PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
6. rujna 2013.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Tužba za poništenje – Rok za preinaku zahtjeva – Dopuštenost – Obveza obrazlaganja – Očita pogreška u ocjeni“
U predmetu T‑110/12,
Iranian Offshore Engineering & Construction Co., sa sjedištem u Teheranu (Iran), koji zastupaju J. Viñals Camallonga, L. Barriola Urruticoechea i J. Iriarte Ángel, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju P. Plaza García, V. Piessevaux i G. Ramos Ruano, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom tužbe za poništenje, s jedne strane, Odluke Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.) i, s druge strane, Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe (EU) br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 319, str. 11.) kao i Uredbe Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.) , u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja.
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, K. Jürimäe i M. van der Woude (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 5. ožujka 2013.,
donosi sljedeću
Presudu (1)
[omissis]
Postupak i zahtjevi stranaka
8 Tužitelj je pokrenuo ovaj postupak tužbom koju je podnio tajništvu Općeg suda 27. veljače 2012.
9 Zasebnim aktom, koji je podnio tajništvu Općeg suda 1. veljače 2013., tužitelj je podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu radi suspenzije primjene pobijanih akata u dijelu u kojem se odnose na njega, dok Opći sud ne odluči u glavnom postupku. Rješenjem od 11. ožujka 2013. predsjednik Općeg suda odbio je taj zahtjev (Iranian Offshore Engineering & Construction/Vijeće, T‑110/12 R).
10 U okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud pozvao je Vijeće da odgovori pisanim putem na određeni broj pitanja. Vijeće je tom zahtjevu udovoljilo u određenom roku.
11 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi članak 1. pobijane odluke i članak 1. pobijane uredbe, u dijelu u kojem se odnose na njega;
– ukloni njegovo ime iz priloga na koje upućuju navedeni članci;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
12 U replici podnesenoj 19. srpnja 2012. tužitelj je zatražio korištenje mogućnosti preinake svojih zahtjeva, zahtijevajući od Općeg suda da također poništi Uredbu br. 267/2012 u dijelu u kojem se odnosi na njega.
13 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
14 Tužitelj je tijekom rasprave precizirao da se drugi dio njegova zahtjeva ustvari stapa s prvim. Osim toga, Opći sud je ovlastio tužitelja da podnese nekoliko novih dokumenata, čiju presliku je primilo Vijeće. Vijeće se nije protivilo tome da se ti dokumenti uvrste u spis. Opći sud je odlučio odgoditi svoju odluku o uvrštenju navedenih dokumenata u spis, do donošenja presude kojom se završava postupak.
Pravo
Zahtjev za preinaku zahtjeva
15 Tužitelj je u replici zatražio da preinači prvotni zahtjev na način da svojom tužbom također zahtijeva poništenje Uredbe br. 267/2012, donesene nakon podnošenja tužbe, u dijelu u kojem se odnosi na njega.
16 Prema sudskoj praksi, kada se neka odluka ili uredba izravno i osobno odnosi na pojedinca, tijekom postupka zamjene aktom istog predmeta njega treba smatrati novim elementom koji omogućava tužitelju da preinači svoje zahtjeve i tužbene razloge. Bilo bi naime protivno dobrom sudovanju i zahtjevu ekonomičnosti postupka prisiliti tužitelja da podnosi novu tužbu. Bilo bi također nepravedno da predmetna institucija može, kako bi se nosila s prigovorima koje sadrži tužba podnesena sudu Unije protiv nekog akta, preinačiti pobijani akt ili ga zamijeniti drugim i pozvati se tijekom postupka na tu izmjenu ili zamjenu kako bi lišila drugu stranku mogućnosti da proširi svoj zahtjev i tužbene navode protiv nje (vidjeti presudu Općeg suda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, Zb. str. II‑3019., t. 46. i navedenu sudsku praksu).
17 Međutim, kako bi bio dopušten, zahtjev za preinaku zahtjeva treba biti podnesen u roku za pokretanje postupka predviđenom u članku 263. stavku 6. UFEU‑a. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, taj je rok za pokretanje postupka kogentne naravi, a sud Unije treba ga primijeniti tako da osigura pravnu sigurnost i jednakost stranaka pred zakonom (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće, C‑229/05 P, Zb. str. I‑439., t. 101.). Na sudu je također da provjeri, po potrebi po službenoj dužnosti, je li taj rok poštovan (rješenje Općeg suda od 11. siječnja 2012., Ben Ali/Vijeće, T‑301/11, t. 16.).
18 U pogledu računanja roka za podnošenje tužbe, treba podsjetiti da sukladno članku 263. stavku 6. UFEU‑a tužba za poništenje treba biti podnesena u roku od dva mjeseca računajući, ovisno o slučaju, od objave pobijanog akta, njegove dostave tužitelju ili od dana od kojeg je on s njim upoznat. Prema članku 102. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, kada rok za podnošenje tužbe protiv akta institucije počne teći od objave akta, taj rok teče od kraja četrnaestog dana nakon datuma objave akta u Službenom listu Europske unije. Sukladno odredbama članka 102. stavka 2. iste uredbe, taj rok mora osim toga biti uvećan za rok zbog udaljenosti od deset dana.
19 Nadalje, prema sudskoj praksi, načelo djelotvorne sudske zaštite podrazumijeva da tijelo Unije koje donosi individualne mjere ograničenja u odnosu na osobu ili subjekt, kao što je to slučaj ovdje, priopći razloge na kojima su te mjere utemeljene, bilo u trenutku kada su te mjere donesene bilo, barem što je brže moguće nakon njihova donošenja, kako bi se omogućilo tim osobama ili subjektima da koriste svoje pravo na tužbu (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 16. studenoga 2011., Bank Melli Iran/Vijeće, C‑548/09 P, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
20 U ovom slučaju to je načelo osim toga konkretizirano u članku 24. stavku 3. Odluke 2010/413, članku 36. stavku 3. Uredbe br. 961/2010 i članku 46. stavku 3. Uredbe br. 267/2012, koji predviđaju da Vijeće priopćava svoju odluku dotičnoj osobi ili subjektu, uključujući razloge upisivanja na popis osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja, bilo izravno ako je njihova adresa poznata bilo objavom obavijesti, dajući mu mogućnost da podnese svoja očitovanja.
21 Slijedi da rok za podnošenje tužbe za poništenje protiv akta koji nameće mjere ograničavanja u odnosu na osobu ili subjekt počinje teći tek od datuma osobne obavijesti o tom aktu zainteresiranoj osobi, ako je njezina adresa poznata, odnosno od objave obavijesti u Službenom listu Europske unije ako nije poznata. Također, rok za podnošenje zahtjeva za proširenje zahtjeva i tužbenih razloga na akt koji stavlja izvan snage i zamjenjuje pobijani akt koji nameće mjere ograničavanja i koji održava te mjere počinje teći tek od datuma osobnog priopćenja tog novog akta dotičnoj osobi ili subjektu ako je njegova adresa poznata, odnosno od objave obavijesti u Službenom listu ako je osobno priopćenje nemoguće.
22 U ovom predmetu tužitelj navodi da nije obaviješten o Uredbi br. 267/2012 odmah nakon njezina donošenja 23. ožujka 2012., što Vijeće ne osporava. Vijeće je tijekom rasprave preciziralo, a da mu tužitelj nije proturječio, da je potonji obaviješten 11. prosinca 2012. o Uredbi br. 267/2012, nakon što je Vijeće odlučilo da zadrži njegov upis na popis osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja nakon njegova pregleda sukladno članku 46. stavku 6. te uredbe.
23 U tim okolnostima, rok za podnošenje tužbe od dva mjeseca predviđen člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a protiv nove odluke da zadrži upis tužitelja u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012 počeo je teći 12. prosinca i istekao je, primjenom članka 102. stavka 2. Poslovnika, 21. veljače 2013.
24 U mjeri u kojoj je tužitelj bio upoznat s donošenjem Uredbe br. 267/2012 prije nego što je o njoj bio obaviješten te je podnio svoj zahtjev za preinaku zahtjeva od 19. srpnja 2012., taj se zahtjev ne može smatrati zakašnjelim.
25 Vijeće je međutim na raspravi iznijelo zapreku vođenja postupka protiv tog zahtjeva, u mjeri u kojoj se on temelji na novom tužbenom razlogu, koji je osnovan na očito pogrešnoj ocjeni činjenica, što mijenja predmet i okvir spora, kako su bili definirani u zahtjevu.
26 U mjeri u kojoj je zahtjev za preinaku zahtjeva bio podnesen u propisanom roku, on je dopušten iako je tužbeni razlog koji podupire taj zahtjev i proistječe iz očite pogreške u ocjeni činjeničnog stanja nov, kako ističe Vijeće.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana, u dijelu u kojem je upisano ime Iranian Offshore Engineering & Construction Co. u Prilog II. Odluci 2010/413/ZVSP.
2. Poništava se Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe (EU) br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana u dijelu u kojem je upisano ime Iranian Offshore Engineering & Constructions Co. u Prilog VIII. Uredbi (EU) br. 961/2010 Vijeća od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007.
3. Poništava se Prilog IX. Uredbi Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 u djelu u kojem se odnosi na Iranian Offshore Engineering & Construction Co.
4. Učinci Odluke 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2011/783, održavaju se u odnosu na Iranian Offshore Engineering & Construction Co, od njezina stupanja na snagu, dvadeseti dan nakon njezine objave u Službenom listu Europske unije, do stupanja na snagu djelomičnog poništenja Uredbe br. 267/2012.
5. Vijeće Europske unije će, osim vlastitih, snositi i troškove Iranian Offshore Engineering & Construction Co., u okviru ovog postupka i postupka privremene pravne zaštite.
Pelikánová | Jürimäe | Van der Woude |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. rujna 2013.
Potpisi