Predmet C-407/21
Union fédérale des consommateurs – Que choisir (UFC – Que choisir)
i
Consommation, logement et cadre de vie (CLCV)
protiv
Premier ministre
i
Ministre de l’Économie, des Finances et de la Relance
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Francuska))
Presuda Suda (drugo vijeće) od 8. lipnja 2023.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Putovanja u paket-aranžmanu i povezani putni aranžmani – Direktiva (EU) 2015/2302 – Članak 12. stavci 2. do 4. – Raskid ugovora o putovanju u paket-aranžmanu – Izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći – Pandemija bolesti COVID-19 – Povrat uplata koje je dotični putnik izvršio za paket-aranžman – Povrat u obliku isplate novčanog iznosa ili povrat protuvrijednosti u obliku bona (,vaučera') – Obveza da se tom putniku povrat izvrši najkasnije 14 dana nakon raskida predmetnog ugovora – Privremeno izuzeće od te obveze – Vremenska prilagodba učinaka odluke donesene u skladu s nacionalnim pravom kojom se poništava nacionalni propis koji je protivan navedenoj obvezi”
1. Usklađivanje zakonodavstava – Putovanja, odmori i kružna putovanja u paket-aranžmanima – Direktiva 2015/2302 – Raskid ugovora o putovanju u paket-aranžmanu – Obveza organizatora putovanja da vrati uplate koje je dotični putnik izvršio za taj paket-aranžman – Pojam povrata – Doseg
(Direktiva 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 12. st. 2. i 3.)
(t. 23.-26., 31.-35., t. 1. izreke)
2. Usklađivanje zakonodavstava – Putovanja, odmori i kružna putovanja u paket-aranžmanima – Direktiva 2015/2302 – Raskid ugovora o putovanju u paket-aranžmanu – Obveza organizatora putovanja da vrati uplate koje je dotični putnik izvršio za taj paket-aranžman – Privremeno izuzeće – Nacionalni propis kojim se organizatori putovanja u paket-aranžmanu, u kontekstu pandemije bolesti COVID-19, oslobađaju obveze da dotičnom putniku vrate sve uplate izvršene na osnovi raskinutog ugovora – Cilj – Zaštita solventnosti organizatora putovanja i održivosti predmetnog sektora – Nedopuštenost
(Direktiva 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 4. i čl. 12. st. 2. do 4.)
(t. 45., 46., 49.-51., 54.-58., 67.-71., 75., 76., t. 2. izreke)
3. Države članice – Obveze – Obveza lojalne suradnje – Mogućnost nacionalnog suda da vremenski prilagodi učinke odluke o poništenju nacionalnog propisa koji je u suprotnosti s europskim pravom – Nepostojanje
(čl. 4. st. 3. UEU-a)
(t. 80.-85., t. 3. izreke)
Kratak sažetak
U kontekstu pandemije bolesti COVID-19 francuska je vlada donijela propis kojim organizatore putovanja u paket-aranžmanu želi privremeno osloboditi obveze vraćanja uplata koje su izvršili putnici u slučaju raskida ugovora o putovanjima u paket-aranžmanu(1). Dvije udruge za zaštitu interesa potrošača tražile su od Conseila d’État (Državno vijeće, Francuska) poništenje te uredbe, pozivajući se na kršenje prava putnika koji su sklopili tu vrstu ugovora da ga raskinu zbog pojave „izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” i da im budu vraćene sve uplate izvršene za taj paket-aranžman, najkasnije 14 dana nakon tog raskida, kako je predviđeno u Direktivi o putovanjima u paket-aranžmanu(2).
Taj sud izražava nedoumice prije svega u pogledu tumačenja pojma „povrat” predviđenog tom direktivom te usklađenosti s njome nacionalnog propisa kojim se uređuje privremeno izuzeće organizatora putovanja u paket-aranžmanu od obveze izvršenja povrata.
Sud u svojoj presudi pojašnjava pojam „povrat” u kontekstu Direktive o putovanjima u paket-aranžmanu. Nadalje, izjašnjava se o neusklađenosti nacionalnog propisa s tom direktivom(3) i o vremenskom prilagođavanju učinaka nacionalne odluke o poništenju tog istog propisa, za koji je ocijenjeno da nije u skladu s pravom Unije.
Ocjena Suda
Kao prvo, Sud smatra da, prema doslovnom tumačenju, pojam „povrat” u smislu Direktive o putovanjima u paket-aranžmanu(4) podrazumijeva vraćanje uplata izvršenih za paket-aranžman samo u obliku isplate novčanog iznosa. Mogućnost da se ta obveza isplate novčanog iznosa zamijeni uslugom u nekom drugom obliku, kao što je primjerice nuđenje vaučera, nije izričito predviđena u toj direktivi. To pravo na povrat novčanog iznosa, kojim potrošači mogu slobodno raspolagati, doprinosi ostvarivanju cilja zaštite njihovih interesa.
Kao drugo, Sud utvrđuje da se Direktivi o putovanjima u paket-aranžmanu protivi privremeno oslobađanje organizatora putovanja u paket-aranžmanu(5), u kontekstu pandemije bolesti COVID-19, obveze da dotičnim putnicima moraju vratiti, najkasnije 14 dana nakon raskida ugovora, sve uplate izvršene na osnovi raskinutog ugovora. Taj zaključak ostaje isti i u slučaju kad se takvom nacionalnom mjerom želi izbjeći to da zbog velikog broja očekivanih zahtjeva za povrat to utječe na solventnost tih organizatora putovanja do te mjere da je ugrožena njihova egzistencija, te na taj način osigurati održivost dotičnog sektora.
Sud prije svega analizira pojam „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći”(6). Naime, u skladu s načelom pravne sigurnosti i imajući u vidu zaštitu potrošača, taj pojam može obuhvaćati pandemiju bolesti COVID-19 jer upućuje na postojanje „značajnih rizika za ljudsko zdravlje”(7) te se može primijeniti na raskide ugovora o putovanju u paket-aranžmanu kada oni imaju uporište u posljedicama koje je izazvao takav događaj.
Nadalje, Sud naglašava da je pojam „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” sličan pojmu „viša sila” i predstavlja, posebno imajući u vidu pripremne radove Direktive o putovanjima u paket-aranžmanu, detaljnu provedbu potonjeg pojma u smislu navedene direktive. Dakle, države članice ne mogu na osnovi više sile osloboditi organizatore putovanja u paket-aranžmanu, makar i privremeno, njihove obveze izvršenja povrata predviđene tom direktivom, s obzirom na to da njome nije predviđeno nikakvo odstupanje od prinudne naravi te obveze.
Konačno, čak i pod pretpostavkom da se države članice mogu pred svojim nacionalnim sudovima pozvati na to da je neusklađenost nacionalnog propisa u odnosu na odredbe direktive opravdana zbog više sile, Sud ističe da nacionalni propis na temelju kojeg su organizatori putovanja u paket-aranžmanu, u okolnostima globalne zdravstvene krize kao što je pandemija bolesti COVID-19, privremeno oslobođeni obveze da dotičnim putnicima moraju vratiti uplate izvršene za paket-aranžman, ne ispunjava uvjete koji uređuju pozivanje država članica na višu silu.
Dakle, prvo, iako je pandemija bolesti COVID-19 nastala zbog okolnosti na koje predmetna država članica nije mogla utjecati te iako su te okolnosti neuobičajene i nepredvidljive, nacionalni propis koji sve organizatore putovanja sustavno oslobađa obveze izvršenja povrata po samoj svojoj prirodi ne može imati opravdanje u višoj sili. Naime, sustavna privremena suspenzija te obveze izvršenja povrata ne uzima u obzir konkretnu i pojedinačnu financijsku situaciju dotičnih organizatora putovanja. Drugo, nije dokazano da financijske posljedice na koje se tom uredbom željelo reagirati nije bilo moguće izbjeći na neki drugi način osim kršenjem Direktive o putovanjima u paket-aranžmanu, a posebno donošenjem određenih mjera državne potpore. Treće, taj isti nacionalni propis kojim se predviđa oslobađanje organizatora putovanja u paket-aranžmanu obveze izvršenja povrata u razdoblju koje može trajati do 21 mjesec od priopćavanja „otkazivanja” dotičnog ugovora o putovanju u paket-aranžmanu očito nije zamišljen na način da njegovi učinci budu ograničeni na vrijeme potrebno za uklanjanje poteškoća uzrokovanih događajem koji može spadati pod višu silu.
Kao treće i posljednje, Sud podsjeća na to da kad je nacionalnom sudu podnesena, u skladu s njegovim nacionalnim pravom, tužba za poništenje nacionalnog propisa za koji on smatra da je protivan pravu Unije, taj sud je dužan poništiti navedeni propis. Sud u konkretnom slučaju navodi, s jedne strane, da se prijetnja gospodarskim interesima subjekata koji posluju u sektoru putovanja u paket-aranžmanu, uzrokovana pandemijom bolesti COVID-19, ne može usporediti s važnim razlozima vezanima uz zaštitu okoliša ili opskrbu električnom energijom dotične države članice, što su izvanredne okolnosti u slučaju kojih je uostalom priznao nacionalnim sudovima mogućnost da vremenski prilagode i urede učinke svojih odluka o poništenju nacionalnog propisa za koji ocijene da nije u skladu s pravom Unije. S druge strane, Sud ističe da nije izgledno da bi poništenje nacionalnog propisa na temelju kojeg države članice mogu, u kontekstu pandemije bolesti COVID-19, osloboditi organizatore putovanja u paket-aranžmanu obveze izvršenja povrata, moglo imati štetne posljedice za sektor putovanja u paket-aranžmanu takvih razmjera da bi zadržavanje na snazi njegovih učinaka bilo potrebno kako bi se zaštitili financijski interesi gospodarskih subjekata u tom sektoru. Stoga, načelo lojalne suradnje(8) ne omogućuje nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak za poništenje nacionalnog propisa koji je protivan Direktivi o putovanjima u paket-aranžmanu da vremenski prilagodi učinke svoje odluke kojom se taj nacionalni propis poništava.