Predmet C‑566/15

Konrad Erzberger

protiv

TUI AG

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Kammergericht)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje radnika – Načelo nediskriminacije – Izbor predstavnika radnika u nadzorni odbor društva – Nacionalni propis na temelju kojeg aktivno i pasivno biračko pravo imaju samo radnici poslovnih jedinica koje se nalaze unutar nacionalnog državnog područja”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 18. srpnja 2017.

Slobodno kretanje osoba – Radnici – Jednako postupanje – Radnici zaposleni u društvu kćeri grupe društava koje se nalazi na državnom području države članice – Aktivno i pasivno biračko pravo na izborima za predstavnike radnika u nadzornom odboru društva majke te grupe društava sa sjedištem u navedenoj državi članici, kao i pravo na izvršavanje ili nastavak izvršavanja predstavničkog mandata u tom odboru – Nacionalni propis kojim se te radnike lišava navedenih prava prilikom njihova zapošljavanja u društvu kćeri u sastavu iste grupe društava sa sjedištem u drugoj državi članici – Dopuštenost

(čl. 45. UFEU‑a)

Članak 45. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice poput onoga u glavnom postupku, na temelju kojeg radnici zaposleni u poslovnim jedinicama grupe koje se nalaze na državnom području te države članice nemaju aktivno i pasivno biračko pravo na izborima predstavnika radnika u nadzorni odbor društva majke te grupe koje ima sjedište u navedenoj državi članici te, ovisno o slučaju, na temelju kojeg nemaju pravo na izvršavanje ili nastavak izvršavanja predstavničkog mandata u tom odboru, u slučaju u kojem ti radnici napuštaju svoj posao u takvoj poslovnoj jedinici i zapošljavaju se u društvu kćeri u sastavu iste grupe sa sjedištem u drugoj državi članici.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, cilj je svih odredaba Ugovora o slobodnom kretanju osoba olakšati građanima Europske unije obavljanje profesionalnih aktivnosti bilo koje vrste na području Unije i protivne su im mjere koje te građane mogu staviti u nepovoljniji položaj kada žele obavljati djelatnost izvan države članice svojeg podrijetla na državnom području neke druge države članice. U tom kontekstu, državljani država članica osobito imaju pravo, izravno na temelju Ugovora, napustiti državu članicu podrijetla kako bi otišli na državno područje druge države članice i ondje boravili s ciljem obavljanja gospodarske djelatnosti. Slijedom navedenog, članku 45. UFEU‑a protivi se svaka nacionalna mjera koja može otežati ili učiniti manje privlačnim uživanje temeljne slobode koju taj članak jamči državljanima Unije (vidjeti u tom smislu presude od 1. travnja 2008., Gouvernement de la Communauté française et gouvernement wallon, C‑212/06, EU:C:2008:178, t. 44. i 45. i od 10. ožujka 2011., Casteels, C‑379/09, EU:C:2011:131, t. 21. i 22.).

Međutim, primarno pravo Unije ne može radniku jamčiti da odlazak u drugu državu članicu različitu od države članice njegova podrijetla neće utjecati na njegovu socijalnu situaciju, s obzirom na to da takvo premještanje, vodeći osobito računa o postojećim razlikama između sustava i zakonodavstava država članica, može, ovisno o slučaju, za dotičnu osobu biti manje ili više povoljno ili nepovoljno u tom pogledu (vidjeti analogijom presude od 26. travnja 2007., Alevizos, C‑392/05, EU:C:2007:251, t. 76. i navedenu sudsku praksu i od 13. srpnja 2016., Pöpperl, C‑187/15, EU:C:2016:550, t. 24.).

U tom smislu valja nadodati da, sve dok u navedenom području ne postoje mjere usklađivanja ili koordinacije na razini Unije, države članice u načelu su slobodne definirati kriterije za poveznice s područjem primjene svojeg zakonodavstva, pod uvjetom da su ti kriteriji objektivni i nediskriminatorni.

U tom kontekstu pravo Unije u području predstavljanja i kolektivne obrane interesa radnika u upravljačkim i nadzornim organima društva nacionalnog prava, u području koje do danas nije ni usklađeno ni čak koordinirano na razini Unije, ne priječi državu članicu da propiše da se njezina pravila primjenjuju samo na radnike zaposlene u poslovnim jedinicama koje se nalaze na njezinu nacionalnom državnom području, baš kao što druga država članica može primijeniti neku drugu poveznicu radi primjene svojih vlastitih nacionalnih pravila.

(t. 33., 34., 36.,37., 41. i izreka)