PRESUDA SUDA (peto vijeće)
29. travnja 2021.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Razlozi za moguće neizvršenje – Članak 4. točka 5. – Tražena osoba koja je u trećoj zemlji pravomoćno osuđena za ista djela – Kazna koja je izdržana ili više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena – Provedba – Margina prosudbe pravosudnog tijela izvršenja – Pojam ,ista djela’ – Uvjetni otpust koji je odobrilo tijelo koje nije sud u okviru opće mjere pomilovanja”
U predmetu C‑665/20 PPU,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), odlukom od 7. prosinca 2020., koju je Sud zaprimio 7. prosinca 2020., u postupku koji se odnosi na izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog protiv
X
SUD (peto vijeće),
u sastavu: E. Regan, predsjednik vijeća, K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu suca petog vijeća, M. Ilešič (izvjestitelj), C. Lycourgos i I. Jarukaitis, suci,
nezavisni odvjetnik: G. Hogan,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. ožujka 2021.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu X, D. W. H. M. Wolters i S. W. Kuijpers, advocaten,
– za Openbaar Ministerie, N. Bakkenes i K. van der Schaft,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i F. Halabi, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Wasmeier i F. Wilman, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 15. travnja 2021.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. točke 5. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka).
2 Taj je zahtjev podnesen u okviru izvršenja Nizozemske europskog uhidbenog naloga koji je 19. rujna 2019. izdao Amtsgericht Berlin‑Tiergarten (Općinski sud u Tiergartenu, Berlin, Njemačka) u svrhu vođenja kaznenog progona protiv osobe X.
Pravni okvir
Pravo Unije
CISA
3 Članak 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, koja je potpisana u Schengenu (Luksemburg) 19. lipnja 1990. i stupila na snagu 26. ožujka 1995. (SL 2000., L 239, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12.) (u daljnjem tekstu: CISA), a koji se nalazi u poglavlju 3., naslovljenom „Primjena načela ne bis in idem”, glave III. te konvencije, predviđa:
„Protiv osobe protiv koje je sudski postupak pravomoćno okončan u jednoj ugovornoj stranci ne može se voditi postupak u drugoj ugovornoj stranci za ista djela pod uvjetom da je, ako je izrečena kazna i izvršena, trenutačno u postupku izvršenja ili se više, prema zakonima ugovorne stranke koja ju je izrekla, ne može izvršiti.”
Okvirna odluka
4 Uvodne izjave 5., 6., 10. i 12. Okvirne odluke utvrđuju:
„(5) Cilj koji si je postavila [Europska] [u]nija, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, vodi prema ukidanju izručenja između država članica i njegovu zamjenjivanju sustavom predaje osoba između pravosudnih tijela. […]
(6) Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ,kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.
[…]
(10) Mehanizam europskog uhidbenog naloga temelji se na visokoj razini povjerenja između država članica. Njegova primjena može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz članka 6. stavka 1. [UEU‑a]. Kršenje utvrđuje Vijeće u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. spomenutog Ugovora, s posljedicama predviđenima u članku 7. stavku 2. Ugovora.
[…]
(12) Ova Okvirna odluka poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. [UEU‑a], koja se odražavaju i u Povelji [Europske unije] o temeljnim pravima […], a posebno u njezinu poglavlju VI. […]”
5 U skladu s člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
6 Člankom 3. Okvirne odluke, naslovljenim „Razlozi za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga”, određuje se:
„Pravosudno tijelo države članice izvršenja (dalje u tekstu: ‚pravosudno tijelo izvršenja’) odbija izvršenje europskog uhidbenog naloga u sljedećim slučajevima:
1. ako je kazneno djelo zbog kojega je izdan uhidbeni nalog predmet amnestije u državi članici izvršenja, a ta je država nadležna za progon kaznenog djela u skladu sa svojim kaznenim pravom;
2. ako je pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena u nekoj državi članici za ista djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, ta kazna izdržana ili se trenutačno izdržava ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države članice u kojoj je presuda izrečena;
3. ako osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog više ne može, zbog svoje dobi, kazneno odgovarati za djela na kojima se temelji uhidbeni nalog, u skladu s pravom države članice izvršenja.”
7 Člankom 4. te okvirne odluke, naslovljenim „Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga”, predviđeno je:
„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga:
[…]
5. ako je pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena u trećoj [zemlji] zbog istih djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili ako presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena;
[…]”
Nizozemsko pravo
8 Okvirna odluka prenesena je u nizozemsko pravo Wetom tot implementatie van het kaderbesluit van de Raad van de Europese Unie betreffende het Europees aanhoudingsbevel en de procedures van overlevering tussen de lidstaten van de Europese Unie (Zakon o provedbi Okvirne odluke Vijeća Europske unije o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica) od 29. travnja 2004. (Stb. 2004., br. 195), kako je posljednje izmijenjen Zakonom od 22. veljače 2017. (Stb. 2017., br. 82) (u daljnjem tekstu: OLW).
9 Članak 9. stavak 1. točke (d) i (e) OLW‑a, kojim se prenosi članak 3. točka 2. Okvirne odluke i njezin članak 4. točka 5., određuje:
„Predaja tražene osobe nije dopuštena za kazneno djelo za koje je:
[…]
(d) u odnosu na tu osobu već donesena oslobađajuća odluka ili odluka o obustavi postupka nizozemskog suda ili pak jednakovrijedna konačna odluka suda druge države članice Europske unije ili treće zemlje;
(e) u odnosu na tu osobu donesena osuđujuća sudska odluka ako:
1. je izrečena kazna ili mjera već izdržana;
2. izrečena kazna ili mjera više ne može biti izvršena ili naknadno izvršena;
3. osuđujuća presuda uključuje proglašenje krivnje bez kazne ni mjere;
4. je izrečena kazna ili mjera izdržana u Nizozemskoj;
[…]”
10 U skladu s člankom 28. stavkom 2. OLW‑a:
„Ako rechtbank [sud] utvrdi […] da se predaja ne može odobriti […], dužan je u svojoj odluci odbiti tu predaju.”
Njemačko pravo
11 Članak 51. Strafgesetzbucha (Kazneni zakonik), naslovljen „Uračunavanje”, u stavku 3. određuje:
„Kada je u inozemstvu izrečena kazna za isto kazneno djelo protiv osuđene osobe, ta se kazna, ako je već izvršena, uračunava u novu kaznu.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
12 Amtsgericht Berlin‑Tiergarten (Općinski sud u Tiergartenu, Berlin) izdao je 19. rujna 2019. europski uhidbeni nalog protiv osobe X radi njezine predaje u svrhu vođenja kaznenog progona za djela koja je 30. listopada 2012. osoba X navodno počinila u Berlinu (Njemačka).
13 Osoba X tog je dana zavezala osobu Y, svoju partnericu u vrijeme nastanka činjenica, i osobu Z, njezinu desetogodišnju kćer, te im je prijetila nožem. Zatim je silovala osobu Y te je teško ozlijedila. Prije nego što je napustila dom osobe Y, zabarikadirala je prostorije u kojima su osobe Y i Z bile privezane kako bi prouzročila njihovu smrt.
14 Predaja se traži zbog sljedećih kaznenih djela:
– pokušaj ubojstva s predumišljajem svoje partnerice;
– pokušaj ubojstva maloljetne kćeri svoje partnerice;
– silovanje svoje partnerice;
– udarci i ozbiljne ozljede nanesene svojoj partnerici;
– protupravno oduzimanje slobode svojoj partnerici i
– protupravno oduzimanje slobode maloljetnoj kćeri svoje partnerice.
15 Osoba X uhićena je na temelju tog europskog uhidbenog naloga u Nizozemskoj i dovedena 18. ožujka 2020. pred sud koji je uputio zahtjev.
16 Obavijestila je taj sud da ne pristaje na predaju njemačkim pravosudnim tijelima te je zadržana do donošenja odluke u tom pogledu.
17 U potporu prigovoru podnesenom protiv svoje predaje osoba X pozvala se na načelo ne bis in idem, pri čemu je tvrdila, među ostalim, da je protiv nje donesena pravomoćna presuda za ista djela u trećoj zemlji, odnosno Iranu.
18 U skladu s utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev, osoba X kazneno je gonjena u Iranu za navedena djela, osim za protupravno oduzimanje slobode osobi Y, koje je u okviru svojih materijalnih elemenata ipak uključeno u kvalifikaciju „pokušaja ubojstva s predumišljajem osobe Y”.
19 U Iranu je osoba X osuđena pravomoćnom kaznenom presudom za udarce i ozbiljne ozljede koje je nanijela osobi Y kao i za pokušaje ubojstva osoba Y i Z. Suprotno tomu, pravomoćno je oslobođena optužbi za silovanje osobe Y i protupravno oduzimanje slobode osobi Z.
20 U skladu s iranskim pravom, osoba X morala je izdržati samo najstrožu kaznu zatvora koja joj je izrečena, odnosno kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci. Izdržala je veći dio te kazne i odobren joj je uvjetni otpust za njezino preostalo trajanje u okviru opće mjere pomilovanja koju je proglasio vrhovni vođa Irana prilikom 40. godišnjice Iranske revolucije.
21 Za udarce i ozbiljne ozljede koje je nanijela osobi Y osobi X usto je naloženo da joj plati naknadu diya (novčani iznos). Zbog njezine insolventnosti, osobi X bilo je dopušteno podijeliti plaćanje na način da prva uplata iznosi 200 000 000 iranskih rijala (IRR) (otprilike 4245 eura), a da zatim isplaćuje mjesečne obroke u iznosu od 2 % naknade diya. Nakon što je izvršila prvu uplatu i platila prvi mjesečni obrok, osoba X puštena je 5. svibnja 2019. na slobodu u Iranu. Iranska tijela izdala su 7. rujna 2020. uhidbeni nalog protiv nje jer nije plaćala daljnje obroke.
22 Pred sudom koji je uputio zahtjev osoba X tvrdi da se u odnosu na nju vodio kazneni progon te je donesena pravomoćna presuda u Iranu za ista djela za koja se traži njezina predaja u skladu s europskim uhidbenim nalogom izdanim protiv nje. Pravomoćno je oslobođena za jedan dio djela, dok je za drugi dio osuđena na kaznu zatvora koju je osoba X izdržala gotovo u cijelosti i čije je preostalo trajanje obuhvaćeno mjerom pomilovanja spomenutom u točki 20. ove presude. Usto osoba X tvrdi da naknada diya nije kazna ili mjera, nego obveza plaćanja naknade štete žrtvi.
23 Iz toga osoba X zaključuje da, u skladu s člankom 9. stavkom 1. točkom (d) i člankom 9. stavkom 1. točkom (e) podtočkom 1. OLW‑a, treba odbiti njezinu predaju njemačkim tijelima na temelju europskog uhidbenog naloga koji je izdan protiv nje. Tvrdi, među ostalim, da se člankom 9. stavkom 1. OLW‑a ne utvrđuje nikakva razlika između pravomoćne presude donesene u državi članici i pravomoćne presude donesene u trećoj zemlji. S obzirom na to, nizozemski zakonodavac iskoristio je mogućnost koja se Okvirnom odlukom priznaje državama članicama da odbiju predaju u slučaju da je u trećoj zemlji donesena pravomoćna presuda i u cijelosti izdržana kazna i stoga su nizozemski sudovi dužni to poštovati.
24 Openbaar Ministerie (državno odvjetništvo, Nizozemska) tvrdi da se ne može prihvatiti iznimka na koju se poziva osoba X, koja se temelji na ranijoj osuđujućoj presudi u Iranu. Što se tiče osuđujuće presude donesene u trećoj zemlji, naime, zadaća suda koji je uputio zahtjev, kao pravosudnog tijela izvršenja na temelju članka 4. točke 5. Okvirne odluke, jest da izuzme iz primjene članak 9. stavak 1. točku (e) OLW‑a kako bi se ocijenilo može li se za osuđujuću presudu u Iranu tražiti uzajamno priznavanje na temelju uzajamnog povjerenja koje proizlazi iz međunarodnih ugovora i običaja. Uzimajući u obzir prekid diplomatskih odnosa i nepostojanje pravosudne suradnje s Islamskom Republikom Iranom kao i postojanje znatnih razlika između pravnih sustava država članica Unije i pravnog sustava Islamske Republike Irana, ne postoji takvo povjerenje u iranski pravni sustav. Državno odvjetništvo iz toga zaključuje da osuđujuća presuda donesena u odnosu na osobu X u Iranu ne može biti valjan razlog za neizvršenje europskog uhidbenog naloga koji je izdan protiv osobe X.
25 Državno odvjetništvo podredno ističe da se članku 9. stavku 1. točki (e) OLW‑a ne protivi izvršenje tog uhidbenog naloga, s obzirom na to da kazna izrečena u Iranu nije još izdržana u cijelosti i da se može naknadno izvršiti. Državno odvjetništvo poziva se u tom pogledu na uhidbeni nalog koji su iranska tijela izdala protiv osobe X jer ona nije plaćala obroke utvrđene za isplatu naknade diya. Državno odvjetništvo također podredno ističe da, s obzirom na to da iranski sudovi nisu odlučili o točkama optužbe za protupravno oduzimanje slobode osobi Y, predaju osobe X treba odobriti po toj osnovi.
26 U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev izražava, prije svega, dvojbe glede pitanja je li članak 4. točka 5. Okvirne odluke pravilno prenesen u nizozemsko pravo. Konkretno, napominje da se u toj odredbi navode razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, dok se člankom 9. stavkom 1. OLW‑a predviđa da, u slučaju da takvi razlozi postoje, izvršenje treba odbiti jer pravosudno tijelo izvršenja u tom pogledu ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe.
27 Potom, sud koji je uputio zahtjev smatra da je – radi utvrđivanja je li on, na temelju članka 9. stavka 1. točke (e) OLW‑a, dužan odbiti predaju osobe X zbog protupravnog oduzimanja slobode osobi Y – na njemu da provjeri odnose li se to kazneno djelo, za koje je osoba X optužena u Njemačkoj, i pokušaj ubojstva s predumišljajem osobe Y, za koje je kazneno djelo osoba X osuđena u Iranu, na „ista djela” u smislu članka 9. stavka 1. OLW‑a i članka 4. točke 5. Okvirne odluke.
28 Naposljetku, glede djela zbog kojih je osoba X pravomoćno osuđena u Iranu, sud koji je uputio zahtjev navodi da pitanje treba li on u cijelosti ili djelomično odbiti izvršenje predmetnog europskog uhidbenog naloga ovisi o dosegu uvjeta koji je predviđen u članku 4. točki 5. Okvirne odluke i odnosi se na to da je, u slučaju pravomoćne osuđujuće presude u trećoj zemlji zbog istih djela, izrečena kazna „izdržana ili više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena”.
29 Sud koji je uputio zahtjev pita se osobito mora li se mjera pomilovanja, poput one koja je primijenjena na osobu X u Iranu, uzeti u obzir u okviru primjene navedenog članka 4. točke 5.
30 Smatrajući da odgovor na pitanje može li se europski uhidbeni nalog izdan protiv osobe X izvršiti ovisi o načinu na koji treba protumačiti članak 4. točku 5. Okvirne odluke, Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 4. točku 5. [Okvirne odluke] tumačiti na način da, kada država članica odluči prenijeti tu odredbu u svoje nacionalno pravo, pravosudno tijelo izvršenja mora raspolagati određenom marginom prosudbe u pogledu pitanja treba li odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga?
2. Treba li pojam ‚ista djela’ iz članka 4. točke 5. [Okvirne odluke] i isti pojam iz članka 3. točke 2. te okvirne odluke tumačiti na isti način i, ako ne, kako taj pojam treba tumačiti u smislu prvonavedene odredbe?
3. Treba li uvjet iz članka 4. točke 5. [Okvirne odluke], koji se odnosi na to da je kazna ‚izdržana […] ili […] više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je […] izrečena’, tumačiti na način da je ispunjen ako je u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna osuđujuća presuda za ista djela, kojom joj se izriče kazna zatvora čiji je jedan dio izdržala u zemlji u kojoj je kazna izrečena te joj je za preostalo trajanje te kazne tijelo te zemlje koje nije sud odobrilo uvjetni otpust u okviru opće mjere pomilovanja koja se primjenjuje i na osobe osuđene za teža djela, kao što je tražena osoba, i koja se ne temelji na racionalnim razlozima kaznenopravne politike?”
Zahtjev za hitni prethodni postupak
31 Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku, koji je predviđen u članku 107. stavku 1. Poslovnika Suda.
32 U tom pogledu valja, kao prvo, istaknuti da se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Okvirne odluke, koja je dio područjâ iz glave V. trećeg dijela UFEU‑a, a koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde. Stoga je on obuhvaćen područjem primjene hitnog postupka, definiranog u članku 107. Poslovnika, i o njemu se, prema tome, može odlučiti u hitnom prethodnom postupku.
33 Kao drugo, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba uzeti u obzir okolnost da je osobi na koju se odnosi glavni predmet u ovom trenutku oduzeta sloboda te da njezino zadržavanje u pritvoru ovisi o rješavanju glavnog postupka (presuda od 17. prosinca 2020., Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog), C‑354/20 PPU i C‑412/20 PPU, EU:C:2020:1033, t. 28. i navedena sudska praksa).
34 No, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je zadržavanje osobe X određeno u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog protiv nje i da održavanje te mjere na snazi ovisi o odgovoru Suda na prethodna pitanja.
35 U tim je okolnostima peto vijeće Suda 18. prosinca 2020. odlučilo, na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, prihvatiti zahtjev nacionalnog suda da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku.
Prethodna pitanja
Prvo pitanje
36 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točku 5. Okvirne odluke tumačiti na način da, kada država članica odluči prenijeti tu odredbu u svoje nacionalno pravo, pravosudno tijelo izvršenja mora raspolagati određenom marginom prosudbe, kako bi utvrdilo treba li izvršenje europskog uhidbenog naloga odbiti zbog razloga navedenog u toj odredbi.
37 Uvodno valja podsjetiti na to da Okvirna odluka nastoji – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pri tome na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica (presuda od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga), C‑314/18, EU:C:2020:191, t. 38. i navedena sudska praksa).
38 U području uređenom Okvirnom odlukom načelo uzajamnog priznavanja – koje je, kao što to, među ostalim, proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, koji sadržava pravilo da su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke (presuda od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga), C‑314/18, EU:C:2020:191, t. 39. i navedena sudska praksa).
39 Iz toga slijedi da pravosudna tijela izvršenja u načelu mogu odbiti izvršiti takav nalog samo zbog taksativno navedenih razloga za neizvršenje koji su propisani Okvirnom odlukom. Slijedom toga, izvršenje europskog uhidbenog naloga je načelo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 17. prosinca 2020., Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog), C‑354/20 PPU i C‑412/20 PPU, EU:C:2020:1033, t. 37. i navedena sudska praksa).
40 Okvirnom odlukom izričito se navode, u njezinu članku 3., razlozi za obvezno neizvršenje europskog uhidbenog naloga i, u njezinim člancima 4. i 4.a, razlozi za njegovo moguće neizvršenje (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga), C‑314/18, EU:C:2020:191, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
41 Glede razloga za moguće neizvršenje navedenih u članku 4. Okvirne odluke, iz sudske prakse Suda proizlazi da u okviru prenošenja Okvirne odluke države članice raspolažu marginom prosudbe. Stoga su one slobodne odlučiti hoće li prenijeti te razloge u svoje nacionalno pravo. One također mogu odlučiti da ograniče situacije u kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, olakšavajući tako predaju traženih osoba, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, utvrđenim u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2009., Wolzenburg, C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 58., 59. i 61.).
42 Usto, valja primijetiti da, prema tekstu članka 4. Okvirne odluke, pravosudno tijelo izvršenja „može odbiti” izvršiti europski uhidbeni nalog zbog razloga navedenih u točkama 1. do 7. tog članka, među kojima se nalazi osobito činjenica da je to tijelo obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena u trećoj zemlji zbog istih djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena.
43 Tako iz teksta članka 4. Okvirne odluke, a osobito upotrebe glagola „moći” zajedno s infinitivom glagola „odbiti”, čiji je subjekt pravosudno tijelo izvršenja, proizlazi da ono samo mora raspolagati određenom marginom prosudbe u vezi s pitanjem treba li odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga zbog razloga navedenih u tom članku 4. (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2018., Sut, C‑514/17, EU:C:2018:1016, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
44 Proizlazi da, kada se odluče za prenošenje jednog ili više razloga za moguće neizvršenje predviđenih u članku 4. Okvirne odluke, države članice ne mogu predvidjeti da su pravosudna tijela dužna odbiti izvršenje svakog europskog uhidbenog naloga koji je formalno obuhvaćen područjem primjene navedenih razloga a da nemaju mogućnost uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja.
45 To tumačenje članka 4. Okvirne odluke potkrijepljeno je kontekstom kojeg je taj članak dio.
46 Naime, kao prvo i kao što je to Sud u više navrata naglasio, izvršenje europskog uhidbenog naloga je načelo, dok je odbijanje njegova izvršenja zamišljeno kao iznimka koja se mora usko tumačiti (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga), C‑314/18, EU:C:2020:191, t. 39.).
47 No, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 44. svojeg mišljenja, nacionalna odredba kojom bi se pravosudnom tijelu izvršenja oduzela mogućnost da uzima u obzir okolnosti pojedinog slučaja na temelju kojih bi moglo smatrati da uvjeti za odbijanje predaje nisu u biti ispunjeni dovela bi do toga da se obična mogućnost predviđena u članku 4. Okvirne odluke nadomjesti stvarnom obvezom, pretvarajući tako iznimku odbijanja predaje u načelno pravilo.
48 Kao drugo, tekst članka 4. Okvirne odluke mora se usporediti s tekstom njezina članka 3., koji, u skladu sa svojim naslovom, utvrđuje razloge za „obvezno neizvršavanje”, na temelju kojih pravosudno tijelo izvršenja „odbija” izvršenje europskog uhidbenog naloga. Stoga na temelju članka 3. Okvirne odluke pravosudno tijelo izvršenja ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe.
49 Usto, tekst članka 4. točke 5. Okvirne odluke je sam gotovo istovjetan tekstu njezina članka 3. točke 2., osim što se prvi odnosi na slučaj osobe pravomoćno osuđene „u trećoj zemlji” zbog istih djela, dok se drugi tiče slučaja osobe pravomoćno osuđene „u nekoj državi članici” za ista djela.
50 No, nepostojanje margine prosudbe pravosudnog tijela izvršenja u okviru primjene razloga za neizvršenje predviđenog u članku 3. točki 2. Okvirne odluke proizlazi iz zahtjeva koji se odnosi na načelo ne bis in idem,utvrđeno u članku 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
51 To načelo, kako je zajamčeno člankom 50. Povelje o temeljnim pravima, podrazumijeva da se osobi ne može ponovno suditi u kaznenom postupku u državi članici za kazneno djelo za koje je već oslobođena ili osuđena „u Uniji”.
52 U tom pogledu valja podsjetiti na to da pravo Unije počiva na temeljnoj pretpostavci da svaka država članica sa svim drugim državama članicama dijeli te priznaje da i one s njom dijele niz zajedničkih vrijednosti na kojima se temelji Unija, kako je to navedeno u članku 2. UEU‑a (presuda od 24. rujna 2020., Generalbundesanwalt beim Bundesgerichtshof (Načelo specijalnosti), C‑195/20 PPU, EU:C:2020:749, t. 30.). Ta pretpostavka podrazumijeva i opravdava postojanje uzajamnog povjerenja među državama članicama, među ostalim, u njihove odgovarajuće kaznenopravne sustave.
53 Načelo uzajamnog povjerenja svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da smatra, osim u iznimnim okolnostima, da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i konkretno temeljna prava priznata tim pravom (presuda od 17. prosinca 2020., Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog), C‑354/20 PPU i C‑412/20 PPU, EU:C:2020:1033, t. 35. i navedena sudska praksa).
54 Takvo uzajamno povjerenje postoji također među ugovornim strankama CISA‑e, čijem se članku 54. protivi to da osobu koju je jedna ugovorna stranka već pravomoćno osudila „kazneno goni” druga ugovorna stranka (presuda od 29. lipnja 2016., Kossowski, C‑486/14, EU:C:2016:483, t. 50. i navedena sudska praksa).
55 S druge strane, povjerenje u kaznenopravni sustav trećih zemalja koje nisu stranke tog sporazuma ili onih koje ne održavaju povlaštene odnose s Unijom ne može se, u načelu, predmnijevati, što podrazumijeva da se pravosudnom tijelu izvršenja mora, u skladu s člankom 4. točkom 5. Okvirne odluke, priznati margina prosudbe kako bi provjerilo treba li odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, vodeći računa o svim posebnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, osobito uvjetima u kojima je tražena osoba osuđena i, ovisno u slučaju, u kojima je osuđujuća presuda izrečena protiv nje izvršena.
56 To je tumačenje, usto, u skladu s ciljem članka 4. točke 5. Okvirne odluke, kojim se, kao što to proizlazi iz teksta te odredbe i u skladu s člankom 67. stavkom 1. UFEU‑a, želi omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja da traženoj osobi zajamči pravnu sigurnost uzimajući u obzir činjenicu da je ona pravomoćno osuđena u trećoj zemlji zbog istih djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena (vidjeti po analogiji, glede članka 54. CISA‑e, presudu od 29. lipnja 2016., Kossowski, C‑486/14, EU:C:2016:483, t. 44.).
57 U tom pogledu valja istaknuti da, time što u slučaju da nije ispunjen stvara obvezu predaje tražene osobe kako bi se protiv nje mogao voditi kazneni postupak ili kako bi mogla izdržati kaznu zatvora koja joj je izrečena, uvjet da je kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne ili se presuda više ne može izvršiti u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena doprinosi ostvarenju cilja mehanizma europskog uhidbenog naloga, koji se sastoji od toga da se unutar područja slobode, sigurnosti i pravde spriječi nekažnjavanje kaznenih djela (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga), C‑314/18, EU:C:2020:191, t. 47. i po analogiji presudu od 27. svibnja 2014., Spasic, C‑129/14 PPU, EU:C:2014:586, t. 77.).
58 U tom kontekstu valja podsjetiti na to da Okvirnu odluku treba tumačiti tako da se osigura sukladnost sa zahtjevima poštovanja temeljnih prava dotičnih osoba, a da time ne bude ugrožena učinkovitost sustava pravosudne suradnje između država članica u kojem je europski uhidbeni nalog, kako ga je predvidio zakonodavac Unije, jedan od ključnih elemenata (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 63.).
59 No, s obzirom na to da se, kao što to proizlazi iz točke 55. ove presude, načela uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja, koja su temelji mehanizma europskog uhidbenog naloga, ne mogu automatski primijeniti glede presuda koje su izrekli sudovi trećih zemalja, ostvarenje cilja, utvrđenog u članku 3. stavku 2. UEU‑a, u vidu sprečavanja i suzbijanja kriminala unutar područja slobode, sigurnosti i pravde bilo bi ugroženo ako bi pravosudno tijelo izvršenja bilo dužno, neovisno o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, odbiti predaju tražene osobe zbog razloga utvrđenog u članku 4. točki 5. Okvirne odluke.
60 Proizlazi da se konkretna primjena razloga za neizvršenje predviđenog u članku 4. točki 5. Okvirne odluke treba prepustiti ocjeni pravosudnog tijela izvršenja, koje u tu svrhu mora raspolagati marginom prosudbe na temelju koje može ispitati svaki pojedinačni slučaj, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, a osobito okolnosti u kojima je tražena osoba osuđena u trećoj zemlji, kako bi utvrdilo bi li izostanak predaje te osobe mogao povrijediti legitiman interes svih država članica za sprečavanje kriminala unutar prostora slobode, sigurnosti i pravde.
61 U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi kako se čini da sud koji je uputio zahtjev smatra da je isključeno, osim ako ne primijeni tumačenje contra legem, da se OLW može primijeniti na takav način da se pravosudnom tijelu izvršenja prizna takva margina prosudbe.
62 U tom pogledu valja podsjetiti, s jedne strane, na to da, s obzirom na to da Okvirna odluka nema izravan učinak, sud države članice nije dužan samo na temelju prava Unije izuzeti iz primjene odredbu svojeg nacionalnog prava koja je suprotna Okvirnoj odluci (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 71. i navedenu sudsku praksu).
63 S druge strane, iako obvezujuća priroda okvirne odluke obvezuje nacionalna tijela da nacionalno pravo tumače u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu njezina teksta i svrhe radi postizanja rezultata koji se njome želi ostvariti, načelo usklađenog tumačenja ne može služiti kao temelj tumačenju nacionalnog prava contra legem (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 72., 73. i 76. i navedenu sudsku praksu).
64 Uzimajući navedeno u obzir, načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da se uzme u obzir cjelokupno unutarnje pravo i primijene metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna djelotvornost Okvirne odluke i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu sa svrhom koja se njome nastoji postići (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 77. i navedenu sudsku praksu).
65 U ovom slučaju nizozemska je vlada na raspravi pred Sudom upozorila da je u tijeku usvajanje prijedloga zakona o izmjeni članka 9. OLW‑a kako bi ga se uskladilo s Okvirnom odlukom.
66 U tim je okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni, među ostalim, može li se nizozemsko pravo, uzimajući u obzir tu moguću zakonodavnu izmjenu, primijeniti tako da dovede do rezultata spojivog s onim koji je utvrđen Okvirnom odlukom.
67 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. točku 5. Okvirne odluke treba tumačiti na način da, kada država članica odluči prenijeti tu odredbu u svoje nacionalno pravo, pravosudno tijelo izvršenja mora raspolagati određenom marginom prosudbe kako bi utvrdilo treba li izvršenje europskog uhidbenog naloga odbiti zbog razloga utvrđenog u navedenoj odredbi.
Drugo pitanje
68 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. točku 2. i članak 4. točku 5. Okvirne odluke tumačiti na način da se pojam „ista djela”, koji se nalazi u tim dvjema odredbama, mora ujednačeno tumačiti.
69 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, koje treba dati uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ (presuda od 25. lipnja 2020., Ministerio Fiscal (Tijelo koje može zaprimiti zahtjev za međunarodnu zaštitu), C‑36/20 PPU, EU:C:2020:495, t. 53. i navedena sudska praksa).
70 Što se osobito tiče pojma „ista djela”, koji se nalazi u članku 3. točki 2. Okvirne odluke, Sud je smatrao da se, s obzirom na to da glede tog pojma ta odredba ne upućuje na pravo države članice, on mora u cijeloj Uniji tumačiti autonomno i ujednačeno (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2010., Mantello, C‑261/09, EU:C:2010:683, t. 38.).
71 Sud je usto utvrdio da se pojam „ista djela” također nalazi u članku 54. CISA‑e te je – s obzirom na zajednički cilj tog članka i članka 3. stavka 2. Okvirne odluke, u skladu s kojim se nastoji izbjeći da se osoba ponovno kazneno goni ili da joj se sudi u kaznenom postupku za ista djela – presudio da ta dva pojma valja istovjetno tumačiti, kao da se odnose na samu prirodu djela, koja obuhvaća skup konkretnih okolnosti koje su neodvojivo povezane, neovisno o pravnoj kvalifikaciji tih djela ili zaštićenom pravnom interesu (presuda od 16. studenoga 2010., Mantello, C‑261/09, EU:C:2010:683, t. 39. i 40. i navedena sudska praksa).
72 Kao i članak 3. stavak 2. Okvirne odluke, njezin članak 4. točka 5. uopće ne upućuje izričito na pravo država članica, tako da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 69. ove presude, smisao i doseg pojma „ista djela”, koji se nalazi u toj odredbi, trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, koje treba dati uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ.
73 U tom pogledu valja prije svega istaknuti da je taj pojam formuliran potpuno jednako kao i pojam koji se nalazi u članku 3. stavku 2. Okvirne odluke.
74 Što se potom tiče konteksta kojeg su ta dva pojma dio, valja primijetiti da je tekst članka 4. točke 5. Okvirne odluke u cijelosti usporediv s tekstom njezina članka 3. točke 2., osim što se ta potonja odredba, koja predviđa jedan od „obveznih razloga za neizvršenje” europskog uhidbenog razloga, odnosi na presudu koju je donijela „država članica”, dok se članak 4. točka 5. te okvirne odluke, u kojoj je utvrđen jedan od „mogućih razloga za neizvršenje”, tiče presude koju je donijela „treća zemlja”.
75 U tim okolnostima razlozi dosljednosti i pravne sigurnosti nalažu da se istovjetno formuliranim pojmova u svakoj od tih odredbi, kao i u članku 54. CISA‑e, pripiše isti doseg (vidjeti u tom smislu presudu od 10. studenoga 2016., Özçelik, C‑453/16 PPU, EU:C:2016:860, t. 33.).
76 Okolnost da se članak 3. točka 2. te okvirne odluke odnosi na presude donesene u Uniji, dok se njezin članak 4. točka 5. tiče onih donesenih u trećoj zemlji, ne može kao takva opravdati da se navedenom pojmu pripiše različit doseg.
77 Doduše, primjena načela ne bis in idem nužno pretpostavlja postojanje povjerenja u kaznenopravni sustav zemlje u kojoj je presuda donesena (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2006., Van Esbroeck, C‑436/04, EU:C:2006:165, t. 30. i navedenu sudsku praksu). No, kao što to proizlazi iz točke 55. ove presude, visoka razina povjerenja koja postoji među državama članicama ne može se predmnijevati glede trećih zemalja, a osobito njihova kaznenopravnog sustava.
78 Međutim, valja, s jedne strane, naglasiti da je upravo zbog te nesigurnosti zakonodavac Unije među razloge za moguće neizvršenje, umjesto među razloge za obvezno neizvršenje, uvrstio okolnost da je tražena osoba pravomoćno osuđena u trećoj zemlji.
79 Naime, on time dopušta državama članicama da ograniče situacije u kojima pravosudno tijelo izvršenja može zbog tog razloga odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, olakšavajući tako predaju traženih osoba, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, utvrđenim u članku 1. stavku 2. Okvirne odluke (presuda od 6. listopada 2009., Wolzenburg, C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 58. i 59.).
80 Usto, s obzirom na to da, kao što to proizlazi iz odgovora na prvo pitanje, pravosudno tijelo izvršenja treba imati marginu prosudbe u okviru primjene razloga za moguće neizvršenje predviđenog u članku 4. točki 5. Okvirne odluke, to tijelo može, radi utvrđivanja treba li odbiti predaju tražene osobe, uzeti u obzir povjerenje koje ono može legitimno imati u kaznenopravni sustav dotične treće zemlje.
81 S druge strane, pripisivanje članku 4. točki 5. Okvirne odluke, a osobito pojmu „ista djela” u smislu te odluke, dosega ograničenijeg od onoga koji je priznat članku 3. točki 2. te okvirne odluke i članku 54. CISA‑e teško bi se moglo pomiriti s tom potonjom odredbom, s obzirom na to da se ta konvencija ne primjenjuje samo na države članice, nego i na određene treće zemlje koje su joj pristupile.
82 Što se, naposljetku, tiče svrhe te odredbe, valja podsjetiti na to da, kao i članak 3. točka 2. Okvirne odluke, njezin članak 4. točka 5. nastoji omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja da zajamči pravnu sigurnost tražene osobe, uzimajući u obzir, u okviru margine prosudbe kojom raspolaže, činjenicu da je ona pravomoćno osuđena u drugoj državi zbog istih djela, što također govori u prilog dosljednom tumačenju pojma „ista djela” koji se nalazi u navedenim odredbama.
83 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. točku 2. i članak 4. točku 5. Okvirne odluke treba tumačiti na način da se pojam „ista djela”, koji se nalazi u tim dvjema odredbama, mora ujednačeno tumačiti.
Treće pitanje
84 Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točku 5. Okvirne odluke – koji primjenu razloga za moguće neizvršenje predviđenog u toj odredbi podvrgava uvjetu da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena – tumačiti na način da je taj uvjet ispunjen ako je u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna osuđujuća presuda za ista djela, kojom joj se izriče kazna zatvora čiji je jedan dio izvršen u trećoj zemlji u kojoj je kazna izrečena, dok joj je za preostalo trajanje te kazne tijelo te zemlje koje nije sud odobrilo uvjetni otpust u okviru opće mjere pomilovanja koja se primjenjuje i na osobe osuđene za teža djela i koja se ne temelji na objektivnim razlozima kaznenopravne politike.
85 Prema tekstu članka 4. stavka 5. Okvirne odluke, pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga ako je ono obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena u trećoj zemlji zbog istih djela, „pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili […] presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena” (u daljnjem tekstu: uvjet za izvršenje).
86 U tom pogledu valja primijetiti da članak 4. stavak 5. Okvirne odluke općenito upućuje na „pravo države u kojoj je presuda izrečena”, a da podrobnije ne opisuje razlog za nemogućnost neizvršenja presude.
87 Valja, dakle, načelno priznati sve mjere pomilovanja predviđene pravom države u kojoj je presuda izrečena, a čiji je učinak taj da se izrečena kazna više ne može izvršiti, i to neovisno, među ostalim, o težini djela, tijelu koje je odobrilo mjeru kao i razlozima iz kojih ona proizlazi.
88 Proizlazi da se uvjetni otpust odobren u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena ne može a priori isključiti iz područja primjene članka 4. točke 5. Okvirne odluke, također i kada ga je tijelo koje nije sud odobrilo u okviru opće mjere pomilovanja, koja se primjenjuje i na osobe osuđene za teža djela i koja se ne temelji na objektivnim razlozima kaznenopravne politike.
89 To tumačenje, koje se temelji na tekstu članka 4. točke 5. Okvirne odluke, potkrijepljeno je kontekstom te odredbe i svrhom koja se njome nastoji postići kao i, općenitije, ciljem Okvirne odluke.
90 Što se, kao prvo, tiče konteksta kojeg je članak 4. točka 5. Okvirne odluke dio, valja, s jedne strane, istaknuti da je uvjet za izvršenje predviđen u toj odredbi formuliran gotovo istovjetno onomu koji se nalazi članku 3. točki 2. te okvirne odluke. Članak 54. CISA‑e također sadržava takav uvjet koji posve slično glasi.
91 Slijedom navedenog, zbog istih razloga poput onih izloženih u točkama 74. do 81. ove presude, tom uvjetu treba pripisati isti doseg.
92 S druge strane, valja primijetiti da prema tekstu članka 3. točke 1. Okvirne odluke pravosudno tijelo izvršenja odbija izvršenje europskog uhidbenog naloga „ako je kazneno djelo zbog kojega je izdan uhidbeni nalog predmet amnestije u državi članici izvršenja, a ta je država nadležna za progon kaznenog djela u skladu sa svojim kaznenim pravom”.
93 Amnestija, po tome što općenito ima za cilj da dovede do prestanka kažnjivosti djela na koja se odnosi, s tom posljedicom da kazneno djelo više neće moći dati povoda kaznenom progonu te, ako je osuđujuća presuda već donesena, da će se njezino izvršenje obustaviti, podrazumijeva, dakle, u načelu da se izrečena kazna ne može više izvršiti u smislu članka 3. točke 2. i članka 4. točke 5. Okvirne odluke.
94 Međutim, ne može se smatrati da je zakonodavac Unije, zašto što je u članku 3. točki 1. te okvirne odluke konkretno predvidio slučaj amnestije u državi članici izvršenja, imao namjeru amnestiju u državi članici u kojoj je presuda izrečena ili čak druge mjere pomilovanja koje je donijelo tijelo te države koje nije sud isključiti iz područja primjene članka 3. točke 2. i članka 4. točke 5. Okvirne odluke.
95 Naime, kao što to proizlazi iz njegova teksta, članak 3. točka 1. Okvirne odluke odnosi se na poseban slučaj u kojem kazneno djelo koje je počinila tražena osoba ne može dati povoda pokretanju kaznenog progona u državi članici izvršenja zato što je ono predmet amnestije u toj državi članici, dok se uvjet za izvršenje predviđen u članku 4. točki 5. i u članku 3. točki 2. Okvirne odluke odnosi na situaciju koja je iz temelja drukčija i u kojoj je tražena osoba osuđena u trećoj zemlji ili u državi članici različitoj od države članice izvršenja.
96 Kao drugo, glede svrhe uvjeta za izvršenje predviđenog u članku 4. točki 5. Okvirne odluke, iz točke 57. ove presude proizlazi da se taj uvjet za izvršenje sastoji od toga da se unutar područja slobode, sigurnosti i pravde spriječi nekažnjavanje kaznenih djela.
97 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kako to proizlazi iz članka 67. stavka 3. UFEU‑a, Unija, u svrhu ostvarivanja svoje zadaće uspostavljanja prostora slobode, sigurnosti i pravde, treba nastojati osigurati visoku razinu sigurnosti putem mjera za sprečavanje i suzbijanje kriminaliteta, mjera za koordinaciju i suradnju policije i pravosudnih tijela te drugih nadležnih tijela kao i uzajamnim priznavanjem presuda u kaznenim predmetima i, prema potrebi, usklađivanjem kaznenog zakonodavstva (presuda od 27. svibnja 2014., Spasic, C‑129/14 PPU, EU:C:2014:586, t. 62.).
98 U tom je kontekstu uvjet za izvršenje osobito važan, s obzirom na to da, u slučaju da nije ispunjen, sprečava primjenu načela ne bis in idem i, prema tome, nalaže predaju tražene osobe kako bi se protiv nje mogao voditi kazneni postupak ili kako bi mogla izdržati kaznu zatvora koja joj je izrečena.
99 Načelom ne bis in idem, utvrđenim u članku 4. točki 5. Okvirne odluke i u njezinu članku 3. točki 2. te u članku 54. CISA‑e, ne nastoji se, međutim, izbjeći samo to da unutar prostora slobode, sigurnosti i pravde osobe pravomoćno osuđene u Uniji ostanu nekažnjene nego i zajamčiti pravna sigurnost poštovanjem pravomoćnih odluka javnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 27. svibnja 2014., Spasic, C‑129/14 PPU, EU:C:2014:586, t. 77.).
100 No, pravna sigurnost osoba protiv kojih je izrečena pravomoćna presuda može biti učinkovito zajamčena samo ako im se osigura da će se, u slučaju kada budu osuđene i kada se kazna koja im je izrečena ne može više izvršiti u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena, moći kretati unutar Unije a da ne strahuju od novog kaznenog progona za ista djela (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2008., Bourquain, C‑297/07, EU:C:2008:708, t. 49. do 50.), uključujući i kada im je tijelo koje nije sud odobrilo uvjetan otpust u okviru opće mjere pomilovanja koja se ne temelji na objektivnim razlozima kaznenopravne politike.
101 Međutim, valja istaknuti da, za razliku od razloga za obvezno neizvršenje, predviđenog u članku 3. točki 2. Okvirne odluke, prilikom čije primjene pravosudno tijelo izvršenja ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe, u okviru primjene razloga za moguće neizvršenje, predviđenog u članku 4. točke 5. te okvirne odluke, takvo tijelo, kao što je to navedeno u točki 60. ove presude, mora raspolagati marginom prosudbe koja mu omogućuje da ispita svaki pojedinačni slučaj uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti. Među njima se nalazi, inter alia, činjenica da se na traženu osobu primjenjuje opća mjera pomilovanja, opseg te mjere kao i okolnosti u kojima je donesena.
102 To ispitivanje relevantnih okolnosti treba provesti s obzirom na ciljeve koji su navedeni u točki 99. ove presude i zadani u članku 4. točki 5. Okvirne odluke te, općenitije, s obzirom na cilj utvrđen u članku 3. stavku 2. UEU‑a u vidu sprečavanja i suzbijanja kriminala unutar područja slobode, sigurnosti i pravde.
103 Konkretno, prilikom korištenja marginom prosudbe kojom raspolaže, pravosudno tijelo izvršenja mora odvagnuti, s jedne strane, sprečavanje nekažnjavanja i suzbijanje kriminala te, s druge strane, jamstvo pravne sigurnosti dotične osobe, kako bi se postigao cilj koji si je postavila Unija, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, u skladu s člankom 67. stavcima 1. i 3. UFEU‑a.
104 S obzirom na prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. točku 5. Okvirne odluke – koji primjenu razloga za moguće neizvršenje predviđenog u toj odredbi podvrgava uvjetu da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena – treba tumačiti na način da je taj uvjet ispunjen ako je u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna osuđujuća presuda za ista djela, kojom joj se izriče kazna zatvora čiji je jedan dio izvršen u trećoj zemlji u kojoj je kazna izrečena, dok joj je za preostalo trajanje te kazne tijelo te zemlje koje nije sud odobrilo uvjetni otpust u okviru opće mjere pomilovanja koja se primjenjuje i na osobe osuđene za teža djela i koja se ne temelji na objektivnim razlozima kaznenopravne politike. Na pravosudnom tijelu izvršenja je da prilikom korištenja marginom prosudbe, kojom raspolaže, odvagne, s jedne strane, sprečavanje nekažnjavanja i suzbijanje kriminala te, s druge strane, jamstvo pravne sigurnosti dotične osobe.
Troškovi
105 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:
1. Članak 4. točku 5. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da, kada država članica odluči prenijeti tu odredbu u svoje nacionalno pravo, pravosudno tijelo izvršenja mora raspolagati određenom marginom prosudbe kako bi utvrdilo treba li izvršenje europskog uhidbenog naloga odbiti zbog razloga utvrđenog u navedenoj odredbi.
2. Članak 3. točku 2. i članak 4. točku 5. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, treba tumačiti na način da se pojam „ista djela”, koji se nalazi u tim dvjema odredbama, mora ujednačeno tumačiti.
3. Članak 4. točku 5. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299 – koji primjenu razloga za moguće neizvršenje predviđenog u toj odredbi podvrgava uvjetu da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena – treba tumačiti na način da je taj uvjet ispunjen ako je u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna osuđujuća presuda za ista djela, kojom joj se izriče kazna zatvora čiji je jedan dio izvršen u trećoj zemlji u kojoj je kazna izrečena, dok joj je za preostalo trajanje te kazne tijelo te zemlje koje nije sud odobrilo uvjetni otpust u okviru opće mjere pomilovanja koja se primjenjuje i na osobe osuđene za teža djela i koja se ne temelji na objektivnim razlozima kaznenopravne politike. Na pravosudnom tijelu izvršenja je da prilikom korištenja marginom prosudbe, kojom raspolaže, odvagne, s jedne strane, sprečavanje nekažnjavanja i suzbijanje kriminala te, s druge strane, jamstvo pravne sigurnosti dotične osobe.
Potpisi