odboru „APA‑a“ i da je neshvatljivo zašto tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije odlučilo pokrenuti upravnu istragu odmah nakon proglašenja presude CH, odnosno samo sazvati Posebni savjetodavni odbor „APA‑a“ odmah nakon njegova konstituiranja ako je želio da taj odbor preuzme upravnu istragu koju je obično dužan provesti. Tužiteljica također tvrdi da je Parlament povrijedio članak 24. Pravilnika o osoblju, dužnost brižnog postupanja i članak 31. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

81      Parlament zahtijeva da se istaknuti prigovori odbiju. U tom pogledu on primjećuje da je od veljače 2014., odnosno prije uspostavljanja Posebnog savjetodavnog odbora „APA‑a“, on ponudio tužiteljici pomoć u slučaju da protiv osobe P. odluči podnijeti tužbu pred nacionalnim sudom. Nadalje, on je izvijestio Posebni savjetodavni odbor „APA‑a“ tijekom prvog sastanka tog novog odbora 26. studenoga 2014. o postojanju tužiteljičine pritužbe zbog uznemiravanja. Međutim, taj je odbor, kojemu je tijelo nadležno za sklapanje ugovora povjerilo zadaću provođenja upravne istrage uslijed navoda APA‑a o uznemiravanju u pogledu članova Parlamenta u svrhu provedbe članka 24. Pravilnika o osoblju u slučaju pritužbe koja se odnosi na člana Parlamenta, a koju je podnio pripadnik te kategorije osoblja, ispitao navedenu pritužbu saslušavši tužiteljicu i osobu P. Parlament u tom pogledu ističe da tijelo nadležno za sklapanje ugovora o zapošljavanju nema ovlasti nad članovima Parlamenta i da ih Parlament u tom svojstvu ne može prisiliti da surađuju prilikom provođenja upravne istrage, a još manje je tijelo nadležno za sklapanje ugovora ovlašteno izreći im sankcije u slučaju dokazanog uznemiravanja.

 Ocjena Službeničkog suda

82      Uvodno valja podsjetiti da, kako bi ispunila obvezu koju ima na temelju članka 266. UFEU‑a, institucija koja je donijela akt koji je sud Unije poništio mora utvrditi koje se mjere zahtijevaju za izvršenje presude o poništenju izvršavajući diskrecijsku ovlast koju ima u tu svrhu, poštujući također izreku i obrazloženje presude koju je dužna izvršiti, kao i primjenjive odredbe prava Unije. U tom pogledu, kad izvršenje presude predstavlja posebne poteškoće, pojedina institucija može ispuniti obvezu iz članka 266. UFEU‑a tako da donese bilo kakvu odluku koja bi mogla pravedno kompenzirati nepovoljni položaj u koji je dotična osoba dovedena zbog poništene odluke. U tom kontekstu, tijelo koje ima ovlast imenovanja odnosno, kao u konkretnom slučaju, tijelo nadležno za sklapanje ugovora može primjerice uspostaviti dijalog s tužiteljem u svrhu postizanja dogovora kojim mu se nudi pravična naknada za nezakonitost kojom je bio oštećen (vidjeti presude od 9. kolovoza 1994., Parlament/Meskens, C‑412/92 P, EU:C:1994:308, t. 28. i 30.; od 8. listopada 1992., Meskens/Parlament, T‑84/91, EU:T:1992:103, t. 80. i od 17. ožujka 1994., Hoyer/Komisija, T‑43/91, EU:T:1994:29, t. 64.).

83      Međutim, čak i kad izvršenje presude predstavlja posebne poteškoće i kad se kroz dijalog sa zainteresiranom stranom ne može postići dogovor, diskrecijska je ovlast dotične institucije zapravo ograničena nužnošću poštovanja izreke i obrazloženja presude koju je obvezna izvršiti, kao i primjenjivim odredbama prava Unije. Dakle, institucija osobito treba izbjeći da donesene mjere sadržavaju iste nepravilnosti poput onih identificiranih u presudi o poništenju (presuda od 13. prosinca 2012., Honnefelder/Komisija, F‑42/11, EU:F:2012:196, t. 46. i navedena sudska praksa).

84      U konkretnom slučaju, što se tiče prigovora koji je istaknula tužiteljica u pogledu odbijanja tijela nadležnog za sklapanje ugovora da pokrene upravnu istragu u odnosu na činjenice vezane za uznemiravanje kojeg je navodno bila žrtvom, valja utvrditi da u odluci od 3. ožujka 2014. tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije izvijestilo tužiteljicu o pokretanju upravne istrage u pogledu navedenih činjenica o uznemiravanju. Dakle, uzimajući u obzir zahtjev za pokretanje upravne istrage iz zahtjeva za provođenje mjera izvršenja od 15. siječnja 2014. kojim se ponavlja zahtjev za pokretanje takve istrage, koji je prvi put postavljen u zahtjevu za pomoć, kao i u žalbi od 16. travnja 2014., valja utvrditi da je odlukom o odbijanju žalbe tijelo nadležno za sklapanje ugovora, implicitno ali nužno, odbilo pokretanje takve upravne istrage i ograničavajući se na navođenje da je uspostavljen Poseban savjetodavni odbor„APA‑a“, koji je konstituiran tek 26. studenoga 2014. i koji je tužiteljicu saslušao tek u siječnju 2015., odnosno nakon donošenja odluke o odbijanju žalbe i nakon podnošenja ove tužbe.

85      Prema tome, valja ispitati zahtijeva li izvršenje presude CH zato što se njome poništava odluka od 15. ožujka 2012. o odbijanju zahtjeva za pomoć, kako ističe tužiteljica, to da Parlament pokrene upravnu istragu.

86      Što se tiče zakonitosti odluke kojom se odbija zahtjev za pomoć a da pritom nije bila otvorena upravna istraga, koji je podnesen na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, sud Unije mora ispitati osnovanost te odluke s obzirom na dokaze koje je zainteresirana osoba u svojem zahtjevu za pomoć predočila upravi tijekom njezina odlučivanja (presude od 16. rujna 2013., Faita/EGSO, F‑92/11, EU:F:2013:130, t. 98. i od 26. ožujka 2015., CW/Parlament, F‑124/13, EU:F:2015:23, t. 143., koja je predmet žalbe pred Općim sudom Europske unije, predmet T‑309/15 P).

87      U tom pogledu treba napomenuti da, u skladu s obvezom pružanja pomoći, uprava mora, u slučaju nezgode koja je nespojiva s dužnošću brzine i brižnog postupanja službe, intervenirati svim potrebnim snagama i odgovoriti brzinom i pažnjom koju zahtijevaju okolnosti konkretnog slučaja kako bi se utvrdile činjenice i, kada se utvrdi uzrok, pronašla prikladna rješenja. U tu svrhu dovoljno je da dužnosnik ili službenik koji od svoje institucije traži zaštitu dostavi barem neke dokaze o stvarnosti napada za koje tvrdi da ih je pretrpio. U prisutnosti takvih elemenata, na instituciji u pitanju jest da poduzme odgovarajuće mjere, osobito da provede upravnu istragu kako bi utvrdila činjenice koje su dovele do pritužbe, u suradnji s njezinim podnositeljem (presude od 26. siječnja 1989., Koutchoumoff/Komisija, 224/87, EU:C:1989:38, t. 15. i 16.; od 21. travnja 1993., Tallarico/Parlament, T‑5/92, EU:T:1993:37, t. 31.; od 5. prosinca 2000., Campogrande/Komisija, T‑136/98, EU:T:2000:281, t. 42.; od 8. srpnja 2004., Schochaert/Vijeće, T‑136/03, EU:T:2004:229, t. 49.; od 25. listopada 2007., Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, EU:T:2007:322, t. 136. i od 26. ožujka 2015., CW/Parlament, F‑124/13, EU:F:2015:23, t. 37.).

88      Kada su iznesene optužbe za uznemiravanje, obveza pružanja pomoći sastoji se posebno od obveze uprave da ozbiljno, brzo i povjerljivo ispita pritužbu zbog uznemiravanja i da podnositelja pritužbe obavijesti o ishodu njegove prijave (presude od 27. studenoga 2008., Klug/EMEA, F‑35/07, EU:F:2008:150, t. 74. i od 26. ožujka 2015., CW/Parlament, F‑124/13, EU:F:2015:23, t. 38.).

89      Što se tiče mjera koje treba primijeniti u situaciji obuhvaćenoj člankom 24. Pravilnika o osoblju, uprava pod nadzorom suda Unije raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću prilikom izbora mjera i sredstava za primjenu članka 24. Pravilnika o osoblju. Tako se nadzor suda Unije sastoji samo u ocjeni je li dotična institucija ostala u razumnim granicama i da nije koristila svoju ovlast na očito pogrešan način (vidjeti presude od 15. rujna 1998., Haas i dr./Komisija, T‑3/96, EU:T:1998:202, t. 54.; od 4. svibnja 2005., Schmit/Komisija, T‑144/03, EU:T:2005:158, t. 98.; od 25. listopada 2007., Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, EU:T:2007:322, t. 137. i od 26. ožujka 2015., CW/Parlament, F‑124/13, EU:F:2015:23, t. 39.).

90      Uz navedeno, iz sudske prakse sudova Unije u području uznemiravanja koje je u ovom slučaju primjenjivo mutatis mutandis proizlazi, a fortiori u slučaju kad osoba koju se istražuje vrši dužnost, predviđenu Ugovorom, na koju je izabrana, da institucija općenito ne može primijeniti stegovne ili druge mjere protiv osobe navedene u pritužbi zbog uznemirivanja, neovisno radi li se o nadređenima pretpostavljene žrtve ili ne, osim ako se na temelju naloženih istražnih radnji sa sigurnošću ne utvrdi da osoba koju je dužnosnik ili drugi službenik optužio postupa na način koji šteti dobrom funkcioniranju službe ili dostojanstvu i ugledu navodne žrtve (presude od 9. studenoga 1989., Katsoufros/Sud, 55/88, EU:C:1989:409, t. 16.; od 28. veljače 1996., Dimitriadis/Revizorski sud, T‑294/94, EU:T:1996:24, t. 39. i od 4. svibnja 2005., Schmit/Komisija, T‑144/03, EU:T:2005:158, t. 108.).

91      S obzirom na članke 11. i 12. Unutarnjeg pravilnika „APA‑a“ u području uznemiravanja, koji za razliku od članaka 13. i 14. Unutarnjeg pravilnika o uznemiravanju više ne povjerava glavnom tajniku Parlamenta, već kvestorima odnosno predsjedniku Parlamenta ovlasti koje tijelo nadležno za sklapanje ugovora ima vezano za sankcije u ovom području, iz pravnog okvira koji je uspostavljen u Parlamentu valja zaključiti da je, kada APA tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o zapošljavanju, odnosno osobno glavnom tajniku Parlamenta, uputi zahtjev za pomoć protiv člana Parlamenta na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, on nadležan za donošenje svih mjera koje se izravno tiču APA‑a, ali da, naprotiv, svaka mjera koja zahtijeva sudjelovanje dotičnog člana Parlamenta ili koja podrazumijeva da se potonjem može izreći sankcija ili se ista izriče ovisno o slučaju potpada pod nadležnost Posebnog savjetodavnog odbora „APA‑a“, kvestora ili predsjednika Parlamenta.

92      U ovom slučaju iz spisa proizlazi da je tužiteljica dokazima potkrijepila svoj zahtjev za pomoć. Naime, uz navode koje je jednostrano istaknula objašnjavajući da osoba P. nije ostavila pisani trag događaja koji joj se stavljaju na teret, tužiteljica je navela imena dvoje suradnika osobe P. koji su, kako ona tvrdi, svjedočili svim ponašanjima koje je opisala i mogu također potvrditi njezine izjave na saslušanju. Nadalje, čak i ako mišljenje medicinskih stručnjaka nije takve naravi da bi samo po sebi utvrdilo pravno postojanje uznemiravanja ili povrede institucije u pogledu njezine dužnosti pružanja pomoći (vidjeti presude od 6. veljače 2015., BQ/Revizorski sud, T‑7/14 P, EU:T:2015:79, t. 49. i od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 127.), tužiteljica je dostavila liječničke potvrde koje se, u svrhu utvrđivanja je li postojala obveza pružanja pomoći tijela nadležnog za sklapanje ugovora mogu smatrati prima facie dokazom o, doduše subjektivnom, osjećaju uznemiravanja. Tomu valja pridodati okolnost da je tužiteljičin kolega također kontaktirao Opći savjetodavni odbor, uspostavljen Unutarnjim pravilnikom o uznemiravanju, te pokrenuo postupak pred Službeničkim sudom 24. ožujka 2014. optuživši istu članicu Parlamenta za navodno uznemiravanje.

93      Prema tome, informacije navedene u zahtjevu za pomoć kao i one istaknute kasnije, u zahtjevu za mjerama izvršenja presude CH od 15. siječnja 2014. i žalbe od 16. travnja 2014. odnosno tužiteljičinim pismenima u kojima je od tijela nadležnog za sklapanje ugovora zatražila pokretanje upravne istrage, predstavljaju indicije koje mogu pobuditi ozbiljnu sumnju u to je li u ovom slučaju udovoljeno uvjetima iz članka 12.a Pravilnika o osoblju (vidjeti presudu od 26. ožujka 2015., CN/Parlament, F‑26/14, EU:F:2015:22, t. 56.).

94      U tim je uvjetima, uslijed učinka poništenja odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć presudom CH, tijelu nadležnom za sklapanje ugovora ponovno podnesen zahtjev za pomoć koji je ostao neriješen. Posljedično je tijelo nadležno za sklapanje ugovora u okviru mjera izvršenja presude CH bilo obvezno uredno i hitno postupiti po tom zahtjevu za pomoć, posebice pokretanjem upravne istrage, tim više što, kako Službenički sud navodi u točki 58. presude CH, Parlament nije bio ni na koji način spriječen da, pozivajući se na članak 9. stavak 2. svojeg unutarnjeg pravilnika, pozove osobu P. na suradnju u upravnoj istrazi u svrhu provjere postoji li navodno ponašanje kojim se krši članak 12.a Pravilnika o osoblju, a kojeg se tužiteljica smatra žrtvom.

95      Nadalje, cilj je upravne istrage da se, kao što je gore istaknuto, utvrde činjenice i da se nakon saznanja o uzrocima, iz toga izvuku prikladni zaključci vezano za slučaj koji je predmet istrage, kao i da se općenito i da bi se udovoljilo načelu dobre uprave, izbjegne ponavljanje takve situacije u budućnosti. Osim toga, rezultati upravne istrage mogu bilo potvrditi navodno uznemiravanje, što se može pokazati korisnim za žrtvu kad bude eventualno tužbom protiv navodnog uznemiravatelja tražila naknadu možebitne štete pred nacionalnim sudom, bilo opovrgnuti optužbe navodne žrtve, što omogućuje da se isprave povrede koje je takva optužba, koja se ispostavila neutemeljenom, mogla prouzročiti osobi koja se tijekom istražnog postupka smatrala mogućim uznemiravateljem.

96      Iz prethodno navedenog proizlazi da je Parlament, time što nije pokrenuo upravnu istragu, kao što je tužiteljica zatražila u svojem zahtjevu za pomoć kao i u zahtjevu za mjerama izvršenja presude CH od 15. siječnja 2014. i u svojoj žalbi od 16. travnja 2014., s obzirom na poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć presudom CH, povrijedio članak 266. UFEU‑a.

97      U tom pogledu nema značaja to što je Posebni savjetodavni odbor „APA‑a“ uspostavljen tek u travnju 2014. niti što tužiteljica nije pristala na sazivanje tog odbora koji je, kao što proizlazi i samog njegova naziva, savjetodavan.

98      Naime, s jedne strane, tužiteljica je u svakom slučaju imala pravo podnijeti tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o zapošljavanju zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju a da prethodno nije bila obvezna pokrenuti postupak pred Općim savjetodavnim odborom i/ili Posebnim savjetodavnim odborom „APA‑a“, kao što ni u slučaju da je pokrenula postupak pred navedenim odborima nije bila obvezna pričekati eventualni odgovor tog ili tih odbora, čak i ako bi to u određenim situacijama bilo poželjno, posebno u pogledu medijacije (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2015., CW/Parlament, F‑124/13, EU:F:2015:23, t. 140.).

99      S druge strane, tijelo nadležno za sklapanje ugovora, koje je zapravo tijelo nadležno za postupanje po zahtjevu za pomoć podnesenom na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, ima obvezu hitnog pokretanja i provođenja upravne istrage, ne dovodeći pritom u pitanje mogućnost tog tijela da delegira nužne zadaće provođenja istrage ili sprečavanja drugom upravnom tijelu ili internom tijelu institucije na temelju pravne odredbe koju je ono zakonito donijelo utvrdivši uvjete takvog delegiranja i poštujući primjenjive više odredbe prava Unije. Dakle, institucija može u tu svrhu i pružajući prikladnu logističku i ljudsku potporu odlučiti da vođenje takve istrage povjeri nadležnoj osobi institucije, kao što je glavni direktor, ad hoc odbor za istrage, savjetodavni odbor nadležan za prijave zbog uznemiravanja ili, još, osoba ili vanjsko tijelo te institucije (presuda od 26. ožujka 2015., CW/Parlament, F‑124/13, EU:F:2015:23, t. 142.).

100    Međutim, čak i kada je, nakon podnošenja ove tužbe, tijelo nadležno za sklapanje ugovora odlučilo izravno pokrenuti postupak pred Posebnim savjetodavnim odborom „APA‑a“, što se doima korakom kojim se očituje volja tijela nadležnog za sklapanje ugovora o zapošljavanju da tom odboru povjeri provođenje upravne istrage za koju je na temelju dužnosti pružanja pomoći iz članka 24. Pravilnika o osoblju nadležno tijelo nadležno za sklapanje ugovora, činjenica je da je, čak i ako se to pokretanje postupka pred Posebnim savjetodavnim odborom „APA‑a“ smatra istovjetno odluci tijela nadležnog za sklapanje ugovora o pokretanju upravne istrage, do toga došlo nakon donošenja odluke o odbijanju žalbe i podnošenja ove tužbe.

101    S obzirom na prethodno navedeno, valja poništiti odluku od 3. ožujka 2014., kako je potvrđena odlukom o odbijanju žalbe jer je Parlament povrijedio članak 266. UFEU‑a time što, sukladno svojoj dužnosti pružanja pomoći koju ima na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju i svojoj dužnosti brižnog postupanja, nije naložio pokretanje upravne istrage u pogledu navodnih činjenica o uznemiravanju nakon poništenja odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć presudom CH.

102    U tim okolnostima više nije potrebno očitovati se o prigovoru koji je tužiteljica istaknula u pogledu toga je li joj tijelo nadležno za sklapanje ugovora imalo obvezu pomoći u traženju zaštite u nacionalnom pravu. U svakom slučaju, u tom je pogledu dovoljno istaknuti da se razlozi iz točke 57. presude CH ne mogu tumačiti na način da se dužnost pružanja pomoći iz članka 24. Pravilnika o osoblju na temelju mjera izvršenja presude CH ograničava na to da se tužiteljici, u slučaju da je odlučila podnijeti tužbu pred nacionalnim sudom protiv navodnog uznemiravatelja, ponudi pomoć u tom postupku.

3.     Zahtjev za naknadu štete

 Materijalna šteta koja proizlazi iz gubitka prilike za zaposlenje kod člana Parlamenta u sazivu 2014./2019.

 Argumenti stranaka

103    Tužiteljica smatra da je Parlamentu trebalo naložiti da joj isplati iznos od 144 000 eura na temelju naknade materijalne štete nastale uslijed gubitka prilike da joj se ponudi novi ugovor APA‑a u sazivu 2014./2019. Naime, tužiteljica smatra da, zato što nije pravodobno imala na raspolaganju sredstva za rad, nije mogla stupiti u kontakt s novoizabranim članovima Parlamenta niti saznati za eventualna slobodna radna mjesta o kojima se izvješćuje u Parlamentu. Prema tome, ona je izgubila priliku da je se zaposli na razdoblje od pet godina. Budući da je na dan podnošenja svoje replike još uvijek tražila posao, istaknula je da se izgubljena dobit može procijeniti na iznos od otprilike 240 000 eura na temelju prihoda koji je imala kao APA. Prilika za zaposlenje kod novoizabranog člana Parlamenta u sazivu 2014./2019. bila bi ozbiljna da je ostala raditi u zgradama Parlamenta tijekom cijelog prethodnog saziva, pogotovo zbog stečenog iskustva. Kao što je razvidno iz toga što ju je osoba P. zaposlila nakon odlaska člana Parlamenta kojeg je naslijedila, tužiteljica ističe da APA‑ovi ostaju na dužnosti u prosječno 60 % slučajeva na novom poslu kod novog europskog zastupnika nakon objave izbornih rezultata. Primijenivši taj postotak kvantifikacije prilike za zaposlenje, odnosno 60 % na iznos od 240 000 eura koji predstavlja plaću APA‑a tijekom cijelog saziva, došla je do zaključka da je Parlamentu trebalo naložiti da joj isplati iznos od 144 000 eura na temelju pretrpljene materijalne štete.

104    Parlament ističe da u pogledu tri uvjeta utvrđena u sudskoj praksi za postojanje odgovornosti Unije u ovom slučaju nije ispunjen uvjet vezan za nezakonitost ponašanja jer Parlament nije nikad spriječio tužiteljicu da stupi u kontakt s novoizabranim članovima Parlamenta u sazivu 2014./2019. Nadalje, nije u dovoljnoj mjeri dokazano postojanje stvarne štete, s obzirom na sudsku praksu koja zahtijeva da je šteta stvarna i odrediva i, kad se radi o gubitku prilike, da je navodno izgubljena prilika bila stvarna i, usto, da je gubitak bio konačan. Međutim, tužiteljica, koja uostalom nije dokazala da je poduzela korake u tom smislu, i dalje ima priliku zaposliti se kod jednog od članova Parlamenta tijekom aktualnog petogodišnjeg saziva koje završava tek 2019. U svakom slučaju, budući da nijedno pravilo Pravilnika o osoblju ni pravno pravilo ne dodjeljuje APA‑u pravo na zaposlenje u svojstvu asistenta kod drugog člana Parlamenta nakon isteka njegova ugovora, budućnost APA‑a ostaje hipotetska i nema ni stvarnu ni odredivu narav zato što se njegovo zaposlenje temelji na odnosu povjerenja.

105    Što se tiče kontakta s novoizabranim članovima Parlamenta, oni se u osnovi, suprotno onomu što smatra tužiteljica, ne ostvaruju u zgradama Parlamenta, već u državama članicama iz kojih dolaze novoizabrani zastupnici i to prije nego što preuzmu dužnosti.

106    Napokon, ne postoji ni uzročna veza između navodne nezakonitosti i navodne materijalne štete jer navodna pogreška Parlamenta ni na koji način ne može biti odlučujući uzrok navodnog gubitka prilike tužiteljice, odnosno propuštanja zapošljavanja kod člana Parlamenta u sazivu 2014./2019., jer APA‑ove slobodno biraju osobe izabrane u Parlament, a ne institucija.

 Ocjena Službeničkog suda

107    Uvodno valja podsjetiti da se, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije, kumulativno moraju ispuniti tri uvjeta, tj. postupanje institucija mora biti nezakonito, postojanje stvarne štete i postojanje uzročne veze između postupanja i štete na koju se poziva. Ta su tri uvjeta postavljena kumulativno tako da je izostanak jednog od njih dovoljan za odbijanje zahtjeva za naknadu štete (vidjeti presude od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 52.; od 5. srpnja 2011., V/Parlement, F‑46/09, EU:F:2011:101, t. 157. i od 19. svibnja 2015., Brune/Komisija, F‑59/14, EU:F:2015:50, t. 71.).

108    Što se tiče nezakonitog ponašanja na koje se poziva u potporu zahtjevu za naknadu materijalne štete nastale uslijed gubitka prilike za zaposlenje, valja utvrditi da se to ponašanje u biti sastoji od navodnog nezakonitog odbijanja Parlamenta da tužiteljici na raspolaganje stavi sredstva za rad, koje proizlazi iz odluka od 3. ožujka i 2. travnja 2014. Međutim, kako je prethodno utvrđeno, taj prigovor nije utemeljen.

109    U svakom slučaju, što se tiče postojanja stvarne štete, u ovom slučaju materijalne, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ona mora biti pravilno utvrđena i izvjesna (u tom smislu vidjeti presude od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 54. i od 19. svibnja 2015., Brune/Komisija, F‑59/14, EU:F:2015:50, t. 76.). Osobito, kad se navodna šteta sastoji, kao u ovom slučaju, od gubitka prilike, s jedne strane, izgubljena prilika mora biti stvarna (presude od 5. listopada 2004., Eagle i dr./Komisija, T‑144/02, EU:T:2004:290, t. 165. i od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 96.) a, s druge strane, taj gubitak mora biti konačan.

110    Što se tiče stupnja sigurnosti uzročne veze, on se utvrđuje kad nezakonitost koju je počinila institucija Unije osobu nije nužno lišila zaposlenja, što zainteresirana osoba ne bi nikad mogla dokazati da bi se dogodilo, nego pak ozbiljne prilike za zaposlenje u svojstvu dužnosnika odnosno drugog službenika, što je po zainteresiranu osobu imalo za posljedicu materijalnu štetu koja se sastoji u gubitku prihoda (presude od 5. srpnja 2011., V/Parlament, F‑46/09, EU:F:2011:101, t. 15. i od 17. listopada 2013., BF/Revizorski sud, F‑69/11, EU:F:2013:151, t. 73.).

111    U ovom slučaju Službenički sud smatra da se tužiteljica, čak i ako se praktično može utvrditi da se nakon svakih izbora za Parlament jedan dio APA‑a, koji tužiteljica procjenjuje na 60 % onih koji su prethodno zaposleni, stvarno zaposli kod novoizabranih članova Parlamenta, bilo da se radi o članovima Parlamenta koji su bili nositelji parlamentarnog mandata u prošlom sazivu ili ne, ne može razumno pozivati na to da bi ona, da je stvarno ostala na dužnosti tijekom cijelog saziva 2009./2014., imala 60 % šanse da uvjeri novoizabranog člana Parlamenta da je primi u službu. Naime, kako njezino zapošljavanje i eventualni nastavak njezine radne veze ili produljenje ugovora o radu po definiciji ovise o postojanju veze povjerenja s članom Parlamenta kojem pomaže, APA koji je u službi člana Parlamenta ne može sebi osigurati zaposlenje kod drugog člana Parlamenta niti biti siguran da će ga nakon zapošljavanja isti član Parlamenta, ponovno izabran, zadržati u službi.

112    Nadalje, što se tiče umanjenja prilike za zapošljavanje kod novoizabranog člana Parlamenta u sazivu 2014./2019. zbog zakašnjelog stavljanja na raspolaganje sredstava za rad, s jedne strane, ona su tužiteljici vraćena kad je uputila zahtjev u roku koji u najmanju ruku nije bio nerazuman. S druge strane, kao što valjano ističe Parlament, sama činjenica fizičke prisutnosti u zgradama Parlamenta i/ili raspolaganja elektroničkom adresom te institucije odnosno pristupa njezinu intranetu ne može se razumno smatrati odlučujućim elementom prilikom odabira nje kao buduće suradnice od strane novoizabranog člana Parlamenta. U svakom slučaju, iako ti aspekti mogu olakšati stupanje u kontakt, oni ni na koji način ne čine niti pružaju jamstvo zapošljavanja ili pristupa zaposlenju. Oni se dakle ne mogu špekulativno preoblikovati u konstitutivne dijelove stvarne i sigurne prilike za zapošljavanje.

113    Osim toga, novoizabrani članovi Parlamenta prije službenog preuzimanja dužnosti u Parlamentu mogu imati kontakte i organizirati razgovore u svrhu zapošljavanja svojih suradnika u njihovoj državi članici porijekla. Napokon, uzimajući u obzir važnost koju tužiteljica pridaje tom aspektu za zapošljavanje u svojstvu APA‑a, može se razumno smatrati da je, s obzirom na to da je više godina bila zaposlena kao APA, sačuvala dovoljnu mrežu kontakata među članovima Parlamenta i APA‑ovima kako bi se informirala o slobodnim radnim mjestima i kako bi mogla lako stupiti u kontakt s novoizabranim članovima Parlamenta bez potrebe za elektroničkom adresom Parlamenta ili pristupom njegovim zgradama. Nadalje, iz navoda koje je podnijela u svojoj replici proizlazi da je ona održala veze s APA‑ovima u službi nacionalne delegacije parlamentarne skupine kao i s navedenom delegacijom te su joj sve te osobe mogle prenijeti informacije iz Parlamenta.

114    Iz prethodno navedenog proizlazi da, čak i pod pretpostavkom da je tužiteljica mogla stvarno ostati u službi te da je odmah nakon proglašenja presude CH raspolagala sredstvima za rad, njezina navodna prilika za zapošljavanje kod novoizabranog člana Parlamenta u sazivu 2014./2019. nije ovisila o dostupnosti sredstava za rad ili fizičkoj prisutnosti u zgradama Parlamenta, već o kvaliteti njezine prijave i njezina profesionalnog profila koji se ne bi značajno poboljšao stvarnim izvršavanjem zadaća APA‑a u dodatnom razdoblju od nekoliko mjeseci u 2014. Nadalje, tužiteljica se ne poziva na to da je poduzela posebne korake kod novoizabranih članova Parlamenta ili na činjenicu da ju je jedan od njih odbio primiti u službu zato što nije bila fizički prisutna u zgradi Parlamenta ili da prije 16. lipnja 2014. nije imala elektroničku adresu te institucije ili da nije imala dovoljno iskustva kao APA.

115    Osim toga, kako ističe Parlament, saziv 2014./2019. je još uvijek u tijeku. Dakle, navodni gubitak prilike nikako nije konačan jer bi se, naprotiv, tužiteljica mogla u budućnosti opet zaposliti kao APA.

116    Iz tog kuta gledano, uzimajući u obzir uvjet koji se odnosi na stvarno postojanje prilike za zapošljavanje kao i postojanje uzročne veze, valja odbiti zahtjev za naknadu štete koji se odnosi na navodni gubitak prilike za zapošljavanje.

117    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da zahtjev za naknadu štete koji se odnosi na naknadu materijalne štete nastale uslijed gubitka prilike za zapošljavanje kod člana Parlamenta u sazivu 2014./2019. valja odbiti kao neutemeljen.

 Nematerijalna šteta nastala uslijed nepokretanja upravne istrage

 Argumenti stranaka

118    Tužiteljica se u prilog zahtjevu za naknadu nematerijalne štete koju je procijenila na 60 000 eura poziva na okolnost da na njezino traženje još uvijek nije pokrenuta upravna istraga u svrhu utvrđivanja stvarnih činjenica vezanih za uznemiravanje navedenih u njezinu zahtjevu za pomoć. Poništenje pobijanih odluka u ovom slučaju ne može popraviti takvu štetu koja je odvojiva od nezakonitosti koja je temelj poništenja tih odluka. Ona ističe da se njezina nematerijalna šteta djelomično temelji na činjenici da je nepokretanjem upravne istrage povrijeđeno njezino osobno dostojanstvo. Kao što je Službenički sud istaknuo u presudi od 8. veljače 2011., Skareby/Komisija (F‑95/09, EU:F:2011:9, t. 26.), eventualno priznanje postojanja uznemiravanja, koje očito ovisi o pokretanju upravne istrage i njezinu provođenju do samoga kraja, može samo po sebi imati povoljan učinak u terapeutskom procesu oporavka uznemiravane osobe. Međutim, tužiteljici je očito uskraćen taj eventualno povoljni učinak jer najmanje do dana podnošenja tužbe nije podneseno nikakvo izvješće o upravnoj istrazi. Tomu se pridodaje činjenica da, s jedne strane, Parlament očito nije osigurao da u novim odlukama donesenima prilikom izvršenja presude CH ne budu sadržane nepravilnosti koje su opravdale poništenje prethodnih odluka navedenom presudom i da je, s druge strane, tužiteljica bila prisiljena po drugi put pokrenuti prvo predsudski, a zatim i sudski postupak, da bi joj se priznala njezina prava.

119    Parlament zahtijeva da se odbije gore navedeni zahtjev za naknadu štete ističući da je ustrojio tijelo, u konkretnom slučaju Posebni savjetodavni odbor „APA‑a“, nadležno za provođenje upravne istrage u okviru pritužbe zbog uznemiravanja, čiji je navodni počinitelj član Parlamenta. Što se tiče roka u kojem je pokrenuta upravna istraga, Parlament ističe da se umjesto „provođenja istrage bez prikladnog okvira, što u ovim okolnostima ne bi pružilo potrebna jamstva“, radije „ poslužio [donošenjem Unutarnjeg pravilnika „APA‑a“ u području uznemiravanja 14. travnja 2014.,] obvezujućeg pravnog instrumenta koji je mogao dati koristan učinak članku 24. Pravilnika o osoblju“ u kontekstu posebnih ugovornih veza s APA‑ovima. Parlament, osim toga, smatra da tužiteljica „ne može tvrditi da je pretrpjela nematerijalnu štetu koja se može izdvojiti i procijeniti na novčani iznos jer [on] nije ispitao njezin zahtjev za pomoć“.

 Ocjena Općeg suda

120    Iako poništenje nezakonitog akta, poput odluka od 3. ožujka i 2. travnja 2014., potvrđenih odlukom o odbijanju žalbe, može samo po sebi predstavljati prikladnu i načelno dostatnu naknadu nematerijalne štete koju su ti akti mogli prouzročiti, to ne bi bio slučaj kada bi tužitelj dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu koja je odvojiva od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje i koja se ne može u potpunosti popraviti tim poništenjem (vidjeti u tom smislu presude od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 131.; od 19. studenoga 2009., Michail/Komisija, T‑49/08 P, EU:T:2009:456, t. 88. i od 19. svibnja 2015., Brune/Komisija, F‑59/14, EU:F:2015:50, t. 80.).

121    Stoga je u ovom slučaju potrebno utvrditi da je tužiteljica očito pretrpjela nematerijalnu štetu jer, kao prvo, Parlament na dan razmatranja ovog predmeta još uvijek nije razmotrio njezin zahtjev za pomoć, podnesen na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju; kao drugo, na dan podnošenja ove tužbe nije provedena nikakva upravna istraga u smislu sudske prakse; i kao treće, čak i ako je nakon tog potonjeg dana tijelo nadležno za sklapanje ugovora konačno povjerilo Posebnom savjetodavnom odboru „APA‑a“ zadatak da umjesto njega provede takvu istragu, tužiteljica još uvijek na dan razmatranja ovog predmeta nije obaviještena o rezultatima te istrage ni o eventualnim mjerama koje su predložene kvestorima odnosno predsjedniku Parlamenta.

122    Međutim, iako je pred tijelom nadležnim za sklapanje ugovora o zapošljavanju uredno pokrenut postupak zbog zahtjeva za pomoć, u ovom slučaju 22. prosinca 2011., u trenutku kad su i tužiteljica i dotični član Parlamenta izvršavali svoje dužnosti u instituciji, ono je i dalje obvezno provesti upravnu istragu neovisno o tome je li navodno uznemiravanje prestalo ili nije.

123    Naime, s jedne strane, eventualno priznanje tijela nadležnog za sklapanje ugovora nakon upravne istrage, eventualno provedene uz pomoć savjetodavnog odbora poput Posebnog savjetodavnog odbora „APA‑a“, da je postojalo uznemiravanje može samo po sebi imati povoljan učinak u terapeutskom procesu oporavka uznemiravane osobe (vidjeti presudu od 8. veljače 2011., Skareby/Komisija, F‑95/09, EU:F:2011:9, t. 26.) i žrtva će ga, osim toga, moći upotrijebiti za eventualnu tužbu pred nacionalnim sudom, na koju se primjenjuje obveza pružanja pomoći tijela nadležnog za sklapanje ugovora na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju i pri čemu ta obveza ne prestaje završetkom razdoblja zaposlenja APA‑a.

124    S druge strane, osobito u situaciji poput one u ovom predmetu u kojoj su u ovom stadiju sporne samo tvrdnje o uznemiravanju, provođenje upravne istrage sve do njezina kraja može, naprotiv, omogućiti opovrgavanje optužbi navodne žrtve, omogućujući prema tome ispravljanje svih povreda koje je takva optužba, ako se dokaže da je bila neutemeljena, mogla uzrokovati osobi koja se smatrala možebitnim uznemiravateljem tijekom istražnog postupka.

125    Osim toga, kao što ističe tužiteljica, osjećaj nepravde i duševne boli uzrokovane činjenicom da mora voditi predsudski, a potom i sudski postupak kako bi joj se priznala njezina prava, predstavlja štetu koja može proizaći iz same činjenice da je uprava počinila nezakonitu radnju, pri čemu valja istaknuti da se ta šteta može popraviti s obzirom na to ona nije popravljena naknadom zbog poništenja predmetnog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 7. veljače 1990., Culin/Komisija, C‑343/87, EU:C:1990:49, t. 27. i 28.). To osobito vrijedi kad u okviru mjera izvršenja presude o poništenju uprava ponovi nepravilnosti iste naravi poput onih koje su opravdale navedeno poništenje.

126    U ovom slučaju, s obzirom na to da upravna istraga nije pravodobno pokrenuta i provedena do kraja, iako je to zatraženo u zahtjevu za pomoć te kasnije ponovljeno, i s obzirom na činjenicu da je tužiteljica morala poduzeti nove korake kod uprave Parlamenta, a zatim podnijeti novu sudsku tužbu da bi ishodila priznanje svih svojih prava iz članka 24. Pravilnika o osoblju, Službenički sud odlučuje da će pravilno procijeniti nematerijalnu štetu koju je tužiteljica pretrpjela tako što naknadu te štete utvrđuje ex æquo et bono na iznos od 25 000 eura.

127    Nadalje, Službenički sud smatra da valja udovoljiti tužiteljičinu zahtjevu da se taj iznos uveća za kamate prema stopi koju je odredila Europska središnja banka (ESB) za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda. Budući da ne postoji naznaka dana od kojeg bi te zatezne kamate trebale teći, Službenički je sud u okviru svoje neograničene nadležnosti (u tom smislu vidjeti presudu od 8. srpnja 1998., Aquilino/Vijeće, T‑130/96, EU:T:1998:159, t. 39.), odlučio da one počinju teći od dana donošenja odluke o odbijanju žalbe, odnosno od 4. kolovoza 2014. jer je do tog datuma tijelo nadležno za sklapanje ugovora još uvijek načelno imalo mogućnost pokrenuti upravnu istragu na temelju mjera izvršenja presude CH u svrhu udovoljavanja zahtjevu koji je u tom smislu postavila tužiteljica 15. siječnja 2014.

128    Konačno, što se tiče tužiteljičine argumentacije vezane za povredu prava obrane i načela dobre uprave jer joj nije odobreno da na saslušanje pred Posebnim savjetodavnim odborom „APA‑a“ 15. siječnja 2015. dođe u pratnji svojih odvjetnika, Službenički sud samo utvrđuje da su činjenice u vezi s pritužbom u svakom slučaju nastale nakon pokretanja postupka pred Službeničkim sudom i da se ne mogu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja pretrpljene štete.

129    S obzirom na prethodna razmatranja, Službenički sud treba:

–        poništiti odluku od 2. travnja 214. kako je potvrđena odlukom o odbijanju žalbe u dijelu u kojem je Parlament, kršeći članak 266. UFEU‑a odbio tužiteljici isplatiti dodatni iznos od 5686 eura na temelju izvršenja presude CH i naložiti Parlamentu da tužiteljici isplati taj iznos uvećan, računajući od 1. srpnja 2014. dana isteka ugovora APA‑a, za zatezne kamate prema stopi koju je odredila Europska središnja banka (ESB) za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda;

–        poništiti odluku od 3. ožujka 2014., kako je potvrđena odlukom o odbijanju žalbe time što je nakon poništenja odluke o odbijanju pomoći presudom CH Parlament povrijedio članak 266. UFEU‑a time što nije naložio, sukladno svojoj dužnosti pružanja pomoći koju ima na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju i svojoj dužnosti brižnog postupanja, pokretanje upravne istrage u pogledu navodnih činjenica o uznemiravanju;

–        u preostalom dijelu odbiti zahtjev za poništenje;

–        naložiti Europskom parlamentu da se tužiteljici isplati iznos od 25 000 eura na ime naknade pretrpljene nematerijalne štete uvećan, počevši od 4. kolovoza 2014., za zatezne kamate prema stopi koju je utvrdila Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda;

–        u preostalom dijelu odbiti zahtjev za naknadu štete.

 Troškovi

130    Sukladno članku 101. Poslovnika, uz iznimke predviđene odredbama Poglavlja 8. Odjeljka 2. navedenog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove i dužna je na zahtjev druge stranke snositi troškove koje joj je prouzročila. Sukladno članku 102. stavku 1. istog poslovnika, ako to zahtijeva pravičnost, Službenički sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove, ali da je dužna samo djelomično snositi troškove druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove po toj osnovi.

131    Iz razloga navedenih u ovoj presudi proizlazi da je u bitnome Parlament stranka koja nije uspjela u postupku. Usto, tužiteljica je u svojem zahtjevu izričito zatražila da se Parlamentu naloži snošenje troškova. Budući da okolnosti slučaja ne opravdavaju primjenu odredbi članka 102. stavka 1. Poslovnika, Parlament mora snositi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova osobe C. H.

Slijedom navedenog,

SLUŽBENIČKI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka Europskog parlamenta od 2. travnja 2014., kako je potvrđena odlukom od 4. kolovoza 2014. o odbijanju žalbe u dijelu u kojem je Europski parlament, povredom članka 266. UFEU‑a, odbio isplatiti osobi C. H. dodatan iznos u visini od 5686 eura izvršavajući presudu od 12. prosinca 2013., CH/Parlament (F‑129/12, EU:F:2013:203).

2.      Poništava se odluka Europskog parlamenta od 3. ožujka 2014. kako je potvrđena odlukom od 4. kolovoza 2014. o odbijanju žalbe u dijelu u kojem je, nakon što je presudom od 12. prosinca 2013., CH/Parlament (F‑129/12, EU:F:2013:203), poništena odluka Europskog parlamenta od 15. ožujka 2012. kojom se odbija zahtjev osobe C. H. za pomoć od 22. prosinca 2011., Europski parlament odlučio da neće pokrenuti upravnu istragu o navodnim činjenicama uznemiravanja te je tako povrijedio članak 266. UFEU‑a.

3.      Zahtjev za poništenje se u preostalom dijelu odbija.

4.      Europskom parlamentu nalaže se da osobi C. H. isplati iznos od 5686 eura, uvećan, počevši od 1. srpnja 2014., datuma prestanka zaposlenja osobe C. H., za zatezne kamate prema stopi koju je utvrdila Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda.

5.      Europskom parlamentu nalaže se da osobi C. H. isplati iznos od 25 000 eura na ime naknade pretrpljene nematerijalne štete uvećan, počevši od 4. kolovoza 2014., za zatezne kamate prema stopi koju je utvrdila Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda.

6.      Zahtjev za naknadu štete se u preostalom dijelu odbija.

7.      Europski parlament snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova osobe C. H.

Barents Perillo Svenningsen

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. listopada 2015.

Tajnik Predsjednik

W. Hakenberg        R. Barents

* jezik postupka: francuski