PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(treće vijeće)
17. rujna 2014.(*)
„Javna služba – Osoblje Frontexa – Član privremenog osoblja – Neproduljenje ugovora o radu člana privremenog osoblja na određeno vrijeme – Postupak produljenja – Članak 41. stavak 2. točke (a) Povelje Europske unije – Pravo na saslušanje – Nepoštovanje – Utjecaj na smisao odluke“
U predmetu F‑117/13,
povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a,
Kari Wahlström, bivši član privremenog osoblja Europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica, sa stalnom adresom u Espoou (Finska), kojeg zastupa S. Pappas, avocat,
tužitelj,
protiv
Europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije (Frontex), koju zastupaju S. Vuorensola i H. Caniard, u svojstvu agenata, uz asistenciju D. Waelbroecka i A. Durona, avocats,
tuženika,
SLUŽBENIČKI SUD
(treće vijeće),
u sastavu: S. Van Raepenbusch (izvjestitelj), predsjednik, R. Barents i K. Bradley, suci,
tajnik: P. Cullen, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 18. lipnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 30. studenoga 2013. K. Wahlström zahtijeva poništenje odluke izvršnog direktora Europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije (Frontex) od 19. veljače 2013. o neproduljenju njegova ugovora o radu kao člana privremenog osoblja.
Pravni okvir
2 Na temelju članka 17. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2007/2004. od 26. listopada 2004. o osnivanje Europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije (SL L 349, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 197.), na osoblje Frontexa primjenjuju se Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) i Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europskih zajednica (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja).
Uvjeti zaposlenja
3 U skladu s člankom 2. Uvjeta zaposlenja, u verziji koja se primjenjuje u sporu:
„Za potrebe ovih Uvjeta zaposlenja, ,privremeno osoblje’ znači:
(a) Osoblje zaposleno radi popunjavanja radnog mjesta koje je uvršteno u popis radnih mjesta iz priloga dijelu proračuna koji se odnosi na svaku instituciju i koje su proračunska tijela odredila kao privremeno;
[…]“
4 Što se tiče prestanka ugovora, u članku 47. Uvjeta zaposlenja, u verziji koja se primjenjuje u sporu, propisuje se:
„Osim u slučaju smrti, radni odnos privremenog osoblja prestaje i:
[…]
(b) u slučaju ugovora na određeno vrijeme:
i. na datum naveden u ugovoru;
ii. na kraju otkaznog roka navedenog u ugovoru kojim se službeniku ili instituciji omogućuje raniji prekid radnog odnosa. […]“
Postupak produljenja ugovora privremenog osoblja u okviru Frontexa
5 U vrijeme nastanka činjenica, postupak produljenja ugovora o radu člana privremenog osoblja u okviru Frontexa bio je uređen smjernicama koje su osoblju Frontexa bile dostavljene 26. srpnja 2010. upravnom bilješkom br. 40, čiji je cilj osobito bio jamčiti usklađenost, transparentnost i pravičnost u provođenju postupka (u daljnjem tekstu: smjernice). Prema točki 2. smjernica, postupak produljenja sadrži četiri stadija:
– nakon što službenik izrazi interes za produljenje ugovora o radu, ocjenjivač navodi svoje komentare i prijedlog o produljenju u ad hoc obrascu;
– potvrditelj proučava ocjenjivačev prijedlog i u istom obrascu daje suglasnost ili nesuglasnost te ga obrazlaže; u slučaju nesuglasnosti između ocjenjivača i potvrditelja, potonji pisanim putem navodi razloge svoje nesuglasnosti;
– načelnik dotičnog odsjeka u obrascu navodi preporuku;
– izvršni direktor donosi konačnu odluku.
6 U skladu s točkom 3. podtočkom (a) smjernica:
„Ako izvršni direktor odluči produljiti ugovor o radu za [pet godina], [odjel za ljudske potencijale] sastavlja dopis s prijedlogom službeniku da se ugovor o radu produlji za to razdoblje […]
Nakon zaprimanja službenikova pozitivnog odgovora, [odjel za ljudske potencijale] [dva] mjeseca prije isteka važećeg ugovora o radu priprema prilog ugovoru o radu za suglasnost i potpis službenika […]“
7 U točki 3. podtočki (c) smjernica određeno je:
„Ako izvršni direktor odluči da se ugovor o radu neće produljiti, [odjel za ljudske potencijale] priprema dopis u kojem se navode ocjenjivačevi argumenti (razlozi u vezi s interesom službe, razlozi u vezi s radom ili kombinacija oboje). Taj dopis potpisuje izvršni direktor i prosljeđuje se službeniku [dvanaest] mjeseci prije isteka važećeg ugovora o radu.“
Činjenice iz kojih proizlazi spor
8 Tužitelj je stupio u službu Frontexa 1. kolovoza 2006. u svojstvu člana privremenog osoblja u smislu članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja na razdoblje od 5 godina koje se može produljiti. Isprva je bio imenovan načelnikom odjela za upravne poslove i razvrstan u razred A*12, drugi stupanj.
9 Početkom 2008. između odjela i izvršnog direktora bila je uspostavljena dodatna hijerarhijska razina, odnosno „odsjeci“ na čelu s „direktorima odsjeka“. U proljeće 2008. pokrenut je postupak odabira za radno mjesto srednjeg rukovodećeg položaja direktora odsjeka. Tužitelj, kojeg je na sudjelovanje u tom postupku poticao izvršni direktor, podnio je prijavu za radno mjesto direktora odsjeka za upravu, ali njegova prijava nije bila uspješna. Za to radno mjesto odabrana je osoba C.
10 Nakon internog postupka odabira i u skladu s prilogom njegovu ugovoru o radu potpisanim 22. lipnja 2010., tužitelj je od 1. kolovoza 2010. zaposlen na radnom mjestu načelnika operativnog odjela Frontexa u Pireju (Grčka). Njegove su dužnosti načelnika odjela za upravne poslove od lipnja 2010. prenesene na načelnika odsjeka za upravu osobu C., koja je također bila njegov nadređeni.
11 Što se tiče ocjenjivanja tužiteljeva izvršenja poslova, u studenome 2009. sastavljeno je izvješće o ocjeni za 2008. Osoba C., načelnik odsjeka za upravu, tužiteljev neposredno nadređeni i time ocjenjivač, i zamjenik izvršnog direktora u svojstvu potvrditelja u tom su izvješću naveli da tužiteljevo izvršenje poslova odgovara razini III jer je, prema njihovu mišljenju, „djelomično ispunio očekivanja u području učinkovitosti, sposobnosti i ponašanja u službi“. S druge strane, ti su isti ocjenjivač i potvrditelj u sljedećem izvješću o ocjeni koje je dovršeno 23. lipnja 2010. za 2009. tužiteljevo izvršenje poslova ocijenili razinom II jer je, prema njihovu mišljenju, „u potpunosti ispunio očekivanja u području učinkovitosti, sposobnosti i ponašanja u službi“. Naposljetku, tužitelju je 23. veljače 2011. dostavljen prijedlog izvješća o ocjeni za 2010. u kojem su ocjenjivač i potvrditelj, koji su se izmijenili i postali zamjenik izvršnog direktora odnosno izvršni direktor, naveli da stupanj tužiteljeva izvršenja poslova odgovara razini III.
12 Tužitelj je 28. travnja 2011. podnio prigovor protiv prijedloga izvješća o ocjeni za 2010. zajedničkom ocjenjivačkom odboru osnovanom temeljem članka 13. odluke izvršnog direktora Frontexa od 27. kolovoza 2009. o postupku ocjenjivanja osoblja. Dana 13. lipnja 2012. navedeni odbor donio je mišljenje u kojem je zaključio da „zbog neispunjenja ciljeva postavljenih u izvješću i nedostatka dokaza u prilog određenim ocjenama“ treba „poboljšati nepristranost i objektivnost“ izvješća te da „zbog tužiteljeva dugotrajnog bolovanja u 2011. i teškoća koje su zbog toga nastale pri provedbi svih faza postupka ocjenjivanja, […] s jedne strane, […] nije bio proveden primjenjiv postupak, međutim, s druge strane, odgovornost se nije mogla pripisati ocjenjivaču i/ili potvrditelju“.
13 Tužitelj je elektroničkom poštom od 11. srpnja 2012. bio obaviješten da je potvrditelj odlučio potvrditi izvješće o ocjeni za 2010. te da neće unositi nikakvu izmjenu. Tužitelj je navedeno izvješće pobijao pred Službeničkim sudom, koji je u presudi od 9. listopada 2013., Wahlström/Frontex (F‑116/12, EU:F:2013:143, koja je predmet žalbe pred Službeničkim sudom, predmet T‑653/13 P) odbio tužbu.
14 Usto, kad je riječ o produljenju tužiteljeva ugovora o radu kao člana privremenog osoblja, čije je trajanje ugovorom određeno do 31. srpnja 2011., odjel za ljudske potencijale upitao ga je elektroničkom poštom od 22. srpnja 2010. je li zainteresiran za produljenje svojeg ugovora o radu, kako bi znao treba li „pokrenuti postupak produljenja 12 mjeseci unaprijed“, kako je to određeno smjernicama. Tužitelj je u elektroničkoj pošti istog dana odgovorio potvrdno, navodeći da „je više nego ikada zainteresiran za trenutačne poslove, okolnosti i buduće perspektive [radnog mjesta] jer bi mu to omogućilo da radeći u Frontexu iskoristi [s]voje obrazovanje časnika obalne straže i [svojih] 20 godina radnog iskustva u području upravljanja granicama“. Odjel za ljudske potencijale odmah je nastavno u elektroničkoj pošti tužitelju odgovorio da će „pokrenuti“ postupak produljenja ugovora o radu te da se odluka u tom pogledu može očekivati potkraj rujna ili početkom listopada 2010.
15 Izvršni direktor, u svojstvu tijela ovlaštenog za sklapanje ugovora o radu Frontexa (u daljnjem tekstu: TOSUR), na sastanku 9. prosinca 2010. obavijestio je tužitelja da mu ne namjerava produljiti ugovor o radu. Sutradan je izvršni direktor službeno donio odluku o neproduljenju tužiteljeva ugovora o radu, u skladu s preporukom zamjenika izvršnog direktora, koji je u svojstvu tužiteljeva ocjenjivača u obrascu o produljenju ugovora o radu naglasio da njegovo izvršenje poslova tijekom posljednje četiri godine nije ispunilo očekivanja. Tužitelj je o toj odluci obaviješten 16. prosinca iste godine.
16 Odluka izvršnog direktora Frontexa od 10. prosinca 2010. o neproduljenju tužiteljeva ugovora u radu bila je predmet predsudskog upravnog postupka, a potom ju je tužitelj pobijao pred Službeničkim sudom, koji je u presudi od 30. siječnja 2013., Wahlström/Frontex (F‑87/11, EU:F:2013:10) poništio navedenu odluku zbog povrede bitnih postupovnih pretpostavki, s obzirom na to da je utvrdio da postupak produljenja ugovora o radu sadrži nedostatak koji se odnosi na nenadležnost ocjenjivača. Nakon tog poništenja, izvršni direktor Frontexa, u svojstvu TOSUR‑a, donio je novu odluku o neproduljenju tužiteljeva ugovora o radu od 19. veljače 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), koja je tužitelju dostavljena 22. veljače iste godine, s novim obrascem za produljenje njegova ugovora o radu koji su popunili ocjenjivač i potvrditelj.
17 Tužitelj je 23. travnja 2013. podnio žalbu protiv pobijane odluke, u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju. TOSUR je odlukom od 21. kolovoza 2013. odbio tu žalbu.
Zahtjevi stranaka
18 Tužitelj od Službeničkog suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– primijeni „svoju neograničenu nadležnost radi jamčenja učinkovitosti svoje odluke“;
– naloži Frontexu snošenje troškova.
19 Frontex od Službeničkog suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Zahtjev za poništenje
20 U prilog zahtjevu za poništenje tužitelj ističe pet tužbenih razloga, koji se temelje, prvi, na povredi prava na obranu, drugi, na povredi točke 3. podtočke (c) smjernica, treći, na povredi načela poštovanja legitimnih očekivanja, četvrti, na nepoštovanju obveze pažnje i, peti, na očitoj pogrešci u ocjeni.
21 U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj prigovara Frontexu da ga nije saslušao prije donošenja pobijane odluke, koja predstavlja akt koji negativno utječe na njegovo pravo na način da se njime mogu nanijeti ozbiljne posljedice na njegovu profesionalnu situaciju jer je, na temelju ocjene njegovih sposobnosti i kvalifikacija, onemogućio zadržavanje njegova radnog odnosa. Takva bi se odluka trebala analizirati kao odluka donesena u postupku pokrenutom protiv tužitelja.
22 Tužitelj također tvrdi da je pravo na saslušanje temeljno načelo prava Unije koje je nadređeno smjernicama tako što, iako njima nije propisano savjetovanje s dotičnim službenicima, ta okolnost ne može spriječiti primjenu navedenog načela. Samo bi se u vrlo specifičnim slučajevima, kad se u praksi pokaže nemogućim ili nespojivim s interesom službe prethodno saslušati dotičnu osobu, moglo udovoljiti zahtjevima koji proizlaze iz gore navedenog načela tako da se dotična osoba sasluša u najkraćem roku nakon donošenja odluke koja negativno utječe na njezino pravo. U ovom se slučaju Frontex s tužiteljem nije savjetovao ni prije ni prvom prilikom nakon donošenja pobijane odluke.
23 Frontex ne osporava da pobijana odluka negativno utječe na tužiteljevo pravo ni da poštovanje prava na obranu u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati aktom koji negativno utječe na prava te osobe predstavlja temeljno načelo prava Unije koje mora biti zajamčeno, pa i onda kada ne postoje nikakva postupovna pravila. Međutim, Frontex navodi da sama činjenica da je odluka s postupovnog gledišta akt koji negativno utječe nije dovoljna da se utvrdi obveza uprave da prije donošenja navedene odluke korisno sasluša dotičnog službenika. Također bi to trebao biti upravni postupak pokrenut protiv dotične osobe u kojem se donosi odluka koja negativno utječe. Međutim, to nije slučaj u postupku produljenja ugovora o radu kao člana privremenog osoblja, koji se primjenjuje prema istim pravilima i kriterijima ocjenjivanja na sve članove privremenog osoblja čiji ugovori o radu istječu u bližoj budućnosti i koji ih žele upravo produljiti. U tim bi uvjetima bilo proturječno tvrditi da je takav postupak usmjeren protiv dotičnog službenika.
24 Frontex je na raspravi također tvrdio da ga članak 41. stavak 2. točka (a) Povelje Europske unije ne obvezuje na saslušanje tužitelja o produljenju njegova ugovora o radu jer mu takvo produljenje ne može nanijeti štetu.
25 U tom pogledu valja podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prava na obranu nameću kao opće načelo prava Unije u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati aktom koji negativno utječe na prava te osobe, a koje mora biti zajamčeno, pa i onda kada ne postoje nikakva postupovna pravila (presude Belgija/Komisija, 234/84, EU:C:1986:302, t. 27.; Njemačka/Komisija, C‑288/96, EU:C:2000:537, t. 99. i Komisija/De Bry, C‑344/05 P, EU:C:2006:710, t. 37.).
26 U ovom slučaju tužitelj tvrdi da je pobijana odluka donesena u postupku pokrenutom protiv njega jer ga sankcionira prestankom radnog odnosa na temelju ocjene njegovih sposobnosti i kvalifikacija. Međutim, kao što to s pravom tvrdi Frontex, postupak produljenja ugovora o radu kao člana privremenog osoblja, kakav je propisan smjernicama, usmjeren je upravo tomu da TOSUR‑u omogući ispitivanje, nakon što su dotični službenici izrazili svoju želju, treba li njihove ugovore koji će uskoro isteći produljiti prema pravilima koja im jamče jednako postupanje u području u kojem TOSUR raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti u ocjenjivanju. U tim okolnostima nije moguće smatrati da je postupak u kojem je donesena pobijana odluka bio pokrenut protiv tužitelja, koji se, prema tome, nije mogao na tom temelju pozivati na prava na obranu.
27 Iako u ovom slučaju nije utvrđeno da je pobijana odluka donesena u postupku pokrenutom protiv tužitelja, ona ipak negativno utječe na njegov položaj, s obzirom na to da je njezinim konačnim ishodom lišen mogućnosti nastavka rada u Frontexu. Prema mišljenju suda Unije, prava na obranu, kao što su od sada utvrđena u članku 41. Povelje, imaju opću primjenu (presuda L/Parlament, T‑317/10 P, EU:T:2013:413, t. 81.) pa, s obzirom na to da su šira, obuhvaćaju postupovno pravo iz stavka 2. točke (a) navedenog članka svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati (vidjeti u tom smislu presude Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 65.; M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 81. do 83. i Komisija/Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 98. i 99.). Zato bi Frontex na temelju članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje tužitelju morao omogućiti da učinkovito izrazi svoje stajalište prije donošenja pobijane odluke. Frontex ne osporava da tužitelju nije omogućio saslušanje prije donošenja te odluke.
28 Međutim, da bi povreda prava na saslušanje mogla prouzročiti poništenje pobijane odluke, prema ustaljenoj sudskoj praksi, potrebno je ispitati bi li rezultat postupka mogao biti drukčiji da nije bilo te nepravilnosti (presude G. i R., C‑383/13 PPU, EU:C:2013:533, t. 38. i navedena sudska praksa i CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 38.).
29 U ovom slučaju iz novog obrasca za produljenje ugovora o radu proizlazi da se ocjenjivačeva preporuka o neproduljenju tužiteljeva ugovora o radu temelji na razini njegova izvršenja posla za 2009., kako je ocijenjena u izvješću o ocjeni od 23. lipnja 2010. Ta je ocjena zapravo u pobijanoj odluci u bitnome ponovljena, čak u većem dijelu doslovno, jer je ocjenjivač naglasio da je „razina izvršenja nedovoljna (sposobnost i ponašanje) u bitnim, ključnim i prioritetnim područjima za osobu na tom položaju“, pri čemu je upozorio na dva cilja koja nisu postignuta i koja su navedena u odjeljku B (naslovljenom „Postignuće ciljeva tijekom referentnog razdoblja“) navedenog izvješća o ocjeni. Također, problemi u odnosima s određenim odjelima i ustrajno donošenje neprikladnih odluka, na što je upozoreno u odjeljku D „Kapaciteti (sposobnosti i kvalifikacije) tijekom referentnog razdoblja“ navedenog izvješća, u pobijanoj odluci doslovno su bili ponovljeni među ocjenjivačevim komentarima. Nije osporeno da je tužitelj bio saslušan u okviru ocjenjivanja za 2009.
30 Međutim, razgovor tužitelja i ocjenjivača u okviru navedenog ocjenjivanja sâm po sebi ne može dokazati da, čak i da nije bilo postupovne nepravilnosti utvrđene u gore navedenoj točki 27., odnosno čak i da je tužitelj bio saslušan prije donošenja pobijane odluke i da je tako bio u mogućnosti iznijeti svoju obranu pred rizikom gubitka posla, postupak produljenja ugovora o radu ne bi mogao dovesti do drukčijeg ishoda, s obzirom na to da dva postupka u pitanju, jedan koji se odnosi na donošenje izvješća o ocjeni, a drugi na produljenje ili neproduljenje ugovora o radu, imaju uistinu slične, ali ipak različite ciljeve i mogu se temeljiti na različitim kriterijima ocjenjivanja. Posebno su razina davanja i sposobnosti dotičnog službenika samo dva elemenata koje TOSUR može uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o produljenju ugovora o radu.
31 To još više vrijedi za komentare ocjenjivača, odnosno zamjenika izvršnog direktora, koji je također bio uključen u okviru novog postupka produljenja ugovora o radu provedenog nakon presude Službeničkog suda o poništenju. Ti komentari odnosili su se na tužiteljevo izvršenje posla tijekom 2010., koje je potonji već ocijenio u svojstvu tužiteljeva ocjenjivača u okviru sastavljanja izvješća za 2011. Međutim, Službenički sud u svojoj presudi Wahlström/Frontex (EU:F:2013:143, t.38.), odlučujući o tužbi protiv izvješća o ocjeni sastavljenog u okviru ocjenjivanja za 2011., jasno je utvrdio da u okviru tog ocjenjivanja nije bilo nikakva razgovora između ocjenjivača i tužitelja.
32 Na temelju navedenog ne može se isključiti da je odluka TOSUR‑a o neproduljenju ugovora o radu mogla biti drukčija da je tužitelju omogućeno da se korisno izjasni o razini svojih profesionalnih davanja kako u 2009. tako u 2010., i to u vezi s mogućnošću nastavka svojeg rada za Frontex, te da je stoga poštovanje prava na saslušanje moglo utjecati na sadržaj pobijane odluke.
33 Kad bi se u okolnostima ovog slučaja prihvatilo da bi Frontex nakon tužiteljeva saslušanja donio istu odluku, to ne bi značilo ništa drugo nego oduzimanje smisla temeljnom pravu na saslušanje propisanom u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje jer sam sadržaj tog prava pretpostavlja da zainteresirana osoba ima mogućnost utjecaja na postupak odlučivanja u pitanju (presuda Marcuccio/Komisija, T‑236/02, EU:T:2005:417, t. 115.).
34 Na temelju prethodno navedenog proizlazi da je prvi tužbeni razlog osnovan te da, posljedično, valja poništiti pobijanu odluku a da pritom nije potrebno ispitati druge tužbene razloge.
Zahtjev da Službenički sud primijeni svoju neograničenu nadležnost
35 Tužitelj, koji smatra da njegova tužba ima financijske posljedice jer u njoj predlaže poništenje odluke o neproduljenju ugovora o radu kao člana privremenog osoblja, predlaže Službeničkom sudu da primijeni neograničenu nadležnost koju određuje članak 91. stavak 1. Pravilnika i da Frontexu naloži snošenje iznosa koji smatra ex æquo et bono potrebnim za jamstvo učinkovitosti njegove odluke.
36 Frontex smatra da Službenički sud ne može primijeniti neograničenu nadležnost i naložiti mu plaćanje naknade štete.
37 U tom pogledu, valja podsjetiti da poništenje akta od suda Unije ima za posljedicu retroaktivno brisanje tog akta iz pravnog poretka i da, kad je poništeni akt već izvršen, poništenje njegovih učinaka nalaže uspostavu pravnog stanja u kojem je tužitelj bio prije donošenja tog akta (presude Landgren/ETF, F‑1/05, EU:F:2006:112, t. 92. i Kalmár/Europol, F‑83/09, EU:F:2011:66, t. 88.). Nadalje, u skladu s člankom 266. UFEU‑a, institucija čiji je akt poništen mora „poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda Europske unije“.
38 Valja ponovno naglasiti da je pobijana odluka poništena jer TOSUR prije njezina donošenja nije korisno saslušao tužitelja.
39 U tom kontekstu, nikako nije moguće isključiti TOSUR‑ovo mišljenje da bi nakon ponovnog pregleda spisa mogao donijeti novu odluku o neproduljenju ugovora o radu kao člana privremenog osoblja uvažavajući obrazloženje ove presude.
40 Osim toga, iako taj zahtjev treba uzeti u obzir kao prijedlog za naknadu neimovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio zbog nezakonitosti koje se pripisuju TOSUR‑u u okviru njegova zahtjeva za poništenje, neosporno je da tužba ne sadrži ni najmanji dokaz da navodnu neimovinsku štetu ne bi bilo moguće u cijelosti nadoknaditi poništenjem pobijane odluke koja je njezin uzrok.
41 Stoga Službenički sud ne treba u izvršenju neograničene nadležnosti, koju ima na temelju članka 91. stavka 1. Pravilnika, osigurati jamstvo praktične učinkovitosti ove presude o poništenju.
Troškovi
42 Sukladno odredbama članka 87. stavka 1. Poslovnika, ako nije drukčije propisano drugim odredbama Poglavlja 8. Odjeljka 2. navedenog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Sukladno stavku 2. istog članka, Službenički sud može odlučiti da, ako to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove, ali da je dužna samo djelomično snositi troškove druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove po toj osnovi.
43 Iz razloga navedenih u ovoj presudi proizlazi da Frontex nije uspio u svojem zahtjevu. Osim toga, tužitelj je u svojem tužbenom zahtjevu izričito zatražio da Frontexu bude naloženo snošenje troškova. Budući da predmetne okolnosti ne opravdavaju primjenu odredaba članka 87. stavka 2. Poslovnika, Frontexu valja naložiti snošenje vlastitih i tužiteljevih troškova.
Slijedom navedenoga,
SLUŽBENIČKI SUD
(treće vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka izvršnog direktora Europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije o neproduljenju ugovora o radu kao člana privremenog osoblja K. Wahlströmu od 19. veljače 2013.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Europska agencija za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije snosi vlastite troškove i nalaže joj se snošenje troškova K. Wahlströma.
Van Raepenbusch | Barents | Bradley |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 17. rujna 2014.
W. Hakenberg | | S. Van Raepenbusch |