Predmet C-219/17

Silvio Berlusconi
i
Finanziaria d’investimento Fininvest SpA (Fininvest)

protiv

Banca d’Italia
i
Istituto per la Vigilanza Sulle Assicurazioni (IVASS)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje zakonodavstava – Bonitetni nadzor nad kreditnim institucijama – Stjecanje kvalificiranog udjela u kreditnoj instituciji – Postupak uređen Direktivom 2013/36/EU, Uredbom (EU) br. 1024/2013 i Uredbom (EU) br. 468/2014 – Složeni upravni postupak – Isključiva ovlast donošenja odluka Europske središnje banke (ESB) – Tužba podnesena protiv pripremnih akata koje je donijelo nadležno nacionalno tijelo – Navodna povreda pravomoćnosti nacionalne odluke”

1.        Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Ispitivanje zakonitosti nacionalnog akta koji je donesen u složenom administrativnom postupku – Uzimanje u obzir margine prosudbe Unijine institucije prilikom donošenja akta Unije, koji proizlazi iz postupka

(čl. 263. UFEU-a)

2.        Ekonomska i monetarna politika – Ekonomska politika – Nadzor Unijina financijskog sektora – Jedinstveni nadzorni mehanizam – Bonitetni nadzor nad kreditnim institucijama – Stjecanje kvalificiranog udjela u kreditnoj instituciji – Ocjena nacionalnih tijela – Odluka Europske središnje banke donesena na temelju nacionalnog prijedloga – Nadležnost nacionalnog suda za nadzor zakonitosti prijedloga – Nepostojanje – Pozivanje na navodnu povredu pravomoćnosti nacionalne odluke – Nepostojanje utjecaja

(čl. 263. UFEU-a; Uredba Vijeća br. 1024/2013, čl. 15.; Uredba Europske središnje banke br. 468/2014, čl. 85. do 87., Direktiva 2013/36 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 22. i 23.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 43.-46.)

2.      Članak 263. UFEU-a treba tumačiti na način da se njime nacionalni sudovi isključuju od provođenja nadzora zakonitosti akata o pokretanju postupka, pripremnih akata ili neobvezujućih prijedloga koje nacionalna nadležna tijela donose u okviru postupka uređenog člancima 22. i 23. Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ, člankom 4. stavkom 1. točkom (c) i člankom 15. Uredbe Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća Europskoj središnjoj banci u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija te člancima 85. do 87. Uredbe (EU) br. 468/2014 Europske središnje banke od 16. travnja 2014. o uspostavljanju okvira za suradnju unutar jedinstvenog nadzornog mehanizma između Europske središnje banke i nacionalnih nadležnih tijela te s nacionalnim imenovanim tijelima (Okvirna uredba o SSM-u). U tom pogledu nije relevantna okolnost da je nacionalnom sudu podnesena posebna tužba za utvrđenje akta ništavim zbog navodne povrede pravomoćnosti odluke nacionalnog suda.

U tom pogledu valja istaknuti da, kada se zakonodavac Unije odluči za upravni postupak koji predviđa da nacionalna tijela donose pripremne akte za donošenje konačne odluke institucije Unije koja proizvodi pravne učinke i koja može imati nepovoljne učinke, on između te institucije i tih nacionalnih tijela namjerava uspostaviti poseban mehanizam suradnje koji se temelji na isključivoj nadležnosti institucije Unije za donošenje odluka. Učinkovitost takvog postupka donošenja odluka pak nužno pretpostavlja jedinstven sudski nadzor koji provode isključivo sudovi Unije tek nakon što institucija Unije po okončanju upravnog postupka donese odluku koja jedina može proizvesti obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na tužiteljeve interese, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju.

Slijedom toga, valja smatrati da je sud Unije jedini nadležan za ocjenu, kao prethodno pitanje, utječu li na zakonitost ESB-ove odluke od 25. listopada 2016. eventualne povrede kojima su zahvaćeni pripremni akti što ih je za donošenje te odluke donijela Banka Italije. Ta nadležnost isključuje svaku nacionalnu sudsku nadležnost u pogledu navedenih akata, pri čemu okolnost da je nacionalnom sudu podnesena tužba poput azione di ottemperanza u tom pogledu nije relevantna. U vezi s potonjim, kao što je to istaknula Komisija, isključivoj ESB‑ovoj nadležnosti za davanje odnosno uskraćivanje odobrenja za stjecanje kvalificiranog udjela u kreditnoj instituciji i odgovarajućoj isključivoj nadležnosti sudova Unije za nadzor valjanosti takve odluke i, posredno, za ocjenu jesu li pripremni nacionalni akti zahvaćeni povredom koja može utjecati na valjanost ESB‑ove odluke protivi se to da nacionalni sud može odlučivati o tužbi kojom se osporava sukladnost takvog akta s nacionalnom odredbom koja se odnosi na načelo pravomoćnosti (vidjeti analogijom presudu od 18. srpnja 2007., Lucchini, C‑119/05, EU:C:2007:434, t. 62. i 63.).

(t. 48., 49., 57.-59. i izreka)