Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ-BORDONE
od 8. svibnja 2024.(1)
Predmeti C-717/22 i C-372/23
SISTEM LUX OOD
i
VU
protiv
Teritorialna direkcija Mitnica Burgas
Zahtjevi za prethodnu odluku koje su uputili Rajonen sad Svilengrad (Općinski sud u Svilengradu, Bugarska) i Administrativen sad Haskovo (Upravni sud u Haskovu, Bugarska)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Carinska unija i slobodno kretanje robe – Uredba (EU) br. 952/2013 – Nepoštovanje carinskog zakonodavstva – Upravne sankcije – Učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije – Nacionalni propis kojim se predviđa oduzimanje predmeta carinskog prekršaja – Imovina koja pripada trećoj osobi”
1. U tim dvama zahtjevima za prethodnu odluku oba bugarska suda iznose Sudu svoje dvojbe u pogledu tumačenja sustava prekršaja i sankcija uspostavljenog u Uredbi (EU) br. 952/2013(2).
2. Svojim pitanjima u biti žele saznati: (a) je li namjera nužan element prekršaja koji se sastoji u nepružanju carinskim tijelima informacija predviđenih u članku 15. Carinskog zakonika i (b) protivi li se pravu Unije nacionalni propis kojim se predviđa, u okolnostima kao što su one u glavnim postupcima, oduzimanje robe kao sankcija zbog neispunjavanja carinskih obveza.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Okvirna odluka 2005/212/PUP(3)
3. U članku 1. („Definicije”) četvrtoj alineji navodi se da „‚oduzimanje’” znači kazna ili mjera, koju je odredio sud nakon postupka u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima, a rezultira konačnim oduzimanjem imovine”(4).
2. Carinski zakonik
4. Uvodna izjava 38. glasi:
„Primjereno je voditi računa o dobroj vjeri dotične osobe u slučajevima kada je carinski dug nastao zbog nepoštovanja carinskog zakonodavstva te umanjiti učinak nepažnje dužnika.”
5. U uvodnoj izjavi 45. navodi se:
„Primjereno je donijeti pravila na razni Unije koja uređuju način na koji carinska tijela uništavaju ili drugačije odlažu robu, budući da su to pitanja koja je prethodno uređivalo nacionalno zakonodavstvo.”
6. Člankom 15. („Informacije koje se pružaju carinskim tijelima”) određuje se:
„1. Sve osobe koje su izravno ili neizravno uključene u ispunjavanje carinskih formalnosti ili u carinske provjere, na zahtjev carinskih tijela i u određenom roku, pružaju tim tijelima sve potrebne isprave i informacije, u primjerenom obliku, kao i svu potrebnu pomoć za okončavanje tih formalnosti ili provjera.
2. Podnošenjem carinske deklaracije, deklaracije za privremeni smještaj, ulazne skraćene deklaracije, izlazne skraćene deklaracije, deklaracije za ponovni izvoz ili obavijesti o ponovnom izvozu koje osoba podnosi carinskim tijelima ili pri podnošenju zahtjeva za odobrenje ili neku drugu odluku, dotična je osoba odgovorna za sve sljedeće:
(a) točnost i potpunost informacija koje se navode u deklaraciji, obavijesti ili zahtjevu;
(b) vjerodostojnost, točnost i valjanost svih dokumenata koji se prilažu deklaraciji, obavijesti ili zahtjevu;
(c) ako je potrebno, ispunjenje svih obveza koje se odnose na stavljanje dotične robe u predmetni carinski postupak ili na obavljanje odobrenih radnji.
Prvi podstavak primjenjuje se i na pružanje svih informacija u bilo kojem drugom obliku koje carinska tijela zahtijevaju ili koje im se pružaju.
Ako deklaraciju ili obavijest ili zahtjev podnosi ili informacije daje carinski zastupnik dotične osobe, kako je navedeno u članku 18., taj carinski zastupnik također je vezan obvezama koje su navedene u prvom podstavku ovog stavka.”
7. Članak 42. („Primjena sankcija”) glasi:
„1. Svaka država članica predviđa sankcije za nepoštovanje carinskog zakonodavstva. Takve sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćujuće.
2. Ako se primjenjuju administrativne sankcije, one mogu, među ostalim, imati jedan od sljedećih oblika ili oba:
(a) novčanu kaznu koju naplaćuju carinska tijela, uključujući po potrebi poravnanje, koje se primjenjuje umjesto kaznenih sankcija;
(b) opoziv, suspenziju ili izmjenu svih odobrenja koje dotična osoba ima.
[…].”
8. U članku 79. („Carinski dug koji nastaje uslijed neispunjavanja obveza”) stavku 1. navodi se:
„Za robu koja podliježe uvoznoj carini, uvozni carinski dug nastaje uslijed neispunjavanja bilo čega od sljedećeg:
(a) jedne od obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom, koja se odnosi na unos robe koja nije roba Unije na carinsko područje Unije, njezino izuzimanje ispod carinskog nadzora ili kretanje, preradu, privremeni smještaj, privremeni uvoz ili raspolaganje takvom robom unutar tog područja;
(b) jedne od obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom i koja se odnosi na uporabu robe u posebne svrhe unutar carinskog područja Unije;
(c) uvjeta koji uređuje stavljanje robe koja nije roba Unije u carinski postupak ili odobravanje, na temelju uporabe robe u posebne svrhe, izuzeća od carine ili smanjene stope uvozne carine.”
9. Člankom 158. („Carinska deklaracije robe i carinski nadzor robe Unije”) propisuje se:
„1. Sva roba koja se namjerava staviti u carinski postupak, osim u slobodnu zonu, obuhvaćena je primjerenom carinskom deklaracijom za određeni postupak.
2. U posebnim slučajevima, osim onih iz članka 6. stavka 3., carinska deklaracija može se podnijeti korištenjem drugih sredstava, a ne tehnikama elektroničke obrade podataka.
3. Roba Unije koja je deklarirana za izvoz, unutarnji provoz Unije ili vanjsku proizvodnju, podliježe carinskom nadzoru od vremena prihvaćanja deklaracije na koju se odnosi stavak 1. do vremena kada se ona iznese iz carinskog područja Unije ili se ustupa u korist države ili uništava ili se carinska deklaracija poništava.”
10. U skladu s člankom 198. („Mjere koje poduzimaju carinska tijela”):
„1. Carinska tijela poduzimaju sve potrebne mjere, uključujući zapljenu i prodaju ili uništenje, za raspolaganje robom u sljedećim slučajevima:
(a) ako jedna od obveza koje se određuju carinskim zakonodavstvom, a koja se odnosi na unošenje robe koja nije roba Unije na carinsko područje Unije, nije ispunjena ili je roba izuzeta ispod carinskog nadzora;
[…].”
11. Člankom 233. („Obveze korisnika postupka provoza Unije i prijevoznika i primatelja robe koja se kreće u postupku provoza Unije”) stavkom 3. utvrđuje se:
„Prijevoznik ili primatelj robe koji prihvaća robu znajući da se kreće u postupku provoza Unije također je odgovoran za podnošenje robe u nepromijenjenom stanju odredišnom carinskom uredu unutar propisanog roka i u skladu s mjerama koje poduzimaju carinska tijela radi osiguranja njezinog prepoznavanja.”
B. Nacionalno pravo. Zakon za mitnicite (Carinski zakon)
12. Člankom 231. propisuje se da odluke o upravnoj sankciji donosi direktor Carinske agencije ili službenici koje je on imenovao.
13. U skladu s člankom 233.:
„1. Svatko tko unosi ili prevozi robu preko državne granice bez znanja i odobrenja carinskih tijela ili to pokuša kažnjava se, ako počinjeno djelo ne predstavlja kazneno djelo, novčanom kaznom zbog krijumčarenja u iznosu od 100 do 200 % carinske vrijednosti robe ili njezine vrijednosti pri izvozu.
[…].
6. Krijumčareni proizvodi oduzimaju se u korist države neovisno o tome u čijem su vlasništvu, a ako nedostaju ili su izuzeti ispod carinskog nadzora, [počinitelju] se nalaže plaćanje iznosa jednakog njihovoj carinskoj vrijednosti ili vrijednosti pri izvozu.
[…].”
II. Činjenice, sporovi i prethodna pitanja
14. Osoba VU, srpski državljanin koji je upravljao kamionom s poluprikolicom natovarenim aluminijskim profilima, stigla je 28. svibnja 2021. na bugarsku carinsku kontrolnu točku na putu iz Turske prema Srbiji.
15. Tijekom provjere carinskih dokumenata i vaganja vozila utvrđeno je da je količina robe očito veća od one prijavljene u tim dokumentima.
16. Nakon provedbe odgovarajućeg pregleda, u teretnom prostoru vozila pronađeno je 13 paleta aluminijskih profila. U skladu s dokumentacijom, pet paleta u potpunosti je odgovaralo teretu koji je poslao određeni poduzetnik. Profili koji su se nalazili na preostalih osam paleta, koje je poslao drugi poduzetnik, nisu bili prijavljeni.
17. Te su činjenice dovele do dvaju sudskih postupaka u kojima je svaki od nadležnih sudova odlučio uputiti Sudu zahtjev za prethodnu odluku.
A. Predmet C-717/22
18. Teritorialna direkcija „Južna morska” (Područna uprava „Južna morska”, Bugarska) pokrenula je 28. svibnja 2021. upravno-kazneni postupak protiv vozača kamiona s poluprikolicom zbog povrede članka 233. stavka 1. Carinskog zakona. Neprijavljene aluminijske ploče, kao i kamion s poluprikolicom, oduzeti su.
19. Upravno-kazneni postupak obustavljen je nakon pokretanja kaznene istrage zbog istih djela.
20. Nakon što je naposljetku isključeno počinjenje kaznenog djela i nakon nastavka kaznenog postupka, upravno tijelo smatralo je da vozačevo ponašanje (odnosno prijevoz aluminijskih ploča preko nacionalne granice bez znanja i odobrenja carinskog tijela) odgovara tipičnim elementima prekršaja iz članka 233. stavka 1. Carinskog zakona.
21. Slijedom toga, upravno tijelo:
– Izreklo je vozaču upravnu sankciju u obliku novčane kazne u iznosu od 73 140,06 bugarskih leva (BGN) (oko 37 400 eura), koja odgovara 100 % carinske vrijednosti robe.
– Naložilo je, na temelju članka 233. stavka 6. u vezi s člankom 233. stavkom 1. Carinskog zakona, oduzimanje aluminijskih ploča i vraćanje kamiona s poluprikolicom njegovu vlasniku, trećoj osobi koja nije bila uključena u ta djela.
22. Društvo Sistem Lux, vlasnik oduzete robe, pobijalo je tu odluku pred Rajonen sadom Svilengrad (Općinski sud u Svilengradu, Bugarska), koji je odlučio uputiti Sudu tri prethodna pitanja, od kojih navodim prva dva:
„1. Treba li članak 42. stavak 2. [Carinskog zakonika] u kojem se taksativno navode vrste upravnih sankcija koje se mogu izreći za nepoštovanje carinskog zakonodavstva, u vezi s člankom 17. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima [u daljnjem tekstu: Povelja], tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba poput članka 233. stavka 6. [Carinskog zakona], kojom se kao dodatna upravna sankcija predviđa oduzimanje predmeta prekršaja (oduzimanje vlasništva u korist države)? Je li oduzimanje predmeta prekršaja dopušteno u slučajevima kada oduzeta imovina pripada drugoj osobi koja nije počinitelj prekršaja?
2. Treba li u slučajevima navedenim u nastavku članak 42. stavak 1. [Carinskog zakonika], u vezi s člankom 49. stavkom 3. Povelje, tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba poput članka 233. stavka 6. Carinskog zakona, kojom se uz sankciju u obliku ‚novčane kazne’ kao dodatna sankcija predviđa oduzimanje predmeta prekršaja (oduzimanje vlasništva u korist države), jer predstavlja neproporcionalnu sankciju zadiranja u pravo vlasništva koja je neproporcionalna legitimnom cilju koji se nastoji postići: općenito u slučajevima u kojima oduzeta imovina koja je bila predmet prekršaja pripada počinitelju prekršaja te u slučajevima u kojima oduzeta imovina pripada trećoj osobi koja nije počinitelj prekršaja, a osobito u slučajevima u kojima počinitelj prekršaj nije počinio namjerno, nego iz nehaja?”
B. Predmet C-372/23
23. Osoba VU, prijevoznik na kojeg se upućuje u predmetu C-717/22, pobijao je pred Rajonen sadom Svilengrad (Općinski sud u Svilengradu) izrečenu novčanu kaznu i oduzimanje robe. Njegova je tužba odbijena presudom od 17. siječnja 2022.
24. Osoba VU podnijela je žalbu protiv prvostupanjske presude Administrativen sadu Haskovo (Upravni sud u Haskovu, Bugarska), koji je odlučio uputiti Sudu pet prethodnih pitanja, od kojih navodim prva četiri:
„1. Treba li članak 15. u vezi s člankom 42. stavkom 1. [Carinskog zakonika] tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba poput članka 233. stavka 1. [Carinskog zakona] u vezi s člankom 7. Zakona za administrativnite narušenia i nakazania (Zakon o upravnim prekršajima i sankcijama), kojom se u slučajevima carinskog prekršaja počinjenog zbog povrede dužne pažnje nepoštovanjem propisanog oblika deklaracije robe koja se prevozi preko državne granice predviđa izricanje sankcije za krijumčarenje koje nije počinjeno s namjerom? Je li dopuštena nacionalna odredba kojom se u takvim slučajevima omogućuje da se prekršaj kvalificira kao krijumčarenje počinjeno iz nehaja ili je namjera nužan element bića prekršaja krijumčarenja?
2. Treba li članak 42. stavak 1. [Carinskog zakonika] tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba poput članka 233. stavka 1. [Carinskog zakona] u vezi s člankom 7. Zakona o upravnim prekršajima i sankcijama, u skladu s kojom se za prekršaj koji spada pod pojam ‚krijumčarenje’ i koji je počinjen prvi put, neovisno o tome je li počinjen s namjerom ili iz nehaja, može izreći sankcija iste vrste i u istom iznosu, odnosno ‚novčana kazna’ u iznosu od 100 % do 200 % carinske vrijednosti predmeta prekršaja?
3. Treba li članak 42. stavak 2. [Carinskog zakonika] tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba poput članka 233. stavka 6. [Carinskog zakona], kojom se kao dodatna upravna sankcija predviđa oduzimanje robe ili imovine koje su bile predmet prekršaja (oduzimanje u korist države) i čije posjedovanje nije zabranjeno? Je li oduzimanje predmeta prekršaja dopušteno u slučajevima kad oduzeta imovina pripada drugoj osobi koja nije počinitelj prekršaja?
4. Treba li članak 42. stavak 1. [Carinskog zakonika] u vezi s člankom 49. stavkom 3. Povelje […] tumačiti na način da nacionalna odredba poput članka 233. stavka 6. [Carinskog zakona], kojom se uz sankciju u obliku ‚novčane kazne’ kao dodatna sankcija predviđa oduzimanje robe ili stvari koje su bile predmet prekršaja (oduzimanje vlasništva u korist države) i čije posjedovanje nije zabranjeno, predstavlja neproporcionalnu sankciju zadiranja u pravo vlasništva koje je nerazmjerno legitimnom cilju koji se nastoji postići: općenito u slučajevima u kojima oduzeta imovina koja je bila predmet prekršaja pripada počinitelju prekršaja te u slučajevima u kojima oduzeta imovina pripada trećoj osobi koja nije počinitelj prekršaja, a osobito kada počinitelj prekršaj nije počinio namjerno, nego iz nehaja?”
III. Postupak pred Sudom
25. Zahtjev za prethodnu odluku koji je doveo do predmeta C-717/22 tajništvo Suda zaprimilo je 23. studenoga 2023.
26. U tom su postupku očitovanja podnijeli društvo Sistem Lux, Teritorialna direkcija Mitnica Burgas (Područna carinska uprava u Burgasu, Bugarska), bugarska, talijanska i latvijska vlada te Europska komisija.
27. Zahtjev za prethodnu odluku koji je doveo do predmeta C-372/23 tajništvo Suda zaprimilo je 13. lipnja 2023.
28. U tom su drugom postupku očitovanja podnijeli Područna carinska uprava u Burgasu, belgijska, bugarska, španjolska i talijanska vlada te Komisija.
29. Ta su dva predmeta zbog njihove povezanosti spojena u svrhu usmenog dijela postupka i presude.
30. Sud, koji je ocijenio da nije potrebno održati raspravu, zatražio je da se u mišljenju usredotoči na prva dva pitanja u predmetu C-717/22 (koja u biti odgovaraju trećem i četvrtom pitanju u predmetu C-372/23) te na prva dva pitanja u predmetu C-372/23.
IV. Analiza
31. Prva dva pitanja u predmetu C-717/22 odnose se na usklađenost s pravom Unije nacionalnog propisa kojim se određuje da se u posebnom slučaju carinskog prekršaja provodi oduzimanje robe o kojoj je riječ.
32. Prva dva pitanja u predmetu C-372/23 odnose se na usklađenost s pravom Unije nacionalnog propisa kojim se predviđa izricanje određene sankcije za prekršaje krijumčarenja.
33. Prvo ću analizirati prethodna pitanja o glavnoj sankciji (predmet C-372/23), a zatim ću razmotriti pitanja postavljena u pogledu oduzimanja (predmeti C-717/22 i C-372/23).
34. Neću se osvrnuti na utjecaj članka 17. stavka 1. i članka 49. stavka 3. Povelje jer sudovi koji su uputili zahtjeve ne navode konkretne razloge zbog kojih traže tumačenje tih odredbi.
A. Sankcija zbog povrede obveze pružanja carinskih informacija (prvo i drugo prethodno pitanje u predmetu C-372/23)
35. Sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o usklađenosti s pravom Unije (osobito s člankom 15. Carinskog zakonika, u vezi s njegovim člankom 42. stavkom 1.) nacionalnog pravnog pravila na temelju kojeg se izriče sankcija za carinski prekršaj počinjen zbog povrede dužne pažnje, koji se kvalificira kao krijumčarenje koje nije počinjeno s namjerom.
36. Konkretno, želi znati:
– Je li namjera nužan element prekršaja krijumčarenja (prvo pitanje).
– Može li se za krijumčarenje izreći „jednako stroga sankcija iste vrste” u slučajevima prekršaja počinjenih s namjerom i prekršaja počinjenih iz nehaja (drugo pitanje).
37. Podsjećam na to da je sankcija osobi VU izrečena zbog povrede članka 233. stavka 1. Carinskog zakona. Tom se odredbom u Bugarskoj kriminalizira prijevoz robe preko državne granice bez znanja ili odobrenja carinskih tijela. Njome je obuhvaćeno neispunjavanje obveze da se carinskim tijelima pruže informacije predviđene člankom 15. Carinskog zakonika(5). Takva se obveza ne poštuje ako su pružene informacije netočne jer ne odgovaraju stvarnom sadržaju robe.
38. Iako se to ne navodi u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, čini se da je odredište robe koja se prevozila iz Turske trebala biti Srbija, pri čemu je Bugarska bila samo zemlja provoza. U takvom je slučaju najprikladniji propis Unije za primjenu članak 158. Carinskog zakonika.
39. U skladu s tim člankom, roba koja se namjerava staviti u carinski postupak (osim u slobodnu zonu) mora biti obuhvaćena primjerenom carinskom deklaracijom (stavak 1.) i podlijegati carinskom nadzoru od vremena prihvaćanja navedene deklaracije do vremena kada se ona iznese iz carinskog područja Unije ili se ustupa u korist države ili uništava ili se carinska deklaracija poništava (stavak 3.).
40. U skladu s člankom 233. stavkom 3. Carinskog zakonika, prijevoznik robe u provozu odgovoran je za podnošenje robe u nepromijenjenom stanju odredišnom carinskom uredu u propisanom roku i u skladu s mjerama koje poduzimaju carinska tijela radi osiguranja njezina prepoznavanja(6).
41. Neispunjenje obveza podnošenja vjerodostojne deklaracije o robi koju je osoba VU prevozila u okviru postupka provoza predstavljalo je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev koje nitko ne osporava niti ga je potrebno preispitati u ovom postupku, povredu članka 15. Carinskog zakonika koju je počinila ta osoba(7).
42. U skladu s člankom 15. stavkom 1. Carinskog zakonika, osoba koja je izravno ili neizravno uključena u ispunjavanje carinskih formalnosti ili u carinske provjere obvezna je pružiti informacije i isprave koje zahtijevaju carinska tijela, u primjerenom obliku, kao i svu potrebnu pomoć za okončavanje navedenih radnji i provjera.
43. Na temelju stavka 2. tog članka 15. Carinskog zakonika, osoba koja carinskim tijelima podnosi carinsku deklaraciju odgovorna je za njezinu točnost i potpunost, kao i za vjerodostojnost, točnost i valjanost svih dokumenata koji joj se prilažu.
44. U skladu s člankom 42. Carinskog zakonika, države članice izriču učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za svako nepoštovanje carinskog zakonodavstva.
45. Sud koji je uputio zahtjev konkretno traži od Suda da utvrdi je li izrečena sankcija, kad je riječ o namjernosti prekršaja, u skladu s člankom 15. Carinskog zakonika i, u pogledu proporcionalnosti same sankcije, s člankom 42. stavkom 1. tog zakonika.
46. Kako bi se odgovorilo na prvo od tih pitanja, treba uzeti u obzir da, prema mišljenju Suda:
– Povreda obveze propisane člankom 15. stavkom 1. Carinskog zakonika predstavlja „nepoštovanje carinskog zakonodavstva” u smislu članka 42. stavka 1. navedenog zakonika.
– „[T]aj se pojam [nepoštovanje carinskog zakonodavstva] ne odnosi samo na prijevarne radnje, nego obuhvaća svako nepoštovanje carinskog zakonodavstva Unije, neovisno o tome je li nepoštovanje bilo namjerno ili je počinjeno nepažnjom ili pak nije bilo skrivljenog ponašanja dotičnog gospodarskog subjekta”(8).
47. Isto osobito vrijedi, kao što je to napomenula Komisija, za neispunjavanje obveze utvrđene člankom 158. Carinskog zakonika, koja uključuje podnošenje primjerene carinske deklaracije za određeni postupak.
48. Iz te pretpostavke proizlazi da namjera nije nužan element vrste prekršaja krijumčarenja. U slučaju povrede članka 15. stavka 1. Carinskog zakonika koja je počinjena nepažnjom, države članice trebaju primijeniti sankciju u skladu s člankom 42. tog zakonika.
49. Sankcija u svakom slučaju, i za potrebe ovog postupka, mora biti proporcionalna, kao što se to propisuje člankom 42. stavkom 1. Carinskog zakonika.
50. Drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev u predmetu C-372/23 ne odnosi se toliko na problem proporcionalnosti u užem smislu koliko, ponovno, na relevantnost namjere za prilagodbu sankcije.
51. Naime, sud koji je uputio zahtjev ustraje na namjernosti, koja se sada razmatra u vezi s člankom 42. stavkom 1. Carinskog zakonika, odnosno s gledišta sankcije, a ne više s gledišta utvrđivanja činjeničnih okolnosti prekršaja.
52. Temeljni problem ostaje isti, a to je usklađenost s Carinskim zakonikom nacionalnog propisa kojim se nepažljivo postupanje kvalificira kao carinski prekršaj (prvo pitanje), za koji se predviđa sankcija u okviru koje se ne razlikuje postupanje s namjerom ili iz nehaja (drugo pitanje).
53. Stoga nije riječ o utvrđivanju je li sankcija o kojoj je riječ u glavnom postupku bila proporcionalna s obzirom na svoj konkretni iznos ili druge okolnosti, nego s obzirom na pitanje je li prekršaj počinjen s namjerom ili iz nehaja.
54. Naime, sud koji je uputio zahtjev ističe da se za postupanje, „neovisno o tome je li počinjen[o] s namjerom ili iz nehaja, može izreći jednako stroga sankcija iste vrste”. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, „nerazmjerno” je to što se prekršaj počinjen s namjerom ne razlikuje od prekršaja počinjenog iz nehaja.
55. Isključivo uzgredno upućivanje na proporcionalnost izrečene sankcije ne bi trebalo odvratiti pozornost. Ponavljam da je u tim pitanjima zapravo riječ o tome može li se, i pod kojim uvjetima, za prekršaj krijumčarenja izreći sankcija samo ako je on posljedica namjernog postupanja.
56. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, mjerama za sankcioniranje koje dopušta nacionalno zakonodavstvo ne smije se prekoračiti ono što je nužno za postizanje ciljeva kojima navedeno zakonodavstvo legitimno teži niti one smiju biti neproporcionalne u odnosu na te ciljeve(9).
57. Slijedom toga, „carinska tijela […] moraju uzeti u obzir – kako bi izvršila pravnu kvalifikaciju eventualno počinjene povrede kao i, prema potrebi, odredila sankcije za nepoštovanje carinskog zakonodavstva koje treba izreći – sve relevantne elemente, uključujući, ako je potrebno, dobru vjeru deklaranta, kako bi se zajamčilo da su te sankcije učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće”(10).
58. Relevantnost dobre vjere za odvagivanje opsega sankcija ne podrazumijeva da su one dopuštene samo u slučaju počinjenja prekršaja s namjerom. Kao što sam to već naglasio, pojam „nepoštovanje carinskog zakonodavstva” u smislu članka 42. stavka 1. Carinskog zakonika obuhvaća svaku povredu navedenog propisa, neovisno o tome je li do nepoštovanja došlo s namjerom ili iz nehaja.
59. Ukratko, smatram da na drugo prethodno pitanje u predmetu C-372/23 treba odgovoriti na isti način kao i na prvo: s obzirom na to da namjera nije nužan element vrste prekršaja krijumčarenja i da je sama povreda članka 15. stavka 1. Carinskog zakonika dovoljna da se postupanje kvalificira kao kažnjivo u skladu s člankom 42. tog zakonika, pravom Unije ne isključuju se sankcije za prekršaje koji nisu počinjeni s namjerom.
60. Sud je potvrdio to tumačenje članka 42. stavka 1. Carinskog zakonika time što je presudio da se u slučaju pružanja netočnih informacija u carinskoj deklaraciji može izreći upravna novčana kazna, neovisno o dobroj vjeri gospodarskog subjekta o kojem je riječ(11).
61. Taj odgovor ne sprečava da se prilikom određivanja prikladne sankcije uzmu u obzir svi relevantni elementi (uključujući dobru vjeru počinitelja prekršaja, ako ona postoji) unutar ljestvice koju je uspostavio nacionalni zakonodavac, u skladu s kojom se sankcija može stupnjevati i biti blaža ili stroža(12).
B. Oduzimanje u slučaju povrede obveze pružanja informacija carinskim tijelima (prvo i drugo prethodno pitanje u predmetu C-717/22, koja su istovjetna trećem i četvrtom pitanju u predmetu C-372/23)
62. Ukratko, tim pitanjima sudovi koji su uputili zahtjeve žele saznati:
– Je li oduzimanje moguće kao dodatna upravna sankcija u slučaju „krijumčarenja”.
– Ako jest, može li se oduzeti imovina koja pripada trećoj osobi koja nije počinitelj prekršaja, osobito ako počinitelj prekršaj nije počinio namjerno.
63. Člankom 42. stavkom 2. Carinskog zakonika ne utvrđuje se iscrpan popis „oblika” (vrsta) upravnih sankcija koje su utvrdile države članice. Tako proizlazi iz teksta te odredbe, u kojoj se prilikom navođenja, primjerice, tih oblika, upotrebljava izraz inter alia(13) ili slični izrazi.
64. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, „u nedostatku usklađenosti propisa Unije u području sankcija primjenjivih u slučaju neispunjenja uvjeta iz režima uvedenog tim propisima, države članice ovlaštene odabrati sankcije koje smatraju primjerenima”. Logično, države članice „dužne [su] izvršavati svoju nadležnost poštujući pravo Unije i njegova opća načela”(14).
65. S obzirom na navedeno, ne vidim razlog zbog kojeg se oduzimanje ne bi predvidjelo kao dodatna upravna sankcija u slučajevima kao što su oni u ovom predmetu, odnosno u slučaju povrede članka 15. stavka 1. Carinskog zakonika(15).
66. Samim Carinskim zakonikom (člankom 198.) nacionalnim tijelima nalaže se obveza poduzimanja svih potrebnih mjera za raspolaganje robom u slučajevima neispunjavanja obveza iz carinskog zakonodavstva. Među tim se mjerama izričito navode oduzimanje, prodaja ili uništenje robe o kojoj je riječ.
67. Stoga je oduzimanje zaplijenjene robe, u slučajevima kao što je ovaj, dopušteno u pravu Unije, kao upravna sankcija (članak 42. Carinskog zakonika) ili kao nužna mjera zbog neispunjavanja carinske obveze (članak 198. tog zakonika)(16).
68. Može se raspravljati u kojim je slučajevima oduzimanje in concreto zakonito, ali nikako ne o tome je li riječ o mjeri koja je kao takva u skladu s propisima Unije.
69. Kad je riječ o oduzimanju imovine koja pripada trećoj osobi koja djeluje u dobroj vjeri i koja nije počinitelj prekršaja, Sud je već nedvosmisleno odlučio: „uzimajući u obzir znatnu povredu prava osoba koja proizlazi iz oduzimanja imovine, odnosno konačnog oduzimanja prava vlasništva nad tom imovinom, valja istaknuti da, kada je riječ o trećoj strani u dobroj vjeri, koja nije znala i nije mogla znati da je njezina imovina korištena za počinjenje kaznenog djela, takvo oduzimanje predstavlja, s obzirom na cilj koji se želi postići, prekomjerno i neprihvatljivo uplitanje kojim se ugrožava sama bit njegova prava vlasništva”(17).
70. Na temelju informacija koje su pružili sudovi koji su uputili zahtjeve ne može se sa sigurnošću zaključiti je li oduzeta roba doista pripadala trećoj osobi koja je djelovala u dobroj vjeri, na način koji sam upravo naveo.
71. Čini se da sve upućuje na to da ta roba nije u vlasništvu osobe VU (odnosno prijevoznika kojem je izrečena sankcija), iako nije utvrđeno da se dovodila u pitanje njezina aktivna procesna legitimacija za pobijanje oduzimanja te robe. Ona je zapravo u vlasništvu društva Sistem Lux, tužitelja u sporu koji je doveo do prethodnog postupka u predmetu C-717/22.
72. Međutim, u skladu s očitovanjima carinskih tijela(18) i bugarske vlade(19), društvo Sistem Lux glavni je obveznik postupka provoza koji se primjenjuje na oduzetu robu. Ako je to slučaj, što je na sudovima koji su uputili zahtjeve da provjere, društvo Sistem Lux ne može se strogo kvalificirati kao „treća osoba”.
73. Iz argumenata carinskog tijela koji se navode u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C-717/22(20) proizlazi da se upravna odluka o oduzimanju temelji na tome da društvo Sistem Lux nije ispunilo svoje carinske obveze u pogledu zaplijenjene robe. Ako bi sud koji je uputio zahtjev prihvatio tu tezu, takvo neispunjavanje, u skladu s člankom 198. Carinskog zakonika, moglo bi podrazumijevati poduzimanje mjere oduzimanja.
74. Naposljetku, čak i ako društvo Sistem Lux nije počinilo konkretni prekršaj koji se pripisuje osobi VU, stavlja mu se na teret neispunjavanje vlastite obveze kojim se može opravdati oduzimanje.
V. Zaključak
75. S obzirom na navedeno, predlažem Sudu da Rajonen sadu Svilengrad (Općinski sud u Svilengradu, Bugarska) i Administrativen sadu Haskovo (Upravni sud u Haskovu, Bugarska) odgovori na sljedeći način:
„Članak 15. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije, u vezi s člankom 42. stavcima 1. i 2. navedene uredbe,
treba tumačiti na način da:
1. namjera nije nužan element prekršaja krijumčarenja.
2. oduzimanje robe može biti predviđeno nacionalnim propisom kao dodatna sankcija koja se izriče osobama koje se počinile upravni prekršaj time što nisu ispunile obveze utvrđene u carinskom zakonodavstvu.”