PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
25. siječnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 93/13/EEZ – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Troškovi povezani sa sklapanjem ugovora o hipotekarnom kreditu – Povrat iznosa plaćenih na temelju ugovorne odredbe koja je proglašena nepoštenom – Početak roka zastare za podnošenje tužbe za povrat”
U spojenim predmetima C‑810/21 do C‑813/21,
povodom zahtjevâ za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje je uputio Audiencia Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni, Španjolska), odlukama od 9. prosinca 2021., koje je Sud zaprimio 20. prosinca 2021., u postupcima
Caixabank SA, prije Bankia SA
protiv
WE,
XA (C‑810/21)
i
Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA
protiv
TB,
UK (C‑811/21)
i
Banco Santander SA
protiv
OG (C‑812/21),
i
OK,
PI
protiv
Banco Sabadell SA (C‑813/21),
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: O. Spineanu‑Matei, predsjednica vijeća, S. Rodin (izvjestitelj) i L. S. Rossi, suci,
nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Caixabank SA, J. Gutiérrez de Cabiedes Hidalgo de Caviedes, abogado,
– za osobe WE, XA, TB, UK, OG, OK i PI, J. Fraile Mena, procurador, i F. García Domínguez, abogado,
– za Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, J. M. Rodríguez Cárcamo i A. M. Rodríguez Conde, abogados,
– za Banco Santander SA, M. García‑Villarrubia Bernabé i C. Vendrell Cervantes, abogados,
– za Banco Sabadell SA, G. Serrano Fenollosa i R. Vallina Hoset, abogados,
– za španjolsku vladu, A. Ballesteros Panizo i A. Pérez‑Zurita Gutiérrez, u svojstvu agenata,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Rocchitte, avvocato dello Stato,
– za Europsku komisiju, J. Baquero Cruz i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).
2 Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između, u predmetu C‑810/21, društva Caixabank SA, prije Bankia SA, i osoba WE i XA; u predmetu C‑811/21, društva Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA i osoba TB i UK; u predmetu C‑812/21, društva Banco Santander SA i osobe OG, a u predmetu C‑813/21, osoba OK i PI te društva Banco Sabadell SA, u vezi s posljedicama poništenja nepoštene odredbe ugovorâ o hipotekarnom kreditu koje su te stranke sklopile.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U članku 2. točki (b) Direktive 93/13 navodi se:
„Za potrebe ove direktive izraz:
[…]
(b) ‚potrošač’ znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije”.
4 Članak 6. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:
„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”
5 Člankom 7. stavkom 1. navedene direktive određuje se:
„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”
Španjolsko pravo
Katalonski Građanski zakonik
6 Člankom 121–20 Leya 29/2002, primera Ley del Código Civil de Cataluña (Zakon 29/2002, Prvi zakon Građanskog zakonika Katalonije) od 30. prosinca 2002. (BOE br. 32 od 6. veljače 2003.; u daljnjem tekstu: katalonski Građanski zakonik), predviđa se:
„Sve vrste zahtjeva zastarijevaju nakon deset godina, osim ako osoba dosjelošću ne stekne pravo ranije ili ako ovim zakonikom ili posebnim zakonima nije drukčije određeno.”
7 Člankom 121–23 tog zakonika određuje se:
„Nakon nastanka zahtjeva koji se može utužiti, rok zastare počinje teći kada nositelj zahtjeva sazna ili može razumno saznati za okolnosti na kojima se temelji zahtjev i za osobu koju se može utužiti.”
8 U skladu s odredbama članka 121–11 istog zakonika:
„Razlozi za prekid zastare su:
a) Podnošenje tužbe sudovima, čak i ako je ona odbijena zbog povrede postupka.
b) Pokretanje arbitražnog postupka o potraživanju.
c) Izvansudsko potraživanje duga.
d) Priznavanje prava ili odricanje od zastare osobe od koje se dug može potraživati tijekom roka zastare.”
Građanski zakonik
9 Člankom 1303. Código Civila (Građanski zakonik) predviđa se:
„Kada se obveza proglasi ništetnom, ugovorne strane moraju jedna drugoj vratiti stvari koje su bile predmet ugovora, plodove tih stvari i cijenu uvećanu za kamate, osim u slučajevima navedenima u sljedećim člancima.”
Glavni postupci i prethodna pitanja
Predmet C‑810/21
10 Osobe WE i XA sklopile su 4. veljače 2004. ugovor o hipotekarnom kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu u predmetu C‑810/21) s društvom Bankia, koje se 2021. spojilo s društvom Caixabank.
11 Osobe WE i XA platile su 4. svibnja 2004. posljednji račun za troškove koji proizlaze iz tog ugovora, a koji se odnose na troškove javnog bilježnika, upisa i obrade navedenog ugovora.
12 Osobe WE i XA podnijele su 16. siječnja 2018. tužbu za poništenje odredbe ugovora o kreditu u predmetu C‑810/21, prema kojoj je korisnik kredita dužan platiti sve troškove sklapanja tog ugovora.
13 Društvo Bankia osporilo je tu tužbu pozivajući se na zastaru tužbe za povrat zbog proteka roka od deset godina predviđenog člankom 121–20 katalonskog Građanskog zakonika.
14 Odlukom od 23. rujna 2020. Juzgado de Primera Instancia no 50 de Barcelona (Prvostupanjski sud br. 50 u Barceloni, Španjolska) odbio je prigovor zastare društva Bankia i toj je banci naložio plaćanje iznosa od 468,48 eura na ime troškova javnog bilježnika, upisa i obrade ugovora o kreditu u predmetu C‑810/21. Društvo Bankia podnijelo je žalbu protiv te odluke Audienciji Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni), sudu koji je uputio zahtjev.
Predmet C‑811/21
15 Osobe TB i UK sklopile su 20. siječnja 2004. ugovor o hipotekarnom kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu u predmetu C‑811/21) s društvom Banco Bilbao Vizcaya Argentaria.
16 Osobe TB i UK platile su 15. ožujka 2004. posljednji račun za troškove koji proizlaze iz tog ugovora, a koji se odnose na troškove javnog bilježnika, upisa i obrade navedenog ugovora.
17 Osobe TB i UK podnijele su 16. siječnja 2018. tužbu za poništenje odredbe ugovora o kreditu u predmetu C‑811/21, prema kojoj je korisnik kredita dužan platiti sve troškove sklapanja tog ugovora.
18 Društvo Banco Bilbao Vizcaya Argentaria osporilo je tu tužbu pozivajući se na zastaru tužbe za povrat zbog proteka roka od deset godina predviđenog člankom 121–20 katalonskog Građanskog zakonika.
19 Odlukom od 25. rujna 2020. Juzgado de Primera Instancia no 50 de Barcelona (Prvostupanjski sud br. 50 u Barceloni) odbio je prigovor zastare društva Banco Bilbao Vizcaya Argentaria i toj je banci naložio plaćanje iznosa od 499,61 eura na ime troškova javnog bilježnika, upisa i obrade ugovora o kreditu u predmetu C‑811/21. Društvo Banco Bilbao Vizcaya Argentaria podnijelo je žalbu protiv te odluke Audienciji Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni), sudu koji je uputio zahtjev.
Predmet C‑812/21
20 Osoba OG sklopila je 17. prosinca 2004. ugovor o hipotekarnom kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu u predmetu C‑812/21) s društvom Banco Santander.
21 Osoba OG platila je 18. ožujka 2005. posljednji račun za troškove koji proizlaze iz tog ugovora, a koji se odnose na troškove javnog bilježnika, upisa i obrade navedenog ugovora.
22 Osoba OG podnijela je 12. rujna 2017. tužbu za poništenje odredbe ugovora o kreditu u predmetu C‑812/21, prema kojoj je korisnik kredita dužan platiti sve troškove sklapanja tog ugovora.
23 Društvo Banco Santander osporilo je tu tužbu pozivajući se na zastaru tužbe za povrat zbog proteka roka od deset godina predviđenog člankom 121–20 katalonskog Građanskog zakonika.
24 Odlukom od 25. rujna 2020. Juzgado de Primera Instancia no 50 de Barcelona (Prvostupanjski sud br. 50 u Barceloni) odbio je prigovor zastare društva Banco Santander i toj je banci naložio plaćanje iznosa od 589,60 eura na ime troškova javnog bilježnika, upisa i obrade ugovora o kreditu u predmetu C‑812/21. Društvo Banco Santander podnijelo je žalbu protiv te odluke Audienciji Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni), sudu koji je uputio zahtjev.
Predmet C‑813/21
25 Osobe OK i PI sklopile su 14. srpnja 2006. ugovor o hipotekarnom kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu u predmetu C‑813/21) s društvom Banco Sabadell.
26 Osobe OK i PI platile su 4. listopada 2006. posljednji račun za troškove koji proizlaze iz tog ugovora, a koji se odnose na troškove javnog bilježnika, upisa i obrade navedenog ugovora.
27 Nakon što su 15. studenoga 2017. podnijele izvansudski zahtjev protiv društva Banco Sabadell, po kojem ta banka nije postupila, osobe OK i PI podnijele su 15. prosinca 2017. tužbu za poništenje odredbe ugovora o kreditu u predmetu C‑813/21, prema kojoj je korisnik kredita dužan platiti sve troškove sklapanja tog ugovora.
28 Društvo Banco Sabadell osporilo je tu tužbu pozivajući se na zastaru tužbe za povrat zbog proteka roka od deset godina predviđenog člankom 121–20 katalonskog Građanskog zakonika.
29 Odlukom od 11. siječnja 2021. Juzgado de Primera Instancia n° 50 de Barcelona (Prvostupanjski sud br. 50 u Barceloni) prihvatio je prigovor zastare tužbe za povrat koji je istaknulo društvo Banco Sabadell. Osobe OK i PI podnijele su žalbu protiv te odluke Audienciji Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni), sudu koji je uputio zahtjev.
30 Sud koji je uputio zahtjev u spojenim predmetima C‑810/21 do C‑813/21 navodi sudsku praksu Suda prema kojoj podnošenje tužbe za povrat može biti podložno roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.
31 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se za provjeru usklađenosti roka zastare s načelom djelotvornosti trebaju uzeti u obzir dva kriterija, odnosno, s jedne strane, trajanje roka zastare i, s druge strane, početak tog roka.
32 S tim u vezi, sud koji je uputio zahtjev ističe da Autonomna zajednica Katalonija ima vlastito zakonodavstvo koje u određenim aspektima odstupa od španjolskih propisa i da je katalonskim Građanskim zakonikom određen rok zastare od deset godina, što je dva puta dulje od roka zastare koji je za privatne tužbe predviđen španjolskim Građanskim zakonikom.
33 U tom pogledu smatra da se u ovom slučaju rokom zastare od deset godina o kojem je riječ u glavnom postupku ne povređuje načelo djelotvornosti jer je taj rok dovoljan kako bi potrošaču omogućio da pripremi i podnese djelotvoran pravni lijek. Međutim, taj sud dvoji o pravilnom tumačenju nacionalnog prava kada je riječ o određivanju početka navedenoga roka, koji, prema sudskoj praksi Suda, mora omogućiti potrošaču da se upozna s postojanjem nepoštene odredbe i da podnese tužbu radi utvrđenja ništetnosti te odredbe.
34 Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da, za razliku od ugovornih odredbi koje je Sud već imao priliku ispitati u okviru predmeta koji su pred njim bili pokrenuti, odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, kojom se korisniku kredita stavljaju na teret svi troškovi sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu, prestaje proizvoditi svoje učinke kada potrošač plati posljednji račun za te troškove. Taj sud smatra da se u ovom slučaju ne može primijeniti sudska praksa Suda prema kojoj rok od tri godine od dana neopravdanog stjecanja može pretjerano otežati ostvarivanje prava dodijeljenih Direktivom 93/13. U tom pogledu smatra da se ta sudska praksa temelji na činjenici da rok zastare može početi teći čak i prije izvršenja svih plaćanja.
35 Usto, sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi treba li se potrošačevo saznanje o nepoštenosti ugovorne odredbe odnositi samo na činjenične elemente koji čine tu nepoštenost ili treba obuhvatiti i pravnu ocjenu tih činjenica. Taj sud smatra da, ako se to saznanje treba odnositi samo na te činjenične elemente, datum plaćanja posljednjeg računa može biti trenutak od kojeg počinje teći rok zastare, s obzirom na to da u ovom slučaju odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku prestaje proizvoditi svoje učinke izvršenjem navedenog plaćanja.
36 Međutim, ako poštovanje načela djelotvornosti zahtijeva od potrošača da on može pravno ocijeniti navedene činjenice, trebalo bi u tu svrhu utvrditi i koje informacije trebaju biti dostupne prosječnom potrošaču. U tom pogledu, nakon što je izložio sudsku praksu Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), sud koji je uputio zahtjev želi utvrditi omogućava li ustaljena nacionalna sudska praksa španjolskom potrošaču da, s pravnog gledišta, bude potpuno svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe.
37 Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome mora li do spoznaje o nepoštenosti odredbe doći prije nego što rok zastare počne teći, u skladu s nacionalnim pravilima, ili prije njegova isteka. U tom pogledu taj sud pojašnjava, s jedne strane, da je, za razliku od roka zastare od pet godina iz španjolskog Građanskog zakonika, rok zastare produljen na deset godina u teritorijalnom području primjene katalonskog Građanskog zakonika i, s druge strane, da se u nacionalnom pravnom sustavu olakšava podnošenje tužbe jer se rok prekida jednostavnim izvansudskim potraživanjem duga, zbog čega on ponovno počinje teći u cijelosti.
38 U tim je okolnostima Audiencia Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. (a) Prilikom podnošenja tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništetnosti odredbe kojom se korisniku kredita nalaže plaćanje troškova sklapanja ugovora, je li u skladu s člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 da se na podnošenje tužbe primjenjuje rok zastare od deset godina od trenutka u kojem plaćanjem posljednjeg iznosa prestaju učinci odredbe, odnosno u kojem je potrošač saznao za činjenice na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost [te odredbe] ili potrošač treba raspolagati dodatnim informacijama o pravnoj ocjeni činjenica?
(b) Ako treba biti upoznat s pravnom ocjenom činjenica, treba li rok početi računati u skladu s utvrđenim kriterijima iz ustaljene sudske prakse o ništetnosti odredbe ili nacionalni sud može uzeti u obzir druge okolnosti?
2. S obzirom na dug rok zastare za podnošenje tužbe za povrat od deset godina, u kojem trenutku potrošač mora moći saznati da je odredba nepoštena i biti upoznat s pravima koja su mu dodijeljena Direktivom [93/13], prije nego što rok zastare počne teći ili prije njegova isteka?”
O prethodnim pitanjima
39 Uvodno valja primijetiti da se prvo prethodno pitanje sastoji od dvaju dijelova i da na drugi dio tog pitanja valja odgovoriti samo u slučaju niječnog odgovora na prvi dio tog pitanja.
40 Usto, drugo prethodno pitanje valja ispitati zajedno s prvim dijelom navedenog prvog pitanja.
Prvi dio prvog pitanja i drugo pitanje
41 Prvim dijelom prvog pitanja i drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem, nakon poništenja nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču stavljaju na teret troškovi sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu, tužba za povrat takvih troškova podliježe roku zastare od deset godina koji počinje teći od trenutka kada ta odredba prestane proizvoditi svoje učinke izvršenjem posljednje uplate navedenih troškova, pri čemu u tom pogledu nije relevantno je li taj potrošač upoznat s pravnom ocjenom elemenata koji navedenu odredbu čine nepoštenom i, u slučaju potvrdnog odgovora, treba li te odredbe tumačiti na način da se to saznanje mora steći prije nego što rok zastare počne teći ili prije njegova isteka.
42 Treba podsjetiti na to da, kada u određenom području u pravu Unije ne postoje pravila, unutarnji pravni poredak svake države članice treba, na temelju načela procesne autonomije, uspostaviti postupovna pravila za sudske postupke koji moraju osigurati zaštitu prava koja pojedinci izvode iz prava Unije, ali pod uvjetom da ona nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije u unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine u praksi nemogućim ili pretjerano otežanim korištenje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 22. travnja 2021., Profi Credit Slovakia, C‑485/19, EU:C:2021:313, t. 52. i navedena sudska praksa).
43 Što se tiče prigovora na zahtjev potrošača koji je podnesen zbog povrata nezakonito plaćenih iznosa, na temelju nepoštenih ugovornih odredaba u smislu Direktive 93/13, dovoljno je podsjetiti na to da je Sud već presudio da se članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. te direktive ne protivi nacionalni propis koji, iako predviđa da tužba za utvrđivanje ništetnosti nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između trgovca i potrošača ne podliježe zastari, na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 39. i navedena sudska praksa).
44 Stoga primjena roka zastare na restitucijske zahtjeve koje potrošači podnose radi ostvarivanja prava koja imaju na temelju Direktive 93/13 samo po sebi nije protivno načelu djelotvornosti sve dok njegova primjena u praksi ne onemogućuje ili pretjerano otežava ostvarivanje prava dodijeljenih tom direktivom (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 40.).
45 Kad je konkretno riječ o načelu djelotvornosti, valja istaknuti da svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje čini li nacionalna postupovna odredba nemogućom ili pretjerano otežanom primjenu prava Unije mora biti analiziran uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred različitim nacionalnim sudovima. U tom pogledu valja, prema potrebi, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što su to zaštita pravâ obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka (presuda od 8. rujna 2022., D. B. P. i dr.(Hipotekarni krediti u stranoj valuti), C‑80/21 do C‑82/21, EU:C:2022:646, t. 87. i navedena sudska praksa).
46 Kad je riječ o analizi značajki roka zastare o kojemu je riječ u glavnom postupku, Sud je pojasnio da se ta analiza posebno mora odnositi na trajanje tog roka i pravila za njegovu primjenu, uključujući metodu usvojenu za određivanje početka tijeka tog roka (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 30. i navedena sudska praksa).
47 U tom pogledu, kako bi se smatralo da je rok zastare u skladu s načelom djelotvornosti, taj rok treba biti materijalno dovoljan da bi potrošaču omogućio da pripremi i podnese djelotvorni pravni lijek u svrhu ostvarivanja prava koje ima na temelju Direktive 93/13, i to osobito u obliku restitucijskih zahtjeva utemeljenih na nepoštenosti ugovorne odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
48 Stoga, kada je riječ o početku roka zastare, takav rok može biti u skladu s načelom djelotvornosti samo ako se potrošač mogao u potpunosti upoznati sa svojim pravima prije nego što je taj rok počeo teći ili prije njegova isteka (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C‑776/19 do C‑782/19, EU:C:2021:470, t. 46. i navedena sudska praksa).
49 U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da sudsko tumačenje nacionalnih postupovnih pravila primjenjivih u glavnim predmetima – neovisno o okolnosti da se njima predviđa da rok zastare od deset godina za podnošenje potrošačeve tužbe za povrat neosnovanih plaćanja troškova povezanih s ugovorima o hipotekarnom kreditu ne može početi teći prije nego što potrošač sazna za činjenice koje ugovornu odredbu čine nepoštenom, a postupanjem u skladu s kojom su izvršena i ta plaćanja – ne zahtijeva da je potrošač osim s takvim činjenicama upoznat i s njihovom pravnom ocjenom, koja podrazumijeva da je taj potrošač upoznat i s pravima koja ima na temelju Direktive 93/13.
50 Međutim, da bi pravila za primjenu roka zastare bila u skladu s načelom djelotvornosti, nije dovoljno da se njima predviđa da potrošač mora biti upoznat s činjenicama koje ugovornu odredbu čine nepoštenom, a da se pritom ne uzme u obzir, s jedne strane, je li on upoznat s pravima koja ima na temelju Direktive 93/13 i, s druge strane, ima li dovoljno vremena da učinkovito pripremi i podnese tužbu radi ostvarivanja tih prava.
51 Iz toga slijedi da rok zastare kao što je rok zastare tužbe za povrat hipotekarnih troškova o kojem je riječ u glavnom postupku nije u skladu s načelom djelotvornosti jer se u pravilima za primjenu tog roka ta dva elementa ne uzimaju u obzir.
52 Kad je riječ o tome treba li potrošač znati za nepoštenost ugovorne odredbe i pravâ koja ima na temelju Direktive 93/13 prije nego što rok zastare tužbe za povrat počne teći ili prije njegova isteka, valja istaknuti da uvjet naveden u točki 48. ove presude, prema kojem rok zastare može biti u skladu s načelom djelotvornosti samo ako se potrošač mogao u potpunosti upoznati s tim pravima prije nego što je taj rok počeo teći ili prije njegova isteka, utvrđen je sudskom praksom Suda u svrhu ispitivanja, od slučaja do slučaja, usklađenosti posebnog roka zastare, zajedno s pravilima za njegovu primjenu utvrđenih nacionalnim pravom, s načelom djelotvornosti.
53 Naime, kao što to proizlazi iz točaka 45. do 47. ove presude, kada Sud tumači pravo Unije kako bi sudu koji je uputio zahtjev dao korisne upute kako bi mogao donijeti odluku o usklađenosti nacionalnog postupovnog pravila s načelom djelotvornosti, on uzima u obzir sve relevantne elemente nacionalnog pravnog poretka koje mu taj sud podnese, a ne samo pravilo, razmatrano zasebno, koje se odnosi na jedan od aspekata roka zastare o kojem je riječ.
54 Stoga je moguće da se nacionalnim pravilom prema kojem rok zastare ne može početi teći prije nego što potrošač sazna za nepoštenost ugovorne odredbe i pravâ koja ima na temelju Direktive 93/13, za koji se a priori čini da je u skladu s načelom djelotvornosti, ipak povređuje to načelo ako trajanje navedenog roka nije materijalno dovoljno da bi potrošaču omogućilo da pripremi i podnese djelotvorni pravni lijek radi ostvarivanja prava koja ima na temelju te direktive.
55 S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvi dio prvog pitanja i na drugo pitanje treba odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem, nakon poništenja nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču stavljaju na teret troškovi sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu, tužba za povrat takvih troškova podliježe roku zastare od deset godina koji počinje teći od trenutka kada ta odredba prestane proizvoditi svoje učinke izvršenjem posljednje uplate navedenih troškova, pri čemu se u tom pogledu ne smatra relevantnim je li potrošač upoznat s pravnom ocjenom tih činjenica. Usklađenost pravila za primjenu roka zastare s tim odredbama treba ocijeniti uzimajući u obzir ta pravila u cijelosti.
Drugi dio prvog pitanja
56 Drugim dijelom prvog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da joj se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, prilikom utvrđivanja početka roka zastare za podnošenje potrošačeve tužbe za povrat iznosa koji su neosnovano plaćeni prilikom izvršenja nepoštene ugovorne odredbe, na temelju postojanja ustaljene nacionalne sudske prakse o ništetnosti sličnih odredbi može zaključiti da je ispunjen uvjet koji se odnosi na znanje predmetnog potrošača o nepoštenosti navedene odredbe i njezinim pravnim posljedicama.
57 U tom pogledu, kao prvo, treba podsjetiti na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na [trgovca] kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je [trgovac] prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presuda od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 39. i navedena sudska praksa).
58 Kao drugo, povlašteni položaj u kojem se trgovac nalazi u pogledu količine informacija kojima raspolaže traje i nakon sklapanja ugovora. Stoga, kada se prema ustaljenoj nacionalnoj sudskoj praksi utvrdi nepoštenost određenih standardiziranih odredbi, od bankarskih se institucija može očekivati da o tome budu obaviještene i da djeluju u skladu s tim (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2023., CAJASUR Banco, C‑35/22, EU:C:2023:569, t. 32.).
59 Nasuprot tomu, ne može se pretpostaviti da potrošačeva informiranost, koja je manja od trgovčeve, uključuje poznavanje nacionalne sudske prakse u području prava zaštite potrošača, čak i ako je ta sudska praksa ustaljena.
60 U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz teksta članka 2. točke (b) Direktive 93/13 proizlazi da zaštita koju pruža ta direktiva ovisi o potrebama za koje fizička osoba nastupa, odnosno o potrebama koje nisu dio njezine profesionalne djelatnosti. Međutim, iako se od trgovaca može zahtijevati da se informiraju o pravnim aspektima odredaba koje se na njihovu inicijativu navode u ugovorima koje sklapaju s potrošačima u okviru uobičajene poslovne aktivnosti, osobito s obzirom na nacionalnu sudsku praksu koja se odnosi na takve odredbe, od potrošača se slično ponašanje ne može očekivati, s obzirom na to da oni rijetko, odnosno iznimno, sklapaju ugovor s takvom odredbom.
61 S obzirom na prethodno navedeno, na drugi dio prvog pitanja valja odgovoriti tako da Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da joj se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, prilikom utvrđivanja početka roka zastare za podnošenje potrošačeve tužbe za povrat iznosa koji su neosnovano plaćeni prilikom izvršenja nepoštene ugovorne odredbe, na temelju postojanja ustaljene nacionalne sudske prakse o ništetnosti sličnih odredbi može zaključiti da je ispunjen uvjet koji se odnosi na znanje predmetnog potrošača o nepoštenosti navedene odredbe i njezinim pravnim posljedicama.
Troškovi
62 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:
1. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima, u vezi s načelom djelotvornosti,
treba tumačiti na način da im se:
protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem, nakon poništenja nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču stavljaju na teret troškovi sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu, tužba za povrat takvih troškova podliježe roku zastare od deset godina koji počinje teći od trenutka kada ta odredba prestane proizvoditi svoje učinke izvršenjem posljednje uplate navedenih troškova, pri čemu se u tom pogledu ne smatra relevantnim je li potrošač upoznat s pravnom ocjenom tih činjenica. Usklađenost pravila za primjenu roka zastare s tim odredbama treba ocijeniti uzimajući u obzir ta pravila u cijelosti.
2. Direktivu 93/13
treba tumačiti na način da joj se:
protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, prilikom utvrđivanja početka roka zastare za podnošenje potrošačeve tužbe za povrat iznosa koji su neosnovano plaćeni prilikom izvršenja nepoštene ugovorne odredbe, na temelju postojanja ustaljene nacionalne sudske prakse o ništetnosti sličnih odredbi može zaključiti da je ispunjen uvjet koji se odnosi na znanje predmetnog potrošača o nepoštenosti navedene odredbe i njezinim pravnim posljedicama.
Potpisi