PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
11. srpnja 2019.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Zadržavanje tužiteljeva imena na popisu – Obveza Vijeća da provjeri da su prilikom donošenja odluke tijela treće države poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu”
U spojenim predmetima T‑244/16 i T‑285/17,
Viktor Fedorovič Janukovič, sa stalnom adresom u Kijevu (Ukrajina), kojeg zastupaju T. Beazley, QC, E. Dean i M. J. Marjason‑Stamp, barristers,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju P. Mahnič i J.-P. Hix, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje, s jedne strane, Odluke Vijeća (ZVSP) 2016/318 od 4. ožujka 2016. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2016/311 od 4. ožujka 2016. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2016., L 60, str. 1.) i, s druge strane, Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/381 od 3. ožujka 2017. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2017., L 58, str. 34.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/374 od 3. ožujka 2017. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2017., L 58, str. 1.), u dijelu u kojem je tužiteljevo ime zadržano na popisu osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, D. Spielmann i Z. Csehi, suci,
tajnik: P. Cullen, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. listopada 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Kontekst ovih predmeta su mjere ograničavanja donesene protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini nakon suzbijanja prosvjeda na Trgu nezavisnosti u Kijevu (Ukrajina) u veljači 2014.
2 Tužitelj Viktor Fedorovič Janukovič bivši je predsjednik Ukrajine.
3 Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014. Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.). Ono je istog dana donijelo Uredbu (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1.).
4 U uvodnim izjavama 1. i 2. Odluke 2014/119 pojašnjava se:
„(1) Vijeće je 20. veljače 2014. najoštrije osudilo svaku upotrebu nasilja u Ukrajini. Pozvalo je na trenutačni prekid nasilja u Ukrajini, potpuno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pozvalo je ukrajinsku vladu na primjenu krajnje suzdržanosti, a vođe oporbe da se ograde od onih koji pribjegavaju radikalnim djelovanjima, uključujući nasilje.
(2) 3. ožujka 2014. se složilo usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanja ljudskih prava u Ukrajini.”
5 U članku 1. stavcima 1. i 2. Odluke 2014/119 navodi se:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
2. Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva ni gospodarski izvori.”
6 Načini provedbe tog zamrzavanja financijskih sredstava utvrđeni su u članku 1. stavcima 3. do 6. Odluke 2014/119.
7 U skladu s Odlukom 2014/119, Uredbom br. 208/2014 zahtijeva se donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava i utvrđuju načini njegove provedbe u uvjetima koji su u biti istovjetni onima iz navedene odluke.
8 Imena osoba na koje se odnose ti akti nalaze se na istovjetnom popisu iz Priloga Odluci 2014/119 i Priloga I. Uredbi br. 208/2014 (u daljnjem tekstu: popis), koji sadržava, među ostalim, obrazloženje za njihovo uvrštenje na popis.
9 Tužiteljevo ime nalazilo se na popisu zajedno s identifikacijskim podacima ‚bivši predsjednik Ukrajine’ i sljedećim obrazloženjem:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku u Ukrajini s ciljem istrage zločina u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.”
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. svibnja 2014., upisanom pod brojem T‑346/14, tužitelj je pokrenuo postupak povodom, među ostalim, zahtjeva za poništenje Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 u dijelu u kojem se na njega odnose.
11 Vijeće je 29. siječnja 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/143 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 24, str. 16.) i Uredbu (EU) 2015/138 o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.).
12 Odlukom 2015/143 pojašnjeni su, s učinkom od 31. siječnja 2015., kriteriji za uvrštenje na popis osoba na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava. Konkretno, članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119 zamijenjen je sljedećim tekstom:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
Za potrebe ove Odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti:
(a) zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudioništva u tome; ili
(b) zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudioništva u tome.”
13 Uredbom 2015/138 izmijenjena je Uredba br. 208/2014 u skladu s Odlukom 2015/143.
14 Vijeće je 5. ožujka 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/364 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 62, str. 25.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/357 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2015.). Odlukom 2015/364 zamijenjen je, s jedne strane, članak 5. Odluke 2014/119 na način da se primjena mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja produljila do 6. ožujka 2016. te je, s druge strane, izmijenjen Prilog potonjoj odluci. Stoga je Provedbenom uredbom 2015/357 izmijenjen Prilog I. Uredbi br. 208/2014.
15 Aktima iz ožujka 2015. tužiteljevo ime zadržano je na popisu s identifikacijskim podacima „bivši predsjednik Ukrajine” te novim sljedećim obrazloženjem:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.”
16 Tužitelj je 8. travnja 2015. prilagodio svoj tužbeni zahtjev u okviru predmeta T‑346/14 na način da se njime također zahtijeva poništenje Odluke 2015/143, Uredbe 2015/138 i akata iz ožujka 2015. u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.
17 Vijeće je dopisom od 6. studenoga 2015. tužitelju dostavilo dopis glavnog državnog odvjetnika Ukrajine (u daljnjem tekstu: GDO) od 3. rujna 2015., upućen Visokoj predstavnici Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Tužitelj je dopisom od 26. studenoga 2015. podnio svoja očitovanja.
18 Vijeće je dopisom od 15. prosinca 2015. tužitelju dostavilo GDO‑ov dopis od 30. studenoga 2015. U tom ga je dopisu Vijeće obavijestilo da u odnosu na njega namjerava održati na snazi mjere ograničavanja navodeći mu pritom rok propisan za podnošenje očitovanja u svrhu godišnjeg preispitivanja. Tužitelj je podnio svoja očitovanja dopisom od 4. siječnja 2016.
19 Vijeće je 4. ožujka 2016. donijelo Odluku (ZVSP) 2016/318 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbenu uredbu (EU) 2016/311 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2016., L 60, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2016.).
20 Aktima iz ožujka 2016. primjena mjera ograničavanja produljena je do 6. ožujka 2017. a da se obrazloženje za uvrštenje tužitelja nije izmijenilo u odnosu na ono iz akata iz ožujka 2015.
21 Vijeće je dopisom od 7. ožujka 2016. obavijestilo tužitelja o održavanju na snazi mjera ograničavanja u odnosu na njega, zatim je odgovorilo na očitovanja koja je tužitelj podnio u ranijoj korespondenciji te mu je dostavilo akte iz ožujka 2016. Osim toga, ono je tužitelju navelo rok za podnošenje očitovanja prije donošenja odluke u vezi s mogućim zadržavanjem tužiteljeva imena na popisu.
22 Presudom od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće (T‑346/14, EU:T:2016:497), Opći sud je poništio Odluku 2014/119 i Uredbu br. 208/2014 u dijelu u kojem su se one odnosile na tužitelja te je odbio zahtjev za poništenje sadržan u prilagodbi tužbe u pogledu, s jedne strane, Odluke 2015/143 i Uredbe br. 2015/138 i, s druge strane, akata iz ožujka 2015.
23 Tužitelj je 23. studenoga 2016. podnio žalbu Sudu Europske unije, upisanu pod brojem C‑598/16, protiv presude od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće (T‑346/14, EU:T:2016:497).
24 Vijeće je dopisom od 12. prosinca 2016. obavijestilo tužiteljeve zastupnike da namjerava obnoviti mjere ograničavanja u odnosu na potonjeg te je priložilo dva dopisa GDO‑a, jedan od 10. kolovoza 2016. i drugi od 16. studenoga 2016., podsjetivši na rok za podnošenje očitovanja u svrhu godišnjeg preispitivanja mjera ograničavanja. Tužitelj je podnio ta očitovanja Vijeću dopisom od 11. siječnja 2017.
25 Vijeće je 3. ožujka 2017. donijelo Odluku (ZVSP) 2017/381 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2017., L 58, str. 34.) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/374 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2017., L 58, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2017.).
26 Aktima iz ožujka 2017. primjena mjera ograničavanja bila je produljena do 6. ožujka 2018. a da se obrazloženje za uvrštenje tužitelja nije izmijenilo u odnosu na ono iz akata iz ožujka 2015. i ožujka 2016.
27 Vijeće je dopisom od 6. ožujka 2017. obavijestilo tužitelja o održavanju na snazi mjera ograničavanja u odnosu na njega. Ono je odgovorilo na tužiteljeva očitovanja iznesena u ranijoj korespondenciji te mu je dostavilo akte iz ožujka 2017. Osim toga, tužitelju je navelo rok za podnošenje očitovanja prije donošenja odluke u vezi s mogućim zadržavanjem tužiteljeva imena na popisu.
Postupak i zahtjevi stranaka
28 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. svibnja 2016. tužitelj je podnio tužbu za poništenje, upisanu pod brojem T‑244/16, protiv akata iz ožujka 2016.
29 Vijeće je 12. rujna 2016. podnijelo odgovor na tužbu u predmetu T‑244/16. Ono je 19. rujna 2016. u okviru tog predmeta podnijelo u skladu s člankom 66. Poslovnika Općeg suda obrazloženi zahtjev kojim je zatražilo da se sadržaj određenih dokumenta priloženih tužbi kao i određeni dijelovi odgovora na tužbu ne navedu u dokumentima koji se odnose na taj predmet, a koji su dostupni javnosti.
30 Budući da se sastav vijećâ Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj je raspoređen u šesto vijeće, kojemu je stoga dodijeljen predmet T‑244/16.
31 U predmetu T‑244/16 replika i odgovor na repliku podneseni su tajništvu Općeg suda 28. listopada 2016. i 13. siječnja 2017.
32 Pisani dio postupka u predmetu T‑244/16 zaključen je 13. siječnja 2017.
33 Vijeće je 20. siječnja 2017. podnijelo zahtjev sličan onomu iz točke 29. ove presude kojim je zatražilo da se sadržaj određenih dokumenata priloženih odgovoru na repliku u predmetu T‑244/16 ne navede u dokumentima koji se odnose na taj predmet, a koji su dostupni javnosti.
34 Tužitelj je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. veljače 2017. zatražio održavanje rasprave u predmetu T‑244/16.
35 Tužitelj je dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 1. ožujka 2017. na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika u spis predmeta T‑244/16 priložio nove dokaze. Vijeće je dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. travnja 2017. podnijelo svoja očitovanja na te nove dokaze.
36 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. svibnja 2017. tužitelj je pokrenuo postupak za poništenje, upisan pod brojem T‑285/17, protiv akata iz ožujka 2017.
37 Sud je presudom od 19. listopada 2017., Janukovič/Vijeće (C‑598/16 P, neobjavljena, EU:C:2017:786), odbio tužiteljevu žalbu kojom se tražilo djelomično poništenje presude od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće (T‑346/14, EU:T:2016:497).
38 Opći sud je 27. listopada 2017. pozvao stranke da se izjasne, s jedne strane, o mogućem utjecaju presude od 19. listopada 2017., Janukovič/Vijeće (C‑598/16 P, neobjavljena, EU:C:2017:786), na predmete T‑244/16 i T‑285/17 i, s druge strane, o njihovu mogućem spajanju u svrhu usmenog dijela postupka i presude.
39 Stranke su na te mjere upravljanja postupkom podnijele odgovore, odnosno, tužitelj je odgovor podnio 9. studenoga 2017., a Vijeće 10. studenoga 2017. Kad je riječ o mogućem spajanju predmeta T‑244/16 i T‑285/17, tužitelj smatra da ono može biti opravdano, prema potrebi, isključivo u svrhu usmenog dijela postupka. Vijeće se oslanja na razboritost Općeg suda.
40 Vijeće je 9. studenoga 2017. podnijelo odgovor na tužbu u predmetu T‑285/17.
41 Vijeće je u okviru tog predmeta 20. studenoga 2017. podnijelo zahtjev sličan onomu iz točke 29. ove presude kojim je zatražilo da se sadržaj određenih dokumenata priloženih tužbi i određene dijelove odgovora na tužbu ne navedu u dokumentima povezanima s tim predmetom, a koji su dostupni javnosti.
42 Opći sud je 24. studenoga 2017. odlučio da druga razmjena podnesaka u predmetu T‑285/17 nije potrebna. Tužitelj je dopisom od 6. prosinca 2017. podnio obrazloženi zahtjev na temelju članka 83. stavka 2. Poslovnika da Opći sud dopusti strankama da dopune spis replikom ili odgovorom na repliku. Opći sud je odlukom od 19. prosinca 2017. odlučio odobriti taj zahtjev te je odredio datum do kojeg je replika trebala biti podnesena.
43 Replika i odgovor na repliku su stoga u predmetu T‑285/17 podneseni tajništvu Općeg suda 22. siječnja 2018. i 8. ožujka 2018.
44 Pisani dio postupka u predmetu T‑285/17 zaključen je 8. ožujka 2018.
45 Vijeće je 16. ožujka 2018. podnijelo zahtjev sličan onomu iz točke 29. ove presude kojim je zatražilo da se sadržaj određenih dokumenata priloženih odgovoru na repliku u predmetu T‑285/17 ne navede u dokumentima koji se odnose na taj predmet, a koji su dostupni javnosti.
46 Odlukom predsjednika šestog vijeća Općeg suda od 10. srpnja 2018. predmet T‑244/16, Janukovič/Vijeće, i predmet T‑285/17, Janukovič/Vijeće, spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak na temelju članka 68. Poslovnika nakon što su stranke u tom pogledu saslušane.
47 Tužitelj je dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. rujna 2018. podnio svoja očitovanja na izvještaj s rasprave.
48 Saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je Opći sud postavio na raspravi od 3. listopada 2018., koja je, na zahtjev Vijeća i nakon saslušanja tužitelja, djelomično bila zatvorena za javnost.
49 Vijeće se tijekom rasprave očitovalo na izvještaj s rasprave, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.
50 Presudom od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), Sud je ukinuo presudu od 7. srpnja 2017., Azarov/Vijeće (T‑215/15, EU:T:2017:479), i akte iz ožujka 2015. u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja u predmetu u kojem je donesena ta presuda.
51 Zbog mogućeg utjecaja odluke Suda iz presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), na ove predmete, Opći sud (šesto vijeće) je rješenjem od 7. siječnja 2019. odlučio ponovno otvoriti usmeni dio postupka u skladu s člankom 113. stavkom 2. točkom (b) Poslovnika kako bi se strankama omogućilo očitovati se u tom pogledu.
52 Opći sud je tako 10. siječnja 2019. pozvao stranke da mu u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. Poslovnika dostave svoja očitovanja o zaključcima koje u ovim predmetima treba izvesti iz presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031). Stranke su udovoljile tom zahtjevu u određenom roku.
53 Tužitelj od Općeg suda u predmetima T‑244/16 i T‑285/17 zahtijeva da:
– poništi akte iz ožujka 2016. i ožujka 2017. (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti) u dijelu u kojem se na njega odnose;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
54 Nakon pojašnjenja danih na raspravi u odgovoru na pitanja Općeg suda, Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbe;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost upućivanja na druge dokumente
55 Valja istaknuti da tužitelj u svojim podnescima koji se odnose na zahtjev za poništenje akata iz ožujka 2016. upućuje na dokumente podnesene Općem sudu u okviru predmeta u kojem je donesena presuda od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće (T‑346/14, EU:T:2016:497), te u svojim podnescima koji se odnose na zahtjev za poništenje akata iz ožujka 2017. na spomenute dokumente kao i na one podnesene u okviru zahtjeva za poništenje akata iz ožujka 2016., koje dostavlja u prilogu.
56 Međutim, kao što to pravilno ističe Vijeće, valja podsjetiti da je, u svrhu jamčenja pravne sigurnosti i dobrog sudovanja, da bi tužba bila dopuštena potrebno da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji proizlaze iz teksta same tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako se pojedine točke u tekstu tužbe mogu potkrijepiti i dopuniti upućivanjima na dijelove dokumenata koji su joj priloženi, općenito upućivanje na druge dokumente ne može umanjiti izostanak bitnih elemenata koji se na temelju članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 76. stavka 1. točke (d) Poslovnika moraju nalaziti u tužbi (vidjeti u tom smislu presude od 15. lipnja 2017., Al‑Faqih i dr./Komisija, C‑19/16 P, EU:C:2017:466, t. 54. i navedenu sudsku praksu i od 18. siječnja 2012., Djebel – SGPS/Komisija, T‑422/07, neobjavljena, EU:T:2012:11, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
57 Stoga, općenito upućivanje tužitelja na dokumente koje je podnio u okviru prethodnih predmeta ili predmeta T‑244/16, kad je riječ o predmetu T‑285/17, treba smatrati nedopuštenim.
Meritum
58 U prilog svojim zahtjevima za poništenje pobijanih akata tužitelj ističe sedam tužbenih razloga od kojih se prvi temelji na nepostojanju pravne osnove, drugi na zlouporabi ovlasti, treći na nedostatku u obrazloženju, četvrti na nepoštovanju kriterija uvrštenja na popis, peti na očitoj pogrešci u ocjeni, šesti na povredi prava obrane i prava na djelotvoran pravni lijek i sedmi na povredi prava vlasništva.
59 Valja prije svega ispitati četvrti tužbeni razlog koji se temelji na nepoštovanju kriterija za uvrštenje tužiteljeva imena na popis.
60 U okviru tog tužbenog razloga tužitelj u biti tvrdi da razlozi za uvrštenje njegova imena na popis ne ispunjavaju kriterije za primjenu mjera ograničavanja utvrđene u pobijanim aktima.
61 Konkretno, tužitelj ističe da izražavanje sumnje ili pokretanje samo preliminarne istrage u odnosu na njega nije dovoljno da bi ga se smatralo odgovornim za navodno postupanje. Budući da poštovanje postupovnog prava u preliminarnim istragama nadzire GDO, koji prema tužiteljevu mišljenju ne pruža zahtijevana jamstva neovisnosti i nepristranosti, Vijeće je također trebalo provesti dodatne provjere u tom pogledu. Nadalje, tužitelj naglašava izostanak napretka u preliminarnim istragama kojima je podvrgnut od donošenja predmetnih mjera ograničavanja te odbacuje tvrdnju Vijeća prema kojoj je taj izostanak napretka posljedica njegova vlastitog ponašanja. Naime, unatoč postojanju odobrenja za pokretanje istrage in absentia u odnosu na njega, u jednom od kaznenih postupaka koji se vodi protiv njega nije utvrđen nikakav napredak niti je protiv njega prikupljen ikakav dokaz.
62 Osim toga, GDO‑ovim dopisima na koje se Vijeće oslanja također se ne dokazuje ni da je tužitelj obuhvaćen jednom od kategorija osoba utvrđenih u presudi od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93). Čak i pod pretpostavkom da je u ovom slučaju postojala dostatna sudska intervencija, osobito što se tiče privremenog oduzimanja tužiteljeve imovine i određivanja istražnog zatvora protiv njega, takva intervencija ne može se smatrati pouzdanom i odgovarajućom u smislu te sudske prakse jer ukrajinski pravosudni sustav ne pruža zahtijevana jamstva neovisnosti i nepristranosti, čak ni s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP).
63 Prema mišljenju tužitelja, činjenica da Vijeće nije u mogućnosti procijeniti njegovu krivnju ili osnovanost istraga koje se na njega odnose ne oslobađa ga obveze poštovanja prava i načela zajamčenih Poveljom Europske unije o temeljnim pravima u okviru izvršavanja njegovih nadležnosti i, stoga, provjere jesu li i u kojoj mjeri njegova temeljna prava bila ili jesu zaštićena u Ukrajini.
64 Poštovanje od strane Vijeća obveze poduzimanja cjelovitog i strogog nadzora i osiguranja da svaka odluka kojom se nameće mjera ograničavanja bude donesena na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi je u ovom slučaju još važnije uzimajući u obzir činjenicu da Ukrajina nije država članica Europske unije, uzimajući u obzir politički motivirane optužbe protiv tužitelja, izostanak značajnijeg napretka u kaznenim postupcima na kojima se temelji uvrštenje njegova imena na popis, nepostojanje uravnoteženog i pravičnog postupka odlučivanja prije formuliranja optužbi u Ukrajini kao i rok koji je Vijeće imalo za provjeru dokaza i informacija koji su opravdavali ponovno uvrštenje tužiteljeva imena na popis.
65 Kao odgovor na pisano pitanje Općeg suda (vidjeti točku 52. ove presude), tužitelj pojašnjava da su obrazloženje i presuda Suda iz presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), od presudne važnosti u ovom slučaju jer su okolnosti koje su stvorile obvezu provjere za Vijeće u predmetu u kojem je donesena navedena presuda u biti istovjetne onima koje su obilježile donošenje pobijanih akata. Stoga, kao prvo, tužitelj prigovara Vijeću da nije provjerilo, smatrajući da nije bilo dužno to učiniti, jesu li prilikom donošenja odluke, na koje se ono namjeravalo osloniti radi zadržavanja njegova imena na popisu, ukrajinske vlasti poštovale njegova prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Kao drugo, prigovara Vijeću da u obrazloženju kojim opravdava zadržavanje njegova imena na popisu nije navelo razloge zbog kojih je smatralo da su prilikom donošenja navedene odluke ukrajinske vlasti ta prava poštovala. Nadalje, u dopisima Vijeća od 7. ožujka 2016. i 6. ožujka 2017. kojima je tužitelj obaviješten o obnavljanju mjera ograničavanja koje se na njega odnose takvi su razlozi bili izostavljeni.
66 Vijeće odgovara da je odluka o uvrštenju, a potom zadržavanju tužiteljeva imena na popisu na temelju informacija sadržanih u GDO‑ovim dopisima ispunjavala kriterije za uvrštenje i da se temeljila na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi koja omogućuje utvrđenje da se protiv tužitelja vode kazneni postupci zbog zloupotrebe državnih sredstava.
67 Što se tiče tvrdnje prema kojoj GDO nije imao zahtijevano svojstvo sudske neovisnosti i nepristranosti, Vijeće odgovara da preliminarna istraga koju GDO provodi pod nadzorom pravosudnog tijela čini fazu kaznenog postupka. Nadalje, svrha mjera ograničavanja ne bi bila postignuta ako ih ne bi bilo moguće donijeti protiv osoba koje podliježu preliminarnoj istrazi zbog sudjelovanja u kaznenim djelima, poput istraga kojima je podvrgnut tužitelj.
68 Kao odgovor na tvrdnju prema kojoj se Vijeće ne može valjano osloniti na kazneni postupak a da prethodno ne provjeri u kojoj su mjeri tužiteljeva temeljna prava bila zaštićena u Ukrajini, Vijeće ističe, kao prvo, da potonji nije dokazao da su njegova prava stvarno bila povrijeđena. Kao drugo, iz sudske prakse ne proizlazi da je Vijeće dužno provjeriti da je treća država čije je tijelo izdalo potvrde na koje se ono oslanja za donošenje mjera ograničavanja, poput onih o kojima je riječ, poštovala pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Kao treće, tužitelj i dalje ima pravo braniti se u okviru kaznenih postupaka koji se na njega odnose i u postupku pred ESLJP‑om, što ne sprečava Vijeće da se, u očekivanju ishoda takvih postupaka, osloni na postojanje postupaka u tijeku kada odlučuje o određivanju mjera ograničavanja.
69 Konačno, što se tiče tužiteljeva argumenta koji se temelji na izostanku značajnijeg napretka u kaznenim postupcima koji se na njega odnose, Vijeće tvrdi da je važno da postupci budu u tijeku u trenutku donošenja pobijanih akata i da se takav izostanak napretka, uostalom, može pripisati tužitelju koji je izbjegavao pravdu.
70 Općenito, Vijeće podsjeća da ono u skladu sa sudskom praksom nije obvezno sustavno provoditi vlastite istrage ili izvršavati provjere kako bi dobilo dodatna pojašnjenja kad se oslanja na informacije koje su dostavile vlasti treće države radi poduzimanja mjera ograničavanja u odnosu državljanâ te države protiv kojih se u toj državi vode kazneni postupci. Takve provjere potrebne su samo kad se primljene informacije pokažu nedostatnima ili nedosljednima. U ovom slučaju Vijeće smatra da je doista provjerilo osnovanost odluke o zamrzavanju financijskih sredstava koja se odnosi na tužitelja s obzirom na ukrajinske kaznene postupke zbog zloupotrebe državnih sredstava.
71 Vijeće kao odgovor na pisano pitanje Općeg suda (vidjeti točku 52. ove presude) ističe da je ono, iako to u obrazloženju nije pojasnilo, znalo da je u Ukrajini tijekom provođenja kaznenih istraga u odnosu na tužitelja bio proveden sudski nadzor. Naime, iz GDO‑ovih dopisa navedenih u točkama 17., 18. i 24. ove presude proizlazi da je u Ukrajini nekoliko sudskih odluka doneseno u odnosu na tužitelja, poput one o oduzimanju njegove imovine koju je naredio Okružni sud u Petšersku (Kijev) kao i naloga Žalbenog suda u Kijevu da ga se kao preventivnu mjeru stavi u pritvor. Činjenica da su prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu bili poštovani, kao i da ih je tužitelj stvarno i ostvario, dokazana je, osim toga, odlukom navedenog suda u Petšersku od 27. srpnja 2015., prema kojoj je sudac istrage u okviru kaznenih postupaka koji se odnose na tužitelja na javnoj raspravi uz sudjelovanje njegovih odvjetnika odlučio prihvatiti zahtjev državnog odvjetništva da ovlasti državnog odvjetnika na provođenje posebne preliminarne istrage in absentia. Isto vrijedi i u pogledu odluke tog suda od 22. travnja 2016. o djelomičnom prihvaćanju prigovora koji je podnijela tužiteljeva obrana u vezi s navodnim GDO‑ovim propustom da u obzir uzme zahtjev za poduzimanje postupovne mjere u okviru navedenog postupka.
72 Prema mišljenju Vijeća ti primjeri dokazuju da je ono kada se oslonilo na odluke ukrajinskih vlasti koje su navedene u GDO‑ovim dopisima moglo provjeriti da su one bile donesene uz poštovanje tužiteljevih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
73 Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da prilikom nadzora mjera ograničavanja sudovi Unije moraju osigurati u pravilu potpuni nadzor zakonitosti svih akata Unije s obzirom na temeljna prava koja su sastavni dio pravnog poretka Unije, među kojima se, osobito, nalaze prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 20. i 21. i navedenu sudsku praksu).
74 Učinkovitost sudskog nadzora koja se jamči u članku 47. Povelje o temeljnim pravima zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena neke osobe na popisu osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju kojim se podupire tu odluku, što znači da sudski nadzor nije ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelje ti akti, dovoljno dokazani (vidjeti presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
75 Usvajanje i održavanje na snazi mjera ograničavanja, poput onih predviđenih Odlukom 2014/119 i Uredbom br. 208/2014, kako su izmijenjene, poduzetih protiv osoba koje su identificirane kao odgovorne za zloupotrebu sredstava treće države temelje se na odluci za to nadležnog tijela treće države o pokretanju i vođenju kaznenog istražnog postupka koji se odnosi na tu osobu u vezi s kaznenim djelom zloupotrebe državnih sredstava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 25.).
76 Također, iako s obzirom na kriterij za uvrštenje poput onog iz točke 12. ove presude Vijeće može temeljiti mjere ograničavanja na odluci treće države, obveza te institucije da poštuje prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu podrazumijeva obvezu da se uvjeri da su tijela treće države koja su donijela navedenu odluku poštovala ta prava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 26., 27. i 35.).
77 U tom pogledu Sud je precizirao da zahtjev da Vijeće provjeri jesu li treće države prilikom donošenja odluka na koje se ono namjerava osloniti poštovale navedena prava ima za cilj osigurati da je donošenje ili održavanje na snazi mjera zamrzavanja financijskih sredstava moguće samo na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi i da se na taj način zaštite dotične osobe ili subjekti. Stoga Vijeće može zaključiti da se donošenje ili održavanje na snazi takvih mjera temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi tek nakon što je sâmo provjerilo da su prilikom donošenja odluke dotične treće države, na koju se odluku namjerava osloniti, poštovale prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 28. i 34. i navedenu sudsku praksu).
78 Osim toga, iako je točno da činjenica da je treća država jedna od država koje su pristupile Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanoj u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), podrazumijeva nadzor Europskog suda za ljudska prava nad temeljnim pravima zajamčenim EKLJP‑om, koja u skladu s člankom 6. stavkom 3. UEU‑a kao opća načela čine dio prava Unije, ta činjenica ne može učiniti suvišnim zahtjev provjere iz točke 77. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 36.).
79 Sud također smatra da je Vijeće dužno u obrazloženju koje se odnosi na donošenje ili održavanje na snazi mjera ograničavanja u pogledu osobe ili subjekta, makar i sažeto, navesti razloge zbog kojih smatra da su prilikom donošenja odluke treće države na temelju koje donosi svoju odluku poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Stoga je Vijeće, kako bi ispunilo svoju obvezu obrazlaganja, u odluci kojom određuje mjere ograničavanja dužno pokazati da je provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države na kojoj se temelje te mjere poštovana ta prava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 29. i 30. i navedenu sudsku praksu).
80 U konačnici, kad se donošenje ili održavanje na snazi mjera ograničavanja, poput onih u ovom slučaju, temelji na odluci treće države da pokrene i vodi kazneni postupak zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine od strane dotičnog pojedinca, Vijeće mora, s jedne strane, osigurati da su u trenutku donošenja navedene odluke vlasti te treće države poštovale prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu osobe protiv koje se vodi predmetni kazneni postupak i, s druge strane, u odluci kojom određuje mjere ograničavanja navesti razloge zbog kojih smatra da je treća država prilikom donošenja te odluke poštovala ta prava.
81 Upravo u svjetlu tih načela sudske prakse treba ispitati je li Vijeće poštovalo te obveze.
82 Kao prvo, valja podsjetiti da su u odnosu na tužitelja nove mjere ograničavanja bile donesene pobijanim aktima na temelju kriterija za uvrštenje iz članka 1. stavka 1. Odluke 2014/119, kako je pojašnjen u Odluci 2015/143, i članka 3. Uredbe br. 208/2014, kako je pojašnjen u Uredbi 2015/138 (vidjeti točke 12. i 13. ove presude). Tim je kriterijem predviđeno zamrzavanje financijskih sredstava osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu državnih sredstava, uključujući osobe protiv kojih ukrajinske vlasti vode istragu.
83 Nesporno je da je Vijeće odluku o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu utemeljilo na činjenici da se protiv njega vodi „kazneni postupak koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine”, koja je utvrđena u GDO‑ovim dopisima od 3. rujna i 30. studenoga 2015. u odnosu na akte iz ožujka 2016. i u dopisima od 10. kolovoza i 16. studenoga 2016. u odnosu na akte iz ožujka 2017.
84 Održavanje na snazi mjera ograničavanja poduzetih protiv tužitelja temeljilo se, dakle, kao što je to bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), na GDO‑ovoj odluci o pokretanju i vođenju kaznenih istraga zbog kaznenog djela zloupotrebe ukrajinskih državnih sredstava.
85 Međutim, kao prvo, valja ustvrditi da obrazloženje pobijanih akata koje se odnosi na tužitelja (vidjeti točke 15., 20. i 26. ove presude) ne sadržava nijedno upućivanje na činjenicu da je Vijeće provjerilo da su ukrajinska pravosudna tijela poštovala tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i da je stoga takav nedostatak obrazloženja prvi pokazatelj da Vijeće nije provelo takvu provjeru.
86 Kao drugo, valja napomenuti da nijedna informacija sadržana u tim gotovo istovjetnim dopisima od 7. ožujka 2016. (vidjeti točku 21. ove presude), kada je riječ o predmetu T‑244/16, i od 6. ožujka 2017. (vidjeti točku 27. ove presude), kada je riječ o predmetu T‑285/17, ne omogućava zaključak da je Vijeće raspolagalo informacijama koje se odnose na poštovanje predmetnih prava od strane ukrajinskih vlasti u vezi s kaznenim postupcima protiv tužitelja i, još manje, da je Vijeće takve informacije ocijenilo radi provjere jesu li ta prava ukrajinska pravosudna tijela poštovala u dovoljnoj mjeri prilikom donošenja odluke o pokretanju i vođenju postupka kaznene istrage o kaznenom djelu zloupotrebe državnih sredstava ili imovine od strane tužitelja. Naime, u tim dopisima, kao što je to bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 24.), Vijeće se ograničilo na navođenje da je u GDO‑ovim dopisima koji su ranije dostavljeni tužitelju (vidjeti točke 18. i 24. ove presude) utvrđeno da se protiv potonjeg i dalje vodi kazneni postupak zbog zloupotrebe državnih sredstava ili imovine. Osim toga, činjenica da je Ukrajina jedna od država koje su pristupile EKLJP‑u, koju Vijeće izričito spominje u svojim dopisima kao i u svojim podnescima, ne može učiniti suvišnim provjeru poštovanja tužiteljeva prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti točku 78. ove presude).
87 Kao treće, treba primijetiti da je, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, ono bilo dužno provesti tu provjeru neovisno o bilo kojem dokazu koji je tužitelj podnio kako bi dokazao da su, u predmetnom slučaju, na njegovu osobnu situaciju utjecali problemi na koje je ukazao u vezi s funkcioniranjem pravosudnog sustava u Ukrajini. U svakom slučaju, iako je tužitelj u više navrata pružanjem posebnih dokaza istaknuo da ukrajinska pravosudna tijela nisu poštovala njegova prava obrane i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu te da u prevladavajućem stanju u Ukrajini općenito ne postoje dovoljna jamstva u tom pogledu, Vijeće nije dokazalo da je provjerilo poštovanje takvih prava. Naprotiv, ono je u više navrata u svojim podnescima navelo da ne podliježe nikakvoj obvezi u tom smislu i da takva obveza nije proizlazila ni iz načela sudske prakse koja su utvrđena presudom od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), na koju se pozvao tužitelj.
88 Kao četvrto, u odgovoru na pitanje koje se odnosi na utjecaj presude od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), na ove predmete Vijeće je istaknulo samo argumente sažete u točki 71. ove presude.
89 U tom pogledu, kao prvo, valja ustvrditi da Vijeće priznaje da se u obrazloženju pobijanih akata ne obrađuje pitanje poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu u pogledu odluke o pokretanju i vođenju kaznenih postupaka na temelju koje je tužiteljevo ime uvršteno i zadržano na popisu.
90 Kao drugo, valja napomenuti da Vijeće tvrdi da iz spisa ovih predmeta jasno proizlazi da je tijekom provođenja kaznenih istraga u Ukrajini proveden sudski nadzor. Konkretno, prema mišljenju Vijeća, postojanje nekoliko sudskih odluka donesenih u kontekstu kaznenih postupaka protiv tužitelja pokazuje da je Vijeće oslanjajući se na odluku ukrajinskih vlasti navedenu u GDO‑ovim dopisima, s jedne strane, moglo provjeriti da je ona bila donesena uz poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu te se, s druge strane, uvjerilo da su se određenim brojem sudskih odluka donesenih u okviru navedenih kaznenih postupaka poštovala ta prava.
91 Međutim, sve sudske odluke koje je Vijeće navelo ulaze u okvir kaznenih postupaka koji su opravdali uvrštenje i zadržavanje tužiteljeva imena na popisu te su u odnosu na njih samo sporedne s obzirom na to da su predostrožne ili postupovne prirode. Točno je da se te odluke mogu potkrijepiti tezom Vijeća u vezi s postojanjem dovoljno čvrste činjenične osnove, odnosno činjenicom da su, u skladu s kriterijem za uvrštenje, protiv tužitelja vođeni kazneni postupci, među ostalim, u pogledu kaznenog djela zloupotrebe ukrajinskih državnih sredstava ili imovine. Međutim, takve odluke ne mogu logički same po sebi dokazati, kao što to tvrdi Vijeće, da je odluka ukrajinskih pravosudnih tijela o pokretanju i vođenju tih kaznenih postupaka na temelju koje je, u biti, odlučeno održati na snazi mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja donesena uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu.
92 U svakom slučaju, Vijeće ne može navesti nijedan dio spisa postupka koji je doveo do donošenja pobijanih akata iz kojeg bi proizlazilo da je provjerilo odluke ukrajinskih sudova na koje se sada poziva i iz kojeg je moglo zaključiti da su tužiteljeva prava obrane i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u njihovoj biti bili poštovani.
93 Stoga se ne može zaključiti da su dokazi kojima je Vijeće raspolagalo prilikom donošenja pobijanih akata potonjem omogućili da provjeri da su ukrajinska pravosudna tijela odluku donijela poštujući navedena tužiteljeva prava.
94 Nadalje, u tom pogledu, također valja napomenuti, kako je pojašnjeno u presudi od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C‑530/17 P, EU:C:2018:1031), da se sudska praksa Suda – prema kojoj, među ostalim, u slučaju donošenja odluke o zamrzavanju financijskih sredstava, poput one koja se odnosi na tužitelja, zadaća Vijeća ili Općeg suda nije da provjeri osnovanost ili neosnovanost istraga koje su se vodile protiv osoba koje podliježu tim mjerama u Ukrajini, nego isključivo osnovanost odluke o zamrzavanju financijskih sredstava s obzirom na dokument ili dokumente na kojima se ta odluka temelji (vidjeti u tom smislu presude od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 77., od 19. listopada 2017., Janukovič/Vijeće, C‑599/16 P, neobjavljena, EU:C:2017:785, t. 69. i od 19. listopada 2017., Janukovič/Vijeće, C‑598/16 P, neobjavljena, EU:C:2017:786, t. 72.) – ne može tumačiti na način da Vijeće nije dužno provjeriti je li prilikom donošenja odluke na temelju koje namjerava donijeti mjere ograničavanja treća država poštovala prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće, C‑530/17 P, EU:C:2018:1031, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
95 S obzirom na sva prethodna razmatranja, nije utvrđeno da je Vijeće prije donošenja pobijanih akata provjerilo da su ukrajinska pravosudna tijela poštovala tužiteljeva prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.
96 U tim okolnostima valja poništiti pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, pri čemu nije potrebno ispitati druge tužbene razloge i argumente koje je potonji istaknuo kao ni zahtjeve za povjerljivo postupanje koje je podnijelo Vijeće.
Troškovi
97 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova u skladu sa zahtjevom tužitelja.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Vijeća (ZVSP) 2016/318 od 4. ožujka 2016. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2016/311 od 4. ožujka 2016. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini kao i Odluka Vijeća (ZVSP) 2017/381 od 3. ožujka 2017. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2017/374 od 3. ožujka 2017. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini u dijelu u kojem je ime Viktora Fedoroviča Janukoviča zadržano na popisu osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja.
2. Vijeće Europske unije snosit će, uz vlastite troškove, i troškove V. Janukoviča.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. srpnja 2019.
Potpisi