Predmet C-472/21
Monz Handelsgesellschaft lnternational mbH & Co. KG
protiv
Büchel GmbH & Co. Fahrzeugtechnik KG
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud)
Presuda Suda (peto vijeće) od 16. veljače 2023.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Dizajn – Direktiva 98/71/EZ – Članak 3. stavci 3. i 4. – Uvjeti za dobivanje zaštite sastavnog dijela koji čini složeni proizvod – Pojmovi ,vidljivost’ i ,uobičajena uporaba’ – Vidljivost sastavnog dijela složenog proizvoda tijekom uobičajene uporabe tog proizvoda od strane krajnjeg korisnika”
1. Usklađivanje zakonodavstava – Dizajni – Direktiva 98/71 – Uvjeti za zaštitu – Dizajn koji čini sastavni dio složenog proizvoda – Novi dio koji ima individualni karakter – Dio koji mora ostati vidljiv tijekom uobičajene uporabe proizvoda – Vidljivost dijela – Kriteriji za ocjenu
(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 98/71, čl. 3. st. 3.)
(t. 38.-46.)
2. Usklađivanje zakonodavstava – Dizajni – Direktiva 98/71 – Uvjeti za zaštitu – Dizajn koji čini sastavni dio složenog proizvoda – Novi dio koji ima individualni karakter – Dio koji mora ostati vidljiv tijekom uobičajene uporabe proizvoda – Uobičajena uporaba proizvoda – Pojam
(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 98/71, čl. 3. st. 3. i 4.)
(t. 49., 52.-55. i izreka)
Sažetak
Monz, društvo osnovano u skladu s njemačkim pravom, nositelj je dizajna koji prikazuje donju stranu sjedala bicikla ili motocikla, registriranog od 2011. pri Deutsches Patent- und Markenamtu (Njemački ured za patente i žigove, Njemačka, u daljnjem tekstu: DPMA).
Büchel GmbH & Co. Fahrzeugtechnik KG (u daljnjem tekstu: društvo Büchel), također društvo osnovano u skladu s njemačkim pravom, zatražio je 27. srpnja 2016. pred DPMA-om proglašenje ništavosti spornog dizajna ističući da on ne ispunjava uvjete potrebne za stjecanje pravne zaštite dizajna(1). Naime, taj dizajn, primijenjen na sjedalo bicikla, koje je sastavni dio složenog proizvoda poput bicikla ili motocikla, nije vidljiv u slučaju uobičajene uporabe tog proizvoda.
DPMA je odbio zahtjev za proglašenje ništavosti smatrajući da za dizajn o kojem je riječ ne postoji nijedan razlog za isključenje pravne zaštite na temelju dizajna. Ocijenio je da sastavni dio na koji je primijenjen dizajn ostaje vidljiv u slučaju uobičajene uporabe složenog proizvoda, što također obuhvaća i rastavljanje i ponovno sastavljanje sjedala koje ne služi održavanju, servisiranju ili popravku.
Slijedom žalbe protiv te odluke, Bundespatentgericht (Savezi patentni sud, Njemačka) proglasio je predmetni dizajn ništavim zbog razloga što ne ispunjava zahtjeve novosti i individualnog karaktera. Prema njegovu mišljenju, sastavni dio koji je vidljiv tek prilikom odvajanja složenog proizvoda ne ispunjava uvjet vidljivosti i stoga ne može uživati navedenu pravnu zaštitu. Taj sud, osim toga, smatra da se samo vožnja na biciklu, kao i sjedanje na bicikl ili silazak s njega može smatrati uobičajenom uporabom, a u okviru tih uporaba donja strana sjedala nije vidljiva.
U tom je kontekstu Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), pred kojim je društvo Monz podnijelo žalbu, u biti pitao Sud, s jedne strane, treba li zahtjev vidljivosti dizajna primijenjenih na proizvod ili ugrađenih u proizvod koji čini sastavni dio složenog proizvoda ocjenjivati uzimajući u obzir određene uvjete uporabe složenog proizvoda ili, suprotno tomu, samo objektivnu mogućnost prepoznavanja dizajna primijenjenog na sastavni dio koji je integriran u složeni proizvod. S druge strane, on se u biti pitao koji su kriteriji relevantni za utvrđivanje uobičajene uporabe složenog proizvoda od strane krajnjeg korisnika.
Sud u svojoj presudi u prethodnom postupku pojašnjava, s jedne strane, zahtjev vidljivosti kako bi dizajn primijenjen na proizvod ili sadržan u proizvodu koji čini sastavni dio složenog proizvoda mogao uživati pravnu zaštitu dizajna i, s druge strane, kriterije koji obilježavaju pojam „uobičajena uporaba” tog proizvoda u smislu članka 3. stavaka 3. i 4. Direktive 98/71.
Ocjena Suda
Na prvom mjestu, Sud se usredotočuje na pitanje vidljivosti sastavnog dijela nakon što je ugrađen u složeni proizvod. Najprije podsjeća da se člankom 3. stavkom 3. Direktive 98/71 utvrđuje posebno pravilo koje se odnosi na dizajne primijenjene na proizvod ili sadržane u proizvodu koji čini sastavni dio složenog proizvoda. U tom pogledu naglašava da je vanjski izgled proizvoda ili dijela proizvoda predmet pravne zaštite dizajna.
Što se tiče zahtjeva koje treba ispuniti kako bi izgled sastavnog dijela složenog proizvoda mogao biti zaštićen kao dizajn, Sud je uputio na svoju raniju sudsku praksu prema kojoj taj sastavni dio treba biti vidljiv i odrediv obilježjima koja čine njegov poseban vanjski izgled, što pretpostavlja to da se navedeni sastavni dio ne može u potpunosti temeljiti na cjelokupnom proizvodu. Sud naglašava da se ta sudska praksa, koja potpada pod kontekst zaštite dizajna predviđene Uredbom br. 6/2002(2), također primjenjuje na sustav zaštite dizajna iz Direktive 98/71.
Međutim, kako bi mogao uživati pravnu zaštitu dizajna, sastavni dio, nakon što je ugrađen u složeni proizvod, mora ostati vidljiv pri uobičajenoj uporabi tog proizvoda. Stoga, ocjena in abstracto vidljivosti sastavnog dijela ugrađenog u složeni proizvod, bez povezanosti s ikakvom konkretnom situacijom uporabe tog proizvoda, nije dovoljna da bi takav dio mogao uživati pravnu zaštitu. Međutim, članak 3. stavak 3. Direktive 98/71 ne zahtijeva da sastavni dio ugrađen u složeni proizvod ostane u cijelosti vidljiv u svakom trenutku uporabe navedenog proizvoda.
Zato se vidljivost sastavnog dijela ugrađenog u složeni proizvod ne može ocjenjivati samo s gledišta krajnjeg korisnika tog proizvoda, nego i s gledišta vanjskog promatrača.
Na drugom mjestu, Sud je ispitao pojam „uobičajena uporaba” takvog proizvoda od strane krajnjeg korisnika, u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 98/71. Glede, s jedne strane, pitanja odgovara li uobičajena uporaba složenog proizvoda uporabi sastavnog dijela za koju ju je njegov proizvođač namijenio ili uobičajenoj uporabi tog proizvoda od strane krajnjeg korisnika, Sud je utvrdio da se ta odredba odnosi na uobičajenu uporabu složenog proizvoda od strane krajnjeg korisnika.
Sud u tom pogledu pojašnjava da normalna ili uobičajena uporaba složenog proizvoda od strane krajnjeg korisnika u pravilu odgovara uporabi složenog proizvoda za koju ju je njegov proizvođač namijenio. Međutim, zakonodavac Unije namjeravao je obuhvatiti uobičajenu uporabu složenog proizvoda od strane krajnjeg korisnika kako bi isključio uporabu tog proizvoda u drugim fazama trgovinske razmjene i na taj način izbjegao zaobilaženje uvjeta vidljivosti. Stoga se ocjena uobičajene uporabe složenog proizvoda ne može temeljiti isključivo na namjeri proizvođača sastavnog dijela ili složenog proizvoda.
S druge strane, što se tiče pitanja koja je uporaba složenog proizvoda od strane krajnjeg korisnika „uobičajena uporaba” u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 98/71, Sud smatra kako činjenica da ta odredba ne precizira koja je vrsta uporabe takvog proizvoda obuhvaćena tim pojmom i općenito upućuje na uporabu takvog proizvoda od strane krajnjeg korisnika, govori u prilog širokom tumačenju tog pojma. U tom pogledu, uzimajući u obzir činjenicu da u praksi uporaba proizvoda u okviru njegove glavne funkcije često zahtijeva različite radnje koje se mogu obaviti prije ili nakon što proizvod ispuni svoju glavnu funkciju, Sud je zaključio da uobičajena uporaba složenog proizvoda obuhvaća sve te radnje, osim onih koje su izričito isključene, odnosno radnje koje se odnose na održavanje, servisiranje i popravak.
Slijedom toga, pojam „uobičajena uporaba” treba obuhvatiti radnje koje se odnose na uobičajenu uporabu proizvoda kao i druge radnje koje se razumno mogu obaviti prilikom takve uporabe i koje su uobičajene s gledišta krajnjeg korisnika, uključujući i one koje se mogu obaviti prije ili nakon što proizvod ispuni svoju glavnu funkciju, poput skladištenja i prijevoza proizvoda.
S obzirom na ta razmatranja, Sud je odlučio da zahtjev vidljivosti dizajna primijenjenih na proizvod ili sadržanih u proizvodu koji čini sastavni dio složenog proizvoda treba ocjenjivati s obzirom na situaciju uobičajene uporabe složenog proizvoda, tako da sastavni dio o kojem je riječ, nakon što je ugrađen u navedeni proizvod, ostaje vidljiv prilikom takve uporabe. U tu svrhu, vidljivost sastavnog dijela složenog proizvoda prilikom njegove uobičajene uporabe od strane krajnjeg korisnika mora se ocijeniti s gledišta tog korisnika kao i vanjskog promatrača. Ta uobičajena uporaba mora obuhvatiti radnje obavljene prilikom glavne uporabe složenog proizvoda, kao i radnje koje krajnji korisnik mora uobičajeno obaviti u okviru takve uporabe, osim održavanja, servisiranja ili popravka.