PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA

EUROPSKE UNIJE

(prvo vijeće)

6. listopada 2015.

Predmet F‑132/14

CH

protiv

Europskog parlamenta

„Javna služba – Akreditirani parlamentarni asistenti – Članak 266. UFEU‑a – Mjere izvršenja presude Općeg suda o poništenju – Poništenje odluke o otkazu – Poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju – Opseg obveze pružanja pomoći ako postoji dokaz prima facie o uznemiravanju – Obveza tijela nadležnog za sklapanje ugovora da provede upravnu istragu – Mogućnost dužnosnika ili drugog člana osoblja da pokrene nacionalni sudski postupak – Savjetodavni odbor nadležan za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprječavanje na radnom mjestu koji rješava prigovore akreditiranih asistenata zastupnika u pogledu članova Parlamenta – Uloga i ovlasti – Materijalna i nematerijalna šteta“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju članka 106.a, kojom CH traži: poništenje odluke Europskog parlamenta od 3. ožujka 2014. u dijelu u kojem je ta institucija odbila, na temelju mjera potrebnih za izvršenje presude od 12. prosinca 2013., CH/Parlament (F‑129/12, EU:F:2013:203, u daljnjem tekstu: presuda CH), u smislu članka 266. UFEU‑a, pokrenuti upravnu istragu u cilju utvrđivanja stvarnih činjenica koja se odnosi na člana Parlamenta, kako je navedeno u njezinu zahtjevu za pomoć od 22. prosinca 2011.; poništenje odluke Parlamenta od 2. travnja 2014. u dijelu u kojem se tom odlukom odbija isplata iznosa od 5686 eura koji odgovara razlici u primicima od rada na koje je tužiteljica po vlastitoj procjeni imala pravo na temelju mjera potrebnih za izvršenje presude CH u smislu članka 266. UFEU‑a; poništenje odluke Parlamenta od 4. kolovoza 2014. kojom je Parlament odbio žalbu koju je tužiteljica podnijela protiv dviju gore navedenih odluka od 3. ožujka i 2. travnja 2014.; nalaganje Parlamentu da tužiteljici isplati svote od 144 000 eura i 60 000 eura na temelju naknade materijalne i nematerijalne štete.

Odluka:      Poništava se odluka Europskog parlamenta od 2. travnja 2014., kako je potvrđena odlukom od 4. kolovoza 2014. o odbijanju žalbe u dijelu u kojem je Europski parlament, povredom članka 266. UFEU‑a, odbio isplatiti osobi CH dodatan iznos u visini od 5686 eura izvršavajući presudu od 12. prosinca 2013., CH/Parlament (F‑129/12, EU:F:2013:203). Poništava se odluka Europskog parlamenta od 3. ožujka 2014. kako je potvrđena odlukom od 4. kolovoza 2014. o odbijanju žalbe u dijelu u kojem je, nakon što je presudom od 12. prosinca 2013., CH/Parlament (F‑129/12, EU:F:2013:203), poništena odluka Europskog parlamenta od 15. ožujka 2012. kojom se odbija zahtjev osobe CH za pomoć od 22. prosinca 2011., Europski parlament odlučio da neće pokrenuti upravnu istragu o navodnim činjenicama uznemiravanja te je tako povrijedio članak 266. UFEU‑a. Zahtjev za poništenje se u preostalom dijelu odbija. Europskom parlamentu nalaže se da osobi CH isplati iznos od 5686 eura, uvećan, počevši od 1. srpnja 2014., datuma prestanka zaposlenja osobe CH, za zatezne kamate prema stopi koju je utvrdila Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda. Europskom parlamentu nalaže se da osobi CH isplati iznos od 25 000 eura na ime naknade pretrpljene nematerijalne štete uvećan, počevši od 4. kolovoza 2014., za zatezne kamate prema stopi koju je utvrdila Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda. Zahtjev za naknadu štete se u preostalom dijelu odbija. Europski parlament snosi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova osobe CH.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Poništavajuća presuda – Učinci – Obveza usvajanja provedbenih mjera – Poništenje odluke o otkazu akreditiranom parlamentarnom asistentu – Izračun dugovanih primitaka od rada – Odbijanje naknade za godišnji odmor primljene od privatnog poslodavca – Nedopuštenost

(čl. 266. UFEU‑a)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Poništavajuća presuda – Učinci – Obveza usvajanja provedbenih mjera – Poništenje odluke o otkazu akreditiranom parlamentarnom asistentu – Oslobođenje od obveze obavljanja profesionalnih zadaća u interesu službe – Obveza da se dotičnoj osobi vrate sredstava za rad vezana uz njezino radno mjesto – Nepostojanje

(čl. 266. UFEU‑a)

3.      Tužbe dužnosnikâ – Poništavajuća presuda – Učinci – Obveza usvajanja provedbenih mjera – Diskrecijska ovlast uprave – Odbijanje od strane tijela za sklapanje ugovora o radu zahtjeva za pomoć bez provođenja upravne istrage – Neuzimanje u obzir informacija koje je dostavio podnositelj zahtjeva i informacija koje su bile poznate upravnom tijelu – Nedopuštenost

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 12.a i 24.)

4.      Tužbe dužnosnikâ – Tužba za naknadu štete – Poništenje pobijanog akta a da se ne osigura odgovarajuća naknada materijalne štete – Naknada štete zbog gubitka prilike za zapošljavanje – Mjerila

(čl. 340. UFEU‑a)

1.      Nakon što sud Unije sukladno članku 266. UFEU‑a poništi odluku o otkazu tužena institucija dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi, stavljajući se u položaj u vrijeme kad je bila donesena odluka o otkazu koja je poništena tom presudom. U tom pogledu, budući da se radi o osobi koja je vezana ugovorom o radu u statusu akreditiranog parlamentarnog asistenta (APA), ponovna uspostava pravne situacije u kojoj se ona nalazila prije donošenja poništene odluke o otkazu podrazumijeva to da joj se isplati razlika između, s jedne strane, iznosa primitaka od rada koje je dotična osoba mogla tražiti da je bila ostala na dužnosti i da je stvarno izvršavala djelatnosti APA‑a i, s druge strane, primitaka od rada ili naknada za nezaposlenost koje je stvarno primila drugdje. Međutim, uzimanje u obzir iznosa naknade za godišnji odmor primljene od privatnog poslodavca na temelju primitka od rada ili zamjenske naknade primljene tijekom razdoblja dvostrukog prihoda, odnosno razdoblja od dana nezakonitog otkaza do dana kad je dotična osoba prestala primati primitke od rada od privatnog poslodavca, značilo bi uzimanje u obzir prihoda koji, iako je svakako već unaprijed isplaćen, zapravo treba načelno naknadno oduzeti od primljene plaće i koji na taj način predstavlja primitak od rada za razdoblja godišnjeg odmora koja će se koristiti izvan razdoblja dvostrukog prihoda koja ta naknada mora pokriti u pogledu primitaka od rada.

(t. 61., 62. i 65.)

2.      Na temelju mjera za provedbu presude kojom se poništava odluka o otkazu akreditiranom parlamentarnom asistentu (APA) i budući da za APA‑ove, imajući u vidu njihov posebni status koji karakterizira i opravdava veza povjerenja sa članom Parlamenta kojem su dužni pomagati, nije predviđeno da su u stalnom radnom odnosu, tijelo nadležno za sklapanje ugovora institucije moglo je procijeniti da ne treba zaposliti dotičnu osobu ni privremeno ni za stalno na radnom mjestu u nekoj od njegovih službi na koje bi mogao biti raspoređen član privremenog osoblja u smislu članka 2. Uvjeta zaposlenja ili član ugovornog osoblja u smislu članka 3.a tih uvjeta.

U tom pogledu, iako radno aktivni dužnosnici i ostali službenici dotične institucije za izvršavanje svojih dužnosti obično raspolažu pravom trajnog pristupa zgradama institucije te im se izdaje posebna isprava za pristup u obliku akreditacije kao i vinjeta za pristup parkiralištima institucije koja im omogućuje korištenje tog prava, dotična institucija nije imala obvezu vratiti odnosnoj osobi akreditaciju i vinjetu koje je ona zatražila kao mjeru izvršenja koja proizlazi izravno iz poništavajuće presude s obzirom na to da je bila oslobođena dužnosti obavljanja zadaća APA‑a do kraja trajanja svojeg ugovora o radu.

Osim toga, iako institucija katkad svojim dužnosnicima i službenicima može omogućiti da izvan radnog vremena koriste njezinu infrastrukturu, uključujući i onu informatičku, za ciljeve koji se ne odnose na službu, ta se mogućnost ne može smatrati pravom koje dužnosnici i službenici imaju na temelju Pravilnika o osoblju, pogotovo u situaciji u kojoj je zainteresirana strana oslobođena obveze izvršavanja svojih profesionalnih zadaća u interesu službe.

(t. 68., 70., 71. i 74.)

3.      Obveza pružanja pomoći sastoji se posebno od obveze uprave da u slučaju tvrdnji o postojanju uznemiravanja ozbiljno, brzo i povjerljivo ispita pritužbu zbog uznemiravanja i da podnositelja pritužbe obavijesti o ishodu njegove prijave. Što se tiče mjera koje treba primijeniti, uprava pod nadzorom suda Unije raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću prilikom izbora mjera i sredstava za primjenu članka 24. Pravilnika o osoblju. Tako se nadzor suda Unije sastoji samo u ocjeni toga je li dotična institucija ostala u razumnim granicama i da nije koristila svoju ovlast na očito pogrešan način.

Međutim, u području uznemiravanja, kad osoba koju se istražuje vrši dužnost predviđenu Ugovorom na koju je izabrana, institucija ne može primijeniti stegovne ili druge mjere protiv osobe navedene u pritužbi zbog uznemirivanja, neovisno o tome radi li se o nadređenima pretpostavljene žrtve ili ne, osim ako se na temelju naloženih istražnih radnji sa sigurnošću ne utvrdi da osoba koju je dužnosnik ili drugi službenik optužio da postupa na način koji šteti dobrom funkcioniranju službe ili dostojanstvu i ugledu navodne žrtve.

Prema tome, ako informacije navedene u zahtjevu za pomoć koji je odbijen bez provođenja upravne istrage kao i one istaknute kasnije, u zahtjevu za mjerama izvršenja poništavajuće presude, predstavljaju indicije koje mogu pobuditi ozbiljnu sumnju u to je li u ovom slučaju udovoljeno uvjetima iz članka 12.a Pravilnika o osoblju, tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o radu uslijed učinka poništenja odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć ponovno je podnesen zahtjev za pomoć koji je ostao neriješen. Posljedično, tijelo nadležno za sklapanje ugovora Parlamenta obvezno je u okviru mjera izvršenja presude uredno postupiti po tom zahtjevu za pomoć, posebice pokretanjem upravne istrage, tim više što Parlament ništa ne sprječava da, pozivajući se na članak 9. stavak 2. svojeg unutarnjeg pravilnika, pozove člana Parlamenta na suradnju u upravnoj istrazi u svrhu provjere postoji li navodno ponašanje kojim se krši članak 12.a Pravilnika o osoblju, a kojeg se dotična osoba smatra žrtvom.

(t. 86., 88. do 90., 93. i 94.)

Izvori:

Sud: presuda od 9. studenoga 1989., Katsoufros/Sud, 55/88, EU:C:1989:409, t. 16.

Prvostupanjski sud: presude od 28. veljače 1996., Dimitriadis/Revizorski sud, T‑294/94, EU:T:1996:24, t. 39.; od 15. rujna 1998., Haas i dr./Komisija, T‑3/96, EU:T:1998:202, t. 54.; od 4. svibnja 2005., Schmit/Komisija, T‑144/03, EU:T:2005:158, t. 98. i 108.; od 25. listopada 2007., Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, EU:T:2007:322, t. 137.

Službenički sud: presude od 27. studenoga 2008., Klug/EMEA, F‑35/07, EU:F:2008:150, t. 74.; od 16. rujna 2013., Faita/EESC, F‑92/11, EU:F:2013:130, t. 98.; od 26. ožujka 2015., CN/Parlament, F‑26/14, EU:F:2015:22, t. 56., i od 26. ožujka 2015., CW/Parlament, F‑124/13, EU:F:2015:23, t. 38., 39. i 143., protiv koje se vodi žalbeni postupak pred Općim sudom Europske unije, predmet T‑309/15 P

4.      U kontekstu zahtjeva za naknadu materijalne štete koja proizlazi iz gubitka prilike za zapošljavanje, s jedne strane, izgubljena prilika mora biti stvarna i, s druge strane, taj gubitak mora biti konačan. Tako, što se tiče stupnja sigurnosti uzročne veze, on se utvrđuje kad nezakonitost koju je počinila institucija Unije osobu nije nužno lišila zaposlenja, što zainteresirana osoba ne bi nikad mogla dokazati da bi se dogodilo, nego pak ozbiljne prilike za zaposlenje u svojstvu dužnosnika odnosno drugog službenika, što je po zainteresiranu osobu imalo za posljedicu materijalnu štetu koja se sastojala u gubitku prihoda.

U slučaju kao što je onaj akreditirane parlamentarne asistentice (APA), kod kojeg proizlazi da zapošljavanje i eventualni nastavak njezine radne veze ili produljenje ugovora o radu po definiciji ovise o postojanju veze povjerenja s članom Parlamenta kojem pomaže, APA koji je u službi člana Parlamenta ne može sebi osigurati zaposlenje kod drugog člana Parlamenta niti biti siguran da će ga nakon zapošljavanja isti član Parlamenta, ponovno izabran, zadržati u službi. Što se tiče umanjenja prilike za zapošljavanje kod novoizabranog člana Parlamenta zbog zakašnjelog stavljanja na raspolaganje sredstava za rad, vrijedi naglasiti da, iako ti aspekti mogu olakšati stupanje u kontakt, oni ni na koji način ne čine niti pružaju jamstvo zapošljavanja ili pristupa zaposlenju. Oni se dakle ne mogu špekulativno preoblikovati u konstitutivne dijelove stvarne i sigurne prilike za zapošljavanje.

(t. 109. do 112.)

Izvori:

Sud: presuda od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 54.

Prvostupanjski sud: presude od 5. listopada 2004., Eagle i dr./Komisija, T‑144/02, EU:T:2004:290, t. 165., i od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 96.

Službenički sud: presude od 5. srpnja 2011., V/Parlament, F‑46/09, EU:F:2011:101, t. 159.; od 17. listopada 2013., BF/Revizorski sud, F‑69/11, EU:F:2013:151, t. 73., i od 19. svibnja 2015., Brune/Komisija, F‑59/14, EU:F:2015:50, t. 76.