PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
24. siječnja 2024.(*)
„Pristup dokumentima – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Dokument koji je dostavljen u okviru postupka EU Pilot u vezi s povratom PDV‑a – Dokument koji potječe iz države članice – Odbijanje pristupa – Prethodna suglasnost države članice – Izuzeće koje se odnosi na zaštitu sudskih postupaka – Obveza obrazlaganja”
U predmetu T‑602/22,
Veneziana Energia Risorse Idriche Territorio Ambiente Servizi SpA (Veritas), sa sjedištem u Veneciji (Italija), koju zastupa A. Pasqualin, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju A.-C. Simon i A. Spina, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupire
Talijanska Republika, koju zastupa G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentina, državnog odvjetnika,
intervenijent,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: R. da Silva Passos, predsjednik, S. Gervasoni (izvjestitelj) i N. Półtorak, suci,
tajnik: V. Di Bucci,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir to da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zaključenju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučio, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, donijeti odluku bez provođenja usmenog dijela postupka,
uzimajući u obzir rješenje od 20. rujna 2023. kojim se Komisiji nalaže da dostavi dokument kojemu je odbila pristup tužitelju i da je taj dokument Komisija dostavila 26. rujna 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj Veneziana Energia Risorse Idriche Territorio Ambiente Servizi SpA (Veritas) zahtijeva poništenje Odluke Komisije C(2022) 5221 final od 15. srpnja 2022. kojom mu se odbija dostaviti dopis talijanskih tijela od 17. listopada 2019. upućen u okviru postupka EU Pilot 9456/19/TAXUD u vezi s povratom poreza na dodanu vrijednost (PDV) koji je neosnovano naplaćen na talijansku naknadu za okolišno zdravlje (tariffa di igiene ambientale, utvrđena člankom 49. decreta legislativo n. 22 (Zakonodavna uredba br. 22) od 5. veljače 1997., u daljnjem tekstu: naknada TIAI).
Pravni okvir
2 Članak 4. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) u stavcima 2., 4. i 5. određuje:
„2. Institucije uskraćuju [odbijaju] pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:
[…]
– sudskog postupka i pravnog savjetovanja,
[…]
osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.
[…]
4. U vezi s dokumentima treće strane, institucije su dužne savjetovati se s trećom stranom kako bi procijenile je li primjenjivo izuzeće iz stavaka 1. i 2., osim ako je jasno smije li se dokument objaviti [otkriti] ili ne.
5. Država članica može od institucije zatražiti da bez njezine prethodne suglasnosti ne objavi [otkrije] dokument koji potječe iz te države članice.”
Okolnosti spora
3 EU Pilot postupak jest postupak suradnje između Europske komisije i država članica koji omogućava Komisiji da se očituje o tome poštuje li se i primjenjuje li se pravilno pravo Europske unije o određenom pitanju u državama članicama. Cilj je te vrste postupka, koji je od 2008. zamijenio neformalnu fazu predsudske faze postupka zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a, učinkovito otkloniti eventualne povrede prava Unije, pri čemu se u najvećoj mogućoj mjeri nastoji izbjeći pokretanje postupka zbog povrede obveze, ali on može dovesti do pokretanja takvog postupka (vidjeti presudu od 9. listopada 2018., Pint/Komisija, T‑634/17, neobjavljenu, EU:T:2018:662, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
4 U okviru postupka EU Pilot 9456/19/TAXUD, koji je u ovom slučaju pokrenut nakon tužiteljeve pritužbe (u daljnjem tekstu: postupak EU Pilot), Komisija je od talijanskih tijela zatražila pojašnjenja u pogledu načina povrata neosnovano naplaćenog PDV‑a na naknadu TIAI.
5 Dopisom od 2. kolovoza 2021. Komisija je obavijestila tužitelja da je primila odgovor talijanskih tijela te je odlučila da neće pokrenuti postupak zbog povrede zbog nepoštovanja prava Unije koju su počinila ta tijela.
6 Tužitelj je 21. listopada 2021. od Komisije zatražio presliku odgovora talijanskih tijela sažetog u dopisu od 2. kolovoza 2021.
7 Komisija je odgovorila dopisom od 15. studenoga 2021. (u daljnjem tekstu: prvotni odgovor) u kojem je najprije identificirala traženi dokument kao dopis talijanskih tijela od 17. listopada 2019. dostavljen u okviru postupka EU Pilot, a zatim je na temelju članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001 odbila pristup tom dopisu uz obrazloženje da bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu sudskih postupaka koji su u tijeku u Italiji.
8 Tužitelj je 30. studenoga 2021. Komisiji uputio ponovljeni zahtjev, tražeći od nje da preispita svoje stajalište.
9 Komisija je 15. srpnja 2022. potvrdila odbijanje davanja pristupa dopisu talijanskih tijela od 17. listopada 2019., nakon što su se ta tijela, na temelju članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001, usprotivila otkrivanju navedenog dopisa na temelju iznimke od prava na pristup predviđene u članku 4. stavku 2. drugoj alineji iste uredbe (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
Zahtjevi stranaka
10 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– kao mjeru izvođenja dokaza, naloži Komisiji da dostavi dopis talijanskih tijela od 17. listopada 2019.;
– također kao mjeru izvođenja dokaza, naloži Komisiji da dostavi odgovor navedenih tijela na njihovo savjetovanje koji je prethodio donošenju pobijane odluke;
– naloži bilo koju drugu mjeru izvođenja dokaza koja bi se mogla smatrati korisnom;
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
11 Nakon što je Komisija u prilogu odgovoru na tužbu dostavila svoju prepisku s talijanskim tijelima nakon prvotnog odgovora i ponovljenog zahtjeva tužitelja, tužitelj je ograničio svoj zahtjev za dostavu odgovora talijanskih tijela na onaj koji je prethodio navedenom ponovljenom zahtjevu (vidjeti drugu alineju točke 10. ove presude).
12 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
13 Talijanska Republika zahtijeva odbijanje tužbe.
Pravo
14 U prilog tužbi tužitelj ističe dva tužbena razloga. Prvi se u biti temelji na povredi članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 i obveze obrazlaganja. Drugi se u biti temelji na povredi članka 4. stavka 2. druge alineje navedene uredbe u vezi sa stavkom 5. istog članka, obveze pažljivog ispitivanja i obveze obrazlaganja.
Prvi tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 i obveze obrazlaganja
15 Kao prvo, tužitelj ističe da, s obzirom na proturječje između prvotnog odgovora, s jedne strane, u kojem se uopće ne upućuje na članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 te prigovor talijanskih tijela dopušten tom odredbom, i pobijane odluke, s druge strane, u kojoj se spominje navedena odredba kao i taj prigovor, on ne može utvrditi koji je postupak proveden te je li proveden pravilno. U replici pojašnjava da Komisiji ne prigovara razliku između prvotnog odgovara i pobijane odluke, već netočnost pobijane odluke jer je u njoj pogrešno navela da se prvotni odgovor temeljio na odredbama članka 4. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1049/2001.
16 Kao drugo, tužitelj iz toga zaključuje da je – s obzirom na to da iz postupka pred Komisijom ne proizlazi to da su talijanska tijela prethodno izrazila svoju volju – potrebna iscrpna procjena zahtjeva za pristup, za razliku od mogućnosti stvarnog prigovaranja države članice, u kojem je sudskom praksom Komisiji dopušteno da prigovor ispita prima facie. Međutim, u ovom slučaju Komisija nije provela sveobuhvatno ispitivanje niti samostalnu ocjenu koja je bila potrebna jer talijanska tijela nisu iskoristila mogućnost predviđenu člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001.
17 Na prvom mjestu, u pogledu navoda o povredi obveze obrazlaganja, valja istaknuti da se tužitelj zapravo ograničava na osporavanje osnovanosti Komisijina oslanjanja na članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001.
18 Naime, obveza obrazlaganja predstavlja bitan postupovni zahtjev te je odvojena od pitanja je li obrazloženje točno, koje se odnosi na sadržajnu zakonitost pobijanog akta (presude od 22. ožujka 2001., Francuska/Komisija, C‑17/99, EU:C:2001:178, t. 35. i od 15. rujna 2016., Philip Morris/Komisija, T‑796/14, EU:T:2016:483, t. 28.). U smislu obveze formalnog obrazlaganja, nedostatno obrazložen akt jest onaj koji ne omogućava razumijevanje zašto, na kojem temelju ili zbog kojeg razloga je donesen, iako obrazloženje akta i razlozi za njegovo donošenje mogu biti dovoljno poznati i razumljivi, ali nedostatni da bi akt bio zakonit jer nisu potkrijepljeni, relevantni ili u skladu s primjenjivim odredbama.
19 Međutim, u ovom slučaju tužitelj je u replici pobliže objasnio svoju argumentaciju, pri čemu je pojasnio da Komisiji ne prigovara razliku između prvotnog odgovora i pobijane odluke zbog koje nije mogao znati, razumjeti i stoga osporavati obrazloženje te odluke, što bi odgovaralo formalnom osporavanju, već da kritizira pogrešno oslanjanje na članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 jer talijanska tijela nisu stvarno prigovorila otkrivanju dopisa, osobito prije prvotnog odgovora (vidjeti točku 15. ove presude). Stoga tužitelj osporava neusklađenost pobijane odluke s primjenjivim odredbama.
20 U svakom slučaju, može se smatrati da se pobijanom odlukom, s obzirom na to da se u njoj navodi članak 4. stavci 4. i 5. Uredbe br. 1049/2001, omogućava tužitelju da se upozna s njezinim razlozima i Općem sudu da ispita njezinu zakonitost, kao što to zahtijeva sudska praksa u pogledu poštovanja obveze obrazlaganja (vidjeti presudu od 24. svibnja 2011., NLG/Komisija, T‑109/05 i T‑444/05, EU:T:2011:235, t. 81. i navedenu sudsku praksu). Naime, iz pobijane odluke nedvojbeno proizlazi da je provedeno savjetovanje s talijanskim tijelima na temelju članka 4. stavka 4. navedene uredbe i da su ona prigovorila otkrivanju svojeg dopisa od 17. listopada 2019. na temelju članka 4. stavka 5. iste uredbe. Konkretnije, u njezinu uvodnom dijelu (točka 1.) Komisija navodi da je nakon savjetovanja s talijanskim tijelima donijela prvotni odgovor kojim je odbila otkrivanje u skladu s člankom 4. stavcima 4. i 5. te uredbe te dio pobijane odluke (točka 2.1.) posvećuje obrazloženju prigovora talijanskih tijela.
21 Točno je da članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 nije naveden u prvotnom odgovoru. Međutim, na temelju te okolnosti ne može se smatrati da pobijana odluka nije dostatno obrazložena. Naime, s jedne strane, čak i bez navođenja te odredbe, u prvotnom odgovoru jasno se navodi prigovaranje talijanskih tijela otkrivanju njihova dopisa od 17. listopada 2019. S druge strane, pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora se ocjenjivati u odnosu na njegov kontekst, ali i u pogledu njegove formulacije, koja je u ovom slučaju jasna (vidjeti točku 20. ove presude), kao i u odnosu na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63. i od 15. rujna 2016., Philip Morris/Komisija, T‑796/14, EU:T:2016:483, t. 29.). Međutim, u ovom slučaju, kao što to ističu Komisija i Talijanska Republika, člancima 7. i 8. navedene uredbe predviđa se postupak u dvije faze koji predmetnoj instituciji omogućava da s prvotnim zahtjevima postupa brže, prije nego što po potrebi, u slučaju ponovljenog zahtjeva, zauzme obrazloženo i potpunije stajalište u pogledu odbijanja navedenog zahtjeva (vidjeti u tom smislu presude od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑362/08 P, EU:C:2010:40, t. 54. i od 11. prosinca 2018., Arca Capital Bohemia/Komisija, T‑440/17, EU:T:2018:898, t. 18.). Stoga, nenavođenje članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 u prvotnom odgovoru ne može dovesti do dvojbe u pogledu stvarne osnovanosti pobijane odluke s obzirom na tu odredbu koja je u njoj navedena.
22 Takva je dvojba tim manje dopuštena jer iz pismena tužitelja proizlazi da je iz obrazloženja pobijane odluke mogao shvatiti da se ona temelji na članku 4. stavku 5. Uredbe br. 1049/2001, s obzirom na to da u ovom slučaju osporava oslanjanje na navedenu odredbu uz obrazloženje da talijanska tijela nisu iskoristila mogućnost predviđenu tom odredbom.
23 Na drugom mjestu, kad je riječ o navodno nezakonitom oslanjanju pobijane odluke na članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001, presuđeno je da ni iz te odredbe niti iz sudske prakse ne proizlazi da je država članica koja je autor predmetnog dokumenta, kako bi mogla podnijeti prigovor, obvezna unaprijed podnijeti poseban formalni zahtjev instituciji o kojoj je riječ niti se zahtijeva da se država članica izričito pozove na navedenu odredbu. Ništa u tekstu te odredbe, koja je postupovna odredba posvećena postupku donošenja odluke Unije (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 78. i 81. i od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 53.), ne upućuje na to da država članica mora podnijeti formalni zahtjev bez kojeg se prigovor koji je ona podnijela ne može uzeti u obzir prilikom donošenja navedene odluke (presuda od 8. veljače 2018., POA/Komisija, T‑74/16, neobjavljena, EU:T:2018:75, t. 32. do 34.). Stoga, suprotno onomu što smatra tužitelj, država članica nije obvezna postupiti u dva koraka kako bi prigovorila otkrivanju jednog od svojih dokumenata, najprije zahtijevajući od Komisije da ne otkrije predmetni dokument bez njezine prethodne suglasnosti, a potom odbijanjem davanja te suglasnosti.
24 Iz toga također slijedi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, činjenica da je s državom članicom o kojoj je riječ provedeno savjetovanje na temelju članka 4. stavka 4. Uredbe br. 1049/2001 ne isključuje naknadnu primjenu članka 4. stavka 5. iste uredbe. Te dvije odredbe nisu bile predviđene kao međusobno isključive, već štoviše, kao što to proizlazi iz pripremnih akata navedene uredbe (vidjeti izmijenjeni prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije, SL 2001., 240 E, str.165., t. 2.4.) kao odredba koja se općenito odnosi na treće strane (stavak 4.) i odredba koja se primjenjuje na određene treće strane, države članice, i koja sadržava Deklaraciju br. 35 priloženu Ugovoru iz Amsterdama (stavak 5.) (vidjeti u tom smislu presude od 3. svibnja 2018., Malta/Komisija, T‑653/16, EU:T:2018:241, t. 98. i 99. i mišljenje nezavisnog odvjetnika Poiaresa Madura u predmetu Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:433, t. 48.).
25 Usto, kako bi se zajamčila djelotvorna primjena članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001, osobito tako da država članica o kojoj je riječ ima mogućnost davanja prethodne suglasnosti za otkrivanje dokumenta čiji je autor, potrebno ju je obavijestiti o postojanju zahtjeva za pristup tom dokumentu, što je upravo predmet savjetovanja predviđenog člankom 4. stavkom 4. iste uredbe.
26 Stoga se u ovom slučaju može smatrati da prigovori talijanskih tijela na otkrivanje njihova dopisa od 17. listopada 2019., nakon njihova savjetovanja, i koji proizlaze iz poruka elektroničke pošte upućenih Komisiji 31. ožujka, 5. travnja i 6. svibnja 2022., dovode do odbijanja tih tijela da otkriju navedeni dopis bez njihove prethodne suglasnosti kao i njihova naknadnog neslaganja u pogledu tog otkrivanja na temelju članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001. Konkretnije, navedena su tijela 31. ožujka 2022. navela da dok ne dobiju potrebne podatke, ne mogu odobriti pristup tom dopisu. Ona su 5. travnja 2022. potvrdila odbijanje pristupa te su 6. svibnja 2022. podnijela pojašnjenja o tom odbijanju. Iz toga proizlazi stvarna izjava volje talijanskih tijela da se protive otkrivanju koja je u ovom slučaju prethodila pobijanoj odluci, što je dovoljno, s obzirom na to da člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 nije utvrđen poseban vremenski zahtjev osim zahtjeva „prethodne” suglasnosti za otkrivanje.
27 Stoga nije relevantno to što Komisija nije dokazala, kao što to navodi u pobijanoj odluci, a da to Talijanska Republika nije potvrdila u svojem intervencijskom podnesku, da su talijanska tijela podnijela prigovor prije upućivanja prvotnog odgovora.
28 Iz toga slijedi da se Komisija s pravom oslonila na članak 4. stavak 5. Uredbe br. 1049/2001 i da, u skladu s nadzorom nad razlozima za neotkrivanje koje je iznijela država članica na koju se odnosi ta odredba (vidjeti točku 40. ove presude), nije bila dužna provesti iscrpnu ocjenu razloga iz odluke talijanskih tijela o protivljenju.
29 Slijedom toga, prvi tužbeni razlog treba odbiti, a da pritom nije potrebno tražiti od Komisije da podnese svoju prepisku s talijanskim tijelima koja je prethodila upućivanju prvotnog odgovora.
Drugi tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001 u vezi sa stavkom 5. istog članka, obveze pažljivog ispitivanja i obveze obrazlaganja
30 Tužitelj prigovara Komisiji da je povrijedila svoju obvezu, koja bi postojala i u slučaju prima facie procjene protivljenja otkrivanju, da provjeri i objasni kako bi pristup traženom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti zaštićeni interes, u ovom slučaju onaj koji se temelji na zaštiti sudskih postupaka na temelju članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001. U tom pogledu poziva se na obvezu uskog tumačenja izuzeća prava javnosti na pristup dokumentima kao i na hipotetske izraze u pobijanoj odluci, navođenjem tek jednog sudskog postupka u tijeku pred nacionalnim sudovima, koji uostalom nije preciziran te nedostatkom objašnjenja o povredi jednakosti oružja pred sudom u odnosu na njega kao podnositelja zahtjeva za pristup u ovom slučaju. U svojim očitovanjima na intervencijski podnesak ističe nedostatnost razloga koji se temelji na osobitoj vjerojatnosti zahtjeva za prethodnu odluku u sudskim postupcima pred nacionalnim sudovima o kojima je riječ, koji su talijanska tijela iznijela kako bi opravdala odbijanje pristupa. Usto, razlozi izneseni u pobijanoj odluci nedostatni su, nejasni i potpuno lišeni sadržaja.
31 Tužitelj u replici naglašava, oslanjajući se na sudsku praksu, nužnost stvarne veze između traženog pristupa i poremećaja postupovne ravnoteže u okviru jasno određenog spora, dok je u ovom slučaju jedini postupak u kojem je bio stranka bio pravomoćno okončan prije donošenja pobijane odluke. Osim toga, ističe da je Komisija, suprotno onomu što tvrdi u okviru ovog postupka, uputila talijanska tijela o nužnosti pojašnjavanja na koji bi način otkrivanje traženog dokumenta moglo konkretno i stvarno ugroziti zaštićeni interes o kojem je riječ, tim više što je, prema njezinoj vlastitoj ocjeni, navedeni dokument mogao biti otkriven. Dodaje da je Komisija u svakom slučaju povrijedila svoju obvezu ispitati je li država članica propisno obrazložila svoje stajalište, osiguravajući postojanje takvog obrazloženja te navodeći ga u pobijanoj odluci.
32 Valja podsjetiti na to da je cilj Uredbe br. 1049/2001, kao što se to navodi u njezinoj uvodnoj izjavi 4. i njezinu članku 1., javnosti dodijeliti najšire moguće pravo na pristup dokumentima institucija (presude od 1. srpnja 2008., Švedska i Turco/Vijeće, C‑39/05 P i C‑52/05 P, EU:C:2008:374, t. 33. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 40.). U skladu s člankom 2. stavkom 3. te uredbe, to pravo obuhvaća ne samo dokumente koje su sastavile institucije nego i dokumente zaprimljene od trećih strana, u koje se ubrajaju i države članice, kao što je to izričito navedeno u članku 3. točki (b) te uredbe.
33 Međutim, to pravo pristupa svejedno podliježe nekim ograničenjima koja se temelje na razlozima javnog ili privatnog interesa (presude od 1. veljače 2007., Sison/Vijeće, C‑266/05 P, EU:C:2007:75, t. 62. i od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 41.). Konkretnije, u članku 4. stavku 5. Uredbe br. 1049/2001 navodi se da država članica od institucije može zatražiti da bez njezine prethodne suglasnosti ne otkrije dokument koji iz nje potječe.
34 U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog tužbenog razloga, Talijanska Republika iskoristila je mogućnost koja joj je dodijeljena člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 te je zatražila od Komisije da ne otkrije dopis talijanskih tijela od 17. listopada 2019.
35 Izvršavanje prava dodijeljenog državi članici člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 ograničeno je materijalnim izuzećima navedenima u stavcima 1. do 3. tog članka, pri čemu je toj državi članici u tom pogledu priznato samo pravo da sudjeluje u odlučivanju institucije. Prethodna suglasnost države članice na koju se odnosi taj članak stoga nije slična pravu diskrecijskog veta, nego nekom obliku pristanka kojim se potvrđuje da ne postoje razlozi za izuzeće iz stavaka 1. do 3. tog članka. U okviru postupka odlučivanja, koji je na taj način uređen navedenim člankom 4. stavkom 5., od institucije i države članice o kojima je riječ stoga se zahtijeva da se drže materijalnih izuzeća utvrđenih spomenutim stavcima 1. do 3. (vidjeti presudu od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 58. i navedenu sudsku praksu).
36 Budući da je provedba pravila prava Unije zajednički povjerena instituciji i državi članici koja je iskoristila mogućnost dodijeljenu člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1049/2001 i da stoga takva provedba ovisi o njihovu dijalogu, one su dužne, u skladu s obvezom lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, djelovati i surađivati tako da se navedena pravila mogu djelotvorno primjenjivati (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 85.).
37 Međutim, sa stajališta podnositelja zahtjeva za pristup, intervencija države članice o kojoj je riječ ne utječe na činjenicu da odluka koju mu je institucija naknadno uputila kao odgovor na njegov zahtjev za pristup dokumentu koji ta institucija drži predstavlja akt Unije (presude od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 94. i od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 60.).
38 Iz sudske prakse navedene u točkama 32. do 37. ove presude proizlazi, kao prvo, da je država članica koja se nakon dijaloga s institucijom protivi otkrivanju dokumenta o kojem je riječ dužna obrazložiti to protivljenje s obzirom na izuzeća navedena u članku 4. stavcima 1. do 3. Uredbe br. 1049/2001. Naime, institucija ne može uzeti u obzir protivljenje države članice otkrivanju dokumenta koji iz nje potječe ako je to protivljenje u potpunosti bez obrazloženja ili ako se u iznesenom obrazloženju ne upućuje na ta izuzeća. Kada, unatoč izričitom pozivu koji je u tom smislu institucija uputila državi članici o kojoj je riječ, ona ne dostavi takvo obrazloženje, navedena institucija mora, ako sa svoje strane smatra da se ne primjenjuje nijedno od navedenih izuzeća, odobriti pristup traženom dokumentu (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 87. i 88.).
39 Usto, kao što to proizlazi, među ostalim, iz članaka 7. i 8. Uredbe br. 1049/2001, sama institucija mora obrazložiti odluku o odbijanju autorova zahtjeva za pristup. Takva obveza podrazumijeva da institucija u svojoj odluci mora ne samo iznijeti da se država članica o kojoj je riječ protivi otkrivanju traženog dokumenta, nego i navesti razloge na koje se ta država članica pozvala kako bi pokazala da treba primijeniti jedno od izuzeća od prava na pristup predviđenih člankom 4. stavcima 1. do 3. iste uredbe. To će, naime, podnositelju zahtjeva omogućiti da razumije uzrok i razloge odbijanja, a nadležnom sudu da, po potrebi, provede nadzor koji mu je povjeren (presuda od 18. prosinca 2007., Švedska/Komisija, C‑64/05 P, EU:C:2007:802, t. 89.).
40 Kao drugo, iz toga slijedi da nije na instituciji da, u odnosu na dokument čije je otkrivanje uskraćeno, iscrpno ocijeni razloge za protivljenje na koje se poziva država članica na temelju izuzeća predviđenih člankom 4. Uredbe br. 1049/2001 (presude od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 65. i od 5. travnja 2017., Francuska/Komisija, T‑344/15, EU:T:2017:250, t. 45.). Stoga se obveza konkretnog i pojedinačnog ispitivanja koja proizlazi iz načela transparentnosti ne primjenjuje ako se zahtjev za pristup odnosi na dokument koji potječe iz države članice u smislu članka 4. stavka 5. Uredbe br. 1049/2001 (presude od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 81. i od 8. veljače 2018., POA/Komisija, T‑74/16, neobjavljena, EU:T:2018:75, t. 61.). Naime, zahtijevanje takve iscrpne ocjene moglo bi dovesti do toga da institucija kojoj je podnesen zahtjev, jednom kad provede takvu ocjenu, može, pogrešno, podnositelju zahtjeva dostaviti predmetni dokument, bez obzira na propisno obrazloženo protivljenje države članice iz koje potječe taj dokument (presuda od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 64.).
41 Nasuprot tomu, obveza pažljivog ispitivanja koju ima institucija mora je navesti na to da provjeri čine li joj se objašnjenja države članice na kojima potonja temelji svoje protivljenje otkrivanju njezinih dokumenata prima facie osnovanima. Na instituciji je da provjeri mogu li, s obzirom na okolnosti slučaja i primjenjiva pravna pravila, razlozi koje država članica iznosi u prilog svojem protivljenju prima facie opravdati takvo uskraćivanje i, stoga, omogućuju li ti razlozi navedenoj instituciji da preuzme odgovornost koja joj se povjerava člankom 8. Uredbe br. 1049/2001. Želi se izbjeći da institucija donese odluku za koju smatra da se ne može obraniti, s obzirom na to da je ona njezin autor i stoga odgovorna za njezinu zakonitost (vidjeti presudu od 6. veljače 2020., Compañía de Tranvías de la Coruña/Komisija, T‑485/18, EU:T:2020:35, t. 70. i navedenu sudsku praksu).
42 Ovim tužbenim razlogom tužitelj osporava upravo poštovanje obveze obrazlaganja (prvi prigovor) kao i poštovanje obveze pažljivog ispitivanja (drugi prigovor) te rezultat tog ispitivanja (treći prigovor).
43 Kao prvo, kad je riječ o poštovanju obveze obrazlaganja u ovom slučaju, valja istaknuti da je Komisija u točki 2.1. pobijane odluke navela da su talijanska tijela, pozivajući se na članak 4. stavak 2. drugu alineju Uredbe br. 1049/2001, svoje odbijanje otkrivanja temeljila na ugrožavanju cjelovitosti sudskih postupaka koji su u tijeku u vezi s povratom PDV‑a, a za koje su dostavila reference, i na povredi jednakosti oružja u slučaju pristupa druge stranke iz navedenih postupaka njihovu dopisu od 17. listopada 2019., koji je tijelima Unije u okviru postupka EU Pilot u vezi s povratom neosnovano naplaćenog PDV‑a na naknadu TIAI bio dostavljen u povjerenju. Također je spomenula eventualne zahtjeve za prethodnu odluku Sudu koje su navela talijanska tijela oslanjajući se na činjenicu da se na PDV koji je predmet nacionalnih postupaka o kojima je riječ primjenjuju usklađena europska pravila.
44 Iz toga se može zaključiti da se Komisija uvjerila u postojanje obrazloženja prigovora talijanskih tijela te je navela razloge koji su u tom pogledu navedeni u pobijanoj odluci. Tako je tužitelju omogućila da razumije razloge odbijanja otkrivanja dopisa navedenih tijela od 17. listopada 2019.
45 Stoga treba odbiti prvi prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.
46 Kao drugo, kad je riječ o Komisijinu poštovanju obveze pažljivog ispitivanja odbijanja otkrivanja od strane talijanskih tijela, valja utvrditi da je u točki 2.2. pobijane odluke, naslovljenoj „Prima facie procjena Komisije”, nakon što je podsjetila na primjenjive odredbe, osobito članak 4. stavak 2. drugu alineju Uredbe br. 1049/2001, kao i odgovarajuću sudsku praksu, Komisija je podsjetila na to da su navedena tijela istaknula da je njihov dopis od 17. listopada 2019. sadržavao njihovo stajalište o pitanju povrata PDV‑a koji je neosnovano naplaćen za naknadu TIAI, da je o tom pitanju riječ u predmetima koji se vode pred talijanskim sudovima, a za koje su dostavljene reference te da postoji velika vjerojatnost da će Sudu biti upućeni zahtjevi za prethodnu odluku. Komisija je zatim smatrala da bi otkrivanje navedenog dopisa ta tijela stavilo u znatno slabiji položaj u odnosu na druge stranke jer bi one unaprijed bile upoznate sa stajalištem tih tijela te bi mogle prilagoditi i poboljšati svoje argumente, što bi dovelo do sustavne prednosti u njihovu korist. Iz toga je zaključila da postoji stvaran, a ne hipotetski rizik od ugrožavanja i ozbiljnog kompromitiranja sudskih postupaka koji su u tijeku u Italiji na temelju članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001.
47 Takva analiza odgovara prima facie procjeni koja se zahtijeva sudskom praksom navedenom u točkama 40. i 41. ove presude.
48 Naime, Komisija samo provjerava čine li elementi koje su dostavila talijanska tijela vjerojatnim ugrožavanje zaštite sudskih postupaka u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001. Takva provjera vjerojatnosti po svojoj naravi podrazumijeva upotrebu izraza koji nisu jasno afirmativni, što se stoga ne može prigovoriti Komisiji.
49 Suprotno tomu, Komisija se ne mora uvjeriti u konkretno i stvarno ugrožavanje zaštite sudskih postupaka u Italiji. U tom pogledu, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, podsjećajući talijanska tijela o nužnosti pojašnjavanja na koji bi način otkrivanje traženog dokumenta moglo konkretno i stvarno ugroziti zaštićeni interes o kojem je riječ, Komisija je samo podsjetila ta tijela na njihovu obvezu provođenja takve provjere, ali nije smatrala da sama treba provesti tu provjeru.
50 Naposljetku, činjenica da je Komisija, nakon ponovljenog zahtjeva, napomenula talijanskim tijelima da je smatrala da se njihov dopis od 17. listopada 2019. može otkriti također potvrđuje da je u ovom slučaju provedeno pažljivo ispitivanje, s obzirom na to da je ta naznaka bila popraćena zahtjevom za dodatna pojašnjenja te podsjetnikom na kriterije iz sudske prakse kojima se omogućava zaštita interesa o kojem je riječ, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 41. ove presude i dijalogom koji se treba uspostaviti između Komisije i države članice o kojoj je riječ na temelju obveze lojalne suradnje (vidjeti točku 36. ove presude).
51 Iz toga slijedi da drugi prigovor, koji se temelji na tome da Komisija nije poštovala svoju obvezu pažljivog ispitivanja prigovora talijanskih tijela, također treba odbiti.
52 Kao treće, kad je riječ o osnovanosti odbijanja otkrivanja dopisa talijanskih tijela od 17. listopada 2019. u smislu zaštite sudskih postupaka na temelju članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001, najprije valja podsjetiti na to da, kada se država članica poziva na članak 4. stavak 5. navedene uredbe i navodi razloge za odbijanje navedene u stavcima 1. do 3. istog članka, sud Unije nadležan je, na zahtjev zainteresirane osobe kojoj je institucija kojoj je upućen zahtjev odbila pristup zbog njezine sudske zaštite, provjeriti je li se to odbijanje moglo valjano temeljiti na navedenim izuzećima te proizlazi li ono iz ocjene tih izuzeća same institucije ili države članice o kojoj je riječ (presude od 21.lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 72. i od 24. svibnja 2011., Batchelor/Komisija, T‑250/08, EU:T:2011:236, t. 67.). Kada je pristup odbijen na temelju članka 4. stavka 5. predmetne uredbe, sud Unije stoga provodi potpuni nadzor Komisijine odluke o odbijanju koja se temelji na materijalnoj ocjeni države članice o kojoj je riječ o primjenjivosti izuzeća iz članka 4. stavaka 1. do 3. te uredbe, i to čak i ako je Komisija odbila pristup dokumentu koji potječe iz države članice nakon što je na temelju provjere prima facie utvrdila da razlozi za protivljenje koje je iznijela ta država članica, prema njezinu mišljenju, nisu navedeni na očito neprikladan način (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2012., IFAW Internationaler Tierschutz‑Fonds/Komisija, C‑135/11 P, EU:C:2012:376, t. 70. do 72.).
53 Valja također podsjetiti na to da u skladu s člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe br. 1049/2001, institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu sudskih postupaka, osim ako za otkrivanje predmetnog dokumenta postoji prevladavajući javni interes.
54 Zaštita sudskih postupaka između ostalog podrazumijeva da se osigura kako poštovanje načela jednakosti oružja tako i dobrog sudovanja i cjelovitosti sudskog postupka (presuda od 6. veljače 2020., Compañía de Tranvías de la Coruña/Komisija, T‑485/18, EU:T:2020:35, t. 38.).
55 S jedne strane, kad je riječ o poštovanju načela jednakosti oružja, valja primijetiti da ako bi sadržaj dokumenata kojima se navodi stajalište institucije ili države članice u sporu bio predmet javne rasprave, kritike koje su usmjerene protiv njih bi mogle neopravdano utjecati na stajalište institucije ili države članice pred predmetnim sudovima. Usto, pristup druge stranke dokumentima u vezi sa stajalištem institucije ili države članice u sudskom postupku koji je u tijeku može narušiti neophodnu ravnotežu između stranaka u sporu, koja je temelj načela jednakosti oružja, s obzirom na to da samo institucija ili država članica na koju se odnosi zahtjev za pristup dokumentima, a ne sve stranke u postupku, podliježu obvezi otkrivanja. Poštovanje načela jednakosti oružja, međutim, nužno je jer je posljedica samog pojma „pravičnog postupka” (vidjeti u tom smislu presude od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 86. i 87. i navedenu sudsku praksu i od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, EU:C:2012:393, t. 132.).
56 S druge strane, kada je riječ o dobrom sudovanju i cjelovitosti sudskog postupka, valja podsjetiti na to da je isključenje sudske aktivnosti iz područja primjene prava na pristup dokumentima opravdano s obzirom na nužnost jamčenja, tijekom cijelog sudskog postupka, da se rasprave između stranaka kao i donošenja odluke dotičnog suda u predmetu u kojem odlučuje odvijaju neometano, bez vanjskih pritisaka na sudsku aktivnost. Međutim, otkrivanje dokumenata u kojima se navodi stajalište institucije ili države članice u sudskom postupku koji je u tijeku izložilo bi sudsku djelatnost vanjskom pritisku, iako samo u percepciji javnosti, te bi stoga ugrozilo neometanost rasprava (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 92. i 93.).
57 Stoga, na temelju članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001, javnom interesu protivi se otkrivanje sadržaja dokumenata koji su sastavljeni isključivo u svrhu određenog sudskog postupka. Ti dokumenti obuhvaćaju podneske ili akte koji su podneseni tijekom sudskog postupka, interne dokumente o istraživanju predmeta u tijeku, komunikaciju koja se odnosi na predmet između glavne uprave o kojoj je riječ i pravne službe ili odvjetničkog ureda (vidjeti u tom smislu presudu od 6. veljače 2020., Compañía de Tranvías de la Coruña/Komisija, T‑485/18, EU:T:2020:35, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
58 Članku 4. stavku 2. drugoj alineji Uredbe br. 1049/2001 također se protivi otkrivanje dokumenata koji nisu bili sastavljeni samo za potrebe konkretnog spora, ali čije otkrivanje u okviru određenog spora može ugroziti načelo jednakosti oružja. Međutim, kako bi se to izuzeće moglo primijeniti, potrebno je da zatraženi dokumenti, u vrijeme usvajanja odluke kojom se odbija pristup tim dokumentima, imaju dovoljno usku vezu sa sudskim postupkom koji je u tijeku. U tom slučaju, iako ti dokumenti nisu sastavljeni u okviru konkretnog sudskog postupka, cjelovitost odnosnog sudskog postupka i jednakost oružja kojim stranke raspolažu mogu biti ozbiljno ugroženi ako bi stranke imale povlašten pristup internim informacijama koje pripadaju drugoj stranci i koje su usko povezane s pravnim aspektima tekućeg ili potencijalnog, ali predstojećeg postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 6. veljače 2020., Compañía de Tranvías de la Coruña/Komisija, T‑485/18, EU:T:2020:35, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
59 U ovom slučaju nije sporno da dopis talijanskih tijela od 17. listopada 2019. nije sastavljen samo za potrebe određenog spora. Riječ je o odgovoru navedenih tijela na Komisijin zahtjev za informacije u okviru postupka EU Pilot koji je protiv njih pokrenut nakon pritužbi u vezi s načinima povrata neosnovano naplaćenog PDV‑a na naknadu TIAI. Podsjeća se da je cilj postupaka EU Pilot provjeriti poštuje li se i primjenjuje li se pravilno pravo Unije u državama članicama (vidjeti točku 3. ove presude). Komisija obično u tu svrhu upućuje zahtjeve za pružanje podataka i informacija, i to kako državama članicama tako i državljanima i poduzetnicima u pitanju (presuda od 25. rujna 2014., Spirlea/Komisija, T‑669/11, EU:T:2014:814, t. 64.). Riječ je dakle o postupku upravne prirode koji može dovesti do pokretanja postupka zbog povrede obveze, uključujući tužbu zbog povrede obveze pred Sudom, što međutim nije bio slučaj u ovom predmetu, s obzirom na to da je Komisija odlučila ne pokrenuti takav postupak (vidjeti točku 5. ove presude).
60 Talijanska tijela ipak su pred Komisijom tvrdila da bi otkrivanje njihova dopisa od 17. listopada 2019. moglo ugroziti položaj nadležnih upravnih tijela kao stranaka u nizu tužbi pokrenutih pred talijanskim sudovima tako što su dostavila tablicu sa sažetkom svih sudskih postupaka o kojima je riječ (u daljnjem tekstu: tablica), koju je Komisija priložila odgovoru na tužbu.
61 Najprije valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz tablice proizlazi da je u tijeku više postupaka, a ne tek jedan. Uzimajući u obzir tablicu te nekoliko navoda iz pobijane odluke o više sudskih postupaka pred nacionalnim sudovima (točka 2.1., četvrti, osmi i deveti stavak, od kojih jedan upućuje na tablicu, kao i točka 2.2. dvanaesti i četrnaesti stavak), upućivanje na jedan postupak u posljednja dva stavka točke 2.2. pobijane odluke može se smatrati pogreškom u pisanju. U svakom slučaju može se dodati da se izuzećem koje se odnosi na zaštitu sudskih postupaka može opravdati odbijanje otkrivanja, čak i ako se radi o samo jednom sudskom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Philip Morris/Komisija, T‑796/14, EU:T:2016:483, t. 98.).
62 Osim toga, budući da se tužitelj poziva na činjenicu da je on sam stranka samo jednog od postupaka navedenih u tablici, koji je usto bio okončan u trenutku donošenja odluke o zahtjevu za pristup, može se istaknuti da bi se otkrivanjem dopisa talijanskih tijela od 17. listopada 2019. njemu mogao dati vrlo širok publicitet, što bi omogućilo, među ostalim, strankama u drugim postupcima koji su još u tijeku da se u okviru navedenih postupaka na to pozovu protiv talijanskih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 6. veljače 2020., Compañía de Tranvías de la Coruña/Komisija, T‑485/18, EU:T:2020:35, t. 56.).
63 Nadalje, valja utvrditi ima li dopis talijanskih tijela od 17. listopada 2019. usku vezu sa sudskim postupcima pred nacionalnim sudovima navedenima u tablici, osim onoga u kojem je tužitelj bio stranka i koji je bio okončan u trenutku donošenja odluke o zahtjevu za pristup.
64 Kao što to proizlazi iz tablice, među dvanaest navedenih postupaka, osim onog tužiteljeva, devet ih je bilo u tijeku u trenutku donošenja odluke o zahtjevu za pristup, kao što to zahtijeva sudska praksa koja se odnosi na članak 4. stavak 2. drugu alineju Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti presudu od 6. veljače 2020., Compañía de Tranvías de la Coruña/Komisija, T‑485/18, EU:T:2020:35, t. 42. i navedenu sudsku praksu) te su se odnosili na tužbe koje je podnijela talijanska porezna uprava ili koje su podnesene protiv te uprave u vezi s povratom PDV‑a na naknadu TIAI na temelju članka 30.b stavka 2. decreta n. 633 del Presidente della Repubblica – Istituzione e disciplina dell’imposta sul valore aggiunto (Uredba predsjednika Republike br. 633 kojom se uvodi i uređuje PDV) od 26. listopada 1972. (Redovni dodatak GURI‑ju br. 292 od 11. studenoga 1972.).
65 Stoga postoji očita veza između tih postupaka, koji se odnose na sporove između talijanske porezne uprave i poreznih obveznika u pogledu povrata PDV‑a na naknadu TIAI, i dopisa talijanskih tijela od 17. listopada 2019., koji je podnesen prilikom provođenja mjere izvođenja dokaza, a koji, kao što to proizlazi iz njegova teksta, predstavlja stajalište talijanskih ministarstava o načinima tog povrata. Naime, u navedenom dopisu otkriva se stajalište talijanskih tijela o spornom pitanju postavljenom u postupcima koji su u tijeku pred talijanskim sudovima, čime se uspostavlja relevantna i uska veza s pravnim aspektima sporova koji su u tijeku, a koja se zahtijeva sudskom praksom (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2023., Troy Chemical Company/Komisija, T‑662/21, neobjavljenu, EU:T:2023:442, t. 57. i navedenu sudsku praksu).
66 Međutim, s jedne strane, jednakost oružja kojom stranke raspolažu može biti ozbiljno ugrožena ako bi stranke imale povlašten pristup tim informacijama koje pripadaju drugoj stranci i koje su, doduše, usko povezane s pravnim aspektima sporova koji su u tijeku, ali su u povjerenju priopćene Komisiji u okviru postupka EU Pilot (vidjeti u tom smislu presudu od 28. rujna 2022., Leino‑Sandberg/Parlament, T‑421/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2022:592, t. 41. i navedenu sudsku praksu). Usto, otkrivanje dopisa talijanskih tijela od 17. listopada 2019. zapravo bi obvezivalo talijanska tijela da se brane od navoda koje su iznijele suprotne stranke protiv razmatranja iz navedenog dopisa na koja se, ovisno o slučaju, nisu pozvala u svrhu obrane pred talijanskim sudovima i stoga bi štetilo djelotvornosti njihove obrane, dok druge stranke u predmetnim postupcima ne bi bile izložene takvom ograničenju (vidjeti u tom smislu presudu od 28. rujna 2022., Leino‑Sandberg/Parlament, T‑421/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2022:592, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Naime, kao što to ističe Talijanska Republika, uzimajući u obzir različitu narav, s jedne strane, postupka EU Pilot, čiji je cilj rješavanje moguće povrede prava Unije i, s druge strane, sudskih postupaka koji su u tijeku između talijanske porezne uprave i poreznih obveznika, elementi koje talijanska tijela navode Komisiji i nacionalnim sudovima nisu nužno isti.
67 S druge strane, otkrivanje dopisa talijanskih tijela od 17. listopada 2019. u kojem se navodi stajalište tih tijela o određenom pitanju koje je u središtu više sporova koji su u tijeku izložilo bi sudsku djelatnost vanjskom pritisku, iako samo u percepciji javnosti, te bi stoga ugrozilo neometanost rasprave (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 92. i 93.). Međutim, isključenje sudske aktivnosti iz područja primjene prava na pristup dokumentima opravdano je s obzirom na nužnost jamčenja, tijekom cijelog sudskog postupka, da se rasprave između stranaka kao i donošenja odluke dotičnog suda u predmetu u kojem odlučuje odvijaju neometano, bez vanjskih pritisaka na sudsku aktivnost (vidjeti presudu od 6. veljače 2020., Compañía de Tranvías de la Coruña/Komisija, T‑485/18, EU:T:2020:35, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
68 Ta razmatranja nisu dovedena u pitanje tužiteljevim argumentom prema kojem obična tvrdnja o osobitoj vjerojatnosti zahtjeva za prethodnu odluku talijanskih sudova o kojima je riječ nije dostatna da bi se opravdalo odbijanje otkrivanja dopisa talijanskih tijela od 17. listopada 2019.
69 Točno je da je presuđeno da, kako bi se izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe br. 1049/2001 moglo primijeniti na dokumente koji nisu sastavljeni u okviru određenog sudskog postupka, potrebno je da zatraženi dokumenti, u vrijeme usvajanja odluke kojom se odbija pristup tim dokumentima, imaju dovoljno usku vezu sa sporom koji se vodi pred sudovima Europske unije, a u vezi s kojim se dotična institucija poziva na to izuzeće, ili s postupkom koji se vodi pred nacionalnim sudom, pod uvjetom da se u njemu javljaju pitanja tumačenja i valjanosti akta Unije u smislu da je, uzimajući u obzir kontekst predmeta, vrlo vjerojatno da će biti upućen zahtjev za prethodnu odluku (presude od 15. rujna 2016., Philip Morris/Komisija, T‑796/14, EU:T:2016:483, t. 88. i 89. i od 7. veljače 2018., Access Info Europe/Komisija, T‑852/16, EU:T:2018:71, t. 67.).
70 Međutim, presude navedene u točki 69. ove presude donesene su u predmetima u kojima je bila riječ o dokumentima koje su sastavile same institucije, a ne, kao u ovom slučaju, o dokumentima koji potječu iz država članica i koji su dostavljeni instituciji. Naime, kad je riječ o dokumentu koji je sastavila institucija, do ugrožavanja jednakosti oružja i sposobnosti obrane institucije o kojoj je riječ može doći samo u okviru postupaka u kojima ona sudjeluje, odnosno u okviru postupaka koji se u načelu odvijaju pred sudom Unije.
71 Nasuprot tomu, u slučaju dokumenta koji potječe iz države članice i povezan je s postupcima koji su u tijeku pred nacionalnim sudovima u kojima je država stranka, kao u ovom slučaju, upravo se jednakost oružja koja se jamči u tim nacionalnim postupcima uzima u obzir. Iz toga slijedi da u ovom slučaju nije relevantno pitanje je li osobito vjerojatno da će biti upućen zahtjev za prethodnu odluku talijanskih sudova pred kojima se vode nacionalni postupci o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. ožujka 2014., Ecologistas en Acción/Komisija, T‑603/11, neobjavljeno, EU:T:2014:182, t. 56. do 65.).
72 Stoga valja odbiti treći prigovor koji se temelji na nepostojanju ugrožavanja zaštite sudskih postupaka otkrivanjem dopisa talijanskih tijela od 17. listopada 2019.
73 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti kao i tužbu u cijelosti, a da pritom nije potrebno naložiti druge mjere izvođenja dokaza.
Troškovi
74 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova postupka, sukladno zahtjevu Komisije.
75 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Talijanska Republika snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu Veneziana Energia Risorse Idriche Territorio Ambiente Servizi SpA (Veritas) nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i troškova Europske komisije.
3. Talijanska Republika snosit će vlastite troškove.
da Silva Passos | Gervasoni | Półtorak |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 24. siječnja 2024.
Potpisi