Predmet T‑128/11

(objava u dijelovima)

LG Display Co. Ltd

i

LG Display Taiwan Co. Ltd

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Svjetsko tržište zaslona od tekućih kristala (LCD) – Sporazumi i usklađena djelovanja u vezi s cijenama i proizvodnim kapacitetima – Unutarnje prodaje – Prava obrane – Novčane kazne – Djelomično oslobađanje od novčane kazne – Jedinstvena i trajna povreda – Načelo ne bis in idem“

Sažetak – Presuda Općeg suda (šesto vijeće) od 27. veljače 2014.

1.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Metoda izračuna određena smjernicama koje je donijela Komisija – Izračun osnovnog iznosa novčane kazne – Određivanje vrijednosti prihoda od prodaje – Kriteriji – Uzimanje u obzir prodaja trećim poduzetnicima – Uvjet

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 13.)

2.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Metoda izračuna određena smjernicama koje je donijela Komisija – Izračun osnovnog iznosa novčane kazne – Određivanje vrijednosti prihoda od prodaje – Kriteriji – Uzimanje u obzir prodaja društvima koja su dio iste grupe, ali ne čine jedinstvenog poduzetnika s poduzetnikom o kojem je riječ – Različito postupanje s prodajama unutar jedinstvenih poduzetnika koji su također sudjelovali u zabranjenom sporazumu – Povreda načela jednakog postupanja – Nepostojanje

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 13.)

3.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Kriteriji – Smanjenje iznosa novčane kazne u zamjenu za suradnju s poduzetnikom o kojem je riječ – Razlika između situacije koja je dovela do oslobađanja od novčane kazne i one koja je dovela do smanjenja njezinog iznosa – Djelomično oslobođenje – Pretpostavke – Restriktivno tumačenje

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Obavijest Komisije 2002/C 45/03, t. 8. pod (b) i 23. pod (b), 3. podstavak)

4.      Zabranjeni sporazumi – Zabrana – Povrede – Sporazumi i usklađena djelovanja koji čine jedinstvenu povredu – Pripisivanje odgovornosti poduzetniku za cijelu povredu – Pretpostavke

(čl. 101. st.1. UFEU‑a)

5.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Kriteriji – Smanjenje novčane kazne u zamjenu za suradnju s poduzetnikom o kojem je riječ – Djelomično odobrenje odobreno za određeno razdoblje – Posljedice – Isključenje tog razdoblja iz svih faza izračuna iznosa novčane kazne

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Obavijest Komisije 2002/C 45/03, t. 23. pod (b), 3. podstavak)

6.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Smjernice za izračun novčanih kazni izrečenih u slučaju povreda pravila o tržišnom natjecanju – Smanjenje novčane kazne u zamjenu za suradnju s poduzetnikom o kojem je riječ, u opsegu koji premašuje područje primjene Obavijesti o suradnji – Pretpostavke

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.; Obavijesti Komisije 2002/C 45/03 i 2006/C 210/02, t. 29., 4. podstavak)

7.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Komisijina odluka kojom se utvrđuje povreda – Jedinstvena i trajna povreda – Obveza Komisije da vodi samo jedan postupak u odnosu na protutržišna postupanja koja proizlaze iz jedinstvene i trajne povrede – Nepostojanje – Komisijina diskrecijska ovlast o dosegu postupaka – Granice – Poštovanje načela ne bis in idem

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a)

8.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Odluka kojom se utvrđuje povreda – Obveza obrazlaganja – Doseg

(čl. 101., 102. i 296. UFEU‑a)

9.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Komisijina diskrecijska ovlast – Sudski nadzor – Neograničena nadležnost suca Unije – Doseg

(čl. 101., 102. i 261. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 31.)

1.      Kad je riječ o određivanju osnovnog iznosa novčanih kazni izrečenih zbog povrede prava tržišnog natjecanja, kad sudionik povrede prodaje proizvode na koje se povreda odnosi društvima koja s tim sudionikom ne čine jedinstvenog poduzetnika, može se smatrati da su dotične prodaje izvršene neovisnim trećim subjektima, iako između tog sudionika i tih društava postoji veza. Komisija je, međutim, ipak dužna objasniti koja je veza između dotičnih prodaja i zabranjenog sporazuma.

(t. 60.‑63.)

2.      Kad je riječ o određivanju osnovnog iznosa novčanih kazni izrečenih zbog povrede prava tržišnog natjecanja, činjenica da se s prodajama unutar jedinstvenog poduzetnika različito postupa u odnosu na prodaje između društava koja pripadaju istoj grupi, ali za koja se ne uzima da čine jedinstvenog poduzetnika, ne može se kritizirati u smislu poštovanja načela jednakosti postupanja. Činjenica postojanja jedinstvenog poduzetnika predstavlja različitu situaciju, koja opravdava primjenu različitih kategorija na navedene sudionike.

(t. 136.‑140.)

3.      Točka 23. pod (b), zadnji podstavak Komisijine Obavijesti o oslobađanju od novčanih kazni i smanjenju njihovog iznosa u predmetima koji se odnose na zabranjene sporazume primjenjuje se samo na slučajeve u kojima su ispunjena dva uvjeta: prvi, da poduzetnik o kojemu je riječ prvi dokaže činjenice za koje Komisija prije nije znala i drugi, da te činjenice, koje imaju izravan učinak na težinu ili trajanje navodnog zabranjenog sporazuma, omogućuju Komisiji da dođe do novih zaključaka o povredi.

Te uvjete valja restriktivno tumačiti, sužavajući primjenu te odredbe na slučajeve u kojima društvo koje sudjeluje u zabranjenom sporazumu dostavlja Komisiji novu informaciju o težini ili trajanju povrede, a isključujući one u kojima to društvo samo dostavlja podatke kojima dodatno potkrepljuje dokaze koji se odnose na postojanje povrede. Naime, učinkovitost programa oslobađanja od kazni smanjila bi se kad se poduzetnike više ne bi poticalo da budu prvi koji će Komisiji dostaviti informacije koje upućuju na postojanje zabranjenog sporazuma.

Usto, test opisan u točki 8. pod (b) Obavijesti o suradnji razlikuje se od onog predviđenog u zadnjem podstavku njezine točke 23. pod (b). Prva od navedenih odredaba propisuje da se potpuno oslobođenje priznaje poduzetniku koji prvi dostavi dokaze koji su, prema mišljenju Komisije, takvi da joj omogućuju da utvrdi postojanje zabranjenog sporazuma. Činjenica da je riječ o različitim testovima predstavlja objektivno opravdanje koje Komisiji omogućuje da ne potakne prvog i drugog poduzetnika na jednak način da dostave dokaze, a da pritom ne povrijedi načelo jednakog postupanja.

Osim toga, kriteriji ocjene za odobrenje smanjenja na temelju značajne dodane vrijednosti u smislu točaka 21. i 22. Obavijesti o suradnji razlikuju se i od onih koje treba primjenjivati u svrhu odlučivanja o tome može li izjava poduzetnika dovesti do odobravanja djelomičnog oslobođenja od novčane kazne u smislu zadnjeg podstavka točke 23. pod (b) te obavijesti.

(t. 157., 166., 167., 178., 179., 190.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 193., 220., 221.)

5.      Na području tržišnog natjecanja, priznati poduzetniku djelomično oslobođenje od kazne na temelju točke 23. pod (b) zadnjeg podstavka Obavijesti Komisije o oslobađanju od novčanih kazni i smanjenju njihovog iznosa u predmetima koji se odnose na zabranjene sporazume znači da prema njemu treba postupati kao da nije sudjelovao u povredi o kojoj je riječ u razdoblju obuhvaćenim oslobođenjem od kazne, radi izračuna iznosa novčane kazne koju će izreći. Navedenom odredbom nije predviđeno da se Komisija ne obazire na dotične činjenice isključivo radi izračuna koeficijenta koji se odnosi na trajanje povrede, već mora priznati širi doseg, što dakle isključuje uzimanje u obzir navedenih činjenica glede svih aspekata koji se tiču određivanja iznosa novčane kazne, uključujući i izračun prosječne vrijednosti prihoda od relevantnih prodaja. Djelomično oslobođenje od kazni, kako je predviđeno u Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., postaje u biti „pravna fikcija“ na temelju koje Komisija radi izračuna iznosa novčane kazne mora uzeti kao da poduzetnik koji ostvaruje pravo na to oslobođenje uopće nije sudjelovao u povredi tijekom razdoblja koje je njime obuhvaćeno.

(t. 199., 201.)

6.      Točku 29. četvrti podstavak Smjernica za izračun novčanih kazni izrečenih na temelju članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1/2003 treba tumačiti na način da ne dopušta da se poduzetniku za istu suradnju s Komisijom prizna pravo na dvostruko smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenje njezinog iznosa u predmetima koji se odnose na zabranjene sporazume i na temelju Smjernica za izračun novčanih kazni. Kada je riječ o povredama koje ulaze u područje primjene Obavijesti o suradnji, zainteresirana osoba u načelu ne može Komisiji osnovano prigovoriti da nije uzela u obzir stupanj njezine suradnje kao olakotnu okolnost, izvan pravnog okvira navedene obavijesti. Rješenje prema kojem je Komisija dužna u iznimnim okolnostima poduzetniku na temelju točke 29. četvrtog podstavka Smjernica za izračun novčanih kazni odobriti smanjenje iznosa novčane kazne treba tumačiti na način da postojanje tih okolnosti pretpostavlja da suradnja, makar i u opsegu koji premašuje njegovu zakonsku obvezu suradnje, ipak ne daje dotičnom poduzetniku pravo na smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o suradnji.

(t. 205.‑208.)

7.      Na području tržišnog natjecanja, iako tumačenje pojma jedinstvene i trajne povrede omogućuje Komisiji da istodobno vodi samo jedan postupak i da donese samo jednu odluku u odnosu na više protutržišnih ponašanja o kojima je mogla odlučivati odvojeno, ona nije obvezna postupiti na taj način. Stoga se Komisiji u načelu ne može prigovoriti da vodi odvojene postupke u odnosu na različita ponašanja koja može svrstati pod jedinstvenu i trajnu povredu. Iz toga slijedi da Komisija ima diskrecijsku ovlast odlučivati o dosegu postupaka koje vodi. Naime, ona ne može biti dužna utvrditi i kazniti svako protutržišno ponašanje, a ni sudovi Unije ne mogu – makar samo radi smanjenja iznosa novčane kazne – presuditi da je Komisija, u odnosu na dokaze kojima raspolaže, morala utvrditi postojanje povrede u određenom razdoblju i protiv određenog poduzetnika.

Ta diskrecijska ovlast podliježe sudskom nadzoru. Međutim, proizlazi da bi se postupanje Komisije moglo smatrati zlouporabom ovlasti samo ako bi bilo dokazano da je bez objektivnog razloga pokrenula dva različita postupka koji se odnose na istu činjeničnu situaciju. Kad Komisija smatra da ne raspolaže dostatnim dokazima protiv određenih poduzetnika za koje sumnja da su sudjelovali u istoj jedinstvenoj povredi, ili kad nema dokaza o općem planu i zajedničkim metodama, te okolnosti predstavljaju objektivne razloge koji opravdavaju odluku Komisije da protiv različitih operatera vodi različite postupke.

Osim toga, opasnost da se protiv poduzetnika protiv kojeg je Komisija pokrenula prvi postupak, pokrene i eventualni drugi postupak o istoj jedinstvenoj i trajnoj povredi ne može tom poduzetniku omogućiti pozivanje na načelo ne bis in idem protiv odluke kojom se zaključuje prvi postupak. Poštovanje tog načela nije moguće zamisliti preventivno i ono poduzetnika ne oslobađa od dužnosti suradnje s Komisijom u cilju mogućeg drugog postupka.

(t. 222.‑225., 231., 242.‑244.)

8.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 238.)

9.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 255., 256.)