Predmet C‑696/15 P

Češka Republika

protiv

Europske komisije

„Žalba – Promet – Direktiva 2010/40/EU – Uvođenje inteligentnih prometnih sustava u cestovnom prometu – Članak 7. – Delegiranje ovlasti Europskoj komisiji – Granice – Delegirana uredba (EU) br. 885/2013 – Pružanje usluga informiranja o sigurnim i zaštićenim parkirališnim mjestima za kamione i gospodarska vozila – Delegirana uredba (EU) br. 886/2013 – Podaci i postupci za pružanje korisnicima besplatnih osnovnih općih prometnih informacija u vezi s cestovnom sigurnosti – Članak 290. UFEU‑a – Izričito razgraničenje ciljeva, sadržaja, opsega i trajanja delegiranja ovlasti – Ključan element predmetnog područja – Uspostava nadzornog tijela”

Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 26. srpnja 2017.

1.        Promet – Cestovni promet – Inteligentni prometni sustavi – Obveza država članica da uvedu aplikacije ili usluge takvih sustava – Nepostojanje

(Direktiva 2010/40 Europskog parlamenta i Vijeća; uredbe Komisije br. 885/2013 i br. 886/2013)

2.        Pravo Europske unije – Tumačenje – Metode – Tumačenje provedbene uredbe s obzirom na osnovnu uredbu

3.        Institucije Europske unije – Izvršavanje nadležnosti – Ovlast povjerena Komisiji za donošenje delegiranih akata – Potreba da zakonodavac Unije jasno razgraniči tu ovlast u temeljnom zakonodavnom aktu – Doseg

(čl. 290. st. 1. podst. 2. UFEU‑a; Direktiva 2010/40 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 6. i 7.)

4.        Žalba – Razlozi – Obrazloženje presude kojim je povrijeđeno pravo Unije – Izreka koja je utemeljena iz drugih pravnih razloga – Odbijanje

(čl. 256. st. 1. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.)

5.        Žalba – Razlozi – Nedostatnost obrazloženja – Implicitno obrazloženje Općeg suda – Dopuštenost – Pretpostavke

(čl. 256. st. 1. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.)

6.        Institucije Europske unije – Izvršavanje nadležnosti – Ovlast povjerena Komisiji za donošenje delegiranih akata – Obveza neizmjenjivanja ključnih elemenata temeljnog zakonodavnog akta – Kvalifikacija ključnih elemenata – Uzimanje u obzir značajki i posebnosti predmetnog područja – Sudski nadzor – Doseg

(čl. 290. st. 1. podst. 2. UFEU‑a)

1.      Uredba br. 885/2013 o dopuni Direktive 2010/40 s obzirom na pružanje usluga informiranja o sigurnim i zaštićenim parkirališnim mjestima za kamione i gospodarska vozila i Uredba br. 886/2013 o dopuni te direktive s obzirom na podatke i postupke za pružanje korisnicima, gdje je to moguće, besplatnih osnovnih općih prometnih informacija u vezi s cestovnom sigurnosti ne sadržavaju nikakvu odredbu koja predviđa izričitu obvezu za države članice da uvedu aplikacije i usluge inteligentnih prometnih sustava na svojem državnom području. Naime, iz upućivanja na Direktivu 2010/40 sadržanog u članku 1. tih uredbi nedvojbeno proizlazi da one obvezuju države članice samo da poduzmu potrebne mjere kako bi se specifikacije iz tih uredbi primjenjivale na aplikacije i usluge inteligentnih prometnih sustava pri njihovu uvođenju.

(t. 25., 30.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 33.)

3.      Iako je u skladu s člankom 7. Direktive 2010/40 s obzirom na pružanje usluga informiranja o sigurnim i zaštićenim parkirališnim mjestima za kamione i gospodarska vozila Komisija obvezna donijeti specifikacije potrebne kako bi se osigurala usklađenost, interoperabilnost i kontinuitet pri uvođenju i operativnoj uporabi inteligentnih prometnih sustava, to ne mijenja činjenicu da se s obzirom na članak 290. UFEU‑a delegiranje ovlasti iz tog članka 7. ne može tumačiti na način da Komisiju ovlašćuje na prekoračenje okvira predviđenog člankom 6. te direktive, koji izričito razgraničuje ne samo u svojem stavku 1. cilj specifikacija nego i njihov sadržaj i njihov opseg, izričito određujući, osobito u stavku 4., mjere koje mogu biti njihov predmet.

Naime, u skladu s člankom 290. stavkom 1. drugim podstavkom prvom rečenicom UFEU‑a, zakonodavni akti izričito razgraničuju ne samo ciljeve nego i sadržaj, opseg i trajanje delegiranja ovlasti. Navedeni zahtjev implicira da dodjela delegirane ovlasti podrazumijeva donošenje pravila koja ulaze u zakonodavni okvir kakav je utvrđen temeljnim zakonodavnim aktom. Nadalje, razgraničenje povjerene ovlasti dovoljno precizno, u smislu da mora jasno navesti granice te ovlasti i omogućiti podvrgavanje Komisijine uporabe te ovlasti nadzoru s obzirom na objektivne kriterije koje je utvrdio zakonodavac Unije. U tom smislu ne može se valjano tvrditi da je jedino ograničenje zakonodavstvu Unije u okviru organizacije delegiranja ovlasti zabrana delegiranja donošenja ključnih elemenata u predmetnom području. Doduše, članak 290. stavak 1. prvi podstavak prva rečenica UFEU‑a zakonodavcu Unije omogućuje povjeravanje Komisiji margine prosudbe za provedbu ovlasti koju joj delegira, koja može, ovisno o značajkama predmetnog područja, biti više ili manje široka. Međutim, delegiranje ovlasti u smislu članka 290. UFEU‑a – i svaka eventualna margina prosudbe koja iz njega proizlazi – mora biti u okviru granica utvrđenih temeljnim aktom.

(t. 47.‑50., 52.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 56.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 72.)

6.      U skladu s člankom 290. stavkom 1. drugim podstavkom drugom rečenicom UFEU‑a, ključni elementi nekog područja rezervirani su za zakonodavni akt i u skladu s time ne mogu biti predmet delegiranja ovlasti. Element je ključan u smislu te odredbe osobito ako njegovo donošenje zahtijeva političke odabire obuhvaćene odgovornostima zakonodavca Unije jer podrazumijeva vaganje različitih predmetnih interesa na temelju višestrukih ocjena ili ako omogućuje zadiranje u temeljna prava predmetnih osoba u takvoj mjeri da je potrebno djelovanje zakonodavca Unije.

U tom smislu izričito propisujući da su ključni elementi određenog područja rezervirani za zakonodavni akt i da ne mogu biti predmet delegiranja, članak 290. stavak 1. drugi podstavak druga rečenica UFEU‑a ograničava opseg kojim raspolaže zakonodavac Unije u okviru organizacije delegiranja ovlasti. Naime, ta odredba ima za cilj osigurati da su odluke koje se odnose na takve elemente rezervirane za tog zakonodavca. Prema tome, u slučaju u kojem sud Unije ne ispita je li određeni aspekt temeljnog zakonodavnog akta njegov ključni element, nego samo uputi na opseg delegacije ovlasti u tom zakonodavnom aktu, valja zaključiti da povređuje članak 290. stavak 1. drugi podstavak drugu rečenicu UFEU‑a. Stoga, suprotno od onog što zahtijeva ta odredba, sud Unije nije se uvjerio da je donošenje pravila koja se odnose na ključne elemente predmetnog područja ostalo rezervirano za zakonodavca Unije i da nije bilo predmet delegiranja ovlasti.

(t. 75., 78., 81.‑83.)