MIŠLJENJE 1/94 SUDA

od 15. studenoga 1994.

„Nadležnost Zajednice za sklapanje međunarodnih sporazuma u području usluga i zaštite intelektualnog vlasništva – Postupak na temelju članka 228. stavka 6. UEZ‑a“

Zahtjevom podnesenim na temelju članka 228. stavka 6. UEZ-a Komisija je od Suda zatražila mišljenje o nadležnosti Europske zajednice za sklapanje Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije, Općeg sporazuma o trgovini uslugama (GATS) i Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva, uključujući trgovinu krivotvorenom robom (TRIPS).

Sadržaj

Prikaz zahtjeva

I –  Sporazumi proizašli iz Urugvajskoga kruga

II –  Status Europskih zajednica u WTO-u

III –  Pregovori i potpisivanje Sporazuma o WTO-u

IV –  Komisijina pitanja i postupak

A –  Komisijina pitanja

B –  Postupak

V –  Dopuštenost zahtjeva

VI –  Oblik pitanja

VII –  Bit spora

VIII –  Točke slaganja

IX –  Višestrani sporazumi o trgovini robom

X –  Analiza sporazuma GATS i TRIPS

A –  GATS

1.  Razlog postojanja GATS-a

2.  Smisao GATS-a

3.  Definicija usluga i načini pružanja usluga

4.  Dvostruka „univerzalnost“ GATS-a

5.  Narav preuzetih obveza

a)  Opće obveze

b)  Posebne obveze

6.  Dinamičnost Sporazuma

B –  TRIPS

1.  Ciljevi i razlog postojanja

2.  Područje primjene i usvojena sredstva za ostvarenje zadanih ciljeva

3.  Posebne materijalne odredbe

a)  Autorsko pravo i srodna prava

b)  Industrijsko vlasništvo

i)  Žigovi

ii)  Oznake zemljopisnog podrijetla

iii)  Industrijski dizajn (modeli i uzorci)

iv)  Patenti

v)  Planovi rasporeda (topografije) integriranih krugova

vi)  Zaštita neobjavljenih tehničkih informacija

vii)  Kontrola prakse protivne tržišnom natjecanju u ugovornim licencijama

4.  Posebne postupovne odredbe (sredstva provedbe prava intelektualnog vlasništva)

a)  Pravna sredstva

b)  Postupovna jamstva

XI –  Zajednička trgovinska politika, GATS i TRIPS: stajališta stranaka u postupku

A –  GATS

B –  TRIPS

XII –  GATS, TRIPS i implicitne ovlasti

A –  Opća razmatranja o implicitnim ovlastima

B –  GATS

1.  Stajalište Komisije

a)  Postojanje unutarnjih nadležnosti

i)  Nadležnosti koje proizlaze iz posebnih odredaba UEZ-a

ii)  Ovlasti koje proizlaze iz općih odredaba (članci 100. A i 235. UEZ-a)

b)  Potreba vanjskog djelovanja Zajednice

2.  Stajališta stranaka koje su podnijele očitovanja

i)  Nadležnosti koje proizlaze iz posebnih odredaba UEZ-a

ii)  Nadležnosti koje bi mogle proizlaziti iz općih odredaba Ugovora (članci 100. A i 235. UEZ-a)

C –  TRIPS

1.  Stajalište Komisije

a)  Postojanje unutarnjih nadležnosti

i)  Nadležnosti koje proizlaze iz sekundarnog prava

ii)  Nadležnosti koje bi mogle proizlaziti iz općih odredaba Ugovora (članci 100. A i 235. UEZ-a)

b)  Potreba vanjskog djelovanja Zajednice

2.  Stajališta stranaka koje su podnijele očitovanja

XIII –  Pitanje zastupanja određenih ovisnih područja država članica koja ne pripadaju Zajednici

XIV –  Utjecaj pitanja nadležnosti na načine izražavanja stajališta u okviru WTO-a

XV –  Proračunska i financijska pitanja

XVI –  Odgovori Komisije, Vijeća i država članica, koji su podnijeli očitovanja, na pitanja postavljena u zahtjevu za mišljenje

XVII –  Pitanja koja je Sud postavio Komisiji, Vijeću i državama članicama te odgovori na ta pitanja

A –  Prvo pitanje

B –  Drugo pitanje

C –  Treće pitanje

D –  Četvrto pitanje

E –  Peto pitanje

F –  Šesto pitanje

G –  Sedmo pitanje

H –  Osmo pitanje

I –  Deveto pitanje

J –  Deseto pitanje

K –  Jedanaesto pitanje

Stajalište Suda

I - Uvod

II - Dopuštenost zahtjeva

III – Oblik Komisijinih pitanja

IV - Zastupanje određenih ovisnih područja država članica

V – Proračunska i financijska pitanja

VI – Višestrani sporazumi o trgovini robom

VII – Članak 113. UEZ-a, GATS i TRIPS

A - GATS

B - TRIPS

VIII – Implicitne vanjske ovlasti Europske zajednice, GATS i TRIPS

A - GATS

B - TRIPS

IX - Obveza suradnje između država članica i institucija Zajednice

 Prikaz zahtjeva

I –  Sporazumi proizašli iz Urugvajskoga kruga

Gospodarski pregovori, „najsloženiji u cijeloj svjetskoj povijesti“ (prema izričaju Vijeća), okončani su potpisivanjem Završnog akta u Marakešu 15. travnja 1994. kojim su obuhvaćeni rezultati višestranih trgovinskih pregovora Urugvajskoga kruga. Pregovori su trajali sedam godina: njihova je polazna točka bila Ministarska deklaracija iz Punte del Este od 20. rujna 1986. Predstavnici vlada i Europskih zajednica koji su donijeli Završni akt sporazumjeli su se da je poželjno njegovo stupanje na snagu 1. siječnja 1995. ili što je moguće ranije nakon tog datuma.

Završni akt sadrži Sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: Sporazum o WTO-u). Na taj će se način uspostaviti zajednički institucionalni okvir za odvijanje trgovinskih odnosa između članica. Sporazum ne sadrži odredbe materijalne naravi. One se nalaze u prilozima koji sadrže različite „višestrane trgovinske sporazume“ koji su sastavni dio Sporazuma o WTO-u.

U tom pogledu oni obuhvaćaju:

–        Višestrane sporazume o trgovini robom, između kojih GATT 1994. (Prilog 1. A);

–        Opći sporazum o trgovini uslugama (GATS, Prilog 1. B)¹(1);

–        Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS, Prilog 1. C)(2);

–        Dogovor o pravilima i postupcima za rješavanje sporova (Prilog 2.);

–        Mehanizam kontrole trgovinske politike (Prilog 3.).

Sporazum o WTO-u i njegovi prilozi čine jedinstven „paket“. Država koja želi postati članica WTO-a mora prihvatiti sve višestrane sporazume dogovorene u okviru Urugvajskoga kruga. Postupak rješavanja sporova vrijedi za sve te višestrane sporazume. U zadnjem stupnju taj postupak omogućuje tzv. mjere „križne retorzije“. Povreda samo jednog elementa cjeline (bilo da je to u području robe, usluga ili zaštite intelektualnoga vlasništva) može rezultirati mjerom retorzije u drugom sektoru (članak 22. stavak 3. točka (b) Dogovora o pravilima i postupcima za rješavanje sporova) ili u području drugog sporazuma (članak 22. stavak 3. točka (c) Dogovora). Osim toga, kao što to navodi Komisija, „posljedica može na isti način nastati u drugom sektoru ili u okviru drugog sporazuma u odnosu na onaj u okviru kojeg je nastala povreda“.

Taj sustav jedinstvenog „paketa“ okončava tzv. GATT à la carte. Sudjelovanje u pojedinim sporazumima proizašlima iz Tokijskoga kruga bilo je raznoliko. Usto, svaki je sporazum imao svojstveni postupak rješavanja sporova.

U Prilogu Sporazumu o WTO-u nalaze se i četiri višestrana sporazuma (koji se odnose na javnu nabavu, trgovinu civilnim zrakoplovima, mljekarski sektor i goveđe meso). U tim područjima dopuštena je iznimka od načela jedinstvenog „paketa“: sporazumi će obvezivati samo one članice WTO-a koje to prihvate. Međutim, postupak rješavanja sporova primjenjivat će se u odnosima između stranaka koje su ih prihvatile.

II –  Status Europskih zajednica u WTO-u

Dvije odredbe u Sporazumu o WTO-u izričito se odnose na Europske zajednice.

Članak IX., koji se odnosi na donošenje odluka, propisuje da u slučaju odlučivanja glasovanjem „[s]vaka članica WTO-a ima na sastancima Ministarske konferencije i Općeg vijeća jedan glas“ i da „kad Europska komisija [prije Europske zajednice] koristi svoje pravo glasovanja, njen će broj glasova odgovarati broju njenih država članica koje su članice WTO-a“.

Osim toga, članak XI. stavak 1., koji se odnosi na izvorno članstvo u WTO-u, propisuje:

„Ugovorne strane GATT-a 1947. od dana stupanja na snagu ovog Sporazuma, zatim Europske zajednice koje prihvate ovaj Sporazum, kao i multilateralne trgovinske sporazume, za koje se GATT-u 1994. prilažu Obvezujući rasporedi koncesija i obveza, a GATS-u Obvezujući rasporedi posebnih obveza (koji se nalaze u prilogu 1B), postaju izvorne članice WTO-a.“

III –  Pregovori i potpisivanje Sporazuma o WTO-u

Vijeće i predstavnici vlada država članica odobrili su „u mjeri u kojoj se to na njih odnosi“ Deklaraciju iz Punte del Este, koja predstavlja polazišnu točku pregovora. Komisija je sama vodila pregovore u ime Zajednice i država članica. Vijeće navodi da je „radi osiguranja maksimalne dosljednosti u vođenju pregovora odlučeno da Komisija djeluje kao jedinstveni pregovarač Zajednice i država članica“. U zapisniku sa sastanka na kojem je Vijeće odobrilo deklaraciju iz Punte del Este ipak se navodi da „predmetna odluka (o ovlaštenju Komisije za otvaranje pregovora predviđenih deklaracijom) ne presumira pitanje nadležnosti Zajednice i država članica u pojedinačnim pitanjima“.

Sporazum o WTO-u potpisali su, s jedne strane, u ime Vijeća Europske unije predsjednik Vijeća te sir Leon Brittan, član Komisije i, s druge strane, predstavnici država u ime svojih vlada. Taj postupak uslijedio je kao provedba odluke Vijeća i predstavnika država članica sa sastanka održanoga 7. i 8. ožujka 1994. Iz podneska Vijeća proizlazi da je Komisija sa svoje strane u zapisnik s tog sastanka unijela da „Završni akt […] i priloženi sporazumi ulaze u isključivu nadležnost Europske zajednice“.

IV –  Komisijina pitanja i postupak

A –  Komisijina pitanja

Komisija je 6. travnja 1994. uputila Sudu zahtjev za donošenje mišljenja na temelju članka 228. stavka 6. UEZ-a, što je bilo nekoliko dana prije predviđenog datuma potpisivanja Sporazuma o WTO-u u Marakešu, ali nekoliko tjedana nakon što je Odbor za trgovinske pregovore (osnovan konferencijom u Punti del Este radi vođenja pregovora u Urugvajskom krugu) prihvatio Završni akt.

Pitanja su sljedeća:

„S obzirom na rezultate trgovinskih pregovora u Urugvajskom krugu GATT-a sadržanih u Završnom aktu od 15. prosinca 1993:

(1)      Ima li Europska zajednica nadležnost za sklapanje svih dijelova Sporazuma o WTO-u koji se odnose na trgovinu uslugama (GATS) i na trgovinske aspekte prava intelektualnog vlasništva, uključujući trgovinu krivotvorenom robom (TRIPS), na temelju UEZ-a, a osobito na temelju samog članka 113. ili zajednički s člankom 100. A i/ili člankom 235. navedenoga ugovora?

(2)      Ima li Europska zajednica nadležnost za sklapanje samo dijelova Sporazuma o WTO-u koji se odnose na proizvode i/ili usluge koji ulaze u područje primjene Ugovora o EZUČ-u i Ugovora o Euroatomu?

(3)      Ako je odgovor na prethodna pitanja potvrdan, utječe li to na sposobnost država članica da sklope Sporazum o WTO-u, s obzirom na to da je već dogovoreno da su one države osnivačice WTO-a?“

B –  Postupak

U skladu s člankom 107. stavkom 1. Poslovnika Suda, zahtjev za donošenje mišljenja dostavljen je Vijeću Europske unije (u daljnjem tekstu: Vijeće) i državama članicama. Pisana očitovanja podnijeli su Vijeće kao i danska, njemačka, helenska, španjolska, francuska, nizozemska i portugalska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine. Europskom parlamentu je na temelju njegova zahtjeva dopušteno podnijeti pisano očitovanje.

V –  Dopuštenost zahtjeva

Ne pozivajući se formalno na nedopuštenost zahtjeva, Vijeće podsjeća da je u svim slučajevima kad je korišten postupak iz članka 228. stavka 6. „zahtjev bio podnesen prije potpisivanja sporazuma“. Prema mišljenju Vijeća, „moguće je […] ozbiljno se zapitati je li postupak za donošenje prethodnog mišljenja (s obzirom na ,predviđeniʼ sporazum) […] pokrenut nakon što su stvorene obveze na međunarodnoj razini“. Nizozemska vlada dijeli te sumnje.

Španjolska vlada formalno upućuje na nedopuštenost zahtjeva. Postupak davanja mišljenja može se pokrenuti samo u trenutku dok Zajednica još nije preuzela međunarodnu obvezu. Španjolska vlada naglašava da je potpis potvrdio tekstove koji su proizašli iz pregovora i da je sadržavao obvezu njihova upućivanja na prihvaćanje nadležnim tijelima.

Francuska vlada upućuje Komisiji prigovor koji je više političke naravi. Ne spominjući nedopuštenost, francuska vlada objašnjava da Komisija, čekajući posljednji trenutak, tj. potpisivanje i sklapanje Sporazuma o WTO-u, iako se neslaganje o postojanju nacionalnih nadležnosti pojavilo još 1992., nije postupala u duhu suradnje te je usvojila stajalište protivno dosljednosti djelovanja Zajednice i djelovanja država članica. Teško da države mogu uputiti Sporazum o WTO-u na usvajanje svojim parlamentima kad nije odlučeno o pitanju nadležnosti. Kad je riječ o Vijeću, i ono teško može uputiti Europskom parlamentu prijedlog odluke za sklapanje Sporazuma ako nisu sigurne pravne osnove te odluke kao ni pitanje nadležnosti.

VI –  Oblik pitanja

Vijeće kritizira način na koji je Komisija postavila svoja pitanja.

Prema mišljenju Vijeća, budući da se postupak odnosi na Sporazum koji su potpisale Zajednica i njezine države članice na temelju svojih nadležnosti, ne radi se o tome može li Zajednica sama sklopiti taj sporazum (prema mišljenju Vijeća to je teoretska pretpostavka), nego „je li zajedničko sklapanje sporazuma proizašlih iz Urugvajskoga kruga od strane Zajednice i država članica spojivo s podjelom nadležnosti koja je utvrđena u UEZ-u“.

Prema mišljenju portugalske vlade, Komisijina se pitanja odnose na okončanu fazu u procesu sklapanja Sporazuma. Zapravo je potrebno utvrditi je li s načelima i pravilima Ugovora o EZ-u i Ugovora o EZUČ-u spojiva ili ne formula miješanog sporazuma u odnosu na podjelu nadležnosti između Zajednice i država članica.

Vlada Ujedinjene Kraljevine ispituje pitanja drukčijim redoslijedom od onoga koji je navela Komisija. Ona najprije objašnjava nadležnost Zajednice na temelju teorije implicitnih ovlasti, naglašavajući usporednu nadležnost država članica, a zatim navodi zašto članak 113. ne može biti temelj za sklapanje sporazumâ.

VII –  Bit spora

Problemi koje je potrebno riješiti ne odnose se na sve višestrane sporazume priložene Sporazumu o WTO-u, pa čak ni na Sporazum o WTO-u.

Kao što to naglašava Vijeće, predmet razmatranja su ponajprije materijalne odredbe. Institucionalne odredbe ne stvaraju nikakav specifičan problem s obzirom na nadležnost: nadležnost za sudjelovanje u institucionalnim uređenjima nužno proizlazi iz nadležnosti koja postoji s obzirom na materijalne odredbe: institucionalna uređenja namijenjena su „upravljanju“ materijalnim uređenjima. Stoga ovdje nije nužno opisivati ta institucionalna uređenja.

Vijeće navodi da je od materijalnih odredaba potrebno razmotriti tri velika sporazuma, o robi (GATT iz 1994.), o uslugama (GATS) i o intelektualnom vlasništvu (TRIPS).

Što se tiče trgovine robom (što je predmet GATT-a iz 1994. i različitih memoranduma o tumačenju) postoji sporazum Vijeća, vlada koje su podnijele očitovanja i Europskog parlamenta o tome da se Zajednicu smatra nadležnom. Jedine zadrške odnose se na proizvode EZUČ-a (zadrška koju izražavaju Vijeće i sve vlade koje su podnijele očitovanja), na sporazum o tehničkim preprekama u trgovini (zadrška jedino nizozemske vlade) i na nužnost komplementarnoga korištenja članka 43. UEZ-a kao pravne osnove za poljoprivredu (međutim, ta zadrška, koju izražavaju Vijeće, Ujedinjena Kraljevina i Europski parlament, ne dovodi u pitanje isključivu nadležnost Zajednice).

U središtu nesporazuma nalaze se usluge i intelektualno vlasništvo. Komisija u tome stoji nasuprot osam država (sve osim Kraljevine Belgije, Velikog Vojvodstva Luksemburga, Irske i Talijanske Republike) i Europskog parlamenta. Ukratko, razlika u stajalištima je sljedeća.

Komisija smatra da je nadležnost Zajednice isključiva (bilo na temelju zajedničke trgovinske politike bilo, podredno, na temelju implicitnih ovlasti ili, točnije, paralelizma unutarnjih i vanjskih nadležnosti). Države članice koje su podnijele očitovanja smatraju da je nadležnost podijeljena između država i Zajednice. U svakom slučaju, države koje su podnijele očitovanja i Parlament isključuju nadležnost na temelju zajedničke trgovinske politike. Parlament ne zauzima formalno stajalište o utemeljenosti Komisijine podredne teze.

VIII –  Točke slaganja

Prije objašnjavanja točaka neslaganja i razloga navedenih u prilog stajalištima koja brane jedni ili drugi, valja navesti točke o kojima se čini da su stajališta usklađena.

–        Budući da su Vijeće i sve države članice potpisale Sporazum o WTO-u i njegove priloge, iz toga proizlazi da postoji složnost o mogućnosti, čak i nužnosti, njegova sklapanja.

–        Postoji slaganje o tome da sklapanje Sporazuma o WTO-u zahtijeva suglasnost Europskog parlamenta prema članku 228. stavku 3. podstavku 2. UEZ-a jer taj sporazum predviđa stvaranje specifičnog institucionalnog okvira.

–        Komisija je naglasila da „je za zaključenje cijeloga Urugvajskoga kruga potrebna jednoglasnost, ako ne zbog pravnih, onda zbog političkih razloga, […]“. Tomu ne proturječe ni Vijeće ni države članice koje su podnijele očitovanja.

IX –  Višestrani sporazumi o trgovini robom

Višestrani sporazumi o trgovini robom uglavnom obuhvaćaju GATT iz 1994. čije je tumačenje pobliže utvrđeno različitim sporazumnim protokolima, sporazumima o određenim proizvodima (poljoprivreda i tekstil) i sporazumima o upotrebi ograničavajućih propisa kao što su tehničke prepreke u trgovini, primjena sanitarnih i fitosanitarnih mjera i TRIMS („Trade related investment measures“).

Komisija smatra da se svi ti sporazumi „odnose na trgovinu robom i da svi nastoje proširiti međunarodnu trgovinu uklanjanjem prepreka u trgovini i narušavanja trgovine“ te ulaze u područje primjene članka 113. UEZ-a.

Vijeće priznaje da „isključiva nadležnost Zajednice obuhvaća gotovo sve odredbe GATT-a i njegove priloge“ i da ta nadležnost „proizlazi ponajprije iz članka 113.“. Međutim, Vijeće ipak naglašava da se pozivanje na članak 43. nameće kod Sporazuma o poljoprivredi i Sporazuma o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera jer „se oni odnose ne samo na trgovinske mjere primjenjive na međunarodnu trgovinu poljoprivrednim proizvodima nego […] prije svega na unutarnji režim organizacije poljoprivrednih tržišta“.

Što se tiče poljoprivrede, vlada Ujedinjene Kraljevine podržava stajalište Vijeća navodeći obrazloženja utemeljena na konkretnim primjerima.

Tako daje „dva primjera utjecaja sporazuma sadržanih u Prilogu 1. A Sporazumu o WTO-u na unutarnji režim Zajednice u vezi s poljoprivrednim proizvodima. Kao prvo, odredbe Sporazuma o poljoprivredi koje ograničavaju ,unutarnju potporuʼ imat će izravan utjecaj na iznos potpore koju će poljoprivrednici i prerađivači poljoprivrednih proizvoda primati od zajedničkih organizacija poljoprivrednih tržišta, koje su uspostavljene na temelju članka 43. Ugovora, i stoga izravan učinak na djelovanje tih organizacija. Kao drugo, odredbe Sporazuma o poljoprivredi u vezi s obvezama smanjenja potpora za izvoz utjecat će na sustav Zajednice koji se odnosi na povrat za izvoz poljoprivrednih proizvoda Zajednice, uspostavljen i vođen u skladu s člankom 43. Gotovo sve zajedničke organizacije tržišta sadrže odredbe koje se odnose na povrat za izvoz, a sustavom se upravlja u skladu s propisima Vijeća i Komisije o izvršenju, koji su doneseni u skladu s odredbama kojima se uređuju zajedničke organizacije.“

Ujedinjena Kraljevina naglašava da se te mjere odnose na poljoprivredne proizvode podrijetlom iz Zajednice, dok se uobičajeni instrumenti trgovinske politike (količinska ograničenja, carinske mjere) odnose na uvezene, a ne na domaće proizvode. Iz toga zaključuje da te mjere ulaze u područje primjene članka 43.

Te primjedbe o poljoprivredi ne dovode u pitanje isključivu nadležnost Zajednice.

Europski parlament je također mišljenja da se s obzirom na značajnu važnost Sporazuma o poljoprivredi nameće pozivanje na članak 43. Ugovora. On naglašava da je opći sustav povlastica utemeljen kako na članku 113. tako i na članku 43. Ugovora (Uredba Vijeća (EEZ) br. 3917/92 od 21. prosinca 1992. (SL L 396, str. 1.) i Uredba Vijeća (EZ) br. 3668/93 od 20. prosinca 1993. (SL L 338, str. 22.)).

Nizozemska vlada osobito naglašava Sporazum o tehničkim preprekama u trgovini. Za razliku od Komisije koja zastupa isključivu nadležnost Zajednice za taj novi sporazum, nizozemska vlada smatra da „je Zajednica u velikoj mjeri stekla isključivu nadležnost u području tehničkih prepreka u trgovini“, ali da „države članice još uvijek imaju vlastitu nadležnost zbog obilježja određenih direktiva, ali i činjenice da u tom području nije ostvareno, a niti predviđeno, potpuno usklađivanje“.

U području trgovine robom, istinski predmet neslaganja između Komisije, s jedne strane, te Vijeća i vlada koje su podnijele svoja očitovanja, s druge strane, jesu proizvodi EZUČ-a.

Prema mišljenju Komisije, višestrani sporazumi o trgovini robom zahtijevaju samo članak 113. kao pravnu osnovu, čak i kada se odnose na proizvode EZUČ-a ili proizvode Euroatoma.

Komisija nastoji umanjiti važnost koju druge stranke pridaju članku 71. Ugovora o EZUČ-u. Odredba o neutjecanju na vlade država članica iz članka 71. ne daje nikakva prava državama članicama u smislu članka 232. stavka 1. UEZ-a.

Komisija se poziva na Mišljenje 1/75 od 11. studenoga 1975. (Zb., str. 1355. i osobito str. 1365.) koje:

„isključuje da [članak 71. Ugovora o EZUČ-u] može onemogućiti djelovanje članaka 113. i 114. UEEZ-a i utjecati na dodjeljivanje Zajednici nadležnosti za pregovore i sklapanje međunarodnih sporazuma u području zajedničke trgovinske politike“.

Komisija smatra da je drugi zakoniti način sklapanja međunarodnih sporazuma na temelju Ugovora o EZUČ-u korištenje odredaba članka 95.

Nasuprot tomu, Vijeće smatra da je „sklapanje GATT-a i njegovih priloga od strane država članica, u mjeri u kojoj njegove odredbe ulaze u nadležnost država članica u području trgovinske politike koju im dodjeljuje članak 71. Ugovora o EZUČ-u, u skladu […] s Ugovorom“.

Španjolska vlada naglašava isključivu nadležnost država članica za proizvode EZUČ-a. Helenska Republika dijeli takvo mišljenje kao i portugalska vlada.

Vlada Ujedinjene Kraljevine poziva se na članak 71. Ugovora o EZUČ-u i radi donošenja zaključka o nadležnosti država članica, ali priznaje da je korištenje članka 95. Ugovora o EZUČ-u drugi zakoniti način za sklapanje sporazuma, kao što je to navela Komisija.

Francuska vlada smatra da „EZUČ-ovo sklapanje sporazuma o trgovinskom režimu proizvoda EZUČ-a ne prenosi na EZUČ nadležnosti koje su priznate državama članicama u članku 71. tog Ugovora“ i da „stoga države članice mogu odlučiti samostalno sklopiti GATT i njegove priloge u odnosu na odredbe o trgovini proizvodima EZUČ-a koji ulaze u nadležnost koja im je dodijeljena u članku 71. Ugovora o EZUČ-u“.

X –  Analiza sporazuma GATS i TRIPS

A –  GATS

1.     Razlog postojanja GATS-a

Čemu opći sporazum o trgovini uslugama? U određenim razvijenim zemljama uslužni sektor postao je prevladavajući gospodarski sektor. Komisija navodi da određeni ekonomisti u toj evoluciji vide „nagovijest temeljnog restrukturiranja svjetskoga gospodarstva i sve jasnijeg prijenosa obične industrije u gospodarstva zemalja u razvoju koje će postati glavni izvoznici proizvedenih proizvoda.“ „Razvijena gospodarstva izvozit će uglavnom usluge i robu s visokom dodanom vrijednošću (s velikim udjelom tehnološkog znanja i iskustva)“. „Širenje međunarodne trgovine uslugama kasni za rastom tog sektora u nacionalnim gospodarstvima jer nijedno međunarodno pravilo nije subjektima nudilo nužnu sigurnost i predvidljivost. Od tuda ideja o stvaranju okvira koji bi omogućio uvođenje liberalizacije kroz pregovore o novim pravilima.“

2.     Smisao GATS-a

GATS nastoji prenijeti načela GATT-a u područje usluga gdje prepreke trgovini nisu carine ili uvozne kvote, nego propisi o pristupu tržištima i kvalifikacijama pružatelja usluga. Još nisu utvrđena sva pravila koja je potrebno poštovati. Kao što je to naglasila francuska vlada na općenitijoj razini u vezi s WTO-om, GATS predstavlja poticaj za pregovore radi produbljivanja već dogovorenih pravila i sklapanja sporazuma u novim područjima.

3.     Definicija usluga i načini pružanja usluga

Pojam usluge vrlo je širok s obzirom na to da obuhvaća „svaku uslugu u svim sektorima, osim usluga pruženih u [obnašanju javne vlasti]“. Kad je riječ o „usluzi pruženoj u [obnašanju javne vlasti]“, podrazumijeva se „svaka usluga koja se ne pruža na komercijalnoj osnovi ni u uvjetima konkurencije s jednim ili više pružatelja usluga“ [članak 1. stavak 3. točke (b) i (c) GATS-a].

U skladu s člankom 1. stavkom 2. GATS-a, trgovina uslugama sadrži četiri vrste ili načina pružanja usluga:

–        „cross-border supply“ (ili „prekogranično pružanje usluga“): pružanje usluge s državnog područja jedne članice na državno područje druge članice. Vijeće daje sljedeći primjer: arhitektonski ured sa sjedištem u državi A dostavlja nacrt električnih instalacija inženjerskom uredu sa sjedištem u državi B.

–        „consumption abroad“ (ili „potrošnja u inozemstvu“): pružanje usluge na državnom području jedne članice korisniku usluga iz druge članice. Primjer: usluge pružene u državi A turistima iz države B.

–        „commercial presence“ („komercijalna prisutnost“ ili „prisutnost pravih osoba“): pružanje usluge od strane pružatelja usluge iz jedne članice kroz komercijalnu prisutnost na državnom području neke druge članice. U skladu s člankom XXVIII. točkom (d) „komercijalna prisutnost“ podrazumijeva „svaku vrstu poslovanja ili profesionalnog osnivanja, uključivo putem:

i.      osnivanja, kupnje ili održavanja pravne osobe ili

ii.      stvaranja i održavanja podružnice ili predstavništva,

na državnom području članice, a radi pružanja usluge“.

Radi se dakle, kao što to primjećuje Vijeće, o slučaju kad poduzetnici ili profesionalni subjekti iz države A posluju i pružaju usluge u državi B. Taj način pružanja usluga susreće se kod, na primjer, bankarskih usluga.

–        „movement of persons“ („kretanje osoba“, „prisutnost fizičkih osoba“). Riječ je o pružanju usluge od strane pružatelja usluge iz jedne članice kroz prisutnost fizičkih osoba iz te članice na državnom području neke druge članice. Prema navodu Vijeća, to je slučaj kad poduzetnik iz države A pruža svoje usluge u državi B pomoću radnika iz države A. Očit primjer jest izvedba građevinskih radova.

4.     Dvostruka „univerzalnost“ GATS-a

Vijeće naglašava dvostruku univerzalnost GATS-a. S jedne strane, on obuhvaća sve uslužne sektore (vidjeti ranije navedenu definiciju usluge, pod X., A., 3.): drugim riječima, obuhvaćeni su promet, financijske usluge i osiguranja, telekomunikacije, informatičke i audiovizualne usluge, turistički sektor, hotelijerstvo i ugostiteljstvo, graditeljstvo, slobodna zvanja pa čak obrazovanje i zdravstveno liječenje itd. S druge strane, GATS obuhvaća sve aspekte poslovnog nastana i djelatnosti pružateljâ uslugâ. GATS se primjenjuje „na mjere članica koje utječu na trgovinu uslugama“, kao što je to u njemu definirano. Dakle, on obuhvaća:

–        sve uvjete povezane s poslovnim nastanom (osnivanjem ili kupnjom društva ili stvaranjem podružnice);

–        sve uvjete koji uređuju obavljanje tih djelatnosti (od stečajnih do poreznih pravila ili pak pravila o osoblju).

5.     Narav preuzetih obveza

Valja razlikovati opće od posebnih obveza.

a)     Opće obveze

Najvažnija obveza jest načelo tretmana najpovlaštenije nacije (članak II. stavak 1.). Međutim, tijekom razdoblja koje ne može biti dulje od deset godina (vidi prilog) država može zadržati mjeru koja je diskriminacijska prema njezinim trgovinskim partnerima pod uvjetom da se ta mjera nalazi u prilogu na popisu izuzeća i zadovoljava uvjete koji su tamo navedeni. Nadalje, članak V. predviđa trajno odstupanje od načela tretmana najpovlaštenije nacije u korist regionalnih integracija i to prema modelu članka XXIV. GATT-a.

Druga opća obveza jest obveza transparentnosti: svaka članica objavljuje mjere ili propise u vezi s uslugama (članak III. stavak 1.), što Sporazum naziva „mjere opće primjene koje se odnose ili utječu na provedbu ovog sporazuma“.

Također, potrebno je spomenuti obvezu propisivanja postupaka (sudskih, arbitražnih ili upravnih) povodom pravnih lijekova protiv upravnih odluka koje utječu na trgovinu uslugama (članak VI. stavak 2.).

Valja navesti i obvezu svake članice da osigura da svaki monopolski pružatelj usluga na njezinom državnom području ne djeluje na način koji nije u skladu s načelom tretmana najpovlaštenije nacije ili njezinim posebnim obvezama (članak VIII. stavak 1.).

Konačno, preuzimaju se obveze u vezi s priznavanjem udovoljenih zahtjeva, licencija ili certifikata za pružatelje usluga (članak VII.)

b)     Posebne obveze

Posebne obveze iz dijelova III. i IV. Sporazuma i priloga sastoje se u obvezi članice da dâ pristup tržištu uslugama i pružateljima usluga iz neke druge članice te da odobri uslugama i pružateljima usluga iz neke druge države članice, u vezi s mjerama koje se odnose na pružanje usluga, tretman koji nije nepovoljniji od onoga koji ona daje vlastitim sličnim uslugama i vlastitim sličnim pružateljima usluga (načelo nacionalnog tretmana).

Ograničenja na koja se odnosi obveza davanja pristupa tržištu navedena su u članku XVI. stavku 2.: riječ je u biti o odricanju od nametanja količinskih ograničenja djelatnostima pružatelja usluga iz drugih članica. Vijeće kao primjer navodi sljedeća ograničenja:

–        najveći broj televizijskih ili prometnih poduzetnika kojima upravljaju poduzetnici ili državljani trećih zemalja;

–        najveći broj „stranih“ liječnika;

–        najviši postotak „stranog“ sudjelovanja u kapitalu televizijskih, prometnih itd. poduzetnika;

–        zabrana određenih djelatnosti banaka ili osiguravateljskih društava pod stranim nadzorom;

–        uvođenje „kvota“ u audiovizualnom sektoru za produkcije iz trećih zemalja.

Te obveze, koje nisu ni bezuvjetne ni apsolutne, utvrđene su u rasporedu po državama. Članica može u svojem rasporedu navesti da ne daje puni pristup svojem tržištu, da stavlja uvjete (na primjer komercijalnu prisutnost) ili da uspostavlja ograničenja. Ti uvjeti i ograničenja navode se na njezinom rasporedu. Jednako vrijedi za obveze nacionalnog tretmana.

Zajednica i države članice položile su raspored za Europsku zajednicu: međutim, preuzete obveze odnose se na svaku državu članicu poimence, a uvjeti i ograničenja nisu identični za sve države članice.

Te posebne obveze rezultat su višestranih pregovora u kojima je bio opći uvjet uzajamnosti, a ne prema sektorima.

6.     Dinamičnost Sporazuma

Kao što to naglašava Vijeće, GATS, čija je namjena poticanje pregovora, jest dinamičan. Vijeće upućuje na članak XIX. GATS-a, koji se odnosi na obvezu pristupanja krugovima sljedećih pregovora u cilju progresivnog podizanja razine liberalizacije. Valja također navesti članak X. koji predviđa višestrane pregovore na temelju načela nediskriminacije o pitanju izvanrednih zaštitnih mjera. Također je moguće istaknuti članak XIII., koji predviđa da se načelo tretmana najpovlaštenije nacije, posebne obveze pristupa tržištu i nacionalni tretman ne primjenjuju na državne javne nabave usluga, nego se propisuje provedba višestranih pregovora u određenom roku. Konačno, treba navesti članak XV. koji propisuje obvezu pregovaranja radi oblikovanja potrebnih višestranih disciplina za izbjegavanje učinaka narušavanja zbog subvencija.

B –  TRIPS

1.     Ciljevi i razlog postojanja

Glavni cilj TRIPS-a, kao što je to naglasila francuska vlada, jest jačanje i usklađivanje zaštite intelektualnog vlasništva na svjetskoj razini.

Francuska vlada navodi da su, s obzirom na to da su propali napori poduzeti u tom cilju, ali u drugim kontekstima, a osobito aktivnosti između 1980. i 1984. na reviziji Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva, razvijene zemlje inzistirale na tome da se intelektualno vlasništvo uključi u Urugvajski krug na način da se iskoristi sveukupna dinamika GATT-a (i njegova sredstva pregovaranja) te njegov mehanizam rješavanja sporova.

Trgovina krivotvorenim proizvodima u određenim trećim zemljama (krivotvoreni žigovi, imitacije proizvoda, povreda patentnih prava proizvoda ili procesa, neovlašteno umnožene knjige, ploče i videokazete) uzrokuju, kako to navodi Komisija, značajnu štetu industriji Zajednice. Smatra se da je nepostojanje učinkovite zaštite intelektualnog vlasništva u određenim trećim zemljama imalo isti učinak na „robu koja je predmet intelektualnih prava vlasništva“ kao sva druga ograničenja uvoza.

Komisija navodi da su Sjedinjene Američke Države, kao i Zajednica, primijenile retorzijske trgovinske mjere u odnosu na zemlje koje su osiguravale nedostatnu zaštitu intelektualnog vlasništva ili koje su provodile diskriminaciju između svojih trgovinskih partnera. Te su mjere doprinijele tomu da zemlje u razvoju prihvate ideju jačanja intelektualnog vlasništva, dok je dotad postojala sklonost promatranja te grane prava kao eksploatacijskog instrumenta industrijaliziranih gospodarstava. Osim toga, Komisija izlaže da su zemlje u razvoju sve svjesnije mogućih prednosti pojačane zaštite intelektualnog vlasništva u vezi s poticanjem lokalnih inovacija.

2.     Područje primjene i usvojena sredstva za ostvarenje zadanih ciljeva

Sporazum TRIPS ima vrlo široko područje s obzirom na to da obuhvaća kako književno i umjetničko vlasništvo (autorsko pravo i srodna prava) tako i industrijsko vlasništvo (žigovi, oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti, patenti, dizajn, tehnološko znanje i iskustvo), ali isključujući nove biljne vrste (članak 1. stavak 2. TRIPS-a).

Dio I. Sporazuma TRIPS (članci 1. do 8.) sadrži opće odredbe i temeljna načela. Dio II. (članci 9. do 40.) utvrđuje standarde u vezi s dostupnošću, obujmom i uporabom prava intelektualnog vlasništva. Dio III. (članci 41. do 61.) propisuje sredstva za provedbu prava intelektualnog vlasništva. Dio IV. (članak 62.) definira postupke u vezi sa stjecanjem i primjenom prava intelektualnog vlasništva. Dio V. (članci 63. i 64.) odnosi se na rješavanje sporova. Dio VI. (članci 65. do 67.) sadrži prijelazne odredbe, a dio VII. (članci 68. do 73.) institucionalne dogovore i završne odredbe.

TRIPS nastoji uspostaviti minimalnu zaštitu intelektualnog vlasništva. TRIPS ostavlja slobodu svojim članicama da primijene veću razinu zaštite i da odrede odgovarajuću metodu primjene njegovih odredaba (članak 1. stavak 1. TRIPS-a).

Primjenjivost Sporazuma utvrđena je ratione personae (pravo primjenjivo na određene fizičke i pravne osobe, državljane trećih zemalja; članak 1. stavak 3. TRIPS-a).

TRIPS propisuje načelo nacionalnog tretmana (članak 3.) i načelo tretmana najpovlaštenije nacije (članak 4.) Ta dva načela sadrže iznimke. Tako načelo nacionalnog tretmana vrijedi uz pridržavanje izuzetaka koji su već određeni u Pariškoj konvenciji za zaštitu industrijskog vlasništva, Bernskoj konvenciji za zaštitu književnih i umjetničkih djela, Rimskoj konvenciji za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju te washingtonskom Ugovoru o intelektualnom vlasništvu u vezi s integriranim krugovima. Nadalje, u odnosu na izvođače, proizvođače fonograma i organizacije za radiodifuziju, obveza nacionalnog tretmana ograničena je na prava određena samim TRIPS-om (članak 3. stavak 1. TRIPS-a).

Prema navodima Vijeća, ciljevi TRIPS-a nastoje se ostvariti dvostrukim putem: ponajprije, upućivanjem na međunarodne konvencije koje su, prema mišljenju Komisije, „[uživale] relativno visok stupanj prihvaćanja“, odnosno na Parišku konvenciju za zaštitu industrijskog vlasništva i Bernsku konvenciju za zaštitu književnih i umjetničkih djela, konvencije koje također usklađuju prava te uvode nacionalni tretman u neusklađenim područjima; nadalje, posebnim materijalnim odredbama („dodatni elementi“) „u područjima“, kako to naglašava Komisija, „intelektualnog vlasništva gdje su države sudionice zamijetile neposrednu potrebu za širom zaštitom“.

Upućivanje na Parišku konvenciju obuhvaća sve materijalne odredbe te konvencije: isključene su jedino institucionalne, završne i prijelazne odredbe (članak 2. stavak 1. TRIPS-a). Upućivanje na Bernsku konvenciju odnosi se također na sve materijalne odredbe konvencije uz iznimku odredaba o moralnim pravima autora (članak 9. stavak 1. TRIPS-a).

Posebne materijalne odredbe sadržane su u dijelovima II., III. i IV. TRIPS-a.

Iz područja tih posebnih materijalnih odredbi izuzeto je jedno važno pitanje – pitanje iscrpljenja prava. Članak 6., kao jedna od općih odredaba TRIPS-a, propisuje:

„Radi rješavanja sporova koji proizlaze iz ovog sporazuma, pridržavajući se odredaba članaka 3. [nacionalni tretman] i 4. [tretman najpovlaštenije nacije], ništa se iz ovog sporazuma ne smije koristiti radi pokretanja pitanja iscrpljenja prava intelektualnog vlasništva.“

Kao podsjetnik, načelo iscrpljenja uskraćuje nositeljima prava intelektualnog vlasništva mogućnost pozivanja na ta prava radi nadzora prometa proizvoda koje su oni sami stavili na tržište ili koji su stavljeni na tržište uz njihov pristanak. Prema mišljenju Komisije, iz članka 6. TRIPS-a slijedi da „ako članica primjenjuje načelo ,nacionalnogʼ iscrpljenja (ili ,regionalnogʼ za carinske ili regionalne unije), ona se ne može pozvati na odredbe Sporazuma TRIPS o rješavanju sporova (uključujući prigovore u slučaju kada postoji povreda i kada ona ne postoji)“.

Države Zajednice, koje su dužne primjenjivati načelo iscrpljenja u odnosima unutar Zajednice, slobodne su ga izuzeti od primjene ako uvezeni proizvod dolazi iz treće zemlje: jednako vrijedi i za samu Zajednicu.

Međutim, ako država članica na svoje državljane primjenjuje načelo iscrpljenja, ne ograničavajući ga na slučaj stavljanja u promet u državi Zajednice, ona ga na taj način mora primijeniti i na državljane trećih zemalja na temelju načela nacionalnog tretmana. Jednako tako, načelo tretmana najpovlaštenije nacije onemogućuje svim državama članicama TRIPS-a da primjenjuju drugo pravilo ovisno o tome radi li se o državljanima jedne ili neke druge treće zemlje.

Prema mišljenju Komisije, članak 6. TRIPS-a omogućuje članici „nastavak suprotstavljanja usporednim uvozima robe […] koju je u inozemstvu (tj. u trećoj zemlji) nositelj intelektualnog vlasništva stavio na tržište ili koja je uz njegov pristanak stavljena na tržište“. Komisija smatra da je ograničenje načela iscrpljenja na odnose unutar Zajednice „nužno radi poštovanja odredaba prava Zajednice i omogućavanja nositeljima prava iz Zajednice osvajanja stranih tržišta (tj. tržišta trećih zemalja) uz očuvanje određenog nadzora nad uvozom (ili ponovnim uvozom) tehnološke robe u Zajednicu“.

3.     Posebne materijalne odredbe

a)     Autorsko pravo i srodna prava

Zaštita autorskog prava proteže se na način izražavanja, a ne na ideje, postupke, metode rada ili matematičke koncepte kao takve (članak 9. stavak 2. TRIPS-a). Utvrđeno je minimalno trajanje zaštite (članak 12.).

Računarski programi zaštićuju se kao književna djela prema Bernskoj konvenciji (članak 10. stavak 1. TRIPS-a).

Propisana su i utvrđena srodna prava izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (članak 14. TRIPS-a).

Autorima računarskih programa osigurava se pravo najma. To pravo ne osigurava se autorima kinematografskih djela osim ako takvo iznajmljivanje „ne dovodi do rasprostranjenog umnožavanja takvog djela koje osjetno šteti isključivom pravu umnožavanja priznatom u (u državi članici o kojoj je riječ) autorima i njihovim pravnim slijednicima“.

b)     Industrijsko vlasništvo

i)     Žigovi

Zaštita žigova primjenjuje se kako na žigove u odnosu na proizvode tako i na žigove u odnosu na usluge.

Utvrđeni su znakovi koji imaju mogućnost za stvaranje žiga te su definirana prava dodijeljena žigom (članak 15. stavak 1. i članak 16. stavak 1. TRIPS-a).

Uporaba žiga može biti uvjet za registriranje žiga, ali ne i za podnošenje prijave za registraciju (članak 15. stavak 3.). Utvrđeno je minimalno trajanje registracije i njezinih obnova (članak 18.). Ako se traži uporaba, TRIPS utvrđuje minimalno trajanje neuporabe radi brisanja žiga (članak 19.).

Zaštita općepoznatih žigova u smislu članka 6.a Pariške konvencije primjenjuje se na žigove u odnosu na usluge (članak 16. stavak 2.) te šire od kruga sličnih proizvoda (članak 16. stavak 3.).

Članice TRIPS-a mogu utvrditi uvjete za licenciranje i dodjelu žigova. Međutim, obvezno licenciranje nije dopušteno i žig se može dodijeliti bez prijenosa poslovanja kojemu žig pripada.

ii)  Oznake zemljopisnog podrijetla

Dio II. odjeljak 3. TRIPS-a propisuje vrlo precizne odredbe u vezi sa zaštitom oznaka zemljopisnog podrijetla koje se shvaćaju kao „oznake koje identificiraju robu s podrijetlom s državnog područja članice, ili regije ili mjesta na tom državnom području, gdje je određena kakvoća, reputacija ili druga karakteristika robe bitno povezana s njezinim zemljopisnim podrijetlom“ (članak 22. stavak 1. TRIPS-a).

Općenito govoreći, riječ je o sprečavanju:

„(a)      uporabe u bilo kojem smislu u određivanju ili predstavljanju robe koja bi naznačila ili sugerirala da ta roba potječe sa zemljopisnog područja koje nije stvarno mjesto podrijetla na način kojim se zavarava javnost u vezi s njezinim zemljopisnim podrijetlom;

(b)      bilo koja uporaba koja je akt nepoštenog tržišnog natjecanja u smislu članka 10.a Pariške konvencije (1967.)“ (članak 22. stavak 2. TRIPS-a).

Potrebno je uspostaviti dopunsku zaštitu oznaka zemljopisnog podrijetla za vina i alkoholna pića: korištenje sredstava za sprečavanje uporabe oznaka zemljopisnog podrijetla koje identificiraju vina ili alkoholna pića koja ne potječu iz naznačenog mjesta mora se omogućiti čak i „kada je naznačeno pravo mjesto podrijetla ili kada se oznaka zemljopisnog podrijetla rabi u prijevodu ili je popraćena izrazima kao ,vrstaʼ, ,tipʼ, ,stilʼ, ,imitacijaʼ ili slično“ (članak 23. stavak 1. TRIPS-a).

Međutim, ta pravila vrijede samo za budućnost. Naime,

„ništa u ovom odjeljku ne zahtijeva od članice da spriječi stalnu i sličnu uporabu određene oznake zemljopisnog podrijetla druge članice koja identificira vina ili alkoholna pića u vezi s robom ili uslugama svojih državljana ili osoba koje imaju u toj članici prebivalište, a koje su stalno rabile tu oznaku zemljopisnog podrijetla u vezi s istom ili srodnom robom ili uslugama na državnom području te članice (a) najmanje 10 godina prije 15. travnja 1994. ili (b) u dobroj vjeri prije navedenog datuma.“ (članak 24. stavak 4. TRIPS-a).

iii)  Industrijski dizajn (modeli i uzorci)

Područje industrijskog dizajna također je obuhvaćeno TRIPS-om. Potrebno je osigurati zaštitu novim ili originalnim industrijskim dizajnima (članak 25. stavak 1.). Utvrđeni su obujam i minimalno trajanje zaštite (članak 26.).

Posebice u odnosu na tekstil, oblici zaštite ne smiju biti takvi da bezrazložno umanjuju mogućnost za dobivanje navedene zaštite (članak 25. stavak 2. TRIPS‑a).

iv)  Patenti

U dijelu II. odjeljku 5. o patentima nalaze se ponajprije odredbe o predmetu patentiranja (članak 27.). Svaki izum proizvoda ili postupka mora biti predmet patentiranja bez diskriminacije u odnosu na granu tehnologije (isti članak). Međutim, zemljama u razvoju priznaje se tijekom određenog razdoblja mogućnost odgode obveze proširenja zaštite patenata za proizvode u područjima tehnologije u kojima je prema njihovom pravu isključena patentna zaštita na datum opće primjene Sporazuma (članak 65. stavak 4.). Utvrđena su prava koja se dodjeljuju patentom (članak 28.) i koja imaju minimalno razdoblje trajanja od 20 godina (članak 33.). Članak 31. propisuje odredbe kojima se ograničavaju uvjeti u kojima se odobravaju obvezne licencije.

v)     Planovi rasporeda (topografije) integriranih krugova

Odredbe u vezi s planovima rasporeda integriranih krugova imaju za cilj ukloniti nedostatke washingtonskog Ugovora o intelektualnom vlasništvu u vezi s integriranim krugovima. Tim odredbama definira se obujam prava koje treba dodijeliti (članak 36.) kao i trajanje zaštite (članak 38.).

vi)  Zaštita neobjavljenih tehničkih informacija

Članice TRIPS-a dužne su štititi neobjavljene informacije radi zaštite od nepoštene tržišne utakmice (članak 39. stavak 1.). Legitimni posjednici tih informacija moraju imati mogućnost sprečavanja da te informacije budu „otkrivene, stečene ili rabljene od strane trećih bez njihova pristanka na način suprotan poštenoj trgovačkoj praksi“. Ta je zaštita podređena uvjetu da su te informacije tajne, da imaju komercijalnu vrijednost zbog tajnosti i da su bile predmet mjera, poduzetih od strane osobe koja punopravno kontrolira informaciju, da bi one ostale tajna (članak 39. stavak 2.).

vii)  Kontrola prakse protivne tržišnom natjecanju u ugovornim licencijama

Članice se slažu da neka praksa ili uvjeti licenciranja koji se tiču prava intelektualnog vlasništva, koji ograničavaju tržišno natjecanje, mogu imati štetan učinak na trgovinu i da mogu zaustaviti prijenos i širenje tehnologije (članak 40.). Stoga im TRIPS priznaje pravo da definiraju prakse ili uvjete koji mogu predstavljati zlouporabu prava intelektualnog vlasništva te donesu prikladne mjere za sprečavanje ili nadzor tih praksi.

4.     Posebne postupovne odredbe (sredstva provedbe prava intelektualnog vlasništva)

Radi ostvarenja ujednačene minimalne zaštite intelektualnog vlasništva, nije dostatno definirati sadržaj različitih prava koja je potrebno priznati. Potrebno je također propisati „učinkovita i prikladna sredstva“ za njihovu provedbu (vidjeti uvodne izjave TRIPS-a). U njima je objašnjeno postojanje dijela III. TRIPS-a u vezi s postupcima koje su države članice dužne uspostaviti na takav način da omogućuju učinkovito djelovanje protiv bilo koje povrede prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenog TRIPS-om (članak 41. stavak 1.). Dio III. nabraja, s jedne strane, mjere koje nositelji prava intelektualnog vlasništva mogu koristiti pred sudskim, upravnim i carinskim tijelima, kako protiv povreda tako i protiv rizika od povreda svojih prava (a) i, s druge strane, propisuje da postupci putem kojih je takve mjere moguće ostvariti zadovoljavaju određene zahtjeve (b).

a)     Pravna sredstva

TRIPS propisuje mjere usmjerene na prestanak ili ograničavanje povreda prava intelektualnog vlasništva (nalog za prestanak, naknada štete, oduzimanje ili uništavanje krivotvorenih predmeta, kaznene sankcije) te mjere usmjerene na sprečavanje povreda prava intelektualnog vlasništva (privremene mjere, carinska obustava stavljanja u promet).

Sudske vlasti moraju biti ovlaštene naložiti kršitelju da odustane od povrede prava intelektualnog vlasništva podnositelja zahtjeva (članak 44. stavak 1.).

Sudske vlasti moraju imati ovlast naložiti kršitelju da nositelju prava čije je pravo povrijeđeno plati primjerenu odštetu ako je kršitelj znao ili je morao znati da čini povredu prava intelektualnog vlasništva (članak 45. stavak 1.).

Sudske vlasti također moraju biti ovlaštene narediti da se roba kojom se čini povreda prava intelektualnog vlasništva izbaci iz trgovačkih kanala bez ikakve naknade, odnosno da se uništi ako to nije u suprotnosti s postojećim ustavnim odredbama (članak 46.).

Kaznene sankcije, koje mogu obuhvaćati i kaznu zatvora, moraju se propisati u slučajevima namjernoga krivotvorenja žiga ili neovlaštenog umnožavanja djela zaštićenog autorskim pravom na komercijalnoj razini (članak 61.).

Postoje dvije vrste mjera sprečavanja.

Ponajprije, sudske vlasti moraju biti ovlaštene da nalože hitne i djelotvorne privremene mjere radi sprečavanja nastanka povrede bilo kojeg prava intelektualnog vlasništva (članak 50. stavak 1.). Kad je to primjereno, te se mjere mogu primijeniti bez saslušanja druge stranke (članak 50. stavak 2.), koja ipak može naknadno zatražiti preispitivanje (članak 50. stavak 4.).

Nadalje, članice moraju uspostaviti postupke koji omogućuju nositelju prava, koji ima valjane razloge za sumnju da može doći do uvoza robe s krivotvorenim žigom ili neovlašteno umnoženih primjeraka djela zaštićenog autorskim pravom, da podnese pisani zahtjev nadležnom tijelu, bilo upravnom ili sudskom, da carinsko tijelo zaustavi puštanje takve robe u slobodni optjecaj. Članice mogu predvidjeti slične mjere i za druge povrede prava intelektualnog vlasništva (članak 51.).

Te mjere zaustavljanja stavljanja robe u slobodan promet također su privremene. Njihovo zadržavanje uvjetovano je pokretanjem postupka za meritorno odlučivanje (vidjeti članak 55.).

b)     Postupovna jamstva

Postupci u vezi s ostvarivanjem prava intelektualnog vlasništva moraju biti pošteni i nepristrani (članak 41. stavak 2.). Zahtjev poštenja i nepristranosti postupaka pobliže je određen na više načina.

Nositelji prava moraju imati pristup građanskopravnim sudskim postupcima u vezi s ostvarivanjem prava intelektualnog vlasništva, a optuženici moraju biti pravodobno obaviješteni pisanom obavijesti koja sadrži dovoljno pojedinosti uključujući osobito osnovu zahtjeva (članak 42.). Strankama mora biti dopušteno da budu zastupane po samostalnom pravnom zastupniku, a u postupku se ne postavljaju preteški zahtjevi u vezi s obvezatnom osobnom nazočnošću (članak 42.). Sve stranke u takvom postupku moraju biti ovlaštene da potkrijepe svoje zahtjeve i da predoče sve relevantne dokaze (članak 42.) te moraju raspolagati pravom da od suparničke stranke zahtijevaju predočavanje dokaza koji su pod njezinom kontrolom (članak 43.). Odluke o meritumu spora temelje se samo na dokazima u vezi s kojima je strankama pružena mogućnost izjašnjavanja i, po mogućnosti, moraju biti sačinjene u pisanom obliku i obrazložene (članak 41. stavak 3.).

Stranke moraju imati pravo sudskog preispitivanja konačnih upravnih odluka i prvostupanjskih sudskih odluka (članak 41. stavak 4.).

Potrebno je predvidjeti mogućnost da nositelji prava intelektualnog vlasništva koji su zlouporabno ili neopravdano koristili postupke koji su im na raspolaganju plate odštetu (članak 48. stavak 1.).

XI –  Zajednička trgovinska politika, GATS i TRIPS: stajališta stranaka u postupku

Kao što je već navedeno, Komisija, s jedne strane, te Vijeće, države koje su podnijele očitovanja i Europski parlament, s druge strane, uopće se ne slažu o tome ulaze li područja obuhvaćena GATS-om i TRIPS-om u zajedničku trgovinsku politiku za koju Zajednica ima isključivu nadležnost na temelju članka 113. UEZ-a.

Stajališta stranaka o GATS-u i TRIPS-u izložit će se u nastavku.

A –  GATS

Glavna tvrdnja Komisije jest da se zajednička trgovinska politika odnosi na usluge koje su obuhvaćene GATS-om. Ta politika ne može biti ograničena na robu. Srž Komisijinog stajališta jest da svaki sporazum koji može izravno ili neizravno utjecati na količinu ili strukturu trgovine jest sporazum o trgovinskoj politici i mora biti sklopljen na temelju članka 113.

Koji su njezini glavni argumenti?

–        Ponajprije, sudska praksa Suda koja je naglasila da „pojam trgovinske politike ima isti sadržaj neovisno o tome primjenjuje li se u međunarodnom prostoru djelovanja države ili Zajednice“ (ranije navedeno Mišljenje 1/75, osobito podstavak 4. na str. 1362.). Uistinu, prema mišljenju Komisije, nijedna država članica ne može ozbiljno tvrditi da trgovina uslugama nije trgovina i da sporazumi koje bi sklapala ne bi ulazili u njezinu trgovinsku politiku.

–        Veze ili sličnosti između robe i usluga koje naglašavaju ekonomisti, oba sektora obuhvaćena su trgovinskom bilancom.

–        Pravna doktrina koja u svojim nedavnim stajalištima gotovo jednoglasno smatra da je trgovina uslugama dio zajedničke trgovinske politike. Komisija ipak priznaje da određeni predstavnici „umjerene“ doktrinalne struje isključuju usluge koje isporučuje poslovni nastan smješten u zemlji u kojoj se pružaju usluge. Komisija smatra da ne postoji nikakav razlog za razlikovanje izravnog prekograničnog pružanja usluga, koje bi jedino činilo dio zajedničke trgovinske politike, i pružanja usluga putem trgovačkog predstavništva koje čini dio vanjske politike poslovnog nastana.

–        Svrha GATS-a jest liberalizacija trgovine uslugama.

–        Uporabljeni instrumenti (tretman najpovlaštenije nacije, transparentnost) su tradicionalni instrumenti trgovinske politike. Jednako vrijedi za odredbe o pristupu tržištima i nacionalnom tretmanu. Popisi posebnih obveza, iako se u velikoj mjeri odnose na regulatorna ograničenja, usporedivi su s tarifnim popisima članica u robnom sektoru.

U preostalom Komisija nastoji pokazati da odredbe GATS-a nalaze svoj pandan u usporedivim odredbama GATT-a.

Mogućnost mjera križne retorzije također upućuje na preklapanje roba – usluge, a to preklapanje potvrđuje da roba i usluge čine dio iste trgovinske politike.

Odredbe u vezi s naknadnim pregovorima (vidjeti gore X., A., 6., Dinamičnost GATS-a) „ne mogu izmijeniti pravnu osnovu sporazuma koji se trenutačno ispituje“. „Svaki sporazum koji proizađe iz tih odredaba mora u konačnici biti predmet posebne ocjene radi utvrđivanja pravne osnove.“

Prema mišljenju Komisije, nadležnost Zajednice nije dovedena u pitanje time što u pravu Zajednice nisu usklađeni svi uslužni sektori obuhvaćeni GATS-om pa u određenim slučajevima ostaju uređeni nacionalnim zakonodavstvima. „GATT, a osobito njegova odredba o nacionalnom tretmanu, već niz godina utječe na nacionalna zakonodavstva i propise država članica (primjerice porezna zakonodavstva), a da se nikada nije tvrdilo da dijelom ulazi u nadležnost država članica.“

Konačno, Komisija daje dva pojašnjenja u vezi s člancima 59. i 75. UEZ-a.

Protivi li se uključivanju trgovine uslugama u članak 113. UEZ-a članak 59. podstavak 2. UEZ-a, koji ovlašćuje Vijeće na proširenje primjene odredaba poglavlja na državljane trećih zemalja koji pružaju usluge i koji imaju poslovni nastan unutar Zajednice? Komisija odgovara negativno. Riječ je o unutarnjoj odredbi, a ne o odredbi zajedničke trgovinske politike. „Ona ne može poslužiti kao pravna osnova za ugovornu politiku koja obuhvaća sve oblike međunarodnog pružanja usluga, kao što je to GATS.“

U mjeri u kojoj se GATS odnosi i na promet, nije li on obuhvaćen člankom 75. koji institucijama dodjeljuje unutarnju nadležnost (vidjeti presudu od 31. ožujka 1971., „AETR“, Komisija/Vijeće, 22/70, Zb., str. 263., o paralelizmu unutarnjih i vanjskih nadležnosti)? Odgovor Komisije je negativan. Na presedan AETR moguće je pozvati se radi sklapanja sporazuma u sektorima prometne politike koji nisu trgovinske naravi. Nadalje, Vijeće je u prometnom sektoru usvojilo određen broj mjera za ograničenja u trgovini, osobito gospodarske sankcije, utemeljene na članku 113., koje obuhvaćaju prekid trgovine prometnim uslugama.

Sve druge stranke postupka odlučno se protive stajalištu koje zastupa Komisija.

Prema mišljenju Vijeća, Komisijino tumačenje pojma zajedničke trgovinske politike vodi do preoblikovanja te politike u zajedničku politiku u području vanjskih gospodarskih odnosa. Promjene deviznog tečaja ili razlike u troškovima plaća u svjetskom gospodarstvu značajnije utječu na obujam i tijek međunarodne trgovine nego, primjerice, promjene carinske tarife. „Ako se slijedi stajalište Komisije, trebalo bi nužno zaključiti da Zajednica na temelju članka 113. ima isključivu nadležnost za uređivanje deviznog tečaja država članica ili za provedbu politike utvrđivanja plaća. Takvo tumačenje u potpunosti bi lišilo sadržaja nadležnost država članica u području gospodarske politike, barem što se tiče vanjskih odnosa“.

Tijekom Međuvladine konferencije o političkoj Uniji, Komisija je predložila takvo proširenje nadležnosti Zajednice. Pojam zajedničke trgovinske politike bio bi zamijenjen pojmom zajedničke politike u području vanjskih gospodarskih odnosa, što bi osobito obuhvaćalo „gospodarske i trgovinske mjere u području usluga, kapitala, intelektualnog vlasništva, ulaganja, poslovnog nastana i tržišnog natjecanja“, s mogućnošću proširenja granica tog područja. Ta politika ulazila bi u isključivu nadležnost Zajednice (članak Y 17. stavak 2. prijedloga Komisije). U odnosima s trećim zemljama, međunarodnim organizacijama i na međunarodnim konferencijama Zajednicu bi isključivo predstavljala Komisija.

Prema mišljenju Vijeća, Komisija nastoji svojim zahtjevom za mišljenje sudskim tumačenjem potvrditi prijedloge koji su odbačeni prilikom Međuvladine konferencije o političkoj Uniji. Taj argument nalazi se u podnescima francuske i danske vlade te vlade Ujedinjene Kraljevine.

Radi iznošenja zaključka o postojanju zajedničke nadležnosti Zajednice Vijeće zapravo ne razlikuje argumente koje navodi u prilog isključenju usluga iz trgovinske politike i argumente koji se temelje na razmatranju stajališta o paralelizmu unutarnjih i vanjskih nadležnosti.

Prema mišljenju Vijeća, GATS se primarno odnosi na pružanje usluga putem komercijalne prisutnosti u zemlji odredišta tih usluga. To proizlazi iz same naravi usluga. One se konzumiraju ili uporabljuju u isto vrijeme kad se isporučuju te ih nije moguće pohraniti ili prenositi; stoga moraju biti konzumirane na istome mjestu gdje su isporučene. Doista, uređivanje komercijalne prisutnosti jest uređivanje uvjeta osnivanja društava iz trećih zemalja i pravnog režima koji će se na njih primjenjivati nakon tog osnivanja.

Prema mišljenju Vijeća, taj režim primarnog poslovnog nastana uređen je nacionalnim pravom i nije obuhvaćen pojmom zajedničke trgovinske politike. Također, u vezi s potrošnjom u inozemstvu (primjer indijskih turista koji posjećuju Francusku), Vijeće primjećuje da nadležnosti u području turizma i nadalje pripadaju državama članicama te da je prijedlog dodjeljivanja nadležnosti Zajednici u tom području bio odbačen prilikom Međuvladine konferencije o političkoj Uniji. Što se tiče „kretanja osoba“, Vijeće primjećuje da su ulazak i boravak u državama Zajednice fizičkih osoba, koji su državljani trećih zemalja i koje je zaposlio pružatelj usluga iz treće zemlje, uređeni nacionalnim zakonodavstvima i ulaze u nadležnost samo država članica. U vezi s prekograničnim pružanjem usluga, Vijeće naglašava da nadležnost država članica da uređuju tu „međunarodnu trgovinu usluga“ nikad nije bila osporena. „Država članica može uvesti ,kvote za filmsko platnoʼ kako bi obvezala kina da osiguraju minimalno prikazivanje filmova proizvedenih u Zajednici i stoga da ograniče mogućnost difuzije filmova koji nisu iz Zajednice.“ Ukratko, prema mišljenju Vijeća, članak 113. odnosi se na međunarodnu trgovinu uslugama samo u mjeri u kojoj su usluge o kojima je riječ izravno povezane s isporukom robe (primjerice usluge sastavljanja stroja).

Vlada Ujedinjene Kraljevine izlaže specifičniju argumentaciju u vezi s dosegom pojma zajedničke trgovinske politike.

Vlada Ujedinjene Kraljevine za usluge ponajprije navodi da se poglavlja Ugovora koja se odnose na poslovni nastan i usluge odnose samo na državljane država članica. Jedino je državljanin države članice ovlašten osnovati glavni poslovni nastan u državi članici. Jedino državljanin države članice s poslovnim nastanom u državi članici može osnovati sekundarni poslovni nastan u drugoj državi članici. Jedino se državljani država članica mogu pozivati na slobodu pružanja usluga, iako članak 59. podstavak 2. propisuje mogućnost proširenja prava slobode pružanja usluga na državljane trećih zemalja s poslovnim nastanom u državi članici.

Ujedinjena Kraljevina nadalje tvrdi da doslovno tumačenje članka 113., koje ograničava tu odredbu na trgovinu robom, jest u potpunosti dosljedno sustavu Ugovora. Naime, „ako bi države članice mogle zadržati različite trgovinske politike, odnosno podvrgnuti uvoz iz trećih zemalja različitim pravilima u području tarifa i kvota, to bi rezultiralo onemogućavanjem trgovinskih tokova“. Nasuprot tomu, taj rizik ne postoji kod usluga. Ne „postoji rizik da pružatelji usluga ili osobe s namjerom osnivanja poslovnog nastana u državi članici koja nameće ograničenja državljanima trećih zemalja to učine posredstvom države članice s blažim pravilima. Ako država članica dopušta državljaninu treće zemlje pružanje usluge na svojem državnom području, taj državljanin ne stječe time pravo pružanja usluge u drugoj državi članici s obzirom na to da nije državljanin države članice“. „Nema logike […], dakle, da se nameće isključiva zajednička trgovinska politika u području usluga, iako postoji uvjerljiva logika koja nameće isključivu zajedničku trgovinsku politiku u području robe.“

Iako se govori o „trgovini uslugama“, pitanja koja se postavljaju vrlo su različita od onih koja se javljaju kod proizvoda. Kod usluga su bitna pitanja poslovni nastan stranih društava, njihova izravna ulaganja, slobodno kretanje osoblja nužno za pružanje usluga kao i propisi koji uređuju pristup profesijama koje pružaju usluge.

Konačno, Ujedinjena Kraljevina podsjeća da Sporazum GATS također obuhvaća usluge prometa i da njegovi prilozi obuhvaćaju zračni promet kao i pregovore o pomorskom prometu. Ona upućuje na članke od članka 61. podstavka 1. do članka 74. UEZ-a i na sudsku praksu (ranije navedena presuda AETR i Mišljenje 1/76 od 26. travnja 1977., Zb., str. 741., o prijedlogu sporazuma o osnivanju Europskog fonda za raspremu u unutarnjoj plovidbi) te zaključuje da je „za sporazume s trećim zemljama u području pružanja prometnih usluga osnova jedino poglavlje Ugovora o prometu“.

U tom pogledu Ujedinjena Kraljevina navodi i praksu Vijeća. Kad je Vijeće donosilo vanjske mjere koje u biti uređuju promet, to je činilo na temelju poglavlja o prometu. Ujedinjena Kraljevina navodi u tom smislu: Odluku Vijeća 80/50/EEZ od 20. prosinca 1979. o uspostavi savjetodavnog postupka o odnosima između država članica i trećih zemalja u području zračnog prometa i o djelatnostima vezanima uz ta pitanja unutar međunarodnih organizacija (SL 1980., L 18, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 22., str. 6.); Odluku Vijeća 82/505/EEZ od 12. srpnja 1982. o sklapanju Sporazuma o povremenom međunarodnom putničkom cestovnom prijevozu koji se obavlja autobusima (ASOR) (SL L 230, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 15., str. 24.), Sporazum sklopljen između Europske ekonomske zajednice s jedne strane i Austrije, Španjolske, Finske, Norveške, Portugala, Švedske, Švicarske i Turske s druge strane; Uredbu Vijeća (EEZ) br. 4055/86 od 22. prosinca 1986. o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica te između država članica i trećih zemalja (SL L 378, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 3.); Odluku Vijeća 92/384/EEZ od 22. lipnja 1992. o sklapanju sporazuma između Europske ekonomske zajednice, Kraljevine Norveške i Kraljevine Švedske u području civilnog zrakoplovstva (SL L 200, str. 20.); Odluku Vijeća 92/577/EEZ od 27. studenoga 1992. o sklapanju sporazuma između Europske ekonomske zajednice i Republike Austrije u području tranzita robe cestom i željeznicom (SL L 373, str. 4.); Odluku Vijeća 92/578/EEZ od 30. studenoga 1992. o sklapanju sporazuma između Europske ekonomske zajednice i Švicarske Konfederacije u području tranzita robe cestom i željeznicom (SL L 373, str. 26.). Što se tiče posljednjih dviju odluka, Ujedinjena Kraljevina naglašava da je Komisija predložila članak 113. UEEZ-a kao pravnu osnovu, ali da je Vijeće donijelo odluku na temelju članka 75. UEEZ-a.

Francuska vlada ponajprije skreće pozornost na vrlo široko područje primjene Sporazuma o WTO-u, koji:

„potencijalno obuhvaća svako gospodarsko pitanje povezano s trgovinom. To područje može, dakle, obuhvatiti sve politike Zajednice. Jasno, to ne znači da se te politike, kad su usmjerene prema van u okviru WTO-a, a pod izgovorom da imaju trgovinski utjecaj, moraju u potpunosti utopiti u zajedničku trgovinsku politiku. Takvo stapanje dovelo bi do ozbiljnih problema u dosljednosti, primjerice u području okoliša: iste mjere ulazile bi u podijeljenu nadležnost ako bi se usvajale na unutarnjem području ili na drugim vanjskim područjima kao sastavni dio politike okoliša, odnosno u zajedničku trgovinsku politiku i stoga isključivu nadležnost Zajednice ako bi se o njima raspravljalo u okviru WTO-a“.

Nasuprot Komisijinom stajalištu u području usluga, francuska vlada nadalje navodi određene argumente koji su već prije spomenuti, kao što su oni koji proizlaze iz rada Međuvladine konferencije o političkoj Uniji, veze između carinske Unije i zajedničke trgovinske politike s obzirom na rizik od zapreka prometu te argumenta da GATS obuhvaća i pružanja usluga koje nisu prekogranične. U vezi s uporabom klasičnih instrumenata trgovinske politike (kao što su to odredba o najpovlaštenijoj naciji ili načelo nacionalnog tretmana) na koje se Komisija poziva, francuska vlada se ograničava na tvrdnju da su ti instrumenti bili uporabljeni izvan trgovinskih odnosa između država i u tom pogledu navodi primjer konvencije o statusu izbjeglica. Završno, francuska vlada zaključuje, kao i Vijeće, da su zajedničkom trgovinskom politikom obuhvaćene samo usluge izravno povezane s isporukom robe.

Ispitivanjem četiriju oblika pružanja usluga obuhvaćenih GATS-om, španjolska vlada zaključuje da zadnja tri oblika (potrošnja u inozemstvu, komercijalna prisutnost i kretanje osoba) ulaze u nadležnost država članica: odredbe članaka 48., 52. i 59. UEZ-a uređuju slobodno kretanje radnika, pravo nastana i slobodu pružanja usluga samo u pogledu državljana drugih država članica Zajednice.

Portugalska vlada općenito naglašava da ključ nesporazuma koji suprotstavlja Komisiju i države članice nije pitanje instrumenata i svrhe, nego naravi područja uređenih Sporazumom o WTO-u. „U trenutačnom stanju internacionalizacije nacionalnih ekonomija svaka unutarnja ili vanjska, dvostrana ili višestrana mjera usvojena u okviru gospodarskih odnosa može izravno ili neizravno utjecati na obujam ili strukturu trgovinskih protoka i trgovine. Stoga taj kriterij ne može sam po sebi služiti kao temelj ograničavanja isključive nadležnosti Zajednica u okviru zajedničke trgovinske politike [...]. Takvo tumačenje podrazumijevalo bi prenošenje područja koja se odnose na politiku trgovinskih poreza, nacionalnih valuta te izravnih i neizravnih troškova plaća u sferu isključive nadležnosti Zajednice.“

Što se posebice tiče usluga, portugalska vlada naglašava da iako je prekogranično pružanje usluga nesumnjivo obuhvaćeno područjem primjene članka 113., drugi oblici pružanja usluga, kao što je to potrošnja u inozemstvu i kretanje osoba, nisu obuhvaćeni tim područjem primjene: naime, uređenje turizma, ulazak i kretanje državljana trećih zemalja kao i status radnika iz zemalja koje nisu dio Zajednice ulaze u vlastitu nadležnost država članica. U vezi s komercijalnom prisutnošću, portugalska vlada navodi da članak 52. UEZ-a ne dodjeljuje Zajednici vlastitu nadležnost u području poslovnog nastana državljana trećih zemalja.

Helenska Republika smatra da sklapanje GATS-a nužno pretpostavlja zajednički nastup Zajednice i država članica zbog dinamičke i evolutivne institucionalne strukture koju on stvara. Sudjelovanje država članica opravdano je njihovim nadležnostima koje im pripadaju, a koje su „usporedne s nadležnostima Zajednice, odnosno primarne su u odnosu na njih, ili isključive“. Helenska Republika ne daje nikakva dodatna pojašnjenja.

Nizozemska vlada ističe činjenicu da prekogranično pružanje usluga nema ključnu ulogu u GATS-u te da se on u biti odnosi na poslovni nastan pružatelja usluga državljana trećih zemalja te na obavljanje njihove djelatnosti u državama članicama. Nizozemska vlada navodi primjer kretanja fizičkih osoba (državljana trećih zemalja) na područje države članice kao slučaj u kojem države članice imaju isključivu nadležnost.

Nizozemska vlada nadalje naglašava da su trgovinska politika i prometna politika izričito zamišljene kao odvojena područja te da se vanjsko djelovanje u području prometa ne može temeljiti na članku 113.

Što se tiče trgovine financijskim uslugama, nizozemska vlada skreće pozornost Suda na određene mjere Zajednice: drugu direktivu Vijeća u području banaka koja sadrži glavu posvećenu odnosima s trećim zemljama(3), prvu direktivu u području osiguranja od štete koja predviđa mogućnost da Zajednica sklapa konvencije s trećim zemljama(4) te odluku Vijeća kojom se odobrava sporazum sklopljen sa Švicarskom u području osiguranja(5). Prva dva akta temelje se na članku 57. stavku 2., a treći akt na članku 57. stavku 2. i na članku 235. Dakle, nije bilo riječi o članku 113.

Njemačka vlada podržava stajališta Vijeća. Ona naglašava da GATS uređuje prometne usluge, područje koje je na razini Zajednice obuhvaćeno člankom 74. et seq. UEZ-a. Prema mišljenju njemačke vlade „članak 113. UEZ-a nije dostatno opravdanje nadležnosti Europske unije jer široko područje koje obuhvaća GATS znatno nadilazi usluge povezane sa slobodom kretanja robe.“ Nadalje, ona navodi da u određenim sektorima kao što su obrazovanje i kultura Zajednica raspolaže samo vrlo ograničenom nadležnošću te kulturna politika u osnovi ostaje u domeni država članica kako to navodi članak 128. UEZ-a. Osim toga, u drugim sektorima Zajednica gotovo i nema nikakvu nadležnost. Njemačka vlada u tom pogledu navodi područja kao što su pravo ulaska, boravka i rada zaposlenih radnika trećih zemalja u odnosu na pružanje usluga kao i status poduzetnika iz trećih zemalja.

Danska vlada općenito navodi da članak 113. Ugovora ne uključuje vanjsku gospodarsku politiku te se, kao i Vijeće te druge vlade, poziva na radove Međuvladine konferencije o političkoj Uniji. Što se posebice tiče GATS-a, danska vlada smatra da se članak 113. ne može koristiti za sklapanje sporazuma o uslugama, osobito u području prometa. Prema njezinom mišljenju, potrebno je upotrijebiti druge odredbe Ugovora (poglavlje o poslovnom nastanu ili četvrti dio Ugovora koji se odnosi na promet).

Europski parlament smatra da Komisija nastoji obuhvatiti sveukupnost međunarodnih gospodarskih odnosa zajedničke trgovinske politike i time ih smjestiti u okvir članka 113. Ugovora, odnosno područja koja su obuhvaćena slobodom pružanja usluga, prometom, porezima, usklađivanjem zakonodavstava itd. Prema njegovom mišljenju, sporna je Komisijina argumentacija koja se poziva na gospodarske koncepte. Ne radi se o izradi gospodarskih perspektiva i teorija, nego o obradi pitanja u njegovom trenutačnom pravnom kontekstu.

Europski parlament doduše priznaje, stavljajući se u perspektivu suverene državne strukture, da se pojam trgovine ne odnosi samo na konačne proizvode, nego na sve ulazne i izlazne elemente koji idu od zamisli do prodaje krajnjem kupcu. Međutim, koliko god taj koncept bio zanimljiv, on mora ustupiti mjesto pitanjima zakonitosti kakva trenutačno postoji u okviru Zajednice.

Široko tumačenje pojma zajedničke trgovinske politike ide na štetu ovlasti Europskog parlamenta, što je nespojivo s ustavnim načelom sudjelovanja Parlamenta, koje je proizašlo iz sudske prakse „titanski dioksid“ (presuda od 11. lipnja 1991., Komisija/Vijeće, C-300/89, Zb., str. I-2867.).

Europski parlament tvrdi da ni u Mišljenju 1/78 („kaučuk“) od 4. listopada 1979. (Zb., str. 2871.) ni u drugim slučajevima u kojima je postupao Sud nije primijenio članak 113. Ugovora izvan područja robe.

Europski parlament naglašava da je za sklapanje Sporazuma o WTO-u nužna pravna osnova članak 228. stavak 3. podstavak 2. UEZ-a, kako je izmijenjen Ugovorom iz Maastrichta, koji za sporazume koji stvaraju institucionalni okvir predviđa suglasnost Europskog parlamenta.

Navodeći određene posebne uslužne sektore, Europski parlament smatra da je pravna osnova za sklapanje međunarodnih sporazuma u području prometa članak 75. Ugovora, a ne članak 113. Članak 75. Ugovora potrebno je smatrati kao lex specialis u odnosu na druge odredbe Ugovora koje se odnose na vanjske odnose Zajednice. Iz teksta članka 75. točaka (a) i (c) jasno proizlazi da ta odredba može služiti kao pravna osnova za svaki akt Zajednice kojim se nastoje urediti pitanja prometa u vezi s trećim zemljama, kao što su to sporazumi o tranzitu ili infrastrukturne mjere prema granicama trećih zemalja.

Parlament također smatra da odredbe GATS-a koje se odnose na ugovore o javnoj nabavi nisu obuhvaćene člankom 113. Ugovora. U vezi s tim pitanjem, on upućuje na predmet C-360/93, koji je u tijeku, u kojem je zatražio poništenje odluka Vijeća koje se odnose na sporazum između Zajednice i Sjedinjenih Američkih Država u vezi sa sklapanjem ugovora o javnoj nabavi zbog toga što su bile temeljene samo na članku 113. Prema njegovom mišljenju, takvi akti trebali su biti doneseni na temelju članaka 59. do 66. i članka 100. A.

Naposljetku, u mjeri u kojoj se GATS odnosi na ulaganja stranih poduzetnika, Parlament tvrdi da bi članak 52. i članak 57. stavak 2. Ugovora trebali biti pravna osnova. U vezi s tim pitanjem upućuje na stajališta u okviru zahtjeva za mišljenje 2/92, koji je u tijeku pred Sudom.

Osim toga, Europski parlament nastoji osporiti Komisijine argumente da su odluke Zajednice u području gospodarskih sankcija bile donesene samo na osnovi članka 113., a koje ona ističe u prilog stajalištu da su usluge obuhvaćene zajedničkom trgovinskom politikom. Ponajprije, te su mjere imale za cilj prekinuti trgovinski protok, odnosno utjecati na trgovinu robom, a ne urediti promet. Na taj način, navodeći slučaj embarga na trgovinu s Irakom(6) koji se odnosio na uvezene ili izvezene proizvode, teško je moguće zamisliti kako je mjera mogla biti djelotvorna, a da se nije primijenila na zračni i pomorski prijevoz. Nadalje, te su odluke donesene u hitnim situacijama. Riječ je o netipičnim aktima u kojima se pravna osnova pojavila nakon uvodnih izjava koje sadržavaju politički dogovor između država članica. Najbolji dokaz tome jest taj što ih Ugovor o Europskoj uniji posebno obrađuje. Članak 228. A, kako je uveden u Maastrichtu, propisuje, naime, da „[a]ko se zajedničkim stajalištem ili zajedničkom akcijom, donesenima u skladu s odredbama Ugovora o Europskoj uniji u vezi sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, predviđa djelovanje Zajednice kojim se djelomično ili u cijelosti prekidaju ili ograničavaju gospodarski odnosi s jednom ili više trećih zemalja, Vijeće poduzima potrebne hitne mjere. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom, na prijedlog Komisije.“.

B –  TRIPS

Komisija polazi od dvostruke ideje. S jedne strane, zajednička trgovinska politika obuhvaća sve mjere čiji je glavni cilj utjecati na obujam ili strukturu trgovine robom ili uslugama uređujući ili usklađujući prava intelektualnog vlasništva. S druge strane, pravila koja se odnose na prava intelektualnog vlasništva usko su povezana s trgovinom proizvodima i uslugama na koje se primjenjuju. Stoga Komisija u svojem glavnom zaključku navodi da je nadležnost Zajednice isključiva na temelju članka 113. UEZ-a.

S obzirom na to da predviđeni sporazum ima za cilj izravno urediti trgovinu pravima intelektualnog vlasništva, potrebno je smatrati da to ulazi u zajedničku trgovinsku politiku.

Kako bi uputila na vrlo usku vezu između prava intelektualnog vlasništva, s jedne strane, te proizvoda i usluga, s druge strane, Komisija se poziva na članak 36. UEZ-a i na odgovarajuće pravilo koje je Sud razvio u području usluga.

Prema mišljenju Komisije, aspekti prava intelektualnog vlasništva koji se odnose na trgovinu ulaze u područje primjene zajedničke trgovinske politike.

Osim toga, Komisija upućuje na praksu institucija.

Komisija navodi tri slučaja u kojima su Vijeće i ona sama uporabili Uredbu Vijeća (EEZ) br. 2641/84, koja je uspostavila novi instrument trgovinske politike koji Zajednici omogućava davanje odgovora na svaku nezakonitu trgovinsku praksu trećih zemalja te uklanjanje štete koja iz toga nastane industriji Zajednice(7). Iako ta uredba posebno ne spominje povredu prava intelektualnog vlasništva, Vijeće i Komisija su ju dosad koristili triput radi obrane interesa Zajednice u području intelektualnog vlasništva. Komisija iz toga zaključuje da Zajednica ima isključivu nadležnost poduzimanja mjera radi primjene prava, kao odgovor na nezakonite trgovinske prakse, koristeći postojeće instrumente trgovinske politike radi osiguranja zaštite njezinih prava intelektualnog vlasništva koja utječu na obujam njezine trgovine robom i uslugama s inozemstvom.

Na isti način, Zajednica je od 1. siječnja 1989. uklonila Republiku Koreju s popisa zemalja koje mogu uživati njezin opći sustav povlastica, kao mjeru retorzije protiv diskriminatornog tretmana koji je trpjela industrija Zajednice u području zaštite prava intelektualnog vlasništva u odnosu na tretman odobren industriji Sjedinjenih Američkih Država(8).

Osim toga, veći broj dvostranih sporazuma sklopljenih između Zajednice i trećih zemalja sadrži odredbe o zaštiti prava intelektualnog vlasništva. Na taj način, primjerice, gotovo svi dvostrani sporazumi o tekstilu sklopljeni tijekom 80-tih na temelju članka 113. Ugovora sadrže odredbu koja se odnosi na zaštitu žiga i dizajna tekstilnih proizvoda(9). Zajednica je također sklopila na temelju članka 113. Ugovora određeni broj uzajamnih sporazuma s trećim zemljama radi zaštite određenih naziva vina iz tih zemalja koja su označena oznakom zemljopisnog podrijetla(10). U novije vrijeme, Zajednica je u europskim sporazumima sklopljenima sa zemljama Središnje i Istočne Europe uključila odredbe čiji je cilj podizanje razine zaštite intelektualnog vlasništva. Trgovinske odredbe tih sporazuma, kao i odredbe koje se odnose na prava intelektualnog vlasništva, stupile su na snagu putem privremenih sporazuma. Odluke Vijeća o primjeni tih privremenih sporazuma u Zajednici donesene su na temelju članka 113. UEZ-a(11).

Naposljetku, Uredba Vijeća (EEZ) br. 3842/86 od 1. prosinca 1986. o određivanju mjera radi zabrane stavljanja krivotvorene robe u slobodan promet(12) usvojena je 1986. na temelju članaka 113. i 235. Ugovora. Prema mišljenju Komisije, ta je uredba, čiji je cilj sprečavanje stavljanja na tržište krivotvorenih proizvoda, klasična mjera trgovinske politike koja ima za cilj zaštitu prava intelektualnog vlasništva Zajednice na međunarodnoj razini.

Konačno, u prilog svojem stajalištu Komisija navodi vanjsko djelovanje Zajednice, posebice, s jedne strane, njezino sudjelovanje na međunarodnim konferencijama koje su rezultirale Protokolom uz Madridski sporazum o međunarodnoj registraciji žigova i Ugovorom o intelektualnom vlasništvu u vezi s integriranim krugovima (Ugovor IPIC) u Washingtonu te, s druge strane, odluku Vijeća kojom se Komisija ovlašćuje za vođenje pregovora u ime Zajednice o novom instrumentu zaštite prava umjetnika izvođača i proizvođača fonograma(13).

Kao što je to navedeno tijekom izlaganja stajališta stranaka o GATS-u, Vijeće snažno osporava Komisijin široki koncept zajedničke trgovinske politike. Prema mišljenju Vijeća, činjenica da TRIPS utječe na trgovinu nije dovoljna da bi on bio obuhvaćen zajedničkom trgovinskom politikom. Za utvrđivanje pravne osnove akta relevantan je njegov glavni cilj. U vezi s člankom 100. A UEZ-a Vijeće se poziva na presudu od 17. ožujka 1993. o „Direktivi o otpadu“, Komisija/Vijeće (C‑155/91, Zb., str. I-939., t. 19. i 20.).

Kao što je to navedeno za GATS, Vijeće podsjeća da je Međuvladina konferencija o političkoj Uniji odbila prijedloge Komisije da se Zajednici pruži isključiva nadležnost za sklapanje međunarodnih sporazuma u području intelektualnog vlasništva.

Na Komisijino podsjećanje na njezin prijedlog odluke Vijeća kojom se obvezuje države članice da pristupe Bernskoj (Pariški akt) i Rimskoj konvenciji Vijeće odgovara da taj prijedlog Vijeće nije prihvatilo upravo zbog neuobičajenog prijenosa nadležnosti koji bi podrazumijevala takva odluka.

Što se tiče prisutnosti Zajednice na međunarodnim forumima u području intelektualnog vlasništva, Vijeće naglašava da je svaki put kad je dalo ovlaštenje Komisiji za pregovaranje u ime Zajednice, to bilo u područjima gdje su postojali akti sekundarnog prava.

Njemačka vlada u pogledu TRIPS-a smatra da članak 113. UEZ-a može biti pravna osnova samo za ustupanje i uživanje prava intelektualnog vlasništva koje je izravno povezano s isporukom robe i pružanjem povezanih usluga.

Vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da zajednička trgovinska politika, koja je Ugovorom predviđena za robu, omogućava slobodu kretanja robe na unutarnjem tržištu bilo da je podrijetlom iz države članice bilo da je podrijetlom iz treće zemlje i stavljena je u promet u državi članici. Ta uloga ne zagovara proširenje zajedničke trgovinske politike na pregovore o međunarodnim sporazumima čiji je cilj osiguranje poštovanja prava intelektualnog vlasništva u Zajednici i trećim zemljama. Činjenica da jedna država članica priznaje nekoj osobi prava intelektualnog vlasništva u odnosu na robu uvezenu iz treće zemlje ne utječe na pravo nositelja iz druge države članice da se pozove na odredbe prava intelektualnog vlasništva te potonje države članice kako bi ograničio uvoz predmetnog proizvoda – taj potonji nositelj može se pozvati na članak 36. UEZ-a radi zaštite prava koja mu priznaje pravni poredak te države članice. Stoga, činjenica da prava intelektualnog vlasništva nisu podvrgnuta zajedničkoj trgovinskoj politici ne dovodi do preusmjeravanja trgovine.

Vlada Ujedinjene Kraljevine, kvalificirajući pretjeranim Komisijino stajalište o opsegu zajedničke trgovinske politike, naglašava nemogućnost ulaska u sferu isključive nadležnosti Zajednice područja koje je u velikoj mjeri uređeno neusklađenim nacionalnim pravilima. Međutim, priznaje da je člankom 113. Ugovora obuhvaćen dio III. odjeljak 4. TRIPS-a (članci 51. do 60.) u vezi sa zaustavljanjem krivotvorene robe od strane carinskih tijela, koji ima svoj pandan u odredbama gore navedene Uredbe br. 3842/86.

Francuska vlada primjećuje da sam naslov sporazuma pokazuje da se TRIPS ne bavi primarno međunarodnom trgovinom, osim nekoliko odredaba o trgovini krivotvorenom robom (odnosno, nekoliko članaka u dijelu III. koji obrađuju načine poštovanja prava intelektualnog vlasništva i članak 69. koji uspostavlja suradnju radi ukidanja međunarodne trgovine robom kojom se povređuju prava intelektualnog vlasništva). Francuska vlada u biti upućuje na ovlaštenja nositelja prava intelektualnog vlasništva čiju zaštitu treba ojačati i uskladiti na svjetskoj razini.

U odgovoru na argument koji Komisija navodi u vezi s uključivanjem odredaba koje se odnose na intelektualno vlasništvo u sporazume s trećim zemljama, Francuska Republika naglašava da se te odredbe općenito ograničavaju na samo jedan članak te da predstavljaju samo odredbe „najboljeg nastojanja“, koje se u stvarnosti odnose samo na dotične treće zemlje.

Francuska zaključuje da s obzirom na to da glavni cilj Sporazuma TRIPS nije međunarodna trgovina nego zaštita intelektualnog vlasništva, članak 113. ne može mu biti jedina pravna osnova.

Prema mišljenju danske vlade, Zajednica ne može imati isključivu nadležnost u području intelektualnog vlasništva na temelju članka 113. jer to područje, kao što to proizlazi iz presude od 20. listopada 1993., Phil Collins i dr. (C-92/92 i C‑326/92, Zb., str. I-5145.), ulazi u nadležnost nacionalnih zakonodavstava uslijed nepostojanja usklađenosti na razini Zajednice.

Helenska, nizozemska i portugalska vlada također tvrde da se Sporazum TRIPS odnosi na područja koja ulaze u nadležnost država članica s obzirom na to da na razini Zajednice nije provedeno nikakvo usklađivanje.

Španjolska vlada naglašava da ne postoji propis Zajednice koji obuhvaća sve što uređuje pravo intelektualnog vlasništva: stoga države članice zadržavaju nadležnost te Zajednica ne može zatražiti isključivu nadležnost u tom području.

Španjolska vlada je Komisiji, koja u prilog svojem stajalištu navodi primjere mjera zajedničke trgovinske politike koje je poduzela Zajednica radi zaštite intelektualnog vlasništva, posebno odgovorila da su te mjere uređivale režim uvoza, a nisu utjecale na režim intelektualnog vlasništva te nisu sadržavale obveze Zajednice u tom području.

Europski parlament se također protivi stajalištu Komisije što se tiče TRIPS-a zbog istih razloga kao što su razlozi navedeni za GATS (vidjeti gore XI., A.).

XII –  GATS, TRIPS i implicitne ovlasti

A –  Opća razmatranja o implicitnim ovlastima

U slučaju da Sud presudi da GATS i TRIPS nisu obuhvaćeni zajedničkom trgovinskom politikom, Komisija podredno navodi da Zajednica ima isključivu nadležnost na temelju teorije implicitnih ovlasti, ovlasti izvedenih bilo iz posebnih odredaba Ugovora (kao što je članak 54. UEZ-a) bilo iz općih odredaba (članak 100. A i članak 235. UEZ-a). Nasuprot tomu, države članice koje su podnijele očitovanja i Vijeće, priznajući da Zajednica ima određene nadležnosti, zastupaju stajalište da su i države članice nadležne.

Komisija razlikuje dvije situacije u kojima bi Zajednica imala implicitnu nadležnost na međunarodnoj razini, a koja bi bila isključiva:

–        Prva situacija: odredbe Ugovora dodjeljuju institucijama Zajednice unutarnje nadležnosti za ostvarenje posebnog cilja, a sudjelovanje Zajednice na međunarodnoj razini nužno je za ostvarenje tog cilja (Komisija to naziva „doktrinom iz Mišljenja 1/76“). Prema mišljenju Komisije, nije potrebno da su se unutarnje nadležnosti već izvršavale.

–        Druga situacija: nakon donošenja sekundarnog prava, čak i u područjima koja ne ulaze u zajedničku politiku, obuhvaćene međunarodne obveze sadrže pravila koja bi, kada bi ih države članice usvojile izvan okvira institucija Zajednice, mogla utjecati ili izmijeniti opseg postojećih pravila Zajednice (Komisija to naziva „doktrinom AETR“).

Vijeće tvrdi da Komisijini argumenti o implicitnim ovlastima zanemaruju razlike između postojanja i izvršavanja ovlasti. Jedino kad Zajednica izvršava unutarnje ovlasti moguća je isključivost vanjskih nadležnosti koje iz toga proizlaze. Osim toga, ako su države članice nadležne na unutarnjoj razini, one su nadležne i na međunarodnoj razini.

Vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da u slučaju kad je cilj nacrta međunarodnog sporazuma obuhvaćen područjem odredbe UEZ-a koja dopušta unutarnje mjere te kad su te unutarnje mjere poduzete u okviru te odredbe, Zajednica može iz te odredbe izvesti implicitnu vanjsku ovlast za predmetni sporazum. Međutim, činjenica da Zajednica ima implicitnu ovlast sklapanja međunarodnog sporazuma ne isključuje nužno sudjelovanje država članica. Sudjelovanje nije isključeno posebice kad unutarnji propisi koji uređuju područje nacrta sporazuma ne uspostavljaju isključive mjere usklađivanja. Države članice mogu, dakle, sudjelovati u sklapanju predmetnog međunarodnog sporazuma. Na tim načelima, koja je uspostavila sudska praksa Suda, Zajednica je nadležna za sudjelovanje u sklapanju Sporazuma GATS na temelju članaka 54., 57., 66., 75., 84., 99. i 100. A UEZ-a te na temelju članaka 100. A, 113. i 235. za Sporazum TRIPS. Države članice također su nadležne za sklapanje dvaju sporazuma.

Prema mišljenju vlade Ujedinjene Kraljevine, isključiva ili neisključiva nadležnost Zajednice ovisi ne samo o odredbama Ugovora nego i o opsegu mjera koje su poduzele institucije Zajednice radi primjene tih odredaba.

Francuska vlada naglašava da u slučaju kad Zajednica raspolaže unutarnjom nadležnošću, ali ju još nije izvršavala, te u slučajevima kad odredbe sporazuma s trećim zemljama ne utječu na pravila koja je donijela Zajednica, države članice zadržavaju nadležnost za sklapanje međunarodnih obveza.

Prema mišljenju njemačke vlade, implicitna vanjska nadležnost Zajednice isključiva je samo ako i u mjeri u kojoj su tijela Zajednice stvarno izvršavala svoju nadležnost na unutarnjoj razini. Unutarnja zakonodavna nadležnost koja se nije izvršavala ne može dovesti do isključive vanjske nadležnosti.

Portugalska vlada naglašava da se u područjima koja nisu uređena aktima Zajednice ili u kojima propisi slijede kriterije minimalnog usklađivanja zadržava usporedna nadležnost država članica, ali koja je samo privremena.

Europski parlament primjećuje da čak i ako bi Sud priznao nadležnost Zajednice za sklapanje Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga na temelju teorije implicitnih ovlasti, u odluci o sklapanju Sporazuma u ime Zajednice trebalo bi detaljno naznačiti pravne osnove te odluke.

B –  GATS

1.     Stajalište Komisije

Komisijina argumentacija može se podijeliti na dva dijela. U prvom dijelu Komisija predlaže utvrđenje unutarnje nadležnosti institucija, iz čega je moguće zaključiti da postoji nadležnost Zajednice na međunarodnoj razini. U drugom dijelu Komisija nastoji uputiti na nužnost djelovanja Zajednice, odnosno na rizik koji bi uključivala neusklađena djelovanja država članica prema trećim zemljama.

a)     Postojanje unutarnjih nadležnosti

Komisija ponajprije nastoji pokazati da unutarnja nadležnost Zajednice proizlazi iz poglavlja Ugovora o pravu poslovnog nastana i o uslugama; Komisija tek neznatno upućuje na sekundarno pravo (i). Nadalje, u slučaju da se ocijeni da Zajednica ne raspolaže dostatnim ovlastima na temelju posebnih odredaba Ugovora, ona navodi da Zajednica može sklopiti GATS na temelju općih odredaba Ugovora kao što su to članci 100. A i 235. (ii).

i)     Nadležnosti koje proizlaze iz posebnih odredaba UEZ-a

Komisija smatra da unutarnja nadležnost Zajednice obuhvaća četiri oblika pružanja usluga navedenih u GATS-u. Prema mišljenju Komisije, sloboda pružanja usluga u smislu Ugovora uključuje „prekogranično pružanje usluga“ (vidjeti primjerice presudu od 3. prosinca 1974., Van Binsbergen, 33/74, Zb., str. 1299.) kao i „potrošnju u inozemstvu“ u smislu GATS-a (vidjeti presudu od 26. veljače 1991., „Turistički vodič“, Komisija/Francuska, C-154/89, Zb., str. I-659., t. 9. i 10.). Usluge pružene zahvaljujući komercijalnoj prisutnosti (treći oblik usluga predviđen GATS-om) ili kretanju fizičkih osoba (četvrti i posljednji oblik usluga predviđen GATS-om) također su obuhvaćene odredbama Ugovora o slobodi pružanja usluga (članak 59. i članak 60. podstavak 3.) i o pravu poslovnog nastana (članak 52. i članak 58., u vezi s člankom 66.).

Komisija u prilog svojem stajalištu navodi, dakle, samo odredbe koje se odnose jedino na državljane država članica Zajednice. Međutim, ona smatra da nijedna odredba poglavljâ Ugovora o pravu poslovnog nastana i o uslugama ne obvezuje zakonodavca Zajednice na primjenu ovlasti koje su joj dodijeljene isključivo unutar Zajednice. Ona također naglašava da je obilježje sudske prakse AETR-a pronalazak primjene za slučajeve u kojima je Ugovor na izričit način predvidio samo uspostavu unutarnjih pravila.

Komisija navodi da se pojam usluga u GATS-u kao i u poglavlju Ugovora o slobodi pružanja usluga odnosi na usluge svih sektora osim usluga pruženih „u [obnašanju javne vlasti]“ (članak 1. stavak 3. točka (b) GATS-a). Prema mišljenju Komisije tu je iznimku valjalo uspostaviti radi izbjegavanja sukoba s odredbama UEZ-a koje iz područja usluga isključuju aktivnosti koje su obuhvaćene djelovanjem javne vlasti.

Komisija iz sudske prakse Suda, koja u pravu Zajednice obvezuje države članice „na poduzimanje svih mjera, bilo da se tiču postupka ili sadržaja, za osiguranje učinkovitosti prava Zajednice“, zaključuje o postojanju nadležnosti Zajednice za preuzimanje takvih vrsta obveza u okviru međunarodnog sporazuma. Stoga ona smatra da članak VI. stavak 2. točka (a) GATS-a, koji članicama WTO-a nameće obvezu uspostave sudova ili postupaka koji osiguravaju preispitivanje administrativnih odluka koje utječu na trgovinu uslugama, ulazi u isključivu nadležnost Zajednice.

Što se tiče članka XVI. GATS-a, koji se odnosi na posebne obveze u području pristupa tržištu, Komisija navodi da na unutarnjoj razini Zajednica posjeduje ovlasti potrebne za uklanjanje količinskih ograničenja pristupa tržištima navedenima u toj odredbi (kvote, ograničenja ukupnog broja fizičkih osoba koje pružatelj usluga može zaposliti, mjere koje ograničavaju ili zahtijevaju određene vrste društvene strukture pružatelja usluga itd.).

Od Ugovora iz Maastrichta Zajednica na unutarnjoj razini raspolaže i zakonodavnim ovlastima koje u potpunosti obuhvaćaju članak XI. GATS-a. Taj članak predviđa da članice WTO-a ne moraju primjenjivati ograničenja na međunarodne prijenose i plaćanja za tekuće transakcije u vezi sa specifičnim obvezama, osim kada je to dopušteno člankom XII. (ograničenja radi zaštite bilance plaćanja). Naime, u pravu Zajednice zabranjena su sva ograničenja kretanja kapitala i ograničenja u platnom prometu među državama članicama te između država članica i trećih zemalja (članak 73. B stavci 1. i 2. UEZ-a). Nadalje, članak 73. C stavak 2. dodjeljuje Vijeću ovlasti potrebne za donošenje mjera koje se odnose na kretanje kapitala u treće zemlje ili iz njih, što obuhvaća izravna ulaganja.

U području priznavanja diploma, licencija i certifikata (članak VII. GATS-a) Komisija navodi da Zajednica raspolaže unutarnjim ovlastima na temelju članaka 49., 57. i 66. Ugovora te da se, osim toga, njima i koristila.

Komisija u tom pogledu upućuje na Direktivu Vijeća 89/48/EEZ od 21. prosinca 1988. o općem sustavu za priznavanje visokoškolskih diploma dodijeljenih nakon završetka stručnog obrazovanja i izobrazbe u trajanju od najmanje tri godine (SL 1989., L 19, str. 16.) i na Direktivu Vijeća 92/51/EEZ od 18. lipnja 1992. o drugom općem sustavu za priznavanje stručnog obrazovanja i izobrazbe, kojom se dopunjava Direktiva 89/48/EEZ (SL L 209, str. 25.).

Doista, Komisija priznaje da se opći sustav uzajamnog priznanja koji je uspostavljen tim dvjema direktivama ne odnosi na kvalifikacije ili profesionalno iskustvo stečeno u trećoj zemlji. Međutim, prema mišljenju Komisije, iz izreke presude od 9. veljače 1994., Tawil-Albertini (C-154/93, Zb., str. I-451.), jasno proizlazi da je na razini Zajednice moguće priznanje kvalifikacija ostvarenih u trećim zemljama (t. 11. do 15. presude).

Naposljetku, što se tiče svih oblika prometa, Zajednica na unutarnjoj razini raspolaže širokim ovlastima za poduzimanje mjera koje su potrebne za ostvarivanje posebnih ciljeva politike Zajednice (članci 74. et seq. UEZ-a). Svi oblici prometa nadasve predstavljaju pružanje usluga za koje je osobito nužno međunarodno djelovanje radi ostvarivanja ciljeva Ugovora. Na taj način gore navedena Uredba br. 4055/86 propisuje pravila o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica i trećih zemalja. Usto, Zajednica je već opsežno koristila svoje ovlasti na vanjskoj razini.

ii)  Ovlasti koje proizlaze iz općih odredaba (članci 100. A i 235. UEZ-a)

U slučaju da ovlasti Zajednice koje proizlaze iz posebnih odredaba UEZ-a ne bi obuhvaćale cjelokupno područje GATS-a, Komisija navodi da je radi takvog zaključka moguće pozvati se na članak 100. A. Prema mišljenju Komisije, taj članak „jasno“ nameće Vijeću pravnu obvezu djelovanja radi ostvarenja unutarnjeg tržišta.

Ako bi se i ta osnova ocijenila nedostatnom, Komisija tvrdi da je za dodjeljivanje potrebnih vanjskih ovlasti institucijama Zajednice moguće pozvati se na članak 235. Ugovora. Naime, države članice nemaju mogućnost zajedničkog djelovanja u obliku sporazuma sklopljenog izvan okvira Zajednice ako su ispunjene pretpostavke iz članka 235. Prema mišljenju Komisije, te su pretpostavke ispunjene. Potreba sklapanja sporazuma nije osporena: sporazum će doprinijeti ostvarenju ciljeva Ugovora te je u izravnom odnosu s funkcioniranjem unutarnjeg tržišta. Jednostrano djelovanje država članica izvan okvira Zajednice daleko je od doprinosa ostvarenju posebnih ciljeva Zajednice, a moglo bi stvoriti prepreku tim ciljevima te dovesti u pitanje i postupno razgraditi unutarnje tržište.

b)     Potreba vanjskog djelovanja Zajednice

Kao prvo, Komisija naglašava da bi povezanost unutarnjeg tržišta bila ugrožena ako bi Zajednica bila stranka sporazuma usporedno sa svojim državama članicama. U tom pogledu navodi tri argumenta.

Ponajprije, uzimajući primjer financijskih usluga, Komisija tvrdi da bi priznanje nadležnosti državama članicama stavilo one države članice koje raspolažu razvijenim financijskim centrima u snažniji položaj u dvostranim pregovorima s trećim zemljama. One bi kao protučinidbu za svoje relativno velikodušne ponude bile u mogućnosti dobiti najveće ustupke. Na taj bi način njihovi pružatelji usluga neproporcionalno poboljšali svoj konkurentski položaj u odnosu na pružatelje usluga iz drugih država članica.

Prema mišljenju Komisije, upravo je to situacija koju je gore navedena Druga bankovna direktiva 89/646 željela izbjeći. Naime, ta direktiva, koja usklađuje pretpostavke za odobrenje unutar Zajednice, sadrži i odredbe o trgovini financijskim uslugama s trećim zemljama (vidjeti glavu III. posvećenu odnosima s trećim zemljama, članke 8. i 9.). Njome se nastoji izbjeći razlike u pretpostavkama za pristup banaka trećih zemalja unutarnjem tržištu i, obratno, osigurati da treće zemlje daju kreditnim institucijama Zajednice, iz bilo koje države članice, stvaran pristup koji je usporediv s onim koji Zajednica nudi njihovim kreditnim institucijama. U vezi s potonjim, kada Komisija utvrdi da treća zemlja ne odobrava takav pristup, „ona može predložiti Vijeću da joj se dodijeli prikladan mandat za pregovore radi ostvarivanja usporedivih konkurentskih mogućnosti za kreditne institucije Zajednice. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom“ [neslužbeni prijevod] (vidjeti članak 9. stavak 3. Druge direktive).

Nadalje, Komisija naglašava da se nakon osnivanja društava kćeri banaka trećih zemalja u državi članici, za koje se prema članku 58. Ugovora zatim smatra da imaju poslovni nastan u Zajednici, one mogu natjecati s bankama drugih država članica koje tome ne mogu prigovoriti.

Naposljetku, Komisija navodi da nije moguće stajalište da se, strogom primjenom gore navedene presude AETR, nadležnost Zajednice ograničava na područja koja su bila predmet usklađivanja na unutarnjoj razini s obzirom na to da svi uslužni sektori nisu usklađeni. Naime, da je bio usvojen taj kriterij podjele nadležnosti, države čiji su ključni uslužni sektori predmet usklađenih pravila bile bi u potpunosti podvrgnute disciplini Zajednice, dok bi one čiji glavni uslužni sektori nisu bili predmet usklađenih pravila zadržale gotovo netaknutu slobodu pregovaranja. Prema mišljenju Komisije, takva situacija lišila bi Zajednicu mogućnosti uravnoteženog pregovaranja u interesu svih država članica u svim uslužnim sektorima.

Kao drugo, Komisija navodi da kad bi države članice zadržale nadležnosti, to bi moglo utjecati, ili izmijeniti, postojeća pravila Zajednice. Ona u tom pogledu navodi tri argumenta.

Ponajprije, Komisija navodi da tri godine nakon stupanja na snagu Sporazuma o WTO-u članice mogu jednostrano izmijeniti svoje obvezujuće rasporede posebnih obveza uz kompenzaciju onim članicama GATS-a koje mogu pokazati da su njihova prava „poništena ili ugrožena“ izmjenom. S obzirom na to da se kompenzacije u sustavu GATS-a mogu sastojati samo od izmjene zakonskih ili podzakonskih odredaba (primjerice, ublažavanje pretpostavki za pristup tržištu u uslužnom sektoru), Komisija je mišljenja da one utječu na zakonodavstvo Zajednice, odnosno da mu mijenjaju opseg. Stoga državama članicama ne može biti priznata ovlast sklapanja GATS-a.

Nadalje, prema mišljenju Komisije, za utjecaj međunarodnih obveza na postojeća pravila Zajednice nije nužno da su one u suprotnosti s njima. Dostatno je da se odnose na područje koje je već „u velikom dijelu“ obuhvaćeno pravilima Zajednice (vidjeti Mišljenje 2/91 od 19. ožujka 1993., Zb., str. I-1061., t. 25. i 26.). Uistinu, cjelokupno područje GATS-a obuhvaćeno je pravilima Zajednice.

Naposljetku, Komisija navodi da u načelu nije moguća nikakva izmjena posebnih obveza tijekom tri godine nakon stupanja na snagu Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga. Stoga, ako države članice sklapaju Sporazum o WTO-u u vlastito ime, one bi se tijekom cijelog tog razdoblja mogle pozivati na moguću nespojivost zakonodavstva Zajednice s njihovim obvezama na temelju GATS-a kako ne bi primijenile pravo Zajednice.

2.     Stajališta stranaka koje su podnijele očitovanja

Vijeće i vlade koje su podnijele očitovanja osporavaju stajalište Komisije.

Države kao i Vijeće ne navode nikakvo očitovanje koje se tiče nužnosti vanjskog djelovanja Zajednice. Koji su to argumenti kojima osporavaju tezu nadležnosti Zajednice koju Komisija nastoji utemeljiti na posebnim odredbama Ugovora ili na općim odredbama članaka 100. A i 235. UEZ-a?

i)     Nadležnosti koje proizlaze iz posebnih odredaba UEZ-a

Kao prvo, Vijeće te španjolska i portugalska vlada navode da je pojam usluga širi u GATS-u nego u pravu Zajednice. Naime, za razliku od GATS-a, Ugovor ne obuhvaća besplatno pružanje usluga (članak 60. Ugovora).

Prema mišljenju Vijeća, Komisija uklanja svako razlikovanje režima primjenjivog na državljane i društva država članica i režima primjenjivog na državljane i društva trećih zemalja. Vijeće navodi da članci Ugovora koji se odnose na pravo poslovnog nastana i na slobodu pružanja usluga ne govore o postupanju prema državljanima i društvima trećih zemalja. Jedina iznimka jest članak 59. stavak 2. Ugovora. Ta odredba uspostavlja posebnu pravnu osnovu za donošenje zakonodavstva u pogledu pružatelja usluga iz trećih zemalja, pod uvjetom da su već osnovani unutar Zajednice. Ona bi bila u potpunosti suvišna kada bi, kao što to navodi Komisija, Zajednica na unutarnjoj razini već raspolagala nadležnostima prema državljanima trećih zemalja u području slobode pružanja usluga i slobode poslovnog nastana.

Prema mišljenju Vijeća, pravo Zajednice uređuje, što se tiče državljana trećih zemalja, samo pitanja drugog poslovnog nastana i pružanja usluga prvog poslovnog nastana u Zajednici. Što se tiče „komercijalne prisutnosti“, Vijeće razlikuje društva kćeri društva iz treće zemlje od običnih podružnica društva iz treće zemlje. Vijeće priznaje da se pravo Zajednice može primjenjivati na društvo kćer društva iz treće zemlje u Zajednici. Nasuprot tomu, obične podružnice društava iz treće zemlje, koje su osnovane u Zajednici, obuhvaćene su nadležnošću država članica s obzirom na to da se članak 58. Ugovora odnosi samo na društva.

Vijeće osporava nadležnost koju bi, prema mišljenju Komisije, Zajednica imala za posebne obveze koje se odnose na pristup tržištima usluga. Naime, obvezujući rasporedi posebnih obveza položeni su u ime Zajednice i država članica nakon višestrukih rasprava, a ograničenja, kao i uvjeti tih obveza, razlikuju se od države članice do države članice. Vijeće naglašava da letimičan pregled dokumenta koji sadrži posebne obveze u području usluga, a koji Vijeće smatra presudno važnim, dobro pokazuje da se one izravno odnose na nacionalna zakonodavstva. Posljedično, ponuda posebnih obveza Zajednice i država članica u najvećem dijelu ulazi u nadležnost država članica. Prema mišljenju Vijeća, samo postojanje tog rasporeda omogućava davanje odgovora na pitanja koja su postavljena Sudu.

Prema mišljenju španjolske vlade, cijeli dijelovi GATS-a obuhvaćaju područja u kojima je Zajednica lišena ovlasti na unutarnjoj razini. Tako u nadležnost država članica ulaze odredbe GATS-a koje se odnose na:

–        pružanje usluga od strane društava iz trećih zemalja koja žele imati poslovni nastan u Zajednici (komercijalna prisutnost);

–        pružanje usluga putem kretanja fizičkih osoba koje su državljani trećih zemalja;

–        besplatno pružanje usluga;

–        obveze u području kretanja kapitala državljana trećih zemalja koji nemaju poslovni nastan u Zajednici (članak XI. GATS-a), s obzirom na to da članak 67. Ugovora zahtijeva uklanjanje ograničenja kretanja kapitala samo za kapital koji pripada osobama koje borave u državi članici;

–        obveze koje se odnose na priznanje diploma i formalnih kvalifikacija stečenih u trećim zemljama.

Portugalska vlada naglašava da oblici pružanja usluga obuhvaćeni GATS-om, osim „prekograničnih pružanja usluga“, ulaze u nadležnost država članica.

Portugalska vlada naglašava činjenicu da „se najvažnija i najosjetljivija područja međunarodne liberalizacije usluga odnose na uvjete poslovnog nastana društava iz trećih zemalja i na režim koji je primjenjiv na samozaposlene osobe i zaposlene osobe društava iz trećih zemalja“. Za portugalsku vladu, ta su područja u nadležnosti država članica.

Prema mišljenju danske vlade, nesumnjivo je da se pravni akti Zajednice doneseni u uslužnom sektoru odnose samo na određena područja. U tim područjima, akti koji su doneseni odnose se samo na određene aspekte pružanja usluga. Iz toga proizlazi da države članice imaju nadležnost za sklapanje međunarodnih sporazuma kako u područjima u kojima ne postoji propis Zajednice tako i u područjima gdje postoji propis Zajednice, ali koji je fragmentaran.

Nizozemska vlada podržava stajalište Vijeća i izdvaja slučaj isključive nadležnosti država članica – kretanje fizičkih osoba iz treće zemlje u Zajednicu (mobilnost radnika).

Sažeto, vlada Ujedinjene Kraljevine smatra da Zajednica ima nadležnost za sudjelovanje u sklapanju Sporazuma o WTO-u na temelju članaka 54., 57., 66., 75., 84., 99. i 100. A UEZ-a. Naime, određeni aspekti Sporazuma ulaze u područja nadležnosti Zajednice koja su obuhvaćena tim odredbama i u kojima je Zajednica poduzela unutarnje mjere. Međutim, nisu sve gospodarske aktivnosti koje su obuhvaćene GATS-om bile predmet propisa Zajednice. A tamo gdje je takav propis donesen, često se sastojao od mjera usklađivanja koje predviđaju minimalne standarde koje države članice mogu premašiti. Iz toga proizlazi da su i države članice nadležne za sudjelovanje u sklapanju GATS-a.

Ujedinjena Kraljevina ponajprije naglašava da ni poglavlje o poslovnom nastanu ni poglavlje o uslugama ne uređuju:

–        pružanje usluge s državnog područja treće zemlje na državno područje države članice (članak I. stavak 2. točka (a) GATS-a);

–        pružanje usluge od strane pružatelja usluge, koji je državljanin treće zemlje, kroz komercijalnu prisutnost (osim društva na koje se odnosi članak 58. UEZ-a) na državnom području države članice (članak I. stavak 2. točka (c) GATS-a);

–        pružanje usluge od strane pružatelja usluge, koji je državljanin treće zemlje, kroz prisutnost fizičkih osoba iz treće zemlje na državnom području države članice (članak I. stavak 2. točka (d) GATS-a).

Vlada Ujedinjene Kraljevine posebno navodi da se nijedna odredba Ugovora ne odnosi na prvi poslovni nastan fizičkih i pravnih osoba koje imaju državljanstvo trećih zemalja i koje žele pružati usluge u državama članicama. Ona naglašava da se članak 59. podstavak 2. Ugovora odnosi samo na državljane trećih zemalja koji već imaju poslovni nastan u Zajednici. U odsutnosti unutarnjeg zakonodavstva Zajednice, ta pitanja ostaju u nadležnosti država članica.

Što se tiče društava kćeri i podružnica, vlada Ujedinjene Kraljevine ipak priznaje da su institucije Zajednice poduzele mjere za utvrđivanje „pravila o izvršavanju vanjske nadležnosti Zajednice koja se odnosi na poslovne nastane državljana trećih zemalja u Zajednici“ na temelju članka 57. stavka 2. UEZ-a.

Na taj način članak 9. stavak 3. Prve direktive Vijeća 77/780/EEZ od 12. prosinca 1977. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova kreditnih institucija (SL L 322, str. 30.) propisuje da „[...] Zajednica može sporazumima sklopljenima u skladu s Ugovorom s jednom ili više trećih zemalja ugovoriti primjenu odredaba koje, na temelju načela uzajamnosti, daju podružnicama poslovnog nastana koji ima svoje društveno sjedište izvan Zajednice isti tretman na cjelokupnom području Zajednice.“ [neslužbeni prijevod] Također, članci 8. i 9. gore navedene Direktive 89/646 jamče da kreditne institucije Zajednice, koje su aktivne u trećim zemljama, tamo uživaju pogodnosti koje su jednake pogodnostima koje uživaju društva majke iz trećih zemalja društava Zajednice, koja su društva u smislu članka 58. Ugovora.

U osiguravateljskom sektoru postoje slične odredbe. Na taj način članak 32. Direktive Vijeća 79/267/EEZ od 5. ožujka 1979. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova izravnog životnog osiguranja (SL L 63, str. 1.) propisuje da „Zajednica može sporazumima sklopljenima u skladu s Ugovorom s jednom ili više trećih zemalja ugovoriti primjenu odredaba koje su različite od odredaba predviđenih u ovoj glavi radi osiguranja, pod uvjetom uzajamnosti, dostatne zaštite osiguranika država članica.“ [neslužbeni prijevod] Članak 32.b uveden Direktivom Vijeća 90/619/EEZ od 8. studenoga 1990. (SL L 330, str. 50.) predviđa u stavku 3. da „[k]ad Komisija utvrdi [...] da treća zemlja ne daje osiguravateljskim društvima Zajednice stvaran pristup tržištu, koji je usporediv s pristupom koji Zajednica daje osiguravateljskim društvima iz te treće zemlje, ona može predložiti Vijeću da joj se dodijeli prikladan mandat za pregovore radi ostvarivanja usporedivih konkurentskih mogućnosti za osiguravateljska društva Zajednice. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom.“ [neslužbeni prijevod]

U području prvog poslovnog nastana fizičkih osoba koje su državljani trećih zemalja, vlada Ujedinjene Kraljevine također navodi postojanje odredbe sekundarnog prava.

Članak 1. točka (c) Direktive Vijeća 73/148/EEZ od 21. svibnja 1973. o ukidanju ograničenja kretanja i boravka unutar Zajednice za državljane država članica na području nastana i pružanja usluga (SL L 172, str. 14.), donesen na temelju članka 54. stavka 2. i članka 63. stavka 2., daje pravo boravka supružniku i djeci državljana treće zemlje.

Vlada Ujedinjene Kraljevine dodaje da te iznimne odredbe u području prvog poslovnog nastana pravnih ili fizičkih osoba koje imaju poslovni nastan odnosno državljanstvo trećih zemalja često imaju ograničen opseg.

Na taj način glava III. gore navedene Prve bankovne direktive 77/780 ne sprečava države članice da na podružnice kreditnih institucija trećih zemalja, kod osnivanja ili obavljanja njihovih djelatnosti u Zajednici, primjenjuju strože uvjete nego što je to slučaj s podružnicama kreditnih institucija Zajednice (vidjeti u istome smislu uvodne izjave gore navedene Druge direktive 89/646 i uvodnu izjavu 9. Direktive Vijeća 92/96/EEZ od 10. studenoga 1992., SL L 360, str. 1., u području osiguranja).

Vlada Ujedinjene Kraljevine zaključuje da, ako nije drukčije propisano tim iznimnim odredbama, prvi poslovni nastan pravnih i fizičkih osoba koje imaju poslovni nastan odnosno državljanstvo trećih zemalja predstavlja područje u kojem države članice zadržavaju prijelaznu nadležnost.

Vlada Ujedinjene Kraljevine nadalje ispituje nadležnosti država članica i Zajednice u vezi s režimom kojem su podvrgnute djelatnosti društava kćeri i podružnica društava iz trećih zemalja, nakon što su osnovane u Zajednici.

U tom pogledu ona navodi da je na unutarnjoj razini, nakon što su društva kćeri ili podružnice društava registriranih u trećoj zemlji osnovane u državi članici, Zajednica nadležna za uređivanje njihovih djelatnosti na temelju poglavlja o poslovnom nastanu i o uslugama. Ona također naglašava da je u određenim sektorima Zajednica upotrijebila tu nadležnost.

Na taj se način Direktiva Vijeća od 13. veljače 1989. o obvezama podružnica osnovanih u državi članici kreditnih i financijskih institucija koje imaju sjedište izvan te države članice, u pogledu objavljivanja godišnjih računovodstvenih dokumenata (89/117/EEZ) (SL L 44, 1989., str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8. str. 6.), primjenjuje ne samo na podružnice društava iz Zajednice nego i na podružnice društava iz trećih zemalja (članci 1. i 3.). Također, Jedanaesta direktiva Vijeća od 21. prosinca 1989. o zahtjevima objavljivanja podataka u vezi s podružnicama koje su u nekoj državi članici otvorile određene vrste trgovačkih društava na koje se primjenjuje pravo druge države (SL L 395, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 3.) primjenjuje se na podružnice društava iz trećih zemalja (članci 7. do 10.). Poglavlja III. gore navedene Prve bankovne direktive 77/780 i gore navedene Direktive 79/267 u području osiguranja također sadrže odredbe o podružnicama poduzetnika koji imaju svoje društveno sjedište izvan Zajednice.

Međutim, u preostalome, ako ne postoji unutarnje zakonodavstvo Zajednice, djelatnost društva kćeri ili podružnice društva iz treće zemlje i dalje je podvrgnuto režimu koji ulazi u nadležnost država članica.

Što se tiče članka VI. stavka 2. točke (a) GATS-a (uspostavljanje sudova ili postupaka koji osiguravaju preispitivanje administrativnih odluka koje utječu na trgovinu uslugama), vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da pitanja koja se odnose na nadležnost, postupak i pravne lijekove ostaju u nadležnosti država članica, osim nekoliko odredaba sekundarnog prava koje usklađuju unutarnje postupke i pravne lijekove.

U tom pogledu vlada Ujedinjene Kraljevine navodi Direktivu Vijeća od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima (SL L 395, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 6., str. 3.). Međutim, ona navodi da je ta direktiva mjera djelomičnog usklađivanja koja ostavlja državama članicama širok izbor sredstava za ostvarivanje njezinih ciljeva.

Vlada Ujedinjene Kraljevine zaključuje da su države članice nadležne za sudjelovanje u sklapanju Sporazuma GATS u području koje je obuhvaćeno njegovim člankom VI. stavkom 2. točkom (a).

Naposljetku, prelazeći na članak VII. GATS-a (priznavanje diploma i stručnih kvalifikacija), vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da iako pravila Zajednice predviđaju usklađivanje i uzajamno priznavanje stručnih kvalifikacija ostvarenih u državama članicama, te države članice ipak ostaju nadležne za stručne kvalifikacije izdane u trećim zemljama. U tom pogledu upućuje na gore navedenu presudu Tawil-Albertini.

ii)  Nadležnosti koje bi mogle proizlaziti iz općih odredaba Ugovora (članci 100. A i 235. UEZ-a)

Vijeće osporava da članci 100. A i 235. Ugovora nameću pravnu obvezu djelovanja zakonodavcu Zajednice. Priznati jednu takvu ideju značilo bi izbrisati razlikovanje postojanja nadležnosti i njezinog izvršavanja te bi bilo u očitom nesuglasju s člankom 3. B Ugovora koji propisuje načelo supsidijarnosti.

Vlada Ujedinjene Kraljevine tvrdi da Sud nije priznao direktive koje uspostavljaju minimalne standarde kao izvor isključive nadležnosti Zajednice (vidjeti gore navedeno Mišljenje 2/91, t. 21.). Naime, isključiva vanjska nadležnost može se temeljiti samo na isključivim unutarnjim mjerama za usklađivanje. Tim više isključiva vanjska nadležnost ne može, u odsutnosti unutarnjih pravila, proizlaziti samo iz članka 100.

Francuska vlada ne tumači članak 235. Ugovora na isti način kao i Komisija. Za razliku od Komisije, francuska vlada smatra da Vijeće raspolaže širokom diskrecijskom ocjenom pitanja je li djelovanje Zajednice nužno za ostvarenje jednog od ciljeva Zajednice. Ona smatra da u ovom slučaju ta nužnost ne postoji.

Njemačka vlada objašnjava da članak 235. ne može dodijeliti ovlasti Zajednici u područjima koja ulaze u isključivu nadležnost država članica i da, u svakom slučaju, liberalizacija trgovine uslugama na svjetskoj razini nije jedan od ciljeva Zajednice.

Portugalska vlada osporava to da je iz članka 235. Ugovora moguće zaključiti o postojanju obvezne i isključive nadležnosti u određenom području na unutarnjoj ili vanjskoj razini, a kako se čini da to smatra Komisija. Portugalska vlada navodi sljedeće argumente.

S jedne strane, Vijeće ostaje slobodno ocijeniti koja je vrsta sredstava najprikladnija za ostvarenje ciljeva Zajednice. Vijeće može primjerice, zbog međunarodnih ili domaćih razloga, radije koristiti mehanizme suradnje između Zajednice i država članica, što na razini međunarodnih odnosa dovodi do sklapanja mješovitih sporazuma. Takvo je i mišljenje Suda kad je smatrao da „iako članak 235. omogućava Vijeću donošenje ,svih prikladnih odredabaʼ i u području vanjskih odnosa, taj članak ne stvara nikakvu obvezu, nego Vijeću dodjeljuje mogućnost čiji izostanak korištenja ne može utjecati na valjanost rasprave“ (gore navedena presuda AETR, t. 95.). S druge strane, članak 235. ne omogućava da se rezidualne i vlastite nadležnosti država članica prenesu na Zajednicu. U tu bi svrhu bila neophodna revizija Ugovora.

Španjolska vlada smatra da su članci 100. A i 235. Ugovora, među mnogim drugim odredbama, pravna osnova za nadležnost Zajednice.

Europski parlament navodi da se ni na koji način moguće korištenje članka 235. UEZ-a ne može tumačiti tako da povređuje njegovu slobodu uskraćivanja suglasnosti ako mu se sporazum čini neprihvatljivim, uzimajući u obzir ciljeve Ugovora i interese građana.

C –  TRIPS

1.     Stajalište Komisije

Kao i za GATS, Komisijinu argumentaciju moguće je podijeliti na dva dijela. U prvom dijelu, Komisija predlaže utvrđivanje unutarnjih nadležnosti institucija iz kojih je moguće donijeti zaključak o postojanju nadležnosti Zajednice na međunarodnoj razini. U drugom dijelu, Komisija nastoji pokazati nužnost djelovanja Zajednice, odnosno rizik koji bi uključivala neusklađena djelovanja država članica prema trećim zemljama.

a)     Postojanje unutarnjih nadležnosti

Komisija ponajprije nastoji pokazati da nadležnost Zajednice na unutarnjoj razini proizlazi iz akata sekundarnog prava koji postoje u području intelektualnog vlasništva (i). Nadalje, u slučaju ocjene da Zajednica ne raspolaže dostatnim ovlastima na temelju akata sekundarnog prava, Komisija tvrdi da Zajednica može sklopiti TRIPS na temelju općih odredaba Ugovora kao što su to članci 100. A i 235. (ii).

i)     Nadležnosti koje proizlaze iz sekundarnog prava

Što se tiče TRIPS-a, Komisija ponajprije navodi da cilj članka 36. UEZ-a nije zadržavanje određenih područja u isključivoj nadležnosti država članica (vidjeti presudu od 4. listopada 1991., Richardt i „Les Accessoires Scientifiques“, C‑367/89, Zb., str. I-4621., t. 19. do 21.).

Komisija zatim nastavlja s vrlo detaljnom usporedbom, točku po točku, između Sporazuma TRIPS i relevantnih odredaba prava Zajednice radi općenitog zaključka da Zajednica ima potrebnu vanjsku nadležnost za sklapanje TRIPS-a u njegovoj cjelini.

1. Što se tiče autorskog prava (dio II. odjeljak 1. članci 9. do 14. TRIPS-a), Komisija prije svega priznaje da Zajednica nije članica ni Bernske konvencije (Konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela, Pariški akt od 24. srpnja 1971.) ni Rimske konvencije (Međunarodna konvencija za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju, od 26. listopada 1961.).

Ona naglašava da Sporazum TRIPS u dijelu II. odjeljku 1. u vezi s autorskim i srodnim pravima obvezuje članice WTO-a da predvide minimalnu zaštitu.

Komisija podsjeća da je Vijeće donijelo veći broj direktiva u području autorskog i srodnih prava kojima se na unutarnjoj razini nastoji obuhvatiti područja na koja se odnose članci 10. do 14. TRIPS-a.

Na taj način članak 1. stavak 1. Direktive Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o zakonskoj zaštiti računalnih programa (SL L 122, str. 42.) odgovara članku 10. stavku 1. Sporazuma TRIPS koji propisuje da se računarski programi zaštićuju kao književna djela prema Bernskoj konvenciji. Članak 2. stavak 1. Direktive Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim pravima koja su srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (SL L 346, str. 61.) odgovara, prema mišljenju Komisije, članku 11. Sporazuma TRIPS koji se odnosi na prava najma. Članak 6. stavak 1., članak 7. i članak 8. stavak 1. te direktive uređuju područje članka 14. Sporazuma TRIPS (srodna prava). Direktiva Vijeća 93/98/EEZ od 29. listopada 1993. kojom se usklađuje trajanje zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava (SL L 290, str. 9.) obuhvaća područje članka 12. Sporazuma TRIPS u vezi s trajanjem zaštite autorskog prava. Naposljetku, Komisija navodi da je Vijeću podnijela Prijedlog direktive o pravnoj zaštiti baza podataka (SL C 308 od 15.11.1993., str. 1.) čiji je cilj razjašnjenje zaštite baza podatka s obzirom na autorsko pravo te dodjela prava na sprečavanje neovlaštenog preuzimanja informacija sadržanih u bazi podataka. Ona pobliže navodi da taj prijedlog još nije usvojen, ali naglašava da nije osporena ovlast Zajednice za donošenje takve direktive.

2. Što se tiče žigova (dio II. odjeljak 2. članci 15. do 21. TRIPS-a), Komisija navodi da je u unutarnjem poretku Vijeće donijelo Uredbu Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.) i Prvu direktivu Vijeća 89/104/EEC od 21. prosinca 1988. o usklađivanju zakonodavstva država članica o žigovima (SL 1989., L 40, str. 1.).

Komisija priznaje da je Prva direktiva ograničena na nacionalne odredbe koje najizravnije utječu na funkcioniranje unutarnjeg tržišta, ali naglašava da se Vijeće izjasnilo spremnim za naknadno donošenje novih direktiva o usklađivanju nacionalnih zakonodavstava o žigovima.

3. Što se tiče oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka zemljopisnog podrijetla za vina i alkoholna pića (odjeljak 3. članci 22. do 24. TRIPS-a), Komisija navodi da su odredbe Zajednice koje su u usvojene u tom području preciznije i opsežnije od onoga što propisuje odgovarajući odjeljak TRIPS-a.

Ponajprije, Direktiva Vijeća br. 79/112/EEZ od 18. prosinca 1978. o usklađivanju zakonodavstava država članica o označivanju, predstavljanju i oglašavanju hrane (SL 1979., L 33, str. 1.) zabranila je svako označivanje hrane koje može dovesti potrošača u zabludu u vezi s izvornošću ili podrijetlom hrane. Nadalje, Vijeće je donijelo Uredbu (EEZ) br. 2081/92 od 14. srpnja 1992. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih proizvoda i hrane (SL L 208, str. 1.). Naposljetku, u okviru zajedničkog uređenja tržišta vina, odnosno na temelju članaka 43. i 100. A Ugovora, Vijeće je donijelo veći broj uredbi koje uređuju označivanje i predstavljanje vina i jakih alkoholnih pića.

4. U području industrijskog dizajna (modeli i uzorci) (obuhvaćenog dijelom II. odjeljkom 4. člancima 25. i 26. TRIPS-a) Komisija navodi da je na temelju članka 100. A Ugovora predstavila Vijeću prijedlog direktive namijenjene usklađivanju nacionalnih zakonodavstava o modelima i uzorcima kao i prijedlog uredbe koja uspostavlja žig Zajednice. Prema mišljenju Komisije, razina zaštite predviđena tim prijedlozima mnogo je izraženija nego opće obveze propisane u člancima 25. i 26. Sporazuma TRIPS.

5. U području patenata (obuhvaćenog dijelom II. odjeljkom 5. člancima 27. do 34. TRIPS-a) Komisija navodi da su dio pravnog poretka Zajednice i Konvencija o priznavanju europskih patenata iz Münchena od 5. listopada 1973. i Sporazum iz Luxembourga od 15. prosinca 1989. o patentima Zajednice (SL L 401, str. 1.), koji su države članice potpisale, ali još nije stupio na snagu. Komisija tvrdi da Zajednica ima ovlast donijeti odredbe u području patentnog prava kad su te odredbe nužne za dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Nadalje, Vijeće je donijelo Uredbu Vijeća (EEZ) br. 1768/92 od 18. lipnja 1992. koja se odnosi na sastavljanje dodatne zaštitne potvrde za medicinske proizvode (SL L 182, str. 1.) te je postiglo zajedničko stajalište o Prijedlogu direktive o pravnoj zaštiti biotehnoloških izuma koja usklađuje pravo država članica u vezi s patentiranjem biotehnoloških materijala.

6. U području topografije integriranih krugova Komisija navodi da je Direktiva Vijeća 87/54/EEZ od 16. prosinca 1986. o pravnoj zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda (SL 1987., L 24, str. 36.) na unutarnjoj razini pandan dijelu II. odjeljku 6. TRIPS-a (članci 35. do 38. o planovima rasporeda integriranih krugova).

7. U vezi s dijelom III. Sporazuma TRIPS, koji uspostavlja pravila o provedbi prava intelektualnog vlasništva, Komisija naglašava da su ovlasti Zajednice na unutarnjoj razini u tom području opsežne, kao što su to i odredbe članaka 41. do 61. Sporazuma TRIPS. Komisija dodaje da su ovlasti Zajednice već izvršene donošenjem gore navedene Uredbe br. 3842/86, koja utvrđuje mjere radi zabrane stavljanja u slobodan promet krivotvorene robe.

Sažeto, Komisija smatra da sve odredbe Sporazuma TRIPS imaju svoj pandan na unutarnjem planu u odredbama sekundarnog prava Zajednice.

ii)  Nadležnosti koje bi mogle proizlaziti iz općih odredaba Ugovora (članci 100. A i 235. UEZ-a)

Komisija općenito navodi iste argumente za uporabu članka 100. A ili članka 235. kao pravne osnove za sklapanje Sporazuma TRIPS, kao što su to argumenti koje je iznijela u vezi s GATS-om. Jedini poseban argument u vezi s TRIPS-om jest sljedeći. S obzirom na to da TRIPS utvrđuje pravila u područjima u kojima ne postoje mjere Zajednice za usklađivanje, njegovo bi sklapanje istodobno omogućilo unutarnje usklađivanje unutar Zajednice i time bi doprinijelo uspostavi i funkcioniranju unutarnjeg tržišta.

b)     Potreba vanjskog djelovanja Zajednice

Komisija navodi da bi povezanost unutarnjeg tržišta bila dvostruko narušena kad bi Zajednica, uz vlastite države članice, bila samo jedna od drugih stranaka TRIPS-a. S jedne strane, došlo bi do narušavanja tržišnog natjecanja, a s druge strane, mogućnosti tržišnog natjecanja na tržištu trećih zemalja bile bi umjetno narušene.

Prema mišljenju Komisije, opasnost od narušavanja trgovine jest sljedeća: kad bi države članice bile slobodne pregovarati i sklapati vlastite sporazume u području koje je obuhvaćeno TRIPS-om, one bi mogle svoje poduzetnike stavljati u povoljniju situaciju tržišnog natjecanja u odnosu na poduzetnike iz drugih država članica i stoga pružiti svojem gospodarstvu prednost koja je nespojiva s nenarušenim tržišnim natjecanjem na unutarnjem tržištu.

Komisija navodi primjer akta sekundarnog prava koji ne omogućava državama članicama slobodno pregovaranje o dvostranim sporazumima s trećim zemljama.

U okviru gore navedene Direktive 87/54 o pravnoj zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda, države članice ne mogu proširiti tu zaštitu na državljanine trećih zemalja osim pod određenim uvjetima. Ta je direktiva već bila uporabljena više puta radi proširenja zaštite topografija poluvodičkih proizvoda na temelju uzajamnosti s ograničenim brojem zemalja koje zadovoljavaju kriterije iz direktive i nude istu razinu zaštite državljanima Zajednice. Države članice nisu ovlaštene odstupiti od odredaba odluka Vijeća koje nude tu zaštitu. Razlog za to naveden je u uvodnim izjavama direktive, prema kojima razlike koje obilježavaju pravnu zaštitu koja proizlazi iz zakonodavstava država članica imaju izravne negativne učinke na funkcioniranje zajedničkog tržišta.

Što se tiče opasnosti od povrede opće povezanosti pravila Zajednice u slučaju podijeljene nadležnosti, Komisija tvrdi da sklapanje Sporazuma TRIPS i u ime država članica i od strane Zajednice može „utjecati“ na pravo Zajednice ili mu „izmijeniti opseg“ u smislu sudske prakse AETR, i to zbog sljedećih razloga.

Kao prvo, iako TRIPS utvrđuje samo minimalne zahtjeve, on ipak „utječe“ na pravo Zajednice u područjima gdje je razina zaštite koju pravo Zajednice osigurava niža od one koju predviđa TRIPS.

Kao drugo, iako TRIPS predviđa samo minimalnu razinu zaštite, ona treba obuhvatiti sve članice navedenog sporazuma. Kada bi države članice mogle pregovarati s trećim zemljama izvan okvira Zajednice, radi proširenja zaštite intelektualnog vlasništva na državljane trećih zemalja, u tom bi području nastale razlike i mogući sukobi između njihovih vanjskih režima i onih Zajednice.

Kao treće, iako TRIPS predviđa samo minimalne zahtjeve, pravila Zajednice u području intelektualnog vlasništva ne utvrđuju minimalnu razinu zaštite. Upućujući na gore navedeno Mišljenje 2/91, u kojem je Sud ocijenio da usporedno postojanje međunarodnih pravila i pravila Zajednice koja obuhvaćaju isto područje može utjecati na pravo Zajednice, čak i ako ne postoji međusobna proturječnost, Komisija zaključuje da bi sklapanje TRIPS-a od strane država članica „utjecalo“ na postojeća pravila Zajednice.

Kao četvrto, TRIPS ostavlja svojim članicama mogućnost podizanja njihove razine zaštite pod uvjetom da je nova razina zaštite usklađena s minimalnim odredbama sporazuma. S obzirom na to da Zajednica primjenjuje načelo nacionalnog iscrpljenja ili iscrpljenja „Zajednice“, dovoljno je da jedna država članica usvoji načelo „međunarodnog iscrpljenja“ koje je predviđeno TRIPS-om pa da to utječe na pravila Zajednice i na funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

Naposljetku, kada bi TRIPS bio sklopljen i od strane Zajednice i od strane država članica na temelju podijeljene nadležnosti, to bi snažno utjecalo na pravo Zajednice jer bi to u praksi dovelo do „zamrzavanja“ ili odbacivanja pravila usklađivanja Zajednice u području primjene sporazuma. Također, „utjecaj“ na pravo Zajednice postoji u mjeri u kojoj se države članice nastavljaju pouzdati u iznimku iz članka 36. UEZ-a radi zaštite posebnog „predmeta“ prava intelektualnog vlasništva, što onemogućuje usklađivanje na razini Zajednice i uspostavu, odnosno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

2.     Stajališta stranaka koje su podnijele očitovanja

Vijeće ponajprije analizira zakonodavnu djelatnost Zajednice u području intelektualnog vlasništva. Pritom razlikuje četiri „skupine“ zakonodavstva Zajednice.

–        Prva „skupina“ sastoji se od mjera Zajednice koje su donesene na temelju članka 43. UEZ-a, koji se odnosi na zaštitu zemljopisnog podrijetla.

Vijeće ocjenjuje da opseg te prve „skupine“ odgovara opsegu dijela II. odjeljka 3. TRIPS-a koji se odnosi na zemljopisne oznake te smatra da su u tom slučaju, primjenom sudske prakse AETR, općenito ispunjene pretpostavke za implicitnu vanjsku nadležnost.

–        Druga „skupina“ zakonodavstva sastoji se od mjera Zajednice za usklađivanje nacionalnih zakonodavstava koje su donesene na temelju članka 100. A Ugovora, kao i u određenim slučajevima na temelju članaka 57. i 66., te koje se odnose na određene aspekte režima intelektualnog vlasništva.

Riječ je o direktivama o autorskom pravu i srodnim pravima (Direktiva Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim pravima koja su srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (SL L 346, str. 61.); Direktiva Vijeća 93/83/EEZ od 27. rujna 1993. o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje (SL L 248, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 77.); Direktiva Vijeća 93/98/EEZ od 29. listopada 1993. kojom se usklađuje trajanje zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava (SL L 290, str. 9.); Direktiva Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o zakonskoj zaštiti računalnih programa (SL L 122, str. 42.); Direktiva Vijeća 87/54/EEZ od 16. prosinca 1986. o pravnoj zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda (SL 1987., L 24, str. 36.) i Prva direktiva Vijeća 89/104/EEC od 21. prosinca 1988. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 1989., L 40, str. 1.)).

Prema mišljenju Vijeća, opseg druge „skupine“ zakonodavstva samo se djelomično preklapa s područjima obuhvaćenima dijelom II. odjeljcima 1. i 2. TRIPS-a (autorsko pravo i žigovi). Nasuprot tomu, Vijeće navodi da u području industrijskog dizajna (modeli i uzorci) te patenata nije donesena nijedna mjera usklađivanja (obuhvaćeno dijelom II odjeljcima 4. i 5. TRIPS-a).

U svakom slučaju, donošenje odredaba prava Zajednice ne nameće obvezu njihove primjene na državljane trećih zemalja, dok je predmet TRIPS-a upravo detaljno uređenje minimalnih pravila koja moraju biti primijenjena na državljane tih zemalja.

–        Treća „skupina“ zakonodavstva Zajednice sastoji se od mjera Zajednice koje se odnose na uspostavu zaštitnog sustava Zajednice za određene aspekte prava intelektualnog vlasništva, a koji se pridodaje režimima koje je uspostavilo svako nacionalno zakonodavstvo. Riječ je o Uredbi Vijeća (EEZ) br. 1768/92 od 18. lipnja 1992. koja se odnosi na sastavljanje dodatne zaštitne potvrde za medicinske proizvode (SL L 182, str. 1.) i o gore navedenoj Uredbi br. 40/94 o žigu Zajednice.

Prema mišljenju Vijeća, mjere koje se nalaze u toj trećoj „skupini“ odnose se samo na uspostavljanje zaštitnog sustava Zajednice koji se nalazi iznad nacionalnih sustava. Vijeće stoga smatra da iako teorija implicitnih ovlasti, koja proizlazi iz presude AETR, može utjecati na propise Zajednice, to je moguće samo u odnosu na predmet tih dodatnih sustava, ali se ne proširuje na predmet nacionalnih sustava žigova (djelomično usklađenih) i patenata (neusklađenih).

–        Četvrta „skupina“ zakonodavstva sastoji se od gore navedene Uredbe br. 3842/86 o određivanju mjera radi zabrane stavljanja krivotvorene robe u slobodan promet.

Prema mišljenju Vijeća, ta uredba odgovara jedino određenim odredbama dijela III. Sporazuma TRIPS (dio koji se odnosi na provedbu prava intelektualnog vlasništva), odnosno onima koje se odnose na zabranu stavljanja u promet krivotvorene robe (članci 51. do 60. TRIPS-a). Nasuprot tomu, glavnina odredaba tog dijela III. ulazi u nadležnost država članica (članci 41. do 50. te 61.). To osobito vrijedi za odredbe koje se odnose na propisivanje kazni (članak 61. TRIPS-a).

Stoga Vijeće smatra da je sudska praksa AETR relevantna samo u vrlo ograničenoj mjeri u kojoj se Uredba o zabrani stavljanja u promet krivotvorene robe preklapa s nekoliko odredaba Sporazuma TRIPS.

Vijeće iz toga zaključuje da su Zajednica i države članice zajednički nadležne za sklapanje Sporazuma TRIPS.

Vlada Ujedinjene Kraljevine ponajprije naglašava da je svaka od zakonodavnih inicijativa Zajednice u području intelektualnog vlasništva uvijek bila obazriva u priznanju trajnog postojanja nacionalnih prava intelektualnog vlasništva.

Stoga svaka država članica zadržava vlastiti pravni sustav zaštite patenata, žigova, autorskog prava i dizajna. Vlada Ujedinjene Kraljevine naglašava jednu misao: čak će i žig Zajednice te patent Zajednice (kad se uvede) postojati usporedno s nacionalnim pravima, koja u bitnome ostaju netaknuta.

Nadalje, vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da su rijetka pravila Zajednice koja se odnose na sadržaj prava intelektualnog vlasništva. Postoji mali broj primjera usklađivanja nacionalnih pravila koja utvrđuju specifičan predmet intelektualnog vlasništva. Ujedinjena Kraljevina navodi dva takva primjera: gore navedene Direktivu 89/104 o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima i Direktivu 87/54 o pravnoj zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda.

Što se osobito tiče autorskog prava i srodnih prava, Ujedinjena Kraljevina navodi da se određeni broj odredaba TRIPS-a odnosi na sadržaj ili specifičan predmet autorskog prava i srodnih prava, a da pritom nije bilo nikakve inicijative usklađivanja na razini Zajednice o tim pitanjima. Iz toga zaključuje da „države članice trebaju odrediti sadržaj autorskog prava i srodnih prava u svojem nacionalnom zakonodavstvu, upućujući ili ne na [Bernsku] konvenciju“.

Ujedinjena Kraljevina također podsjeća, u vezi s autorskim pravom, da članak 9. Sporazuma TRIPS zahtijeva od svojih članica pridržavanje članaka 1. do 21. Bernske konvencije. S obzirom na to da Zajednica, kao takva, nije članica Bernske konvencije, odluka o sklapanju sporazuma koji obvezuje države članice na poštovanje načela konvencije u njihovim odnosima s trećim zemljama u ovlasti je jedino država članica.

Što se tiče patenata, Ujedinjena Kraljevina podsjeća da na razini Zajednice ne postoji nikakvo usklađivanje. Ujedinjena Kraljevina odgovara Komisiji, koja se oslanja na konvenciju o patentu Zajednice, da ta konvencija, koja nije stupila na snagu i o kojoj se pregovaralo na međuvladinoj razini, a ne na razini Zajednice, ne utječe na nacionalne sustave patenata.

Osim područja patenata i autorskog prava, Ujedinjena Kraljevina navodi osobito tri područja prava intelektualnog vlasništva koja obuhvaća Sporazum TRIPS i za koja ne postoji nikakva mjera usklađivanja Zajednice: industrijski dizajn (modeli i uzorci), zaštita neobjavljenih informacija i provedba prava intelektualnog vlasništva.

Ujedinjena Kraljevina naglašava da čak i tamo gdje je došlo do usklađivanja nacionalnih pravila na razini Zajednice, to je bilo u ograničenom opsegu izričitim upućivanjem na zakonodavstva država članica ili prešutnim priznavanjem da države članice mogu nastaviti provoditi vlastite sustave zaštite intelektualnog vlasništva u područjima koja nisu obuhvaćena zakonodavstvom Zajednice.

Ujedinjena Kraljevina u tom pogledu navodi nekoliko primjera.

(a)      Odredbe gore navedene Direktive 87/54 o pravnoj zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda ne utječu na prava država članica koja one ostvaruju primjenom svojih obveza na temelju međunarodnih sporazuma.

(b)      Gore navedena Direktiva 89/104 o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima nema za cilj cjelovito usklađivanje predmetnih zakonodavstava država članica, nego samo usklađivanje odredaba koje najizravnije utječu na funkcioniranje unutarnjeg tržišta (uvodna izjava 3.). Države članice zadržavaju, među ostalim, pravo na zaštitu žigova stečenih uporabom.

(c)      Gore navedena Direktiva Vijeća 91/250/EEZ o zakonskoj zaštiti računalnih programa ne utječe na nacionalne odredbe u vezi s patentnim pravom, žigovima, nepoštenim tržišnim natjecanjem, poslovnim tajnama, zaštitom poluvodiča ili ugovornim pravom (članak 9. stavak 1.).

(d)      Gore navedena Direktiva Vijeća 92/100/EEZ o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim pravima koja su srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva ostavlja državama članicama punu diskrecijsku ovlast kod odlučivanja o mogućnosti da se društvima za kolektivno upravljanje nametne samo obveza traženja pravične naknade kao i utvrđivanje obveznika (članak 4.).

(e)      Gore navedena Direktiva Vijeća 93/83/EEZ o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje omogućava državama članicama da predmetnim nositeljima prava pruže višu razinu zaštite nego što je to pravo na prigovor difuziji, predviđeno u članku 8. Direktive 92/100 (članak 6.).

Općenito, vlada Ujedinjene Kraljevine također ističe, uz ograničenja određenih iznimaka koje navodi, da se nijedna od mjera Zajednice u području intelektualnog vlasništva ne odnosi na pitanja uzajamnosti, uzajamnog priznanja ili prava koje je potrebno priznati državljanima trećih zemalja u Zajednici.

Zaključno, ona smatra da Zajednica i države članice imaju zajedničku nadležnost za sudjelovanje u sklapanju Sporazuma TRIPS. Iako je Zajednica nadležna za sudjelovanje u sklapanju TRIPS-a, države članice su na temelju doktrine implicitnih ovlasti, s obzirom na to da su određeni ograničeni aspekti tog sporazuma obuhvaćeni unutarnjim mjerama poduzetim primjenom članaka 100. A i 235. UEZ-a, također nadležne jer zadržavaju važnu unutarnju nadležnost u područjima koja su predmet TRIPS-a.

Što se tiče TRIPS-a i implicitnih ovlasti, druge države članice osim Ujedinjene Kraljevine općenito podržavaju očitovanja Vijeća. Jedino njemačka, španjolska, francuska, portugalska i nizozemska vlada detaljnije razmatraju to pitanje.

Njemačka vlada navodi da TRIPS treba sklopiti u obliku mješovitog sporazuma. S jedne strane, Zajednica je nadležna u mjeri u kojoj je donosila propise u području intelektualnog vlasništva. S druge strane, države članice su također nadležne, i to zbog tri razloga. Autorsko pravo ostaje u velikoj mjeri neusklađeno; međunarodnim konvencijama u tom području pristupale su države članice; obveze koje proizlaze iz Sporazuma TRIPS države članice ne mogu ispuniti u većem dijelu (riječ je osobito o obvezi uvođenja građanskih, upravnih pa čak i kaznenih postupaka za provedbu različitih prava intelektualnog vlasništva).

Španjolska vlada također smatra da TRIPS treba sklopiti u obliku mješovitog sporazuma. Ponajprije, propisi Zajednice obuhvaćaju samo određene aspekte prava intelektualnog i industrijskog vlasništva. Nadalje, njihov cilj nije uvijek usklađivanje nacionalnih zakonodavstava. Na taj način, gore navedena Uredba br. 40/94 o žigu Zajednice ne utječe na nacionalna zakonodavstva u području žiga; ona samo uspostavlja sustav posebne zaštite žiga Zajednice koji postoji usporedno s nacionalnim žigovima. Naposljetku, određene odredbe Zajednice u tom području ograničavaju se na utvrđivanje minimalne zaštite. Države članice zadržavaju, dakle, mogućnost određivanja strožih mjera (vidjeti, primjerice, članak 18. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 823/87 od 16. ožujka 1987. o posebnim odredbama u vezi s kvalitetnim vinima proizvedenima u određenim regijama (SL L 84, str. 59.)).

Španjolska vlada također smatra da su u nadležnosti država članica odredbe TRIPS-a koje se odnose na mjere za osiguranje učinkovite zaštite prava intelektualnog i industrijskog vlasništva, kao što su to jamstvo poštenog i pravičnog postupka, podnošenje dokaza, pravo na saslušanje, obrazloženje odluka, pravo na pravni lijek, privremene i sigurnosne mjere, službeno postupanje carinskih tijela, naknada štete i kazne. Naime, pravni poredak Zajednice ne sadrži nikakve odredbe o tim pitanjima.

Osim toga, španjolska vlada kritizira Komisijino upućivanje na članak 36. Ugovora. Prema njezinom mišljenju, to upućivanje nije relevantno. Članak 36. primjenjiv je samo na trgovinu „između država članica“ te se stoga ne primjenjuje na ograničenja uvoza podrijetlom iz trećih zemalja radi zaštite intelektualnog vlasništva (vidjeti presudu od 15. lipnja 1976., EMI, 96/75, Zb., str. 913.).

Francuska vlada podržava očitovanje Vijeća.

Usto, francuska vlada naglašava da je sporno Komisijino stajalište u vezi s patentima, što predstavlja bit Sporazuma TRIPS. Ona podsjeća na to da je u europskim razmjerima cjelokupno područje uređeno međunarodnim konvencijama od kojih glavna (gore navedena Konvencija o priznavanju europskih patenata iz Münchena) prelazi okvir Zajednice, s obzirom na to da joj je pristupilo 17. europskih zemalja.

Nadalje, francuska vlada dodaje da je jedna od posebnosti TRIPS-a to što se nalazi u području u kojem je odavno donesen velik broj višestranih konvencija koje su na snazi i koje primjenjuje Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (dalje u tekstu: WIPO), specijalizirana institucija Ujedinjenih naroda. Zajednica nikada nije nastojala zamijeniti države članice u tim konvencijama, ona nije članica WIPO-a niti je to zatražila. Ako bi se usvojila Komisijina teza, države članice bi izgubile svaku usporednu vanjsku nadležnost i više ne bi mogle sklapati ni provoditi dvostrane ili višestrane ugovore u područjima koja su obuhvaćena TRIPS-om.

Što se tiče TRIPS-a, portugalska vlada također upućuje na stajališta Vijeća.

Portugalska vlada jednostavno naglašava da iz sudske prakse Suda (gore navedene presude EMI i Phil Collins i dr.) proizlazi da je u trenutačnom stanju prava Zajednice i u odsutnosti odredaba o usklađivanju zakonodavstava Zajednice na državama članicama utvrđivanje uvjeta i načina zaštite književnog i umjetničkog vlasništva. Prema njezinom mišljenju, mjere usklađivanja Zajednice odnose se na samo vrlo ograničen dio područja koje obuhvaća Sporazum TRIPS (dio II. odjeljak 6. u vezi s topografijama integriranih krugova).

Naposljetku, portugalska vlada naglašava činjenicu da se sudjelovanje država članica također nameće postojanjem odredaba u dijelu III. TRIPS-a koje se odnose na sudske postupke (dio III. odjeljak 2. TRIPS-a) i na kaznene postupke (dio III. odjeljak 5.), što su područja koja ulaze u vlastitu nadležnost država članica.

Nizozemska vlada smatra da TRIPS u velikoj mjeri obuhvaća područja u kojima su nadležne države članice s obzirom na to da nije ostvareno nikakvo usklađivanje na razini Zajednice. Ona podsjeća da uredba o žigu Zajednice ne utječe na nacionalna zakonodavstva u području žigova te da su, osim toga, konvencijska pravila u području patenata međuvladina.

Usto, nizozemska vlada naglašava da TRIPS obuhvaća područja u kojima države članice imaju isključivu nadležnost, osobito članak 61. TRIPS-a koji se odnosi na kaznene postupke. Za razliku od svih drugih država članica, nizozemska vlada upućuje na odredbe glave VI. Ugovora o Europskoj uniji koje se odnose na suradnju u području pravosuđa i unutarnjih poslova. Prema njezinom mišljenju, dodjeljivanjem posebnog mjesta odredbama kaznenog prava u odnosu na odredbe UEZ-a, međuvladina konferencija jasno je naznačila da to područje ulazi u nadležnost država članica.

Ona smatra da su sami ti razlozi dostatni kako bi se sudjelovanje država članica u sklapanju Sporazuma TRIPS učinilo nužnim. To je tim više važno jer jedino države članice mogu odgovarati za poštovanje obveza koje u tom području proizlaze iz sporazuma.

XIII –  Pitanje zastupanja određenih ovisnih područja država članica koja ne pripadaju Zajednici

Što se tiče ovisnih područja čiji su vanjski odnosi u nadležnosti određenih država članica, prema mišljenju Komisije te države članice nesumnjivo imaju ovlast sklapanja Sporazuma o WTO-u u ime tih područja u mjeri u kojoj ta područja mogu sama biti stranke Sporazuma o WTO-u.

Vijeće navodi da, što se tiče GATT-a, određene države članice ostaju nadležne za sklapanje i provedbu sporazuma za područja na koja se ne primjenjuju ugovori o Europskim zajednicama, odnosno prekomorska područja.

Vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da je ona sama nadležna za sklapanje Sporazuma o WTO-u u ime onih ovisnih područja koja nisu pojedinačno članovi WTO-a. Upućuje na gore navedeno Mišljenje 2/91 (t. 35.).

Francuska vlada naglašava, upućujući na isto mišljenje, da u slučaju kad su odredbe međunarodnog sporazuma izvan područja koje se odnosi na režim pridruživanja prekomorskih zemalja i područja, tada su za sklapanje predmetnog sporazuma nadležne države članice koje su odgovorne za međunarodne odnose tih područja.

Sporazum o WTO-u i njemu priloženi sporazumi u brojnim pitanjima izlaze iz područja koje se odnosi na režim pridruživanja prekomorskih zemalja i područja. To se, kao prvo, odnosi na materijalno područje primjene Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga: specifični sektori kao što su pružanje prometnih usluga, ali i intelektualnog vlasništva, trenutačno nisu obuhvaćeni režimom pridruživanja PZP-a (prekomorske zemlje i područja). To također proizlazi iz osobnog područja primjene Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga. Naime, robna trgovina između prekomorskih zemalja i područja te trećih zemalja kao i poslovni nastan te pružanje usluga državljana ili poduzetnika iz trećih zemalja, pod uvjetom da potonji nemaju poslovni nastan u državi članici Zajednice, nisu obuhvaćeni odredbama režima pridruživanja PZP-a.

Nizozemska vlada smatra da su neovisno o konačnoj podjeli nadležnosti između Zajednice i država članica potonje u najmanju ruku ovlaštene samostalno sklopiti Sporazum o WTO-u radi zaštite interesa tih zemalja i područja te djelovati u korist tih zemalja i područja prilikom provedbe tog sporazuma, a s obzirom na njihovu povezanost s prekomorskim zemljama i područjima.

Ona u tom pogledu također podsjeća na sudsku praksu Suda u gore navedenom Mišljenju 1/78 u vezi s Međunarodnim sporazumom o prirodnom kaučuku i na gore navedeno Mišljenje 2/91 u vezi s Konvencijom br. 170. ILO-a.

Nadalje, nizozemska vlada upućuje na Izjavu o zastupanju prekomorskih zemalja i područja navedenih u članku 227. stavcima 3. i 5. točkama (a) i (b) UEZ-a, koja je donesena prilikom sklapanja Ugovora o Europskoj uniji. Ona tu izjavu tumači na način da vrijedi za sva poglavlja Ugovora o Europskoj uniji(14). Prema njezinom stajalištu, na temelju te izjave država članica koja međunarodno predstavlja ovisna područja dužna je skrbiti u mjeri u kojoj je to moguće da njezina intervencija ne ide protivno općem stajalištu koje je u tom području zauzela Zajednica. Ta načela, prema mišljenju nizozemske vlade, također su relevantna u okviru upravljanja Sporazumom o WTO-u.

XIV –  Utjecaj pitanja nadležnosti na načine izražavanja stajališta u okviru WTO-a

Komisija navodi da je prihvatila članstvo država članica u WTO-u jer je iz političkih razloga ocijenila prikladnim zadržavanje situacije koja je postojala u okviru GATT-a, odnosno zajedničko članstvo Europskih zajednica i država članica, koje je učvršćeno disciplinom Zajednice u vezi sa stajalištima koje treba zauzeti u okviru GATT-a.

Ona smatra da sklapanje sporazuma samo od strane Zajednice dovodi do toga da države članice koje postanu punopravne članice WTO-a, u skladu s člancima XI. i XIV. Sporazuma o WTO-u (vidjeti gore II. Status Europskih zajednica u WTO-u), neće više moći ostvarivati puninu svojih suverenih prava u okviru WTO-a, nego će kao članice WTO-a biti podvrgnute postupcima Zajednice koji proizlaze iz članka 113., odnosno drugih relevantnih odredaba UEZ-a. Komisija bi, dakle, bila njihov glasnogovornik, a službena stajališta u okviru WTO-a mogla bi biti donesena samo na temelju postupaka iz članka 113. (odnosno drugih relevantnih članaka Ugovora). Države članice bi mogle izraziti i usvojiti stajalište samo u mjeri u kojoj bi bile na to posebno ovlaštene ili ako bi se izražavale u ime jednoga od svojih „ovisnih područja”. Takva je, naime, sadašnja situacija u okviru GATT‑a.

Komisija navodi da bi se države članice, baš kao i Zajednica, mogle naći u pravnoj nemogućnosti korištenja prava na mjere križne retorzije ako bi zadržale određene ovlasti za GATS ili TRIPS. Na taj način, u situaciji kad je država članica u području svoje nadležnosti valjano ovlaštena poduzeti retorzijske mjere, ali ocijeni da su one neučinkovite ako se poduzmu u područjima obuhvaćenima GATS-om ili TRIPS-om, ona s obzirom na pravo Zajednice ne bi bila ovlaštena poduzeti retorzijske mjere u području trgovine robom jer je u svakom slučaju to područje u isključivoj nadležnosti Zajednice na temelju članka 113. Ugovora. Obratno, ako Zajednica dobije pravo retorzije u području robe, ali ocijeni da ga nije u mogućnosti ostvariti, ona bi se našla u pravnoj nemogućnosti poduzimanja retorzijskih mjera u području usluga ili TRIPS-a jer bi potrebne ovlasti bile rezervirane za države članice.

Prema mišljenju Komisije, priznavanje nadležnosti državama članicama u području GATS-a i TRIPS-a moglo bi dovesti do nepravičnih situacija, kako za države članice tako i za Zajednicu. Na taj način, u situaciji kad treća zemlja ostvari pravo na retorziju protiv Zajednice zbog povrede GATT-a ili jednog od sporazuma o robi, ali joj je u konačnici, prema postupku iz članka 22. Dogovora o rješavanju sporova, odobreno poduzimanje retorzijskih mjera u području koje ulazi u nadležnost država članica u okviru GATS-a ili TRIPS-a, države članice bi bile kažnjene za povredu koja je pripisiva samoj Zajednici. Na isti način, Zajednica može biti pogođena retorzijskim mjerama u robnom sektoru za povredu koju je počinila jedna od njezinih država članica u okviru GATS-a ili TRIPS-a.

Vijeće snažno osporava navod da je određivanje načina sudjelovanja Zajednice i njezinih država članica u WTO-u političko pitanje. Ono smatra da je zajedničko sudjelovanje Zajednice i država članica pravno opravdano i moguće uz poštovanje načela koherentnosti vanjskog djelovanja Unije propisanog drugim podstavkom članka C(15), drugom i trećom rečenicom članka J.1(16) Ugovora o Europskoj uniji, člankom 5. UEZ-a te pretpostavkama koje je utvrdio Sud u svojem gore navedenom Mišljenju 2/91.

Vijeće izjavljuje da je svjesno pravne obveze koju imaju institucije Zajednice i države članice radi pronalaženja rješenja koja jamče zajedničko, koordinirano i koherentno djelovanje Zajednice i država članica. Ono priznaje da trenutačno nije u mogućnosti izložiti tekst koji definira takve oblike sudjelovanja. Za tu činjenicu Vijeće pripisuje odgovornost Komisiji koja je, imajući u vidu njezino „apsolutističko” stajalište o isključivoj nadležnosti Zajednice za sklapanje Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga, odbila sudjelovati u raspravi o tom problemu.

Prema mišljenju Vijeća, taj problem nije nerješiv. Zajednica i države članice vodile su pregovore u Urugvajskom krugu na način da osiguraju jedinstveno djelovanje. Upravljanje sporazumima u okviru WTO-a vjerojatno će biti manje komplicirano nego što su to bili pregovori.

Ništa ne opravdava Komisijinu pretpostavku da će se u budućnosti kršiti zahtjevi iz Ugovora o Europskoj uniji, Ugovorâ i sudske prakse Suda. Uostalom, Komisija može upotrijebiti sudska sredstva koja su joj na raspolaganju (članci 169. i 173. Ugovora) za osiguranje usklađenosti akata Vijeća i država članica s pravom Zajednice.

Države članice koje su podnijele očitovanja u potpunosti podržavaju Vijeće.

Vlada Ujedinjene Kraljevine, nakon upućivanja na gore navedeno Mišljenje 2/91 i drugi podstavak članka C Ugovora o Europskoj uniji, kao što je to učinilo i Vijeće, naglašava da je pregovore u Urugvajskom krugu obilježila uska povezanost koja je predviđena tim tekstovima. Ti su pregovori pokazali da je moguće pronaći i učinkovito provesti sustav pregovora s trećim zemljama koji poštuje nadležnosti Zajednice i država članica.

Francuska vlada, navodeći da je broj glasova Zajednice izravno i isključivo povezan s članstvom država članica u WTO-u, smatra, kao i Vijeće, da se članstvo država članica ne opravdava navodnim političkim razlozima, nego postojanjem njihovih nadležnosti, odnosno nepostojanjem isključive nadležnosti Zajednice za sklapanje tog sporazuma.

Nizozemska vlada, koja upućuje na gore navedeno Mišljenje 2/91, na obvezu lojalnosti Zajednice utvrđenu u članku 5. UEZ-a kao i na nužnost osiguranja koherentnosti vanjskog djelovanja Unije koje je navedeno u članku C podstavku 2. Ugovora o Europskoj uniji, smatra da se Vijeće, Zajednica i države članice mogu sporazumjeti o svim aspektima djelovanja koje se poduzima u okviru WTO‑a, kao što su to međusobno približavanje stajališta, obavljanje uloge glasnogovornika tijekom pregovora i intervencija u okviru rješavanja sporova.

Ona naglašava da je izrada takvog sporazuma, uz poštovanje postojećih nadležnosti Zajednice i nacionalnih nadležnosti, unutarnje pitanje koje je potrebno urediti između Zajednice i država članica, što ništa ne mijenja u odnosu na činjenicu da Zajednica ne raspolaže isključivim ovlastima u područjima koja su obuhvaćena Sporazumom o WTO-u.

Španjolska vlada priznaje potrebu koordiniranja sadašnjeg i budućeg djelovanja Zajednice i država članica u okviru nove organizacije u slučaju zajedničkog sudjelovanja država članica i Zajednice u sklapanju Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga. U tom pogledu navodi istu sudsku praksu (mišljenja 1/78 i 2/91) i iste ugovorne tekstove kao i druge vlade koje su podnijele očitovanja (obveza lojalnosti Zajednice propisana u članku 5. UEZ-a).

Helenska vlada naglašava da zajedničko sudjelovanje Zajednice i država članica u postupcima donošenja odluka u WTO-u može funkcionirati samo ako se poštuje načelo koherentnosti vanjskog djelovanja Europske unije koje je propisano u članku C podstavku 2. Ugovora o Europskoj uniji.

XV –  Proračunska i financijska pitanja

Što se tiče financijskih odredaba Sporazuma o WTO-u, Komisija naglašava da troškovi funkcioniranja WTO-a, iako važni za dobro djelovanje Organizacije, nemaju središnje mjesto u okviru sporazuma kao što su to imale financijske odredbe u strukturi Sporazuma o prirodnom kaučuku koji je bio predmet gore navedenog Mišljenja 1/78 (t. 55.). Proračun WTO-a jest samo posljedica ostvarivanja općih ciljeva Organizacije.

Stoga, iako plaćanje utvrđenih doprinosa trebaju izvršiti države članice, to ne može dovesti u pitanje isključivu nadležnost Zajednice za sklapanje Sporazuma o WTO-u: države članice bi samo izvršavale međunarodne obveze za račun Zajednice koja je jedina ovlaštena da ih ugovori.

U slučaju da Sud ipak zauzme mišljenje da države članice mogu u vlastito ime doprinositi u proračun WTO-a, Komisija naglašava da bi podijeljene nadležnosti koje iz toga proizlaze bile ograničene na proračunska i financijska pitanja nove organizacije.

Portugalska vlada smatra da je nacionalno financiranje troškova koji proizlaze iz primjene Ugovora jedan od odlučujućih razloga zbog kojih Zajednica i države članice mogu zajednički, ali autonomno, sklopiti međunarodni sporazum. Sudska praksa Zajednice potvrdila je takvo tumačenje u gore navedenom Mišljenju 1/78.

Portugalska vlada naglašava da će države članice financirati troškove koji proizlaze iz osnivanja i funkcioniranja WTO-a s obzirom na to da su one izvorne članice (vidjeti članak XI. Sporazuma o WTO-u). Ona smatra da je ta činjenica dostatno opravdanje sudjelovanja država članica u sklapanju Sporazuma, i to zbog dva razloga.

Prvi razlog proizlazi iz prava Zajednice: u praksi Zajednice činjenica da financiranje troškova, koji proizlaze iz primjene Ugovora, tereti države članice jedan je od odlučujućih razloga da međunarodni sporazum sklapaju Zajednica i države članice.

Suprotno onome što navodi Komisija, nevažno je zauzima li ili ne financiranje ključno mjesto u strukturi sporazuma (kao što je to bio slučaj kod Sporazuma o prirodnom kaučuku koji je doveo do Mišljenja 1/78). Na taj je način nakon Mišljenja 1/78 sklopljen cijeli niz međunarodnih sporazuma o proizvodima u obliku mješovitog sporazuma jer je financijska odgovornost bila na nacionalnim proračunima, iako su doprinosi služili samo za pokrivanje troškova svojstvenih funkcioniranju tijela stvorenih za upravljanje predmetnim sporazumima. Obratno, analogne sporazume sklopila je samo Zajednica iz jedinog razloga što je bilo predviđeno njihovo financiranje na teret proračuna Zajednice.

Portugalska vlada ističe i drugi razlog u prilog sudjelovanju država članica u sklapanju Sporazuma o WTO-u, a koji se temelji na njezinom vlastitom ustavnom pravu. Na temelju članka 164. točke (j) Ustava Portugalske Republike, Parlament Republike potvrđuje međunarodne ugovore koji predviđaju sudjelovanje Portugala u međunarodnim organizacijama, a zatim ih predsjednik Republike ratificira (vidjeti članak 137. točku (b)). Prema mišljenju portugalske vlade, pristupanje Portugala Europskim zajednicama ne može zanemariti primjenu tih ustavnih odredaba, barem u slučajevima gdje sudjelovanje Portugala u međunarodnim organizacijama podrazumijeva financijske doprinose na teret nacionalnog proračuna.

XVI –  Odgovori Komisije, Vijeća i država članica, koji su podnijeli očitovanja, na pitanja postavljena u zahtjevu za mišljenje

S obzirom na prethodna razmatranja, Komisija i stranke koje su podnijele očitovanja predlažu sljedeće odgovore na postavljena pitanja.

Komisija predlaže:

„–       dijelovi Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) koji se odnose na trgovinu robom, odnosno Sporazum GATT iz 1994. i njegovi prilozi, ulaze u isključivu nadležnost Zajednice u okviru članka 113. UEZ-a, uz vjerojatnu iznimku određenih aspekata u vezi s proizvodima EZUČ-a;

–        dio Sporazuma o WTO-u koji se odnosi na trgovinu uslugama (GATS) također ulazi u isključivu nadležnost Zajednice u okviru članka 113. UEZ-a ili članaka 235. i/ili 100. A navedenog ugovora te, ako je primjenjivo, primjenom načela implicitnih ovlasti u smislu doktrine iz Mišljenja 1/76 i doktrine AETR;

–        dio Sporazuma o WTO-u koji se odnosi na trgovinu u području prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) također ulazi u isključivu nadležnost Zajednice u okviru članka 113. UEZ-a ili članaka 100. A i/ili 235. navedenog ugovora te, ako je primjenjivo, primjenom načela implicitnih ovlasti u smislu doktrine iz Mišljenja 1/76 i doktrine AETR.“

Vijeće predlaže:

„Postupak

Vijeće prepušta Sudu odluku je li dopušten (prethodni) zahtjev za mišljenje u posebnim okolnostima ovog slučaja – riječ je o sporazumu koji nije ,predviđenʼ, nego je već potpisan pod uvjetom sklapanja. Vijeće u svakom slučaju smatra neophodnim da Sud preoblikuje pitanja koja je postavila Komisija.

Meritum

Zajednica ima isključivu nadležnost u pogledu gotovo cjelokupnog Sporazuma GATT osim iznimaka koje se posebice odnose na režim primjenjiv na proizvode koji su obuhvaćeni Ugovorom EZUČ i prekomorska područja koja nisu obuhvaćena Ugovorima Zajednice. Osim toga, primjenom sudske prakse AETR, Zajednica ima isključivu nadležnost u pogledu određenih posebnih aspekata sporazuma GATS i TRIPS.

Nadalje i uza sve to, u mjeri u kojoj je Vijeće već odlučilo ne izvršavati moguću nadležnost Zajednice u pogledu sporazuma GATS i TRIPS, nadležnost država članica je prevladavajuća u velikom broju područja obuhvaćenih tim dvama sporazumima. Naposljetku, s obzirom na postojeće stanje Ugovora, određena područja koja su obuhvaćena sporazumima GATS i TRIPS mogu u svakom slučaju biti samo u nadležnosti država članica.“

Vijeće predlaže:

„da u mjeri u kojoj je zahtjev za mišljenje dopušten, Sud na njega odgovori na sljedeći način:

Zajedničko sklapanje Zajednice i država članica sporazuma proizašlih iz Urugvajskoga kruga spojivo je s podjelom nadležnosti koja je utvrđena Ugovorima o osnivanju Europskih zajednica“.

Vlada Ujedinjene Kraljevine predlaže:

„1)      Zajednica je nadležna za sudjelovanje u sklapanju Sporazuma GATS na temelju članaka 54., 57., 66., 75., 84., 99. i 100. A UEZ-a.

2)      Države članice su također nadležne za sudjelovanje u sklapanju Sporazuma GATS.

3)      Države članice su nadležne za sudjelovanje u sklapanju Sporazuma TRIPS.

4)      Zajednica je također nadležna za sudjelovanje u sklapanju sporazuma TRIPS na temelju članaka 100. A, 113. i 235. UEZ-a.

5)      Države članice su nadležne za sudjelovanje u sklapanju Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije“.

Francuska vlada „poziva Sud da na Komisijin zahtjev odgovori da sklapanje Sporazuma o WTO-u (skup sporazuma i priloga) ulazi u nadležnosti Zajednice i nadležnosti država članica te da se, što se tiče Zajednice, odluka ne može temeljiti na pravnoj osnovi koja je ograničena samo na članak 113., odnosno samo na članke 100. A, 113. i 235. “.

Španjolska vlada poziva Sud da donese mišljenje kojim utvrđuje da postoji podijeljena nadležnost između Zajednice i država članica u okviru Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije te da je stoga taj sporazum mješovit.

Portugalska vlada predlaže:

„–      Sporazum o WTO-u u dijelu koji se tiče usluga, prava intelektualnog vlasništva i uređenja trgovine proizvodima na koje se odnosi Ugovor o EZUČ-u uređuje područja koja dijelom ulaze u usporednu ili vlastitu nadležnost država članica;

–        financiranje troškova funkcioniranja WTO-a iz nacionalnih proračuna jest pitanje za koje je zadržana vlastita nadležnost država članica;

–        u mjeri u kojoj su područja na koja se odnosi Sporazum o WTO-u dijelom u nadležnosti Zajednice i dijelom u nadležnosti država članica, oblik mješovitog sporazuma ne samo da je spojiv sa sustavom podijeljenih ovlasti Zajednice, koji je predviđen temeljnim Ugovorima, nego je i jedini koji osigurava jedinstvo i koherentnost u međunarodnom predstavljanju interesa Europske unije i država članica u okviru Svjetske trgovinske organizacije.“

Njemačka vlada predlaže:

„sporazumi GATS i TRIPS, carinske pristojbe EZUČ-a i Sporazum o WTO-u moraju se sklopiti u obliku mješovitih sporazuma. Njih mora ratificirati Savezna Republika Njemačka“.

Danska vlada predlaže:

„Europske zajednice nemaju […] isključivu nadležnost za sklapanje Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije“.

Prema mišljenju danske vlade,

„države članice mogu odlučiti treba li Zajednica sklopiti sporazum. Države članice mogu odabrati i mješoviti oblik pa da sporazum sklopi i Zajednica i države članice. Danska vlada smatra da se tom ocjenom treba obuhvatiti pitanje provedbe sporazuma. U područjima u kojima države članice imaju, sada ili u budućnosti, namjeru provedbe tog sporazuma na nacionalnoj razini, nije prikladno da Zajednica sama sklapa sporazum. To je slučaj s određenim dijelovima sporazuma GATS i TRIPS. Danska vlada smatra da je u dvama područjima koja su obuhvaćena tim dvama sporazumima potrebno zadržati mješovitu nadležnost te dodati sporazumu potrebnu pravnu osnovu“.

U slučaju da Sud utvrdi dopuštenim Komisijin zahtjev za donošenje mišljenja, nizozemska vlada smatra da sklapanje Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga ulazi u zajedničku nadležnost država članica i Zajednice.

Helenska vlada

„očekuje od Suda da donese odluku u korist stajališta koje brani Vijeće.“

Europski parlament predlaže Sudu da:

„–      utvrdi da Sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije treba biti sklopljen na temelju članka 228. stavka 3. podstavka 2. UEZ-a;

–        utvrdi da, neovisno o upravo navedenom, članak 113. UEZ-a ne predstavlja dostatnu pravnu osnovu;

–        utvrdi da se ni na koji način moguća uporaba članka 235. UEZ-a ili sudska praksa Suda ne može tumačiti tako da se podrazumijeva pravna obveza davanja suglasnosti Parlamenta, pa i u slučajevima kad bi sklapanje sporazuma s obzirom na njegov sadržaj bilo neprihvatljivo za Europski parlament.“

XVII –  Pitanja koja je Sud postavio Komisiji, Vijeću i državama članicama te odgovori na ta pitanja

Sud je odlučio Komisiji i strankama koje su podnijele očitovanja uputiti sljedeća pitanja.

A –  Prvo pitanje

Od Komisije se traži da odgovori na argument Vijeća koji se temelji na načinu na koji je sastavljen popis posebnih obveza koji je položen u ime Zajednice i država članica. Naime, iz ispitivanja tog dokumenta proizlazi da se pretpostavke za uklanjanje ograničenja pristupa tržištu uslugama te granice tog uklanjanja razlikuju od države članice do države članice.

Komisija odgovara da smatra da način na koji je ponuda Zajednice bila pripremljena, njezin sadržaj i njezin naslov nemaju nikakav utjecaj na pitanje određivanja nadležnosti Zajednice.

Tako je Komisija prihvatila polaganje popisa u ime Zajednice i svojih država članica samo kako bi ublažila njihovu bojazan da neće moći steći svojstvo članice WTO-a ako se u njihovo ime ne podnese ponuda „Usluge“. Taj čisto politički ustupak ne podrazumijeva priznanje nadležnosti država članica za sklapanje GATS-a.

Razlike među državama članicama u pretpostavkama za uklanjanje ograničenja pristupu tržištima usluga iz jedne države članice u drugu proizlaze iz metodologije GATS-a te nepotpunosti usklađenosti Zajednice.

Temeljni cilj GATS-a jest liberalizacija međunarodne trgovine uslugama. Međutim, u cilju fleksibilnosti, članci XVI. i XVII. GATS-a ovlašćuju članice WTO-a da utvrde ograničenja i pretpostavke u svojim popisima posebnih obveza. Zbog transparentnosti smatralo se poželjnim navesti postojeće vrste ograničenja umjesto utvrđivanja opće „standstill“ odredbe.

Navođenje postojećih ograničenja razlikuje se od države članice do države članice jer nema potpunog usklađivanja Zajednice pa države članice još uvijek raspolažu usporednom nadležnošću na unutarnjoj razini. Međutim, iz toga ne proizlazi da su nadležnosti na vanjskoj razini također podijeljene.

Područje robe nudi očit primjer isključive vanjske nadležnosti Zajednice koja je nadređena djelomično usporednoj unutarnjoj nadležnosti. Primjerice, propis u području tehničkih prepreka trgovini i nadalje dijelom ulazi u nadležnost država članica na unutarnjoj razini iako na međunarodnoj razini Zajednica ima isključivu nadležnost na temelju članka 113. Ugovora. Zajednica je na temelju te odredbe sklopila Kodeks o tehničkim preprekama uz GATT. Kada bi se danas trebala pregledati situacija u području standarda i tehničkih normi koji su primjenjivi na robu, usporedivo s popisom obveza u području usluga, razlike bi bile značajne. Međutim, to ne dovodi u pitanje isključivu nadležnost Zajednice za sklapanje međunarodnog sporazuma o liberalizaciji u tom području. Zajednica iz toga zaključuje da nije moguće donijeti nikakav argument na temelju načina izrade sadržaja popisa posebnih obveza radi utvrđivanja odnosnih nadležnosti Zajednice i država članica za sklapanje GATS-a.

B –  Drugo pitanje

Iz Komisijinog sažetka Mišljenja 1/76 proizlazi da nadležnost Zajednice za preuzimanje međunarodnih obveza nije ograničena na eventualnu situaciju kada je već uporabljena unutarnja nadležnost, nego može postojati i kad su unutarnje mjere Zajednice donesene tek prilikom sklapanja i stupanja na snagu međunarodnih sporazuma. Od Komisije se traži da navede unutarnje mjere koje se moraju donijeti prilikom sklapanja i stupanja na snagu GATS-a i TRIPS-a.

Komisija navodi da je u svojem prijedlogu provedbenih akata Urugvajskoga kruga, nedavno upućenih Vijeću, predložila:

–        dopune članaka 5. i 29. Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL L 11, str. 1.);

–        izmjenu uredbi Vijeća o zaštiti zemljopisnih oznaka vina, aromatiziranih vina i jakih alkoholnih pića (Uredbe Vijeća (EEZ) br. 822/87 od 16. ožujka 1987. o organizaciji zajedničkog tržišta vina (SL L 84, str. 1.) [neslužbeni prijevod]; Uredbe Vijeća br. 1576/89 od 29. svibnja 1989. o utvrđivanju općih pravila o određivanju, opisivanju i predstavljanju alkoholnih pića (SL L 160, str. 1.) [neslužbeni prijevod] i Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1601/91 od 10. lipnja 1991. o utvrđivanju općih pravila o određivanju, opisivanju i prezentiranju aromatiziranih vina, aromatiziranih pića na bazi vina i aromatiziranih koktela na bazi vina (SL L 149, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 21., str. 16.));

–        donošenje odluke o proširenju zaštite Direktive Vijeća 87/54/EEZ od 16. prosinca 1986. o pravnoj zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda (SL 1987., L 24, str. 36.) na fizičke i pravne osobe iz zemalja članica WTO-a;

–        izmijenjeni prijedlog uredbe koja utvrđuje mjere zabrane stavljanja u slobodan promet, izvoza ili tranzita krivotvorene i piratizirane robe.

Komisija dodaje da se trenutačno ograničava na predlaganje samo onih mjera koje su apsolutno nužne za pravilnu provedbu Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga. Stoga će tek naknadno osmisliti mjere Zajednice za provedbu GATS-a.

C –  Treće pitanje

1.      Komisija je navela da nijedna odredba poglavlja UEZ-a o pravu poslovnog nastana i slobodi pružanja usluga ne obvezuje zakonodavca Zajednice da koristi ovlasti koje su mu dodijeljene tim poglavljima samo na unutarnjoj razini (odnosno u pogledu državljana država članica). Od Komisije se traži da navede u kojim je slučajevima te na kojim stajalištima zakonodavac Zajednice već koristio te ovlasti u pogledu državljana trećih zemalja.

Komisija je dala popis 33 akta sekundarnog prava koji sadrže vanjski aspekt. Neki od tih akata doneseni su u bankovnom, financijskom, osiguravateljskom odnosno telekomunikacijskom području te se temelje na članku 54., članku 57. stavku 2. ili članku 66. Ugovora. Drugi akti doneseni su u prometnom području te se temelje na članku 84. stavku 2. Ugovora. Najvažnije akte koje navodi Komisija moguće je grupirati kako slijedi.

a)      Određeni akti sekundarnog prava predviđaju da se njihove odredbe primjenjuju i na podružnice društava trećih zemalja u Zajednici, pa čak propisuju i posebne odredbe za njih.

Vidjeti:

–        članak 3. Direktive Vijeća br. 89/117/EEZ od 13. veljače 1989. o obvezama podružnica osnovanih u državi članici kreditnih i financijskih institucija koje imaju sjedište izvan te države članice, u pogledu objavljivanja godišnjih računovodstvenih dokumenata (SL L 44, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 6.) na temelju članka 54. Ugovora;

–        članak 7. Jedanaeste direktive Vijeća br. 89/666/EEZ od 21. prosinca 1989. o zahtjevima objavljivanja podataka u vezi s podružnicama koje su u nekoj državi članici otvorile određene vrste trgovačkih društava na koje se primjenjuje pravo druge države (SL L 395, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 3.) na temelju članka 54. Ugovora;

–        Direktivu Vijeća 91/308/EEZ od 10. lipnja 1991. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca (SL L 166, str. 77.) na temelju članka 57. stavka 2. i članka 100. A Ugovora;

–        Direktivu 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita (SL L 135, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 33.) na temelju članka 57. stavka 2. Ugovora. Članak 6. te direktive propisuje da države članice provjeravaju imaju li podružnice, koje su osnovale kreditne institucije sa sjedištem izvan Zajednice, pokriće istovrijedno onom koje je propisano tom direktivom. Ne učine li to, države članice im mogu odrediti da moraju pristupiti sustavima osiguranja depozita koji su u funkciji unutar njihovih državnih područja.

b)      Propisi Zajednice u području financija primjenjuju se na sve vrijednosne papire koji kotiraju ili za koje je podnesen prijedlog za službeno kotiranje na burzi vrijednosnih papira koja ima sjedište ili djeluje u državi članici, čak i kad izdavatelj tih papira ima sjedište u trećoj zemlji.

Vidjeti članak 1. Direktive Vijeća 79/279/EEZ od 5. ožujka 1979. o usklađivanju uvjeta za uvrštenje vrijednosnih papira u službenu kotaciju burze (SL L 66, str. 21.) i članak 1. Direktive Vijeća 80/390/EEZ od 17. ožujka 1980. o usklađivanju zahtjeva za sastavljanje, provjeru i distribuciju pojedinosti koje treba objaviti radi uvrštenja vrijednosnih papira u službenu kotaciju burze (SL L 100, str. 1.), obje utemeljene na članku 54. stavku 3. točki (g) i članku 100. Ugovora.

c)      Na vrlo sličan način, jedna se direktiva primjenjuje na društva iz trećih zemalja čije su dionice uvrštene u službenu kotaciju burze Zajednice.

Vidjeti Direktivu Vijeća 82/121/EEZ od 15. veljače 1982. o informacijama koje društva, čije su dionice uvrštene u službenu kotaciju burze, moraju redovito objavljivati (SL L 48, str. 26.) na temelju članka 54. stavka 3. točke (g) i članka 100. Ugovora.

Druga se direktiva primjenjuje na društva iz trećih zemalja koja stječu ili otpuštaju značajan udio u društvu na koje se primjenjuje zakonodavstvo jedne od država članica i čije su dionice uvrštene u službenu kotaciju burze Zajednice.

Vidjeti Direktivu Vijeća 88/627/EEZ od 12. prosinca 1988. o informacijama koje se moraju objavljivati pri stjecanju ili otpuštanju većinskoga udjela u društvu iz kotacije (SL L 348, str. 62.) na temelju članka 54. Ugovora.

d)      Direktiva „televizija bez granica“ obvezuje države članice da osiguraju da su s pravom primjenjivim na emisije koje su namijenjene za javnost u toj državi članici usklađene sve emitirane televizijske emisije, koje se prenose bilo putem televizijskih kuća na koje se primjenjuje ta direktiva bilo putem televizijskih kuća na koje se ta direktiva ne primjenjuje, a koje koriste frekvenciju ili satelitske resurse koje je ta država članica odobrila ili satelitsku vezu smještenu u toj državi članici.

Vidjeti članak 2. Direktive Vijeća 89/552/EEZ o usklađivanju određenih odredaba utemeljenih zakonom, uredbom ili upravnim aktom u državama članicama u vezi s pružanjem audiovizualnih medijskih usluga (SL L 298, str. 23.) na temelju članka 57. stavka 2. i članka 66. Ugovora.

e)      Određeni akti sekundarnog prava koji ovlašćuju Zajednicu na suradnju s tijelima trećih zemalja radi jačanja učinkovitosti zakonodavstva Zajednice.

Vidjeti:

–        Direktivu Vijeća 92/30/EEZ od 6. travnja 1992. o nadzoru kreditnih institucija na konsolidiranoj osnovi (SL L 110, str. 52.) na temelju članka 57. stavka 2. Ugovora. Članak 8. ovlašćuje Vijeće na sklapanje sporazuma s trećim zemljama u cilju dogovaranja načina provedbe nadzora na konsolidiranoj osnovi, s jedne strane, kreditnih institucija čije poduzeće majka ima svoje sjedište u trećoj zemlji i, s druge strane, kreditnih institucija smještenih u trećoj zemlji čije poduzeće majka, bilo kreditna institucija ili financijsko holding društvo, ima svoje sjedište u Zajednici;

–        Direktivu 89/592/EEZ od 13. studenoga 1989. o usklađivanju propisa o zloporabi povlaštenih informacija u trgovanju vrijednosnim papirima (SL L 334, str. 30.) na temelju članka 100. A Ugovora. Članak 11. ovlašćuje Zajednicu na sklapanje sporazuma s trećim zemljama u područjima koje uređuje ta direktiva.

f)      Određeni akti sekundarnog prava ovlašćuju Zajednicu na sklapanje sporazuma s jednom ili više trećih zemalja radi utvrđivanja povoljnijih pravila za podružnice društava tih trećih zemalja u Zajednici od onih predviđenih aktima sekundarnog prava, pod uvjetom da je na podružnice društava Zajednice u tim trećim zemljama primjenjiv usporediv tretman (načelo uzajamnosti). Komisija u tom pogledu upućuje na:

–        članak 9. stavak 3. Prve direktive Vijeća 77/780/EEZ od 12. prosinca 1977. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova kreditnih institucija (SL L 322, str. 30.) na temelju članka 57. Ugovora;

–        članak 32. Prve direktive Vijeća 79/267/EEZ od 5. ožujka 1979. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova izravnog životnog osiguranja (SL L 63, str. 1.), također na temelju članka 57. Ugovora;

–        članak 29. Prve direktive Vijeća 73/239/EEZ od 24. srpnja 1973. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova izravnog osiguranja osim životnog osiguranja (SL L 228, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 3.) na temelju članka 57. stavka 2. Ugovora. Primjenom članka 29. te direktive sklopljen je sporazum sa Švicarskom Konfederacijom na temelju članka 57. stavka 2. i članka 235. Ugovora (SL 1991., L 205, str. 2.).

g)      Ostali akti sekundarnog prava uređuju postupak trajne ocjene pristupa gospodarskih subjekata Zajednice tržištima trećih zemalja. Kada se čini da poduzetnici Zajednice ne uživaju u tim trećim zemljama pristup tržištu koji je usporediv s pristupom koji Zajednica nudi poduzetnicima tih trećih zemalja, Komisija može pokrenuti pregovore s predmetnom trećom zemljom radi rješavanja te situacije, pa čak i predložiti Vijeću zatvaranje tržišta Zajednice društvima kćerima društava iz tih trećih zemalja u Zajednici.

Komisija u tom pogledu upućuje:

–        na članke 8. i 9. Druge direktive Vijeća 89/646/EEZ od 15. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova kreditnih institucija i o izmjeni Direktive 77/780/EEZ (SL L 386, str. 1.) na temelju članka 57. stavka 2.;

–        na članak 4. Direktive Vijeća 90/618/EEZ od 8. studenoga 1990. o izmjeni, posebice u pogledu osiguranja od odgovornosti za upotrebu motornih vozila, Direktive 73/239/EEZ i Direktive 88/357/EEZ o usklađivanju zakona i drugih propisa o izravnom osiguranju osim životnog osiguranja (SL L 330, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10. str. 59.);

–        na članak 8. Druge direktive Vijeća 90/619/EEZ od 8. studenoga 1990. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno životno osiguranje, utvrđivanju odredaba za olakšanje stvarnog izvršavanja slobode pružanja usluga i izmjeni Direktive 79/267/EEZ (SL L 330, str. 50.);

–        na članak 7. Direktive Vijeća 93/22/EEZ od 10. svibnja 1993. o investicijskim uslugama u području vrijednosnih papira (SL L 141, str. 27.) na temelju članka 57. stavka 2. Ugovora.

h)      Direktive Vijeća u području financija ovlašćuju Zajednicu na sklapanje sporazuma s trećim zemljama radi priznanja, pod uvjetom uzajamnosti, prospekata utvrđenih i kontroliranih u skladu s propisima te ili tih trećih zemalja u cilju uvrštenja u kotaciju ili javne ponude.

Vidjeti Direktivu Vijeća 87/345/EEZ od 22. lipnja 1987. o izmjeni Direktive 80/390/EEZ (SL L 185, str. 81.) na temelju članka 54. stavka 2. Ugovora te Direktivu Vijeća 89/298/EEZ od 17. travnja 1989. o usklađivanju preduvjeta za sastavljanje, kontrolu i distribuciju prospekata koji se objavljuju prilikom javne ponude prenosivih vrijednosnih papira (SL L 124, str. 8.) na temelju članka 54. Ugovora.

i)      U području javne nabave jedna direktiva predviđa da se može odbiti ponuda za dodjelu ugovora o javnoj nabavi robe, u kojoj dio proizvoda podrijetlom iz trećih zemalja premašuje 50 % ukupne vrijednosti proizvoda koji čine tu ponudu, ako Zajednica nije s tom trećom zemljom sklopila sporazum kojim se osigurava usporediv i stvaran pristup poduzetnika Zajednice njezinim tržištima.

Vidjeti članak 29. Direktive Vijeća 90/531/EEZ od 17. rujna 1990. o postupku sklapanja ugovora u vodoprivrednom, energetskom, prometnom i telekomunikacijskom sektoru (SL L 297, str. 1.) na temelju članka 57. stavka 2., članka 66., članka 100. A i članka 113. Ugovora.

Na temelju članka 29. te direktive Europska zajednica sklopila je u obliku memoranduma o razumijevanju sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama u odnosu na javnu nabavu. On poduzetnicima Zajednice osigurava usporediv i stvaran pristup tržištima Sjedinjenih Američkih Država što se tiče sklapanja ugovora o nabavi robe i radova s njegovim naručiteljima u sektoru električne energije (vidjeti Odluku Vijeća 93/323/EEZ od 10. svibnja 1993. o potvrđivanju sporazuma (SL L 125, str. 1.) na temelju članka 113. te Odluku Vijeća 93/324/EEZ od 10. svibnja 1993. o proširenju primjene odredaba Direktive 90/531/EEZ na Sjedinjene Američke Države, također na temelju članka 113. Ugovora (SL L 125, str. 54.)).

Na temelju jedne druge direktive, kad Komisija utvrdi da treća zemlja ne daje poduzetnicima Zajednice stvaran pristup koji je usporediv s pristupom koji Zajednica dodjeljuje poduzetnicima te treće zemlje u odnosu na dodjelu ugovora o javnoj nabavi usluga, ona može predložiti Vijeću donošenje odluke o obustavi ili ograničavanju dodjele ugovora o javnoj nabavi usluga:

–        poduzetnicima na koje se primjenjuje zakonodavstvo predmetne treće zemlje;

–        poduzetnicima koji su povezani s poduzetnicima navedenima u točki (a) čije se društveno sjedište nalazi u Zajednici, ali koji nemaju izravnu i stvarnu vezu s gospodarstvom države članice;

–        poduzetnicima koji podnose ponude čiji je predmet pružanje usluga iz predmetne treće zemlje.

Vidjeti članak 37. stavak 3. Direktive Vijeća 93/38/EEZ od 14. lipnja 1993. o koordiniranju postupaka nabave od strane subjekata koji djeluju u vodoprivrednom, energetskom, prometnom i telekomunikacijskom sektoru (SL L 199, str. 84.) na temelju članka 57. stavka 2., članka 66., članka 100. A i članka 113. UEEZ-a.

j)      U području pomorskog prometa, jedna uredba utvrđuje postupak uzvraćanja na nepravedne prakse određivanja cijena određenih brodovlasnika koji su državljani trećih zemalja i koji osiguravaju uslugu na međunarodnim linijama prijevoza robe.

Vidjeti Uredbu Vijeća (EEZ) br. 4057/86 od 22. prosinca 1986. o nepravednoj praksi određivanja cijena u pomorskom prometu (SL L 378, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 9., str. 3.) na temelju članka 84. stavka 2. Ugovora.

Jedna druga uredba uređuje postupak koji se primjenjuje u situaciji kad treća zemlja ili njezini agenti poduzmu mjeru koja ograničava ili prijeti ugrožavanju slobode pristupa brodarskih poduzeća država članica ili brodova registriranih u državi članici (članak 1.). Ona se primjenjuje na brodarska poduzeća treće zemlje koja osiguravaju uslugu između njihove zemlje, ili druge treće zemlje, i jedne ili više država članica (članak 2.). Članak 4. stavak 1. točka (b) dopušta usklađeno donošenje protumjera protiv takvih poduzeća (točka (b)).

Vidjeti Uredbu Vijeća (EEZ) br. 4058/86 od 22. prosinca 1986. o usklađenom djelovanju za zaštitu slobodnog pristupa teretu u oceanskoj plovidbi (SL L 378, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 22., str. 8.) na temelju članka 84. stavka 2. Ugovora.

2. Općenitije, u slučaju da je nadležnost, kao što to tvrde Vijeće i određene države članice koje su podnijele očitovanja, ograničena na državljane država članica, od Komisije se traži da izloži argumente koji omogućavaju da se iz tako ograničene unutarnje nadležnosti utvrdi postojanje vanjske nadležnosti koja obuhvaća postupanje prema državljanima trećih zemalja.

Uvodno, Komisija naglašava da se i GATS i UEZ temelje na načelu nediskriminacije te da koriste ista pravna sredstva za ostvarenje svojih ciljeva liberalizacije pružanja usluga. Na taj način, članci 52. i 59. Ugovora zabranjuju državama članicama poduzimanje mjera koje krše načelo nediskriminacije na osnovi državljanstva. GATS zabranjuje svojim članicama provođenje diskriminacije među državljanima različitih članica (odredba o tretmanu najpovlaštenije nacije) kao i različito postupanje prema nacionalnim i stranim pružateljima usluga što se tiče pristupa tržištu i pretpostavki za obavljanje njihove djelatnosti (odredba o pristupu tržištu i nacionalnom tretmanu).

Stoga, iako se Zajednici priznala vanjska nadležnost za sklapanje GATS-a na temelju teorije o usporednim nadležnostima, to ne znači da vanjske ovlasti Zajednice imaju širi opseg od njezinih unutarnjih ovlasti, naprotiv, one imaju usporediv opseg, čak i uži.

Komisija zatim navodi dva argumenta u prilog vanjskoj nadležnosti Zajednice koja obuhvaća postupanje prema državljanima trećih zemalja: s jedne strane, potrebu vanjskog djelovanja i, s druge strane, opasnost od utjecaja na pravila Zajednice.

Što se tiče potrebe vanjskog djelovanja, Komisija navodi da su gospodarske pogodnosti koje pružatelji usluga Zajednice ostvaruju iz Ugovora dosegnule svoju graničnu točku s ostvarenjem unutarnjeg tržišta. Upravo liberalizacija trgovine uslugama s trećim zemljama trenutačno nudi najbolje mogućnosti pružanja podrške gospodarskom razvoju država članica. Prema mišljenju Komisije, Zajednica ne može tražiti ostvarenje gospodarskih pogodnosti za gospodarske subjekte Zajednice na tržištima trećih zemalja, a da nije u mogućnosti ponuditi usporedive pogodnosti pružateljima usluga iz trećih zemalja na tržištu Zajednice, što podrazumijeva da je nadležna za uređivanje njihovog pristupa tržištu Zajednice.

Radi prikaza uske međuovisnosti između tih dviju dimenzija djelovanja Zajednice Komisija daje dva primjera: Sporazum od 10. listopada 1989. između Europske ekonomske zajednice i Švicarske Konfederacije o izravnom osiguranju, osim životnog osiguranja i gore navedenu Drugu bankovnu direktivu. Sporazum sklopljen sa Švicarskom Konfederacijom „ima za cilj utvrditi na temelju reciprociteta, potrebne i dostatne pretpostavke za omogućavanje zastupništvima i podružnicama poduzetnika čije je društveno sjedište na državnom području jedne od ugovornih stranka pristupanja samostalnoj djelatnosti izravnog osiguranja, osim životnog osiguranja ili obavljanja te djelatnosti“ (članak 1.). Druga bankovna direktiva predviđa mogućnost obustave zahtjeva za odobrenje koje podnose društva kćeri kreditnih institucija iz trećih zemalja u Zajednici, a kako bi se Zajednici dalo sredstvo za pregovaranje o stvarnom pristupu tržištu predmetne treće zemlje u korist društava kćeri kreditnih institucija Zajednice koja su osnovana u toj zemlji.

Drugi Komisijin argument odnosi se na navod da bi u slučaju ograničenja unutarnje nadležnosti Zajednice na državljane država članica mogao postojati utjecaj na načela slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga.

Ponajprije, pružanje usluga i tržišno natjecanje mogli bi biti narušeni ako bi države članice mogle za državljane trećih zemalja zasebno odrediti pravila koja uređuju pristup njihovom tržištu te obavljanje samostalnih djelatnosti. Primjerice, najliberalnija država članica u bankovnom i osiguravateljskom području privukla bi većinu pružatelja usluga iz trećih zemalja predviđajući blaže pretpostavke nego pravo Zajednice (u području minimalnoga kapitala, tehničkih rezervi, margine solventnosti…), a osiguranici koji borave u manje liberalnim državama članicama odvratili bi se od osiguravateljskih poduzeća osnovanih u tim državama članicama u korist osiguravateljskih poduzeća koja djeluju u najliberalnijoj državi.

Nadalje, postojao bi rizik od utjecaja na temeljna načela prava Zajednice, neovisno o tome postoji li ili ne usklađivanje Zajednice. Primjerice, ako država članica u području priznavanja profesionalnih kvalifikacija predvidi povoljniji režim za državljane treće zemlje od režima za državljane Zajednice, ona bi time na svojem državnom području ometala pravo poslovnog nastana i pravo na slobodu pružanja usluga državljana drugih država članica. Takav bi propis, uostalom, bio protivan načelu koherentnosti ili prednosti Zajednice, odnosno čak i članku 5. Ugovora.

D –  Četvrto pitanje

Vijeće smatra da se poglavlja UEZ-a o pravu poslovnog nastana i uslugama u biti ne odnose na tretman državljana (društava i fizičkih osoba) trećih zemalja. Nadalje, Vijeće razlikuje društva kćeri društva iz treće zemlje i obične podružnice društva iz treće zemlje kod načina pružanja „komercijalne prisutnosti“ prema izričaju GATS-a. Od Vijeća se traži da detaljnije obrazloži svoje stajalište.

Vijeće je uvodno obavijestilo Sud da je tijekom sastanka Vijeća (za opće poslove) 4. listopada 1994. u Luxembourgu potvrdilo nacrt odluke o sklapanju Sporazuma iz Urugvajskoga kruga koji je upućen Europskom parlamentu kako bi on bio spreman za donošenje svojeg stajališta u okviru postupka suglasnosti. Taj će nacrt odluke eventualno biti revidiran u svjetlu mišljenja koje će Sud donijeti 15. studenoga 1994. U ovome trenutku, Vijeće je kao pravnu osnovu za nadležnost Zajednice odabralo članke 43., 54., 57., 66., 75., članak 84. stavak 2., članke 99., 100., 100. A, 113. i 235., u vezi s člankom 228. stavkom 3. podstavkom 2. UEZ-a.

Nakon ročišta od 11. listopada 1994. Vijeće je Sudu dostavilo „kodeks postupanja“ koji je utvrđen zajedničkim sporazumom Vijeća, država članica i Komisije u vezi s pregovorima o uslugama „nakon Urugvajskoga kruga“. Taj tekst glasi:

„1.      U odnosu na pregovore o trgovini uslugama, koji su predviđeni u ministarskim odlukama usvojenim u Marakešu 15. travnja 1994. i u drugim raspravama o trgovini uslugama vođenim pod okriljem Pripremnog odbora Vijeća za trgovinu Svjetske trgovinske organizacije, dogovoreno je da, uz pridržaj stajališta u odnosu na novi mandat i pitanje raspodjele nadležnosti te podložno rezultatima Komisijinog zahtjeva Sudu za donošenje mišljenja o nadležnosti, Komisija treba nastaviti(17):

a)      pregovarati u ime Zajednice i država članica u okviru gore navedenih pregovora i rasprava;

b)      obavještavati države članice što je ranije moguće o datumu i mjestu svih predviđenih rasprava ili pregovora s drugim strankama, bilo u okviru službenih ili drugih pregovaračkih skupina, kad države članice nisu izravno obaviještene;

c)      izražavati stajališta o svim pitanjima koja su utvrđena sukladno relevantnim postupcima odlučivanja(18);

d)      osigurati da su zastupnici svih država članica u mogućnosti sudjelovati na svim sastancima i pregovorima o meritumu, uzimajući u obzir da države članice mogu zatražiti od Predsjedništva da ih zastupa;

e)      proslijediti bez odgađanja državama članicama svaku službenu ili neslužbenu bilješku koju izradi Tajništvo GATT-a ili drugi sudionici, uključujući samu Komisiju, a koja nije bila izravno poslana državama članicama.

2.      Vijeće odlučuje redovito pregledavati napredak pregovora na temelju izvješća koje Komisija pravodobno podnosi Vijeću kako bi mu dala vrijeme za pripremu njegovih radova. Vijeće ispituje oblikovanje ciljeva pregovora za svaki uslužni sektor i zadržava pravo davanja Komisiji odgovarajućih pravodobnih smjernica.“ [neslužbeni prijevod]

Vijeće u bitnome smatra da poglavlja UEZ-a koja se odnose na pravo poslovnog nastana i na usluge ne uređuju tretman fizičkih ili pravnih osoba koje su državljani trećih zemalja jer, prema njegovom mišljenju, iz samog teksta članka 52. et seq., članka 59. et seq. te članka 221. proizlazi da UEZ državama članicama ne nameće nikakvu obvezu u vezi s tretmanom državljana trećih zemalja.

Vijeće svoje stajalište pobliže objašnjava uz pomoć jednog primjera: privatizacija javnog poduzeća koje pruža usluge.

U odsutnosti mjera usklađivanja Zajednice u tom području, države članice ostaju nadležne urediti uvjete privatizacije. Međutim, u izvršavanju te nadležnosti države članice moraju poštovati uvjete i ograničenja koje im nameću relevantne odredbe Ugovora (primjerice, načelo nediskriminacije na temelju državljanstva koje članak 58. primjenjuje na društva). U tom pogledu valja razlikovati društva osnovana u državama članicama i „strana” društva, odnosno ona osnovana u trećim zemljama. Na taj način, prilikom utvrđivanja u nacionalnom zakonu uvjeta pod kojima privatna društva mogu pristupiti kapitalu poduzeća koje se privatizira nije moguće provoditi diskriminaciju između društava osnovanih u državama članicama zbog njihovog „državljanstva“. Nasuprot tomu, države članice u odnosu na strana društva zadržavaju punu nadležnost koju mogu ostvarivati a da se ne primjenjuje nijedna odredba prava Zajednice.

Vijeće koristi isti primjer za objašnjavanje razlike između društava kćeri i podružnica ili zastupništava društava iz trećih zemalja u vezi s pružanjem usluga u obliku „komercijalne prisutnosti“.

Prema mišljenju Vijeća, kad društvo iz treće zemlje ima dva društva kćeri osnovana u različitim državama članicama, država članica koja provodi privatizaciju ne može, na temelju članka 58. UEZ-a u vezi s člankom 52., provoditi diskriminaciju između tih dvaju društava kćeri prilikom utvrđivanja uvjeta za pristup privatnih društava kapitalu.

Nasuprot tomu, ako društvo iz treće zemlje u državama članicama ima samo podružnice ili zastupništva (koji, dakle, nemaju pravnu osobnost), tada se ne primjenjuje članak 58., koji se odnosi samo na društva, te država članica koja provodi privatizaciju može različito tretirati te različite podružnice ili zastupništva.

E –  Peto pitanje

Ujedinjena Kraljevina navodi da se nijedna odredba Ugovora ne odnosi na prvi poslovni nastan pravnih ili fizičkih osoba državljana trećih zemalja koji žele pružati usluge u državi članici. Međutim, Ujedinjena Kraljevina navodi da su institucije Zajednice poduzele mjere koje utvrđuju „pravila o izvršavanju vanjske nadležnosti Zajednice u vezi s poslovnim nastanom državljana trećih zemalja u Zajednici”. Ujedinjena Kraljevina u tom pogledu navodi direktive usvojene u bankovnom i osiguravateljskom području. Od Ujedinjene Kraljevine se traži da navede kako ona pomiruje tu praksu (koju ne osporava) s načelnim stajalištem koje drugdje zauzima u vezi s opsegom poglavlja o poslovnom nastanu i slobodi pružanja usluga.

Vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da poglavlja UEZ-a o poslovnom nastanu i o uslugama ne sadrže nikakve posebne odredbe o unutarnjoj nadležnosti Zajednice u području prvog poslovnog nastana državljana trećih zemalja u državama članicama.

Jedini cilj poglavlja o pravu poslovnog nastana jest jamčenje poslovnog nastana državljana države članice na državnom području druge države članice. Cilj poglavlja o slobodi pružanja usluga jest osiguranje te slobode državljanima države članice koji imaju poslovni nastan u drugoj državi članici Zajednice. Dakle, ta poglavlja ne slijede nikakav poseban cilj, u smislu sudske prakse Suda o međunarodnoj nadležnosti, koji može predstavljati implicitnu međunarodnu nadležnost za sklapanje sporazuma s trećim zemljama.

U tom pogledu postoji kontrast između, s jedne strane, poglavlja o poslovnom nastanu i slobodi pružanja usluga te, s druge strane, poglavlja o prometu.

U presudi od 14. srpnja 1976., Kramer (3/76, 4/76 i 6/76, Zb., str. 1279.) Sud je ocijenio da određene odredbe UEEZ-a i akta o pristupanju kao i Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2142/70 od 20. listopada 1970. o zajedničkoj organizaciji tržišta ribljim proizvodima (SL L 236, str. 5.) dodjeljuju Zajednici unutarnju nadležnost za uređenje djelatnosti ribolova na otvorenome moru radi očuvanja njezinih bioloških resursa. Sud je smatrao da iz uspostavljenih obveza i dodijeljenih ovlasti institucijama Zajednice na unutarnjoj razini proizlazi da Zajednica ima ovlast preuzimanja međunarodnih obveza radi očuvanja bioloških resursa na otvorenome moru. Vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da je nadležnost svake države na otvorenome moru ograničena na brodove koji plove pod njezinom zastavom te da su riblje zalihe migracijske. Stoga mjere zaštite koje poduzima jedna država (ili Zajednica za vode koje su obuhvaćene suverenošću država članica) nemaju nikakav koristan učinak ako susjedne države ne poduzimaju odgovarajuće mjere. Iz toga slijedi, po prirodi stvari, da zaštita resursa na otvorenome moru ne može biti ostvarena osim sklapanjem međunarodnih sporazuma između stranaka koje imaju nadležnost nad tim vodama.

Vlada Ujedinjene Kraljevine naglašava da je Sud u presudi AETR mogao zaključiti o unutarnjoj nadležnosti iz članaka 74. i 75. UEEZ-a temeljem članka 75. točke (a), koja „se također odnosi, za dio putovanja na državnom području Zajednice, na prijevoze iz ili prema trećim zemljama”. Sud je na taj način mogao zaključiti „da se nadležnost Zajednice proširuje na međunarodnopravne odnose i stoga u navedenom području podrazumijeva nužnost sporazuma sa zainteresiranim trećim zemljama“.

Nasuprot tomu, temelj vanjske nadležnosti Zajednice za sklapanje GATS-a ne treba tražiti u pravilima Ugovora o poslovnom nastanu i uslugama, nego u pravilima sekundarnog prava usvojenima u okviru poglavlja o poslovnom nastanu i uslugama.

Činjenica da poglavlja o poslovnom nastanu i uslugama ne utvrđuju nikakav poseban cilj što se tiče prvog poslovnog nastana ili slobode pružanja usluga državljana trećih zemalja ne isključuje mogućnost da Zajednica u određenim okolnostima usvoji akte koji se odnose na državljane trećih zemalja. Vlada Ujedinjene Kraljevine navodi dvije situacije u kojima Zajednica to može učiniti.

Kao prvo, u slučaju kad Vijeće donosi unutarnja pravila u cilju olakšavanja državljanima država članica ostvarivanja slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga, ta unutarnja pravila mogu također uređivati situaciju državljana trećih zemalja u mjeri u kojoj je to nužno za osiguranje da državljani država članica djelotvorno ostvaruju navedena prava u uvjetima za funkcioniranje unutarnjeg tržišta koji su predviđeni Ugovorom. Ujedinjena Kraljevina daje dva primjera. Radi olakšanja prava na poslovni nastan državljana država članica, jedna je direktiva članovima njihovih obitelji, koji su državljani trećih zemalja, omogućila pravo ulaska i boravka. Drugi primjer odnosi se na proširenje pravila o podružnicama društava koja imaju svoje sjedište u državi članici na podružnice društava koja imaju svoje sjedište u trećoj zemlji. Vlada Ujedinjene Kraljevine upućuje u tom pogledu na Jedanaestu direktivu Vijeća br. 89/666/EEZ od 21. prosinca 1989. o zahtjevima objavljivanja podataka u vezi s podružnicama koje su u nekoj državi članici otvorile određene vrste trgovačkih društava na koje se primjenjuje pravo druge države (SL L 395, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 3.)

Kao drugo, unutarnja pravila mogu izričitom odredbom predvidjeti vanjsku nadležnost Zajednice u područjima koja pokrivaju. Na taj način unutarnja pravila mogu predvidjeti sklapanje sporazuma s trećim zemljama koji propisuje da se podružnice društava iz trećih zemalja moraju tretirati na isti način u različitim državama članicama ili pak sklapanje sporazuma s trećim zemljama koji propisuje da podružnice društava s poslovnim nastanom u državama članicama uživaju tretman koji nije nepovoljniji od onoga koji je odobren podružnicama društava iz trećih zemalja u Zajednici. Ujedinjena Kraljevina u tom pogledu upućuje na odredbe gore navedene Prve i druge bankovne direktive kao i na odredbe Prve direktive Vijeća 79/267/EEZ od 5. ožujka 1979. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova izravnog životnog osiguranja, koje su bile detaljnije obrazložene u njezinim pisanim očitovanjima (točka XII. B. 2. i)).

Naposljetku, vlada Ujedinjene Kraljevine podsjeća da iz sudske prakse Suda proizlazi da kad Zajednica na temelju poglavlja o poslovnom nastanu i uslugama donese pravila koja sama po sebi utvrđuju mjere isključivog usklađivanja, čak i ne predviđajući izričite odredbe o ostvarivanju međunarodne nadležnosti, ta unutarnja pravila mogu sama po sebi predstavljati temelj za implicitnu međunarodnu nadležnost Zajednice (vidjeti gore navedenu presudu AETR). Međutim, tamo gdje relevantna unutarnja pravila nisu mjere isključivog usklađivanja, niti vanjska nadležnost izvedena iz izvršavanja unutarnje nadležnosti nije isključiva.

F –  Šesto pitanje

Ni Vijeće ni države članice koje su podnijele očitovanja ne odgovaraju na Komisijine argumente koji upućuju na nužnost samostalnog vanjskog djelovanja Zajednice. Od njih se zatražilo ili da na njih odgovore ili da navedu zašto smatraju da na njih nije potrebno odgovarati.

Vijeće naglašava da se teško moglo shvatiti Komisijine argumente koji upućuju na nužnost samostalnog vanjskog djelovanja Zajednice. Usto, Vijeće nije ocijenilo nužnim da na njih izričito odgovori i to zbog sljedećih razloga.

Ponajprije, Vijeće navodi da se presedan na koji se poziva Komisija za obranu „nužnosti“ samostalnog sudjelovanja Komisije u sklapanju GATS-a odnosi na tzv. „europske“ sporazume sa zemljama Središnje i Istočne Europe koje su upravo zajednički sklopile Zajednica i države članice.

Nadalje, Vijeće kao i Europski parlament smatraju da Komisija miješa dva odvojena pitanja – pitanje pravnog okvira koji zakonodavac Zajednice mora poštovati i pitanje kriterijâ političkog oportuniteta na temelju kojih zakonodavac Zajednice odlučuje djelovati (ili ne djelovati) te o opsegu njegovog djelovanja.

Naposljetku, Komisijin argument o opasnosti od neujednačenog međunarodnog djelovanja država članica, ako one sklope GATS i TRIPS na temelju vlastitih nadležnosti, prema mišljenju Vijeća, počiva na pogrešnom prikazu činjenica.

Vijeće tvrdi da do ovoga trenutka nije bila osporavana nadležnost država članica u velikom dijelu područja obuhvaćenih tim dvama sporazumima te je bila trajno ostvarivana na međunarodnoj razini (primjerice, konvencije sklopljene pod okriljem WIPO-a). To nije onemogućilo postupan razvoj zakonodavstva Zajednice i međunarodnog djelovanja Zajednice.

Danska i helenska vlada nisu dale Sudu nikakva dodatna pojašnjenja o tom pitanju.

Prema mišljenju njemačke vlade, pretpostavka, kao što to podredno navodi Komisija, da Zajednica ima obvezu djelovanja korištenjem ovlasti koje su joj dodijeljene člancima 100. A i 235. UEZ-a protivna je članku 4. UEZ-a i dovodi do izmjena tog ugovora. Savezna vlada navodi institucionalne probleme koje uzrokuje takvo stajalište s obzirom na razmatranja Bundesverfassungsgerichta u njegovoj presudi od 12. listopada 1993. o ratifikaciji Ugovora o Europskoj uniji, posebno dijelu C II 3b koji propisuje:

„Ugovor o Europskoj uniji načelno razlikuje, s jedne strane, izvršavanje restriktivno definirane nadležnosti javnih tijela i, s druge strane, reviziju Ugovora; tumačenje Ugovora ne može rezultirati njegovim proširenjem; takvo tumačenje pravila o nadležnosti ne bi bilo obvezujuće za Njemačku.“

Prema mišljenju španjolske vlade, Komisijini argumenti koji upućuju na nužnost samostalnog vanjskog djelovanja Zajednice protivni su načelu posebne dodjele nadležnosti u članku 3. B i članku 4. stavku 1. UEZ-a. Tvrdnja o nužnosti vanjskog djelovanja Zajednice ne može biti temelj za isključivu nadležnost Zajednice ako joj nju nisu dodijelile države članice. Priznanje suprotnog izmijenilo bi Ugovor povredom postupka predviđenog za tu svrhu člankom N Ugovora o Europskoj uniji. Španjolska vlada dodaje da teorija paralelizma unutarnjih i vanjskih nadležnosti, koju je razvila sudska praksa Suda, ne znači da u područjima u kojima je Zajednica lišena unutarnje nadležnosti ona može steći tu nadležnost sklapanjem međunarodnog sporazuma i donošenjem propisa na unutarnjoj razini u područjima u kojima to prije nije mogla činiti.

Francuska vlada smatra da članci 100. A i 235. UEZ-a, koje Komisija podredno navodi kako bi utemeljila isključivu nadležnost Zajednice, daju Vijeću široku ovlast ocjene jesu li ispunjene njihove pretpostavke.

U tom pogledu francuska vlada primjećuje da se u većini sektora obuhvaćenih TRIPS-om i GATS-om ne mijenjaju već postojeća pravila Zajednice. Također, radi ostvarenja ciljeva Zajednice nije nužno samostalno djelovanje Zajednice. Osim nekoliko rijetkih iznimaka, Zajednica ne provodi te sporazume, a države članice ostaju nadležne u brojnim pitanjima. Francuska vlada iz toga zaključuje da nije ni nužno ni moguće da Zajednica samostalno sklopi Sporazum o WTO-u.

Prema mišljenju nizozemske vlade, Komisijini argumenti koji upućuju na nužnost samostalnog vanjskog djelovanja Zajednice proizlaze iz Komisijine politike de lege ferenda. Međutim, u trenutačnom stanju integracije Zajednice, oni ne mogu dovesti do primjene sudske prakse AETR.

Portugalska vlada smatra da se vanjska nadležnost Zajednice mora temeljiti na pravnim kriterijima, a ne može ovisiti o ocjeni naravi ili stupnju potrebe zajedničkog djelovanja. Vanjska nadležnost može proizlaziti iz odredaba Ugovora koje uspostavljaju unutarnju nadležnost pod uvjetom da se izvršavanje te vanjske nadležnosti smatra nužnim za ostvarenje jednog od ciljeva Zajednice te da ne dovodi do toga da Zajednica prisvaja pravo na poduzimanje mjera u području vlastitih nadležnosti država članica. Portugalska vlada također podsjeća na načelo posebne dodjele nadležnosti koje, prema njezinom mišljenju, Komisijino stajalište ugrožava.

U tim uvjetima portugalska vlada smatra da nužnost vanjskog djelovanja Zajednice nije dostatna kako bi se dokazala isključivost nadležnosti Zajednice. Nesporno je da se Sporazum o WTO-u u prilozima o GATS-u i TRIPS-u odnosi na područja koja su dijelom u nadležnosti država članica pa Komisijini argumenti koji upućuju na isključivost nadležnosti Zajednice u tom području odražavaju samo političku ocjenu.

U odgovoru Komisiji, koja tvrdi da bi u slučaju priznanja podijeljene nadležnosti Zajednice i država članica za sklapanje sporazuma bila ugrožena kohezija unutarnjeg tržišta, da bi došlo do narušavanja tržišnog natjecanja i do narušavanja mogućnosti tržišnog natjecanja na tržištima trećih zemalja, vlada Ujedinjene Kraljevine naglašava da je situacija koju je Komisija odabrala kao hipotezu ona koja je zapravo prevladavala tijekom pregovora u Urugvajskom krugu. Od početka i tijekom pregovora jasno je bilo naznačeno da se pregovori vode bez utjecaja na nadležnost Zajednice i država članica na pojedina pitanja. Pregovore je vodila Komisija koja je bila zadužena predstavljati Zajednicu i države članice. Interesi država članica bili su zaštićeni postupcima Zajednice čija je namjena postizanje konsenzusa. Sa stajališta država članica, pregovori su vođeni pod pretpostavkom podijeljene nadležnosti Zajednice i država članica. Rezultat tih pregovora u potpunosti je uzimao u obzir kako interese Zajednice tako i interese država članica.

Komisija uzima sektor financijskih usluga kao primjer sektora gdje bi se moglo narušiti tržišno natjecanje. Međutim, ta je pretpostavka bila testirana tijekom višestranih pregovora (Ujedinjena Kraljevina podsjeća da GATS sadrži prilog o financijskim uslugama). Vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da je tu moguće vidjeti izraz uravnotežene ovlasti pregovaranja koju je, prema mišljenju Komisije, moguće ostvariti samo isključivom nadležnošću Zajednice. Naime, prema mišljenju vlade Ujedinjene Kraljevine, značajne su se poteškoće, kao što su one s kojima se susrelo tijekom pregovora o prilozima GATS-a o financijskim uslugama, također javile kod postizanja dogovora u okviru Vijeća o područjima za koja se smatralo da su obuhvaćena isključivom nadležnošću Zajednice (uzajamnost za kreditne institucije na temelju članka 9. Druge bankovne direktive).

Prema mišljenju vlade Ujedinjene Kraljevine, Komisija opravdano sama priznaje da između država članica ne postoji sloboda kretanja usluga. To znači da pristup državljana treće zemlje tržištu države članice ne jamči tom državljaninu samo po sebi pravo na pružanje usluga ili pravo poslovnog nastana u drugim državama članicama jer se poglavlja o poslovnom nastanu i uslugama primjenjuju samo na državljane država članica.

Vlada Ujedinjene Kraljevine navodi da Komisija ipak ustraje na dva argumenta. Kao prvo, sklapanje sporazuma između država članica i trećih zemalja stvorilo bi prednosti u određenim državama članicama, a u drugima ne, što bi bilo neprihvatljivo narušavanje tržišnog natjecanja. Kao drugo, državljani određenih država članica ostvarili bi na tržištima trećih zemalja prednosti koje ne bi bile dostupne državljanima drugih država članica.

Međutim, Ujedinjena Kraljevina navodi da se mogućnost da država članica sklopi sporazum s trećom zemljom o uvjetima izvršavanja profesionalne djelatnosti na njezinom državnom području ne može smatrati nespojivom s unutarnjim tržištem. Sud je u presudi od 9. veljače 1994., Tawil-Albertini (C-154/93, Zb., str. I-451.) presudio da Direktiva Vijeća 78/686/EEZ od 25. srpnja 1978. o uzajamnom priznavanju diploma, svjedodžbi i drugih dokaza o formalnim kvalifikacijama liječnika stomatologa koja uključuje i mjere za olakšanje učinkovitog ostvarenja prava poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga (SL L 233, str. 1.) ne utječe na nadležnost država članica za sklapanje vanjskih sporazuma u tom području s trećim zemljama. Također, ista nadležnost može dovesti do toga da su kvalifikacije državljana jedne države članice priznate na državnom području treće zemlje, a da nisu priznate kvalifikacije državljana druge države članice, i to unatoč činjenici da se u Zajednici kvalifikacije jednih i drugih trebaju smatrati jednakovrijednima. Takva situacija, koja proizlazi iz podjele nadležnosti između Zajednice i država članica u predmetnom sektoru, ne može se sama po sebi smatrati protivnom unutarnjem tržištu. Takvo stajalište treba a fortiori biti isto u pogledu mogućnosti država članica da sklapaju sporazume s trećim zemljama u području usluga u sektorima za koje nisu donesena unutarnja pravila.

Osim toga, Vijeće može odlučiti da će Zajednica imati isključivu vanjsku nadležnost (vidjeti primjerice članak 9. Druge bankovne direktive) u sektorima u kojima su donesena unutarnja pravila. Vijeće odlučuje, prilikom donošenja unutarnjih pravila za pojedini sektor, treba li predvidjeti isključivu vanjsku nadležnost Zajednice za područje koje je obuhvaćeno. Kada Vijeće dodijeli Zajednici isključivu vanjsku nadležnost, to omogućuje izjednačavanje uvjeta tržišnog natjecanja i unutar Zajednice i na tržištima trećih zemalja između državljana različitih država članica. Na taj način opseg vanjske nadležnosti ostavljene državama članicama nakon donošenja unutarnjih pravila na temelju poglavlja o poslovnom nastanu i uslugama ovisi o odluci zakonodavca Zajednice. Ta je analiza prikladnija nego Komisijino stajalište prema kojem se iz odredaba samog Ugovora automatski zasniva isključiva vanjska nadležnost Zajednice. Prema mišljenju vlade Ujedinjene Kraljevine, kad sama poglavlja Ugovora o poslovnom nastanu i uslugama ne omogućavaju utvrđivanje „posebnog cilja“ koji daje Zajednici implicitnu vanjsku nadležnost, tada nužno unutarnja pravila sekundarnog prava, donesena na temelju tih poglavlja, pružaju temelj vanjske nadležnosti Zajednice u području usluga. Međutim, ta pravila ne postoje za cijelo područje gospodarskih djelatnosti obuhvaćenih GATS-om, a kada postoje, ona ne usklađuju uvijek na isključiv način sektor koji obuhvaćaju.

Komisija tvrdi da zajednička nadležnost država članica i Zajednice potkopava unutarnje tržište. U prilog tom argumentu Komisija navodi da bi pružatelji usluga koji su državljani trećih zemalja bili u mogućnosti osnovati društvo na temelju prava države članice koje im to dopušta i zatim osnovati zastupništva i podružnice u drugim državama članicama te na taj način izložiti državljane tih država članica povećanom tržišnom natjecanju od strane predmetnih društava iz treće zemlje. Vlada Ujedinjene Kraljevine nije uvjerena u taj argument.

Kao prvo, društvo kći osnovano u državi članici od strane državljanina treće zemlje podliježe nacionalnom pravu te države članice, a njegove podružnice i zastupništva podliježu pravu država članica u kojima će biti osnovani.

Kao drugo, učinak GATS-a nije takav da osnivanje društva u jednoj državi članici može poslužiti kao odskočna daska za ulazak na tržišta drugih država članica. Popis posebnih obveza u glavi „Ograničenja nacionalnog tretmana“ određuje da „se društvima kćerima (društava iz trećih zemalja) koja su osnovana prema zakonodavstvu države članice može odrediti nepovoljniji tretman kada na državnom području Zajednice imaju samo registrirano sjedište, osim ako se može dokazati da imaju stvarnu i trajnu vezu s gospodarstvom države članice“ [neslužbeni prijevod].

Osim toga, valja naglasiti da je osnivanje društva kćeri tek jedan od načina pružanja usluga predviđenih GATS-om. Usluge tako mogu pružati i zastupništva ili podružnice. Osnivanje zastupništva ili podružnica od strane državljana trećih zemalja ne može ni u kojem slučaju imati one posljedice za unutarnje tržište koje Komisija pripisuje osnivanju društava kćeri u državama članicama od strane tih državljana. Naime, podružnica ili zastupništvo koje je društvo s poslovnim nastanom u trećoj zemlji osnovalo u državi članici nema ni pravo poslovnog nastana ni pravo pružanja usluga na državnom području drugih država članica; međutim, podložno gore navedenim ograničenjima, GATS se primjenjuje na poslovni nastan zastupništava ili podružnica na isti način kako se primjenjuje na poslovni nastan društava kćeri.

Stoga je nemoguće donijeti zaključak o isključivoj vanjskoj nadležnosti temeljem posljedica koje ima članak 58. Ugovora na državljane trećih zemalja koji osnuju poslovni nastan na državnom području države članice. Komisijin argument na temelju članka 58. ne može stoga ni u kojem slučaju utjecati na nadležnost država članica u vezi s primjenom GATS-a na poslovni nastan zastupništava ili podružnica u državama članicama.

Što se tiče Komisijinog argumenta koji se temelji na mogućnosti poduzimanja mjera križne retorzije, vlada Ujedinjene Kraljevine ocjenjuje da se pitanje podjele nadležnosti između Zajednice i država članica radi sklapanja međunarodnog sporazuma ne može riješiti u svjetlu jedne njegove izolirane odredbe, nego je potrebno uzeti u obzir sve njegove odredbe. Odredba o mjerama križne retorzije ne može sama po sebi povećati nadležnosti Zajednice što se tiče sporazuma o uslugama ili smanjiti nadležnosti država članica u pogledu istog sporazuma.

Vlada Ujedinjene Kraljevine odgovara da je potpuno netočna tvrdnja Komisije koja navodi da bi sklapanje GATS-a od strane država članica utjecalo ili izmijenilo pravo Zajednice jer pravila Zajednice obuhvaćaju cijeli GATS. Naime, unutarnja pravila Zajednice ne odnose se na sve gospodarske djelatnosti u području poslovnog nastana i usluga, a tamo gdje ta pravila postoje, riječ je često o mjerama djelomičnog usklađivanja ili mjerama koje su ograničene na utvrđivanje minimalnih standarda.

Ujedinjena Kraljevina iznenađena je Komisijinom tvrdnjom da bi GATS, na jedan ili drugi način, mogao biti protivan primarnom ili sekundarnom pravu Zajednice, što bi na temelju sudske prakse AETR nametnulo isključivu nadležnost Zajednice za sklapanje GATS-a. Naime, prilikom pregovora o GATS-u Komisija mora imati za cilj osiguranje njegove usklađenosti s pravom Zajednice. Komisija navodi da je pregovarala uzimajući u obzir sve postojeće pravo Zajednice. Vlada Ujedinjene Kraljevine ne može prikriti osjećaj da Komisija po svaku cijenu nastoji otkriti sve slučajeve neusklađenosti koji mogu postojati između GATS-a i prava Zajednice pa da ih koristi kao povod za predlaganje isključive nadležnosti Zajednice. Ujedinjena Kraljevina naglašava da Komisija propušta pokazati postojanje stvarnih proturječnosti između GATS-a i postojećih pravila Zajednice. U svakom slučaju, ako se i otkriju takve proturječnosti između GATS-a i postojećih pravila Zajednice, to ne bi isključilo nadležnost država članica u područjima izvan predmetnih pravila Zajednice.

Komisiji, koja tvrdi da bi činjenica da države članice mogu sklopiti Sporazum TRIPS u svoje ime mogla utjecati ili izmijeniti opseg prava Zajednice, Ujedinjena Kraljevina odgovara da iako Zajednica ima nadležnost koja se odnosi na TRIPS, ta je nadležnost ograničena u mjeri u kojoj TRIPS može utjecati na mjere usklađivanja usvojene na temelju članka 100. A ili na uredbu o žigu Zajednice donesenu na temelju članka 235. Ujedinjena Kraljevina naglašava da se njezino neslaganje ne odnosi na vanjsku nadležnost Zajednice u području obuhvaćenom TRIPS-om nego na isključivost te nadležnosti.

Ujedinjena Kraljevina upućuje na načela koja je Sud oblikovao u svojem Mišljenju 2/91 i ocjenjuje da je nadležnost za sklapanje TRIPS-a podijeljena između Zajednice i država članica jer većina područja obuhvaćenih TRIPS-om ostaje u potpunosti izvan usklađivanja Zajednice, odnosno predmet je djelomičnog usklađivanja, ograničenog izričitim ili prešutnim priznanjem nacionalnog prava intelektualnog vlasništva.

Komisija navodi tek jedan primjer područja u kojem se čini da su minimalne pretpostavke utvrđene TRIPS-om strože od onih koje propisuje zakonodavstvo Zajednice (riječ je o pretpostavkama za dodjelu obveznih licencija u području topografija poluvodiča koje su detaljno navedene u gore navedenoj Direktivi 87/54). Činjenica da TRIPS može utjecati ili izmijeniti opseg te direktive jest dobar razlog zbog kojeg Zajednica sudjeluje u sklapanju Sporazuma TRIPS. Međutim, to ne može opravdati prijenos na Zajednicu vanjske nadležnosti za sklapanje sporazuma koji se velikim dijelom odnosi na područja u kojima zakonodavac Zajednice nije poduzeo nikakvo djelovanje ili u kojima je zadržavanje nadležnosti država članica izričito priznato bilo UEZ-om bilo primjenjivim sekundarnim pravom.

Komisiji, koja tvrdi da činjenica da države članice imaju ovlast djelovanja u području obuhvaćenom TRIPS-om može dovesti do odstupanja i sukoba u njihovim vanjskim režimima koji pak mogu utjecati na postojeće ili buduće usklađivanje na razini Zajednice, Ujedinjena Kraljevina odgovara da nadležnost koju države članice dijele sa Zajednicom u vezi sa sklapanjem Sporazuma TRIPS ne ovlašćuje te države članice da u svakom slučaju djeluju na način koji je nespojiv s postojećim pravilima Zajednice bilo usvajanjem zakonodavstava bilo sklapanjem novih međunarodnih sporazuma koji bi bili protivni pravu Zajednice.

G –  Sedmo pitanje

Od Komisije se traži da objasni argumente koje je navela kako bi pokazala da bi u slučaju zajedničkog sudjelovanja Zajednice i država članica u sklapanju sporazuma GATS i TRIPS došlo do utjecanja ili izmjene postojećih pravila Zajednice.

Prema mišljenju Komisije, kada bi se priznala mješovita nadležnost u bankovnom području, na pravila Zajednice moglo bi se utjecati ili bi ih se moglo izmijeniti na tri načina u smislu sudske prakse AETR.

Ponajprije, kada bi države članice mogle odrediti vlastite posebne obveze u području pristupa bankovnoj djelatnosti na svojem državnom području, to bi utjecalo na odredbe gore navedene Druge bankovne direktive i to, točnije, na odredbe koje se odnose na usklađivanje pretpostavki za odobrenje (glava II.). Usto, mehanizam pregovora predviđen u članku 9. Druge direktive radi ostvarivanja pristupa kreditnih institucija Zajednice tržištima trećih zemalja, koji je usporediv s onim koji imaju društva iz trećih zemalja na tržištu Zajednice, bio bi lišen sadržaja. Time bi se vratilo u razdoblje u kojem je svaka država članica imala vlastiti režim uzajamnosti.

Nadalje, države članice imaju mogućnost u okviru svojih nadležnosti određivanja naravi i razine svojih posebnih obveza. Stoga, istodobno može postojati više razina zahtjeva: za područja koja su obuhvaćena nadležnošću država članica postoji razina A posebnih obveza u GATS-u, a za područja koja su obuhvaćena nadležnošću Zajednice postoji, s jedne strane, propis Zajednice (razina B) i, s druge strane, posebne obveze koje preuzima Zajednica u okviru GATS-a (razina C). S obzirom na to da se te tri razine mogu razlikovati, vjerojatno je da bi u smislu presude AETR postojao utjecaj na pravila Zajednice, odnosno došlo bi do njihove izmjene.

Naposljetku, propis Zajednice o pristupu bankovnom tržištu značajno bi izgubio na svojoj vrijednosti kada bi svaka država članica mogla određivati svoje obveze koje bi, baš kao i obveze Zajednice, trebale biti primjenjivane na osnovi načela najpovlaštenije nacije. To bi osobito bio slučaj u područjima u kojima se zahtijeva mješovita nadležnost zbog toga što propis Zajednice sadrži minimalne odredbe. S obzirom na to da bi se u takvom slučaju nadležnosti Zajednice i država članica odnosile na isti predmet, svaka obveza koju bi preuzela jedna država članica lišila bi vrijednosti obvezu koju je preuzela Zajednica.

Komisija također razmatra pitanje iscrpljivanja prava intelektualnog vlasništva. Ona navodi da TRIPS daje slobodu državama članicama da odrede svoj režim iscrpljivanja, pod uvjetom da ga primjenjuju u skladu s načelima najpovlaštenije nacije i nacionalnog tretmana (vidjeti članak 6.) te da, sa svoje strane, pravo Zajednice primjenjuje načelo iscrpljivanja Zajednice. Stoga bi u slučaju mješovite nadležnosti mogla usporedno postojati tri režima iscrpljivanja:

–        određene države članice mogle bi u okviru svoje nadležnosti primjenjivati sustav međunarodnog iscrpljivanja prema trećim zemljama;

–        druge države članice usvojile bi načelo nacionalnog iscrpljivanja;

–        u svakom slučaju sve države članice morat će primjenjivati načela iscrpljivanja Zajednice u područjima koja ulaze u nadležnost Zajednice.

S obzirom na to da nije uvijek lako odrediti pod kojim su režimom proizvod ili usluga koji sadrže pravo intelektualnog vlasništva uvezeni u državu članicu, u državama članicama bi bilo moguće pokrenuti postupke za povredu prava intelektualnog vlasništva. Postoji opasnost od utjecaja na usporedne uvoze. Vjerojatno je da bi se izmijenio ili bi postojao utjecaj na opseg načela slobode kretanja.

Primjerice, ako je nositelj prava intelektualnog vlasništva stavio robu na tržište treće zemlje, ili je to učinjeno uz njegov pristanak, tu robu usporedni uvoznik može uvesti u države članice Zajednice koje primjenjuju načelo međunarodnog iscrpljivanja. Međutim, nositelj prava će biti u mogućnosti usprotiviti se uvozu te robe u one države članice koje primjenjuju nacionalno iscrpljivanje. Iz gore navedene presude Suda posredno proizlazi da je nositelj prava u mogućnosti zabraniti uvoz predmetnog proizvoda od strane usporednog uvoznika u druge države članice iz države koja primjenjuje načelo međunarodnog iscrpljivanja. To je tako jer nositelj prava u stvarnosti nije pristao na prvi uvoz robe u Zajednicu, koji je ostvario usporedni uvoznik. Stoga ne bi bilo moguće primijeniti načelo iscrpljivanja Zajednice. Dakle, usklađivanje se čini nužnim u tom području te je već poduzeto za određena prava intelektualnog vlasništva na način da je isključena mogućnost međunarodnog iscrpljivanja.

Komisija podsjeća da GATS ne omogućava jednostranu izmjenu popisa posebnih obveza tijekom tri godine nakon njegova stupanja na snagu. Nakon toga, ako takva izmjena ukine ili ugrozi prava drugih članica GATS-a, potonje je potrebno obeštetiti (članak XXI.). Stoga Komisija smatra da bi se u slučaju podijeljene nadležnosti države članice mogle protiviti svakom novom razvoju prava Zajednice zbog bojazni od plaćanja odštete trećim zemljama. Ta opasnost od zamrzavanja prava Zajednice predstavlja, prema mišljenju Komisije, utjecaj na, odnosno, izmjenu prava Zajednice u smislu sudske prakse AETR.

Usto, Komisija navodi da članak V. GATS-a predviđa opću derogaciju za gospodarske integracije. Međutim, preostaju nesigurnosti u vezi s točnim opsegom određenih odredaba članka V. Nije u potpunosti sigurno da europski sporazumi sklopljeni sa zemljama Središnje i Istočne Europe (vidjeti sporazume sklopljene između Zajednice ili Zajednica s Republikom Poljskom od 16. prosinca 1991., SL 1993., L 348, str. 2.; s Češkom i Slovačkom Federativnom Republikom od 16. prosinca 1991., SL 1992., L 115, str. 2.; s Republikom Mađarskom od 16. prosinca 1991., SL 1993., L 347, str. 2.; s Republikom Bugarskom od 8. ožujka 1993., SL L 323, str. 2.; s Rumunjskom od 1. veljače 1993., SL L 81, str. 2.) ispunjavaju pretpostavke iz članka V. Ako bi se pokazalo da određeni sporazumi nisu usklađeni s tom odredbom, oni bi mogli biti zadržani kao preferencijalni sporazumi samo u slučaju postizanja derogacije načela najpovlaštenije nacije. Ako bi države članice odbile takav zahtjev, pogodnosti tih sporazuma morale bi se proširiti, na temelju načela najpovlaštenije nacije, na sve članice GATS-a.

Komisija također naglašava da članak 6. gore navedene Direktive 87/54 o pravnoj zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda predviđa manje zahtjevne uvjete nego što su to minimalni uvjeti koje sadrži TRIPS što se tiče dodjele obveznih licencija. Pozivajući se na gore navedeno Mišljenje 2/91 (t. 25. i 26.) Komisija podsjeća da već samo usporedno postojanje međunarodnih pravila i odredaba prava Zajednice u nekom području može utjecati na pravo Zajednice, čak i u odsutnosti njihove međusobne proturječnosti.

Naposljetku, Komisija primjećuje da zbog obilježja Sporazuma o WTO-u kao jedinstvenog paketa i pravila o mjerama križne retorzije u Sporazumu o rješavanju sporova povreda jednog od sporazuma u prilogu Sporazumu o WTO-u koju počini država članica može, u slučaju da se prizna mješovita nadležnost, dovesti do mjera retorzije u okviru sporazuma koji ulazi u područje nadležnosti Zajednice. Sama ta mogućnost mjera križnih retorzija predstavlja utjecaj ili izmjenu pravila Zajednice u smislu presude AETR.

H –  Osmo pitanje

Dio II. odjeljak 3. Sporazuma o TRIPS-u obvezuje svaku članicu na zaštitu oznaka zemljopisnog podrijetla drugih članica. Vijeće i Komisija navode da Uredba (EEZ) br. 2081/92 od 14. srpnja 1992. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih proizvoda i hrane (SL L 208, str. 1.) djelomično odgovara na taj zahtjev. Od Vijeća i Komisije se traži da navedu na koji način ta uredba može biti temelj za zaštitu oznaka podrijetla i oznaka izvornosti iz trećih zemalja.

Komisija navodi da se na temelju članka 12. ta uredba primjenjuje i na oznake zemljopisnog podrijetla trećih zemalja: one koje zadovoljavaju uvjete koje ta uredba postavlja (osobito, usklađenost sa specifikacijama i podložnost nadzoru) mogu ostvariti, slijedeći isti postupak, posebnu zaštitu koju daje članak 13. te uredbe.

Vijeće podsjeća da dio II. odjeljak 3. TRIPS-a obvezuje svaku ugovornu stranku da odobri zaštitu zaštićenih naziva drugih ugovornih stranaka. Sama logika sporazuma jest takva da može ugroziti zaštitu koju pružaju propisi Zajednice.

Kako bi prikazalo tu situaciju, Vijeće daje primjer tužbe Republike Mađarske, članice WTO-a, koja bi navodila da je zaštita koju Zajednica daje nazivu „Tokay“ protivna TRIPS-u jer on mora biti ograničen na vina proizvedena u mađarskoj regiji Tokay. S obzirom na to da je naziv „Tokay“ zaštićen zakonodavstvom Zajednice, Vijeće smatra da je Zajednica, a ne države članice, nadležna za obranu od navoda Republike Mađarske u okviru takvog spora.

Međutim, Vijeće priznaje da se može javiti i problem zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla iz trećih zemalja, a da to ne utječe na propise Zajednice, te da takav slučaj nije predvidio u svojim pisanim očitovanjima.

U tom pogledu Vijeće navodi primjer zaštite kojom se u Španjolskoj štiti alkoholno piće proizvedeno u Meksiku naziva „Meksička tekila“. Prema mišljenju Vijeća, pod uvjetima akta sekundarnog prava Zajednice o tom pitanju, taj problem je obuhvaćen nadležnošću država članica. U vezi s potonjim primjerom, Vijeće bi željelo izmijeniti svoje pisano očitovanje: opseg mjera Zajednice u području oznaka zemljopisnog podrijetla ne poklapa se u potpunosti s dijelom II. odjeljkom 3. TRIPS-a. Nadležnost Zajednice koja proizlazi iz doktrine AETR ne obuhvaća, dakle, cjelokupan odjeljak 3. pa države članice ostaju djelomično nadležne.

I –  Deveto pitanje

Od Komisije i Vijeća se traži da navedu postoji li za države članice obveza primjene pravila, koja su dužne donijeti u pogledu državljana trećih zemalja, ako postoji akt Zajednice o usklađivanju prava intelektualnog vlasništva.

Komisija smatra da je u pogledu akata Zajednice koji usklađuju prava intelektualnog vlasništva, koja su obuhvaćena Pariškom konvencijom za zaštitu industrijskog vlasništva ili Bernskom konvencijom za zaštitu književnih i umjetničkih djela, to pitanje uređeno samim tim međunarodnim konvencijama.

Naime, članci 2. i 3. Pariške konvencije predviđaju za državljane zemalja Pariške unije, kao i za osobe koje imaju prebivalište ili stvaran i ozbiljan poslovni nastan na državnom području jedne od tih zemalja, nacionalni tretman za sadašnje i buduće „pogodnosti“ odobrene zakonodavstvima u području industrijskog vlasništva. Dakle, to se načelo primjenjuje automatski na odredbe Prve direktive Vijeća 89/104/EEC od 21. prosinca 1988. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 1989., L 40, str. 1.).

Na temelju članaka 3. i 5. Bernske konvencije, autori koji su državljani jedne od zemalja Bernske unije ili koji u tim zemljama povremeno borave uživaju sadašnja i buduća prava koje ta zakonodavstva odobravaju državljanima.

To načelo mora biti automatski primijenjeno u području autorskog prava na odredbe:

–        Direktive Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim pravima koja su srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (SL L 346, str. 61.);

–        Direktive Vijeća 93/83/EEZ od 27. rujna 1993. o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje (SL L 248, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 77.)

Što se tiče drugih prava intelektualnog vlasništva, odgovor se razlikuje ovisno o aktima Zajednice. Na temelju članka 3. stavka 7. Direktive Vijeća 87/54/EEZ od 16. prosinca 1986. o pravnoj zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda (SL 1987., L 24, str. 36.) Vijeće odlučuje o proširenju zaštite na državljane trećih zemalja. U Direktivi Vijeća 92/100/EEZ od 19. studenoga 1992. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim pravima koja su srodna autorskom pravu u području intelektualnog vlasništva (SL L 346, str. 61.) podrazumijeva se da države članice nastavljaju odobravati ta prava na temelju reciprociteta i odobravati nacionalni tretman državljanima zemalja koje su članice Rimske konvencije. To je stajalište izričito potvrđeno Direktivom Vijeća 93/98/EEZ od 29. listopada 1993. kojom se usklađuje trajanje zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava (SL L 290, str. 9.). Naime, uvodna izjava 23. upućuje na zaštitu državljana trećih zemalja na temelju međunarodnog sporazuma.

Vijeće ponajprije tvrdi da kad načelno postoji akt Zajednice o usklađivanju prava intelektualnog vlasništva, države članice nisu obvezne primjenjivati pravila, koja su dužne donijeti, na državljane trećih zemalja.

Naime, općenito govoreći, mjere usklađivanja odnose se na poslovni nastan i na funkcioniranje unutarnjeg tržišta, a njihov cilj jest uklanjanje prepreka slobodi kretanja unutar Zajednice. Njihov cilj nije usklađivanje tretmana prema državljanima i društvima iz trećih zemalja. Uostalom, one najčešće ne uređuju tretman koji svaka država članica može odobriti državljanima treće zemlje.

Međutim, Vijeće priznaje da mjere Zajednice o usklađivanju ponekad mogu sadržavati opće pravilo koje je primjenjivo na svaku djelatnost koja se poduzima na državnom području država članica, uključujući strane državljane ili društva iz treće zemlje. Primjerice, mjera usklađivanja može nametnuti obvezu registracije svakoj profesionalnoj osobi koja želi obavljati svoje djelatnosti u Zajednici ili svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi koja želi zaštiti pravo intelektualnog vlasništva čiji je nositelj. To bi se opće pravilo primjenjivalo i na državljane trećih zemalja.

Stoga Vijeće smatra da je odgovor na deveto pitanje moguće dati samo s obzirom na postojeće stanje usklađivanja Zajednice: u ovome trenutku zakonodavstvo Zajednice samo iznimno nameće obveze državama članicama što se tiče prava intelektualnog vlasništva koja se odobravaju državljanima trećih zemalja.

J –  Deseto pitanje

S obzirom na to da Zajednica nije stranka većeg broja konvencija u području intelektualnog vlasništva kojima upravlja WIPO, od Komisije se traži da navede tko bi sudjelovao u upravljanju tim konvencijama ako bi bila priznata isključiva nadležnost Zajednice za sklapanje konvencija s trećim zemljama u području intelektualnog vlasništva.

Uvodno, Komisija pobliže objašnjava da je ona navela da bi Zajednica trebala imati isključivu nadležnost za sklapanje Sporazuma o WTO-u jer je poglavito riječ o sporazumu koji se odnosi na trgovinu (trade-related), a nije navela to da bi Zajednica trebala imati isključivu nadležnost za sklapanje svih konvencija s trećim zemljama u području intelektualnog vlasništva.

Prema mišljenju Komisije, konvencije treba pojedinačno ispitati kako bi se utvrdilo je li riječ o trgovinskom sporazumu te, u slučaju negativnog odgovora, je li zakonodavac Zajednice već donio mjere na koje predmetna konvencija može utjecati, odnosno, priprema li njihovo donošenje sklapanjem navedene konvencije.

Komisija naglašava da su nadležnosti Zajednice evolutivne, osobito u području intelektualnog vlasništva. Na taj način Zajednica trenutačno ne može postati članica WIPO-a ili pristupiti postojećim konvencijama kao što su to Pariška konvencija i Bernska konvencija jer je ta mogućnost otvorena samo državama. Komisija ima samo status promatrača u WIPO-u gdje usklađeno djeluje s državama članicama. Nasuprot tomu, Zajednica je bila uže povezana s izradom dviju nedavno izrađenih WIPO konvencija, Ugovora iz Washingtona od 26. svibnja 1989. o zaštiti intelektualnog vlasništva u području integriranih krugova i Protokola iz Madrida od 28. lipnja 1989. koji se odnosi na Madridski sporazum o međunarodnoj registraciji žigova. Naime, Zajednica je sudjelovala na diplomatskoj Konferenciji u statusu delegacije i može postati ugovorna stranka tih konvencija.

K –  Jedanaesto pitanje

Od Vijeća i država članica koje su podnijele očitovanja se traži da pobliže navedu na koje je načine moguće osigurati jedinstvo vanjskog djelovanja Zajednice i država članica u slučaju ocjene da sklapanje Sporazuma GATS i TRIPS zahtijeva zajedničko sudjelovanje Zajednice i država članica.

Vijeće navodi da pitanje o načinima zajedničkog sudjelovanja Zajednice i država članica u WTO-u još uvijek nije riješeno jer postoji nesigurnost u vezi s postojanjem podijeljene nadležnosti Zajednice i država članica sve dok Sud ne donese svoje mišljenje.

Vijeće navodi tek obrise rješenja koje bi se usvojilo u slučaju zajedničkog sudjelovanja.

Ponajprije, rješenje bi u potpunosti moralo poštovati Ugovore i pravnu stečevinu. Nadalje, trebalo bi zadržati načelo jedinstvenog zajedničkoga glasnogovornika, čak i u područjima koja nisu uopće obuhvaćena, ili to nisu u cijelosti, isključivom nadležnošću Zajednice. Odluke, u užem smislu riječi, trebale bi se donositi u okviru Vijeća, čak i u područjima koja se ne odnose na Zajednicu, kako bi ono u potpunosti ispunilo ulogu koju mu dodjeljuje Ugovor o Europskoj uniji. Naposljetku, potrebno je usvojiti načelo jedinstvenog „poštanskog sandučića“ kako se drugim članicama WTO-a ne bi nametnuo teret određivanja tko je nadležan, Zajednica ili države članice. Svaki zahtjev za savjetovanje ili svaki prigovor mogao bi se uputiti bilo „Europskoj uniji“ bilo „Zajednici i državama članicama“ i trebao bi biti primljen neovisno o tome tko je nadležan.

Vijeće dodaje da Sud ne mora biti upoznat s uređenjem koje će se usvojiti u slučaju zajedničkog sudjelovanja Zajednice i država članica radi davanja odgovora na pitanje koje mu je upućeno, tj. imaju li države članice nadležnost za određeno područje u kojem GATS i TRIPS propisuju obveze. Ono potvrđuje da je u svakom slučaju svjesno obveza koje mu pripisuju članci Ugovora koji propisuju koherentnost vanjskog djelovanja Europske unije.

Prema mišljenju danske vlade, iz članka C Ugovora o Europskoj uniji, članka 5. UEZ-a i sudske prakse Suda proizlazi da su institucije Zajednice i države članice dužne lojalno surađivati te da dužnost lojalne suradnje vrijedi i u slučaju isključive nadležnosti Zajednice kao i u slučaju podijeljene nadležnosti između Zajednice i država članica. U potonjem slučaju ta se zadaća nameće neovisno o načinu na koji države članice izvršavaju svoje nadležnosti.

Njemačka vlada upućuje na „kodeks postupanja“ koji je Vijeće donijelo u svibnju 1994. kako bi omogućilo nastavak pregovora „post-Urugvajskoga kruga” u području usluga (vidjeti gore tekst tog dogovora, u odgovoru na četvrto pitanje) kao i na nacrt „kodeksa postupanja“ koji je na raspravi u Vijeću, predviđen općenito u vezi s WTO-om. Ti kodeksi uklonit će poteškoće povezane s očuvanjem jedinstva vanjskog djelovanja Zajednice i država članica.

Helenska vlada također navodi da je jedinstvo djelovanja država članica i Zajednice u okviru WTO-a moguće osigurati „kodeksom postupanja“ koji je usvojen odlukom predstavnika vlada država članica koji su se sastali u okviru Vijeća. Taj kodeks određuje Komisiju kao „zajedničkoga glasnogovornika“ država članica i Zajednice u okviru WTO-a kako za pitanja o isključivoj nadležnosti Zajednice tako i za pitanja o nadležnosti država članica. Kad je riječ o drugoj kategoriji pitanja, države članice su pozvane definirati zajednička stajališta koja će Komisija izlagati u okviru nadležnih tijela WTO-a. Naposljetku, u slučaju da države članice ne uspiju definirati zajedničko stajalište, i jedino u tom slučaju, one bi mogle, prema mišljenju helenske vlade, braniti svoja nacionalna stajališta u okviru WTO-a.

Španjolska vlada također naglašava nužnost donošenja kodeksa postupanja koji predviđa korištenje postupaka određenih Ugovorima u područjima u nadležnosti Zajednice te traženje konsenzusa između država članica u područjima u njihovoj nadležnosti. Prema mišljenju španjolske vlade, ako bi se postizanje konsenzusa pokazalo nemogućim, države članice bi bile slobodne zastupati vlastito stajalište. Naposljetku, Komisija bi bila pozvana izlagati i pregovarati u ime Zajednice i država članica slijedom instrukcija, ovisno o slučaju, Vijeća ili država članica.

Francuska vlada također primjećuje da bi za primjenu sporazuma koji su proizašli iz Urugvajskoga kruga trebala biti osigurana usklađenost djelovanja Zajednice i država članica u skladu s člankom C podstavkom 2. Ugovora o Europskoj uniji i člankom 5. UEZ-a. Prema mišljenju francuske vlade, nacrt kodeksa postupanja koji je predmet rasprava u Vijeću omogućio bi osiguranje jedinstva tog djelovanja. Taj tekst trebao bi sadržavati sljedeće elemente: načelo jedinstvenoga glasnogovornika – Komisije – u okviru WTO-a; vođenje pregovora u WTO-u od strane Komisije u ime Zajednice i država članica u okviru mandata; redovita izvješća o pregovorima Vijeću i njegovim drugim instancijama zaduženima za praćenje pregovora; uključenost država članica u svim fazama pregovora ili rasprava. Usto, Komisija bi trebala prihvatiti zahtjeve država članica za održavanje konzultacija i privremeno obustaviti rasprave ako je to nužno. Trebalo bi uspostaviti usku suradnju između Komisije, država članica i Općeg tajništva Vijeća radi urednog vođenja pregovora. Sve aktivnosti i stajališta trebali bi biti utemeljeni na zajedničkom stajalištu koje je za područja u nadležnosti Zajednice usvojeno u skladu s relevantnim odredbama Ugovora, a za područja u nacionalnoj nadležnosti konsenzusom. Države članice mogle bi izražavati stajališta o pitanjima iz nacionalne nadležnosti samo ako ne bi bilo moguće usvojiti zajedničko stajalište.

Nizozemska vlada upućuje na Mišljenje 2/91 kako bi naglasila nužnost najuže moguće suradnje između Zajednice i država članica u slučaju zajedničke nadležnosti. Ta suradnja trebala bi se očitovati u donošenju kodeksa postupanja. U tom pogledu nizozemska vlada podsjeća na stari sadržaj članka 116. UEEZ-a, na postojeće uređenje u okviru FAO-a kao i na postojeće postupke u okviru trećeg stupa Ugovora o Europskoj uniji, osobito na postupak iz članka K.5.

Prema mišljenju portugalske vlade, moguće poteškoće koje bi se mogle javiti u zastupanju vlastitih interesa država članica u okviru WTO-a ili u oblikovanju njihovih želja ne određuju odgovor na pitanje podjele nadležnosti te ne sprečavaju donošenje zaključka da je ovdje riječ o mješovitim sporazumima. Portugalska vlada podsjeća na obveze suradnje i koherentnosti propisane u članku C, članku J.1 stavku 4. i članku J.2 stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji te u članku 5. UEZ‑a. Cilj jedinstva djelovanja Zajednice i država članica postignut je tijekom pregovora WTO-a. Tako stečeno iskustvo trebalo bi, prema mišljenju portugalske vlade, služiti kao referentna točka za izradu kodeksa postupanja koji bi definirao posebne zadaće Komisije kao glasnogovornika država članica te način donošenja zajedničkih ili usklađenih stajališta država članica o pitanjima koja ulaze u njihovu nadležnost. Kada je riječ o vitalnim ili vrlo važnim interesima države članice, trebalo bi tražiti konsenzus za donošenje odluke.

Vlada Ujedinjene Kraljevine naglašava da pravi značaj pitanja Suda leži u budućem sudjelovanju Zajednice i država članica u WTO-u. Ona podsjeća da su Zajednica i države članice učinkovito surađivale tijekom višestranih pregovora u Urugvajskom krugu, na isti način kao što bi to učinile da su sve stranke od početka priznale zajedničku nadležnost. To pokazuje da je takva suradnja politički moguća i može biti posebno učinkovita radi osiguranja poštovanja interesa Zajednice i država članica.

Međutim, jedna određena metoda suradnje nije nužno prikladna za sve sporazume u svim okolnostima. Stoga Ujedinjena Kraljevina može samo naznačiti moguće obrise postupka dogovaranja kojim bi se ostvarila koherentnost vanjskog djelovanja u okviru WTO-a.

1. Postupak bi obuhvaćao ponašanje Zajednice i država članica u okviru WTO-a, obuhvaćajući područja u nadležnosti Zajednice ili u nadležnosti država članica.

2. Komisija bi uobičajeno bila jedinstveni „glasnogovornik“ te bi pregovarala za račun Zajednice i država članica; međutim, u iznimnim slučajevima države članice bile bi također u mogućnosti izraziti svoje stajalište i pregovarati. Primjenjivi postupak bi odredio okolnosti u kojima bi one mogle ostvarivati to pravo.

3. Komisija bi informirala države članice o stanju pregovora i rasprava kako bi im omogućila odgovarajuće sudjelovanje.

4. Komisija bi savjesno dostavljala državama članicama sve relevantne dokumente, uključujući tekstove.

5. Komisija bi uzela u obzir stajališta država članica. Primjenjivi postupci bili bi predmet dogovora.

6. Stajališta ili djelovanja o kojima bi se donijela odluka bila bi utemeljena na pravilima i postupcima Zajednice, ondje gdje se oni primjenjuju (primjerice u okviru članka 228. stavka 1. druge rečenice UEZ-a), a u drugim slučajevima bi proizlazili iz zajedničkog stajališta postignutoga konsenzusom.

7. Države članice bi nastupale, kao što to čine danas, u vlastito ime o administrativnim i proračunskim pitanjima, ali bi izbjegavale zauzimati neujednačena stajališta.

8. Bilo bi potrebno donijeti odredbe radi utvrđivanja načina na koji Zajednica upravlja postupcima rješavanja sporova u okviru WTO-a. Te odredbe trebale bi predvidjeti usku suradnju između Komisije i država članica.

9. U slučaju kad bi određene države članice bile pogođene ponašanjem drugih stranaka Sporazuma o WTO-u koje krše njegove odredbe, trebalo bi odredbama predvidjeti postupak savjetovanja između Komisije i država članica kao i usku međusobnu suradnju.

Ujedinjena Kraljevina ne sumnja da će postupak s gore navedenim obilježjima biti utvrđen. Države članice nemaju namjeru potkopavanja goleme pregovaračke moći koju zajednički ostvaruju; njihov prevladavajući interes jest najučinkovitija moguća uporaba te pregovaračke moći.

 Stajalište Suda

 I - Uvod

1.      Predmet pitanja koje je Komisija uputila Sudu zahtjevom za mišljenje podnesenim na temelju članka 228. stavka 6. UEZ-a jest ponajprije ima li ili ne Zajednica isključivu nadležnost za sklapanje višestranih sporazuma o trgovini robom u mjeri u kojoj se ti sporazumi odnose na proizvode EZUČ-a i Euratoma. Nadalje, pitanja se odnose na pitanje isključive nadležnosti koju bi na temelju bilo članka 113. UEZ-a bilo na temelju usporednih unutarnjih i vanjskih nadležnosti bilo na temelju članka 100. A ili članka 235. UEZ-a imala Zajednica za sklapanje Općeg sporazuma o trgovini uslugama (u daljnjem tekstu: GATS) i Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva, uključujući trgovinu krivotvorenom robom (u daljnjem tekstu: TRIPS).

2.      Ti različiti sporazumi nalaze se u prilogu Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: Sporazum o WTO-u). Sporazum o WTO-u stvara zajednički institucionalni okvir za ostvarivanje trgovinskih odnosa između zemalja članica u pitanjima vezanima za sporazume i s njima povezane pravne instrumente sadržane u prilozima tom sporazumu (članak II. stavak 1. Sporazuma o WTO-u). Ti različiti sporazumi sadrže rezultate višestranih trgovinskih pregovora iz Urugvajskoga kruga čija je polazišna točka bila Ministarska deklaracija iz Punte del Este od 20. rujna 1986.

3.      Vijeće i države članice su prilikom prihvaćanja te deklaracije odlučile „radi jamčenja maksimalne koherentnosti vođenja pregovora“ da „Komisija djeluje kao jedinstveni pregovarač Zajednice i država članica“. Međutim, u zapisniku sa sastanka je pojašnjeno da ta odluka „ne presumira pitanje nadležnosti Zajednice i država članica o pojedinim područjima“.

4.      Odbor za trgovinske pregovore, tijelo koje je Konferencija iz Punte del Este posebno osnovala za vođenje pregovora u Urugvajskom krugu, odobrio je 15. prosinca 1993. u sastavu na razini visokih dužnosnika Završni akt koji je sadržavao rezultate višestranih trgovinskih pregovora u Urugvajskom krugu.

5.      Vijeće je na svojoj sjednici 7. i 8. ožujka 1994. odlučilo nastaviti s potpisivanjem Završnog akta i Sporazuma o WTO-u te je ovlastilo predsjednika Vijeća i sir Leona Brittana, člana Komisije, da 15. travnja 1994. u Marakešu potpišu Završni akt i Sporazum o WTO-u u ime Vijeća Europske unije. Smatrajući da se ti akti „odnose i na pitanja u nacionalnoj nadležnosti“, predstavnici vlada država članica su se istoga dana dogovorili nastaviti s potpisivanjem Završnog akta i Sporazuma o WTO-u. Komisija je sa svoje strane u zapisnik unijela da „Završni akt […] i priloženi sporazumi ulaze u isključivu nadležnost Zajednice“.

6.      Komisija je 6. travnja 1994. uputila zahtjev za mišljenje. Njezina pitanja glase:

„S obzirom na rezultate trgovinskih pregovora u Urugvajskom krugu GATT-a sadržanih u Završnom aktu od 15. prosinca 1993:

(1)      Ima li Europska zajednica nadležnost za sklapanje svih dijelova Sporazuma o WTO-u koji se odnose na trgovinu uslugama (GATS) i na trgovinske aspekte prava intelektualnog vlasništva, uključujući trgovinu krivotvorenom robom (TRIPS), na temelju UEZ-a, a osobito na temelju samog članka 113. ili zajednički s člankom 100. A i/ili člankom 235. navedenoga ugovora?

(2)      Ima li Europska zajednica nadležnost za sklapanje samo dijelova Sporazuma o WTO-u koji se odnose na proizvode i/ili usluge koji ulaze u područje primjene Ugovora o EZUČ-u i Ugovora o Euroatomu?

(3)      Ako je odgovor na prethodna pitanja potvrdan, utječe li to na sposobnost država članica da sklope Sporazum o WTO-u, s obzirom na to da je već dogovoreno da su one države osnivačice WTO-a?“

7.      Sporazumi iz Urugvajskoga kruga su stvarno potpisani 15. travnja 1994. u Marakešu. Zajednica i njezine države članice izvršile su potpisivanje u skladu s gore navedenim odlukama (vidjeti točku 5.).

8.      Komisijin zahtjev za mišljenje dostavljen je Vijeću i državama članicama 24. svibnja 1994.

 II - Dopuštenost zahtjeva

9.      Ponajprije valja podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi mišljenje Suda, na temelju članka 228. stavka 6. Ugovora, može odnositi na pitanja koja se tiču podjele nadležnosti između Zajednice i država članica radi sklapanja određenog sporazuma s trećim zemljama, kao što je to ovdje slučaj (vidjeti osobito Mišljenje 1/75 od 11. studenoga 1975., Zb., str. 1355. i posebice str. 1360., Mišljenje 1/78 od 4. listopada 1979., Zb., str. 2871., t. 30. i Mišljenje 2/91 od 19. ožujka 1993., Zb., str. I-1061., t. 3.).

10.    Kraljevina Španjolska navodi da je zahtjev nedopušten. Prema njezinom mišljenju, postupak donošenja mišljenja na temelju članka 228. može se pokrenuti do trenutka dok Zajednica još nije preuzela međunarodnu obvezu. Kraljevina Španjolska naglašava da se potpisivanje Završnog akta u Marakešu odnosilo na potvrđivanje tekstova koji su proizašli iz pregovora te je, usto, sadržavalo obvezu potpisnica da te tekstove upute svojim odnosnim vlastima na potvrđivanje. Vijeće i nizozemska vlada izražavaju sumnje o pitanju je li sporazum koji je već potpisan još uvijek predviđeni sporazum u smislu članka 228.

11.    Te primjedbe i sumnje potrebno je odbiti.

12.    Od Suda se može zatražiti donošenje mišljenja na temelju članka 228. stavka 6. Ugovora u svakom trenutku prije nego što je izražen konačan pristanak Zajednice na obvezivanje sporazumom. Do tog pristanka sporazum je predviđen. Stoga ništa nije protivno dopuštenosti ovog zahtjeva.

 III – Oblik Komisijinih pitanja

13.    Vijeće kritizira način na koji je Komisija oblikovala svoja pitanja. S obzirom na to da se postupak odnosi na sporazum koji su potpisali Zajednica i države članice na temelju svojih odnosnih nadležnosti, nije riječ o tome može li Zajednica sama potpisati i sklopiti taj sporazum (što je prema mišljenju Vijeća samo teorijsko pitanje), nego utvrditi je li „zajedničko sklapanje sporazuma iz Urugvajskoga kruga od strane Zajednice i država članica […] spojivo s podjelom nadležnosti uspostavljenom Ugovorima o Europskim zajednicama“, što ne bi bio slučaj kad bi sveukupnost sporazuma bila u isključivoj nadležnosti Zajednice.

14.    Kritike Vijeća, koje podupire portugalska vlada, potrebno je odbiti. Temeljno pitanje jest odrediti je li nadležnost Zajednice za sklapanje Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga isključiva ili nije isključiva, a neovisno o tome jesu li pitanja postavljena u izričaju koji predlaže Vijeće ili u obliku koji koristi Komisija. Sud u nastavku ovog mišljenja namjerava razmotriti upravo to temeljno pitanje, navodeći redom određene posebne probleme koje uzrokuju višestrani sporazumi o trgovini robom, GATS i TRIPS. Međutim, prethodno valja razmotriti argumente Vijeća i određenih vlada, koje su podnijele očitovanja, u vezi sa zastupanjem ovisnih područja država članica te argumente portugalske vlade koji se temelje na financijskom sudjelovanju država u djelovanju WTO-a.

 IV - Zastupanje određenih ovisnih područja država članica

15.    Vijeće i nekoliko vlada, koje su podnijele očitovanja, proturječe isključivoj nadležnosti Zajednice za sklapanje Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga, na što se poziva Komisija, navodeći da određene države članice ostaju nadležne za sklapanje i izvršavanje sporazuma u odnosu na područja na koja se ne primjenjuju Ugovori o Europskim zajednicama.

16.    Usto, francuska vlada navodi da Sporazum o WTO-u i njegovi prilozi u brojnim pitanjima izlaze iz područja koje se odnosi na režim pridruživanja PZP-a (prekomorske zemlje i područja) te da je stoga u toj mjeri ona sama nadležna za sklapanje Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga.

17.    Kao što je to Sud naveo u gore navedenom Mišljenju 1/78 (t. 62.), u mjeri u kojoj predmetna područja ostaju izvan područja primjene UEEZ-a, ona se u pogledu Zajednice nalaze u istom položaju kao treće zemlje. Stoga, države koje imaju takva područja pozvane su sudjelovati u sporazumu ne kao članice Zajednice, nego zato što osiguravaju međunarodne odnose ovisnih područja koja ne čine dio prostora prava Zajednice.

18.    Međutim, kao što je to Sud naglasio u tom mišljenju (ista točka), poseban položaj tih država članica ne može utjecati na rješenje problema u vezi s ograničenjem razina nadležnosti unutar Zajednice.

 V – Proračunska i financijska pitanja

19.    Upućujući na članak VII. Sporazuma o WTO-u, koji propisuje da svaka članica doprinosi za pokriće troškova WTO-a, i s obzirom na činjenicu da će države članice Zajednice steći svojstvo izvornih članica WTO-a (vidjeti članak XI. stavak 1.), portugalska vlada smatra da je ta okolnost dostatna za opravdanje sudjelovanja država članica u sklapanju sporazuma, unatoč tome što financiranje nema isti odlučan značaj kao u međunarodnom sporazumu o kaučuku koji je bio predmet gore navedenog Mišljenja 1/78. Portugalska vlada dodaje razlog koji se temelji na njezinom vlastitom ustavnom pravu koji za međunarodne ugovore koji predviđaju sudjelovanje Portugalske Republike u međunarodnim organizacijama zahtijeva potvrdu nacionalnog parlamenta.

20.    U vezi s potonjim argumentom dostatno je odgovoriti da odredbe unutarnjeg pravnog poretka, čak i ustavne naravi, ne mogu izmijeniti podjelu međunarodnih nadležnosti između država članica i Zajednice, kako to proizlazi iz Ugovora.

21.    Prvi argument također nije moguće prihvatiti. Kad je riječ o međunarodnoj organizaciji koja raspolaže samo funkcionalnim proračunom, a ne instrumentom za financijsko djelovanje, tada pokrivanje troškova WTO-a od strane država članica ne može ni u kojem slučaju samo opravdati sudjelovanje država članica u sklapanju Sporazuma.

 VI – Višestrani sporazumi o trgovini robom

22.    Što se tiče višestranih sporazuma o trgovini robom, Komisija i stranke koje su podnijele očitovanja slažu se da su oni u najvećem dijelu obuhvaćeni isključivom nadležnošću Zajednice koju ona ima u području zajedničke trgovinske politike na temelju članka 113. UEZ-a. Odstupanja se odnose samo na posebna pitanja.

23.    Komisijin zahtjev za isključivu nadležnost Zajednice radi sklapanja višestranih sporazuma o trgovini robom, pod uvjetom da se primjenjuju na proizvode Euratoma, ne osporavaju ni Vijeće ni države članice koje su podnijele očitovanja. Međutim, s obzirom na to da je taj problem Komisija navela u svojem drugom pitanju, potrebno ga je ispitati.

24.    Članak 232. stavak 2. UEZ-a navodi da odredbe tog ugovora „ne odstupaju od odredaba Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju“. S obzirom na to da Ugovor o Euratomu ne sadrži nijednu odredbu o vanjskoj trgovini, ništa se ne protivi tome da se sporazumi sklopljeni na temelju članka 113. UEZ-a prošire na međunarodnu trgovinu proizvodima Euratoma.

25.    Nasuprot tomu, slučaj proizvoda EZUČ-a predstavlja točku neslaganja između, s jedne strane, Komisije za koju isključiva nadležnost Zajednice na temelju članka 113. UEZ-a vrijedi i za proizvode EZUČ-a i, s druge strane, Vijeća i većine država članica koje su podnijele očitovanja koji predlažu državnu nadležnost upućujući na članak 71. Ugovora o EZUČ-u.

26.    Doista, u skladu s člankom 71. Ugovora o EZUČ-u, „primjena ovog Ugovora ne utječe na nadležnost vlada država članica u području trgovinske politike, osim ako nije drukčije određeno njegovim odredbama“ [neslužbeni prijevod]. Usto, članak 232. stavak 1. UEZ-a navodi da on ne mijenja odredbe Ugovora o EZUČ-u, osobito što se tiče prava i obveza država članica te ovlasti institucija.

27.    Međutim, s obzirom na to da je Ugovor o EZUČ-u sastavljen u vrijeme kad još nije postojala Europska ekonomska zajednica, članak 71. tog ugovora mogao se odnositi samo na proizvode od ugljena i čelika. U svakom slučaju, nadležnost država članica mogla je biti utemeljena samo za sporazume koji se posebno odnose na proizvode EZUČ-a. Nasuprot tomu, na temelju članka 113. UEZ-a Zajednica je jedina nadležna za sklapanje općeg vanjskog sporazuma, odnosno sporazuma koji obuhvaća sve vrste robe, čak i ako su među tom robom proizvodi EZUČ-a. Kao što je Sud ocijenio u gore navedenom Mišljenju 1/75 (str. 1365. treći podstavak), isključeno je da članak 71. Ugovora o EZUČ-u može „onemogućiti provedbu članaka 113. i 114. UEEZ-a te utjecati na dodjele nadležnosti Zajednici za pregovaranje i sklapanje međunarodnih sporazuma iz područja zajedničke trgovinske politike“. U ovom slučaju, ispitivanje višestranih sporazuma o trgovini robom pokazuje da se nijedan od njih ne odnosi posebno na proizvode EZUČ-a. Iz toga proizlazi da nije moguće dovesti u pitanje isključivu nadležnost Zajednice za sklapanje tih sporazuma, zbog toga što se također primjenjuju na proizvode EZUČ-a.

28.    Vijeće navodi da se korištenje članka 43. UEZ-a kao temelja odluke Vijeća o sklapanju Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga nameće za Sporazum o poljoprivredi jer se odnosi ne samo na trgovinske mjere koje su primjenjive na međunarodnu trgovinu poljoprivrednim proizvodima nego i nadasve na unutarnji režim uređenja poljoprivrednih tržišta. Vlada Ujedinjene Kraljevine posebno objašnjava da će obveze smanjenja unutarnje potpore i povrata izvoza koje sadrži Sporazum o poljoprivrednim proizvodima utjecati na zajedničko uređenje tržišta te da one izlaze iz okvira članka 113. UEZ-a jer se odnose na proizvode Zajednice, a ne na uvezene proizvode.

29.    Što se tiče Sporazuma o poljoprivredi, doista je točno da je ocijenjeno da je članak 43. prikladna pravna osnova direktive čiji je cilj jedinstveno uređenje uvjeta prodaje proizvoda, ne samo u trgovini unutar Zajednice nego i kod proizvoda s podrijetlom iz treće zemlje (vidjeti presudu od 16. studenoga 1989., Komisija/Vijeće, C-131/87, Zb., str. I-3764., t. 27.). Međutim, tu je bila riječ o direktivi koja se odnosila na ostvarenje jednog ili više ciljeva zajedničke poljoprivredne politike koji su utvrđeni u članku 39. Ugovora. To nije slučaj sa Sporazumom o poljoprivredi u prilogu Sporazumu o WTO-u. Naime, njegov je cilj uspostava na svjetskoj razini „pravedn[og] i tržišno orijentiran[og] poljoprivredn[og] trgovinsk[og] sustav[a]“ (vidjeti preambulu Sporazuma o poljoprivredi). Ako obveze navedene u okviru tog sporazuma podrazumijevaju da unutarnje provedbene mjere trebaju biti donesene na temelju članka 43. Ugovora, to ne znači da međunarodne obveze ne mogu biti preuzete na temelju samog članka 113.

30.    Vijeće nadalje navodi da se korištenje članka 43. UEZ-a također nametnulo kao temelj za njegovu odluku o sklapanju Sporazuma o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera i to zbog istih razloga kao što su oni navedeni za Sporazum o poljoprivredi.

31.    To stajalište treba odbiti. Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera ograničen je, kao što to proizlazi iz njegove preambule, na „uspostav[u] multilateraln[og] okvir[a] pravila i disciplina kojim bi se rukovodio razvitak, donošenje i provedba sanitarnih i fitosanitarnih mjera uz njihov minimalni negativni učinak na trgovinu“. Takav sporazum moguće je sklopiti na temelju samog članka 113.

32.    Prema mišljenju nizozemske vlade, zajedničko sudjelovanje Zajednice i država članica u Sporazumu o WTO-u opravdano je s obzirom na to da države članice imaju vlastitu nadležnost u području tehničkih prepreka u trgovini, zbog neobaveznosti određenih direktiva Zajednice u tom području te zato što u tom području nije ostvareno niti je predviđeno cjelovito usklađivanje.

33.    Taj argument nije moguće prihvatiti. Sporazum o tehničkim preprekama u trgovini ulazi u zajedničku trgovinsku politiku jer njegove odredbe imaju namjeru da tehnički propisi i norme kao i postupci ocjenjivanja sukladnosti s tehničkim propisima i normama ne stvaraju nepotrebne prepreke u međunarodnoj trgovini (vidjeti preambulu i članke 2.2. i 5.1.2. Sporazuma).

34.    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Zajednica sama nadležna na temelju članka 113. UEZ-a za sklapanje višestranih sporazuma o trgovini robom.

 VII – Članak 113. UEZ-a, GATS i TRIPS

35.    Glavna teza koju Komisija zastupa jest da sklapanje GATS-a i TRIPS-a ulazi u isključivu nadležnost Zajednice koju ona ima u području trgovinske politike na temelju članka 113. UEZ-a. To su stajalište žustro osporavali Vijeće, države članice koje su podnijele očitovanja i Europski parlament, kojemu je na njegov zahtjev odobreno podnošenje očitovanja. Prvo valja ispitati tu glavnu tezu Komisije, razmatrajući redom GATS i TRIPS.

 A - GATS

36.    Pozivajući se u biti na nerestriktivno tumačenje koje je sudska praksa Suda dala pojmu zajedničke trgovinske politike (vidjeti gore navedeno Mišljenje 1/78, t. 44. i 45.), na veze ili preklapanja između robe i usluga, na svrhu GATS-a kao i na uporabljene instrumente, Komisija zaključuje da usluge ulaze u zajedničku trgovinsku politiku a da nije potrebno praviti razliku između različitih oblika pružanja usluga te, osobito, između izravnog prekograničnog pružanja usluga i usluga koje se pružaju posredstvom komercijalne prisutnosti u zemlji u kojoj se nalazi adresat te usluge. Komisija također navodi da međunarodni trgovinski sporazumi u području prometa (za razliku od onih koji se odnose na pravila sigurnosti) ulaze u zajedničku trgovinsku politiku, a ne u posebno poglavlje Ugovora koje je posvećeno zajedničkoj prometnoj politici.

37.    Prvo valja razmotriti druge usluge osim prometa, a zatim posebne usluge u vezi s prometom.

38.    Što se tiče prve kategorije, valja uvodno podsjetiti da je Sud u Mišljenju 1/75, gdje se trebao očitovati o opsegu nadležnosti Zajednice u vezi s pravilom o lokalnim troškovima, ocijenio „da područje zajedničke trgovinske politike, a osobito izvozne politike, nužno obuhvaća režime potpore izvozu i osobito mjere koje se odnose na kredite namijenjene financiranju lokalnih troškova povezanih s izvoznim operacijama“ (Zb., 1975., str. 1362.). Lokalni troškovi o kojima je riječ odnosili su se kako na troškove isporuke robe tako i na troškove pružanja usluga. Sud je priznao isključivu nadležnost Zajednice ne razlikujući robu i usluge.

39.    Sud je u svojem gore navedenom Mišljenju 1/78 (t. 44.) odbio tumačenje članka 113. „čiji bi učinak bilo ograničavanje zajedničke trgovinske politike na uporabu instrumenata usmjerenih samo na tradicionalne aspekte vanjske trgovine“. Naprotiv, Sud je smatrao da „pitanje vanjske trgovine treba urediti u otvorenoj perspektivi“, što potvrđuje „okolnost da je nabrajanje objekata trgovinske politike u članku 113. […] zamišljeno kao otvoren popis“ (gore navedeno Mišljenje 1/78, t. 45.).

40.    Komisija u svojem zahtjevu za mišljenje naglašava da je u određenim razvijenim zemljama uslužni sektor postao prevladavajući gospodarski sektor te da je svjetsko gospodarstvo na putu temeljnog restrukturiranja, obična industrija ima tendenciju prebacivanja prema zemljama u razvoju, dok su razvijena gospodarstva uglavnom postala izvoznici usluga i robe s visokom dodanom vrijednošću. Sud primjećuje da taj razvoj pokazuju Sporazum o WTO-u i njegovi prilozi koji su predmet jednih pregovora o robi i uslugama.

41.    Uzimajući u obzir taj razvoj međunarodne trgovine, otvorenost zajedničke trgovinske politike u smislu Ugovora protivi se tome da se trgovina uslugama odmah i načelno isključi iz područja članka 113., kao što bi to željele određene vlade koje su podnijele očitovanja.

42.    Kako bi taj zaključak bio precizniji, valja ipak uzeti u obzir GATS-ovu definiciju trgovine uslugama kako bi se vidjelo ograničava li cjeloviti sustav Ugovora uključenje trgovine uslugama u članak 113.

43.    Trgovina uslugama u smislu GATS-a obuhvaća, na temelju njegovog članka I. stavka 2., četiri oblika pružanja usluga: 1.) prekogranično pružanje usluga koje ne obuhvaća nikakvo kretanje osoba; 2.) potrošnju u inozemstvu koja obuhvaća kretanje korisnika usluga na državno područje članice WTO-a gdje pružatelj usluga ima poslovni nastan; 3.) komercijalnu prisutnost, odnosno prisutnost društva kćeri ili podružnice na državnom teritoriju članice WTO-a gdje se usluga pruža; 4.) prisutnost fizičkih osoba članice WTO-a zahvaljujući kojoj pružatelj usluga iz jedne članice pruža usluge na državnom području neke druge članice.

44.    Što se tiče prekograničnog pružanja usluga, uslugu pruža pružatelj s poslovnim nastanom u određenoj zemlji korisniku koji boravi u drugoj zemlji. Ne postoji kretanje pružatelja usluge u zemlju korisnika, ni obratno, kretanje korisnika u zemlju pružatelja usluge. Ta situacija nije, dakle, bez analogije s trgovinom robom, koja je nesumnjivo obuhvaćena zajedničkom trgovinskom politikom u smislu Ugovora. Dakle, nikakav poseban razlog ne protivi se tome da takvo pružanje uđe u pojam zajedničke trgovinske politike.

45.    Isto ne vrijedi za druga tri načina pružanja usluga na koja se odnosi GATS; potrošnju u inozemstvu, komercijalnu prisutnost i prisutnost fizičkih osoba.

46.    Što se tiče fizičkih osoba, iz članka 3. Ugovora, koji razlikuje u točki (b) „zajedničku trgovinsku politiku“, a u točki (d) „mjere koje se odnose na ulazak i kretanje osoba“, proizlazi da se ne može smatrati da je postupanje prema državljanima trećih zemalja prilikom prelaska vanjskih granica država članica obuhvaćeno zajedničkom trgovinskom politikom. Općenitije, postojanje posebnih poglavlja u Ugovoru koja se odnose na slobodu kretanja osoba, fizičkih i pravnih, upućuje na to da ta područja nisu obuhvaćena zajedničkom trgovinskom politikom.

47.    Iz toga proizlazi da oblici pružanja usluga koje GATS naziva „potrošnja u inozemstvu“, „komercijalna prisutnost“ i „prisutnost fizičkih osoba“ nisu obuhvaćeni zajedničkom trgovinskom politikom.

48.    Sada valja ispitati posebne usluge u prometu. Te su usluge u Ugovoru dio posebne glave (glava IV.), koja je različita od glave VII., koja se odnosi na zajedničku trgovinsku politiku. Upravo je u vezi s prometnom politikom Sud prvi put presudio da nadležnost Zajednice za sklapanje međunarodnih sporazuma „proizlazi ne samo iz izričitog ovlaštenja Ugovorom – kao što je to slučaj s člancima 113. i 114. za tarifne i trgovinske sporazume i s člankom 238. za sporazume o pristupanju – nego i iz drugih odredaba Ugovora i akata koje su u okviru tih odredaba donijele institucije Zajednice“ (vidjeti presudu od 31. ožujka 1971., „AETR“, Komisija/Vijeće, 22/70, Zb., str. 263., t. 16.). Ideja u osnovi te sudske prakse jest da međunarodni sporazumi u području prometa nisu obuhvaćeni člankom 113.

49.    Opseg presude AETR ne može se smanjiti razlikovanjem sporazuma koji se odnose na sigurnosna pravila, kao što su to pravila o trajanju i vremenu vožnje profesionalnih vozača što je predmet AETR-a, od sporazuma trgovinske naravi.

50.    Naime, presuda AETR ne sadrži nikakvo takvo razlikovanje. Sud je svoju analizu potvrdio u Mišljenju 1/76 od 26. travnja 1977. (Zb., str. 741.) u vezi sa sporazumom čiji je cilj bila gospodarska sanacija riječne plovidbe, odnosno gospodarski sporazum koji nije povezan s utvrđivanjem sigurnosnih pravila. Uostalom, na temelju glave „promet“ sklopljeni su brojni sporazumi s trećim zemljama čiji je dugačak popis izložila vlada Ujedinjene Kraljevine u svojim očitovanjima.

51.    Komisija je u prilog svojem stajalištu navela niz mjera embarga koje su bile utemeljene na članku 113. i koje su se odnosile na prekid usluga prometa (mjere protiv Iraka: Uredba Vijeća (EEZ) br. 2340/90 od 8. kolovoza 1990. o sprečavanju trgovine Zajednice u vezi s Irakom i Kuvajtom (SL L 304, str. 1.) i Uredba Vijeća (EEZ) br. 1194/91 od 7. svibnja 1991. o izmjeni uredbi (EEZ) br. 2340/90 i (EEZ) br. 3155/90 o sprečavanju trgovine Zajednice u vezi s Irakom i Kuvajtom (SL L 115, str. 37.); mjere protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora): Uredba Vijeća (EEZ) br. 990/93 od 26. travnja 1993. o trgovini između Europske ekonomske zajednice i Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) (SL L 102, str. 14.); mjere protiv Haitija: Uredba Vijeća (EEZ) br. 1608/93 od 24. lipnja 1993. o embargu na određenu trgovinu između Europske ekonomske zajednice i Haitija (SL L 155, str. 2)). Ti presedani nisu odlučni. Kao što je to opravdano naglasio Europski parlament, embargo koji se odnosio na izvoz i uvoz proizvoda nije mogao biti učinkovit a da se istodobno nije odlučilo prekinuti prometne usluge. Takva se obustava čini nužnim dodatkom glavne mjere. Stoga, ti su presedani nevažni za odgovor na pitanje ima li Zajednica isključivu nadležnost na temelju članka 113. za sklapanje međunarodnih sporazuma u području prometa.

52.    U svakom slučaju, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obična praksa Vijeća ne može derogirati pravila Ugovora i ne može, stoga, stvoriti presedan koji obvezuje institucije Zajednice u vezi s izborom pravilne pravne osnove (presuda od 23. veljače 1988., Ujedinjena Kraljevina/Vijeće, 68/86, Zb., str. 855., t. 24.).

53.    Iz prethodnih razmatranja slijedi da samo prekogranično pružanje usluga ulazi u područje članka 113. Ugovora te da su iz njega isključeni međunarodni sporazumi u području prometa.

 B - TRIPS

54.    U prilog isključivoj nadležnosti Zajednice na temelju članka 113. Komisija u biti navodi da su pravila koja se odnose na prava intelektualnog vlasništva usko povezana s trgovinom proizvodima i uslugama na koje se primjenjuju.

55.    Ponajprije treba navesti da dio III. odjeljak 4. TRIPS-a, koji se odnosi na provedbu prava intelektualnog vlasništva, sadrži posebne odredbe u vezi s pograničnim mjerama. Kao što je to navela vlada Ujedinjene Kraljevine, taj odjeljak nalazi svoj pandan u odredbama Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3842/86 od 1. prosinca 1986. o određivanju mjera radi zabrane stavljanja krivotvorene robe u slobodan promet (SL L 357, str. 1.). Ta se uredba, pod uvjetom da se odnosi na zabranu stavljanja u slobodan promet krivotvorene robe, opravdano temelji na članku 113. Ugovora: naime, riječ je o mjerama koje su carinske vlasti dužne poduzeti na vanjskim granicama Zajednice. S obzirom na to da te mjere mogu na samostalan način usvojiti institucije Zajednice na temelju članka 113. UEZ-a, samo je na Zajednici sklapanje međunarodnih sporazuma u tom području.

56.    Osim odredaba TRIPS-a koje se odnose na zabranu stavljanja u slobodan promet krivotvorene robe, stajalište Komisije ipak nije moguće podržati.

57.    Doista, postoji veza između intelektualnog vlasništva i trgovine robom. Prava intelektualnog vlasništva omogućavaju svojim nositeljima zabranu određenih djelovanja trećim stranama. Ovlasti zabrane uporabe žiga, izrade proizvoda, kopiranja modela, umnožavanja knjige, diska ili videokazete nedvojbeno utječu na trgovinu. Prava intelektualnog vlasništva su uostalom i zamišljena radi tih učinaka. No, to nije dostatno kako bi ona bila obuhvaćena područjem članka 113. Naime, prava intelektualnog vlasništva ne odnose se posebno na međunarodnu trgovinu: ona se jednako, ako ne i više, odnose na unutarnju nego na međunarodnu trgovinu.

58.    Kao što je to opravdano navela francuska vlada, glavni cilj TRIPS-a jest jačanje i usklađivanje zaštite intelektualnog vlasništva na svjetskoj razini. Sama je Komisija priznala da bi, s obzirom na to da TRIPS utvrđuje pravila u područjima u kojima ne postoje mjere usklađivanja Zajednice, njegovo sklapanje istodobno omogućilo ostvarivanje unutarnjeg usklađivanja u Zajednici i time dalo doprinos uspostavi i funkcioniranju zajedničkog tržišta.

59.    U tom pogledu valja naglasiti da na unutarnjoj zakonodavnoj razini Zajednica u području intelektualnog vlasništva ima na temelju članaka 100. i 100. A nadležnost usklađivanja nacionalnih zakonodavstava te na temelju članka 235. može stvarati nova prava koja su nadređena nacionalnim pravima, kao što je to učinila s uredbom o žigu Zajednice (Uredba Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL L 11 od 14. siječnja 1994., str. 1.). Te su odredbe podložne pravilima o glasanju (jednoglasnost što se tiče članaka 100. i 235.) i pravilima o postupku (savjetovanje s Parlamentom u slučaju članka 100. i članka 235., postupak suodlučivanja u slučaju članka 100. A), koja su različita od pravila koja su primjenjiva u okviru članka 113.

60.    Ako bi se Zajednici priznala isključiva nadležnost za sklapanje sporazuma s trećim zemljama radi usklađivanja zaštite intelektualnog vlasništva i radi istodobnog ostvarenja usklađivanja na razini Zajednice, institucije Zajednice bi mogle izbjeći ograničenja koja su im nametnuta na unutarnjoj razini što se tiče postupka i načina glasanja.

61.    Institucionalna praksa u vezi s autonomnim mjerama ili vanjskim sporazumima ne može promijeniti taj zaključak.

62.    Komisija navodi tri slučaja u kojima je, na temelju „novog instrumenta trgovinske politike“ (Uredba Vijeća (EEZ) br. 2641/84 od 17. rujna 1984. o jačanju zajedničke trgovinske politike, osobito u području zaštite od nepoštenih trgovinskih praksi (SL L 252, str. 1.), na temelju članka 113. Ugovora), pokrenut postupak radi zaštite interesa Zajednice u području intelektualnog vlasništva (Odluka Komisije 87/251/EEZ od 12. ožujka 1987. o pokretanju međunarodnog postupka savjetovanja i rješavanja sporova u vezi s mjerom Sjedinjenih Američkih Država kojom se isključuje uvoz određenih aramidnih vlakana u Sjedinjene Američke Države (SL L 117, str. 18.); obavijest o pokretanju postupka „nedopuštene trgovinske prakse“ u vezi s nedopuštenim umnožavanjem nosača zvuka u Indoneziji (SL 1987., C 136, str. 3.); obavijest o pokretanju ispitnog postupka u vezi s nedopuštenom trgovinskom praksom u smislu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2641/84, koja se sastojala u piratiziranju zvučnih zapisa Zajednice na Tajlandu (SL 1991., C 189, str. 26.)).

63.    Mjere koje se mogu poduzeti na temelju te uredbe radi odgovora na manjak zaštite u trećoj zemlji prava intelektualnog vlasništva čiji su nositelji poduzetnici Zajednice (ili na diskriminaciju koja se prema njima provodi u tom području) nisu povezane s usklađivanjem zaštite intelektualnog vlasništva, što je glavni cilj TRIPS-a. Naime, prema članku 10. stavku 3. gore navedene Uredbe br. 2641/84 riječ je ponajprije o obustavi ili povlačenju svih koncesija proizašlih iz pregovora o trgovinskoj politici, nadalje, povišenju postojećih carinskih pristojbi ili uspostavi drugih nameta na uvoz i, naposljetku, uspostavi količinskih ograničenja ili druge mjere koja mijenja uvjete uvoza ili izvoza s dotičnom trećom zemljom. Po svojoj biti, sve su to mjere trgovinske politike.

64.    Komisija također navodi argument u odnosu na mjere koje je donijela Zajednica u pogledu Koreje u Uredbi Vijeća (EEZ) br. 4257/88 od 19. prosinca 1988. o primjeni općih carinskih povlastica za 1989. godinu na određene industrijske proizvode podrijetlom iz zemalja u razvoju (SL L 375, str. 1.). S obzirom na to da je Koreja provodila diskriminaciju između svojih trgovinskih partnera u području zaštite intelektualnog vlasništva (vidjeti uvodnu izjavu 18. uredbe), Zajednica je obustavila opće carinske povlastice na njezine proizvode (članak 1. stavak 3. iste uredbe).

65.    Argument nije ništa uvjerljiviji od prethodnog. S obzirom na to da je dodjela općih povlastica mjera trgovinske politike, kao što je to Sud presudio (vidjeti presudu od 26. ožujka 1987. o „općim carinskim povlasticama“, Komisija/Vijeće, 45/86, Zb., str. 1493., t. 21.), isto vrijedi i za njihovu obustavu. To ni na koji način ne upućuje na to da bi Zajednica imala isključivu nadležnost na temelju članka 113. za sklapanje sporazuma s trećim zemljama radi usklađivanja zaštite intelektualnog vlasništva na svjetskoj razini.

66.    Komisija je u prilog svojem stajalištu navela i odredbe o zaštiti intelektualnog vlasništva koje se nalaze u sporazumima s trećim zemljama koji su sklopljeni na temelju članka 113. Ugovora.

67.    Valja naglasiti da je opseg tih odredaba iznimno ograničen. Sporazum između Europske ekonomske zajednice i Narodne Republike Kine o trgovini tekstilnim proizvodima, parafiran 9. prosinca 1988. (SL L 380, str. 1.), kao i sporazum između Europske ekonomske zajednice i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika o trgovini tekstilnim proizvodima, parafiran 11. prosinca 1989. (SL L 397, str. 1.), jednostavno predviđaju postupak savjetovanja o pitanju zaštite žiga ili dizajna tekstilnih proizvoda. Usto, tri privremena sporazuma sklopljena između Zajednice i određenih zemalja Istočne Europe (sporazum s Mađarskom od 16. prosinca 1991. (SL 1992., L 116, str. 1.); sporazum s Češkom i Slovačkom Federativnom Republikom od 16. prosinca 1991. (SL 1992., L 115, str. 1.); sporazum s Republikom Bugarskom od 8. ožujka 1993. (SL L 323, str. 1.)) sadrže istovjetnu odredbu koja te zemlje poziva da unaprijede zaštitu intelektualnog vlasništva kako bi se u određenom roku osigurala „slična razina zaštite kao što je razina koja se jamči u Zajednici“ aktima Zajednice. Kao što to opravdano naglašava francuska vlada, odredba te vrste obvezuje samo treće zemlje, stranke sporazuma.

68.    Činjenica da su Zajednica i njezine institucije ovlaštene uključiti u vanjske sporazume, koji su štoviše obuhvaćeni člankom 113., dodatne odredbe koje uređuju postupke savjetovanja ili odredbe koje pozivaju drugu stranku na podizanje razine zaštite intelektualnog vlasništva ne dovodi do zaključka da je Zajednica jedina nadležna za sklapanje međunarodnog sporazuma koji je takve naravi i širine kao što je to TRIPS.

69.    Naposljetku, doista je točno da se, kao što to navodi Komisija, u Sporazumu s Republikom Austrijom od 23. prosinca 1988. o nadzoru i uzajamnoj zaštiti kvalitetnih vina i vina „retsina“ (SL 1989., L 56, str. 1.) i u Sporazumu s Australijom od 26. i 31. siječnja 1994. o trgovini vinom (SL L 86, str. 1.) nalaze odredbe o uzajamnoj zaštiti naziva vina. Na taj su način imena austrijskih vinskih regija isključivo rezervirana na državnom području Zajednice za austrijska vina na koja se primjenjuju te se mogu koristiti samo u uvjetima predviđenima austrijskim propisima (članak 3. stavak 3. Sporazuma). Slična je odredba uključena u sporazum s Australijom (članak 7. stavak 3.).

70.    Međutim, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava Odluke Vijeća 94/184/EZ od 24. siječnja 1994. o sklapanju Sporazuma između Europske zajednice i Australije o trgovini vinom (SL L 86, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 22., str. 81.), taj je sporazum donesen na razini Zajednice jer su njegove odredbe izravno povezane s mjerama obuhvaćenim zajedničkom poljoprivrednom politikom, a posebno propisima Zajednice o vinu i vinogradarstvu. Osim toga, iz tog presedana nije moguće donijeti nijedan argument u vezi s patentima, zaštitom neobjavljenih tehničkih informacija, žigovima ili autorskim pravom, koji su također obuhvaćeni TRIPS-om.

71.    S obzirom na prethodna razmatranja valja zaključiti da, uz izuzetak odredaba koje se odnose na zabranu stavljanja krivotvorene robe u slobodan promet, TRIPS nije obuhvaćen zajedničkom trgovinskom politikom.

 VIII – Implicitne vanjske ovlasti Europske zajednice, GATS i TRIPS

72.    Komisija je za slučaj kada bi Sud odbio njezinu glavnu tezu o isključivoj nadležnosti Zajednice na temelju članka 113. podredno navela da isključiva nadležnost Zajednice za sklapanje GATS-a i TRIPS-a implicitno proizlazi iz odredaba Ugovora koje uspostavljaju njezinu unutarnju nadležnosti ili iz postojanja akata sekundarnog prava kojim se provodi Ugovor ili pak iz nužnosti poduzimanja međunarodnih obveza radi ostvarenja cilja koji je utvrđen na unutarnjem planu Zajednice. Ona također navodi da u slučaju nepostojanja dostatnih ovlasti na temelju posebnih odredaba Ugovora ili akata sekundarnog prava Zajednica ima isključivu nadležnost na temelju članaka 100. A i 235. Ugovora. Priznajući da Zajednica ima određene ovlasti, Vijeće i države članice koje su podnijele očitovanja osporavaju da su one isključive.

 A - GATS

73.    Što se posebno tiče GATS-a, Komisija navodi tri moguća izvora isključive vanjske nadležnosti Zajednice: ovlasti koje Ugovor dodjeljuje institucijama Zajednice na unutarnjoj razini, nužnost sklapanja sporazuma za ostvarenje cilja Zajednice te članci 100. A i 235.

74.    Komisija ponajprije navodi da u GATS-u ne postoji nijedno područje i nijedna posebna odredba za koje Zajednica ne bi raspolagala odgovarajućim ovlastima radi poduzimanja mjera na unutarnjoj razini. Te ovlasti propisane su u poglavljima o pravu poslovnog nastana, o slobodi pružanja usluga i o prometu. Iz tih ovlasti na unutarnjoj razini proizlazi isključiva vanjska nadležnost.

75.    To stajalište treba odbiti.

76.    Sud je u gore navedenoj presudi AETR (t. 27.) presudio „da se nadležnost Zajednice proširuje na međunarodnopravne odnose i stoga u navedenom području podrazumijeva nužnost sporazuma sa zainteresiranim trećim zemljama“ temeljeći se pritom na odredbi članka 75. stavka 1. točke (a) koja se odnosi, za dio putovanja na državnom području Zajednice, i na promet iz trećih zemalja ili u treće zemlje.

77.    Međutim, isključiva vanjska nadležnost Zajednice u području prometa ne proizlazi ipso facto iz njezine ovlasti donošenja pravila na unutarnjoj razini. Kao što je to bilo naglašeno u presudi AETR (t. 17. i 18.), države članice, bilo da djeluju individualno ili zajednički, gube pravo na ugovaranje obveza s trećim zemljama tek postupno kako se uspostavljaju pravila Zajednice na koja bi te obveze mogle utjecati. Vanjska nadležnost Zajednice postaje isključiva tek u mjeri u kojoj se uspostavljaju pravila Zajednice na unutarnjoj razini. No, sva pitanja u vezi s prometom nisu još bila predmet pravila Zajednice.

78.    Komisija je na ročištu tvrdila da će sloboda država članica, koja im je ostavljena u vođenju vanjske politike u dvostranim sporazumima s trećim zemljama, nesumnjivo prouzročiti narušavanje kretanja usluga i postupno će potkopati unutarnje tržište. Ona navodi da će putnici odabrati zrakoplove u zračnoj luci države članice koja je sklopila dvostrani sporazum „open-skies“ s trećom zemljom i njezinim zrakoplovnim poduzetnikom, koji omogućuje ponudu najboljeg omjera kvalitete i cijene u području prometa. Također, nastavno na postojanje njemačko‑poljskog sporazuma kojim se njemački cestovni prijevoznici oslobađaju tranzitnog poreza, a sličan sporazum između poljske i nizozemske nameće nizozemskim prijevoznicima 650 njemačkih maraka poreza, doći će do narušavanja tržišnog natjecanja između nizozemskih i njemačkih prijevoznika što se tiče prometa prema Rusiji, Bjelorusiji i baltičkim zemljama.

79.    Na taj je argument dostatno odgovoriti da ništa u Ugovoru ne sprečava institucije da pravilima Zajednice koja one donose utvrde usklađena djelovanja prema trećim zemljama ili da propišu stajališta koja države članice trebaju zauzeti u vanjskom postupanju. Uostalom, veći broj propisa u području prometa, koje je Komisija navela u svojem odgovoru na treće pisano pitanje koje joj je uputio Sud, svjedoči o toj mogućnosti.

80.    Na taj način članak 3. podstavak 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4058/86 od 22. prosinca 1986. o usklađenom djelovanju za zaštitu slobodnog pristupa teretu u oceanskoj plovidbi (SL L 378, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 22., str. 8.) propisuje da Vijeće, u skladu s postupkom glasovanja određenim člankom 84. stavkom 2. Ugovora, može odlučiti o usklađenom djelovanju kad mjera treće zemlje ograničava brodarima država članica slobodan pristup linijskom prijevozu. Također, Uredba Vijeća (EEZ) br. 4055/86 od 22. prosinca 1986. o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica te između država članica i trećih zemalja (SL L 378, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 3.) propisuje u članku 3. ukidanje ili usklađivanje postojećih rješenja u vezi s podjelom tereta te u članku 5. podvrgava rješenja vezana uz raspodjelu tereta u svim budućim sporazumima s trećim zemljama postupku odobrenja Zajednice.

81.    Za razliku od poglavlja o prometu, poglavlja o pravu poslovnog nastana i slobodi pružanja usluga ne sadrže nikakvu odredbu koja izričito proširuje nadležnost Zajednice „na odnose međunarodnog prava“. Kao što je to opravdano naglasilo Vijeće i većina država članica koje su podnijele očitovanja, njihov je jedini cilj osiguranje prava poslovnog nastana i slobode pružanja usluga u korist državljana država članica. Ona ne sadrže nijednu odredbu koja uređuje pitanje prvog poslovnog nastana državljana trećih zemalja i režim njihovog pristupa djelatnostima samozaposlenja. Dakle, iz tih poglavlja nije moguće donijeti zaključak o postojanju isključive nadležnosti Zajednice za sklapanje sporazuma s trećim zemljama u odnosu na liberalizaciju prvog poslovnog nastana i pristup drugim tržištima usluga, osim u odnosu na tržišta koja su predmet prekograničnog pružanja usluga u smislu GATS-a, koja su obuhvaćena člankom 113. (vidjeti gore t. 42.).

82.    Upućujući na gore navedeno Mišljenje 1/76 (točke 3. i 4.) Komisija, kao drugo, navodi da isključiva vanjska nadležnost Zajednice nije ograničena na slučajeve u kojima je već uporabljena unutarnja nadležnost radi donošenja mjera koje ulaze u ostvarenje zajedničkih politika. Kad pravo Zajednice utvrdi unutarnju nadležnost institucija radi ostvarenja određenog cilja, međunarodna nadležnost Zajednice implicitno proizlazi iz tih odredaba. Dostatno je da je sudjelovanje Zajednice u međunarodnom sporazumu nužno za ostvarenje jednog od ciljeva Zajednice.

83.    U tom pogledu Komisija navodi unutarnje i vanjske razloge koji opravdavaju sudjelovanje Zajednice, i to samo nje, u sklapanju GATS-a i TRIPS-a. Komisija tvrdi da bi u protivnom na unutarnjoj razini bila povrijeđena kohezija unutarnjeg tržišta. Na vanjskoj razini Europska zajednica ne može si dopustiti pasivnost na međunarodnoj sceni: nužnost sklapanja Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga, koji odražava globalni pristup međunarodnoj trgovini (što obuhvaća robu, usluge i intelektualno vlasništvo), nije sporna.

84.    Takva primjena Mišljenja 1/76 u slučaju GATS-a ne može biti prihvaćena.

85.    Mišljenje 1/76 odnosi se na drukčiji problem od onoga koji se javlja u vezi s GATS-om. Ondje je bila riječ o gospodarskoj sanaciji riječne plovidbe u rajnskom i mozelskom bazenu kao i na svim nizozemskim i njemačkim plovnim putovima povezanima s rajnskim bazenom uklanjanjem kratkoročne prekapacitiranosti. Uspostava zajedničkih samostalnih pravila nije omogućila ostvarenje tog cilja zbog tradicionalne prisutnosti brodova iz Švicarske u plovidbi predmetnim plovnim putovima. Dakle, bilo je potrebno međunarodnim sporazumom povezati Švicarsku s predviđenim režimom (vidjeti gore navedeno Mišljenje 1/76, t. 2.). Na isti način, u području očuvanja morskih resursa, slaba je učinkovitost ograničavanja unutarnjim zakonodavnim mjerama ribolovne djelatnosti brodova koji na otvorenome moru plove pod zastavom države članice ako se ista ograničenja ne bi trebala primijeniti na brodove koji plove pod zastavom treće zemlje koja graniči s tim vodama. Podrazumijeva se dakle da se vanjska nadležnost može izvršavati a da prethodno nije donesen unutarnji zakonodavni akt te na taj način može postati isključiva.

86.    To nije slučaj u području usluga: ostvarenje slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga u korist državljana država članica nije neodvojivo povezano s tretmanom državljana trećih zemalja u Zajednici ili s tretmanom državljana država članica Zajednice u trećim zemljama.

87.    Komisija, kao treće, upućuje na članke 100. A i 235. Ugovora kao temelj za isključivu vanjsku nadležnost.

88.    Što se tiče članka 100. A, nije sporno da mjere usklađivanja koje su propisane za provedbu nadležnosti usklađivanja mogu ograničiti slobodu država članica za pregovore s trećim zemljama, pa ju čak i ukinuti. Međutim, unutarnja nadležnost usklađivanja, koja nije provedena u određenom području, ne može dovesti do stvaranja temelja za isključivu vanjsku nadležnost Zajednice u tom području.

89.    Kad je riječ o članku 235., koji omogućuje Zajednici da ukloni nedostatke ovlasti koje su joj izričito ili prešutno dodijeljene radi ostvarenja njezinih ciljeva, on ne može kao takav stvoriti temelj za isključivu nadležnost Zajednice na međunarodnoj razini. Naime, osim slučaja u kojem se unutarnja nadležnost može stvarno uporabiti istodobno kad i vanjska nadležnost (vidjeti gore navedeno Mišljenje 1/76 i gore t. 85.), unutarnja nadležnost može biti temelj za isključivu vanjsku nadležnosti samo ako se ona izvršava, a to a fortiori vrijedi za članak 235.

90.    Međutim, iz činjenice da je jedini izričito navedeni cilj u poglavljima o pravu poslovnog nastana i slobode pružanja usluga ostvarenje tih sloboda u korist državljana država članica Zajednice, ne proizlazi da je institucijama Zajednice zabranjena uporaba ovlasti koje su im u tom okviru dodijeljene radi pobližeg definiranja tretmana koji treba osigurati državljanima trećih zemalja. Brojni akti Vijeća – ali koje ono nigdje ne spominje – na temelju članka 54. i članka 57. stavka 2. Ugovora sadrže odredbe o tom pitanju. Komisija ih je navela u odgovoru na pitanje Suda.

91.    Iz ispitivanja tih akata proizlazi da je moguće slijediti vrlo različite ciljeve uključivanjem tih vanjskih odredaba.

92.    Direktive o usklađivanju u području objavljivanja podataka i financijskih izvještaja društava primjenjuju se samo na društva, ali ne i na njihove podružnice. To je dovelo do određenih razlika u razini zaštite članova društva i trećih osoba između društava koja djeluju u drugim državama članicama osnivanjem podružnica i društava koja tako djeluju osnivanjem društava kćeri. Jedanaesta direktiva Vijeća br. 89/666/EEZ od 21. prosinca 1989. o zahtjevima objavljivanja podataka u vezi s podružnicama koje su u nekoj državi članici otvorile određene vrste trgovačkih društava na koje se primjenjuje pravo druge države (SL L 395, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 3.), na temelju članka 54. Ugovora, uredila je, dakle, obveze u području objavljivanja podataka koje se propisuju takvim podružnicama. Kako bi se izbjegla svaka diskriminacija na temelju zemlje podrijetla društava, ta je direktiva također obuhvatila podružnice koje su osnovala društva koja podliježu pravu trećih zemalja.

93.    Također, Druga direktiva Vijeća 89/646/EEZ od 15. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova kreditnih institucija i o izmjeni Direktive 77/780/EEZ (SL L 386, str. 1.), na temelju članka 57. stavka 2. Ugovora, sadrži glavu III. o „odnosima s trećim zemljama“. Ta je direktiva uspostavila sustav jedinstvenog odobrenja te je propisala uzajamno priznanje nadzora.

94.    Nakon dobivanja odobrenja države članice, kreditna institucija može obavljati svoju djelatnost u drugoj državi članici, primjerice osnivajući u njoj podružnicu, a da ne mora tražiti novo odobrenje od te države. U tim je uvjetima dostatno da kreditna institucija sa sjedištem u trećoj zemlji osnuje društvo kćer u državi članici ili da stekne nadzor nad institucijom koja u njoj ima svoje sjedište kako bi mogla osnovati podružnice u svim drugim državama članicama Zajednice, a da ne mora tražiti nova odobrenja. Zbog toga glava III. te direktive predviđa niz mjera, uključujući postupke pregovora, koje su namijenjene ostvarivanju usporedivih mogućnosti tržišnog natjecanja kreditnih institucija Zajednice u trećim zemljama. Slične su odredbe donesene u području osiguranja (članak 4. Direktive Vijeća 90/618/EEZ od 8. studenoga 1990. o izmjeni, posebice u pogledu osiguranja od odgovornosti za upotrebu motornih vozila, Direktive 73/239/EEZ i Direktive 88/357/EEZ o usklađivanju zakona i drugih propisa o izravnom osiguranju osim životnog osiguranja (SL L 330, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 59.); članak 8. Druge direktive Vijeća 90/619/EEZ od 8. studenoga 1990. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno životno osiguranje, utvrđivanju odredaba za olakšanje stvarnog izvršavanja slobode pružanja usluga i izmjeni Direktive 79/267/EEZ (SL L 330, str. 50.)) i u području financija (članak 7. Direktive Vijeća 93/22/EEZ od 10. svibnja 1993. o investicijskim uslugama u području vrijednosnih papira (SL L 141, str. 27.)).

95.    Kada je Zajednica u svoje unutarnje zakonodavne akte uključila odredbe o tretmanu državljana trećih zemalja ili je izričito dodijelila svojim institucijama nadležnost za pregovore s trećim zemljama, ona je stekla isključivu vanjsku nadležnost u područjima koja su obuhvaćena tim aktima.

96.    Jednako vrijedi, čak i u odsutnosti izričite odredbe koja ovlašćuje njezine institucije za pregovore s trećim zemljama, i u slučaju kad je Zajednica ostvarila cjelovito usklađenje režima pristupa djelatnosti samozaposlenih osoba, s obzirom na to da bi se na tako donesena zajednička pravila moglo utjecati u smislu prethodno navedene presude AETR ako države članice zadrže slobodu pregovora s trećim zemljama.

97.    Međutim, to nije slučaj u svim uslužnim sektorima, kao što je sama Komisija priznala.

98.    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je nadležnost za sklapanje GATS-a podijeljena između Zajednice i država članica.

 B - TRIPS

99.    Komisija se radi potkrepljivanja zahtjeva za isključivu nadležnosti Zajednice za sklapanje TRIPS-a poziva na postojanje akata sekundarnog prava na koje je moguće utjecati u smislu gore navedene presude AETR ako bi države članice zajednički sudjelovale u njegovom sklapanju, zatim, kao u slučaju GATS-a, na nužnost sudjelovanja Zajednice u sporazumu radi ostvarenja ciljeva koje joj je utvrdio Ugovor (doktrina Mišljenja 1/76) kao i na članke 100. A i 235.

100. Relevantnost upućivanja na Mišljenje 1/76 također je sporno što se tiče TRIPS-a kao i što se tiče GATS-a: ujednačavanje ili usklađivanje intelektualnog vlasništva u okviru Zajednice ne mora nužno biti popraćeno sporazumima s trećim zemljama kako bi imalo koristan učinak.

101. Što se tiče članaka 100. A i 235. Ugovora, oni ne mogu, kao što je već bilo navedeno, stvoriti osnovu za isključivu nadležnost Zajednice.

102. Dakle, potrebno je još ispitati može li na akte sekundarnog prava koji su doneseni u okviru Zajednice postojati utjecaj u smislu gore navedene presude AETR u slučaju sudjelovanja država članica u sklapanju TRIPS-a, kao što to navodi Komisija.

103. U tom je pogledu dostatno navesti da je u svakom slučaju tek djelomično ostvareno usklađivanje u okviru Zajednice u određenim područjima obuhvaćenima TRIPS-om te da u drugim područjima nije predviđeno nikakvo usklađivanje. Usklađivanje je tek djelomično u području žigova, primjerice: iz uvodne izjave 3. Prve direktive Vijeća 89/104/EEC od 21. prosinca 1988. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 1989., L 40, str. 1.) proizlazi da je ona ograničena na približavanje nacionalnih zakonodavstava koja imaju „najizravniji utjecaj na funkcioniranje unutarnjeg tržišta“. U drugim područjima TRIPS-a nije donesen nijedan akt za usklađivanje Zajednice. Tako je u području zaštite neobjavljenih tehničkih informacija, u području uzoraka i modela za što su predstavljeni samo prijedlozi te u području patenata. U području patenata Komisija se poziva samo na akte koji su po naravi međuvladine konvencije, a ne na akte Zajednice: Konvencija o priznavanju europskih patenata iz Münchena od 5. listopada 1973. (JORF, Uredba br. 77-1151 od 27. rujna 1977., str. 5002.) i Sporazum iz Luxembourga od 15. prosinca 1989. o patentima Zajednice (SL L 401, str. 1.), koji uostalom još nije stupio na snagu.

104. Određene vlade koje su podnijele očitovanja navele su da u nadležnost država članica ulaze odredbe TRIPS-a koje se odnose na mjere za osiguranje učinkovite zaštite prava intelektualnog vlasništva, kao što su to jamstvo poštenog i pravičnog postupka, podnošenje dokaza, pravo na saslušanje, obrazlaganje odluka, pravo na pravni lijek, privremene mjere i naknada štete. Ako je taj argument potrebno shvatiti na način da sva ta pitanja ulaze u područje koje je rezervirano za države članice, on ne može biti prihvaćen. Zajednica zaista ima nadležnost za usklađivanje nacionalnih pravila u tim područjima, pod uvjetom da ona, koristeći izričaj članka 100. Ugovora, „neposredno utječu na uspostavu i funkcioniranje zajedničkog tržišta“. Ostaje činjenica da institucije Zajednice dosad nisu izvršavale ovlasti u području „zaštite prava intelektualnog vlasništva“, osim u gore navedenoj (t. 55.) Uredbi Vijeća (EEZ) br. 3842/86 od 1. prosinca 1986. o određivanju mjera radi zabrane stavljanja krivotvorene robe u slobodan promet.

105. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je nadležnost za sklapanje TRIPS-a podijeljena između Zajednice i država članica.

 IX - Obveza suradnje između država članica i institucija Zajednice

106. Komisija je na ročištu skrenula pozornost Suda na poteškoće koje će proizaći, na razini upravljanja sporazumima, iz priznanja podijeljene nadležnosti Zajednice i država članica za sudjelovanje u sklapanju sporazuma GATS i TRIPS. Iako je u pregovorima o sporazumima prevladavao postupak iz članka 113. Ugovora uz neke minimalne prilagodbe, države članice će u okviru WTO-a nedvojbeno tražiti da se pojedinačno izražavaju o pitanjima koja ulaze u njihovu nadležnost ako se neće moći ostvariti konsenzus. Osim toga, uslijedit će beskonačne rasprave radi utvrđivanja ulazi li takvo pitanje u nadležnost Zajednice, u kojem slučaju će se primjenjivati mehanizmi Zajednice predviđeni relevantnim odredbama Ugovora, ili u nadležnost država članica, što dovodi do primjene pravila konsenzusa. Na taj će način jedinstvo vanjskog djelovanja Zajednice biti potkopano, a njezina pregovaračka snaga uvelike oslabljena.

107. Prilikom odgovora na posve legitimnu zabrinutost, valja ponajprije naglasiti da poteškoće koje bi se mogle pojaviti na razini provedbe Sporazuma o WTO-u i njegovih priloga u vezi s nužnom koordinacijom radi osiguranja jedinstva djelovanja u slučaju zajedničkog sudjelovanja Zajednice i država članica nisu takve naravi da izmijene smisao odgovora na pitanje o nadležnosti. Naime, to je prethodno pitanje. Kao što je to naglasilo Vijeće, problem podjele nadležnosti ne (može) biti pravilo s obzirom na moguće poteškoće koje se mogu javiti prilikom upravljanja sporazumima.

108. Nadalje, valja podsjetiti da kad je područje sporazuma ili konvencije dijelom u nadležnosti Zajednice, a dijelom u nadležnosti država članica, potrebno je osigurati usku suradnju između država članica i institucija Zajednice kako u pogledu postupka pregovora i sklapanja tako i u pogledu izvršenja preuzetih obaveza. Ta obveza suradnje proizlazi iz zahtjeva jedinstva međunarodnog predstavljanja Zajednice (Vijećanje 1/78 od 14. studenoga 1978., Zb., str. 2151., t. 34. do 36. i gore navedeno Mišljenje 2/91, t. 36.).

109. Ta dužnost suradnje tim se više nameće u slučajevima sporazuma kao što su oni u prilogu Sporazumu o WTO-u, između kojih postoji nerazdvojiva veza, te s obzirom na mehanizam križnih retorzija koji uspostavlja Dogovor o pravilima i postupcima za rješavanje sporova. Na taj način, uslijed izostanka uske suradnje, kada bi država članica u području svoje nadležnosti bila valjano ovlaštena poduzeti mjere retorzije, ali bi ocijenila da bi bile neučinkovite ako bi bile poduzete u područjima obuhvaćenima GATS-om ili TRIPS-om, ona ne bi imala u pogledu prava Zajednice ovlast poduzimanja mjera retorzije u području trgovine robom jer to područje, u svakom slučaju, ulazi u isključivu nadležnost Zajednice na temelju članka 113. Ugovora. Obratno, uslijed izostanka iste uske suradnje, ako bi Zajednica ostvarila pravo na retorziju u području robe, ali bi ocijenila da ju nije u mogućnosti ostvariti, našla bi se u pravnoj nemogućnosti poduzimanja mjera retorzije u područjima obuhvaćenima GATS-om i TRIPS-om koja ulaze u nadležnost država članica.

110. S obzirom na to da je Komisija svoje treće pitanje postavila samo u slučaju da Sud prizna isključivu nadležnost Zajednice, na njega nije potrebno davati odgovor.

Iz toga proizlazi:

SUD

u sastavu: G. C. Rodríguez Iglesias, predsjednik, R. Joliet (izvjestitelj), F. A. Schockweiler, P. J. G. Kapteyn i C. Gulmann, predsjednici vijeća, G. F. Mancini, C. N. Kakouris, J. C. Moitinho de Almeida, J. L. Murray, D. A. O. Edward i A. M. La Pergola, suci,

saslušavši F. G. Jacobsa, prvog nezavisnog odvjetnika, C. O. Lenza, G. Tesauroa, G. Cosmasa, P. Légera i M. Elmera, nezavisne odvjetnike,

daje sljedeće mišljenje:

1.      Zajednica je sama nadležna na temelju članka 113. UEZ-a za sklapanje višestranih sporazuma o trgovini robom.

2.      Nadležnost za sklapanje GATS-a podijeljena je između Zajednice i njezinih država članica.

3.      Nadležnost za sklapanje TRIPS-a podijeljena je između Zajednice i njezinih država članica.

Rodríguez Iglesias Joliet Schockweiler

Kapteyn Gulmann Mancini

Kakouris Moitinho de Almeida Murray

Edward       La Pergola

U Luxembourgu 15. studenoga 1994.

Tajnik       Predsjednik

R. Grass       G. C. Rodríguez Iglesias

1 – GATS je skraćenica engleskog naziva „General Agreement on Trade in Services“.

2 – TRIPS je skraćenica engleskog naziva „Agreement on Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights“.

3 –      Direktiva Vijeća 89/646/EEZ od 15. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova kreditnih institucija te o izmjeni Direktive 77/780/EEZ (SL L 386, str. 1.) [neslužbeni prijevod]

4 –      Prva direktiva Vijeća 73/239/EEZ od 24. srpnja 1973. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji [se odnose] na osnivanje i obavljanje poslova izravnog osiguranja osim životnog osiguranja (SL L 228, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 3.)

5 –      Direktiva Vijeća 91/370/EEZ od 20. lipnja 1991. o sklapanju sporazuma između Europske ekonomske zajednice i Švicarske Konfederacije koji se odnosi na izravno osiguranje osim životnog osiguranja (SL L 205, str. 2.) [neslužbeni prijevod]

6 –      Uredba Vijeća (EEZ) br. 2340/90 od 8. kolovoza 1990. o zabrani trgovine Zajednice u vezi s Irakom i Kuvajtom (SL L 213, str. 1.) [neslužbeni prijevod]

7 –      Uredba od 17. rujna 1984. o jačanju zajedničke trgovinske politike, osobito u području zaštite od nezakonitih trgovinskih praksi (SL L 252, str. 1.) [neslužbeni prijevod]

8 –      Vidjeti Uredbu Vijeća (EEZ) br. 4257/88 od 19. prosinca 1988. o primjeni općih povlastica za 1989. godinu na određene industrijske proizvode podrijetlom iz zemalja u razvoju (SL L 375, str. 1.) [neslužbeni prijevod].

9 –      Vidjeti npr. članak 18. Sporazuma između Europske ekonomske zajednice i Narodne Republike Kine o trgovini proizvodima od tekstila, parafiranog 9. prosinca 1988. (SL L 380, str. 1.) [neslužbeni prijevod], i članak 20. Sporazuma između Europske ekonomske zajednice i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika o trgovini proizvodima od tekstila, parafiranog 11. prosinca 1989. (SL L 397, str. 1.) [neslužbeni prijevod]

10 –      Vidjeti npr. Sporazum s Kraljevinom Maroko: Uredba Vijeća (EEZ) br. 482/77 od 8. ožujka 1977. (SL L 65, str. 1.) [neslužbeni prijevod]; Sporazum s Republikom Tunis: Uredba Vijeća (EEZ) br. 3618/87 od 30. studenoga 1987. (SL L 340, str. 27.) [neslužbeni prijevod]; Sporazum s Austrijom: Odluka Vijeća 89/146/EEZ od 12. prosinca 1988. (SL 1989., L 56, str. 1.) [neslužbeni prijevod]

11 –      Vidjeti npr. članak 35. Odluke Vijeća br. 92/230/EEZ od 25. veljače 1992. o privremenom sporazumu s Republikom Mađarskom (SL L 116, str. 1.) [neslužbeni prijevod]; članak 37. Odluke Vijeća 93/690/EZ od 10. prosinca 1993. o privremenom sporazumu s Republikom Bugarskom (SL L 323, str. 1.) [neslužbeni prijevod]; članak 36. Odluke Vijeća 92/229/EEZ od 25. veljače 1992. o privremenom sporazumu s Češkom i Slovačkom Federativnom Republikom (SL L 115, str. 1.) [neslužbeni prijevod].

12 –      SL L 357, str. 1.

13 –      SL C 24 od 31.1.1991., str. 5.

14 –      „Konferencija je, primjećujući da u izvanrednim okolnostima može doći do razilaženja između interesa Unije i interesa prekomorskih zemalja i područja iz članka 227. stavka 3. i članka 227. stavka 5. točaka (a) i (b), suglasna da Vijeće mora tražiti rješenje koje je u skladu sa stajalištem Unije. Međutim, ako se pokaže da to nije moguće, konferencija je suglasna da dotična država članica može djelovati odvojeno u interesu spomenutih prekomorskih zemalja i područja bez utjecanja na interese Zajednice. Dotična država članica obavješćuje Vijeće i Komisiju kad je vjerojatno da će doći do razilaženja u interesima te, kad se odvojeno djelovanje pokaže neizbježnim, daje na znanje da djeluje u interesu ranije navedenog prekomorskog područja.

      Ova se izjava također primjenjuje na Makao i Istočni Timor.“

15 –      „Unija posebice osigurava koherentnost svojih vanjskih aktivnosti kao cjeline u okviru svojih vanjskih odnosa te sigurnosne, ekonomske i razvojne politike. Vijeće i Komisija odgovorni su za osiguravanje te koherentnosti. Oni osiguravaju provedbu tih politika, svaki sukladno svojim ovlastima.“

16 –      Na temelju tog članka države članice „se suzdržavaju od svakog djelovanja koje je suprotno interesima Unije ili koje bi moglo narušiti njezinu učinkovitost kao kohezivne snage u međunarodnim odnosima. Vijeće osigurava poštovanje tih načela“.

17 –      U zapisnik Vijeća unosi se sljedeća izjava: „Vijeće, države članice i Komisija sporazumni su da prvi stavak ovoga kodeksa postupanja ne sprečava Komisiju da pod vlastitom odgovornošću traži rješenja svih pitanja o kojima su u tijeku pregovori.“

18 –      U zapisnik Vijeća dodat će se sljedeće izjave:

      a) „Vijeće izjavljuje da se pod izrazom ,relevantni postupci odlučivanja’, koji se koristi u stavku 1. točki (c), podrazumijeva konsenzus u slučaju nacionalne nadležnosti.“;

      b) „Komisija izjavljuje da tijekom primjene relevantnih postupaka odlučivanja treba činiti maksimum radi postizanja konsenzusa.“