Language of document : ECLI:EU:T:2022:689

PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

9. studenoga 2022.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište betonsko- armaturnih šipki – Odluka kojom se, nakon prestanka važenja UEZUČ-a, utvrđuje povreda članka 65. UEZUČ-a na temelju Uredbe (EZ) br. 1/2003 – Utvrđivanje cijena – Ograničenje i nadzor proizvodnje i prodaje – Odluka donesena nakon poništenja prethodnih odluka – Održavanje novog saslušanja u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje – Prava obrane – Načelo dobre uprave – Razuman rok – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T‑655/19,

Ferriera Valsabbia SpA, sa sjedištem u Odolu (Italija),

Valsabbia Investimenti SpA, sa sjedištem u Odolu,

koje zastupaju: D. Fosselard, D. Slater i G. Carnazza, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju P. Rossi, G. Conte i C. Sjödin, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. Manzinija, odvjetnika,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije C(2019) 4969 final od 4. srpnja 2019., koja se odnosi na povredu članka 65. UEZUČ-a (predmet AT.37956 – Betonsko‑armaturne šipke), u dijelu u kojem se njome utvrđuje da su tužitelji povrijedili tu odredbu te im se nalaže solidarno plaćanje novčane kazne u iznosu od 5,125 milijuna eura,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu, tijekom vijećanja: S. Gervasoni, predsjednik, L. Madise, P. Nihoul (izvjestitelj), R. Frendo i J. Martín y Pérez de Nanclares, suci,

tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 2. lipnja 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelji, Ferriera Valsabbia SpA i Valsabbia Investimenti SpA, društva su osnovana u skladu s talijanskim pravom, koja su 1. ožujka 2000. nastala podjelom društva Ferriera Valsabbia SpA, društva osnovanog u skladu s talijanskim pravom koje djeluje u sektoru betonsko‑armaturnih šipki od 1954. Operativni dio potonjeg prenesen je na društvo Enifer Srl, koje je preuzelo ime Ferriera Valsabbia. Valsabbia Investimenti kontrolira 100 % kapitala društva Ferriera Valsabbia.

 Prva odluka Komisije (2002.)

2        Od listopada do prosinca 2000. Komisija Europskih zajednica je, u skladu s člankom 47. UEZUČ-a, obavila provjere kod talijanskih poduzetnika proizvođača betonsko‑armaturnih šipki, uključujući tužitelje i udruženje poduzetnika, Federazione imprese siderurgiche italiane (Udruženje talijanskih poduzetnika proizvođača željeza i čelika, u daljnjem tekstu: Federacciai). Također im je na temelju te odredbe uputila zahtjeve za pružanje informacija.

3        Dana 26. ožujka 2002. Komisija je pokrenula postupak na temelju članka 65. UEZUČ-a i sastavila obavijest na temelju članka 36. UEZUČ-a (u daljnjem tekstu: obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama), koja je među ostalim dostavljena tužiteljima. Oni su se 14. svibnja 2002. očitovali na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

4        Saslušanje stranaka u upravnom postupku održano je 13. lipnja 2002.

5        Komisija je 12. kolovoza 2002. istim adresatima uputila obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama (u daljnjem tekstu: obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama) na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [81. i 82. UEZ‑a] (SL 1962., 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.). U njemu je obrazložila svoje stajalište u odnosu na vođenje postupka nakon prestanka važenja UEZUČ-a, 23. srpnja 2002. Tužitelji su 20. rujna 2002. odgovorili na obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama.

6        Novo saslušanje stranaka u upravnom postupku, u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje, održano je 30. rujna 2002. Ono se odnosilo na predmet obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama, to jest na pravne posljedice koje prestanak važenja UEZUČ-a ima za vođenje postupka.

7        Na kraju upravnog postupka Komisija je donijela Odluku C(2002) 5087 final od 17. prosinca 2002. o postupku na temelju članka 65. UEZUČ-a (COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke) (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2002.), koju je uputila udruženju Federacciai i osmero poduzetnika, uključujući tužitelje. U njoj je utvrdila da su potonji između prosinca 1989. i srpnja 2000. stvorili jedinstven, složen i trajan zabranjeni sporazum na talijanskom tržištu betonsko‑armaturnog željeza u šipkama ili rolama (u daljnjem tekstu: betonsko‑armaturne šipke) koji je imao za cilj ili učinak utvrđivanje cijena i ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje, protivno članku 65. stavku 1. UEZUČ-a. Na temelju toga tužiteljima je solidarno izrekla novčanu kaznu u iznosu od 10,25 milijuna eura.

8        Tužitelji su 5. ožujka 2003. podnijeli Općem sudu tužbu protiv Odluke iz 2002. Opći sud poništio je navedenu odluku u odnosu na tužitelje (presuda od 25. listopada 2007., SP i dr./Komisija, T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, EU:T:2007:317) i druge poduzetnike adresate jer korištena pravna osnova, odnosno članak 65. stavci 4. i 5. UEZUČ-a, više nije bila na snazi u trenutku donošenja odluke. Zbog toga Komisija nije bila nadležna, na temelju tih odredaba, utvrditi i sankcionirati povredu članka 65. stavka 1. UEZUČ-a nakon prestanka važenja UEZUČ-a. Opći sud nije ispitao druge aspekte te odluke.

9        Odluka iz 2002. postala je konačna u odnosu na udruženje Federacciai, koje nije podnijelo tužbu Općem sudu.

 Druga odluka Komisije (2009.)

10      Komisija je dopisom od 30. lipnja 2008. obavijestila tužitelje i druge predmetne poduzetnike o svojoj namjeri donošenja nove odluke, u kojoj je ispravila korištenu pravnu osnovu. Osim toga, pojasnila je da se navedena odluka temelji na dokazima koji su izloženi u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama. Tužitelji su na Komisijin poziv podnijeli pisana očitovanja 4. rujna 2008.

11      Komisija je 30. rujna 2009. donijela novu Odluku C (2009) 7492 final o postupku na temelju članka 65. UEZUČ-a (predmet COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke, ponovno donošenje), upućenu istim poduzetnicima kao i Odluka iz 2002., uključujući tužitelje. Ta je odluka donesena na temelju postupovnih pravila UEZ‑a i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 1, str. 108.). Oslonila se na elemente navedene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama te je u biti preuzela sadržaj i zaključke Odluke iz 2002. Konkretno, iznos novčane kazne izrečene solidarno tužiteljima u iznosu od 10,25 milijuna eura ostao je nepromijenjen.

12      Dana 8. prosinca 2009. Komisija je donijela odluku o izmjeni, koja je u svojem prilogu sadržavala tablice o kretanjima cijena koje su nedostajale u njezinoj Odluci od 30. rujna 2009. te je u osam bilježaka na dnu stranice ispravila redne brojeve u navedenim tablicama na koje se upućivalo.

13      Tužitelji su 17. veljače 2010. podnijeli Općem sudu tužbu protiv Odluke Komisije od 30. rujna 2009., kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2009.). Opći sud je 9. prosinca 2014. odbio tu tužbu (presuda od 9. prosinca 2014., Ferriera Valsabbia i Valsabbia Investimenti/Komisija, T‑92/10, neobjavljena, EU:T:2014:1032). Opći sud je djelomično poništio Odluku iz 2009. u odnosu na jednog drugog njezinog adresata, smanjio iznos novčane kazne izrečene dvama drugima njezinim adresatima i odbio druge podnesene tužbe.

14      Tužitelji su 20. veljače 2015. podnijeli žalbu protiv presude od 9. prosinca 2014., Ferriera Valsabbia i Valsabbia Investimenti/Komisija (T‑92/10, neobjavljena, EU:T:2014:1032). Presudom od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717), Sud je ukinuo navedenu presudu Općeg suda i poništio Odluku iz 2009., među ostalim, u odnosu na tužitelje.

15      U presudi od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717), Sud je presudio da, kad je odluka donesena na temelju Uredbe br. 1/2003, postupak donošenja te odluke treba biti u skladu s postupovnim pravilima predviđenima tom uredbom i Uredbom Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), čak i ako je taj postupak pokrenut prije njihova stupanja na snagu.

16      Međutim, Sud je utvrdio da se u ovom slučaju ne može smatrati da je saslušanje 13. lipnja 2002., koje se jedino odnosilo na meritum postupka, bilo u skladu s postupovnim zahtjevima koji se odnose na donošenje odluke na temelju Uredbe br. 1/2003 ako tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje nisu sudjelovala.

17      Sud je zaključio da je Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da Komisija nije bila dužna prije donošenja Odluke iz 2009. održati novo saslušanje jer su dotični poduzetnici već imali priliku biti usmeno saslušani na saslušanjima od 13. lipnja i 30. rujna 2002.

18      U svojoj presudi od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717), Sud je podsjetio na važnost održavanja saslušanja, na zahtjev dotičnih stranaka, na koje se pozivaju tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje, jer njegovo izostavljanje predstavlja bitnu povredu postupka.

19      Sud je presudio da, s obzirom na to se to pravo utvrđeno u Uredbi br. 773/2004 nije poštovalo, nije bilo nužno da poduzetnik kojemu je na taj način povrijeđeno pravo dokaže da je ta povreda mogla na njegovu štetu utjecati na tijek postupka i sadržaj sporne odluke.

20      Sud je također ukinuo druge presude Općeg suda od 9. prosinca 2014., kojima je odlučivao o zakonitosti Odluke iz 2009., kao i tu odluku, u pogledu četiri druga poduzetnika, zbog istih. Nasuprot tomu, Odluka iz 2009. postala je konačna za poduzetnike adresate koji nisu podnijeli žalbu protiv navedenih presuda.

 Treća odluka Komisije (2019.)

21      Dopisom od 15. prosinca 2017. Komisija je obavijestila tužitelje o svojoj namjeri nastavka upravnog postupka i da u tom okviru održi novo saslušanje stranaka u navedenom postupku u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje.

22      Dopisom od 1. veljače 2018. tužitelji su podnijeli očitovanja u kojima su osporavali Komisijinu ovlast za nastavak upravnog postupka te su je tako pozvali da ne nastavi postupak.

23      Dana 23. travnja 2018. Komisija je održala novo saslušanje o meritumu postupka, na kojem su sudjelovali, u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje i službenika za saslušanja, tužitelji i druga tri poduzetnika adresata Odluke iz 2009.

24      Dopisima od 19. studenoga 2018. te od 18. siječnja i 6. svibnja 2019. Komisija je tužiteljima poslala tri zahtjeva za pružanje informacija u vezi s njihovim prihodima.

25      Komisija je 4. srpnja 2019. donijela Odluku C(2019) 4969 final od 4. srpnja 2019. o postupku na temelju članka 65. UEZUČ-a (predmet AT.37956 – Betonsko‑armaturne šipke) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), upućenu petorici poduzetnika u pogledu kojih je Odluka iz 2009. poništena, odnosno, osim tužiteljâ, društvima Alfa Acciai SpA, Feralpi Holding SpA (prije Feralpi Siderurgica SpA i Federalpi Siderurgica SRL), Partecipazioni Industriali SpA (prije Riva Acciaio SpA, a zatim Riva Fire SpA, u daljnjem tekstu: Riva) i Ferriere Nord SpA.

26      Pobijanom odlukom Komisija je utvrdila istu povredu poput one koja je bila predmetom Odluke iz 2009., smanjivši novčane kazne izrečene poduzetnicima adresatima za 50 % zbog trajanja postupka. Člankom 2. pobijane odluke Komisija je tako tužiteljima solidarno izrekla novčanu kaznu u iznosu od 5,125 milijuna eura.

27      Dana 8. srpnja 2019. tužiteljima je dostavljena nepotpuna preslika pobijane odluke, koja je sadržavala samo neparne stranice.

28      Dana 18. srpnja 2019. tužiteljima je dostavljena potpuna verzija pobijane odluke.

 Postupak i zahtjevi stranaka

29      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. rujna 2019. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

30      Opći sud na prijedlog četvrtog vijeća i u skladu s člankom 28. svojeg Poslovnika odlučio je uputiti predmet proširenom sastavu suda.

31      Na prijedlog suca izvjestitelja Opći je sud (četvrto prošireno vijeće) odlučio otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. Poslovnika postavio pisana pitanja strankama te od njih zahtijevao podnošenje dokumenata. Stranke su na ta pitanja i zahtjeve za podnošenje dokumenata odgovorile u određenom roku.

32      Odlukom predsjednika četvrtog vijeća Općeg suda od 16. travnja 2021. predmeti T‑655/19 i T‑656/19 spojeni su radi usmenog postupka, u skladu s člankom 68. Poslovnika.

33      Na raspravi održanoj 2. lipnja 2021. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pisana i usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

34      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na njih;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

35      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

 Pravo

36      U prilog tužbi tužitelji ističu četiri tužbena razloga koji se temelje:

–        prvi, na povredi postupovnih pravila na saslušanju 23. travnja 2018., koja je dovela do povrede prava obrane;

–        drugi, na nezakonitom odbijanju Komisije da prije donošenja pobijane odluke provjeri usklađenost tog donošenja s načelom razumnog roka trajanja postupka;

–        treći i dio četvrtog, na povredi razumnog roka trajanja postupka;

–        četvrti, na povredi obveze obrazlaganja i očitim pogreškama u ocjeni.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane i postupovnih pravila na saslušanju 23. travnja 2018.

37      Tužitelji tvrde da je pobijana odluka donesena slijedom postupka obilježenog postojanjem nepravilnosti počinjenih u održavanju saslušanja nastavno na presudu od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717).

38      Konkretno, tužitelji ističu tri prigovora, koje Komisija sve osporava, a koji se odnose na nepristranost Savjetodavnog odbora koja se zahtijeva, izostanak važnih sudionika na saslušanju 23. travnja 2018. i Komisijinu nemogućnost da otkloni postupovni nedostatak koji je Sud sankcionirao.

 Saslušanje održano nakon nastavka upravnog postupka

39      Najprije valja podsjetiti na to da je Sud u svojoj presudi od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717, t. 42. do 47.), prigovorio Komisiji da tužiteljima nije dala priliku da iznesu svoje argumente na saslušanju koje se odnosilo na meritum predmeta u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje.

40      Sud je zatim presudio da tako utvrđeni nedostatak treba analizirati kao bitnu povredu postupka zbog koje je postupak zahvaćen pogreškom neovisno o štetnim posljedicama koje iz toga mogu proizići za tužitelje (presuda od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija, C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717, t. 48. do 50.).

41      Analizirajući presudu od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717), Komisija je smatrala da se upravni postupak, ako se taj nedostatak ispravi, može nastaviti u odnosu na poduzetnike na koje se još uvijek odnosi (uvodna izjava 15. pobijane odluke).

42      U dopisu od 15. prosinca 2017. Komisija je predmetnim poduzetnicima navela da želi nastaviti upravni postupak od trenutka u kojem se pojavio nedostatak koji je utvrdio Sud, odnosno od saslušanja.

43      U svojem dopisu od 15. prosinca 2017. Komisija je od predmetnih poduzetnika zatražila da pisanim putem, ako to žele, iskažu svoj interes za sudjelovanje na novom saslušanju, koje se odnosi na meritum spisa, a koje će se održati u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje u skladu s primjenjivim propisima.

44      Nakon što je primila odgovore predmetnih poduzetnika, Komisija je 23. travnja 2018. održala novo saslušanje u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje.

 Izvršenje presuda o poništenju

45      Važno podsjetiti na to da iz članka 266. stavka 1. UFEU‑a proizlazi da je institucija čiji je akt proglašen ništavim dužna poduzeti potrebne mjere kako bi postupila u skladu s presudom Suda.

46      Kako bi postupila u skladu s presudom o poništenju i u potpunosti je provela, institucija je dužna poštovati ne samo izreku presude nego i obrazloženje koje čini njezinu nužnu potporu, u smislu da je nužno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2017., Francuska/Komisija, T‑74/14, neobjavljenu, EU:T:2017:471, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

47      Poništenje akta kojim se okončava upravni postupak ne utječe na sve faze koje su prethodile njegovu donošenju, nego samo na one na koje se odnose razlozi, materijalni ili postupovni, kojima se opravdava poništenje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2017., Francuska/Komisija, T‑74/14, neobjavljenu, EU:T:2017:471, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

48      Stoga se postupak koji ima za cilj nadomještanje poništenog akta u načelu može nastaviti od onog trenutka u kojem je nastala nezakonitost (vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 73., i od 6. srpnja 2017., Francuska/Komisija, T‑74/14, neobjavljenu, EU:T:2017:471, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

49      U ovom slučaju, budući da je akt poništen zbog bitne povrede postupka počinjene u održavanju saslušanja (presuda od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija, C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717), Komisija je mogla nastaviti postupak, kao što je to učinila, od te faze.

50      U tom kontekstu treba ispitati prigovore koje su tužitelji iznijeli u prilog prvom tužbenom razlogu.

 Prvi prigovor, koji se odnosi na nepristranost Savjetodavnog odbora koja se zahtijeva

51      Tužitelji tvrde da se nije valjano obratilo Savjetodavnom odboru jer načini za provedbu održavanja saslušanja na koje su se trebala pozvati tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje, čiji predstavnici čine navedeni odbor, nisu omogućili da se osigura njihova nepristranost u trenutku kada je on morao dati svoje mišljenje u skladu s propisima.

52      U tom pogledu valja podsjetiti na to da se na postupak za donošenje odluka na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a, u pogledu aspekata na koje se odnosi ovaj spor, primjenjuje Uredba br. 1/2003:

–        u skladu s člankom 14. stavcima 1. i 2. te uredbe, Komisija će se prije donošenja svoje odluke obratiti za pomoć odboru koji je sastavljen od predstavnika tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje;

–        u članku 14. stavku 3. navedene uredbe pojašnjava se da taj odbor sastavlja pismeno mišljenje o preliminarnom nacrtu odluke koji je podnijela Komisija;

–        u članku 14. stavku 5. iste uredbe pojašnjava se da Komisija mora u potpunosti uzeti u obzir mišljenje koje izrazi taj odbor obavještavajući ga o načinu na koji je ispunila tu obvezu.

53      Za održavanje saslušanja Uredba br. 773/2004 određuje sljedeća pravila:

–        članak 12. te uredbe od Komisije zahtijeva da strankama kojima je uputila obavijest o utvrđenim činjenicama pruži mogućnost da iznesu svoje razloge na saslušanju ako one to zahtijevaju u svojim podnescima;

–        članak 14. stavak 3. navedene uredbe predviđa da se tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje pozivaju da sudjeluju u saslušanju.

54      U skladu sa sudskom praksom, obraćanje Savjetodavnom odboru bitan je postupovni zahtjev čija povreda utječe na zakonitost sporne odluke i dovodi do njezina poništenja ako se utvrdi da je nepoštovanje pravila spriječilo navedeni odbor da bude u potpunosti upoznat s činjenicama pri donošenju svojeg mišljenja (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2018., Servier i dr./Komisija, T‑691/14, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2018:922, t. 148. i navedenu sudsku praksu).

55      Tužitelji ne tvrde da pravila navedena u točkama 52. i 53. ove presude nisu bila poštovana kao takva. Oni međutim smatraju da se tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje, kada su sudjelovala na saslušanju 23. travnja 2018. te su nakon toga donijela svoje mišljenje, nisu nalazila u situaciji koja jamči njihovu nepristranost. Prema mišljenju tužiteljâ, ta su tijela, naime, u trenutku donošenja tog mišljenja znala stajalište koje su Komisija i sudovi Europske unije usvojili u odlukama i presudama koje su obilježile postupak. Oni navode da je, s jedne strane, prije donošenja pobijane odluke Komisija već u dva navrata (2002. i 2009.) donijela odluku o sankciji bez savjetovanja s tim tijelima u vezi s meritumom predmeta i, s druge strane, da je 2014. Opći sud donio presudu kojom se potvrđuje stajalište koje je zauzela Komisija. Prema njihovu mišljenju, kontekst, koji je obilježen postojanjem tih odluka i te presude, neizbježno je utjecao na ta ista tijela na način koji je onemogućio donošenje mišljenja potpuno nepristrano.

56      U tom pogledu valja podsjetiti na to da kada je akt poništen on nestaje iz pravnog poretka i smatra da se nikad nije postojao (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2017., Crédit mutuel Arkéa/ESB, T‑712/15, EU:T:2017:900, t. 42. i navedenu sudsku praksu), čak i ako, kada ima pojedinačan doseg, od poništenja koristi imaju, uz određene iznimke, samo stranke postupka (vidjeti presudu od 8. svibnja 2019., Lucchini/Komisija, T‑185/18, neobjavljenu, EU:T:2019:298, t. 33. do 37. i navedenu sudsku praksu).

57      Tako presude Općeg suda, koje su akti koje je donijela jedna od institucija Unije, retroaktivno nestaju iz pravnog poretka kada ih se ukida u žalbenom postupku.

58      Stoga, iako je u predmetnom slučaju Savjetodavni odbor donio svoje mišljenje, s jedne strane, nakon što je Komisija donijela Odluku iz 2002., a zatim odluku iz 2009. i, s druge strane, nakon što je Opći sud odlučio u svojoj presudi od 9. prosinca 2014., Ferriera Valsabbia i Valsabbia Investimenti/Komisija (T‑92/10, neobjavljenoj, EU:T:2014:1032), ostaje činjenica da su, s obzirom na to da su poništene odnosno ukinuta, te odluke i ta presuda nestale iz pravnog poretka Unije i da se na temelju navedene sudske prakse smatra da nikad nisu postojale.

59      Što se tiče navodnog nedostatka nepristranosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje, zbog čega Savjetodavni odbor nije mogao dati mišljenje potpuno nepristrano, valja istaknuti da, u skladu s člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), svatko ima pravo, među ostalim, da institucije Unije obrađuju njegove predmete nepristrano.

60      Takva obveza nepristranosti predviđena člankom 41. Povelje obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude te, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu dvojbu u tom pogledu (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 155. i navedenu sudsku praksu).

61      U ovom slučaju, nepristranost Savjetodavnog odbora prilikom donošenja njegova mišljenja dovodi se u pitanje jer je, prema mišljenju tužiteljâ, na stajalište predstavnika tijela koji čine navedeni odbor mogla utjecati činjenica da su ta tijela imala saznanja o stajalištu koje su u predmetu zauzeli, s jedne strane, Komisija u svojim odlukama iz 2002. i 2009. i, s druge strane, Opći sud u svojoj presudi od 9. prosinca 2014., Ferriera Valsabbia i Valsabbia Investimenti/Komisija (T‑92/10, neobjavljenoj, EU:T:2014:1032).

62      Međutim, iz takvog se saznanja, čak i pod pretpostavkom da je dokazano, ne može zaključiti da postoji pristranost koja može utjecati na zakonitost pobijane odluke a da se ne dovedu u pitanje odredbe Ugovora na temelju kojih se mogu nadomjestiti akti koji su proglašeni nezakonitima te nije potrebno utvrditi jesu li tužitelji ovdje doveli u pitanje subjektivnu ili objektivnu nepristranost.

63      Naime, mogućnost saznanja o prethodno usvojenom rješenju koje je, ovisno o slučaju, potvrđeno u presudi Općeg suda koju je Sud naknadno ukinuo u žalbenom postupku svojstvena je obvezi prihvaćanja posljedica poništenja. Odluka da bi saznanje o takvoj situaciji samo po sebi moglo spriječiti nastavak postupka utjecala bi kao takva na mehanizam poništenja što bi značilo da potonji ne podrazumijeva samo retroaktivni nestanak poništenog akta, nego i zabranu nastavka postupka. Takva mogućnost bila bi neusklađena s člankom 266. UFEU‑a, koji u slučaju poništenja na temelju članka 263. UFEU‑a obvezuje institucije, tijela, urede ili agencije Unije da poduzmu potrebne mjere kako bi postupile u skladu s presudama donesenima u odnosu na njih a da ih pritom ne izuzima od zadaće osiguravanja, u područjima u njihovoj nadležnosti, primjene prava Unije.

64      Prigovor stoga treba odbiti.

 Drugi prigovor, koji se odnosi na izostanak važnih sudionika na saslušanju 23. travnja 2018.

65      Tužitelji tvrde da je Komisija, s jedne strane, povrijedila različita pravila o održavanju saslušanja i, s druge strane, počinila pogrešku time što je propustila pozvati više subjekata na saslušanje 23. travnja 2018., iako su ti subjekti, s obzirom na to da su imali važnu ulogu u spisu, mogli tijelima država članica nadležnima za tržišno natjecanje dostaviti dokaze koji bi im omogućili da zauzmu svoje stajalište uz potpuno poznavanje činjenica. Prema mišljenju tužiteljâ, s obzirom na to da ta tijela nisu mogla donijeti mišljenje uz potpuno poznavanje činjenica, njihova prava obrane povrijeđena su zbog sljedećih razloga:

–        udruženje Federacciai trebalo je sudjelovati na navedenom saslušanju, kao i društvo Leali SpA, nad kojim je u međuvremenu otvoren stečaj, uzimajući u obzir njihovu središnju ulogu u pogledu svih činjenica na koje se odnosi istraga;

–        društvo Lucchini SpA, nad kojim je također otvoren stečaj, i društvo Riva, stavljeno pod izvanrednu upravu, koji su bili vodeći članovi tržišta, također su trebali sudjelovati na navedenom saslušanju;

–        društvo Industrie Riunite Odolesi SpA (u daljnjem tekstu: IRO), koje pak nije osporavalo presudu od 9. prosinca 2014., IRO/Komisija (T‑69/10, neobjavljena, EU:T:2014:1030), također je trebalo sudjelovati na navedenom saslušanju;

–        Associazione Nazionale Sagomatori Ferro (Nacionalno udruženje poduzetnika proizvođača željeza, u daljnjem tekstu: Ansfer) trebalo je biti pozvano jer je to udruženje, koje zastupa klijente predmetnih poduzetnika, interveniralo kao treća strana na saslušanju 13. lipnja 2002. te je tom prilikom izjavilo da postojanje zabranjenih sporazuma koji ograničavaju tržišno natjecanje nikad nije utjecalo na tržište.

66      Stoga valja ispitati je li Komisija prilikom održavanja saslušanja povrijedila pravilo koje joj se nalaže i je li na taj ili na bilo koji drugi način ograničila prava obrane tužiteljâ na saslušanju 23. travnja 2018.

67      Kao prvo, valja istaknuti da je sudjelovanje na saslušanju dio postupovnih prava na čiju se povredu, zbog njihove subjektivne naravi, treba pozvati poduzetnik ili treća osoba koja je nositelj tih prava (vidjeti u tom smislu presude od 1. srpnja 2010., ThyssenKrupp Acciai Speciali Terni/Komisija, T‑62/08, EU:T:2010:268, t. 186.; od 12. svibnja 2011., Région Nord‑Pas‑de‑Calais i Communauté d’agglomération du Douaisis/Komisija, T‑267/08 i T‑279/08, EU:T:2011:209, t. 77., i od 19. rujna 2019., Zhejiang Jndia Pipeline Industry/Komisija, T‑228/17, EU:T:2019:619, t. 36.).

68      Stoga tužitelji ne mogu s uspjehom zahtijevati poništenje odluke samo zbog toga što su u ovom slučaju povrijeđena postupovna prava trećih osoba ili drugih stranaka.

69      Osim toga, valja istaknuti da, iako se saslušanja održana u okviru postupaka u području zabranjenih sporazuma u praksi Komisije najčešće provode u kolektivnom obliku, propisima se ne priznaje pravo na kolektivno saslušanje za poduzetnike kojima je upućena obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

70      Nasuprot tomu, u članku 14. stavku 6. Uredbe br. 773/2004 pojašnjava se da se svaka osoba može saslušati odvojeno ili u prisutnosti ostalih pozvanih osoba, uzimajući u obzir opravdan interes poduzetnika za zaštitu svojih poslovnih tajni i ostalih povjerljivih informacija (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, EU:T:2000:77, t. 697.).

71      Kao drugo, osim poštovanja prava drugih osoba ili subjekata, valja ispitati je li Komisija, na način koji je mogao ometati obranu tužiteljâ, povrijedila pravila o održavanju saslušanja.

72      U tom pogledu valja istaknuti da su prava obrane temeljna prava koja čine sastavni dio općih načela prava čije poštovanje osigurava sud Unije. Takvo poštovanje u postupku pred Komisijom čiji je cilj izricanje novčane kazne poduzetniku zbog povrede pravila tržišnog natjecanja zahtijeva da se zainteresiranom poduzetniku omogućilo da učinkovito iznese svoje stajalište o postojanju i važnosti navedenih činjenica i okolnosti kao i o dokumentima koje je Komisija priložila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju povrede Ugovora. Ta su prava sadržana u članku 41. stavku 2. točkama (a) i (b) Povelje (vidjeti presudu od 25. listopada 2011., Solvay/Komisija, C‑109/10 P, EU:C:2011:686, t. 52. i 53. i navedena sudska praksa).

73      U ovom su slučaju tužitelji ustrajali na činjenici da je izostanak određenih subjekata imao za posljedicu to da Savjetodavni odbor nije mogao dati svoje mišljenje uz potpuno poznavanje činjenica. Prema njihovu mišljenju, da su ti subjekti bili saslušani, sadržaj njegova mišljenja i, posljedično, sadržaj pobijane odluke, mogao bi tako biti drukčiji. Ta je problematika bila predmet komunikacije između stranaka u pisanom postupku i na raspravi.

74      U tom pogledu valja razlikovati situaciju poduzetnika adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i pobijane odluke, situaciju trećih osoba koje su dokazale postojanje opravdanog interesa i situaciju ostalih trećih osoba.

–       Situacija poduzetnika adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i pobijane odluke

75      U skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, poduzetnicima i udruženjima poduzetnika protiv kojih se vodi postupak pruža se prilika da budu saslušani u vezi s preliminarno utvrđenim činjenicama koje im se stavljaju na teret prije nego što se u odnosu na njih donese odluka na temelju članka 101. ili 102. UFEU‑a. Komisija svoje odluke u odnosu na njih može temeljiti samo na činjenicama za koje je dotičnim strankama omogućeno da se izjasne.

76      U članku 12. Uredbe br. 773/2004 pojašnjava se da strankama kojima upućuje obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama Komisija pruža mogućnost da iznesu svoje razloge na saslušanju ako one to zahtijevaju u svojim podnescima.

77      U ovom su se slučaju članak 27. stavak 1. Uredbe br. 1/2003 i članak 12. Uredbe br. 773/2004 stoga primjenjivali na sve poduzetnike koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu za koje Odluka iz 2002. ili Odluka iz 2009. nisu postale konačne, uključujući društvo Riva.

78      Prema mišljenju tužiteljâ, izostanak društva Riva na saslušanju 23. travnja 2018. mogao je pridonijeti nepravilnosti postupka utječući na uvjete pod kojima su mogli osigurati svoju obranu.

79      U tom pogledu valja istaknuti, kao što je to navedeno u uvodnim izjavama 45. i 46. pobijane odluke, a stranke to ne osporavaju:

–        da je Komisija dopisom od 15. prosinca 2017. obavijestila društvo Riva o nastavku postupka;

–        da je u odgovoru na taj dopis društvo Riva podnijelo pisana očitovanja a da, međutim, nije zahtijevalo da sudjeluje na saslušanju;

–        da budući da društvo Riva nije podnijelo takav zahtjev, Komisija ga nije pozvala da sudjeluje na saslušanju 23. travnja 2018.

80      S obzirom na te elemente, ne može se smatrati da je Komisija, time što nije pozvala društvo Riva da sudjeluje na saslušanju 23. travnja 2018., povrijedila članak 27. stavak 1. Uredbe br. 1/2003 i članak 12. Uredbe br. 773/2004. Budući da nije zatražilo da sudjeluje na saslušanju, Komisija ga na njega nije morala pozvati. Tužitelji se stoga ne mogu valjano pozivati na povredu gore navedenih odredbi koje su mogle utjecati na njihovu obranu.

–       Situacija trećih osoba koje su dokazale postojanje opravdanog interesa

81      Saslušanje trećih zainteresiranih osoba uređeno je člankom 27. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003. Ta odredba predviđa da se zahtjev za saslušanje fizičkih ili pravnih osoba odobrava ako takve osobe dokažu postojanje opravdanog interesa.

82      U članku 13. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 773/2004 pojašnjava se:

–        ako se fizičke ili pravne osobe prijave za očitovanje i dokažu dostatan interes, Komisija ih obavješćuje pisanim putem o prirodi i predmetu postupka;

–        određuje rok u kojem one mogu pisanim putem iznijeti svoje stajalište;

–        može ih pozvati da iznesu svoje razloge na saslušanju ako te osobe to zahtijevaju u svojim pisanim očitovanjima.

83      U ovom su se slučaju članak 27. stavak 3. Uredbe br. 1/2003 i članak 13. stavci 1. i 2. Uredbe br. 773/2004 primjenjivali osobito na pet subjekata čija je nazočnost, prema mišljenju tužiteljâ, bila potrebna kako bi saslušanje 23. travnja 2018. bilo valjano održano, to jest, s jedne strane, udruženje Federacciai, društva Leali, IRO i Lucchini i, s druge strane, Ansfer.

84      Kao prvo, što se tiče prvih četiriju subjekata iz točke 83. ove presude, valja istaknuti da su oni u ranijoj fazi postupka odustali od osporavanja odluke koja im je upućena:

–        udruženje Federacciai nije podnijelo tužbu za poništenje Odluke iz 2002.;

–        društva Leali, IRO i Lucchini nisu podnijela žalbu protiv presuda od 9. prosinca 2014., Leali i Acciaierie e Ferriere Leali Luigi/Komisija (T‑489/09, T‑490/09 i T‑56/10, neobjavljena, EU:T:2014:1039), od 9. prosinca 2014., IRO/Komisija (T‑69/10, neobjavljena, EU:T:2014:1030) i od 9. prosinca 2014., Lucchini/Komisija (T‑91/10, EU:T:2014:1033) kojima su odbijene njihove tužbe za poništenje Odluke iz 2009.

85      Stoga je, prema sudskoj praksi, Komisijina odluka koja se odnosi na te subjekte postala konačna u odnosu na njih i, slijedom toga, s obzirom na to da je postupak za njih dovršen, oni više nisu bili stranke u postupku koji je nastavljen 15. prosinca 2017. (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 63.).

86      U tim okolnostima, prva četiri subjekta iz točke 83. ove presude nisu imala pravo sudjelovati na saslušanju 23. travnja 2018. u svojstvu stranaka u postupku.

87      Točno je da su prva četiri subjekta iz točke 83. ove presude mogla zatražiti od Komisije, dokazivanjem da imaju opravdan interes, da im odobri sudjelovanje na saslušanju 23. travnja 2018. kao zainteresiranim trećim osobama, u skladu s odredbama navedenima u točkama 81. i 82. ove presude.

88      Međutim, udruženje Federacciai i društva Leali i IRO nisu postupili na taj način te se stoga ne može tvrditi da je Komisija u tom okviru mogla povrijediti bilo kakvo pravilo, što ima za posljedicu to da je to moglo utjecati na ostvarivanje prava obrane tužiteljâ.

89      Nasuprot tomu, valja napomenuti da je društvo Lucchini sa svoje strane smatralo da ima pravo na ostvarenje koristi od poništenja koje je Sud proglasio u svojim presudama od 21. rujna 2017., Feralpi/Komisija (C‑85/15 P, EU:C:2017:709), od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717), od 21. rujna 2017., Ferriere Nord/Komisija (C‑88/15 P, EU:C:2017:716), i od 21. rujna 2017., Riva Fire/Komisija (C‑89/15 P, EU:C:2017:713), čak i ako nije podnijelo žalbu protiv presude od 9. prosinca 2014., Lucchini/Komisija (T‑91/10, EU:T:2014:1033). Na temelju te argumentacije od Komisije je zatražilo dopuštenje za sudjelovanje na saslušanju 23. travnja 2018. Međutim, taj je zahtjev društvo Lucchini podnijelo kao stranka u postupku koji je nastavljen 15. prosinca 2017., na istoj osnovi, među ostalim, kao i tužitelji, a ne kao zainteresirana treća osoba. Komisija je taj zahtjev pravilno odbila zbog razloga navedenih u točkama 84. i 85. ove presude (presuda od 8. svibnja 2019., Lucchini/Komisija, T‑185/18, neobjavljena, EU:T:2019:298, t. 41. i 42.). Društvu Lucchini je kao stranci u postupku odbijena ta mogućnost, a ono nakon toga nije istaknulo da ga se može pozvati na saslušanje kao treću zainteresiranu osobu koja ima opravdan interes.

90      U tim okolnostima ne može se smatrati da je Komisija, time što nije pozvala, s jedne strane, udruženje Federacciai i, s druge strane, društva Leali, IRO i Lucchini da sudjeluju na saslušanju, povrijedila postupovno pravilo koje može utjecati na ostvarivanje prava obrane tužiteljâ.

91      Kao drugo, kad je riječ o petom subjektu iz točke 83. ove presude, to jest Ansferu, tužitelji smatraju da ga je trebalo pozvati na saslušanje 23. travnja 2018., s obzirom na informacije kojima je raspolagao i koje su mogle utjecati na tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje u pogledu poznavanja spisa.

92      U prilog svojem stajalištu tužitelji iznose tri argumenta.

93      Kao prvo, tužitelji tvrde da bi Ansfer po svemu sudeći, da ga je Komisija obavijestila o nastavku postupka, sudjelovao na saslušanju 23. travnja 2018., kao što je to učinio za saslušanje 13. lipnja 2002.

94      U tom pogledu valja podsjetiti na koji je način 2002. pokrenut postupak protiv tužiteljâ i protiv drugih poduzetnika na koje se tada odnosio.

95      Kao što je to Komisija navela u svojem odgovoru na pitanja Općeg suda i na raspravi a da joj tužitelji nisu proturječili, postupka je pokrenut 26. ožujka 2002., nakon čega je dotičnim strankama dostavljena obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u skladu s člankom 36. UEZUČ-a.

96      Stoga predmetno pokretanje nije bila popraćeno nikakvom mjerom objave jer propisi od Komisije ne zahtijevaju da objavljuje odluku o pokretanju upravnog postupka, donošenju obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ili, kao u ovom slučaju, obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama.

97      Način postupanja se nije promijenio nakon što je Opći sud donio presudu od 25. listopada 2007., SP i dr./Komisija (T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, EU:T:2007:317), i nakon što je Sud donio presudu od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717).

98      Nakon što je analizirala presude iz točke 97. ove presude, Komisija je obavijestila tužitelje, prvi put dopisom od 30. lipnja 2008., a drugi dopisom od 15. prosinca 2017., o svojoj namjeri da „nastavi” postupak.

99      Konkretno, drugi dopis dostavljen je poduzetnicima adresatima pobijane odluke, ali nije dostavljen nijednoj drugoj osobi ili subjektu, kao što nije bio predmetom nijedne mjere objave.

100    Tužitelji smatraju da je Komisija bila dužna obavijestiti javnost o nastavku postupka nakon poništenja Odluke iz 2009. te da bi, da je ta obveza u ovom slučaju poštovana, Ansfer bio obaviješten te bi mogao zatražiti da sudjeluje na novom saslušanju.

101    U tom pogledu valja napomenuti da se nijednim pravilom od Komisije ne zahtijeva da objavi nastavak postupka nakon što je neka od njezinih odluka poništena presudom Suda ili Općeg suda.

102    Naime, do takvog nastavka postupka dolazi u okviru izvršenja presude o poništenju.

103    Međutim, članak 266. UFEU‑a je za instituciju koja je donijela poništeni akt obvezujući samo u granicama onoga što je potrebno za osiguranje izvršenja presude o poništenju. U tom smislu ta odredba predmetnoj instituciji nalaže da izbjegava da bilo koji akt namijenjen nadomještanju poništenog akta ima jednake nepravilnosti kao one utvrđene u navedenoj presudi. Međutim, institucije imaju široku marginu prosudbe u pogledu odlučivanja o sredstvima kojima treba provesti presudu o poništenju ili presudu kojom se utvrđuje nevaljanost, uz napomenu da ta sredstva moraju biti u skladu s izrekom predmetne presude i obrazloženjem koje čini njezinu nužnu potporu. Osim ako je utvrđena nepravilnost dovela do ništavosti cijelog postupka, navedene institucije mogu nastaviti postupak u onom stadiju u kojem je počinjena ta nepravilnost kako bi donijele akt koji nadomješta prethodni poništeni akt ili akt koji je utvrđen nevaljanim (vidjeti presudu od 11. prosinca 2017., Léon Van Parys/Komisija, T‑125/16, EU:T:2017:884, t. 49. i 52. i navedenu sudsku praksu).

104    Nakon ocjene koju Komisija provodi u tom okviru ona tako može odlučiti nastaviti postupak kao što je to učinila u ovom predmetu, kao što može odustati od postupka ako smatra da se spis može zatvoriti ili, ako smatra da su istražne mjere potrebne, pokrenuti novi postupak koji bi u tom slučaju mogao dovesti do dostave nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama poduzetnicima adresatima u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003.

105    U ovom slučaju, Komisija je, nakon što je provela navedenu ocjenu, odlučila nastaviti postupak u trenutku u kojem je prekinut, kao što to dopušta sudska praksa navedena u točkama 47. i 48. ove presude.

106    Na raspravi su stranke raspravljale o Obavijesti Komisije od 20. listopada 2011. o najboljoj praksi za vođenje postupka u vezi s člancima 101. i 102. UFEU‑a (SL 2011., C 308, str. 6.) (vidjeti osobito njezinu točku 20.), u kojoj se Komisija obvezala, s jedne strane, da objavi pokretanje svakog postupka na temelju tih odredaba na internetskim stranicama svoje glavne uprave za tržišno natjecanje i, s druge strane, da objavi priopćenje za medije s tim u vezi, osim ako takve mjere objave mogu štetiti tijeku istrage.

107    Međutim, predmetna obavijest u ovom slučaju nije nalagala Komisiji da provede obveze iz točke 106. ove presude. Naime, ako nema izričite odredbe u tom smislu, opseg tih obveza ne treba proširiti kada Komisija nastavi postupak u stadiju saslušanja koje je prethodno bilo nezakonito održano, što je stadij u kojem je taj postupak prekinut, kao što je to Komisija odlučila u ovom slučaju u okviru izvršenja presude o poništenju Suda, a što je situacija koja se razlikuje od situacije pokretanja postupka na koju se odnosi ta obavijest.

108    Argument stoga treba odbiti.

109    Kao drugo, tužitelji tvrde da se kako bi se odredilo treće osobe koje treba pozvati na saslušanje, Ansfer nije mogao smatrati običnim članom javnosti, nego da je imao status „treće osobe koja je dokazala opravdan interes” u smislu članka 27. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 i članka 13. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 773/2004.

110    U potporu svojem stajalištu tužitelji podsjećaju na to da je 2002. službenik za saslušanja Ansferu priznao status „treće osobe koja je dokazala opravdan interes”, što je omogućilo sudjelovanje tog udruženja na saslušanju 13. lipnja 2002.

111    Budući da je tada imao status „treće osobe koja je dokazala opravdan interes”, Ansfer ga nije mogao u međuvremenu izgubiti te je zbog toga trebao biti pozvan da sudjeluje na saslušanju 23. travnja 2018.

112    U tom pogledu valja istaknuti da je argumentacija tužiteljâ u pogledu zadržavanja statusa „treće osobe koja je dokazala opravdan interes” u skladu sa stajalištem Komisije o kontinuitetu koji postoji između stadija upravnog postupka, čak i ako je on prekinut sudskim postupcima koji su doveli do presuda o poništenju.

113    U tom smislu bilo bi opravdano smatrati da je subjekt kojemu je u ranijoj fazi postupka priznat status „treće osobe koja je dokazala opravdan interes” status mogao zadržati tijekom cijelog postupka, čak i ako se postupak mogao prekinuti sudskim postupkom koji je doveo do poništenja od strane suda Unije.

114    Stoga valja utvrditi je li u ovom slučaju Ansfer, s obzirom na to da mu je priznat status „treće osobe koja je dokazala opravdan interes” u nekom trenutku postupka, mogao zadržati taj status tijekom cijelog postupka te je li ga trebalo pozvati na saslušanje 23. travnja 2018. ili je li barem trebao biti obaviješten o nastavku postupka kako bi mu se omogućilo da iskaže svoj interes i da tako, ako je to slučaj, bude pozvan da sudjeluje na navedenom saslušanju.

115    U tom pogledu valja utvrditi da se, kao što to proizlazi iz spisa a da tužitelji to ne osporavaju, interes za sudjelovanje u postupku koji je Ansfer iskazao nije zadržao tijekom cijelog postupka.

116    Naime, sažimajući stadije koji su se slijedili jedan za drugim, Komisija je odgovarajući na pitanja Općeg suda, a tužitelji to nisu osporili, na raspravi pojasnila sljedeće:

–        Ansfer je 2002. saznao za pokretanje postupka putem informacija objavljenih u talijanskim medijima;

–        na temelju tih informacija, Ansfer je od Komisije zatražio da mu dopusti da sudjeluje na saslušanju 13. lipnja 2002. ističući da je u tu svrhu mogao dokazati postojanje, što se njega tiče, opravdanog interesa;

–        budući da je bio pozvan na sudjelovanje, Ansfer je bio nazočan na navedenom saslušanju, gdje je podnio pisana očitovanja, a da njegov zastupnik na njemu nije govorio,

–        na temelju toga pozvan je da sudjeluje na drugom saslušanju 30. rujna 2002. o posljedicama prestanka važenja UEZUČ-u na postupak;

–        međutim, nije odgovorio na taj poziv i nije bio nazočan na tom saslušanju;

–        budući da Ansfer nije odgovorio na poziv na novo saslušanje koji mu je upućen, i na njemu nije bio nazočan, Komisija je smatrala da Ansfer više ne traži sudjelovanje u nastavku postupka i da ga stoga ne treba pozvati na saslušanje 23. travnja 2018.;

–        u tom je kontekstu Komisija uzela u obzir činjenicu da se, s jedne strane, Ansferovo sudjelovanje na saslušanju 13. lipnja 2002. ograničilo na podnošenje pisanih očitovanja bez usmenog izlaganja i, s druge strane, da su ta očitovanja uložena u spis.

117    Međutim, na temelju propisa, treće osobe mogu sudjelovati na saslušanju održanom u postupku koji se odnosi na primjenu pravila tržišnog natjecanja, ali u tu svrhu moraju iskazati interes Komisiji i dokazati joj da imaju opravdan interes da bi im dopustila da u njemu sudjeluju (vidjeti točke 81. i 82. ove presude).

118    Osim toga, valja smatrati da, kada je trećoj osobi priznat status „treće osobe koja je dokazala opravdan interes” u upravnom postupku koji je prekinut zbog sudskog nadzora na kraju kojeg je sud Unije proglasio poništenje, Komisija raspolaže marginom prosudbe za odlučivanje o tome zadržava li ta treća osoba opravdan interes da iznese svoje stajalište. Naime, jamstvo prava obrane ne zahtijeva da Komisija kada nastavi navedeni postupak, sasluša treću osobu koja više nema takav opravdani interes (vidjeti po analogiji presude od 16. lipnja 2015., FSL i dr./Komisija, T‑655/11, EU:T:2015:383, t. 406., i od 11. srpnja 2019., Silver Plastics i Johannes Reifenhäuser/Komisija, T‑582/15, neobjavljenu, EU:T:2019:497, t. 202. i navedenu sudsku praksu).

119    Naime, u interesu dobre uprave treba izbjegavati višestruki broj intervenijenata uz osiguravanje sudjelovanja onih koji mogu dati stvaran doprinos, na teret ili u korist, u analizi spisa i poštovanju prava obrane, kako bi se osiguralo da Savjetodavni odbor donese mišljenje i da Komisija donese odluku uz potpuno poznavanje činjenica i poštujući postupovna jamstva.

120    Nakon takve je ocjene u ovom slučaju Ansfer pozvan kao „treća osoba koja je dokazala opravdan interes” za sudjelovanje na saslušanju 13. lipnja 2002. i saslušanju 30. rujna 2002.

121    Nadalje, s obzirom na to da Ansfer nije odgovorio na poziv za sudjelovanje na drugom saslušanju 30. rujna 2002. i da nije sudjelovao na tom saslušanju, Komisija je, a da pritom nije počinila pogrešku, mogla smatrati da je on odustao od intervencije u nastavku postupka ili da, u najmanju ruku, ne želi dodatno iznositi svoje argumente na saslušanju 23. travnja 2018. i da njegov doprinos, koji je već uložen u spis i nakon toga preuzet u nacrtu pobijane odluke, ne opravdava to da ga se obavijesti o nastavku postupka kako bi mu se omogućilo da ponovno iskaže svoj interes i da tako bude pozvan, ovisno o slučaju, da sudjeluje na navedenom saslušanju.

122    Argument stoga treba odbiti.

123    Kao treće, tužitelji tvrde da su Komisiji u svojem dopisu od 1. veljače 2018. skrenuli pozornost na činjenicu da se postupak ne može valjano nastaviti jer svi sudionici prisutni u 2002. ne bi mogli biti prisutni na novom saslušanju, što ima za posljedicu to da se tijelima država članica nadležnih za tržišno natjecanje, čiji su predstavnici zaduženi izraziti mišljenje kako bi Savjetodavni odbor mogao donijeti svoje mišljenje u skladu s propisima, daje samo djelomična slika predmeta.

124    U tom pogledu valja istaknuti da se takva primjedba ne može analizirati kao zahtjev upućen Komisiji kojim se od nje traži da pozove na saslušanje Ansfer ili druge treće osobe primjenom članka 10. stavka 3. Uredbe br. 773/2004 koji strankama omogućuje da u svojim pisanim očitovanjima predlože „da Komisija sasluša osobe koje mogu potvrditi činjenice navedene u njihovu podnesku”.

125    Kao što to Komisija ističe, na tužiteljima je bilo da, ako smatraju da je intervencija Ansfera bila nužna, pa i samo korisna, za obranu njihove argumentacije, da to udruženje obavijeste o nastavku postupka kako bi ono iskazalo interes Komisiji ili da od nje posebno zatraže da pozove taj subjekt.

126    Međutim, tužitelji su u svojim pisanim odgovorima na pitanja Općeg suda priznali da nisu poduzeli nikakve korake u tom smislu prema Komisiji ili Ansferu.

127    Valja dodati da, na temelju članka 27. stavka 3. Uredbe br. 1/2003, tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje mogu zatražiti od Komisije da sasluša treće osobe ako to smatraju primjerenim.

128    Ništa nije sprečavalo tužitelje da na saslušanju 23. travnja 2018. ili prije njega predlože tijelima država članica nadležnim za tržišno natjecanje da zatraže od Komisije da sasluša Ansfer.

129    Međutim, tužitelji nisu tako postupili prema tijelima država članica nadležnim za tržišno natjecanje niti su navedena tijela zatražila od Komisije da sasluša Ansfer.

130    Stoga, budući da Ansfer više nema opravdan interes za iznošenje svojeg stajališta u nastavku postupka (vidjeti točke 112. do 122. ove presude), i da Komisiji nije upućen nikakav zahtjev za njegovo saslušanje, Komisiji se ne može valjano prigovoriti da ga nije pozvala da sudjeluje na saslušanju 23. travnja 2018.

131    Argument stoga treba odbiti.

–       Situacija ostalih trećih osoba

132    Pod uvjetom da se argumentacija tužiteljâ može tumačiti na način da na to upućuje, valja istaknuti da propisi za održavanje saslušanja predviđaju treću situaciju koja se odnosi na treće osobe koje nemaju opravdan interes u smislu utvrđenom u točkama 81. i 82. ove presude.

133    Članak 13. stavak 3. Uredbe br. 773/2004 predviđa mogućnost pozivanja svake fizičke ili pravne osobe, osim poduzetnika na koje se odnosi postupak ili trećih osoba koje su dokazale takav interes, da se očituju pisanim putem i da po potrebi prisustvuju saslušanju. Osim što je moguće da se tim osobama dopusti da na njemu prisustvuju, te osobe mogu biti pozvane da se očituju tijekom saslušanja.

134    Upravo se u toj situaciji nalazio, među ostalim, Ansfer, s obzirom na to da je, kao što je to utvrđeno, Komisija mogla smatrati da to udruženje više nije imalo opravdan interes da se očituje prilikom nastavka postupka (vidjeti točke 112. do 122. ove presude).

135    Međutim, Komisija raspolaže marginom prosudbe za utvrđivanje može li sudjelovanje trećih osoba koje nisu zainteresirane osobe biti korisno u raspravama, s obzirom na to da jamstvo prava obrane tužiteljâ ne zahtijeva u svakom slučaju da Komisija provede zatražena saslušanja (vidjeti u tom smislu sudsku praksu navedenu u točki 118. ove presude).

136    Stoga je u ovom slučaju Komisija, zbog razloga navedenih u točkama 112. do 122. ove presude, a da nije počinila pogrešku, mogla smatrati da to da pozove Ansfer na saslušanje 23. travnja 2018. ne bi donijelo nove elemente raspravi.

137    U tim okolnostima, Komisiji se ne može valjano prigovoriti da je povrijedila postupovno pravilo koje je moglo utjecati na ostvarivanje prava obrane tužiteljâ time što je propustila pozvati ostale treće osobe na saslušanje 23. travnja 2018.

138    Argument stoga treba odbiti.

139    S obzirom na prethodno navedene elemente, može se zaključiti da Komisija nije povrijedila postupovna pravila o saslušanju ostalih osoba ili subjekata i da, slijedom toga, povreda takvih pravila nije ni na koji način mogla spriječiti ostvarivanje prava obrane na koje se pozivaju tužitelji.

140    U mjeri u kojoj je to potrebno, valja istaknuti da tužitelji nisu dokazali da su bili spriječeni u ostvarivanju svojih prava obrane neovisno o povredi pravila, zbog izostanka poduzetnika ili treće osobe na saslušanju održanom radi donošenja pobijane odluke.

141    Prigovor stoga treba odbiti.

 Treći prigovor, koji se odnosi na Komisijinu nemogućnost da otkloni postupovni nedostatak koji je Sud sankcionirao

142    Tužitelji u biti tvrde da je nemoguće otkloniti postupovni nedostatak koji je Sud sankcionirao. Zbog proteka roka, promjene u identitetu sudionika i tržišnoj strukturi bile su, prema njihovu mišljenju, takve da više nije bilo moguće održati saslušanje pod istim uvjetima ili barem ekvivalentnim onima koji su postojali 2002.

143    U tom pogledu valja istaknuti da se zbog opsega zadaća koje oni podrazumijevaju, kontekst u kojem su organizirani postupci tržišnog natjecanja neizbježno mijenja protekom vremena.

144    U takvom kontekstu u kojem tržišno natjecanje stalno dovodi do promjena sudionika, proizvoda i tržišnih udjela, mogućnost da takve promjene same po sebi onemogućuju donošenje nove odluke u načelu bi utjecala na mogućnost Komisije da nastavi postupak radi primjene pravila tržišnog natjecanja pri provedbi zadaće koja joj je povjerena Ugovorima.

145    Kada Komisija odluči nastaviti postupak nakon poništenja jedne od svojih odluka presudom Suda ili Općeg suda, ona ipak mora provesti procjenu kojoj je svrha utvrditi, s obzirom na okolnosti koje su postojale u trenutku nastavka postupka i osobito učinke koji su mogli nastati protekom vremena, je li nastavak postupka još uvijek odgovarajuće rješenje za situaciju, što je ona učinila u ovom slučaju, kao što je to objašnjeno u odgovoru na prvi prigovor drugog tužbenog razloga koji su tužitelji iznijeli u prilog tužbi (vidjeti točke 149. do 173. ove presude).

146    Prigovor stoga treba odbiti, a slijedom toga i prvi tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitom odbijanju Komisije da prije donošenja pobijane odluke provjeri usklađenost te odluke s načelom razumnog roka trajanja postupka

147    Tužitelji tvrde da Komisija nije u dovoljnoj mjeri provjerila je li pobijana odluka mogla biti donesena, jer se to prema njihovu mišljenju protivi načelu razumnog roka iz članka 41. Povelje. S jedne strane, prigovaraju Komisiji da je u tom pogledu počinila pogrešku koja se tiče prava. S druge strane, prigovaraju Komisiji da nije poštovala svoju obvezu obrazlaganja.

148    Komisija osporava argumente tužiteljâ.

 Prvi prigovor, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava

149    Tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila članak 41. Povelje odbivši prije donošenja pobijane odluke ocijeniti usklađenost donošenja te odluke s načelom razumnog roka.

150    U tom pogledu valja navesti da je, kao što to ističu tužitelji, Komisija dužna poštovati načelo razumnog roka iz članka 41. Povelje (vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 179., i od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 285.).

151    Stoga protek roka treba uzeti u obzir kada, koristeći se marginom prosudbe koja joj je dodijeljena pravom Unije, Komisija ocjenjuje treba li pri primjeni pravila tržišnog natjecanja pokrenuti postupak i donijeti odluku.

152    Iz pobijane odluke proizlazi da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija nije povrijedila obvezu uzimanja u obzir proteka roka prilikom ocjene treba li pokrenuti takav postupak i donijeti odluku o sankciji. Naime, u pobijanoj odluci navedeno je da ta institucija prije donošenja odluke ispitala može li se u ovom slučaju postupak nastaviti i može li taj postupak dovesti do donošenja takve odluke, kojom se izriče novčana kazna.

153    Tako je Komisija u više odlomaka pobijane odluke analizirala, s jedne strane, je li postupak koji je doveo do njezina donošenja bio na zadovoljavajući način vođen u pogledu rokova i, s druge strane, trebaju li se izvući zaključci o trajanju faza koje su dovele do tog donošenja.

154    Na primjer, Komisija je istaknula da su, prema analizi koju je mogla provesti, s jedne strane, istražne radnje provedene s dužnom pažnjom i, s druge strane, prekidi do kojih je došlo tijekom upravnog postupka bili posljedica sudskog nadzora (uvodne izjave 528. i 555. pobijane odluke).

155    U tom je kontekstu Komisija potvrdila da je, kao što su to naveli Opći sud i Sud u presudama od 25. listopada 2007., SP i dr./Komisija (T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, EU:T:2007:317), i od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717), počinila postupovne pogreške. Međutim, istaknula je da su te pogreške, koje su mogle produljiti trajanje postupka, nastale zbog pravne nesigurnosti u kojoj se nalazila nakon prestanka važenja UEZUČ-a (uvodna izjava 555. pobijane odluke).

156    Isto tako, Komisija je priznala da su, nakon počinjenih postupovnih pogrešaka, različite faze koje su slijedile mogle dovesti do „objektivno” dugog trajanja postupka promatranog u cijelosti, uključujući upravne faze i prekide zbog sudskog nadzora (uvodna izjava 528. pobijane odluke).

157    Komisija je u okviru te ocjene dodala da, prema njezinu mišljenju, ta duljina ne prelazi rokove koji se smatraju prihvatljivima u smislu sudske prakse (uvodna izjava 528. pobijane odluke).

158    Komisija je dodatno navela da, na temelju sudske prakse, trajanje koje je protivno načelu razumnog roka ne može samo po sebi dovesti do poništenja odluke. Naime, prema mišljenju Suda, do takvog bi ishoda moglo doći samo ako je nerazumno trajanje utjecalo na prava obrane, ugrožavajući mogućnost predmetnih poduzetnika da prikupe dokaze i iznesu svoje argumente. Međutim, prema mišljenju Komisije, tužitelji nisu dokazali da je to bio slučaj u ovom predmetu (uvodne izjave 556. i 557. pobijane odluke).

159    Nadalje, Komisija je u uvodnoj izjavi 536. pobijane odluke navela da, s obzirom na primjenjive propise i u skladu sa sudskom praksom razvijenom u tom području, ona ima ovlast donijeti novu odluku.

160    Komisija je potvrdila da donošenju nove odluke treba prethoditi ispitivanje čiji je cilj, u okviru margine prosudbe koja joj je priznata u području progona povreda prava tržišnog natjecanja, odvagnuti, s jedne strane, javni interes za osiguranje djelotvorne primjene pravila tržišnog natjecanja i, s druge strane, interes stranaka da dobiju odluku u razumnom roku i da se umanje moguće posljedice pogrešaka koje su mogle biti počinjene tijekom postupka (uvodne izjave 536. i 559. pobijane odluke).

161    U ovom slučaju Komisija je provela takvo odvagivanje zaključivši, s obzirom na težinu utvrđene povrede, s jedne strane, da je potrebno donijeti odluku i, s druge strane, da je trebalo izreći sankciju poduzetnicima adresatima (uvodne izjave 560. do 568. pobijane odluke).

162    Naposljetku, Komisija je smanjila iznos novčane kazne u skladu s prijedlogom službenika za saslušanja kako bi u određenoj mjeri (50 %) umanjila negativne posljedice koje su za dotične poduzetnike mogle nastati zbog duljine postupka i počinjenih postupovnih pogrešaka (uvodne izjave 570. do 573. pobijane odluke).

163    Stoga iz pobijane odluke proizlazi da je, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija prije donošenja te odluke provjerila je li poštovano načelo razumnog roka, analizirajući duljinu upravnog postupka, uključujući upravne faze i prekide zbog sudskog nadzora, razloge kojima se može objasniti trajanje postupka i posljedice koje iz toga mogu proizaći.

164    Taj zaključak osporavaju tužitelji, prema čijem se mišljenju Komisija u pobijanoj odluci odbila izjasniti o nerazumnoj duljini postupka uz objašnjenje da tu ocjenu treba donijeti sud Unije, a da ona ne može odlučiti o tom pitanju.

165    U tom pogledu valja istaknuti da se sudu Unije mogu uputiti pitanja o trajanju postupka. U sporovima o utvrđivanju odgovornosti on mora naložiti institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije naknadu štete kada su je oni prouzročili povredom načela razumnog roka (presude od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija, C‑50/12 P, EU:C:2013:771, t. 94., i od 11. srpnja 2019., Italmobiliare i dr./Komisija, T‑523/15, neobjavljena, EU:T:2019:499, t. 159.). U sporovima o poništenju, trajanje postupka za posljedicu može imati poništenje pobijane odluke ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta, prvi, da je trajanje postupka nerazumno dugo i, drugi, da je prekoračenje razumnog roka spriječilo ostvarenje prava obrane (presude od 21. rujna 2006., Technische Unie/Komisija, C‑113/04 P, EU:C:2006:593, t. 47. i 48.; od 8. svibnja 2014., Bolloré/Komisija, C‑414/12 P, neobjavljena, EU:C:2014:301, t. 84. i 85., i od 9. lipnja 2016., PROAS/Komisija, C‑616/13 P, EU:C:2016:415, t. 74. do 76.).

166    Kao što to ističu tužitelji, nadležnost koja je tako povjerena sudu Unije ne može osloboditi Komisiju od ocjene koju mora provesti u trenutku utvrđivanja mjera koje treba poduzeti u vezi s presudom o poništenju na temelju članka 266. UFEU‑a.

167    Kao što je to navedeno, prilikom provođenja takve ocjene Komisija mora uzeti u obzir sve elemente slučaja, osobito svrsishodnost donošenja nove odluke, hoće li izreći sankciju i, ovisno o slučaju, hoće li smanjiti predviđenu sankciju ako se pokaže, među ostalim, da je trajanje postupka, time što je uključivalo upravne faze, ali i, ovisno o slučaju, prekide zbog sudskog nadzora, a to da to samo po sebi ne predstavlja povredu, moglo utjecati na elemente koje treba uzeti u obzir za određivanje iznosa novčane kazne, i osobito na njezin mogući odvraćajući karakter kada se ona izriče dugo nakon činjenica koje čine povredu.

168    Ta ocjena, koja se osobito odnosi na ukupno trajanje postupka, uključujući sudske faze, uglavnom je provedena u uvodnoj izjavi 528. pobijane odluke.

169    Iz toga slijedi da je, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija u pobijanoj odluci provjerila može li trajanje postupka biti prepreka nastavku postupka priznavši da je takva ocjena stavljena pod nadzor suda Unije u sporovima o zakonitosti i, po potrebi, utvrđivanju odgovornosti.

170    Tužitelji se u tužbi pozivaju na članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), koji se odnosi na obvezu Komisije da prije donošenja nove odluke provjeri je li to donošenje u skladu s načelom razumnog roka.

171    U tom pogledu valja istaknuti da, kao i članak 47. Povelje, na koji se tužitelji također pozivaju, članak 6. EKLJP‑a sadržava obvezu poštovanja načela razumnog roka u sudskim postupcima.

172    U ovom slučaju članak 6. EKLJP‑a i članak 47. Povelje ni u kojem slučaju ne mogu utjecati na rješenje spora u pogledu tužbenog razloga koji je ovdje ispitan jer je, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija zapravo provela, kao što to proizlazi iz pobijane odluke, provjeru o kojoj je riječ u argumentaciji koju su oni iznijeli.

173    Prigovor stoga treba odbiti.

 Drugi prigovor, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

174    Tužitelji prigovaraju Komisiji da je povrijedila obvezu obrazlaganja time što nije u dovoljnoj mjeri obrazložila zbog čega je smatrala da nije dužna ocijeniti poštovanje načela razumnog roka.

175    U tom pogledu valja utvrditi da je prigovor činjenično neutemeljen.

176    Naime, kao što je to presuđeno u odgovoru na prvi prigovor ovog tužbenog razloga, Komisija u pobijanoj odluci nije odbila provjeriti usklađenost njezina donošenja s načelom razumnog roka.

177    Naprotiv, iz odgovora na prvi prigovor proizlazi da je tu provjeru provela u dovoljnoj mjeri time što je zaključila da nijedan razlog ne može biti prepreka nastavku postupka, donošenju nove odluke i izricanju novčane kazne.

178    Drugi prigovor stoga treba odbiti, a prema tome i drugi tužbeni razlog u cijelosti.

 Treći i dio četvrtog tužbenog razloga, koji se odnose na povredu načela razumnog roka trajanja postupka

179    U prilog trećem tužbenom razlogu tužitelji tvrde da pobijanu odluku treba poništiti jer je donesena nakon postupka u kojem je prekoračen razuman rok. Prema njihovu mišljenju, prekomjerno trajanje postupka ima za posljedicu to da Komisija više nema ovlast sankcioniranja i da je stoga i navedena odluka nezakonita zbog prekoračenja ovlasti. Argumentacija iznesena u potporu trećem tužbenom razlogu također se djelomično pojavljuje u četvrtom tužbenom razlogu. Tužitelji u biti ističu tri prigovora, koji se odnose na trajanje upravnih faza, ukupno trajanje postupka i učinak trajanja postupka na prava obrane, koje Komisija sve osporava.

180    Prije ispitivanja tih prigovora, valja podsjetiti na to da Sud smatra da trajanje postupka može za posljedicu imati poništenje pobijane odluke ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta, pri čemu je prvi da je trajanje postupka nerazumno dugo i drugi da je prekoračenje razumnog roka spriječilo ostvarenje prava obrane (vidjeti točku 165. ove presude).

181    Iz toga proizlazi da se odluka Komisije ne bi mogla poništiti samo zbog prekoračenja razumnog roka ako to prekoračenje nije utjecalo na prava obrane tužiteljâ. Stoga treba smjesta odbiti argument tužiteljâ prema kojem je samo prekoračenje razumnog roka trebalo navesti Komisiju da odustane od donošenja pobijane odluke.

182    Za analizu tužbenog razloga Opći sud će ispitati prvi uvjet, uzimajući u obzir trajanje upravnih faza (prvi prigovor), a potom ukupno trajanje upravnog postupka, uključujući prekide zbog sudskog nadzora (drugi prigovor). Zatim će na temelju drugog uvjeta analizirati je li ostvarivanje prava obrane tužiteljâ bilo spriječeno (treći prigovor).

 Prvi prigovor, koji se odnosi na trajanje upravnih faza

183    Tužitelji tvrde da je trajanje upravnih faza, koje je trajalo više od šest godina, bilo protivno načelu razumnog roka. Osobito kritiziraju sporost s kojom je Komisija reagirala na poništenja koje su uzastopno proglasili Opći sud i Sud:

–        između objave presude od 25. listopada 2007., SP i dr./Komisija (T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, EU:T:2007:317), i donošenja Odluke iz 2009., odnosno tijekom više od dvije godine, Komisija je samo poslala dopis od 30. lipnja 2008., naveden u točki 10. ove presude, u kojem je najavljen nastavak postupka, kao i zahtjeve za pružanje informacija, te tijekom tog razdoblja nije bilo nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ni novog saslušanja, iako je Komisija lako mogla ispraviti nedostatak zbog kojeg je poništena odluka bila nevaljana, s obzirom na to da je Opći sud jasno utvrdio taj nedostatak;

–        isto tako, između presude od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717) i donošenja pobijane odluke, odnosno tijekom jedne godine i devet mjeseci, aktivnost Komisije ograničila se na slanje dopisa od 15. prosinca 2017. u kojem se najavljuje nastavak postupka, dopisa kojima se najavljuje i objašnjava saslušanje 23. travnja 2018. kao i ograničenih zahtjeva za pružanje informacija o prometu tužiteljâ.

184    Tužitelji smatraju da je duljina tih faza neopravdana s obzirom na sudsku praksu:

–        u predmetu u kojem je donesena presuda od 16. lipnja 2011., Bavaria/Komisija (T‑235/07, EU:T:2011:283, t. 323.) trajanje od 20 mjeseci na temelju druge upravne faze, koje se proteže od primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama do donošenja sporne odluke u tom predmetu, ocijenjeno je nerazumnim;

–        u predmetu u kojem je donesena presuda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582) postupak ponovnog donošenja trajao je samo deset mjeseci;

–        osim toga, postupak ponovnog donošenja trajao je manje od osam mjeseci u predmetu Solvay/Komisija (mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Solvay/Komisija, C‑109/10 P, EU:C:2011:256, t. 242.), devet mjeseci u predmetu u kojem je donesena presuda od 8. svibnja 2014., Bolloré/Komisija (C‑414/12 P, EU:C:2014:301), tri mjeseca u predmetu u kojem je donesena presuda od 12. veljače 2019., Printeos/Komisija (T‑201/17, EU:T:2019:81), i četiri mjeseca u predmetu u kojem je donesena presuda od 18. listopada 2018., GEA/Komisija (T‑640/16, EU:T:2018:700).

185    U tom pogledu valja istaknuti da pravo Unije od institucija zahtijeva da u razumnom roku rješavaju predmete u okviru upravnih postupaka koje vode (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 284.).

186    Naime, obveza poštovanja razumnog roka u vođenju upravnih postupaka opće je pravno načelo sadržano osobito u članku 41. stavku 1. Povelje (presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 167.; od 11. travnja 2006., Angeletti/Komisija, T‑394/03, EU:T:2006:111, t. 162., i od 7. lipnja 2013., Italija/Komisija, T‑267/07, EU:T:2013:305, t. 61.).

187    U ovom slučaju iz spisa proizlazi da su se pred Komisijom tijekom rješavanja predmeta izmijenile četiri faze, koje su trajale ukupno šest godina i jedan mjesec:

–        prva faza u trajanju od godine dana i pet mjeseci, odvojila je prve istražne mjere i slanje obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama udruženju Federacciai i dotičnim poduzetnicima;

–        tri sljedeće faze su one koje su dovele do donošenja Odluke iz 2002., Odluke iz 2009. i pobijane odluke, a koje su trajale devet mjeseci, dvije godine i jedan mjesec odnosno godinu i devet mjeseci.

188    U skladu sa sudskom praksom, razumnost roka treba ocjenjivati s obzirom okolnosti koje su specifične za svaki predmet te osobito s obzirom na interese stranaka u sporu, složenost predmeta i ponašanje tužitelja i nadležnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 187. i 188.).

189    Stoga, čak i pod pretpostavkom da je u drugim predmetima upravna faza koja je uslijedila nakon što je sud Unije poništio Komisijinu odluku, u okviru postupka koji je nastavljen radi donošenja nove odluke bila kraća nego u okolnostima ovog slučaja, kao što to tvrde tužitelji, to samo po sebi ne omogućuje zaključak o povredi načela razumnog roka.

190    Naime, valja ispitati razumnost roka uzimajući u obzir specifične okolnosti svakog predmeta osobito s obzirom na kriterije navedene u točki 188. ove presude.

191    Kao prvo, kad je riječ o interesima stranaka u sporu, valja podsjetiti na to da je u slučaju spora u vezi s povredom prava tržišnog natjecanja, temeljni zahtjev pravne sigurnosti koju moraju uživati gospodarski subjekti kao i cilj osiguravanja da tržišno natjecanje ne bude iskrivljeno na unutarnjem tržištu od znatnog interesa ne samo za tužitelje i njihove konkurente, nego i za treće osobe, zbog velikog broja osoba kojih se tiče i financijskih interesa u pitanju (vidjeti presudu od 1. veljače 2017., Aalberts Industries/Europska unija, T‑725/14, EU:T:2017:47, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

192    U predmetnom slučaju Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da su tužitelji povrijedili članak 65. stavak 1. UEZUČ-a tako što su od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000. sudjelovali u trajnom sporazumu ili usklađenom djelovanju koje se odnosi na betonsko‑armaturne šipke, kojemu je cilj ili učinak bio utvrđivanje cijena i ograničenje ili nadzor proizvodnje ili prodaje na unutarnjem tržištu.

193    Na temelju tog utvrđenja Komisija je tužiteljima izrekla novčanu kaznu u iznosu od 5,125 milijuna eura, koju snose solidarno.

194    Uzimajući u obzir te elemente, može se smatrati da je interes tužiteljâ za predmet bio velik.

195    Kao drugo, što se tiče složenosti predmeta, valja istaknuti da se pogreške koje je počinila Komisija odnose na posljedice koje je za postupak imao prestanak važenja UEZUČ-a.

196    Međutim, valja podsjetiti na to da su pitanja koja se odnose na pravila primjenjiva na činjenice predmeta, kako u pogledu merituma tako i u odnosu na postupak, zbog prestanka važenja UEZUČ-a, kao što je to navela Komisija, na određen način složena.

197    Osim toga, zabranjeni sporazum obuhvaćao je relativno dugo razdoblje (10 godina i 7 mjeseci) odnosio se na znatan broj sudionika (8 poduzetnika, koji obuhvaćaju ukupno 11 društava i jedno strukovno udruženje) te je uključivao znatan obujam dokumenata koji su podneseni ili pribavljeni tijekom pretraga (oko 20 000 stranica).

198    S obzirom na te elemente, predmet treba smatrati složenim.

199    Kao treće, kad je riječ o ponašanju stranaka, valja istaknuti da je Komisija provodila kontinuiranu aktivnost zbog brojnih zahtjeva koje su joj postavile stranke u upravnom postupku.

200    Stoga je Komisija, u kontekstu donošenja pobijane odluke, morala razmotriti brojne dopise, istodobno s čim je trebala pripremiti saslušanje 23. travnja 2018. i ispitati prijedlog nagodbe koji su određene stranke u upravnom postupku podnijele 4. prosinca 2018.

201    Iz tih elemenata promatranih u cjelini proizlazi da trajanje upravnih faza postupka nije bilo nerazumno s obzirom na posebne okolnosti predmeta i osobito njegovu složenost, u kontekstu u kojem se Komisiji ne može prigovoriti nikakvo neobjašnjeno razdoblje nedjelovanja tijekom stadija koji su obilježili navedene upravne faze.

202    Prigovor stoga treba odbiti.

 Drugi prigovor, koji se odnosi na ukupno trajanje postupka

203    Tužitelji osporavaju ukupno trajanje potrebno za obradu spisa od prvih istražnih radnji do donošenja pobijane odluke. Prema njihovu mišljenju, činjenica da je postupak u trenutku tog donošenja trajao gotovo 19 godina i da se odnosio na ponašanja od kojih su se neka dogodila prije više od 30 godina, čini to trajanje protivnim načelu razumnog roka.

204    U tom pogledu valja podsjetiti na to da obveza poštovanja razumnog roka u vođenju upravnih postupaka predstavlja opće pravno načelo, među ostalim, iz članka 41. stavka 1. Povelje. Osim toga, nepoštovanje razumnog roka za suđenje predstavlja postupovnu nepravilnost (presuda od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 191.). Naime, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj, koji će odlučiti ili o osporavanju njegovih prava i obveza građanske naravi ili o osnovanosti podizanja bilo koje optužnice za kazneno djelo protiv njega u skladu s člankom 47. Povelje i člankom 6. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 177. do 179., i od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 282. i 283.).

205    Naime, pravo Unije od institucija, tijela, ureda i agencija zahtijeva da u razumnom roku rješavaju predmete u okviru upravnih postupaka koje vode (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 284.).

206    Obveza poštovanja razumnog roka primjenjuje se na svaki stadij postupka čineći dio postupka i cjeline koju on tvori (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 230. i 231., i mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Solvay/Komisija, C‑109/10 P, EU:C:2011:256, t. 239.).

207    U ovom slučaju valja utvrditi da je razdoblje tijekom kojeg je proveden cijeli upravni postupak iznimno dugo, što je uostalom navelo Komisiju da smanji novčanu kaznu konačno izrečenu tužiteljima (vidjeti točku 162. ove presude).

208    Međutim, ukupno trajanje upravnog postupka može se u predmetnom slučaju objasniti složenošću predmeta, s obzirom na to da je za određene aspekte njegov uzrok u elementima koji se odnose na predmet u užem smislu, dok je u odnosu na druge povezano s kontekstom u kojem se nalazi spis, odnosno prestankom važenja UEZUČ-a (vidjeti točke 195. do 198. ove presude).

209    Točno je da je Komisija počinila pogreške prilikom ocjene posljedica prestanka važenja UEZUČ-a i te su pogreške dovele do poništenja koje su uzastopno proglasili Opći sud i Sud.

210    Međutim, te pogreške, kao i utjecaj koji su mogle imati na trajanje upravnog postupka, treba ocijeniti uzimajući u obzir složenost postavljenih pitanja.

211    Osim toga, ukupno trajanje upravnog postupka djelomično se može pripisati prekidima zbog sudskog nadzora i stoga je povezano s više tužbi podnesenih sudu Unije u pogledu različitih aspekata predmeta.

212    U tom pogledu valja istaknuti da mogućnost poduzetnika, u situaciji poput one tužiteljâ, da njihove predmete više od jednom ispitaju upravna tijela ili, ovisno o slučaju, sudovi Unije, svojstvena je sustavu koji uspostavili tvorci Ugovorâ radi nadzora ponašanja i transakcija u području tržišnog natjecanja. Stoga obvezom upravnog tijela da ispuni različite formalnosti i radnje prije nego što može donijeti konačnu odluku u području tržišnog natjecanja, i mogućnosti da te formalnosti i radnje mogu dovesti do tužbe, poduzetnik se ne može koristiti kao argument na kraja postupka, kako bi istaknuo da je prekoračen razuman rok (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetima Feralpi i dr./Komisija, C‑85/15 P, C‑86/15 P i C‑87/15 P, C‑88/15 P i C‑89/15 P, EU:C:2016:940, t. 70.).

213    U tim se okolnostima ne može smatrati da je trajanje upravnog postupka, ocijenjeno u cijelosti, bilo pretjerano i da je stoga moglo biti prepreka tomu da Komisija donese novu odluku kojom se izriče novčana kazna.

214    Prigovor stoga treba odbiti.

 Treći prigovor, koji se odnosi na učinak trajanja postupka na prava obrane

215    Tužitelji tvrde da je duljina upravnog postupka utjecala na njihova prava obrane. Prema njihovu mišljenju, zbog te duljine na saslušanju 23. travnja 2018. tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje nisu mogla saslušati sve sudionike čije je mišljenje moglo utjecati na njihovu sposobnost obrane.

216    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što je to navedeno u točki 180. ove presude, moraju biti ispunjena dva uvjeta kako bi sud poništio Komisijinu odluku zbog povrede načela razumnog roka. Budući da prvi (nerazumna duljina postupka) nije ispunjen, u odgovoru na treći prigovor u načelu nije potrebno provjeriti je li duljina upravnog postupka spriječila ostvarivanje prava obrane. Međutim, valja dodatno provesti to ispitivanje radi potpunog odgovora na pitanja tužiteljâ.

217    S jedne strane, valja utvrditi da su tijekom postupka razmatranog u cijelosti tužitelji barem sedam puta imali priliku izraziti svoje stajalište i iznijeti svoje argumente (vidjeti točke 3. do 6., 10., 22. i 23. ove presude).

218    Konkretno, tužitelji su mogli iznijeti svoje stajalište tijekom treće upravne faze svojim očitovanjima od 1. veljače 2018. i na saslušanju 23. travnja 2018 .(vidjeti točke 22. i 23. ove presude).

219    S druge strane, na temelju ispitivanja prvog tužbenog razloga utvrđeno je da na prava obrane tužiteljâ nije utjecala ni činjenica da svi sudionici koji su sudjelovali na prethodnim saslušanjima nisu bili prisutni na saslušanju 23. travnja 2018. ni činjenica da su predstavnici tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje u trenutku izražavanja svojeg mišljenja u Savjetodavnom odboru znali da su dvije odluke, od kojih je jednu Opći sud potvrdio, prethodno donesene u odnosu na dotične poduzetnike (vidjeti točke 66. do 146. ove presude).

220    Iz tih elemenata proizlazi da, čak i pod pretpostavkom da se trajanje upravnog postupka može smatrati protivnim načelu razumnog roka, nisu bili ispunjeni uvjeti koje treba ispuniti kako bi se ishodilo poništenje pobijane odluke, s obzirom na to da tužitelji nisu mogli dokazati nikakvu povredu prava obrane zbog navedenog trajanja.

221    U tim okolnostima valja smatrati da nije ispunjen nijedan od zahtjeva koji se zahtijevaju kako bi Opći sud mogao poništiti pobijanu odluku zbog povrede načela razumnog roka.

222    Prigovor stoga treba odbiti i, zajedno s njim, razmatran tužbeni razlog u cijelosti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja i očitim pogreškama u ocjeni

223    U okviru četvrtog tužbenog razloga tužitelji ističu tri prigovora, od kojih se prvi odnosi na nepostojanje dostatnog objašnjenja razloga koji su Komisiju naveli na donošenje nove odluke kojom se izriče novčana kazna, drugi, na očitu pogrešku u ocjeni koju je počinila Komisija u pogledu odvraćajućeg učinka koji se može proizvesti donošenjem takve odluke i, treći, na pogrešku koju je Komisija počinila u ocjeni mogućnosti trećih osoba da podnesu tužbu za naknadu štete pred nacionalnim sudovima, kao i druge argumente, a koje Komisija sve osporava.

 Prvi prigovor, koji se odnosi na nepostojanje dostatnog objašnjenja razloga koji su Komisiju naveli na donošenje nove odluke kojom se izriče novčana kazna

224    Tužitelji tvrde da Komisija nije dovoljno objasnila razloge koji su je mogli navesti na nastavak postupka:

–        s jedne strane, obrazloženje ne opravdava donošenje odluke kojom se uz utvrđivanje povrede izriče novčana kazna;

–        s druge strane, Komisija nije potkrijepila svoju tvrdnju prema kojoj je novčana kazna nužna kako bi se zajamčio odvraćajući učinak na predmetnom tržištu iako se ono bitno promijenilo.

225    Kao prvo, valja istaknuti da je Komisiji člankom 105. stavkom 1. UFEU‑a povjerena zadaća osiguravanja primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a.

226    Na temelju toga Komisija mora, u skladu sa sudskom praksom, definirati i provoditi politiku Unije u području tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. listopada 2013., Vivendi/Komisija, T‑432/10, neobjavljenu, EU:T:2013:538, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

227    U tom okviru Komisija raspolaže širokom marginom prosudbe koja je potvrđena Uredbom br. 1/2003, prema kojoj, ako utvrdi da postoji povreda, „može” , s jedne strane, zahtijevati od poduzetnika da takvu povredu otklone (članak 7. stavak 1.) i, s druge strane, odlukom propisati novčane kazne poduzetnicima koji su počinili povredu (članak 23. stavak 2.).

228    U području tržišnog natjecanja Komisiji je tako, neovisno o načinu na koji je saznala za spis, odnosno, konkretno, u okviru pritužbe ili na vlastitu inicijativu, povjerena ovlast odlučivanja treba li se o ponašanjima voditi postupak, treba li donijeti odluku i novčanu kaznu, ovisno o prioritetima koje definira u okviru svoje politike tržišnog natjecanja.

229    Međutim, postojanje te ovlasti ne oslobađa Komisiju njezine obveze obrazlaganja (vidjeti u tom smislu presudu od 12. ožujka 2020., LL‑Carpenter/Komisija, T‑531/18, neobjavljenu, EU:T:2020:91, t. 90. i navedenu sudsku praksu).

230    U kontekstu u kojem je, kao u ovom slučaju, odluka koju je donijela Komisija u dva navrata poništena i u kojem je, s druge strane, vrijeme koje je proteklo između prvih istražnih radnji i donošenja odluke iznimno dugo, na toj je instituciji da na temelju načela dobre uprave uzme u obzir trajanje postupka i posljedice koje je to trajanje moglo imati na njezinu odluku o progonu predmetnih poduzetnika, pri čemu ta ocjena stoga mora biti sadržana u obrazloženju odluke.

231    Međutim, Komisija je upravo to učinila detaljno navodeći, s jedne strane, u uvodnim izjavama 526. do 529. pobijane odluke i, s druge strane, u uvodnim izjavama 536. do 573. te odluke, razloge zbog kojih je smatrala da treba donijeti novu odluku kojom se utvrđuje postojanje povrede i izriče novčana kazna predmetnim poduzetnicima. Konkretno, navela je da bi izricanje novčane kazne omogućilo jamstvo da poduzetnici adresati koji su sudjelovali u dugotrajnom zabranjenom sporazumu ne ostanu nekažnjeni, dodajući da bi, prema njezinu mišljenju, samo izricanje novčane kazne jamčilo dosljednu primjenu pravila tržišnog natjecanja i imalo odvraćajući učinak u odnosu na poduzetnike (uvodna izjava 565. navedene odluke).

232    Prvi argument stoga valja odbiti.

233    Kao drugo, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 505. pobijane odluke navela da je obavijestila poduzetnike adresate, nakon svoje ocjene prema kojoj želi nastaviti postupak kako bi nakon saslušanja u vezi s meritumom koje je održano u skladu s uredbama br. 1/2003 i 773/2004 utvrdila je li sudjelovanje navedenih poduzetnika u povredi koja im se stavlja na teret u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i u obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama u dovoljnoj mjeri jasno.

234    Što se tiče sankcije, kao što je to istaknuto u točki 231. ove presude, Komisija je u uvodnoj izjavi 565. pobijane odluke navela da bi izricanje novčane kazne omogućilo sprečavanje svih nekažnjavanja predmetnih poduzetnika i da samo takvo izricanje novčane kazne jamči dosljednu primjenu pravila tržišnog natjecanja Unije i odvraćajući učinak.

235    Konačno, što se tiče promjene tržišta, zbog koje je, prema mišljenju tužiteljâ, Komisija trebala biti blaža prilikom izricanja novčane kazne, to je pitanje razmotreno u uvodnoj izjavi 567. pobijane odluke, u kojoj je ona navela da je, čak i ako je povreda prestala prije relativno mnogo vremena, donošenjem odluke kojom se izriče novčana kazna očuvana njezina važnost, osobito za tržište betonsko‑armaturnih šipki u Italiji, kako bi se poduzetnike adresate odvratilo od ponovljenih ponašanja takve težine.

236    Iz tih se elemenata može zaključiti da obrazloženje koje je Komisija iznijela u pobijanoj odluci jasno i nedvosmisleno odražava njezino rasuđivanje kako bi opravdala donošenje nove odluke kojom se izriče novčana kazna bez obzira na poništenja do kojih je došlo prije, uključujući nastojanje da se pobijanoj odluci da odvraćajući učinak.

237    Drugi argument stoga treba odbiti, a s njim i razmatrani prigovor u cijelosti.

 Drugi prigovor, koji se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni koju je počinila Komisija u pogledu odvraćajućeg učinka koji se može proizvesti donošenjem nove odluke kojom se izriče novčana kazna

238    Tužitelji tvrde da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je, unatoč promjenama na tržištu betonsko‑armaturnih šipki, smatrala da je donošenje odluke i izricanje sankcije još uvijek bilo nužno za odvraćanje poduzetnika adresata od budućeg takvog ponašanja i odvraćanja svih mogućih dotičnih sudionika od počinjenja usporedivih povreda u budućnosti.

239    U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija mogla smatrati, s obzirom na ozbiljnost utvrđene povrede, da je u trenutku donošenja pobijane odluke još bilo opravdano donijeti odluku i izreći kaznu s obzirom na odvraćajući učinak koji bi ta odluka i ta sankcija mogle proizvesti na tržištima.

240    Naime, upravo je sankcija, tj. činjenica da će platiti izrečenu novčanu kaznu, ono što stvarno odvraća poduzetnika i općenito sudionike na tržištu od počinjenja povrede pravila o tržišnom natjecanju, koja su predviđena člancima 101. i 102. UFEU‑a.

241    Točno je da je tužiteljima u dva navrata tijekom postupka izrečena sankcija, tj. prvi put Odlukom iz 2002. i drugi Odlukom iz 2009. Međutim, te je odluke poništio sud Unije u presudama od 25. listopada 2007., SP i dr./Komisija (T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, EU:T:2007:317), odnosno od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C‑86/15 P i C‑87/15 P, EU:C:2017:717). U tim okolnostima, nalaganje sankcije u pobijanoj odluci moglo se smatrati opravdanim s obzirom na potrebu osiguranja odvraćajućeg učinka.

242    Može se dodati da cilj Komisijina izricanja novčane kazne u ovom slučaju nije samo taj da se pobijanoj odluci prida određeni odvraćajući učinak, nego i da se izbjegne potpuno nekažnjavanje predmetnih poduzetnika, kao što bi to bio slučaj da nisu sankcionirani u pobijanoj odluci (vidjeti uvodnu izjavu 527. pobijane odluke).

243    Međutim, potonji je cilj sam po sebi bio dovoljan, s obzirom na elemente navedene u pobijanoj odluci, i osobito s obzirom na, s jedne strane, težinu povrede koju je utvrdila Komisija i, s druge strane, trajanje te povrede kako ga je utvrdila navedena institucija, kako bi u ovom slučaju opravdala donošenje odluke kojom se izriče sankcija.

244    Prigovor stoga treba odbiti.

 Treći prigovor, koji se odnosi na pogrešku koju je Komisija počinila u ocjeni mogućnosti trećih osoba da podnesu tužbu za naknadu štete pred nacionalnim sudovima

245    Tužitelji osporavaju jedan od argumenata koje je Komisija iznijela kako bi opravdala nastavak upravnog postupka, odnosno da je trebalo zajamčiti mogućnost da treće osobe još podnesu tužbe za naknadu štete nakon donošenja pobijane odluke. Prema njihovu mišljenju, nikakva građanska tužba nije se više mogla podnijeti u trenutku donošenja te odluke jer takva tužba zastarijeva nakon pet godina u Italiji, a neka od ponašanja na koja se odnosi ovaj postupak dogodila su se prije više od 30 godina.

246    U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 564. pobijane odluke objasnila da, prema njezinu mišljenju, nastavak postupka i donošenje nove odluke mogu olakšati zadaće trećih osoba koje, ovisno o slučaju, žele podnijeti tužbu za naknadu štete pred nacionalnim sudovima.

247    Ta je ocjena osnovana. Naime, donošenjem pobijane odluke Komisija nije mogla isključiti mogućnost da su određene žrtve prekinule zastaru i da navedena odluka stoga može olakšati njihovo podnošenje tužbe kojom se zahtijeva naknada eventualne štete.

248    Osim toga, valja istaknuti da tužitelji svoju argumentaciju usredotočuju na rok zastare u građanskim stvarima u Italiji.

249    Međutim, podnošenje tužbe za naknadu eventualne štete koja proizlazi iz zabranjenog sporazuma može se odnositi na druge zemlje osim Italije, s obzirom na to da su proizvode na koje se odnosio taj zabranjeni sporazum mogli kupiti klijenti iz inozemstva.

250    U tom kontekstu, Komisija nije mogla isključiti primjenu drugih nacionalnih prava koja, ovisno o slučaju, predviđaju različita pravila o roku zastare ili razloge koji dovode do zastoja ili prekida zastare.

251    Stoga tužitelji u svojoj argumentaciji nisu dokazali postojanje pogreške jer u svojem stajalištu samo navode da nemaju isto mišljenje kao Komisija o predmetnom pitanju, odnosno interes za postojanje Komisijine odluke radi podnošenja tužbi za naknadu štete pred nacionalnim sudovima od strane trećih osoba, koje su eventualno oštećene.

252    Prigovor stoga treba odbiti.

 Ostali argumenti

253    U prilog četvrtom tužbenom razlogu tužitelj ističu još dva argumenta koji su u svakom slučaju djelomično analizirani u odgovoru na druge, prethodno ispitane, tužbene razloge.

254    Prvim argumentom tužitelji tvrde da Komisija u pobijanoj odluci nije u dovoljnoj mjeri ispitala je li trajanje upravnog postupka prekoračilo razuman rok.

255    Konkretno, tužitelji prigovaraju Komisiji da nije u dovoljnoj mjeri objasnila zašto je u okviru svoje analize trebala ispitati samo trajanje upravnog postupka.

256    U tom pogledu valja istaknuti da je, kao što je to navedeno u točkama 152. do 169. ove presude u odgovoru na prvi prigovor drugog tužbenog razloga, Komisija, suprotno onomu što tvrde tužitelji, provjerila ukupno trajanje upravnog postupka, uključujući upravne faze i prekide zbog sudskog nadzora, te ispitala je li to trajanje moglo ili moralo imati posljedice na mogućnost nastavka navedenog postupka i na situacije predmetnih poduzetnika.

257    U tom je kontekstu Komisija priznala da su, nakon počinjenih postupovnih pogrešaka, različite faze koje su slijedile mogle dovesti do „objektivno” dugog trajanja upravnog postupka promatranog u cijelosti, uključujući upravne faze i prekide zbog sudskog nadzora, kao što je to navedeno u točkama 156. i 157. ove presude.

258    Odvagnuvši nakon toga javni interes za učinkovitu primjenu pravila tržišnog natjecanja i interes stranaka da se u obzir uzmu moguće posljedice počinjenih postupovnih pogrešaka, Komisija je odlučila donijeti odluku kojom se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja, ali smanjiti izrečenu novčanu kaznu za 50 %.

259    Prvi argument stoga valja odbiti.

260    Drugim argumentom tužitelji ističu da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da razuman rok nije bio prekoračen.

261    Konkretno, tužitelji tvrde da Komisija nije mogla tvrditi, kao što je to učinila, da se upravni postupak odvijao brzo.

262    U tom pogledu, uzimajući u obzir elemente navedene u odgovoru na treći tužbeni razlog (vidjeti točke 183. do 214. ove presude), valja utvrditi da, smatrajući da trajanje upravnog postupka nije bilo nerazumno Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni.

263    Iz tih razmatranja, a osobito točaka 185. do 202. ove presude, u istom smislu proizlazi da ni Komisijina tvrdnja iz uvodne izjave 555. pobijane odluke, prema kojoj „[u] ovom predmetu, što se tiče upravne faze, smatra da je svoju istragu uvijek obavila brzo i bez neopravdanih prekida” također ne sadržava pogrešku u ocjeni.

264    Drugi argument stoga valja odbiti.

265    S obzirom na prethodna razmatranja, četvrti tužbeni razlog valja u cijelosti odbiti kao neosnovan.

 Zahtjev koji su tužitelji podnijeli na raspravi u vezi s preinakom novčane kazne

266    Tužitelji su na raspravi naveli da su osporili zakonitost pobijane odluke u svojoj tužbi, ali također implicitno iznos novčane kazne, tako da Opći sud također mora odlučiti o zahtjevu za preinaku novčane kazne izvršavajući neograničenu nadležnost.

267    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao što je to Komisija istaknula na raspravi, prema sudskoj praksi, sud Unije ne može po službenoj dužnosti izvršavati neograničenu nadležnost predviđenu člankom 261. UFEU‑a i člankom 31. Uredbe br. 1/2003.

268    Naime, budući da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran, na tužitelju je da taj zahtjev istakne protiv pobijane odluke, da iznese razloge kojima se opravdava taj zahtjev i da podnese dokaze u prilog tim razlozima (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:866, t. 335.).

269    Međutim, valja utvrditi da u ovom slučaju tužba ne sadržava nikakav zahtjev za preinaku novčane kazne. Točno je da su tužitelji na raspravi tvrdili da takav zahtjev proizlazi iz strukture tužbe. Međutim, nisu iznijeli nijedan element u potporu toj tvrdnji. U tim okolnostima valja smatrati da zahtjevi koji proizlaze iz članka 76. točke (e) Poslovnika, prema kojima je tužitelj dužan navesti svoje tužbene zahtjeve u svojoj tužbi, nisu ispunjeni. U skladu s tom odredbom, u obzir se mogu uzeti samo tužbeni zahtjev naveden u tužbi kojom se pokreće postupak, a osnovanost tužbe može se ispitati samo s obzirom na tužbeni zahtjev sadržan u tužbi kojom se pokreće postupak (presuda od 18. studenoga 2020., H/Vijeće, T‑271/10 RENV II, EU:T:2020:548, t. 84. i navedena sudska praksa).

270    Stoga valja smatrati da je zahtjev za preinaku novčane kazne podnesen tijekom postupka nepravodoban i da je zbog te nepravodobnosti na temelju članka 84. stavka 1. Poslovnika nedopušten.

271    U svakom slučaju, budući da su argumenti izneseni u prilog tužbi u cijelosti odbijeni, novčana kazna se ne može smanjiti, a tim više ni poništiti, na temelju tužbenih razloga istaknutih u prilog tužbi.

 Zaključak

272    Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja tužbu valja odbiti.

 Troškovi

273    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova Komisije, u skladu s njezinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvima Ferriera Valsabbia SpA i Valsabbia Investimenti SpA nalaže se snošenje troškova.

Gervasoni

Madise

Nihoul

Frendo

 

      Martín y Pérez de Nanclares

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 9. studenoga 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: talijanski