Language of document :

Presuda Suda (drugo vijeće) od 4. listopada 2018. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administrativen sad Sofija-grad - Bugarska) – Nigyar Rauf Kaza Ahmedbekova, Rauf Emin Ogla Ahmedbekov protiv Zamestnik-predsedatel na Državna agencija za bežancite

(predmet C-652/16)1

(Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednička politika azila i supsidijarne zaštite – Standardi za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite – Direktiva 2011/95/EU – Članci 3., 4., 10. i 23. – Zahtjevi za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji – Pojedinačna procjena – Uzimanje u obzir prijetnji u odnosu na jednog člana obitelji prilikom pojedinačne procjene zahtjeva drugog člana obitelji – Povoljniji standardi koje države članice mogu zadržati ili uvesti kako bi azil ili supsidijarnu zaštitu proširili na članove obitelji korisnika međunarodne zaštite – Procjena razloga za proganjanje – Sudjelovanje azerbajdžanskog državljanina u podnošenju tužbe protiv njegove zemlje pred Europskim sudom za ljudska prava – Zajednički postupovni standardi – Direktiva 2013/32/EU – Članak 46. – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Potpuno i ex nunc razmatranje – Razlozi proganjanja ili činjenice prešućene pred tijelom odlučivanja ali navedene u pravnom lijeku podnesenom protiv odluke tog tijela)

Jezik postupka: bugarski

Sud koji je uputio zahtjev

Administrativen sad Sofija-grad

Stranke glavnog postupka

Tužitelji: Nigyar Rauf Kaza Ahmedbekova, Rauf Emin Ogla Ahmedbekov

Tuženik: Zamestnik-predsedatel na Državna agencija za bežancite

Izreka

Članak 4. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite treba tumačiti na način da prilikom pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba uzeti u obzir prijetnje od proganjanja i ozbiljne nepravde prema članu obitelji podnositelja zahtjeva kako bi se utvrdilo je li potonji, zbog svoje obiteljske veze s tom ugroženom osobom, i sam izložen takvim prijetnjama.

Direktivu 2011/95 i Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite treba tumačiti na način da im se ne protivi to da se na zahtjeve za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji primijene mjere radi postupanja s bilo kakvom eventualnom povezanošću, ali im se protivi to da se ti zahtjevi zajednički procjenjuju. Tim se direktivama protivi i to da se procjena jednog od tih zahtjeva prekine do okončanja postupka razmatranja nekog drugog od tih zahtjeva.

Članak 3. Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da se njime državi članici dopušta da u slučaju odobravanja međunarodne zaštite članu obitelji, na temelju sustava uspostavljenog tom direktivom, tu zaštitu proširi na druge članove obitelji, pod uvjetom da za njih ne postoji razlog za isključenje iz članka 12. te direktive i da njihova situacija ima vezu s logikom međunarodne zaštite, zbog potrebe održavanja obiteljskog jedinstva.

Razlog nedopuštenosti iz članka 33. stavka 2. točke (e) Direktive 2013/32 ne obuhvaća situaciju, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj odrasla osoba, za sebe i za svoje maloljetno dijete podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu koji se, među ostalim, temelji na postojanju obiteljske veze s drugom osobom koja je zasebno podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu.

Sudjelovanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u podnošenju tužbe protiv svoje države porijekla pred Europskim sudom za ljudska prava prilikom procjene razloga za proganjanje iz članka 10. Direktive 2011/95 u načelu ne treba smatrati dokazom pripadnosti tog podnositelja zahtjeva „posebnoj društvenoj skupini”, u smislu stavka 1. točke (d) tog članka, nego ga treba smatrati razlogom za proganjanje zbog „političkog mišljenja”, u smislu stavka 1. točke (e) tog članka ako postoje osnovani razlozi za strah da ta država to sudjelovanje doživljava kao čin političkog disidenstva protiv kojeg bi mogla razmotriti donošenje protumjera.

Članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32, tumačen u vezi s upućivanjem na postupak povodom uloženog pravnog lijeka iz članka 40. stavka 1. te direktive, treba tumačiti na način da je sud kojemu je podnesena žalba protiv odluke o odbijanju međunarodne zaštite u načelu dužan ocijeniti, kao „naknadne dokaze” i nakon što je od tijela odlučivanja zatražio njihovo razmatranje, razloge za odobravanje međunarodne zaštite ili činjenice koje su, iako su u vezi s događajima ili prijetnjama koji su navodno nastupili prije donošenja te odluke o odbijanju, čak prije podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, po prvi put istaknute u postupku povodom uloženog pravnog lijeka. Taj sud, nasuprot tomu, to nije dužan učiniti ako utvrdi da su ti razlozi ili te činjenice istaknuti u zakašnjeloj fazi postupka povodom uloženog pravnog lijeka ili nisu dovoljno konkretno izloženi kako bi ih se moglo primjereno razmotriti ili pak, kad je riječ o činjenicama, ako utvrdi da nisu bitne ili da se nedovoljno razlikuju od činjenica koje je tijelo odlučivanja već moglo uzeti u obzir.

____________

1 SL C 86, 20. 3. 2017.